–

za Rzecznik Praw Obywatelskich, M. Taborowski i P. Filipek,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, A. Dalkowska i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, K. Herrmann, N. Ruiz García i P. J. O. Van Nuffel, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2., članka 4. stavka 3., članka 6. stavaka 1. i 3. i članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, članka 38. i članka 47. prvog i drugog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 267. trećeg stavka UFEU‑a kao i članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između osoba BN, DM i EN, s jedne strane, i društva Getin Noble Bank S. A., bankarske institucije, s druge strane, u vezi s navodnom nepoštenosti odredbe u ugovoru o kreditu koji su osobe BN, DM i EN sklopile s tom institucijom.

3

Člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 predviđeno je:

„1.   U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

2.   Sredstva iz stavka 1. uključuju odredbe prema kojima osobe ili organizacije koje u skladu s nacionalnim pravom imaju legitiman interes zaštititi potrošače mogu u skladu s dotičnim nacionalnim pravom postupati pred sudovima ili pred nadležnim upravnim tijelima radi donošenja odluke o tome jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opću upotrebu nepoštene, kako bi potom mogle primijeniti odgovarajuća i djelotvorna sredstva radi sprečavanja daljnjeg korištenja takvih odredbi.”

4

U skladu s člankom 179. Ustava:

„Predsjednik Republike imenuje suce na prijedlog Krajowe Rade Sądownictwe [(Državno sudbeno vijeće, Poljska) (u daljnjem tekstu: KRS)] na neodređeno vrijeme.”

5

Prema članku 180. stavku 1. Ustava suci su nesmjenjivi.

6

U skladu s člankom 186. stavkom 1. Ustava:

„[KRS] štiti neovisnost sudova i sudaca.”

7

Člankom 187. Ustava određeno je:

„1.   [KRS] čine:

[…]

3.   Mandat izabranih članova [KRS‑a] traje četiri godine.

4.   Ustrojstvo, djelokrug, način rada [KRS‑a] kao i način izbora njegovih članova uređuju se zakonom.”

8

Članak 190. stavak 1. Ustava određuje:

„Odluke [Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud, Poljska)] obvezujuće su erga omnes i pravomoćne.”

9

Rozporządzenie z mocą ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Uredba sa zakonskom snagom o ustrojstvu redovnih sudova) od 6. veljače 1928., u verziji koja je bila na snazi do 1. rujna 1985. i koja je relevantna za spor iz glavnog postupka (Dz. U. iz 1964., br. 6, pozicija 40, u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom od 6. veljače 1928. o ustrojstvu redovnih sudova), u članku 2. predviđao je:

„U Narodnoj Republici Poljskoj zadaća je sudovanja zaštititi:

[…]”

10

U skladu s člankom 53. te uredbe sa zakonskom snagom, suce redovnih sudova imenovala je Rada Państwa (Državno vijeće) Narodne Republike Poljske na prijedlog ministra pravosuđa.

11

Na temelju članka 57. navedene uredbe sa zakonskom snagom, prilikom stupanja na dužnost sudac kojeg je imenovalo Državno vijeće Narodne Republike Poljske polagao je prisegu prema propisanom tekstu pred predsjednikom nadležnog suda, ali prilikom promjene radnog mjesta više ju nije polagao.

12

Tekst prisege bio je predviđen dekretom o rocie ślubowania ministrów, funkcjonariuszów państwowych, sędziów i prokuratorów oraz funkcjonariuszów służby bezpieczeństwa publicznego (Uredba o davanju prisege ministara, državnih dužnosnika, sudaca, državnih odvjetnika i dužnosnika službi javne sigurnosti) od 6. listopada 1948. (Dz. U. iz 1948., br. 49, pozicija 370). U skladu s člankom 1. točkom C. te uredbe sudac polaže prisegu prema sljedećem tekstu:

„Svečano prisežem da ću […] na sudačkoj dužnosti koja mi je povjerena doprinositi u svojem djelokrugu i sa svom svojom snagom jačanju slobode, suvereniteta i moći poljske demokratske države kojoj ću uvijek biti vjeran, štititi i jačati poredak zasnovan na socijalnim, gospodarskim i političkim ustavnim načelima Narodne Poljske, odlučno štititi pravne odredbe postupajući jednako prema svim građanima, jačati poštovanje prava i lojalnosti poljskoj demokratskoj državi, predano i strogo ispunjavati obveze svoje dužnosti, suditi nepristrano prema svojoj savjesti i u skladu s pravnim odredbama poštujući profesionalnu tajnu te se voditi načelima dostojanstva, poštenja i društvene pravde u okviru postupka.”

13

U skladu s člankom 59. stavkom 1. Uredbe sa zakonskom snagom od 6. veljače 1928. o ustrojstvu redovnih sudova, Državno vijeće Narodne Republike Poljske razriješilo bi, na prijedlog ministra pravosuđa, suca ako on nije dao jamstva za odgovarajuće ispunjavanje obveza koje sudac ima.

14

Ustawa – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o ustrojstvu redovnih sudova) od 20. lipnja 1985. (Dz. U. br. 31, pozicija 137), u verziji koja je bila na snazi do 29. prosinca 1989., u članku 6. stavku 2. predviđao je:

„Državno vijeće [Narodne Republike Poljske] imenuje i razrješava suce na prijedlog ministra pravosuđa.”

15

Članak 59. tog zakona glasio je kako slijedi:

„1.   U trenutku stupanja na dužnost sudac polaže prisegu pred ministrom pravosuđa:

,Svečano prisežem da ću na sudačkoj dužnosti koja mi je povjerena doprinositi u svojem djelokrugu i sa svom svojom snagom jačanju slobode, suvereniteta i razvoja u svim područjima Narodne Republike Poljske kojoj ću uvijek biti vjeran, štititi njezin politički, socijalni i gospodarski ustroj, štititi postignuća radnika, zajedničko vlasništvo kao i prava građana i njihove interese zaštićene zakonom, osigurati vladavinu prava naroda i jačati pravnu svijest građana, predano i strogo ispunjavati obveze svoje dužnosti, suditi nepristrano prema svojoj savjesti i u skladu s pravnim odredbama poštujući državnu i profesionalnu tajnu te se voditi načelima dostojanstva, poštenja i društvene pravde u okviru postupka’.

[…]

3.   Sudac koji promijeni radno mjesto ne polaže ponovno zakletvu; to se ne primjenjuje na imenovanje na sudačko mjesto na Vrhovnom sudu [Narodne Republike Poljske].”

16

Članak 61. navedenog zakona određivao je:

„1.   Državno vijeće [Narodne Republike Poljske] razrješava, na prijedlog ministra pravosuđa, suca ako on ne dâ jamstva glede odgovarajućeg ispunjavanja obveza koje sudac ima. Prije podnošenja svojeg prijedloga, ministar pravosuđa saslušava suca prilikom davanja objašnjenja, osim ako to nije moguće. […]

[…]

3.   Sudac gubi pravo na suđenje čim mu se dostavi odluka o razrješenju.”

17

Članak 11. stavci 1. do 5. ustawe o Krajowej Radzie Sądownictwa (Zakon o državnom sudbenom vijeću) od 12. svibnja 2011. (Dz. U. br. 126 iz 2011., pozicija 714, u daljnjem tekstu: Zakon o KRS‑u od 12. svibnja 2011.) određivao je:

„1.   Opća skupština sudaca Vrhovnog suda izabire dva člana Vijeća iz redova sudaca tog suda.

2.   Opća skupština sudaca Visokog upravnog suda, zajedno s predstavnicima općih skupština sudaca vojvodskih upravnih sudova, izabire dva člana Vijeća iz redova sudaca upravnih sudova.

3.   Skupština predstavnika skupština sudaca žalbenih sudova izabire dva člana Vijeća iz svojih redova.

4.   Skupština predstavnika općih skupština sudaca nacionalnih sudova izabire osam članova Vijeća iz svojih redova.

5.   Skupština sudaca vojnih sudova izabire jednog člana Vijeća iz svojih redova.”

18

Članak 12. tog zakona glasio je kako slijedi:

„1.   Opće skupštine sudaca vojvodskih upravnih sudova izabiru dva predstavnika iz redova svojih članova.

2.   Predstavnici općih skupština sudaca upravnih sudova izabiru se najkasnije u mjesecu koji prethodi isteku mandata članova Vijeća izabranih iz redova sudaca upravnih sudova. Predstavnici se izabiru na razdoblje od četiri godine.”

19

Članak 13. navedenog zakona predviđao je:

„1.   Skupštine sudaca žalbenih sudova izabiru predstavnike skupština sudaca žalbenih sudova iz redova svojih članova i to jednu petinu članova od broja sudaca odnosnog žalbenog suda.

2.   Opće skupštine sudaca okružnih sudova izabiru predstavnike općih skupština sudaca okružnih sudova iz redova svojih članova i to jednu pedesetinu od broja sudaca okružnog suda.

3.   Predstavnici iz stavaka 1. i 2. izabiru se najkasnije u mjesecu koji prethodi isteku mandata članova Vijeća izabranih iz redova sudaca redovnih sudova. Predstavnici se izabiru na razdoblje od četiri godine.

[…]”

20

Zakon o KRS‑u od 12. svibnja 2011. izmijenjen je, među ostalim, ustawom o zmianie ustawy o Krajowej Radzie Sądownictwa oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjenama Zakona o Državnom sudbenom vijeću i određenih drugih zakona) od 8. prosinca 2017. (Dz. U. iz 2018., pozicija 3) i ustawom o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sąd ó w powszechnych oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjenama Zakona o ustroju redovnih sudova i određenih drugih zakona) od 20. srpnja 2018. (Dz. U. iz 2018., pozicija 1443) (u daljnjem tekstu: Zakon o KRS‑u).

21

Članak 9.bis Zakona o KRS‑u određuje:

„1.   Donji dom Parlamenta izabire iz redova sudaca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)], redovnih, upravnih i vojnih sudova petnaest članova [KRS‑a] na zajednički mandat u trajanju od četiri godine.

[…]”

22

Člankom 37. stavkom 1. tog zakona određuje se:

„Ako se više kandidata prijavilo za sudačko mjesto, [KRS] zajedno ispituje i ocjenjuje sve podnesene prijave. U toj situaciji, [KRS] donosi rezoluciju koja sadržava njegove odluke glede podnošenja prijedloga za imenovanje na sudačko mjesto u pogledu svih kandidata.”

23

Člankom 44. navedenog zakona propisuje se:

„1.   Sudionik postupka, osim ako je zasebnim odredbama drukčije predviđeno, može [Sądu Najwyższem (Vrhovni sud)] podnijeti pravno sredstvo ako smatra da je rezolucija [KRS‑a] nezakonita. […]

1.bis   U pojedinačnim slučajevima koji se tiču imenovanja sudaca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)] moguće je podnijeti pravno sredstvo [Naczelnom Sądu Administracyjnom (Visoki upravni sud)]. U tom slučaju nije moguće podnijeti pravno sredstvo Sądu Najwyższem (Vrhovni sud)]. Pravno sredstvo [Naczelnom Sądu Administracyjnom (Visoki upravni sud)] ne može se temeljiti na razlogu vezanom uz neprikladnu ocjenu toga ispunjavaju li kandidati kriterije uzete u obzir prilikom donošenja odluke o podnošenju prijedloga za imenovanje sudaca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)].

1.ter   Ako rezoluciju iz članka 37. stavka 1. nisu osporili svi sudionici postupka, ona, u pojedinačnim slučajevima koji se tiču imenovanja sudaca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)], postaje pravomoćna u dijelu u kojem je njome odlučeno o podnošenju prijedloga za imenovanje sudaca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)], odnosno u dijelu u kojem je njome odlučeno da se neće podnijeti prijedlog za imenovanje na mjesta sudaca tog suda, kad je riječ o kandidatima koji nisu podnijeli pravno sredstvo.

2.   Pravno sredstvo se podnosi posredstvom predsjednika [KRS‑a] u roku od dva tjedna od dostavljanja rezolucije s obrazloženjem. […]

[…]

4.   U pojedinačnim slučajevima koji se tiču imenovanja sudaca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)], poništenje [Naczelnog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud)] rezolucije KRS‑a kojom je odlučeno da se neće podnijeti prijedlog za imenovanje sudaca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)] istovjetno je prihvaćanju prijave za upražnjeno radno mjesto suca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)] sudionika postupka koji je podnio pravno sredstvo, pri čemu u pogledu tog mjesta postupak pred KRS‑om na dan objave odluke [Naczelnog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud)] još nije bio okončan ili, u slučaju da taj postupak ne postoji, za sljedeće upražnjeno mjesto suca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)] za koje je predviđen javni natječaj.”

24

Članak 385.1 stavak 1. ustawe – Kodeks cywilny (Zakon o uvođenju Građanskog zakonika) od 23. travnja 1964. (Dz. U. iz 1964., br. 16), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku, predviđa:

„Odredbe potrošačkog ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nisu obvezujuće za potrošača ako definiraju njegova prava i obveze na način koji nije u skladu s dobrim običajima i koji grubo narušava njegove interese (nedopuštene ugovorne odredbe). Ova se odredba ne odnosi na ugovorne odredbe kojima se uređuju glavna davanja stranaka, među kojima su cijena ili naknada, ako su sastavljene na nedvosmislen način.”

25

U skladu s člankom 367. ustawe – Kodeks postępowania cywilnego (Zakon o uvođenju Zakonika o građanskom postupku) od 17. studenoga 1964., u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku):

„1.   Protiv presude prvostupanjskog suda može se podnijeti žalba drugostupanjskom sudu.

2.   Žalbe podnesene protiv presude županijskog suda ispituje okružni sud, a žalbe podnesene protiv presude okružnog suda donesene u prvom stupnju ispituje [Sąd Apelacyjny (Žalbeni sud, Poljska)].

3.   Drugostupanjski sud ispituje predmet u sastavu od troje sudaca. Na zatvorenoj sjednici sud odlučuje u sastavu suca pojedinca, osim ako donosi presudu.”

26

Članak 379. tog zakonika predviđa:

„Postupak je nezakonit:

[…]

27

Članak 398.3 navedenog zakonika određuje:

„1.   Stranka može podnijeti žalbu u kasacijskom postupku zbog sljedećih razloga:

[…]

28

U skladu s člankom 398.13 stavkom 1. Zakonika o građanskom postupku „[Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] ispituje žalbu u kasacijskom postupku u granicama predmeta i žalbenih razloga žalbe; međutim, u granicama predmeta žalbe navedeni sud po službenoj dužnosti uzima u obzir nezakonitost postupka”.

29

Članak 398.15 tog zakonika određuje:

„1.   Ako prihvati žalbu u kasacijskom postupku, [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] ukida u cijelosti ili djelomično pobijanu presudu i vraća predmet na ponovno odlučivanje sudu koji je donio presudu ili drugom sudu istog stupnja. […]

2.   U slučaju vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, sud ispituje predmet u drugom sastavu.”

30

Članak 401. Zakonika o građanskom postupku određuje:

„Može se zahtijevati ponovno pokretanje postupka zbog nezakonitosti:

[…]”

31

Tužbom od 28. veljače 2017., podnesenom 3. ožujka 2017. Sądu Okręgowim w Świdnicy (Okružni sud u Świdnici, Poljska), osobe BN, DM i EN zatražile su da se društvu Getin Noble Bank naloži da im solidarno isplati svotu od 175107,10 poljskih zlota (PLN) (oko 39485 eura) uvećanu za zakonske zatezne kamate, pozivajući se na nepoštenost mehanizma indeksacije kredita predviđenog u ugovoru o hipotekarnom kreditu indeksiranog u stranoj valuti, to jest švicarskim francima (CHF), kao i na nepoštenost klauzule o paketu osiguranja za slučaj odbijanja zasnivanja hipoteke tijekom prvih triju mjeseci tog kreditiranja.

32

Presudom od 21. kolovoza 2018. taj je sud naložio društvu Getin Noble Bank da tužiteljima u glavnom postupku isplati ukupnu svotu od 16120,12 PLN (oko 3634 eura) uvećanu za zakonske zatezne kamate i kvalificirao nezakonitima odredbe ugovora o kreditu o kojemu je riječ u glavnom postupku na temelju kojih je ta banka mogla proizvoljno određivati tečaj švicarskog franka umjesto da uzme u obzir srednji tečaj koji je odredio Narodowy Bank Pols (Narodna banka Poljske), pri čemu, međutim, nije u cijelosti poništio mehanizam indeksacije.

33

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su protiv te presude žalbu Sądu Apelacyjnom we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu, Poljska). Presudom od 28. veljače 2019. taj je sud potvrdio navedenu presudu.

34

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su protiv te presude žalbu u kasacijskom postupku Sądu Najwyższem (Vrhovni sud) u okviru koje ističu, u biti, da je navedenom presudom povrijeđen članak 385.1 Zakona o Građanskom zakoniku, u verziji primjenjivoj u glavnom postupku, jer se njome ne priznaje da je zbog nepoštenosti klauzule o indeksaciji predviđene u ugovoru o kojemu je riječ u glavnom postupku cijeli mehanizam indeksacije predviđen u tom ugovoru neprimjenjiv između stranaka.

35

U okviru ispitivanja dopuštenosti te žalbe, sud koji je uputio zahtjev, u sastavu suca pojedinca građanskog vijeća Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud, Poljska), ističe da na temelju članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive 93/13 države članice moraju osigurati mogućnost pokretanja postupka pred upravnim ili pravosudnim tijelom kako bi se utvrdilo jesu li ugovorne odredbe nepoštene i da poljsko pravo za to predviđa sudski postupak. Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev smatra da nacionalno tijelo koje ispituje nepoštenost ugovornih odredbi mora ispuniti sve uvjete kako bi ga se moglo kvalificirati kao „sud” u smislu prava Unije.

36

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da je u sastavu Sąda Apelacyjnyjeg we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu), koji je objavio presudu od 28. veljače 2019. koja je predmet žalbe pred sudom koji je uputio zahtjev (u daljnjem tekstu: presuda protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku), bilo troje sudaca, to jest osobe FO, GP i HK, čija se neovisnost može dovesti u pitanje s obzirom na okolnosti u vezi s njihovim imenovanjem na sudačke dužnosti.

37

Sud koji je uputio zahtjev navodi, prije svega, da prvo imenovanje osobe FO na sudačko mjesto proizlazi iz rezolucije Državnog vijeća Narodne Republike Poljske od 9. ožujka 1978., potom da je taj sudac imenovan na sudačku dužnost na Sądu Wojewódzkom (Vojvodski sud, Poljska) rezolucijom Državnog vijeća Narodne Republike Poljske od 18. travnja 1984. i, naposljetku, da je imenovan na sudačko mjesto na Sądu Apelacyjnyom we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu) odlukom predsjednika Republike Poljske od 23. siječnja 1998. donesenom na prijedlog KRS‑a. Glede osoba GP i HK, one su bile imenovane na sudačko mjesto na Sądu Apelacyjnyom we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu) odlukama predsjednika Republike Poljske od 12. ožujka 2015. i 16. travnja 2012.

38

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je osoba FO bila, dakle, imenovana na svoje prvo sudačko mjesto u vrijeme u kojem je Narodna Republika Poljska (u daljnjem tekstu: NRP) bila komunistička država i smatra da je njezino kasnije imenovanje na sudačko mjesto na Sądu Apelacyjnyom we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu) bilo posljedica prethodne odluke koju su donijela tijela koja nisu demokratska i nepristrana. Usto, nakon prestanka postojanja komunističkog režima NRP‑a, nije proveden nikakav nadzor jesu li, tijekom razdoblja u kojem je taj režim postojao, suci koje je taj režim imenovao poštovali načelo neovisnosti sudstva.

39

Sud koji je uputio zahtjev navodi također da 1998., prilikom imenovanja osobe FO na Sąd Apelacyjny we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu), ne samo da rezolucije KRS‑a nisu bile obrazložene nego se one štoviše nisu mogle pobijati pred sudom.

40

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da je u presudi od 20. lipnja 2017. Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) utvrdio da između 2000. i 2018. KRS nije funkcionirao transparentno i da je sastav njegovih vijeća bio suprotan Ustavu. Sud koji je uputio zahtjev smatra da su tijekom tog razdoblja osobe GP i HK bile imenovane na sudačke dužnosti na Sądu Apelacyjnyom we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu).

41

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita se mora li, kako bi zajamčio poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu, ispitati po službenoj dužnosti poštuje li sastav Sąda Apelacyjnyjeg we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu), koji je donio presudu protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku, zahtjeve neovisnosti i nepristranosti, i to unatoč poljskim ustavnim odredbama kojima se jamči nesmjenjivost sudaca.

42

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se činjenični i pravni elementi u vezi s imenovanjem suca moraju ispitivati u svakom stadiju sudskog postupka kako bi se utvrdila neovisnost sastava suda kojem pripada. Poštovanje zahtjeva neovisnosti i nepristranosti mora se, stoga, ocijeniti in concreto, to jest uzimajući u obzir mogući utjecaj načina imenovanja sudaca na razmatrani predmet.

43

Naime, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi u slučaju da neovisnost suda ili pravilnost imenovanja suca treba ocijeniti in abstracto, to jest tako da se ne ispita utječe li možda postupak imenovanja dotičnog suca na razmatrani predmet, to omogućilo da se zaobiđu pravila o nesmjenjivosti sudaca koja su načelno utvrđena u ustavnim odredbama. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev naglašava da je dovođenje u pitanje imenovanja suca u načelu nemoguće s obzirom na Ustav i poljsku ustavnu sudsku praksu.

44

Stoga sud koji je uputio zahtjev smatra da samo ispitivanje in concreto„individualnih obilježja” suca, kao što je njegovo etičko stajalište, u okviru ocjene njegove neovisnosti, omogućuje da se očuva povjerenje pojedinaca u sudske institucije.

45

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se s obzirom na presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Stegovnog vijeća Vrhovnog suda) (C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982), neovisnost suda ili pravilnost imenovanja suca može ocijeniti samo in abstracto.

46

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da je presudom od 5. prosinca 2019. Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) postupio po toj presudi Suda i presudio, s jedne strane, da KRS nije tijelo koje je nepristrano i neovisno o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti te, s druge strane, da Stegovno vijeće Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) nije sud u smislu prava Unije ili nacionalnog prava.

47

Dana 23. siječnja 2020. građanska i kaznena vijeća kao i vijeće za radno pravo i socijalnu sigurnost Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) donijela su, bez sudjelovanja suca koji čini sud koji je uputio zahtjev, zajedničku rezoluciju kojom je potvrđena sudska praksa koja proizlazi iz presude od 5. prosinca 2019. spomenute u prethodnoj točki.

48

Međutim, ta je rezolucija, prema stajalištu tog suda, nespojiva s drugom rezolucijom, i to onom od 8. siječnja 2020., koja je također obvezujuća i koju je donijelo vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove tog suda. Iz te rezolucije proizlazi, s jedne strane, da kada je Sądu Najwyższem (Vrhovni sud) podnesena tužba protiv rezolucije KRS‑a o kandidatu za sudačko mjesto, on mora ispitati je li KRS neovisan s obzirom na presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Stegovnog vijeća Vrhovnog suda) (C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982) i, s druge strane, da Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) može poništiti takvu rezoluciju KRS‑a samo u dvjema okolnostima, to jest ako tužitelj dokaže da je pristranost KRS‑a utjecala na sadržaj navedene rezolucije ili, u slučaju da je predmetni sudac već imenovan i s obzirom na ustavnu zabranu ocjenjivanja valjanosti akta o imenovanju suca, ako tužitelj dokaže da sud u kojem dotični sudac zasjeda nije nepristran i neovisan.

49

U tim je okolnostima Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

50

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 105. Poslovnika Suda. U prilog tom zahtjevu istaknuo je da je pokretanje takvog postupka opravdano, u biti, ne samo radi ocjene pravilnosti presude protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku nego i nužnošću da se utvrdi zakonitost osporavanja ustavnopravnog statusa brojnih poljskih sudaca s obzirom na pravo Unije i, prema tome, nužnošću da se utvrde narav i učinci odluka koje su donijela sudska vijeća sastavljena od tih sudaca. Usto, takav postupak opravdan je činjenicom da se presudom Suda u ovom predmetu može dopuniti tumačenje prava Unije kako bi se izbjeglo proturječje između Ustava i prava Unije, kako je protumačeno u presudi od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Stegovnog vijeća Vrhovnog suda) (C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982), i odlukama poljskih sudova donesenih na temelju te presude.

51

Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa se da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku.

52

U tom smislu valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak postupovni instrument kojim treba odgovoriti na izvanrednu kriznu situaciju. Osim toga, iz sudske prakse Suda također proizlazi da se ubrzani postupak može ne primijeniti ako se osjetljivost i složenost pravnih problema nastalih u određenom predmetu teško može rješavati u takvom postupku, osobito ako nije primjereno skratiti pisani dio postupka pred Sudom (presuda od 18. svibnja 2021., AsociaţiaForumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 103. i navedena sudska praksa).

53

U ovom je slučaju, odlukom od 8. svibnja 2020., predsjednik Suda, nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odbio zahtjev da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku. Naime, iako u načelu ne postoji odnos između stupnja težine predmeta i hitnosti s kojom treba presuditi o njemu, mora se utvrditi da se osjetljivost i složenost pravnih problema nastalih u ovom predmetu teško može rješavati u ubrzanom postupku (vidjeti po analogiji rješenje predsjednika Suda od 18. listopada 2017., Weiss i dr., C‑493/17, neobjavljeno, EU:C:2017:792, t. 13.). Osim toga, mora se naglasiti da je odluka kojom se upućuje prethodno pitanje zaprimljena u Sudu gotovo tri mjeseca nakon što je objavljena, što upućuje na to da se ovaj predmet ne odnosi na izvanrednu kriznu situaciju.

54

S obzirom na to i na argumente koje je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, predsjednik Suda odlučio je 8. svibnja 2020. dati prednost ovom predmetu pri odlučivanju na temelju članka 53. stavka 3. Poslovnika Suda.

55

Aktom podnesenim tajništvu Suda 29. prosinca 2021. poljska vlada zatražila je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

56

U prilog tom zahtjevu ta je vlada istaknula činjenicu da je odlukom od 13. prosinca 2020. Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) ukinuo odluku tog suda koju je donio drugi sastav suda, uz obrazloženje, među ostalim, da ne postoji nikakvo jamstvo da je potonji poštovao standard neovisnosti i nepristranosti koji se zahtijeva od sudova. Prema stajalištu navedene vlade, sadržaj te odluke i posljedice koje iz nje proizlaze jačaju argumente koje je ona već iznijela Sudu u ovom predmetu i, slijedom toga, zaslužuju da ih se ispita u okviru njega.

57

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, Sud može, osim toga, u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, po zatvaranju tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve naravi da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda.

58

U predmetnom slučaju Sud ipak smatra, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da nakon pisanog dijela postupka i rasprave koja je pred njime održana raspolaže svim elementima potrebnima za odlučivanje o ovom zahtjevu za prethodnu odluku. Ističe, osim toga, da zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji je poljska vlada podnijela ne otkriva nikakvu novu činjenicu koja bi mogla utjecati na odluku koju je on tako pozvan donijeti.

59

Naime, poljska vlada ne ističe da odluka Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) od 13. prosinca 2020. ima bilo kakav utjecaj na glavni postupak. Tvrdi samo da razlozi izloženi u toj odluci „jačaju argumente” koje je već iznijela Sudu u ovom predmetu.

60

U tim okolnostima, nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

61

Rzecznik Praw Obywatelskich (pučki pravobranitelj, Poljska) tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten zbog pogrešaka kojima je zahvaćeno imenovanje na sudačko mjesto suca koji čini sud koji je uputio zahtjev i legitimnih dvojbi u pogledu njegove neovisnost i nepristranosti.

62

U tom pogledu pučki pravobranitelj ističe, kao prvo, da se u ovom slučaju taj sudac ne može kvalificirati kao „sud” u smislu prava Unije. Narav i težina pogrešaka kojima je zahvaćeno imenovanje na sudačko mjesto suca koji čini sud koji je uputio zahtjev ugrozili su učinkovitost postupka imenovanja i zbog toga je taj sudac izgubio svojstvo suda. Naime, te su pogreške takve da ne dopuštaju zaključak da je navedeni sudac valjano ustanovljeni sud koji ispunjava kriterij „zakonom ustanovljenog” suda.

63

Kao drugo, pučki pravobranitelj ističe da se na temelju ocjene svih pravnih i činjeničnih okolnosti u vezi s postupkom imenovanja suca koji čini sud koji je uputio zahtjev ne može otkloniti svaka legitimna sumnja glede neovisnosti i nepristranosti tog suca.

64

Slijedom navedenog, pučki pravobranitelj smatra da sudac koji čini sud koji je uputio zahtjev ne ispunjava dva bitna kriterija da bude „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, to jest činjenicu da je zakonom ustanovljen i činjenicu da je neovisan i nepristran. Okolnost da ti zahtjevi nisu kumulativno ili pojedinačno ispunjeni dovoljna je za zaključak da sud koji je uputio zahtjev nije ovlašten upućivati prethodna pitanja Sudu u okviru postupka suradnje predviđenog u članku 267. UFEU‑a.

65

Europska komisija primjećuje, ne navodeći da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten, da je akt o imenovanju suca koji čini sud koji je uputio zahtjev na Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) bio zasnovan na rezoluciji KRS‑a od 28. kolovoza 2018. Iako je izvršenje te rezolucije bilo suspendirano rješenjima Naczelnog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud) od 27. rujna i 8. listopada 2018., predsjednik Republike Poljske ipak je imenovao tog suca na Sąd Najwyższy (Vrhovni sud). U tim okolnostima Komisija smatra da su dopuštene dvojbe glede pitanja ispunjava li navedeni sudac zahtjev da bude „zakonom prethodno ustanovljeni sud”, u skladu s člankom 19. stavkom 1. UEU‑a i člankom 47. Povelje.

66

U tom pogledu prije svega valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi odredio je li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku o kojem je riječ „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, a što je pitanje koje je isključivo obuhvaćeno pravom Unije, i kako bi ocijenio je li zahtjev za prethodnu odluku dopušten, Sud uzima u obzir sve elemente, primjerice, među ostalim, je li tijelo utemeljeno na zakonu, je li ono stalno, je li njegova nadležnost obvezna, provodi li kontradiktorni postupak, primjenjuje li pravna pravila te je li neovisno (presude od 21. siječnja 2020., Banco de Santander, C‑274/14, EU:C:2020:17, t. 51. i navedena sudska praksa, i od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 42.).

67

U konkretnom slučaju zahtjev za prethodnu odluku uputio je Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) koji je, zato što mora odlučiti in limine litis o dopuštenosti žalbe iz točke 34. ove presude, dužan na temelju nacionalnog prava ispitati u tu svrhu pravilnost sastava suda koji je donio presudu protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku.

68

Nije sporno da Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) kao takav ispunjava zahtjeve navedene u točki 66. ove presude. U ovom slučaju pučki pravobranitelj dovodi u pitanje ispunjava li dotični sudac, koji zasjeda kao sudac pojedinac u sastavu koji je Sudu uputio ovaj zahtjev za prethodnu odluku, zahtjeve koje mora zadovoljiti tijelo kako bi ga se kvalificiralo kao „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a.

69

Budući da zahtjev za prethodnu odluku potječe od nacionalnog suda, mora se pretpostaviti da on ispunjava te zahtjeve navedene u točki 66. ove presude, neovisno o njegovu konkretnom sastavu.

70

Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u okviru prethodnog postupka iz članka 267. UFEU‑a Sud nije ovlašten, s obzirom na podjelu funkcija između njega i nacionalnog suda, provjeravati je li odluka kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku donesena u skladu s nacionalnim pravilima o ustrojstvu sudova i o sudskom postupku. Sud se stoga mora držati odluke suda države članice kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku sve dok ona nije ukinuta u okviru postupka po pravnim lijekovima koji eventualno predviđa nacionalno pravo (presude od 14. siječnja 1982., Reina, 65/81, EU:C:1982:6, t. 7. i od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 44.).

71

Osim toga, valja podsjetiti na to da je temelj tako zamišljenog pravosudnog sustava uspostavljenog Ugovorima postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku, predviđen člankom 267. UFEU‑a, koji uspostavljanjem dijaloga između sudova, odnosno između Suda i sudova država članica, ima za cilj osigurati jedinstveno tumačenje prava Unije, omogućujući tako osiguranje njegove usklađenosti, njegova punog učinka i njegove autonomije kao i u konačnici posebne naravi prava uspostavljenog Ugovorima (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – Pravni lijekovi), C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 90. i navedena sudska praksa).

72

Pretpostavka iznesena u točki 69. ove presude može se ipak oboriti kada pravomoćna sudska presuda koju je donio nacionalni ili međunarodni sud dovede do zaključka da sudac koji čini sud koji je uputio zahtjev nema svojstvo zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje.

73

Budući da u konkretnom slučaju Sud nije u trenutku zatvaranja usmenog dijela postupka imao saznanja za činjenicu da je sudac koji čini sud koji je uputio zahtjev bio predmet takve pravomoćne sudske odluke, moguće pogreške koje su mogle zahvatiti nacionalni postupak njegova imenovanja ne mogu dovesti do nedopuštenosti ovog zahtjeva za prethodnu odluku.

74

Mora se naglasiti da se pretpostavka spomenuta u točki 69. ove presude nameće samo u svrhu ocjene dopuštenosti zahtjevâ za prethodnu odluku u okviru članka 267. UFEU‑a. Iz toga se ne može zaključiti da se na temelju uvjeta za imenovanje sudaca koji čine sud koji je uputio zahtjev nužno mogu ispuniti jamstva za pristup zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a ili članka 47. Povelje.

75

Valja, naposljetku, pojasniti, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 77. svojeg mišljenja, da bi se drukčija ocjena od one koja proizlazi iz točaka 68. do 74. ove presude mogla nametnuti u okolnostima u kojima bi, uz osobni položaj jednog ili više sudaca koji formalno upute zahtjev na temelju članka 267. UFEU‑a, drugi čimbenici imali posljedice na funkcioniranje suda koji je uputio zahtjev kojemu ti suci pripadaju i time doprinijeli ugrožavanju neovisnosti i nepristranosti navedenog suda.

76

Iz svega prethodno navedenog slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

77

Prvo do peto prethodno pitanje odnose se na tumačenje članka 2., članka 4. stavka 3., članka 6. stavaka 1. i 3. te članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. prvim i drugim stavkom Povelje i člankom 267. trećim stavkom UFEU‑a kao i člankom 38. Povelje te člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13.

78

Međutim, iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se ta pitanja odnose, u biti, na tumačenje načela neovisnosti i nepristranosti sudova koje proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje. Osim toga, valja primijetiti da je člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 predviđeno, u biti, da potrošači mogu spriječiti stalno korištenje nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima, osobito tako da postupaju pred nadležnim sudovima, te da se glavni postupak odnosi, među ostalim, na priznavanje nepoštenosti ugovornih odredbi.

79

U tim je okolnostima potrebno ispitati prvo do peto pitanje samo s obzirom na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 47. Povelje i članak 7. stavke 1. i 2. Direktive 93/13.

80

Svojim prvim do trećim pitanjem, koja valja zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 47. Povelje te članak 7. stavke 1. i 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se protivi to da se kao neovisni i nepristrani sud kvalificira sastav suda koji pripada sudu države članice i u kojem zasjeda sudac čije prvo imenovanje na takvo mjesto ili njegovo kasnije imenovanje na viši sud proizlazi iz odluke koju je donijelo tijelo nedemokratskog režima u toj državi članici prije njezina pristupanja Uniji, također i kada su imenovanja tog suca na sudove nakon što je taj režim prestao postojati bila zasnovana osobito na stažu koji je navedeni sudac stekao tijekom razdoblja u kojem je navedeni režim postojao ili kada je položio sudsku prisegu samo prilikom svojeg prvog imenovanja sucem od strane tijela tog režima.

81

Prvo do treće pitanje odnose se na tri okolnosti koje obilježavaju imenovanje osobe FO koja je jedan od troje sudaca iz sudskog sastava koji je donio presudu protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku, a koje sud koji je uputio zahtjev smatra problematičnima s obzirom na odredbe iz točke 80. ove presude.

82

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev navodi da je osobu FO prvi put na sudačko mjesto imenovalo Državno vijeće NRP‑a koje je bilo političko tijelo izvršne vlasti NRP‑a, i to na prijedlog tadašnjeg ministra pravosuđa te na temelju Uredbe sa zakonskom snagom od 6. veljače 1928. o ustrojstvu redovnih sudova, pri čemu se to imenovanje nije zasnivalo na transparentnim kriterijima, sudska samouprava ili javno tijelo osnovano nakon demokratskih izbora nisu sudjelovali u postupku imenovanja tog suca i nije bila zajamčena nesmjenjivost osobe FO.

83

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev ističe da je osoba FO mogla biti poslije imenovana na sudačko mjesto na višim sudovima na temelju staža koji je stekla kao sudac tijekom razdoblja u kojem je u Poljskoj postojao komunistički režim kao i ocjene njezinih sudačkih dužnosti na mjestu na koje ju je imenovao taj režim.

84

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev navodi da osoba FO nije položila sudsku prisegu nakon prestanka postojanja komunističkog režima NRP‑a, nego je prilikom svojeg prvog imenovanja na sudačko mjesto koje je proveo taj režim, prisegnula, među ostalim, da će štititi politički sustav komunističke države.

85

U tom pogledu valja, ponajprije, istaknuti da se upućena pitanja odnose na okolnosti koje su nastale prije 1. svibnja 2004. kao datuma pristupanja Republike Poljske Uniji.

86

Valja podsjetiti na to da je Sud nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u novoj državi članici isključivo od dana njezina pristupanja Uniji (vidjeti u tom smislu presudu od 10. siječnja 2006., Ynos, C‑302/04, EU:C:2006:9, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

87

Valja, međutim, istaknuti da predmet pitanja koje sud koji je uputio zahtjev mora u ovom slučaju riješiti in limine litis nije situacija koja je sve svoje učinke proizvela prije pristupa Republike Poljske Uniji (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2014., X, C‑318/13, EU:C:2014:2133, t. 23., i od 6. listopada 2016., Paoletti i dr., C‑218/15, EU:C:2016:748, t. 41.). Naime, dovoljno je utvrditi da iako je imenovana na sudačko mjesto prije tog postupanja, osoba FO trenutačno ima status suca i obnaša dužnosti koje odgovaraju tom statusu.

88

Nakon tog utvrđenja glede nadležnosti Suda, valja podsjetiti na to da su, iako je organizacija pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, pri izvršavanju te ovlasti države članice ipak dužne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije (presuda od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 48.).

89

Kako se to predviđa člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, na državama članicama je da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka kojima se osobama osigurava poštovanje njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje. Tu odredbu treba stoga uzeti u obzir u svrhu tumačenja navedenog članka 19. stavka 1. drugog podstavka (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 102. i navedena sudska praksa).

90

Kad je riječ o području primjene ratione materiae članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, ta se odredba odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 103. i navedena sudska praksa).

91

Na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, svaka država članica mora dakle posebno osigurati da tijela koja su – u svojstvu „suda” u smislu prava Unije – dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije te koja stoga kao takva mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije, udovoljavaju zahtjevima djelotvorne sudske zaštite (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 104. i navedena sudska praksa).

92

U ovom je slučaju nesporno da je poljski redovni sud, kao što je to Sąd Apelacyjny we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu), koji je, kao u kontekstu glavnog postupka, morao odlučivati o pitanjima povezanima s primjenom i tumačenjem odredaba prava Unije, to jest odredaba Direktive 93/13, u svojstvu „suda” u smislu tog prava dio poljskog sustava pravnih lijekova u „područjima obuhvaćenima pravom Unije”, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, što znači da mora ispunjavati zahtjeve djelotvorne sudske zaštite.

93

Kako bi se jamčilo da takav sud može osigurati učinkovitu sudsku zaštitu koja je tako propisana na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, ključno je očuvanje njegove neovisnosti i nepristranosti, kao što to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek navodi pristup „neovisnom” sudu (presuda od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 65. i navedena sudska praksa).

94

Kao što je to Sud istaknuo u više navrata, taj zahtjev neovisnosti i nepristranosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na učinkovitu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU‑a, osobito vrijednosti vladavine prava (presuda od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 66. i navedena sudska praksa).

95

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, jamstva neovisnosti i nepristranosti koja se zahtijevaju na temelju prava Unije pretpostavljaju postojanje pravila – osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja funkcije kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova – koja omogućuju da se kod pojedinaca otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na to tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese (presuda od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 67. i navedena sudska praksa).

96

S tim u vezi važno je da su suci zaštićeni od intervencija ili vanjskih pritisaka koji bi mogli ugroziti njihovu neovisnost i nepristranost. Pravila koja se primjenjuju na status sudaca i na izvršavanje njihove dužnosti suca moraju osobito omogućiti isključenje ne samo svakog izravnog utjecaja, u obliku uputa, nego i posrednijih oblika utjecaja koji mogu usmjeriti odluke dotičnih sudaca i time otkloniti dojam njihove neovisnosti ili nepristranosti, što može ugroziti povjerenje koje navedene osobe moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu i vladavinu prava (presuda od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 69. i navedena sudska praksa).

97

Stoga je potrebno uvjeriti se da su materijalne pretpostavke i postupovna pravila na temelju kojih su donesene navedene odluke o imenovanju sudaca takve da kod pojedinaca ne mogu izazvati legitimne sumnje u pogledu otpornosti dotičnih sudaca na vanjske čimbenike i njihove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese, nakon njihova imenovanja. U tu je svrhu osobito bitno da navedene pretpostavke i pravila budu osmišljeni na način da udovoljavaju zahtjevima iz prethodne točke ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

98

Zahtjevi navedeni u točkama 94. do 97. ove presude primjenjuju se osobito na sud koji na temelju prava države članice ima nadležnost da primjenom članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive 93/13 odredi prestanak korištenja nepoštenim odredbama u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima. Naime, ta odredba ponovno potvrđuje pravo na djelotvoran pravni lijek potrošačâ koji se smatraju oštećenima takvim odredbama.

99

Uostalom, u glavnom postupku tužitelji traže naknadu štete za koju tvrde da su je pretrpjeli zbog naravi odredbi navedenih u točki 31. ove presude za koje smatraju da su nepoštene u smislu te direktive. Stoga taj spor odgovara situaciji koja je uređena pravom Unije, tako da se ti tužitelji mogu pozivati na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu koju im jamči članak 47. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Stegovnog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 81.).

100

U sklopu svoja prva tri pitanja sud koji je uputio zahtjev dvoji glede toga jesu li okolnosti prije pristupanja Republike Poljske Uniji, navedene u točkama 82. do 84. ove presude, imale utjecaja na neovisnost i nepristranost suca koji je trenutačno dio sudskog sastava.

101

Takav utjecaj mogao bi se utvrditi samo ako se dokaže odnos između nacionalnih pravila na temelju kojih su te okolnosti nastale i pojavljivanja sadašnjih legitimnih i ozbiljnih sumnji kod pravnih subjekata u neovisnost i nepristranost dotičnog suca.

102

Sud koji je uputio zahtjev zasniva svoje dvojbe u tom pogledu samo na razmatranju da suci koje su imenovala tijela prijašnjeg poljskog nedemokratskog režima nisu „neovisni” zbog toga što su ih ta tijela imenovala, zbog stjecanja dijela svojeg staža tijekom razdoblja u kojem je taj režim postojao i zbog okolnosti da su položili sudsku prisegu samo tijekom tog razdoblja.

103

Dodaje da iako su neke lustracijske mjere provedene nakon prestanka postojanja komunističkog režima NRP‑a, ustavnopravni demokratski poredak koji je uslijedio nakon tog komunističkog režima dopustio je da suci koje su imenovala njegova tijela načelno ostanu na dužnostima, što je poljska vlada potvrdila na raspravi pred Sudom. Stoga se prva tri pitanja odnose na položaj sudaca zadržanih na svojem mjestu nakon prestanka postojanja nedemokratskog režima NRP‑a.

104

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kako bi mogla pristupiti Uniji, Republika Poljska morala je ispuniti kriterije koje države kandidatkinje za pristupanje moraju zadovoljiti, kako ih je Europsko vijeće utvrdilo u Kopenhagenu 21. i 22. lipnja 1993. Ti kriteriji zahtijevaju, među ostalim, da država kandidatkinja „mora osigurati stabilnost institucija koje jamče ostvarivanje demokracije, vladavinu prava, ljudska prava te poštovanje i zaštitu manjina”. Isto tako, članak 49. UEU‑a, koji predviđa mogućnost svake europske države da podnese zahtjev za članstvo u Uniji, pojašnjava da Unija okuplja države koje su slobodno i dobrovoljno prihvatile zajedničke vrijednosti sadržane u članku 2. UEU‑a, među kojima se nalazi vrijednost vladavine prava, i koje te vrijednosti poštuju te ih se obvezuju promicati (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 61.). Stoga se u trenutku pristupanja Republike Poljske Uniji smatralo da je, u načelu, pravosudni sustav usklađen s pravom Unije.

105

U kontekstu navedenom u točkama 103. i 104. ove presude, sud koji je uputio zahtjev ne ističe nikakav element koji upućuje na razlog zbog kojeg okolnosti prvog imenovanja suca prije prestanka postojanja nedemokratskog režima NRP‑a, koji je zadržan na svojem mjestu nakon prestanka njegova postojanja, mogu kod pravnih subjekata pobuditi legitimne i ozbiljne sumnje u neovisnost i nepristranost tog suca u okviru obavljanja njegovih sudačkih dužnosti.

106

Naime, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne proizlazi nikakvo jasno i konkretno obrazloženje koje pokazuje zašto bi okolnosti prvog imenovanja takvog suca mogle omogućiti osobi, instituciji ili bilo kojem tijelu da danas izvršava neprimjereni utjecaj na njega.

107

Iz tih elemenata proizlazi da se za okolnosti koje obilježavaju prvo imenovanje suca na takve dužnosti, do kojeg je došlo tijekom razdoblja u kojem je postojao nedemokratski režima NRP‑a, poput onih prepoznatih u točkama 82. do 84. ove presude, ne može smatrati da same po sebi mogu kod pojedinaca pobuditi legitimne i ozbiljne sumnje u neovisnost i nepristranost tog suca prilikom obavljanja njegovih kasnijih sudačkih dužnosti.

108

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo do treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 47. Povelje kao i članak 7. stavke 1. i 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da okolnost da prvo imenovanje suca u državi članici na takvo mjesto ili njegovo kasnije imenovanje na viši sud proizlazi iz odluke koju je donijelo tijelo nedemokratskog režima te države članice prije njezina pristupanja Uniji, također i kada su se imenovanja tog suca na sudove nakon što je taj režim prestao postojati zasnivala, među ostalim, na stažu koji je navedeni sudac stekao tijekom razdoblja u kojem je navedeni režim postojao ili kada je položio sudsku prisegu samo prilikom svojeg prvog imenovanja sucem od strane tijela istog tog režima, ne može sama po sebi pobuditi kod pravnih subjekata legitimne i ozbiljne sumnje u neovisnost i nepristranost tog suca niti, prema tome, dovesti u pitanje svojstvo sastava suda u kojem on zasjeda kao zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda.

109

U okviru svojeg četvrtog i petog pitanja sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 47. Povelje kao i članak 7. stavke 1. i 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se protivi to da se kao zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud kvalificira sastav suda koji pripada sudu države članice i u kojem zasjeda sudac do čijeg je prvog imenovanja na sudačko mjesto ili njegova kasnijeg imenovanja na viši sud došlo nakon što ga je kao kandidata za sudačko mjesto izabralo tijelo sastavljeno na temelju zakonodavnih odredbi koje je ustavni sud te države članice poslije proglasio neustavnima ili nakon što ga je tijelo koje je pravilno sastavljeno izabralo kao kandidata za sudačko mjesto nakon postupka koji nije bio transparentan, javan niti ga se moglo pobijati pred sudom.

110

Glede prve okolnosti, sud koji je uputio zahtjev navodi da je Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) ustanovio u presudi od 20. lipnja 2017., među ostalim, da članak 13. stavak 3. Zakona o KRS‑u od 12. svibnja 2011., protumačen na način da mandat članova KRS‑a izabranih iz redova sudaca redovnih sudova ima individualni karakter, nije usklađen s člankom 187. stavkom 3. Ustava koji predviđa da mandat izabranih članova KRS‑a iznosi četiri godine. U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, je li činjenica da su dva člana sudskog sastava koji je donio presudu protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku bila imenovana na sudačke dužnosti u Sądu Apelacyjnom we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu) na temelju rezolucija koje je KRS donio u sastavu koji je za većinu njegovih članova proizašao iz zakonodavnih odredbi koje je Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) poslije proglasio neustavnima, utjecala na neovisnost tih sudaca.

111

Glede druge okolnosti sud koji je uputio zahtjev ističe da su u razdoblju koje je uslijedilo neposredno nakon prestanka postojanja komunističkog režima NRP‑a suci koje je imenovao taj režim imenovani na sudačka mjesta na višim sudovima nakon postupka koji se odvijao pred novo stvorenim KRS‑om i koji međutim nije bio transparentan niti javan, pri čemu se, usto, do 2007. protiv rezolucija KRS‑a nije mogla podnijeti žalba sudu. S obzirom na te elemente sud koji je uputio zahtjev pita može li činjenica da je član sudskog sastava koji je donio presudu protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku imenovan u Sąd Apelacyjny we Wrocławiu (Žalbeni sud u Wrocławu) tijekom tog razdoblja dovesti u pitanje njegovu neovisnost.

112

U tom pogledu valja navesti da je sudska praksa Suda navedena u točkama 89. do 97. ove presude također relevantna radi ispitivanja četvrtog i petog pitanja.

113

Osim toga, Sud je već presudio da jamstva pristupa zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu, a osobito ona kojima se određuje njegov pojam i sastav, čine kamen temeljac prava na pošteno suđenje. Provjera toga predstavlja li tijelo po svojem sastavu takav sud kada u tom pogledu dođe do ozbiljne sumnje nužna je kako bi se osiguralo povjerenje koje u demokratskom društvu pojedinci moraju imati u sudove (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Preispitivanje presuda Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

114

Stoga se, uzimajući u obzir okolnosti koje obilježavaju imenovanje dotičnih sudaca, postavlja pitanje može li se za te suce smatrati da su „zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u smislu prava Unije”.

115

Glede tog pojma, iz članka 47. drugog stavka prve rečenice Povelje, koja odražava, u biti i kao što je to već navedeno u točki 89. ove presude, opće načelo prava Unije u vidu djelotvorne sudske zaštite na koje također upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, proizlazi da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 122.).

116

Osim toga, budući da Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, članak 52. stavak 3. Povelje nastoji osigurati nužnu usklađenost između prava sadržanih u njoj i odgovarajućih prava zajamčenih EKLJP‑om a da to ne ugrožava autonomiju prava Unije. U skladu s Objašnjenjima koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.), članak 47. drugi stavak Povelje odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a. Stoga Sud mora osigurati da njegovo tumačenje članka 47. drugog stavka Povelje osigurava razinu zaštite koja ne krši onu zajamčenu člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a, kako ga tumači Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 123.).

117

U tom je pogledu ESLJP naglasio, među ostalim, da iako je pravo na „zakonom ustanovljeni sud”, zajamčeno u članku 6. stavku 1. EKLJP‑a, samostalno pravo, ono je svejedno vrlo usko vezano s jamstvima „neovisnosti” i „nepristranosti” u smislu te odredbe. Tako je u presudi ESLJP‑a od 1. prosinca 2020., Guðmundur Andri Ástráðsson protiv Islanda, CE:ECHR:2020:1201JUD002637418, t. 231. i 233.), navedeni sud presudio, među ostalim, da iako je svakim od institucionalnih zahtjeva iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a zadan konkretan cilj koji od njih stvara posebna jamstva na pravičan postupak, njima je zajedničko to da su namijenjeni poštovanju temeljnih načela koja čine vladavina prava i dioba vlasti, pri čemu je u tom pogledu pojasnio da se u osnovi svakog od tih zahtjeva nalazi nužnost da se očuva povjerenje koje pojedinac mora imati u sudbenu vlast i neovisnost te vlasti u odnosu na druge vlasti (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 124.).

118

Konkretno, u skladu s načelom diobe vlasti, koje obilježava funkcioniranje vladavine prava, neovisnost sudova mora osobito biti zajamčena u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

119

Kao što je to navedeno u točkama 95. i 96. ove presude, zahtjevi neovisnosti i nepristranosti pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela i imenovanja njegovih članova, koja omogućuju da se kod osoba otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na to tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 128.).

120

Što se, konkretnije, tiče postupka imenovanja sudaca, ESLJP također je naveo u svojoj presudi od 1. prosinca 2020., Guðmundur Andri Ástráðsson protiv Islanda (CE:ECHR:2020:1201JUD002637418, t. 227. i 232.) da, s obzirom na osnovne posljedice koje navedeni postupak stvara za uredno funkcioniranje i legitimnost sudbene vlasti u demokratskoj državi uređenoj vladavinom prava, takav postupak nužno čini element svojstven pojmu „zakonom ustanovljeni sud”, u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, pri čemu je pojasnio da se neovisnost suda, u smislu te odredbe, mjeri, među ostalim, prema načinu na koji su njegovi članovi imenovani (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 125.).

121

Osim toga, u točki 73. presude od 26. ožujka 2020., Preispitivanje presuda Simpson/Vijeće i HG/Komisija (C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232), Sud je podsjetio, ponavljajući u tom pogledu ustaljenu sudsku praksu ESLJP‑a, na to da uvođenje izraza „zakonom ustanovljeni” u članak 6. stavak 1. prvu rečenicu EKLJP‑a ima za cilj izbjeći da organizacija pravosudnog sustava bude prepuštena diskreciji izvršne vlasti i osigurati da to područje bude uređeno zakonom koji je donijela zakonodavna vlast na način koji je u skladu s pravilima kojima se uređuje izvršavanje njezine nadležnosti. Taj izraz osobito odražava načelo vladavine prava i ne odnosi se samo na pravnu osnovu samog postojanja suda nego i na sastav suda u svakom predmetu kao i na bilo koju drugu odredbu nacionalnog prava nepoštovanje koje dovodi do nezakonitog sudjelovanja jednog ili više sudaca u razmatranju predmeta, što osobito uključuje odredbe o neovisnosti i nepristranosti članova odnosnog suda (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 129.).

122

Sud je tako presudio da nepravilnost počinjena prilikom imenovanja sudaca unutar predmetnog pravosudnog sustava znači povredu zahtjeva da sud bude ustanovljen zakonom, osobito kad je ta nepravilnost takve naravi i težine da dovodi do stvarne opasnosti da druge grane vlasti, osobito izvršne, raspolažu neutemeljenom diskrecijskom ovlasti dovodeći u opasnost integritet ishoda postupka imenovanja i izazivajući tako opravdanu sumnju pojedinaca u neovisnost i nepristranost odnosnog suca ili odnosnih sudaca, što je slučaj kad je riječ o temeljnim pravilima koja su sastavni dio uspostave i funkcioniranja tog pravosudnog sustava (presuda od 6. listopada 2021., W.Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 130. i navedena sudska praksa).

123

Iz te sudske prakse proizlazi da nije svaka pogreška koja bi mogla nastati tijekom postupka imenovanja suca takve prirode da može dovesti u pitanje neovisnost i nepristranost tog suca i, time, svojstvo sudskog sastava u kojem on zasjeda kao „zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda” u smislu prava Unije.

124

U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 112. ove presude, sud koji je uputio zahtjev izražava dvojbe glede pitanja može li se za sudski sastav koji je donio presudu protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku, s obzirom na članove koji ga čine, smatrati da ispunjava svojstvo „zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda”.

125

Glede prve situacije koju je naveo sud koji je uputio zahtjev i koja je obuhvaćena točkom 110. ove presude, to jest da su određeni članovi suda države članice bili imenovani u taj sud na temelju rezolucija koje je donijelo tijelo čiji je sastav proizašao iz zakonodavnih odredbi koje je ustavni sud te države članice poslije proglasio neustavnima, valja istaknuti da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da u ovom slučaju presudom od 20. lipnja 2017. Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) nije odlučio o neovisnosti KRS‑a. Zakonodavne odredbe koje su proglašene neustavnima navedenom presudom odnosile su se, u biti, na individualni karakter mandata članova KRS‑a kao i na pravila o podjeli na temelju kojih su ti članovi izabrani u poljskim sudovima.

126

U tim okolnostima proglašavanje neustavnosti zakonodavnih odredbi na temelju kojih je KRS tada bio sastavljen, a na koje se upućuje u točki 110. ove presude, ne može samo po sebi dovesti u sumnju neovisnost tog tijela niti, prema tome, stvoriti kod pravnih subjekata dvojbe glede neovisnosti dotičnih sudaca u odnosu na vanjske čimbenike.

127

Upravo se zbog te okolnosti ovaj predmet razlikuje od predmeta povodom kojih su donesene presude od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Stegovnog vijeća Vrhovnog suda) (C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982) i od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce) (C‑791/19, EU:C:2021:596). Naime, za razliku od zakonodavnih odredbi na temelju kojih je bio sastavljen KRS čije su rezolucije dovele do imenovanja sudaca o kojima je riječ u glavnom postupku, zakonodavstvo o kojem je bila riječ u predmetima povodom kojih su donesene te dvije presude i na temelju kojeg je sastav KRS bio izmijenjen pojačalo je utjecaj zakonodavne i izvršne vlasti na izbor članova KRS‑a na način koji je kod pravnih subjekata mogao pobuditi legitimne sumnje u neovisnost KRS‑a o kojoj je bila riječ u navedenim predmetima i u njegovu ulogu u postupku imenovanja sudaca na koji su se ti predmeti odnosili i posljedično u neovisnost potonjih i neovisnost suda u kojem zasjedaju.

128

Taj je zaključak potvrdio ESLJP koji je presudio da je na imenovanje članova Izbe Dyscyplinarne (Stegovno vijeće) pri Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud), na prijedlog KRS‑a sastavljenog na temelju zakonodavstva o kojemu je bila riječ u predmetima u kojima su donesene presude navedene u prethodnoj točki, neprimjereno utjecala zakonodavna i izvršna vlast, što je samo po sebi nespojivo s člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 22. srpnja 2021., Reczkowicz protiv Poljske, CE:ECHR:2021:0722JUD004344719, t. 276.).

129

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev nije iznio konkretne elemente koji kod pravnih subjekata mogu potkrijepiti postojanje legitimnih i ozbiljnih sumnji u neovisnost i nepristranost dotičnih sudaca koje proizlaze iz činjenice da je Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) proglasio neustavnima zakonodavne odredbe na temelju kojih je bio sastavljen KRS koji je sudjelovao u postupku koji je doveo do imenovanja navedenih sudaca.

130

Isti se zaključak nameće glede druge situacije koju je naveo sud koji je uputio zahtjev i koja je obuhvaćena točkom 111. ove presude, to jest na situaciju u kojoj je jednog od članova suda države članice kao kandidata za sudačko mjesto izabralo tijelo za koje se smatra da je pravilno sastavljeno, ali nakon postupka koji tada nije bio transparentan, javan niti se mogao pobijati pred sudom. Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi da je KRS‑u, kako je bio sastavljen nakon prestanka postojanja nedemokratskog režima NRP‑a, nedostajalo neovisnosti u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast.

131

U tim se uvjetima ne može smatrati da se na temelju okolnosti koje je sud koji je uputio zahtjev naveo u svojem četvrtom i petom prethodnom pitanju i koje su izložene u točkama 110. i 111. ove presude može utvrditi povreda temeljnih pravila primjenjivih u području imenovanja sudaca, u smislu sudske prakse navedene u točki 122. ove presude.

132

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto i peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, članak 47. Povelje kao i članak 7. stavke 1. i 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se kao zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud kvalificira sastav suda koji pripada sudu države članice i u kojem zasjeda sudac do čijeg je prvog imenovanja na sudačko mjesto ili njegova kasnijeg imenovanja na viši sud došlo nakon što ga je kao kandidata za sudačko mjesto izabralo tijelo sastavljeno na temelju zakonodavnih odredbi koje je ustavni sud te države članice poslije proglasio neustavnima ili nakon što ga je kao kandidata za sudačko mjesto izabralo tijelo koje je pravilno sastavljeno, ali nakon postupka koji nije bio transparentan, javan niti se mogao pobijati pred sudom, ako takve nepravilnosti nisu takve naravi i težine da dovode do stvarne opasnosti da druge grane vlasti, osobito izvršna, raspolažu neutemeljenom diskrecijskom ovlašću dovodeći u opasnost integritet ishoda postupka imenovanja i izazivajući tako ozbiljne i legitimne sumnje kod pravnih subjekata u neovisnost i nepristranost dotičnog suca.

133

Uzevši u obzir odgovore dane na prvo do peto pitanje, nije potrebno odgovoriti na šesto i sedmo pitanje.

134

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: