–

za osobu UK, C. Kress, Rechtsanwalt,

–

za osobu RT, T. Röske, Rechtsanwalt,

–

za osobu JL, M. Basun, Rechtsanwalt,

–

za Volkswagen Bank GmbH, I. Heigl i T. Winter, Rechtsanwälte,

–

za BMW Bank, R. Hall, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann, U. Bartl i E. Lankenau, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i S. Šindelková, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Goddin i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 10. stavka 2. i članka 14. stavka 1. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između, u predmetu C‑33/20, osobe UK i društva Volkswagen Bank GmbH, u predmetu C‑155/20, osoba RT, SV i BC i društava Volkswagen Bank i Skoda Bank, podružnice Volkswagen Banka (u daljnjem tekstu: Skoda Bank) te, u predmetu C‑187/20, osoba JL i DT i društava BMW Bank GmbH i Volkswagen Bank o valjanosti povlačenja osoba UK, RT, SV, BC, JL i DT iz ugovora o kreditu sklopljenih s tim bankama.

3

U uvodnim izjavama 30. i 31. Direktive 2008/48 navodi se:

4

Člankom 3. te direktive naslovljenim „Definicije” određuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

5

Člankom 10. navedene direktive, naslovljenim „Informacije koje treba uključiti u ugovore o kreditu”, propisuje se:

„1.   Ugovori o kreditu sastavljaju se na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju.

Sve ugovorne stranke dobivaju primjerak ugovora o kreditu. Ovaj članak ne dovodi u pitanje bilo kakva nacionalna pravila koja se odnose na valjanost sklapanja ugovora o kreditu koji su u skladu s pravom Zajednice.

2.   Ugovor o kreditu jasno i sažeto definira:

[…]

[…]

[…]

[…]”

6

Člankom 13. te direktive, naslovljenim „Ugovor o kreditu bez roka dospijeća”, predviđaju se uvjeti u kojima potrošač i vjerovnik mogu otkazati ugovor o kreditu bez roka dospijeća.

7

Člankom 14. Direktive 2008/48, naslovljenim „Pravo na povlačenje iz ugovora”, u stavku 1. određuje se:

„Potrošač ima rok od 14 kalendarskih dana u kojem se može povući iz ugovora o kreditu bez navođenja bilo kakvog razloga.

Rok povlačenja počinje

8

U članku 22. te direktive, naslovljenom „Usklađivanje i imperativna narav ove direktive“, u stavku 1. propisuje se:

„Ako ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati niti uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih ovom Direktivom.”

9

Članak 23. navedene direktive, naslovljen „Sankcije”, glasi kako slijedi:

„Države članice utvrđuju pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba koje se donose na temelju ove Direktive i poduzimaju sve mjere potrebne za osiguravanje njihove provedbe. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”

10

Člankom 247. Einführungsgesetza zum Bürgerlichen Gesetzbuche (Uvodni zakon za Građanski zakonik) od 21. rujna 1994. (BGBl. 1994. I, str. 2494. i ispravak BGBl. 1997. I, str. 1061.), u verziji koja se primjenjuje na činjenično stanje u glavnim postupcima (u daljnjem tekstu: EGBGB), naslovljenim „Obveze informiranja u kontekstu ugovora o potrošačkim kreditima, naplatnih potpora financiranju i ugovora o posredovanju kredita”, određuje se:

„[…]

§ 3.   Sadržaj informacija koje se moraju pružiti prije sklapanja ugovora

[…]

§ 6.   Sadržaj ugovora

[…]

§ 7.   Ostale informacije u ugovoru

[…]”

11

Člankom 247. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: BGB), naslovljenim „Osnovna kamatna stopa” predviđa se:

„(1)   Osnovna kamatna stopa iznosi 3,62 %. Ona se 1. siječnja i 1. srpnja svake godine mijenja u postotku u kojem se referentna vrijednost povećala ili smanjila od posljednje zabilježene promjene. Referentna vrijednost odgovara kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka odredila za posljednju glavnu operaciju refinanciranja izvršenu prije prvog kalendarskog dana relevantnog polugodišnjeg razdoblja.

(2)   Deutsche Bundesbank (Njemačka savezna banka) objavljuje osnovnu kamatnu stopu u Bundesanzeigeru odmah nakon datuma navedenih u drugoj rečenici prvog stavka.”

12

Člankom 288. BGB‑a, naslovljenim „Kamate na dospjele neplaćene obveze i ostale naknade”, u stavku 1. određuje se:

„Na svaki dospjeli neplaćeni iznos duga teku kamate za razdoblje kašnjenja. Zatezna kamatna stopa je pet postotnih bodova veća od osnovne kamatne stope.”

13

Člankom 314. stavkom 1. BGB‑a, naslovljenim „Otkaz ugovora s uzastopnim činidbama zbog važnog razloga”, propisuje se:

„Svaki ugovor s uzastopnim činidbama svaka stranka može otkazati zbog važnog razloga a da pritom ne mora poštovati otkazni rok. Važan razlog postoji kada se od stranke koja otkazuje ugovor ne može zahtijevati nastavak ugovornog odnosa do dogovorenog isteka ili isteka otkaznog roka, uzimajući u obzir sve činjenice slučaja i interese obiju stranaka.”

14

Članak 355. BGB‑a, naslovljen „Pravo na povlačenje iz ugovora o kreditu”, glasi kako slijedi:

„(1)   Kada potrošač ima zakonsko pravo povući se iz ugovora u skladu s ovom odredbom, on i trgovac prestaju biti vezani svojim izjavama o namjeri sklapanja ugovora ako je potrošač tu izjavu povukao u predviđenom roku.

(2)   Rok za povlačenje iznosi 14 dana. Ako nije drukčije određeno, on počinje teći od trenutka sklapanja ugovora.”

15

Članak 356.b BGB‑a, naslovljen „Pravo na povlačenje iz ugovora o potrošačkom kreditu”, u stavku 2. propisuje:

„Ako dokument koji je dostavljen potrošaču u skladu sa stavkom 1. ne sadržava obvezne informacije iz članka 492. stavka 2., rok ne počinje teći dok se taj nedostatak ne ispravi u skladu s člankom 492. stavkom 6. […]”

16

Članak 357. BGB‑a, naslovljen „Pravne posljedice povlačenja iz ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija i na daljinu, uz iznimku ugovora o financijskim uslugama”, u stavku 1. propisuje:

„Primljene činidbe moraju se vratiti najkasnije za 14 dana.”

17

Članak 357.a BGB‑a naslovljen je „Pravne posljedice povlačenja iz ugovora o financijskim uslugama”. Njegov stavak 1. sastavljen je kako slijedi:

„Primljene činidbe moraju se vratiti najkasnije za 30 dana.”

18

Članak 358. BGB‑a, naslovljen „Ugovor povezan s povučenim ugovorom”, glasi kako slijedi:

„[…]

19

Članak 491.a BGB‑a, naslovljen „Obveze informiranja prije sklapanja ugovora o kreditu s potrošačima”, u stavku 1. propisuje:

„U slučaju sklapanja ugovora o kreditu s potrošačem, vjerovnik potrošaču pruža informacije predviđene u članku 247. [EGBGB‑a], u obliku koji je tamo predviđen.”

20

U skladu s člankom 492. BGB‑a naslovljenim „Pisani oblik, sadržaj ugovora”:

„(1)   Ugovori o potrošačkom kreditu sklapaju se u pisanom obliku, osim ako nije predviđen stroži oblik. […]

(2)   Ugovor mora sadržavati informacije koje su u članku 247. stavcima 6. do 13. [EGBGB‑a] predviđene za ugovore o potrošačkim kreditima.

[…]

(5)   Informacije koje vjerovnik potrošaču mora pružiti nakon sklapanja ugovora moraju biti na trajnom mediju.”

21

Člankom 495. naslovljenim „Pravo na povlačenje iz ugovora” u stavku 1. određuje se:

„Potrošač ima pravo na povlačenje iz ugovora o potrošačkom kreditu u skladu s člankom 355. BGB‑a.”

22

Osoba UK, potrošač, sklopila je 19. prosinca 2015. s Volkswagen Bankom ugovor o kreditu na iznos od 10671,63 eura za kupnju vozila marke Volkswagen namijenjenog privatnoj uporabi (u daljnjem tekstu: ugovor o kojem je riječ u predmetu C‑33/20). Prodavatelj tog vozila bilo je društvo Hahn Automobile GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: prodavatelj A). S obzirom na to da je prodajna cijena iznosila 15200 eura, osoba UK platila je predujam od 5000 eura prodavatelju A te je navedenim kreditom financirala iznos od 10200 eura i jednokratnu uplatu za osiguranje preostalog duga u iznosu od 471,63 eura, odnosno sveukupno iznos od 10671,63 eura.

23

Ugovor o kojem je riječ u predmetu C‑33/20 sadržavao je sljedeći navod:

„U slučaju otkazivanja ugovora naplatit ćemo Vam zakonsku zateznu kamatnu stopu. Godišnja zatezna kamatna stopa iznosi pet postotnih bodova više od osnovne kamatne stope.”

24

Osim toga, osobi UK predan je dokument naslovljen „Standardne informacije o kreditu za potrošače u Europskoj uniji”. Tim ugovorom određivalo se:

„Godišnja zatezna kamatna stopa iznosi pet postotnih bodova više od osnovne kamatne stope. Njemačka savezna banka 1. siječnja i 1. srpnja svake godine određuje osnovnu kamatnu stopu.”

25

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se u predmetnom ugovoru u predmetu C‑33/20 nije brojčano navodila primjenjiva kamatna stopa ili barem primjenjiva referentna kamatna stopa, odnosno osnovna kamatna stopa predviđena u članku 247. BGB‑a. Osim toga, taj sud utvrđuje da se u tom ugovoru nije navodio ni mehanizam prilagodbe kamatne stope jer dokument predan osobi UK, o kojem je riječ u prethodnoj točki, nije bio dio ugovora o kojem je riječ u predmetu C‑33/20 zbog nepoštovanja zahtjeva pisanog oblika predviđenog u članku 492. stavku 1. BGB‑a.

26

Ugovorom o kojem je riječ u predmetu C‑33/20 predviđalo se:

„Banka može zahtijevati prikladnu kompenzaciju u slučaju prijevremene otplate za gubitak koji je izravno povezan s prijevremenom otplatom. Banka će izračunati gubitak u skladu s aritmetičkim financijskim okvirom koji propisuje Bundesgerichtshof (Vrhovni savezni sud, Njemačka) kojim se osobito uzima u obzir:

27

U pogledu uvjeta pod kojima vjerovnik može raskinuti ugovor zbog važnog razloga, ugovorom o kojem je riječ u predmetu C‑33/20 nije se predviđao oblik u kojem bi se taj otkaz trebao izvršiti jer nije bio određen ni rok za vjerovnika da otkaže navedeni ugovor. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev, taj ugovor nije sadržavao informaciju o pravu korisnika kredita da ga otkaže u skladu s člankom 314. BGB‑a.

28

Volkswagen Bank koristio se uslugama prodavatelja A za pripremu i sklapanje ugovora o kojem je riječ u predmetu C‑33/20. Konkretno, taj prodavatelj djelovao je kao kreditni posrednik za Volkswagen Bank i koristio se tipskim ugovorima koje mu je on stavio na raspolaganje. Tim ugovorom predviđalo se da osoba UK treba, od 15. veljače 2016., vraćati iznos kredita od 11545,26 eura (neto glavnica koja je iznosila 10671,63 eura, uvećana za kamate u iznosu od 873,63 eura) u 48 mjesečnih obroka u jednakom iznosu od 150,08 eura i posljednjim obrokom od 4341,42 eura koji treba uplatiti 16. siječnja 2020.

29

Osoba UK redovito je uplaćivala predviđene mjesečne obroke. Međutim, dopisom od 22. siječnja 2019. povukla se iz navedenog ugovora. Volkswagen Bank odbio je to povlačenje.

30

Osoba UK smatra da se zbog njezina povlačenja od 22. siječnja 2019. ugovor o kojem je riječ u predmetu C‑33/20 preoblikovao u obvezu povrata. Svojom tužbom pred sudom koji je uputio zahtjev ona zahtijeva da se utvrdi da je oslobođena svoje obveze plaćanja mjesečnih obroka Volkswagen Banku od 22. siječnja 2019. Usto od Volkswagen Banka zahtijeva povrat već uplaćenih mjesečnih obroka i predujma koje je uplatila prodavatelju A kao protučinidbu za povrat kupljenog vozila.

31

Volkswagen Bank smatra da je izjava o povlačenju osobe UK nepravodobna i da je povlačenje zbog toga nevaljano.

32

U tim je okolnostima Landgericht Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33

Osoba RT sklopila je 3. siječnja 2015. s Volkswagen Bankom ugovor o kreditu na iznos od 11257,14 eura. Dana 23. svibnja 2015. osoba SV sklopila je ugovor iste vrste s istom bankom na iznos od 16400 eura. Osoba BC sklopila je 24. srpnja 2014. ugovor o kreditu na iznos od 7332,34 eura sa Skoda Bankom (u daljnjem tekstu: ugovori o kojima je riječ u predmetu C‑155/20). Ti ugovori o kreditu bili su namijenjeni financiranju kupnje vozila za privatnu uporabu marke Volkswagen za osobe RT i SV, a marke Skoda za osobu BC. Prodavatelji tih vozila bila su društva Autohaus Kilgus GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: prodavatelj B), Autohaus Humm GmbH (u daljnjem tekstu: prodavatelj C) i Held & Ströhle GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: prodavatelj D). Prodajna cijena vozila koje je kupila osoba RT iznosila je 15750 eura, osoba SV 23900 eura, a osoba BC 15940 eura. Ti potrošači uplatili su, redom, predujam od 5000 eura, 7500 eura i 8900 eura prodavateljima B, C i D te su ugovorima o kojima je riječ u predmetu C‑155/20 financirali, redom, iznose od 10750 eura, 16400 eura i 7040 eura te u slučajevima osoba RT i BC jednokratnu uplatu za osiguranje preostalog duga u iznosu od 507,14 eura i 292,34 eura, dakle sveukupno 11257,14 eura i 7332,34 eura.

34

Ugovori o kojima je riječ u predmetu C‑155/20 sadržavali su iste navode poput onih prikazanih u točki 23. ove presude.

35

Isto tako, dokument iz točke 24. ove presude, naslovljen „Standardne informacije o kreditu za potrošače u Europskoj uniji”, predan je osobama RT, SV i BC.

36

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se u predmetnim ugovorima o kojima je riječ u predmetu C‑155/20 nije brojčano navodila primjenjiva kamatna stopa ili barem primjenjiva referentna kamatna stopa, odnosno osnovna kamatna stopa predviđena u članku 247. BGB‑a. Osim toga, taj sud utvrđuje da se u tom ugovoru nije navodio ni mehanizam prilagodbe kamatne stope jer dokument o kojem je riječ u prethodnoj točki nije bio dio navedenih ugovora zbog nepoštovanja zahtjeva pisanog oblika predviđenog u članku 492. stavku 1. BGB‑a.

37

Ugovorima o kojima je riječ u predmetu C‑155/20 predviđala se i ugovorna odredba jednaka onoj prikazanoj u točki 26. ove presude.

38

U pogledu uvjeta za otkaz tih ugovora od strane vjerovnika zbog važnog razloga, poput ugovora o kojem je riječ u predmetu C‑33/20, ugovorima o kojima je riječ u predmetu C‑155/20 nije se predviđao ni oblik u kojem bi se taj otkaz trebao izvršiti ni rok određen vjerovniku za otkaz ugovora ni navod o pravu dužnika da raskine ugovor u skladu s člankom 314. BGB‑a.

39

Volkswagen Bank i Skoda Bank koristili su se uslugama prodavatelja B, C i D za pripremu i sklapanje ugovora o kojima je riječ u predmetu C‑155/20. Konkretno, ti prodavatelji su djelovali kao kreditni posrednici za Volkswagen Bank i Skoda Bank i koristili su se tipskim ugovorima koje su im oni stavili na raspolaganje. Tim ugovorima predviđalo se da osobe RT, SV i BC trebaju, redom, od 15. veljače 2015., od 1. lipnja 2015. i od 3. rujna 2014. vraćati iznos kredita uvećano za kamate, sveukupno 669,90 eura u slučaju osobe RT, 1241,97 eura u slučaju osobe SV te 225,87 eura u slučaju osobe BC. Otplate je trebalo izvršiti u 48, 36 i 24 mjesečnih obroka u jednakim iznosima od 248,48 eura, 146,87 eura i 150 eura, dok su osobe SV i BC bile dužne uplatiti posljednji obrok od 12354,65 eura 1. svibnja 2018. i 3958,21 eura 3. kolovoza 2016.

40

Osoba RT redovito je uplaćivala predviđene mjesečne obroke. Međutim, nedugo prije potpunog izvršenja svojih obveza plaćanja predviđenog 15. prosinca 2018., osoba RT povukla se dopisom od 22. studenoga 2018. iz ugovora o kreditu sklopljenog s Volkswagen Bankom 3. siječnja 2015.

41

Osoba SV redovito je plaćala ugovorene mjesečne obroke te je uplatom posljednjeg mjesečnog obroka 1. svibnja 2018. vratila kredit. Dana 4. lipnja 2018. prenijela je prodavatelju C vozilo za koje je sklopila to financiranje u iznosu od 8031,46 eura. Dopisom od 5. siječnja 2019. osoba SV povukla je svoju izjavu volje za sklapanje ugovora o kreditu sklopljenog s Volkswagen Bankom 23. svibnja 2015.

42

Osoba BC redovito je plaćala ugovorene mjesečne obroke te je na dogovoreni datum 3. kolovoza 2016. u cijelosti vratila kredit uplatom posljednjeg mjesečnog obroka. Dopisom od 25. travnja 2019. povukla se iz ugovora o kreditu sklopljenog sa Skoda Bankom 24. srpnja 2014.

43

Osoba RT smatra da je povlačenje valjano jer rok za povlačenje nije počeo teći zbog pogrešnih informacija u ugovoru o kreditu sklopljenom s Volkswagen Bankom 3. siječnja 2015. Slijedom toga, zatražila je od Volkswagen Banka povrat već uplaćenih mjesečnih obroka u iznosu od 11997,04 eura i predujma od 5000 eura koji je uplatila prodavatelju B, odnosno ukupan iznos od 16927,04 eura umanjen za kamate nastale do dana povlačenja u iznosu od 668,41 eura. Osoba RT tako za povrat kupljenog vozila zahtijeva povrat preostalog iznosa od 16258,63 eura. Osim toga, ona zahtijeva da se utvrdi da Volkswagen Bank odbija preuzeti to vozilo.

44

Osoba SV smatra da se zbog njezina povlačenja ugovor o kreditu sklopljen s Volkswagen Bankom 23. svibnja 2015. preoblikovao u obvezu povrata. Tako od Volkswagen Banka zahtijeva povrat mjesečnih obroka kredita koje mu je uplatila, u iznosu od 17641,97 eura, i predujma uplaćenog prodavatelju C u iznosu od 7500 eura, odnosno ukupan iznos od 25141,97 eura, tako da je nakon odbitka prodajne cijene dobivene za vozilo koja iznosi 8031,46 eura sveukupan iznos 17770,51 euro.

45

Osoba BC smatra da se zbog njezina povlačenja ugovor o kreditu sklopljen sa Skoda Bankom 24. srpnja 2014. preoblikovao u obvezu povrata. Ona od Skoda Banka zahtijeva povrat činidbi amortizacije kredita koje su mu uplaćene, u iznosu od 7332,34 eura te predujma u iznosu od 8900 eura koji je prodavatelju D uplaćen nakon isporuke kupljenog vozila. Osim toga, osoba BC zahtijeva da se utvrdi da Skoda Bank odbija preuzeti to vozilo.

46

U tim je okolnostima Landgericht Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

47

Osoba JL sklopila je 4. svibnja 2017. s BMW Bankom ugovor o kreditu na iznos od 24401,84 eura, a osoba DT sklopila je 23. ožujka 2016. ugovor o kreditu iste vrste s Audi Bankom, podružnicom Volkswagen Banka (u daljnjem tekstu: Audi Bank) na iznos od 37710 eura (u daljnjem tekstu: ugovori o kojima je riječ u predmetu C‑187/20). Ti ugovori o kreditu bili su namijenjeni financiranju kupnje vozila za privatnu uporabu marke BMW za osobu JL, a marke Audi za osobu DT. Prodavatelji tih vozila bila su društva Auer Gruppe GmbH (u daljnjem tekstu: prodavatelj E) i Autohaus Locher (u daljnjem tekstu: prodavatelj F). S obzirom na to da je prodajna cijena njezina vozila iznosila 23500 eura, osoba JL uplatila je predujam od 1000 eura prodavatelju E i platila preostali iznos od 22500 eura te premiju osiguranja u iznosu od 1901,84 eura, dok je osoba DT, za koju je prodajna cijena vozila iznosila 37710 eura, cijeli taj iznos financirala dobivenim kreditom.

48

BMW Bank i Audi Bank koristili su se uslugama prodavatelja E i F za pripremu i sklapanje ugovora o kojima je riječ u predmetu C‑187/20. Obama ugovorima predviđalo se da osobe JL i DT trebaju, od 5. svibnja 2017. i od 1. svibnja 2016., vraćati iznos kredita uvećano za kamate, čiji je sveukupni iznos u slučaju osobe JL bio 1413,14 eura, a u slučaju osobe DT 1737,40 eura. Otplate su trebale biti izvršene u 47 i 48 mjesečnih obroka u jednakom iznosu od 309,25 eura i 395,65 eura, a osobe JL i DT bile su dužne uplatiti i posljednji obrok u iznosu od 11280 eura 5. travnja 2021. odnosno 20456,20 eura 1. travnja 2020.

49

Dopisima od 13. lipnja 2019. i od 12. siječnja 2019. osobe JL i DT povukle su se iz ugovora o kojima je riječ u predmetu C‑187/20.

50

Osobe JL i DT smatraju da je povlačenje valjano jer rok za povlačenje nije počeo teći zbog pogrešnih informacija koje ti ugovori sadržavaju. Slijedom toga, osoba JL pred sudom koji je uputio zahtjev traži da se utvrdi da se 13. lipnja 2019. ne duguju kamate i amortizacijska otplata glavnice. Osoba DT od Audi Banka nakon povrata kupljenog vozila zahtijeva povrat 43 uplaćena mjesečna obroka, odnosno sveukupno 17012,95 eura. Usto osoba DT zahtijeva da se utvrdi da ne duguje ni kamate ni amortizaciju glavnice te da Audi Bank odbija preuzeti dotično vozilo.

51

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev, ugovori o kojima je riječ u predmetu C‑187/20 nisu sadržavali definiciju vrste odobrenog kredita. Međutim, dokument naslovljen „Standardne informacije o kreditu za potrošače u Europskoj uniji”, priložen ugovoru koji je sklopila osoba JL i koji je postao njegov sastavni dio, sadržavao je sljedeći navod: „Kredit s jednakim mjesečnim obrocima otplate i fiksnom kamatnom stopom”. Osoba DT dobila je sličan dokument istog naslova, koji je, među ostalim, sadržavao sljedeće navode: „Kredit s jednakim obrocima s potvrđenim pravom na povlačenje” i „Jednaki mjesečni obroci i uvećana posljednja uplata”.

52

Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da ugovori o kojima je riječ u predmetu C‑187/20 ne sadržavaju informaciju prema kojoj nakon uplate sredstava prestaje obveza plaćanja prodajne cijene do visine isplaćenog iznosa te da kupac može od prodavatelja zahtijevati da mu isporuči vozilo po plaćanju prodajne cijene u cijelosti.

53

U pogledu informacije o stopi zateznih kamata, ugovorom koji je osoba JL sklopila s BMW Bankom 4. svibnja 2017. određivalo se:

„Ako je dužnik/sudužnik u zakašnjenju s plaćanjem, zatezne kamate duguju se po stopi koja iznosi pet postotnih bodova godišnje više od odgovarajuće osnovne kamatne stope. Njemačka savezna banka 1. siječnja i 1. srpnja svake godine određuje osnovnu kamatnu stopu i objavljuje je u Bundesanzeigeru.”

54

U pogledu ugovora koji je osoba DT sklopila s Audi Bankom 23. ožujka 2016., on je sadržavao sljedeći navod:

„U slučaju otkazivanja ugovora naplatit ćemo Vam zakonsku zateznu kamatnu stopu. Godišnja zatezna kamatna stopa iznosi pet postotnih bodova više od osnovne kamatne stope.”

55

Usto se dokumentom iz točke 51. ove presude, koji je osoba DT primila, određivalo:

„Godišnja zatezna kamatna stopa iznosi pet postotnih bodova više od osnovne kamatne stope. Njemačka savezna banka 1. siječnja i 1. srpnja svake godine određuje osnovnu kamatnu stopu.”

56

Međutim, taj dokument nije postao dio predmetnog ugovora koji je osoba DT sklopila s Audi Bankom 23. ožujka 2016. zbog nepoštovanja zahtjeva pisanog oblika propisanog u članku 492. stavku 1. BGB‑a.

57

Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da mehanizam prilagodbe stope zatezne kamate nije u cijelosti pojašnjen u ugovorima o kojima je riječ u predmetu C‑187/20. Naime, iako se uvjeti ugovora koji je osoba JL sklopila s BMW Bankom 4. svibnja 2017. pozivaju na određivanje osnovne kamatne stope od strane Njemačke savezne banke dvaput godišnje, tim ugovorom ne određuje se da ta stopa odgovara kamatnoj stopi za posljednju glavnu operaciju refinanciranja koju je izvršila Europska središnja banka, a navedenim ugovorom ne upućuje se ni na članak 247. stavak 1. BGB‑a koji je relevantan u tom pogledu.

58

Jednako tomu, ni u ugovoru koji je osoba DT sklopila s Audi Bankom 23. ožujka 2016. ni u dokumentu naslovljenom „Standardne informacije u Europskoj uniji” nije se navodilo na kojoj se osnovi određuje osnovna kamatna stopa iz tog ugovora.

59

Ugovorima o kojima je riječ u predmetu C‑187/20 predviđala se i ugovorna odredba istovjetna onoj prikazanoj u točki 26. ove presude.

60

U pogledu prava dužnika da otkaže ugovor zbog važnog razloga, ugovor koji je osoba JL sklopila s BMW Bankom 4. svibnja 2017. nije sadržavao upućivanje na članak 314. BGB‑a i nije navodio da otkaz na temelju te odredbe mora nastupiti u razumnom roku. Ugovor koji je osoba DT sklopila s Audi Bankom 23. ožujka 2016. nije sadržavao nikakvu informaciju o pravu raskida dužnika zbog važnog razloga u skladu s člankom 314. BGB‑a. Točno je da je potonji predviđao pravo otkazivanja za vjerovnika zbog važnog razloga a da pritom pak nije određivao oblik tog otkazivanja niti rok za njegovo izvršenje. Navedeni ugovor osobito nije sadržavao informaciju prema kojoj se takav otkaz treba izvršiti na trajnom mediju u skladu s člankom 492. stavkom 5. BGB‑a.

61

U pogledu informacija o mogućem izvansudskom postupku prigovora, u ugovoru koji je osoba JL sklopila s BMW Bankom 4. svibnja 2017. nisu se nabrajali uvjeti pristupa tom postupku poput zahtjeva opisa spora, podnošenja konkretnog zahtjeva i slanja preslike potrebnih dokumenata. U tom ugovoru u tom pogledu samo se navodilo da se upućuje na „‚Poslovnik o rješavanju pritužbi klijenata u njemačkom bankovnom sektoru’, koji je dostupan na zahtjev ili se može pregledati na internetskoj stranici Bundesverbanda der Deutschen Banken eV (Savezno udruženje njemačkih banaka) www.bdb.de”. Ugovor koji je osoba DT sklopila s Audi Bankom 23. ožujka 2016. sadržavao je iste navode, ali se usto njime pojašnjavalo „[p]ritužba se mora uputiti u pisanom obliku (primjerice dopisom, telefaksom, porukom elektroničke pošte) Uredu za pritužbe klijenata Bundesverbanda deutscher Banken eV [Savezno udruženje njemačkih banaka], Postfach 040307, 10062 Berlin, telefaks: 030 16633169, e‑adresa: ombudsmann@bdb.de”.

62

U tim okolnostima Landgericht Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

63

Odlukom predsjednika Suda od 18. prosinca 2020. predmeti C‑33/20, C‑155/20 i C‑187/20 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog postupka kao i donošenja presude.

64

Budući da su određena pitanja u predmetima C‑33/20, C‑155/20 i C‑187/20 slična ili jednaka, valja ih ispitati zajedno.

65

Svojim prvim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 10. stavak 2. točke (a), (c) i (e) Direktive 2008/48 tumačiti na način da se, ako je to slučaj, u ugovoru o kreditu mora jasno i sažeto navesti da je riječ o „povezanom ugovoru o kreditu” u smislu članka 3. točke (n) te direktive i da je taj ugovor sklopljen s rokom dospijeća.

66

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 3. točkom (n) Direktive 2008/48 pojam „povezani ugovor o kreditu” definira na sljedeći način: „predmetni kredit služi isključivo za financiranje ugovora o isporuci specifičnih proizvoda ili o pružanju specifičnih usluga […] i ta dva ugovora čine, s objektivne točke gledišta, komercijalnu jedinicu; smatra se da postoji komercijalna jedinica kada […] se vjerovnik koristi uslugama dobavljača proizvoda ili pružatelja usluga u vezi sa sklapanjem ili sastavljanjem ugovora o kreditu ili kada su u ugovoru o kreditu izričito specificirani specifični proizvodi ili pružanje specifičnih usluga”.

67

U predmetu C‑187/20 iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da su se vjerovnici koristili uslugama prodavatelja E i F za pripremu i sklapanje ugovora o kojima je riječ u tom predmetu i da je kredit dodijeljen u skladu s tim ugovorima bio namijenjen isključivo financiranju isporuke vozila za privatnu uporabu. Stoga se takvi ugovori trebaju smatrati „povezanim ugovorima o kreditu” u smislu članka 3. točke (n) Direktive 2008/48.

68

Usto, kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev, ugovori o kojima je riječ u predmetu C‑187/20 bili su sklopljeni s rokom dospijeća.

69

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 10. stavkom 2. točkama (a), (c) i (e) Direktive 2008/48, ugovor o kreditu mora jasno i sažeto definirati vrstu kredita, trajanje ugovora o kreditu i, u slučaju kredita u obliku odgode plaćanja za specifične proizvode ili usluge ili u slučaju povezanih ugovora o kreditu, te proizvode ili usluge i njihovu cijenu za gotovinu.

70

Kao što to proizlazi iz članka 10. stavka 2. Direktive 2008/48, s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 31., zahtjev koji se sastoji od toga da se u ugovoru o kreditu sastavljenom na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju u jasnom i sažetom obliku navedu elementi iz te odredbe nužan je da se potrošač upozna sa svojim pravima i obvezama (presuda od 26. ožujka 2020., Kreissparkasse Saarlouis, C‑66/19, EU:C:2020:242, t. 35. i navedena sudska praksa).

71

Potrošačeva svijest i dobro razumijevanje elemenata koje ugovor o kreditu obvezno mora sadržavati, u skladu s člankom 10. stavkom 2. Direktive 2008/48, nužni su za pravilno izvršenje tog ugovora (presuda od 26. ožujka 2020., Kreissparkasse Saarlouis, C‑66/19, EU:C:2020:242, t. 45.).

72

Ta obveza pridonosi postizanju cilja Direktive 2008/48, koji se sastoji od toga da se u području potrošačkog kreditiranja predvidi potpuno i obvezatno usklađivanje u cijelom nizu ključnih područja koje se smatra nužnim kako bi se osiguralo da svi potrošači Europske unije uživaju visoku i jednaku razinu zaštite svojih interesa te kako bi se olakšalo stvaranje učinkovitog unutarnjeg tržišta potrošačkog kreditiranja (presuda od 26. ožujka 2020., Kreissparkasse Saarlouis, C‑66/19, EU:C:2020:242, t. 36. i navedena sudska praksa).

73

Informacija prema kojoj je, s jedne strane, dotični ugovor „povezani ugovor o kreditu” u smislu članka 3. točke (n) Direktive 2008/48 i, s druge strane, taj ugovor sklopljen s rokom dospijeća, za potrošača je jako bitna informacija koja mu omogućava da se stvarno upozna sa svojim pravima i obvezama.

74

Stoga na prvo pitanje u predmetu C‑187/20 treba odgovoriti tako da članak 10. stavak 2. točke (a), (c) i (e) Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se, ako je to slučaj, u ugovoru o kreditu mora jasno i sažeto navesti da je riječ o „povezanom ugovoru o kreditu” u smislu članka 3. točke (n) te direktive i da je taj ugovor sklopljen s rokom dospijeća.

75

Svojim drugim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 tumačiti na način da se njime zahtijeva da „povezani ugovor o kreditu” u smislu članka 3. točke (n) te direktive, koji služi isključivo financiranju ugovora o isporuci robe i kojim se predviđa da se iznos kredita isplaćuje prodavatelju te robe, navodi da je potrošač oslobođen svoje obveze plaćanja kupoprodajne cijene u visini isplaćenog iznosa i da mu prodavatelj mora predati kupljeni predmet ako je kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena.

76

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 10. stavkom 2. Direktive 2008/48 ugovor o kreditu jasno i sažeto definira ukupan iznos kredita i uvjete koji uređuju povlačenje novca na temelju ugovora o kreditu i, u slučaju kredita u obliku odgode plaćanja za specifične proizvode ili usluge ili u slučaju povezanih ugovora o kreditu, te proizvode ili usluge i njihovu cijenu za gotovinu.

77

Što se tiče formalnih uvjeta koji se odnose na „povezane ugovore o kreditu” u smislu članka 3. točke (n) Direktive 2008/48, člankom 10. stavkom 2. te direktive zahtijeva se jedino da se u ugovoru o kreditu navodi dotični proizvod ili usluga i njihova cijena za gotovinu.

78

Iako se člankom 10. stavkom 2. točkom (d) Direktive 2008/48 predviđa da ukupni iznos kredita i uvjeti koji uređuju povlačenje novca na temelju ugovora o kreditu obavezno moraju biti navedeni u ugovoru o kreditu, nasuprot tomu, nijednom njezinom odredbom ne zahtijeva se da se u tom ugovoru navode posljedice tog povlačenja u pogledu ugovornog odnosa između potrošača i prodavatelja robe ili usluge koja se financira kreditom.

79

Međutim, članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48 ne protivi se to da stranke ugovora o kreditu zajedničkim sporazumom odrede te posljedice u ugovoru.

80

U tim okolnostima na drugo pitanje u predmetu C‑187/20 treba odgovoriti tako da članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se njime ne zahtijeva da „povezani ugovor o kreditu” u smislu članka 3. točke (n) te direktive, koji služi isključivo financiranju ugovora o isporuci robe i kojim se predviđa da se iznos kredita isplaćuje prodavatelju te robe, navodi da je potrošač oslobođen svoje obveze plaćanja kupoprodajne cijene u visini isplaćenog iznosa i da mu prodavatelj mora predati kupljeni predmet ako je kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena.

81

Svojim prvim pitanjem u predmetima C‑33/20 i C‑155/20 i svojim trećim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 2. točku (l) Direktive 2008/48 tumačiti na način da se u ugovoru o kreditu kao konkretan postotak, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, mora navesti važeća kamatna stopa koja se primjenjuje u slučaju zakašnjelih uplata i konkretno opisati mehanizam prilagodbe kamatne stope.

82

Valja podsjetiti na to da se u skladu s prvim podstavkom stavka 1. članka 10. te direktive ugovori o kreditu sastavljaju na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju. Člankom 10. stavkom 2. točkom (l) navedene direktive određuje se da ugovor o kreditu definira kamatnu stopu koja se primjenjuje u slučaju zakašnjelih uplata, kako je primjenljiva u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i mjere za njezinu prilagodbu te, prema potrebi, sve druge eventualne pristojbe koje se moraju platiti zbog neispunjavanja obveze plaćanja.

83

Iz odluka kojima se upućuju zahtjevi proizlazi da se u ugovorima o kojima je riječ u svim glavnim postupcima određivalo da godišnja zatezna kamatna stopa iznosi „pet postotnih bodova više od osnovne kamatne stope”. Iz tih odluka proizlazi i da se u dokumentu naslovljenom „Standardne informacije o kreditu za potrošače u Europskoj uniji”, koji je predan potrošačima u tim predmetima, određivalo da „godišnja zatezna kamatna stopa iznosi pet postotnih bodova više od osnovne kamatne stope. Njemačka savezna banka 1. siječnja i 1. srpnja svake godine određuje osnovnu kamatnu stopu.” Međutim, kao što proizlazi iz navedenih odluka kojima se upućuju zahtjevi, navedeni dokument nije bio sastavni dio tih ugovora. Jedino se ugovorom o kojem je riječ u predmetu C‑187/20, sklopljenom između osobe JL i BMW Banka, izričito predviđalo da „Njemačka savezna banka 1. siječnja i 1. srpnja svake godine određuje osnovnu kamatnu stopu i objavljuje je u Bundesanzeigeru”.

84

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da, iako ugovor o kreditu ne mora nužno biti sastavljen u samo jednom dokumentu, svi elementi iz članka 10. stavka 2. navedene direktive ipak moraju biti sastavljeni na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia, C‑42/15, EU:C:2016:842, t. 45. i izreka).

85

Budući da se elementi iz članka 10. stavka 2. Direktive 2008/48 moraju navesti u jasnom i sažetom obliku, potrebno je da ugovor o kreditu jasno i sažeto upućuje na druge papire ili druge trajne medije koji sadržavaju te elemente, koji su stvarno uručeni potrošaču prije sklapanja ugovora, kako bi se on stvarno upoznao sa svim svojim pravima i obvezama (presuda od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia, C‑42/15, EU:C:2016:842, t. 34.).

86

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni je li to slučaj u glavnim predmetima.

87

U pogledu tumačenja članka 10. stavka 2. točke (l) Direktive 2008/48, valja utvrditi da se tekstom te odredbe zahtijeva navođenje u ugovoru o kreditu kamatne stope primjenjive u slučaju zakašnjelih uplata u određenom trenutku, odnosno trenutku sklapanja tog ugovora. Osim toga, u pogledu izmjene te stope nakon sklapanja navedenog ugovora, tom odredbom propisuje se obveza navođenja mjera prilagodbe navedene stope.

88

Kao što je to u biti nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 57. do 60. svojega mišljenja, iz teksta članka 10. stavka 2. točke (l) Direktive 2008/48 proizlazi da se u ugovoru o kreditu mora prilikom njegova sklapanja kao konkretan postotak navesti važeća kamatna stopa koja se primjenjuje u slučaju zakašnjelih uplata, a ne samo definicija te stope ili formula izračuna koja je korištena u tu svrhu.

89

U pogledu opće strukture te direktive, iz definicije godišnje stvarne ukupne stope, stope zaduživanja i fiksne stope zaduživanja koja se nalazi u članku 3. navedene direktive proizlazi da te različite stope moraju biti izražene u postotku.

90

Što se tiče ciljeva te direktive i, konkretnije, njezina članka 10., kao što se na to podsjeća u točki 70. ove presude, zahtjev koji se sastoji od toga da se u ugovoru o kreditu u jasnom i sažetom obliku navedu elementi iz te odredbe nužan je da se potrošač upozna sa svojim pravima i obvezama.

91

Međutim, kada ugovor koji je sklopio potrošač upućuje na određene odredbe nacionalnog prava u pogledu informacija koje treba uključiti na temelju članka 10. Direktive 2008/48, potrošač ne može na temelju ugovora odrediti opseg svoje ugovorne obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Kreissparkasse Saarlouis, C‑66/19, EU:C:2020:242, t. 44.).

92

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 64. svojega mišljenja, obveza navođenja konkretne kamatne stope u ugovoru o kreditu izražene u postotku omogućava potrošaču da se upozna s posljedicama koje će mu vjerojatno nastati zbog kašnjenja u plaćanju.

93

S obzirom na to da je kamatna stopa koja se primjenjuje u trenutku sklapanja ugovora o kreditu brojčano izražena informacija, a što osobito nije slučaj ako je riječ o varijabilnoj kamatnoj stopi, ta prva stopa mora biti konkretno navedena u ugovoru o kreditu u obliku postotka.

94

Što se tiče obveze predviđene u članku 10. stavku 2. točki (l) Direktive 2008/48 da se u ugovoru o kreditu jasno i sažeto navedu mjere prilagodbe kamatne stope koje se primjenjuju u slučaju kašnjenja s plaćanjem, u slučajevima u kojima su se, kao u glavnim postupcima, stranke ugovora o kreditu o kojem je riječ dogovorile da će se stopa zateznih kamata mijenjati ovisno o promjenama osnovne kamatne stope koju je odredila Europska središnja banka i koja će se objaviti u službenom listu te države članice kojemu se može lako pristupiti, pozivanje, izvršeno u tom ugovoru, na navedenu osnovnu kamatnu stopu može omogućiti prosječno obaviještenom i razumnom potrošaču da se upozna s mehanizmom promjene te stope zateznih kamata i shvati ga, pod uvjetom da način izračuna potonje stope bude prikazan u navedenom ugovoru. U tom pogledu trebaju biti ispunjena dva uvjeta. Kao prvo, prikaz tog načina izračuna mora lako moći razumjeti prosječan potrošač koji nema posebna znanja u području financija i taj prikaz mora mu omogućiti da izračuna zatezne kamate na temelju podataka danih u ugovoru o kreditu. Kao drugo, učestalost izmjene navedene osnovne kamatne stope, koja je određena nacionalnim odredbama, također mora biti prikazana u tom ugovoru (vidjeti po analogiji presudu od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 53.).

95

Slijedom toga, na prvo pitanje u predmetima C‑33/20 i C‑155/20 i na treće pitanje u predmetu C‑187/20 treba odgovoriti tako da članak 10. stavak 2. točku (l) Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se u ugovoru o kreditu kao konkretan postotak, prilikom njegova sklapanja, mora navesti važeća kamatna stopa koja se primjenjuje u slučaju zakašnjelih uplata i konkretno opisati mehanizam prilagodbe kamatne stope. U slučajevima u kojima su se stranke ugovora o kreditu o kojem je riječ dogovorile da će se stopa zateznih kamata mijenjati ovisno o promjenama osnovne kamatne stope koju je odredila Europska središnja banka i koja će se objaviti u službenom listu te države članice kojemu se može lako pristupiti, pozivanje, izvršeno u tom ugovoru, na navedenu osnovnu kamatnu stopu može omogućiti prosječno obaviještenom i razumnom potrošaču da se upozna s mehanizmom promjene te stope zateznih kamata i shvati ga, pod uvjetom da način izračuna potonje stope bude prikazan u navedenom ugovoru. U tom pogledu trebaju biti ispunjena dva uvjeta. Kao prvo, prikaz tog načina izračuna mora lako moći razumjeti prosječan potrošač koji nema posebna znanja u području financija i taj prikaz mora mu omogućiti da izračuna zatezne kamate na temelju podataka danih u tom ugovoru. Kao drugo, učestalost izmjene navedene osnovne kamatne stope, koja je određena nacionalnim odredbama, također mora biti prikazana u predmetnom ugovoru.

96

Svojim drugim pitanjem u predmetima C‑33/20 i C‑155/20 i svojim četvrtim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 2. točku (r) Direktive 2008/48 tumačiti na način da ugovor o kreditu mora navesti konkretan i potrošaču razumljiv postupak za utvrđivanje kompenzacije koju je potrebno platiti u slučaju prijevremene otplate kredita tako da potrošač može izračunati iznos kompenzacije koja se mora platiti u slučaju prijevremene otplate.

97

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 10. stavkom 2. točkom (r) Direktive 2008/48 ugovor o kreditu mora jasno i sažeto definirati „pravo na prijevremenu otplatu, postupak prijevremene otplate, kao i, prema potrebi, informacije o pravu vjerovnika na kompenzaciju i način na koji će se utvrđivati ta kompenzacija”.

98

U ovom slučaju iz odluka kojima se upućuje zahtjev proizlazi da se ugovorima o kreditu o kojima je riječ u glavnim postupcima predviđa da će „banka gubitak izračunati sukladno aritmetičkom financijskom okviru koji propisuje Bundesgerichtshof (Vrhovni savezni sud)”.

99

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, u slučajevima kada Direktiva 2008/48 predviđa obvezu prodavatelja robe ili pružatelja usluga da upozna potrošača sa sadržajem ugovorne obveze koja mu je ponuđena, čiji su određeni elementi određeni prisilnim zakonskim ili regulatornim odredbama države članice, taj je prodavatelj robe ili pružatelj usluga dužan jasno i sažeto obavijestiti tog potrošača o sadržaju navedenih odredaba kako bi se on mogao upoznati sa svojim pravima i obvezama (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Kreissparkasse Saarlouis, C‑66/19, EU:C:2020:242, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

100

Iako u tu svrhu u pogledu kompenzacije koja se duguje u slučaju prijevremene otplate iz članka 10. stavka 2. točke (r) Direktive 2008/48 nije nužno da se ugovorom o kreditu odredi aritmetička formula kojom će se izračunati ta kompenzacija, ipak se mora navesti način njezina izračuna na konkretan i lako razumljiv način za prosječnog potrošača, tako da on može odrediti iznos kompenzacije koju treba platiti u slučaju prijevremene otplate na temelju informacija danih u ugovoru o kreditu.

101

Međutim, pukim pozivanjem, u svrhe izračuna kompenzacije koju treba platiti u slučaju prijevremene otplate zajma u aritmetičkom financijskom okviru koji je propisao Bundesgerichtshof (Vrhovni savezni sud), ne ispunjava se zahtjev na koji se podsjeća u točki 99. ove presude, da se potrošač upozna sa sadržajem svoje ugovorne obveze.

102

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na drugo pitanje u predmetima C‑33/20 i C‑155/20 i na četvrto pitanje u predmetu C‑187/20 valja odgovoriti tako da članak 10. stavak 2. točku (r) Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se u ugovoru o kreditu, radi izračuna kompenzacije koju je potrebno platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, mora navesti način njezina izračuna na konkretan i lako razumljiv način za prosječnog potrošača, tako da on može odrediti iznos kompenzacije koju treba platiti u slučaju prijevremene otplate na temelju informacija danih u tom ugovoru.

103

Svojim trećim pitanjem u predmetima C‑33/20 i C‑155/20 i svojim petim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 tumačiti na način da se u ugovoru o kreditu moraju navesti sve situacije u kojima se strankama ugovora o kreditu nacionalnim pravom priznaje pravo na otkazivanje, poput prava dužnika na otkazivanje ugovora zbog važnog razloga i treba li se u tom ugovoru navesti rok i oblik izjave o otkazivanju u svakoj od tih situacija.

104

Uvodno valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 10. stavkom 2. točkom (s) Direktive 2008/48, ugovor o kreditu treba jasno i sažeto definirati „postupak koji treba slijediti prilikom ostvarivanja prava na otkazivanje ugovora o kreditu”.

105

Osim toga, člankom 13. te direktive propisuju se uvjeti u kojima potrošač i vjerovnik mogu otkazati ugovor o kreditu sklopljen bez roka dospijeća, pri čemu se navedenom direktivom ne dodjeljuje nikakvo pravo na otkazivanje u pogledu ugovora sklopljenih s rokom dospijeća. U tim okolnostima pozivanje na „pravo na otkazivanje” koje se nalazi u članku 10. stavku 2. točki (s) Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se njime obuhvaća pravo na otkazivanje predviđeno u članku 13. te direktive.

106

Iz toga slijedi da se Direktivom 2008/48 ne predviđa obveza uključivanja u ugovor o kreditu ikakve informacije u vezi s pravom na otkazivanje ugovora o kreditu sklopljenih s rokom dospijeća.

107

Kao što to proizlazi iz odluka kojima se upućuju zahtjevi u glavnim predmetima, ugovori o kojima je u njima riječ sklopljeni su s rokom dospijeća.

108

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kad je riječ o ugovorima koji ulaze u područje primjene Direktive 2008/48, države članice ne mogu utvrditi obveze za ugovorne stranke koje nisu propisane tom direktivom kada ona u području na koje se te obveze odnose sadržava usklađene odredbe (presuda od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia, C‑42/15, EU:C:2016:842, t. 55.).

109

U članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48 izvršeno je takvo usklađivanje u vezi s elementima koji moraju obvezno biti uključeni u ugovor o kreditu (presuda od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia, C‑42/15, EU:C:2016:842, t. 56.).

110

Točno je da država članica u svojem nacionalnom propisu može predvidjeti mogućnost otkazivanja ugovora o kreditu sklopljenih s rokom dospijeća. Međutim, članku 10. stavku 2. točki (s) i članku 13. Direktive 2008/48 u vezi s člankom 22. stavkom 1. te direktive protivi se to da se propisom države članice predvidi obveza navođenja u takvom ugovoru o kreditu informacije u vezi s pravom na otkazivanje koja nije predviđena Direktivom 2008/48, nego jedino tim nacionalnim propisom.

111

S obzirom na navedeno, Direktivi 2008/48 ne protivi se to da stranke ugovora o kreditu, koje su zajedničkim sporazumom odlučile predvidjeti pravo na otkazivanje tog ugovora i u slučajevima koji nisu navedeni u njezinu članku 13., dobrovoljno navedu to pravo u navedenom ugovoru (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia, C‑42/15, EU:C:2016:842, t. 57. i 58.).

112

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na treće pitanje u predmetima C‑33/20 i C‑155/20 i na peto pitanje u predmetu C‑187/20 valja odgovoriti tako da članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se njime ne zahtijeva da se u ugovoru o kreditu navedu sve situacije u kojima se strankama ugovora o kreditu pravo na otkazivanje ne priznaje Direktivom 2008/48, nego jedino nacionalnim propisom.

113

Svojim četvrtim pitanjem u predmetu C‑155/20 i sedmim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2008/48 tumačiti na način da joj se protivi to da se vjerovnik poziva na gubitak prava kada se potrošač koristi svojim pravom na povlačenje u skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2008/48 u slučajevima u kojima se jedna od obveznih informacija iz članka 10. stavka 2. te direktive ne nalazi u ugovoru o kreditu i nije bila ni valjano priopćena kasnije i u kojima taj potrošač nije znao za svoje pravo povlačenja a da pritom nije odgovoran za to neznanje.

114

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz članka 14. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Direktive 2008/48, rok za povlačenje od četrnaest dana počinje teći tek kada su informacije predviđene člankom 10. te direktive pružene potrošaču, ako je taj dan kasniji od dana sklapanja ugovora o kreditu. U navedenom članku 10. nabrojene su informacije koje treba uključiti u ugovore o kreditu.

115

Kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 108. ove presude, kad je riječ o ugovorima koji ulaze u područje primjene Direktive 2008/48, države članice ne mogu utvrditi obveze za ugovorne stranke koje nisu propisane tom direktivom kada ona u području na koje se te obveze odnose sadržava usklađene odredbe.

116

Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 101. svojega mišljenja, vremenski uvjeti u vezi s potrošačevim korištenjem njegova prava na povlačenje dio su usklađivanja izvršenog člankom 14. Direktive 2008/48.

117

Slijedom toga, s obzirom na to da Direktiva 2008/48 ne predviđa nikakvo vremensko ograničenje potrošačeva korištenja njegova prava na povlačenje u slučajevima u kojima mu navedene informacije nisu bile dostavljene, nacionalnim propisom ne može se uspostaviti takvo ograničenje unutar države članice.

118

Stoga na četvrto pitanje u predmetu C‑155/20 i sedmo pitanje u predmetu C‑187/20 valja odgovoriti tako da članak 14. stavak 1. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da mu se protivi to da se vjerovnik poziva na gubitak prava kada se potrošač koristi svojim pravom na povlačenje u skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2008/48 u slučajevima u kojima se jedna od obveznih informacija iz članka 10. stavka 2. te direktive ne nalazi u ugovoru o kreditu i nije bila ni valjano priopćena kasnije i u kojima taj potrošač nije znao za svoje pravo na povlačenje a da pritom nije odgovoran za to neznanje.

119

Svojim petim pitanjem u predmetu C‑155/20 i svojim osmim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2008/48 tumačiti na način da joj se protivi to da vjerovnik može valjano smatrati da je potrošač zlouporabio svoje pravo na povlačenje predviđeno u članku 14. stavku 1. te direktive, ako, s jedne strane, jedna od obveznih informacija iz članka 10. stavka 2. navedene direktive ne nalazi u ugovoru o kreditu i nije bila ni valjano priopćena kasnije i, s druge strane, taj potrošač nije znao za svoje pravo na povlačenje a da pritom nije odgovoran za to neznanje.

120

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja utvrditi da Direktiva 2008/48 ne sadržava odredbe kojima se uređuje pitanje potrošačeve zlouporabe prava koja mu se dodjeljuju tom direktivom.

121

Međutim, valja ispitati je li potrošačevo korištenje prava na povlačenje na temelju članka 14. stavka 1. Direktive 2008/48 ograničeno kao posljedica primjene, u ovom slučaju, općeg načela prava Unije prema kojem se pojedinci ne mogu prijevarno ili zlouporabno pozivati na norme tog prava.

122

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, za dokazivanje zlouporabe potrebno je, s jedne strane, dokazati ukupnost objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da, unatoč formalnom poštovanju uvjeta predviđenih propisima Unije, nije ostvaren cilj predviđen tim propisima i, s druge strane, dokazati subjektivni element koji se ogleda u namjeri da se ostvari pogodnost koja proizlazi iz propisa Unije umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njezino ostvarenje (presuda od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark, C‑116/16 i C‑117/16, EU:C:2019:135, t. 97. i navedena sudska praksa).

123

U pogledu zadanog cilja članka 14. Direktive 2008/48, valja utvrditi, s jedne strane, da je on omogućiti potrošaču izbor ugovora koji najbolje odgovara njegovim potrebama i stoga odustajanje od ugovora za koji se utvrdi, nakon što je sklopljen i u roku za razmišljanje predviđenom za ostvarivanje prava na odustajanje, da ne odgovara potrebama tog potrošača (vidjeti po analogiji presudu od 19. prosinca 2019., Rust‑Hackner i dr., C‑355/18 do C‑357/18 i C‑479/18, EU:C:2019:1123, t. 101.).

124

S druge strane, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 117. i 118. svojega mišljenja, cilj članka 14. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Direktive 2008/48 jest osigurati da potrošač dobije sve potrebne informacije kako bi ocijenio opseg svoje ugovorne obveze i kazniti vjerovnika koji mu ne dostavi sve informacije predviđene u članku 10. te direktive.

125

Naime, sankcije predviđene direktivama Unije u području zaštite potrošača namijenjene su odvraćanju trgovca od toga da u odnosu na potrošača povređuje svoje obveze u skladu s odredbama tih direktiva (vidjeti po analogiji presude od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 84. i od 25. studenoga 2020., Banca B., C‑269/19, EU:C:2020:954, t. 34. i 38.).

126

Slijedom toga, ako trgovac potrošaču nije dostavio informacije iz članka 10. Direktive 2008/48, a potonji se odluči povući iz ugovora o kreditu nakon isteka roka od četrnaest dana nakon sklapanja tog ugovora, taj trgovac ne može navedenom potrošaču prigovoriti da je zlouporabio svoje pravo na povlačenje iako je vrijeme koje je proteklo između sklapanja tog ugovora i povlačenja potrošača znatno.

127

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na peto pitanje u predmetu C‑155/20 i na osmo pitanje u predmetu C‑187/20 valja odgovoriti tako da Direktivu 2008/48 treba tumačiti na način da joj se protivi to da vjerovnik može valjano smatrati da je potrošač zloupotrijebio svoje pravo na povlačenje predviđeno u članku 14. stavku 1. te direktive, ako se jedna od obveznih informacija iz članka 10. stavka 2. navedene direktive ne nalazi u ugovoru o kreditu i nije ni valjano priopćena kasnije, neovisno o pitanju je li taj potrošač znao za postojanje svojega prava na povlačenje.

128

Svojim šestim pitanjem u predmetu C‑187/20 sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 10. stavak 2. točku (t) Direktive 2008/48 tumačiti na način da se u ugovoru o kreditu moraju navesti bitni formalni uvjeti o kojima ovisi pokretanje izvansudske pritužbe i mehanizma obeštećenja ili je dovoljno da se tim ugovorom u tom pogledu upućuje na Poslovnik kojem se može pristupiti na internetu.

129

U tom pogledu člankom 10. stavkom 2. točkom (t) Direktive 2008/48 određuje se da ugovor o kreditu treba jasno i sažeto definirati „postoji li ili ne izvansudska pritužba i mehanizam obeštećenja za potrošače te, ako je takav slučaj, metode pristupa njima”.

130

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, kad je riječ o tumačenju odredaba prava Unije, važno je uzeti u obzir ne samo njihov tekst već i njihov kontekst te ciljeve propisa kojeg su one dio (presuda od 25. lipnja 2020., Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände, C‑380/19, EU:C:2020:498, t. 25. i navedena sudska praksa).

131

U pogledu konteksta u kojem se nalazi članak 10. stavak 2. točka (t) Direktive 2008/48 valja istaknuti da se člankom 10. stavkom 2. te direktive pojašnjava da informacija iz te odredbe, uključujući metode pristupa izvansudskoj pritužbi i mehanizmu obeštećenja za potrošače, mora biti definirana jasno i sažeto.

132

Iz toga slijedi da informacija koja se nalazi u ugovoru o kreditu mora biti dovoljno jasna i potpuna kako bi omogućila potrošačima da pokrenu takvu pritužbu ili takav mehanizam obeštećenja, ali ne mora ponavljati sva postupovna pravila takvih postupaka.

133

Kad je riječ o cilju članka 10. stavka 2. točke (t) Direktive 2008/48, valja utvrditi da se tom odredom nastoji osigurati visoka razina zaštite potrošača na način da oni mogu dobrovoljno podnositi pritužbe ili pravne lijekove protiv trgovaca subjektima koji provode postupke alternativnog rješavanja sporova (vidjeti po analogiji presudu od 25. lipnja 2020., Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände, C‑380/19, EU:C:2020:498, t. 26.).

134

Da bi se takvom mogućnošću mogli koristiti, potrošači moraju biti obaviješteni o mehanizmima koji postoje u području alternativnog rješavanja sporova. U tom pogledu, kada nastane spor, neophodno je da potrošači mogu brzo prepoznati koji su subjekti za alternativno rješavanje sporova nadležni za rješavanje njihove pritužbe te hoće li predmetni trgovac sudjelovati u postupku koji je pokrenut pred takvim subjektom (vidjeti po analogiji presudu od 25. lipnja 2020., Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände, C‑380/19, EU:C:2020:498, t. 27.).

135

Tako se člankom 10. stavkom 2. točkom (t) Direktive 2008/48 nastoji osigurati, s jedne strane, to da potrošač može odlučiti, uz puno poznavanje činjenica, je li za njega korisno koristiti se jednim od postupaka izvansudske pritužbe i mehanizma obeštećenja i, s druge strane, to da zaista može pokrenuti takvu pritužbu ili mehanizam obeštećenja na temelju informacija koje se nalaze u ugovoru o kreditu.

136

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 94. svojega mišljenja, u tu svrhu nužno je da potrošač bude obaviješten, kao prvo, o svim postupcima izvansudske pritužbe ili mehanizma obeštećenja koji su mu na raspolaganju i, po potrebi, o trošku svakog od njih, kao drugo, o činjenici da pritužba ili pravni lijek mora biti podnesen pismeno ili elektroničkim putem, kao treće, o poštanskoj ili elektroničkoj adresi na koju treba poslati tu pritužbu ili pravni lijek i, kao četvrto, o drugim formalnim uvjetima koji se primjenjuju na tu pritužbu ili na taj pravni lijek.

137

U pogledu informacija iz prethodne točke, puko pozivanje, izvršeno u ugovoru o kreditu, na Poslovnik kojem se može pristupiti na internetu ili na drugi akt ili dokument koji se odnosi na pravila postupaka izvansudske pritužbe ili mehanizma obeštećenja nije dovoljno (vidjeti po analogiji presudu od 26. ožujka 2020., Kreissparkasse Saarlouis, C‑66/19, EU:C:2020:242, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

138

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na šesto pitanje u predmetu C‑187/20 valja odgovoriti tako da članak 10. stavak 2. točku (t) Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se u ugovoru o kreditu moraju navesti bitne informacije o svim postupcima izvansudske pritužbe ili mehanizma obeštećenja za potrošače i, po potrebi, trošak svakog od njih, činjenica da pritužba ili pravni lijek trebaju biti podneseni pismeno ili elektroničkim putem, poštanska ili elektronička adresa na koju treba poslati tu pritužbu ili pravni lijek i drugi formalni uvjeti koji se primjenjuju na tu pritužbu ili na taj pravni lijek. U pogledu tih informacija, puko pozivanje, izvršeno u ugovoru o kreditu, na Poslovnik kojem se može pristupiti na internetu ili na drugi akt ili dokument koji se odnosi na pravila postupaka izvansudske pritužbe ili mehanizma obeštećenja nije dovoljno.

139

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: