–

za osobu MG, B. O’Brien,

–

za Dublin City Council, E. Hunt, u svojstvu agenta,

–

za belgijsku vladu, L. Van den Broeck i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, E. de Moustier i N. Vincent, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, C. S. Schillemans i M. H. S. Gijzen, u svojstvu agenata,

–

za finsku vladu, u početku S. Hartikainen i A. Laine, a zatim H. Leppo i A. Laine, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, u početku D. Recchia, C. Valero i M. Wilderspin, a zatim D. Recchia i C. Valero, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe MG i Dublin City Councila (gradsko vijeće Dublina, Irska) u vezi s izračunom radnih sati koje je osoba MG odradila za to vijeće tijekom dežurstva u stanju pripravnosti.

3

Članak 5. stavak 1. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.) propisuje:

„Dužnost poslodavca je osigurati sigurnost i zdravlje radnika u svakom aspektu povezanom s radom.”

4

Članak 6. stavak 1. te direktive glasi:

„U kontekstu svojih odgovornosti, poslodavac poduzima potrebne mjere za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, uključujući prevenciju profesionalnih rizika kao i pružanje informacija i obuke te potrebne organizacije i sredstava.

[…]”

5

Članak 1. Direktive 2003/88, naslovljen „Svrha i opseg”, propisuje:

„1.   Ova direktiva postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena.

2.   Ova se direktiva primjenjuje na:

[…]”

6

U članku 2. te direktive, naslovljenom „Definicije”, navodi se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeći pojmovi:

[…]”

7

U skladu s člankom 3. navedene direktive, naslovljenim „Dnevni odmor”:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se svakome radniku osiguralo pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 11 sati neprekidno, unutar vremena od 24 sata.”

8

Članak 5. iste direktive, naslovljen „Tjedni odmor”, predviđa:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik u razdoblju od sedam dana imao pravo na najmanje 24 sata neprekidnog odmora dodatno uz 11 sati dnevnog odmora iz članka 3.

[…]”

9

Člankom 6. Direktive 2003/88, naslovljenim „Najdulje tjedno radno vrijeme”, propisuje se:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osiguralo da, u skladu s potrebama zaštite sigurnosti i zdravlja radnika:

10

Organisation of Working Time Act 1997 (Zakon iz 1997. o organizaciji radnog vremena) proveo je u irsko pravo Direktivu Vijeća 93/104/EZ od 23. studenoga 1993. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 1993., L 307, str. 18.), koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2003/88.

11

Člankom 2. stavkom 1. tog zakona određuje se:

„[…]

,Radno vrijeme’ znači svako vrijeme kada:

[…]”

12

Osoba MG pričuvni je vatrogasac koji je u nepunom radnom vremenu zaposlen pri gradskom vijeću Dublina. Ta je osoba na temelju sustava dežurstava u stanju pripravnosti stavljena na raspolaganje postrojbi vatrogasne postaje u kojoj je primila obuku.

13

Osoba MG dužna je sudjelovati u 75 % intervencija te postrojbe, pri čemu ne mora sudjelovati u preostalim intervencijama. Iako tijekom dežurstava nije obvezna biti prisutna na određenom mjestu, ona mora, kada zaprimi hitan poziv za sudjelovanje u intervenciji, nastojati stići u vatrogasnu postaju u roku od pet minuta nakon poziva i, u svakom slučaju, poštovati rok za dolazak od najviše deset minuta.

14

To dežurstvo u stanju pripravnosti u načelu traje 7 dana u tjednu i 24 sata dnevno. Prekida se samo razdobljima godišnjeg odmora i razdobljima za koje je osoba MG unaprijed poslala obavijest o svojoj nedostupnosti, pod uvjetom da se gradsko vijeće Dublina s tim potonjim razdobljima složilo.

15

Osoba MG prima osnovnu plaću koja se isplaćuje mjesečno, čiji je cilj naknaditi njezina dežurstva u stanju pripravnosti, kao i dodatnu naknadu za svaku intervenciju.

16

Ovlaštena je obavljati profesionalnu djelatnost za vlastiti račun ili za drugog poslodavca, pod uvjetom da ta djelatnost ne prelazi prosječno 48 sati tjedno. Suprotno tomu, osobi MG zabranjeno je obavljanje takve djelatnosti tijekom „sati aktivnog rada” u svojstvu pričuvnog vatrogasca, pri čemu ti sati nisu samo oni odrađeni tijekom intervencije, već i oni posvećeni drugim aktivnostima postrojbe, kao što je obuka.

17

Osoba MG mora stanovati i obavljati svoje profesionalne djelatnosti na „razumnoj udaljenosti” od vatrogasne postaje svoje postrojbe kako bi mogla poštovati rok za dolazak u tu postaju.

18

Smatrajući da sate tijekom kojih dežura za gradsko vijeće Dublina treba kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Zakona iz 1997. o organizaciji radnog vremena i Direktive 2003/88, osoba MG podnijela je u tom smislu prigovor Workplace Relations Commissionu (Komisija za radne odnose, Irska).

19

Budući da je taj prigovor bio odbijen, podnijela je tužbu Labour Courtu (Radni sud, Irska), sudu koji je uputio zahtjev.

20

Osoba MG pred tim sudom primjećuje da stalno mora biti u mogućnosti brzo odgovoriti na hitan poziv. To je sprječava da se slobodno posveti svojim obiteljskim i društvenim aktivnostima kao i svojoj profesionalnoj djelatnosti vozača taksija. Navodi da nepoštovanje njezinih obveza u odnosu na gradsko vijeće Dublina može dovesti do stegovnih mjera, pa čak i otkaza. Time što je odredilo dežurstava u trajanju od 7 dana u tjednu i 24 sata dnevno i što je odbilo priznati da sati provedeni na dežurstvu čine radno vrijeme, gradsko vijeće Dublina ne poštuje pravila u području dnevnog odmora, tjednog odmora i najduljeg tjednog radnog vremena.

21

Gradsko vijeće Dublina odgovara da pričuvni vatrogasci tijekom dežurstava ne moraju ostati na određenom mjestu. Nadalje, ako pričuvni vatrogasac ne stigne u vatrogasnu postaju u najduljem roku za dolazak, posljedica toga bila bi da jednostavno ne primi naknadu. Uzimajući u obzir fleksibilnost predmetnog stanja pripravnosti, nije opravdano kvalificirati sate provedene na dežurstvu kao „radno vrijeme”.

22

Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da je tumačenje pojma „radno vrijeme” odlučujuće za rješavanje spora u glavnom postupku, s obzirom na to da je Gradsko vijeće Dublina uvjereno da poštuje pravila u području dnevnog i tjednog odmora i najduljeg tjednog radnog vremena, dok osoba MG tvrdi da ono krši ta pravila.

23

Taj sud podsjeća na to da je Sud u presudi od 21. veljače 2018., Matzak (C‑518/15, EU:C:2018:82) presudio da dežurstvo koje vatrogasac mora provesti u domu uz obvezu javljanja na pozive poslodavca u roku od osam minuta znatno ograničava mogućnost tog radnika da obavlja druge aktivnosti i da ga stoga treba kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu članka 2. Direktive 2003/88.

24

Međutim, situaciju koja je dovela do te presude treba razlikovati od one o kojoj je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da gradsko vijeće Dublina ne zahtijeva da se osoba MG tijekom dežurstva nalazi na određenom mjestu i usto joj odobrava rad za vlastiti račun, što ona i čini kao vozač taksija, ili da radi za drugog poslodavca.

25

U tim je okolnostima Labour Court (Radni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Valja podsjetiti na to da je u okviru suradnje Suda s nacionalnim sudovima, uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, samo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji treba preuzeti odgovornost za sudsku odluku koju će donijeti da ocijeni, imajući u vidu posebnosti predmeta, nužnost donošenja prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenog, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 15. srpnja 2021., The Department for Communities in Northern Ireland, C‑709/20, EU:C:2021:602, t. 54. i navedena sudska praksa).

27

Međutim, Sud ne može odlučivati o pitanju koje je postavio nacionalni sud kada je očito da tumačenje odredbe prava Unije koje je zatražio nacionalni sud nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim ili pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 13. prosinca 2018., Rittinger i dr., C‑492/17, EU:C:2018:1019, t. 37. i navedena sudska praksa).

28

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da se on strogo pridržava uvjeta u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku koji su izričito navedeni u članku 94. Poslovnika Suda. Stoga je osobito nužno, kao što je to navedeno u članku 94. točkama (a) i (c) te uredbe, da sam zahtjev za prethodnu odluku sadržava prikaz činjeničnih okolnosti na kojima se temelje pitanja kao i razloge koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije (presuda od 13. prosinca 2018., Rittinger i dr., C‑492/17, EU:C:2018:1019, t. 38. i 39. i navedena sudska praksa).

29

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je osoba MG pričuvni vatrogasac i da tijekom dežurstava koje osigurava u sklopu tog zaposlenja obavlja profesionalnu djelatnost za vlastiti račun kao vozač taksija.

30

Budući da je dakle nesporno da se profesionalna djelatnost osobe MG tijekom njezinih dežurstava koje obavlja za gradsko vijeće Dublina izvršava samostalno, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi nikakva veza između trećeg i četvrtog pitanja i stvarnosti ili predmeta glavnog postupka.

31

Naime, tim pitanjima sud koji je uputio zahtjev u biti pita kako treba tumačiti pojam „radno vrijeme” u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88 kada radnik tijekom dežurstva za prvog poslodavca, obavlja profesionalnu djelatnost za drugog poslodavca. Međutim, s obzirom na to da izostaje činjenični prikaz na temelju kojeg bi se mogla razumjeti situacija u glavnom postupku, Sud ne raspolaže elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na navedena pitanja.

32

Iz toga slijedi da je treće i četvrto pitanje nedopušteno.

33

Suprotno tomu, prvo i drugo pitanje, koja valja ispitati zajedno, dopušteno je, u dijelu u kojem se odnose na situaciju izričito navedenu u drugom pitanju, u kojoj pričuvni vatrogasac tijekom dežurstva u stanju pripravnosti samostalno obavlja profesionalnu djelatnost.

34

Svojim prvim i drugim pitanjem, čije razmatranje treba ograničiti na način naveden u točki 33. ove presude, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 1. Direktive 2003/88 tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti koje izvršava pričuvni vatrogasac, tijekom kojeg taj radnik uz odobrenje svojeg poslodavca obavlja profesionalnu djelatnost za vlastiti račun, ali mora, u slučaju hitnog poziva, doći u vatrogasnu postaju kojoj pripada u roku od najviše deset minuta, predstavlja „radno vrijeme” u smislu te odredbe.

35

Članak 2. točka 1. Direktive 2003/88 pod pojmom „radno vrijeme” podrazumijeva „[s]vako vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke”. Članak 2. točka 2. te direktive definira pojam „vrijeme odmora” negativno, to jest kao svako vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme. Budući da se ta dva pojma međusobno isključuju, radnikovo se dežurstvo mora stoga u svrhu primjene Direktive 2003/88 kvalificirati ili kao „radno vrijeme” ili kao „vrijeme odmora” jer ona ne predviđa međukategoriju (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2021., Dopravní podnik hl. m. Prahy, C‑107/19, EU:C:2021:722, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

36

Iako je u konačnici na sudu koji je uputio zahtjev da ispita treba li dežurstvo u stanju pripravnosti koje je predmet glavnog postupka kvalificirati kao „radno vrijeme” ili „vrijeme odmora”, na Sudu je ipak da mu pruži naznake u pogledu kriterija koje treba uzeti u obzir prilikom tog ispitivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Stanje pripravnosti vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

37

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je cilj Direktive 2003/88 utvrditi minimalne zahtjeve za poboljšanje životnih i radnih uvjeta radnika približavanjem nacionalnih propisa, osobito u vezi s trajanjem radnog vremena. Spomenuti zahtjevi čine pravila socijalnog prava Unije od posebne važnosti koja se moraju primijeniti na svakog radnika. Konkretno, utvrđujući pravo svakog radnika na ograničenje najduljeg trajanja rada i na razdoblja dnevnog i tjednog odmora, ta direktiva precizira temeljno pravo izričito uspostavljeno u članku 31. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i mora se posljedično tumačiti s obzirom na taj članak 31. stavak 2. Stoga se odredbe predmetne direktive ne mogu tumačiti usko na štetu prava koja radnici imaju na temelju te direktive (presuda od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Stanje pripravnosti vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 26. do 28. i navedena sudska praksa).

38

Kad je riječ o kvalifikaciji dežurstava, Sud je presudio da pojam „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88 obuhvaća cijelo vrijeme dežurstva, uključujući ono u stanju pripravnosti tijekom kojeg su ograničenja nametnuta radniku takve prirode da objektivno i u velikoj mjeri utječu na mogućnost da radnik tijekom tih razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i da posveti to vrijeme vlastitim interesima (presuda od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Pripravnost vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 38.).

39

Nasuprot tomu, kada ograničenja nametnuta radniku tijekom određenog vremena dežurstva ne dosežu takav intenzitet te mu omogućavaju da upravlja svojim vremenom i da se posveti vlastitim interesima bez većih ograničenja, samo ono vrijeme koje je vezano uz obavljanje posla koji je, ovisno o slučaju, zaista izvršen tijekom takvog razdoblja predstavlja „radno vrijeme” u svrhu primjene Direktive 2003/88 (presuda od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Pripravnost vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 39. i navedena sudska praksa).

40

Kako bi se ocijenilo bi li dežurstvo u stanju pripravnosti objektivno dovelo do većih ograničenja koja znatno utječu na mogućnost dotičnog radnika da upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene, valja osobito uzeti u obzir rok kojim raspolaže taj radnik kako bi pristupio obavljanju profesionalnih aktivnosti kod poslodavca za kojeg izvršava to dežurstvo računajući od trenutka kada ga taj poslodavac pozove, u vezi s, ovisno o slučaju, prosječnom učestalošću intervencija koje će taj radnik biti zaista pozvan odraditi tijekom tog razdoblja (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Pripravnost vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 45.).

41

U tom pogledu, Sud je pojasnio da, kada taj rok tijekom razdoblja dežurstva iznosi nekoliko minuta, to razdoblje u načelu treba u cijelosti smatrati „radnim vremenom”. Međutim, kako je Sud i naglasio, utjecaj takvog roka u kojem se treba odazvati na poziv mora se ocijeniti na temelju konkretne procjene, kojom se, prema potrebi, uzimaju u obzir druga ograničenja koja su nametnuta radniku, kao i pogodnosti koje su mu dane u tom razdoblju (presuda od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Pripravnost vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 47. i 48. i navedena sudska praksa).

42

Na sudu koji je uputio zahtjev je da ocijeni, s obzirom na sve okolnosti predmeta o kojem je riječ i na temelju navoda u točkama 38. do 41. ove presude, je li osoba MG tijekom svojih dežurstava u stanju pripravnosti podvrgnuta ograničenjima tolikog intenziteta da ona objektivno i u velikoj mjeri utječu na njezinu sposobnost da tijekom tih razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njezine profesionalne usluge pričuvnog vatrogasca nisu tražene.

43

U tom pogledu, mogućnost pružena osobi MG da tijekom dežurstava obavlja drugu profesionalnu djelatnost čini važnu naznaku da pravila stanja pripravnosti ne podvrgavaju tog radnika većim ograničenjima koja znatno utječu na njegovo upravljanje vremenom, pod uvjetom da se pokaže da su njegova prava i obveze koji proizlaze iz njegova ugovora o radu, kolektivnih ugovora i propisa dotične države članice uređeni na način koji omogućuje učinkovito obavljanje takve djelatnosti tijekom znatnog dijela tih razdoblja.

44

Okolnosti da se osoba MG tijekom dežurstava u stanju pripravnosti ni u jednom trenutku ne mora nalaziti na određenom mjestu, da nije dužna sudjelovati u svim intervencijama koje provodi vatrogasna postaja kojoj pripada, s obzirom na to da se četvrtina tih intervencija u predmetnom slučaju može izvršiti u njezinoj odsutnosti, i da joj je dopušteno obavljati drugu profesionalnu djelatnost koja ne premašuje prosječno 48 sati u tjednu, mogu činiti objektivne elemente na temelju kojih se može utvrditi da ta osoba može obavljati tu drugu profesionalnu djelatnost tijekom tih razdoblja u skladu s vlastitim interesima i posvetiti joj znatan dio tih razdoblja, pod uvjetom da prosječna učestalost hitnih poziva i prosječno trajanje intervencija ne sprečavaju stvarno izvršavanje profesionalne djelatnosti koja se može obavljati uz djelatnost pričuvnog vatrogasca, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.

45

Važno je još pojasniti da se ne mogu uzeti u obzir organizacijske poteškoće koje mogu proizići iz izbora dotičnog radnika, kao što je izbor mjesta boravišta ili mjesta stanovanja ili mjesta obavljanja neke druge profesionalne djelatnosti koje je više ili manje udaljeno od mjesta na koje radnik mora biti u mogućnosti doći u određenom roku u okviru svojeg zaposlenja pričuvnog vatrogasca (vidjeti analogijom presudu od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Pripravnost vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 41. i 42. i navedenu sudsku praksu).

46

Ako bi se, s obzirom na sve relevantne okolnosti u predmetu u glavnom postupku, pokazalo da navedena razdoblja dežurstva ne udovoljavaju uvjetima da bi ih se kvalificiralo kao „radno vrijeme” u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88, iz toga bi proizašlo, kao što to proizlazi iz točke 35. ove presude, da ta razdoblja treba smatrati, osim vremena povezanog sa stvarno obavljenim radom, „vremenom odmora” u smislu članka 2. točke 2. te direktive.

47

Međutim, valja istaknuti to da kvalifikacija razdoblja dežurstva kao „vremena odmora” u svrhu primjene Direktive 2003/88 ne utječe na dužnost poslodavaca da poštuju posebne obveze koje imaju na temelju članaka 5. i 6. Direktive 89/391, kako bi se zaštitila sigurnost i zdravlje njihovih radnika. Iz toga slijedi da poslodavci ne mogu uvesti dežurstva koja su toliko dugotrajna ili česta da predstavljaju rizik za sigurnost ili zdravlje radnika, neovisno o činjenici da su ta razdoblja kvalificirana kao „vrijeme odmora” u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2003/88. Na državama članicama je da u svojem nacionalnom pravu utvrde načine provedbe te obveze (presuda od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Pripravnost vatrogasca), C‑580/19, EU:C:2021:183, t. 60. i navedena sudska praksa).

48

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti u kojem se nalazi pričuvni vatrogasac – tijekom kojeg taj radnik uz odobrenje svojeg poslodavca obavlja profesionalnu djelatnost za vlastiti račun, ali mora u slučaju hitnog poziva doći u vatrogasnu postaju kojoj pripada u roku od najviše deset minuta – ne predstavlja „radno vrijeme” u smislu te odredbe, ako iz cjelokupne ocjene svih okolnosti u tom predmetu, osobito iz opsega i uvjetovanosti te mogućnosti obavljanja druge profesionalne djelatnosti kao i iz nepostojanja obveze sudjelovanja u svim intervencijama te vatrogasne postaje proizlazi da ograničenja nametnuta navedenom radniku tijekom tog razdoblja ne mogu objektivno i u znatnoj mjeri utjecati na mogućnost da on tijekom navedenog razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge pričuvnog vatrogasca nisu tražene.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 2. točku 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti u kojem se nalazi pričuvni vatrogasac – tijekom kojeg taj radnik uz odobrenje svojeg poslodavca obavlja profesionalnu djelatnost za vlastiti račun, ali mora u slučaju hitnog poziva doći u vatrogasnu postaju kojoj pripada u roku od najviše deset minuta – ne predstavlja „radno vrijeme” u smislu te odredbe, ako iz cjelokupne ocjene svih okolnosti u tom predmetu, osobito iz opsega i uvjetovanosti te mogućnosti obavljanja druge profesionalne djelatnosti kao i iz nepostojanja obveze sudjelovanja u svim intervencijama te vatrogasne postaje proizlazi da ograničenja nametnuta navedenom radniku tijekom tog razdoblja ne mogu objektivno i u znatnoj mjeri utjecati na mogućnost da on tijekom navedenog razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge pričuvnog vatrogasca nisu tražene.