1.

Ima li radiotelevizijski kanal pravo spriječiti emitiranje i naplatiti naknadu za reemitiranje svojih besplatnih programa koje hotelski objekt prima paraboličnom antenom te ga prenosi s pomoću koaksijalnog kabla do vlastitih soba u korist gostiju? Predstavlja li navedeno reemitiranje „kabelsko reemitiranje” u smislu članka 1. stavka 3. Direktive 93/83/EEZ ( 2 ) i mogu li se njime dodijeliti posebna prava radiotelevizijskom kanalu u slučaju postojanja nacionalnog propisa za koji se čini da proširuje skup prava koja se dodjeljuju pravom Unije?

2.

U članku 1. stavku 3. Direktive 93/83 navodi se:

„[…]

Za potrebe ove Direktive ‚kabelsko reemitiranje’ znači istovremeno, neizmijenjeno i cjelovito reemitiranje putem kabelskog ili mikrovalnog sustava namijenjeno prijemu za javnost prvog prijenosa iz druge države članice, žicom ili zrakom, uključujući i satelitom, televizijskih ili radijskih programa namijenjenih prijemu za javnost”.

3.

U članku 8. Direktive 93/83, naslovljenom „Pravo kabelskog reemitiranja”, navodi se:

„1.   Države članice osiguravaju da se prilikom kabelskog reemitiranja programa iz drugih država članica na njihovu državnom području poštuje autorsko pravo i srodna prava koji su na snazi i da se takvo reemitiranje provodi na temelju individualnog ili kolektivnog ugovornog sporazuma između nositelja autorskog prava, nositelja srodnih prava i kabelskih operatora”.

4.

Članak 9. stavak 1. Direktive 93/83, naslovljen „Ostvarivanje prava kabelskog reemitiranja”, glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da se pravo nositelja autorskog prava i nositelja srodnih prava na davanje ili odbijanje davanja odobrenja kabelskim operatorima za kabelsko reemitiranje mogu ostvarivati samo preko udruge za kolektivno ostvarivanje prava”.

5.

U skladu s člankom 3. Direktive 2001/29/EZ ( 3 ), naslovljenim „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

2.   Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti, žicom ili bežičnim putem, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu:

[…]

3.   Prava iz stavaka 1. i 2. ne iscrpljuju se bilo kojom radnjom priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti određenom ovim člankom”.

6.

U skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive 2006/115/EZ ( 4 ), naslovljenim „Radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti”:

„3.   Države članice moraju organizacijama za radiodifuziju predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično reemitiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja kao i za priopćavanje javnosti njihovih radiodifuzijskih emitiranja, ako se takvo priopćavanje obavlja na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice”.

7.

U skladu s člankom 176. stavcima 9. i 10. Códiga do Direitos de Autor e Direitos Conexos (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, u daljnjem tekstu: CDADC) ( 5 ):

„9.   Organizacija za radiodifuziju je bilo koja organizacija koja se bavi audio ili vizualnim radiodifuzijskim emitiranjem, pri čemu se radiodifuzijskim emitiranjem smatra odvojeno ili kumulativno emitiranje zvukova ili slika, ili njihova prikaza, putem žice ili putem zraka, konkretno radiovalovima, optičkim vlaknima, kablom ili satelitom, namijenjeno prijemu za javnost.

10.   Reemitiranje je istodobno emitiranje jedne organizacije za radiodifuziju programa druge organizacije za radiodifuziju”.

8.

U skladu s člankom 187. CDADC‑a:

„1.   Organizacije za radiodifuziju imaju pravo odobriti ili zabraniti:

(a) reemitiranje svojih emitiranja radiovalovima;

(b) fiksiranje svojih emitiranja na fizičkom nosaču, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena žicom ili bežičnim putem;

(c) reproduciranje fiksacija svojih emitiranja kada fiksiranje nije bilo odobreno ili kada je riječ o efemernoj snimci, a svrhe reproduciranja drukčije su od onih radi kojih je izrađena ta snimka;

(d) stavljanje na raspolaganje javnosti svojih emitiranja, žicom ili bežičnim putem, uključujući emitiranja kablom ili satelitom, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu;

(e) priopćavanje javnosti svojih emitiranja ako se takvo priopćavanje obavlja na javnim mjestima i uz plaćanje ulaznice.

2.   Prava koja se predviđaju ovim člankom ne primjenjuju se na kabelskog operatora koji samo reemitira emitiranja organizacija za radiodifuziju.

3.   Prema ustaljenoj praksi, smatra se da je osoba čije se ime ili oznaka kao takvi navode u predmetnom emitiranju nositelj srodnih prava na određeno emitiranje”.

9.

U skladu s člankom 3. (Definicije) i člankom 8. (Proširenje na nositelje srodnih prava) Uredbe sa zakonskom br. 333/97 ( 6 ):

„Članak 3.

Za potrebe ove uredbe:

(a) ‚satelit’: svaka umjetna naprava koja se nalazi u svemiru i koja omogućuje prijenos radiodifuzijskih signala namijenjenih prijemu za javnost;

(b) ‚priopćavanje javnosti putem satelita’ znači postupak uvođenja, pod kontrolom i odgovornošću organizacije za radiodifuziju, programskih signala namijenjenih prijemu za javnost, u neprekinuti komunikacijski lanac koji vodi prema satelitu i od satelita prema zemlji;

(c) ‚kabelsko reemitiranje’: istodobno i cjelovito kabelsko reemitiranje javnosti prvog prijenosa televizijskih ili radijskih programa namijenjenih prijemu za javnost.

[…]

Članak 8.

Odredbe članaka 178., 184. i 187. CDADC‑a te članaka 6. i 7. ove Zakonodavne uredbe primjenjuju se na umjetnike, proizvođače audio i video snimaka te na organizacije za difuziju u pogledu priopćavanja javnosti putem satelita njihovih izvedaba, audio snimaka, video snimaka i emitiranja, kao i u pogledu kabelskog reemitiranja”.

10.

RTL TELEVISION GmbH društvo je sa sjedištem u Njemačkoj koje se bavi emitiranjem radijskih i televizijskih programa preko različitih kanala namijenjenih prijemu za širu javnost.

11.

Emitiranje televizijskih programa preko vlastitih televizijskih postaja odvija se na temelju „otvorenog signala”, odnosno na način da prijem tih programa u privatnim domovima ne podliježe plaćanju naknade.

12.

RTL Television (u daljnjem tekstu: RTL), jedan od televizijskih kanala koji pripada prethodno navedenom društvu, djeluje na području raznih država članica, pri čemu svojim gledateljima stavlja na raspolaganje niz televizijskih programa (filmovi, televizijske serije, predstave, dokumentarni filmovi, sportski događaji, vijesti i magazini).

13.

Unatoč tomu što su ti programi namijenjeni javnosti koja boravi u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, mogu se primiti preko satelitskog signala na cijelom području Unije, te stoga i u Portugalu, jednostavnom upotrebom parabolične antene.

14.

RTL je sklopio niz ugovora o licenciji s televizijskim operatorima i hotelskim objektima smještenima u raznim državama članicama Unije.

15.

Grupo Pestana S. G. P. S. (u daljnjem tekstu: Grupo Pestana) jest matično društvo jedne od najvećih portugalskih grupacija koja djeluje u hotelijerskom sektoru te kojoj pripada i društvo kći Salvor, Sociedade de Investimento Hoteleiro, S. A. (u daljnjem tekstu: Salvor). Društvo Salvor, čijih 98,8 % kapitala drži Grupo Pestana, upravlja raznim hotelima u Portugalu i, konkretno, hotelima D. João II i Alvor Praia.

16.

Kao što to ističe RTL, hoteli D. João II i Alvor Praia u razdoblju koje je trajalo najmanje od svibnja 2013. do veljače 2014. primali su satelitska emitiranja RTL‑a preko paraboličnih antena instaliranih u njihovim hotelima te su ta emitiranja prenosili pomoću koaksijalnih kablova na televizorima postavljenim u sobama.

17.

Zbog toga je RTL protiv društava Grupo Pestana i Salvor podnio tužbu Tribunalu da Propriedade Intelectual (Sud za intelektualno vlasništvo, Portugal) kako bi se utvrdilo da prijem i reemitiranje prijenosa postaje RTL u sobama hotela D. João II i Alvor Praia predstavlja čin priopćavanja javnosti RTL‑ovih prijenosa u smislu članka 187. stavka 1. točke (e) CDADC‑a i čin reemitiranja tih prijenosa u smislu članaka 3. i 8. Zakonodavne uredbe br. 333/97 i da stoga, kao takvo, podliježe prethodnom RTL‑ovu odobrenju.

18.

Konkretno, RTL je naglasio da u skladu s člankom 187. stavkom 1. točkom (e) CDADC‑a u slučaju čina priopćavanja javnosti zaštićenih djela, organizacije za radiodifuziju uživaju niz prava, poput prava da odobre ili zabrane da se njihova emitiranja priopćavaju javnosti.

19.

Prema RTL‑ovu mišljenju, ta su se prava zatim dodatno proširila na temelju onoga što se predviđa člankom 8. Zakonodavne uredbe br. 333/97 u skladu s kojim organizacije za radiodifuziju imaju pravo odobriti ili zabraniti kabelsko reemitiranje svojih prijenosa u rokovima koji se predviđaju člankom 3. točkom (c) i stoga i u slučaju koji predstavlja „istodobno i cjelovito kabelsko reemitiranje javnosti prvog prijenosa televizijskih ili radijskih programa namijenjenih prijemu za javnost”.

20.

Međutim, Tribunal da Propriedade Intelectual (Sud za intelektualno vlasništvo) odbio je RTL‑ovu tužbu, pri čemu je naveo da se može smatrati da emitiranje televizijskih prijenosa postaje RTL u sobama hotela koji pripadaju društvima Grupo Pestana i Salvor predstavlja čin priopćavanja javnosti, ali da nisu bili ispunjeni uvjeti za izvršavanje isključivog prava iz članka 187. stavka 1. točke (e).

21.

Tribunal da Propriedade Intelectual (Sud za intelektualno vlasništvo) također je naveo da se slučaj koji je predmet postupka ne može smatrati činom reemitiranja, s obzirom na to da taj čin nije izvršila organizacija za radiodifuziju.

22.

RTL je protiv presude Tribunala da Propriedade Intelectual (Sud za intelektualno vlasništvo) podnio žalbu Tribunalu da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu, Portugal).

23.

Tribunal da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu) potvrdio je utvrđenja iz prvostupanjskog postupka i stoga odbio RTL‑ove zahtjeve.

24.

RTL je protiv odluke Tribunala da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu) podnio žalbu u kasacijskom postupku Supremo Tribunalu de Justiça (Vrhovni sud, Portugal) koji je prekinuo postupak i uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25.

Dva prethodna pitanja koja postavlja sud koji je uputio zahtjev mogu se u biti sažeti u jedno pitanje: ima li radiotelevizijski kanal pravo spriječiti emitiranje i naplatiti naknadu za reemitiranje svojih prijenosa koje hotelski objekt prima paraboličnom antenom te ga prenosi s pomoću koaksijalnog kabla do vlastitih soba u korist gostiju?

26.

Zahtjev žalitelja u glavnom postupku temelji se na pretpostavci da se portugalskim propisima proširuju prava koja televizijski kanal na temelju prava Unije ima u odnosu na treće osobe koje izvršavaju čin priopćavanja javnosti u slučaju da se takvo reemitiranje provodi „kablom”.

27.

Drugim riječima, portugalskim je pravom prilikom provedbe Direktive 93/83 u korist radiotelevizijskih kanala uvedeno pravo da mogu zabraniti reemitiranje i, u svakom slučaju, pravo da mogu tražiti plaćanje određene naknade u slučajevima u kojima subjekt „kabelski” reemitira besplatne (free on air) programe radiotelevizijskog kanala.

28.

U skladu s takvim smjerom tumačenja RTL‑a popraćenim dvojbama nacionalnog suda, portugalski zakonodavac uveo je pojam „kabelski operator” koji je drukčiji od pojma koji proizlazi iz prava Unije: subjekti koji profesionalno obavljaju tu djelatnost s pomoću klasičnih kabelskih mreža tumačenjem se izjednačavaju sa subjektima poput hotelijerskih poduzeća koji primanjem besplatnog signala satelitom taj signal reproduciraju u sobama gostiju preko koaksijalnog kabla.

29.

Stoga se pitanje odnosi na to koje se značenje pripisuje „kabelskom reemitiranju” i osobito na to koga se može smatrati „kabelskim operatorom”, odnosno je li nužno da je sam taj subjekt organizacija za radiodifuziju, je li dovoljno da upotrebljava bilo kakvu „kabelsku” tehnologiju ili pak, za što smatram da je najpravilnije rješenje, treba biti riječ o „profesionalnom kabelskom operatoru” koji radi s pomoću klasičnih kabelskih mreža.

30.

Prema mojem mišljenju, u skladu s onim što je Europska komisija na uvjerljiv način istaknula u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, situacije kao što je ona u ovom slučaju ipak se pripisuju kategoriji priopćavanja javnosti, uz uvjete koji se predviđaju pravom Unije, zato što reemitiranje besplatnog televizijskog programa može dovesti do nastanka posebnih prava u korist radiotelevizijskih kanala.

31.

Prije svega, smatram da je već od početka, u skladu sa sudskom praksom Suda, korisno pojasniti da postoje dvije kategorije subjekata koje se mogu pozvati na prava intelektualnog vlasništva koja se odnose na televizijska emitiranja: s jedne strane, autori predmetnih djela i, s druge strane, tijela za radiodifuziju ili radiotelevizijski kanali ( 7 ).

32.

Što se tiče radiotelevizijskih kanala, oni se mogu pozvati na pravo fiksiranja njihovih emitiranja koje se predviđa člankom 7. stavkom 2. Direktive 2006/115 ili na pravo priopćavanja javnosti njihovih emitiranja u skladu s člankom 8. stavkom 3. te direktive ili pak na pravo reproduciranja fiksacija novih emitiranja koje se predviđa člankom 2. točkom (e) Direktive 2001/29 ( 8 ).

33.

Radi bolje jasnoće izlaganja zajedno ću ispitati pravna pitanja na kojima se temelji prijedlog odgovora na dva prethodna pitanja s obzirom na njihovu usku međusobnu povezanost i predložit ću samo jedan detaljan odgovor.

34.

Analiza koju ću provesti započet će sažetim opisom ciljeva, prirode te povijesnog i tehnološkog konteksta u kojem je donesena Direktiva 93/83, analizom pojmova kabel, kabelsko reemitiranje i kabelski operator, na temelju sažetog ispitivanja raznih direktiva na koje se poziva i relevantne sudske praske Suda.

35.

Na taj ću način doprijeti do srži pitanja odnosno odnosa između pojma kabelskog reemitiranja i pojma priopćavanja javnosti kako bih kvalificirao slučaj koji je predmet ovog postupka.

36.

Odredbe Direktive 93/83 koja je donesena kao odgovor na pojavu novih tehnologija za „kabelske operatore” treba smjestiti u njihov specifičan povijesni i tehnološki kontekst i tumačiti s obzirom na sudsku praksu Suda kako bi se moglo postići sustavno i usklađeno tumačenje tih odredbi u odnosu na pravila Unije u području intelektualnog vlasništva.

37.

Direktiva 93/83 o satelitskom emitiranju i kabelskom reemitiranju ima „određen i prilično ograničen doseg, odnosno promicanje paneuropskih usluga emitiranja olakšavanjem satelitskog emitiranja i kabelskog reemitiranja radijskih i televizijskih programa” ( 9 ).

38.

Drugim riječima, ta direktiva donesena je kako bi se olakšalo, s jedne strane, satelitsko emitiranje i, s druge strane, kabelsko reemitiranje na način da se u članku 9. same direktive promiče dodjela licencija za kabelsko reemitiranje programa koje izdaju udruge za kolektivno ostvarivanje prava ( 10 ).

39.

Stoga njezin cilj nije dodijeliti prava, nego omogućiti potpuno korištenje novih komunikacijskih tehnologija koje su uvedene u tom određenom povijesnom razdoblju (satelit i kabel) i, konkretno, cilj je ukloniti određene nedostatke u sustavu ugovaranja na tržištu dodjele prekograničnih licencija u slučaju kabelskog reemitiranja ( 11 ).

40.

Konkretnije, iz članka 8. Direktive 93/83 proizlazi da se direktivom ne nalaže državama članicama da utvrde posebno pravo kabelskog reemitiranja ili da odrede opseg tog prava. Ta direktiva samo propisuje obvezu država članica da osiguraju da se prilikom kabelskog reemitiranja programa iz drugih država članica na njihovu državnom području poštuje autorsko pravo i srodna prava koja su na snazi.

41.

Tom se direktivom zatim predviđa određeni minimalni stupanj usklađivanja na način da se direktivom ne isključuje mogućnost da se predvide oblici pregovora o sklapanju ugovora o pravima koja su povezana sa satelitskim i kabelskim emitiranjem ( 12 ).

42.

Naime, Sud je pojasnio da Direktiva 93/83 „predviđa minimalno usklađivanje određenih aspekata zaštite autorskih i srodnih prava jedino u slučaju priopćavanja javnosti putem satelita ili kabelskog reemitiranja emisija koje potječu iz drugih država članica” ( 13 ).

43.

Kao što je navedeno, aspekti koji se uređuju i usklađuju odnose se na promicanje dodjele licencija za kabelsko reemitiranje programa koje izdaju udruge za kolektivno ostvarivanje prava.

44.

Međutim, kao što će se pojasniti u nastavku, navedeno ne znači da se prilikom provedbe Direktive 93/83 pojmovi prava Unije mogu upotrebljavati u smislu koji je drukčiji od onog koji se predviđa, iz čega može proizaći dodjela prava koja su u suprotnosti sa sustavnim tumačenjem same direktive.

45.

U skladu s člankom 1. stavkom 3. Direktive 93/83 kabelsko reemitiranje znači reemitiranje prvog prijenosa iz jedne države članice u drugu državu članicu putem kabelskog sustava. Osim toga, navedeno reemitiranje treba biti istodobno, neizmijenjeno i cjelovito u odnosu na prvi prijenos, koji se pak može izvršiti žicom ili zrakom, uključujući i satelitom. Naposljetku, pojašnjava se da predmet prvog prijenosa i stoga predmet reemitiranja trebaju biti radijski i televizijski programi namijenjeni prijemu za javnost.

46.

Iz članaka 8. i 9. proizlazi da „kabelski operator” treba ispunjavati uvjete za ostvarivanje prava na kabelsko reemitiranje.

47.

Međutim, u Direktivi 93/83 ne definiraju se pojmovi „kabel” ni „kabelski operator” jer se smatra da se one podrazumijevaju i stoga ta direktiva ne omogućuje da se zaključi koji su to subjekti koji mogu izvršiti „kabelsko reemitiranje”.

48.

Iako Sud ni u jednoj presudi nije nikad izravno razmatrao takvo pitanje, čini se da su navodi nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea u mišljenju u predmetu ITV 2 (ITV Broadcasting i dr., C‑275/15, EU:C:2016:649) uvjerljivi i u skladu s predloženim tumačenjem.

49.

Razmatranja nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea odnosila su se na spor koji se razlikovao od ovog u kojem se nije raspravljalo o pravima organizacija za radiodifuziju, nego o autorskim pravima i, zatim, odredbe prava Unije na koje se pozvalo u postupku nisu bile točno one odredbe koje sadržava Direktiva 93/83 ( 14 ).

50.

Međutim, smatram da to shvaćanje može biti korisno i za ovaj slučaj u dijelu u kojem se pruža uvjerljivo tumačenje pojmova „kabel” i „kabelski operator” koje vrijedi za cijeli skup pravnih pravila koja se odnose na autorsko pravo i srodna prava.

51.

Pojam „kabel” ne pojavljuje se samo u Direktivi 2001/29, nego se upotrebljava i u direktivama na kojima se temelji Direktiva 2001/29, odnosno u direktivama 92/100, 93/83 i 93/98.

52.

Imajući u vidu zahtjeve jedinstvenosti pravnog sustava Unije, nezavisni odvjetnik H. Saugmandsgaard Øe navodi da „pojmovi koji se koriste u tim direktivama moraju imati isto značenje, osim ako zakonodavac Unije nije izrazio, u točno određenom zakonodavnom kontekstu, drukčiju namjeru” ( 15 ).

53.

Budući da se nijednom od prethodno navedenih direktiva ne predviđa definicija pojma „kabel”, potrebno je stoga taj pojam tumačiti s obzirom na (tehnološki) kontekst u koji se taj pojam uklapa i ciljeve koji se nastoje postići direktivama.

54.

Nezavisni odvjetnik H. Saugmandsgaard Øe dalje navodi da „[š]to se tiče konteksta u koji se uklapa pojam ‚kabel’, potrebno je naglasiti da se pojam ‚kabel’ upotrebljava u svim predmetnim direktivama u pogledu drugih tehnologija, osobito one koja se odnosi na ‚satelitsko’ emitiranje. Formulacija ‚putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom’, koja se koristi u članku 2. točki (e) i članku 3. stavku 2. točki (d) Direktive 2001/29 navodi na zaključak, osim toga, da su pojmovi ‚kabel’ i ‚satelit’ potkategorije širih pojmova ‚putem žice’ i ‚putem zraka’” ( 16 ).

55.

Direktiva 93/83 također sadržava jasnu razliku između „satelitskog emitiranja” i „kabelskog reemitiranja” i stoga mi se čini da je uvjerljiv argument u skladu s kojim nezavisni odvjetnik H. Saugmandsgaard Øe prilikom upućivanja na ciljeve Direktive 2001/29 tvrdi da treba pretpostaviti da je zakonodavac Unije bio u potpunosti svjestan izbora terminologije koja se upotrebljava u toj direktivi. Drugim riječima, da je zakonodavac Unije namjeravao pojmu „kabel”, u smislu Direktive 2001/29, dati tehnološki neutralno značenje, treba smatrati da bi se odlučio za općenitiji pojam, ili da bi barem precizirao da pojam „kabel” uključuje druge tehnologije. ( 17 )

56.

U tom pogledu nezavisni odvjetnik H. Saugmandsgaard Øe zaključuje da: „Sva prethodna razmatranja podupiru zaključak prema kojem se pojam ‚kabel’ iz članka 9. Direktive 2001/29 odnosi samo na klasične kabelske mreže kojima upravljaju tradicionalni pružatelji kabelskih usluga” ( 18 ).

57.

Smatram da se navedena argumentacija može primijeniti i na ovaj slučaj: iako se ciljevi Direktive 2001/29 ( 19 ) razlikuju od ciljeva Direktive 93/83, podsjećam da je cilj potonje direktive omogućiti potpuno korištenje novih komunikacijskih tehnologija koje su uvedene u tom određenom povijesnom razdoblju (satelit i kabel) i, konkretno, cilj je ukloniti određene nedostatke u sustavu ugovaranja na tržištu dodjele prekograničnih licencija u slučaju kabelskog reemitiranja.

58.

S obzirom na tehnološki i povijesni kontekst te ciljeve direktiva stoga nije riječ o tome da se utvrdi značenje određenog pojma prava Unije na način da se taj pojam čini neovisnim o tehnološkim promjenama, nego je riječ samo o tome da sustav unutar kojeg se u raznim relevantnim direktivama upotrebljavaju pojmovi „kabel” i „kabelsko reemitiranje” treba tumačiti samo u svrhu zaključka da „kabelski operator” može biti isključivo subjekt koji za profesionalne potrebe upotrebljava klasičnu kabelsku mrežu kao alternativu satelitskoj mreži u summa divisio koja se navodi u Direktivi 93/83.

59.

Stoga, s jedne strane, s obzirom na prvo prethodno pitanje smatram da je ono rezultat terminoloških nejasnoća u pogledu pojma „reemitiranje” koje su nastale između sadržaja različitih izvora koje je naveo sud koji je uputio zahtjev.

60.

Naime, čini mi se da nije dvojbeno da „kabelsko reemitiranje” mogu provoditi i subjekti koji nisu organizacije za radiodifuziju: dovoljno je da je riječ o „(profesionalnim) kabelskim operatorima”.

61.

Međutim, navedeno nije izmijenilo pojmove iz pitanja za potrebe rješavanja ovog slučaja i neizbježno dovodi do toga da je naglasak na drugom prethodnom pitanju: kao što se prethodno navodi, izraz „kabelski operator” treba imati tradicionalno značenje, pri čemu se u obzir uzimaju tehnologija koja je prevladavala u trenutku donošenja Direktive 93/83 te, konkretno, tradicionalne kabelske mreže i njihovi profesionalni operatori.

62.

Prema mojem mišljenju, valja ispitati pojam „čin priopćavanja javnosti” u koji se, kao što će se navesti u nastavku, slučaj koji je predmet ovog postupka može bolje svrstati nego u odnosu na pojam „kabelsko reemitiranje” iz članka 1. stavka 3. Direktive 93/83.

63.

Naime, na temelju tog pojma pravo Unije u slučaju reemitiranja koje provode drugi subjekti dodjeljuje prava autorima i, ako su ispunjeni određeni uvjeti, organizacijama za radiodifuziju.

64.

Što se tiče sudske prakse u pogledu priopćavanja javnosti koja provode hotelijerska poduzeća, u presudi Egeda ( 20 ) Sud je pojasnio da činjenica da hotelijerski objekt prima televizijske signale satelitskim ili zemaljskim prijenosom i da ih s pomoću kabla emitira u različitim sobama predstavlja čin priopćavanja javnosti.

65.

Čak i nakon što je stupila na snagu Direktiva 2001/29, u brojnim presudama utvrđeno je da hotelijersko poduzeće koje raspolaže televizijskim ili radijskim prijemnicima u svojim hotelskim sobama na koje prenosi signale emitiranja programa izvršava priopćavanje javnosti ( 21 ).

66.

U skladu s Komisijinim očitovanjima smatram da se aktivnost hotelijerskog poduzeća koje emitira primljeni signal u sobama u korist gostiju u odnosu na autore može smatrati priopćavanjem autorskog djela javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29.

67.

Međutim, što se tiče organizacija za radiodifuziju, tu aktivnost treba razmatrati u skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive 2006/115 ( 22 ).

68.

Stoga, iako se aktivnost hotelijerskog poduzeća može smatrati priopćavanjem javnosti, uvjeti koji se pravom Unije i sudskom praksom Suda ( 23 ) utvrđuju kako bi organizacije za radiodifuziju ostvarivale prava u biti su povezani s posebnom gospodarskom prednošću koju dobiva subjekt koji reemitira televizijski program koji je bez kodiranja emitirala organizacija za radiodifuziju (primjerice, ulaznica).

69.

Nakon što su pojašnjeni pojmovi „kabelsko reemitiranje” i „kabelski operator” u pravu Unije i nakon što se sažeto prikazao pojam priopćavanja javnosti, iznijet ću određena očitovanja o argumentu koji je istaknuo žalitelj u glavnom postupku, osobito u odnosu na uvjete koji se utvrđuju kako bi činjenica da je hotel izvršio priopćavanje javnosti mogla dovesti do nastanka pravâ u korist radiotelevizijskog kanala.

70.

To je potrebno kako bi se slučaj koji je predmet ovog postupka mogao svrstati u priopćavanje javnosti, a ne u kabelsko reemitiranje.

71.

Tumačenje koje predlaže žalitelj u glavnom postupku, u skladu s kojim reemitiranje besplatnih televizijskih programa koje hotelijerska poduzeća provode u korist klijenata koji su gosti u sobama istodobno predstavlja priopćavanje javnosti i kabelsko reemitiranje što kao posljedicu ima to da televizijski kanali mogu na taj način uživati posebna prava zbog toga što se ta hotelijerska poduzeća mogu svrstati u „kabelske operatore”, rezultat je nesporazuma.

72.

Nesporazum je vjerojatno nastao iz dvaju pogrešnih tumačenja relevantnih odredbi prava Unije i vjerojatno iz pogrešnog tumačenja nacionalnog prava s obzirom na pravo Unije, ali to će biti predmet posebne ocjene nacionalnog suda.

73.

Kao prvo, kao što je to dobro pojasnila Komisija u svojim očitovanjima i kao što se to prethodno navodi u okviru sustavnog tumačenja, pojam kabelskog reemitiranja iz Direktive 93/83 jest povijesni, a ne dinamičan pojam i stoga se odnosi na reemitiranje koje izvršava subjekt koji je kabelski operator u profesionalnom smislu koji radi s pomoću klasičnih kabelskih mreža.

74.

Kao drugo, uvjeti za plaćanje naknade za čin priopćavanja javnosti, kao što se to navodi u prethodnoj točki, ne temelje se na „subjektivnoj” okolnosti ekonomske ili poduzetničke prirode subjekta koji reemitira program koji nije kodiran (u ovom slučaju to je hotelijerska grupacija), nego na posebnoj gospodarskoj prednosti koju taj subjekt ostvaruje iz samog reemitiranja („objektivna” okolnost).

75.

Kao treće, prema mojem mišljenju, ne dovodeći u pitanje nadležnost nacionalnog suda za donošenje zaključaka o posebnom slučaju, tumačenje koje je predložio RTL i prema kojem je portugalsko pravo proširilo pojam kabelskog reemitiranja iz Direktive 93/83 i da stoga, s obzirom na prirodu minimalnog usklađivanja koju ima Direktiva, organizacije za radiodifuziju u odnosu na subjekte, kao što su to hotelijerska poduzeća koja se tumačenjem izjednačavaju s „kabelskim operatorima”, imaju posebna prava koja se ne priznaju samom direktivom, nije jedino moguće tumačenje i nije u skladu s pravom Unije.

76.

Prema RTL‑ovu mišljenju potrebno je široko tumačiti presudu Verwertungsgesellschaft Rundfunk ( 24 ) u dijelu u kojem ta presuda potiče države članice da uvode dodatna prava kako bi se plaćala naknada za situacije poput one u ovom slučaju. To se u Portugalu dogodilo na temelju pravnih pravila koja se navode u odluci nacionalnog suda kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.

77.

Ne slažem se s RTL‑ovim zaključcima.

78.

Naime, smatram da je dodjela dodatnih prava televizijskim kanalima u odnosu na prava koja se predviđaju pravom Unije trebala biti eksplicitnija i da se osobito trebala temeljiti na razlozima koji proizlaze iz sustavnog tumačenja skupa pravnih pravila iz prava Unije.

79.

Prema mojem mišljenju, upotreba ovog složenog mehanizma za svrstavanje ovog slučaja u kabelsko reemitiranje koje se predviđa Direktivom 93/83 u svrhu izjednačavanja subjekata kao što su hoteli s tradicionalnim kabelskim operatorima ne može dovesti do očekivanih rezultata.

80.

Smatram da, ako se u načelu pravu Unije ne protivi to da nacionalni zakonodavci, uz jasno definirane mehanizme individualnog i kolektivnog upravljanja kojima se ne narušavaju tržišta, mogu uvesti dodatna prava u odnosu na predviđena prava, ono što se nacionalnim pravom nikako ne može učiniti jest da se pojmovima koji se definiraju pravom Unije pripisuje drukčije značenje.

81.

Moglo bi se omogućiti, kao što se prema mojem mišljenju zapravo već i omogućuje, sklapanje ugovora između televizijskih kanala i drugih subjekata na temelju slobode ugovaranja, a iz spisa proizlazi da se to već i dogodilo, ali navedeno ne znači da se iz prava Unije može zaključiti da postoje subjektivna prava u tom pogledu, niti da nacionalne odredbe to mogu učiniti samo upućivanjem na pojmove prava Unije kojima bi se pripisao drukčiji sadržaj.

82.

U ovom slučaju očito je da hotel ne ostvaruje nikakvu posebnu gospodarsku prednost od toga što u sobama kojima se koriste gosti reemitira nekodirane televizijske programe, s obzirom na to da iz općeg iskustva proizlazi da utvrđivanje cijene sobe uopće ne ovisi o toj okolnosti.

83.

Naime, kao što to proizlazi iz presude sentenza Verwertungsgesellschaft Rundfunk ( 25 ) priopćavanje televizijskih i radijskih programa putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice zato što cijena hotelske sobe predstavlja naknadu za smještaj, kojem se dodaju, u skladu s kategorijom hotela, određene dodatne usluge, kao što je emitiranje televizijskih ili radijskih programa putem prijamnika koji se nalaze u sobama, a koji su uobičajeno bez izuzetka uključeni u cijenu noćenja ( 26 ).

84.

Naposljetku, nije utemeljen argument koji je RTL predložio u svojim očitovanjima i koji je naglašeno ponovio na raspravi, a u skladu s kojim predloženo tumačenje, koje podupire i Komisija, može ozbiljno naštetiti sustavu autorskog prava u Uniji.

85.

Prije svega, zahtjevi koje je RTL istaknuo u svojstvu organizacije za radiodifuziju ni na koji način ne utječu na autorska prava koja se, kao što se to prethodno navodi i kao što je opće poznato, u pravu Unije uređuju posebnim propisima u odnosu na propise o pravima organizacija za radiodifuziju (kada one tehnički nisu i autori programa, ali emitiraju besplatne televizijske programe, kao u ovom slučaju).

86.

Kao drugo, čak i da se uzimaju u obzir prava organizacija za radiodifuziju, opće je poznato da se prava koja proizlaze iz reemitiranja televizijskih programa značajno razlikuju u sustavu prava Unije ovisno o odabranom poslovnom modelu: sustav pretplatničke televizije (pay tv) predviđa posebnu vrstu naknade koju plaćaju privatni i poslovni korisnici (iako obično u drukčijem iznosu), dok slobodno reemitiranje u odnosu na organizaciju za radiodifuziju predviđa naknadu kroz prihode od oglašavanja.

87.

Naime, posve je drukčiji slučaj emitiranja kanala „uz plaćanje” za koje se od gosta obično zahtijeva plaćanje posebnog dodataka na cijenu sobe i koji stoga ima kao posljedicu priznavanje gospodarskih prava (određene naknade) u korist organizacija za radiodifuziju ( 27 ).

88.

Preklapanje tih dvaju poslovnih modela navodi na pogrešne zaključke.

89.

Međutim, kada bi se slijedilo upravo tumačenje koje predlaže RTL, to bi moglo dovesti do nejasnoća u tumačenju, s obzirom na to da bi se time izašlo iz postojećeg opisanog okvira: kabelsko reemitiranje jest samo ono koje provode profesionalni kabelski operatori, a priopćavanje javnosti, neovisno o sustavu reemitiranja, omogućuje da se organizacijama za radiodifuziju plaća naknada ovisno o prihvaćenom poslovnom modelu pod uvjetima koji su jasno utvrđeni pravom Unije i sudskom praksom Suda.

90.

Na taj bi se način pak ušlo u okvir u kojem se u biti samom činjenicom, koja se odnosi na to da je subjekt koji s pomoću koaksijalnog kabla unutar jednog objekta reemitira besplatne programe subjekt koji obavlja poduzetničku djelatnost, taj subjekt izjednačava s profesionalnim kabelskim operatorom. Postoje znatne poteškoće u pogledu tumačenja prilikom razlikovanja subjekata koji stvarno imaju poduzetnička obilježja od subjekata koji obavljaju i javne usluge ili privatnih državljana koji obavljaju poduzetničku djelatnost.

91.

Naposljetku, postojanje posebnih sporazuma zbog kojih su određene organizacije za radiodifuziju na temelju ugovora ishodile to da hotelijerske grupacije plaćaju naknadu za reemitiranje nekodiranih programa ne dovodi do promjene pojmova koji se upotrebljavaju u pitanju, niti utječe na pravilnost predloženog tumačenja.

92.

Naime, riječ je o sporazumima postignutim na temelju pregovora koji su uvijek mogući i ne zabranjuju se pravom Unije, ali se iz toga ne može izvesti zaključak da se pravom Unije priznaju određena prava organizacijama za radiodifuziju niti zaključak da se ta prava mogu priznati nacionalnim zakonodavstvom na način da se pojmovima koji se definiraju pravom Unije pripisuju drukčija značenja.

93.

Nekoliko zaključnih razmatranja posvetit ću još pitanju nacionalnog prava o kojem je riječ u ovom predmetu, pri čemu ću pojasniti određene koncepte koji su već prethodno navedeni.

94.

Nakon što su se pojasnili uvjeti u kojima, prema mojem mišljenju, treba tumačiti pravo Unije, potrebno je iznijeti određena razmatranja kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružili elementi za potrebe ocjene je li pravo države članice u kojoj se odvija glavni postupak u skladu s pravom Unije.

95.

Naime, sud koji je uputio zahtjev trebat će na nacionalno pravo primijeniti načela prava Unije i stoga ocijeniti postoji li mogućnost usklađenog tumačenja nacionalnog prava.

96.

Ako je, u načelu, nedvojbeno diskrecijsko pravo država članica da, unutar ograničenja utvrđenih pravom Unije, uvedu povoljnije odredbe nacionalnog zakonodavstva radi zaštite autora, ali i organizacija za radiodifuziju, u skladu s prethodnim razmatranjima navodim sljedeće.

97.

Direktivom 93/83 ne dodjeljuju se posebna prava organizacijama za radiodifuziju, nego je njezin cilj drukčiji, odnosno njezin je cilj olakšati satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje na način da se promiče dodjela licencija za kabelsko reemitiranje programa koje dodjeljuju udruge za kolektivno ostvarivanje prava.

98.

Iako se Direktivom 93/83 izričito ne definiraju pojmovi kabel, kabelsko reemitiranje i kabelski operator, oni mogu proizlaziti iz ciljeva same direktive, povijesnog i tehnološkog konteksta u kojem je ta direktiva donesena, složenog sustava relevantnih direktiva i stoga ih treba smatrati pojmovima prava Unije.

99.

Zbog toga smatram da nacionalne odredbe jedne države članice ne mogu dodijeliti drukčije značenje tim pojmovima, čak ni u svrhu proširenja skupa prava organizacija za radiodifuziju.

100.

Stoga smatram, ne dovodeći u pitanje nadležnost nacionalnog suda za primjenu prethodno navedenih načela na nacionalno pravo, da je moguće, čak i poželjno, tumačenje portugalskog prava koje je u skladu s pravom Unije na način da se portugalskim pravom ne dodjeljuje, ni tumačenjem, drukčiji sadržaj pojmovima koji su već definirani pravom Unije, neovisno o mogućnosti da se organizacijama za radiodifuziju dodijele dodatna prava u granicama koje su utvrđene pravom Unije.

101.

Na temelju svih prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud, Portugal) odgovori na sljedeći način:

„Pojam ‚kabelsko reemitiranje’ predviđen člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/83/EEZ od 27. rujna 1993. odnosi se na reemitiranje prvog prijenosa koje provode kabelski operatori koji to reemitiranje izvršavaju kao profesionalni operatori u okviru konvencionalne kabelske mreže.

Istodobno reemitiranje programa nekog televizijskog kanala, koji se emitiraju putem satelita, na različitim televizorima postavljenim u hotelskim sobama s pomoću koaksijalnog kabla ne predstavlja ‚kabelsko reemitiranje’ obuhvaćeno pojmom predviđenim člankom 1. stavkom 3. Direktive 93/83 jer se hotelijersko poduzeće ne može smatrati kabelskim operatorom u smislu navedene direktive”.