1

Tužitelj Ardagh Metal Beverage Holdings GmbH & Co. KG podnio je 6. lipnja 2018. prijavu za registraciju žiga Europske unije Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) u skladu s Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).

2

Žig za koji je zatražena registracija je zvučni znak koji podsjeća na zvuk koji nastaje pri otvaranju limenke napitka, iza kojeg slijedi tišina otprilike jednu sekundu i prštanje otprilike devet sekundi. Tužitelj je prilikom podnošenja prijave za registraciju dostavio zvučni zapis.

3

Proizvodi za koje je zatražena registracija pripadaju razredima 6., 29., 30., 32. i 33. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovaraju, za svaki od navedenih razreda, sljedećem opisu:

4

Ispitivač je 2. srpnja 2018. obavijestio tužitelja da se žig za koji je podnesena prijava ne može registrirati. On je osobito naveo da se taj žig – koji se sastoji od zvuka koji reproducira otvaranje limenke za napitke, nakon čega slijedi pauza, a zatim dugo prštanje – ne može smatrati oznakom trgovačkog podrijetla proizvoda.

5

Odlukom od 8. siječnja 2019. ispitivač je odbio prijavu za registraciju smatrajući da žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001.

6

Odlukom od 24. srpnja 2019. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) drugo žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je tužiteljevu žalbu protiv ispitivačeve odluke. Najprije je utvrdilo da relevantnu javnost za proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33. čini šira javnost koja ima srednju razinu pozornosti, a za proizvode iz razreda 6. ponajprije stručnjaci s povišenom razinom pozornosti. Nadalje, nakon što je podsjetilo da kriteriji ocjene razlikovnog karaktera zvučnih žigova nisu različiti od kriterija koji se primjenjuju na druge kategorije žigova, žalbeno vijeće je navelo da široka javnost nije nužno naviknuta smatrati zvuk oznakom trgovačkog podrijetla pakiranja neotvorenih napitaka i pakiranih napitaka. Dodalo je da, kako bi ga se moglo registrirati kao žig, zvuk treba imati određenu jezgrovitost ili sposobnost da ga se prepozna, tako da potrošačima može naznačiti trgovačko podrijetlo predmetnih proizvoda ili usluga. Naposljetku, žalbeno je vijeće ocijenilo da se žig za koji je podnesena prijava sastoji od zvuka svojstvenog uporabi predmetnih proizvoda, tako da relevantna javnost navedeni žig percipira kao funkcionalni element i naznaku kvalitete predmetnih proizvoda, a ne kao oznaku njihova trgovačkog podrijetla. Ono je iz toga zaključilo da žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter.

7

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

8

EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

9

Uvodno valja istaknuti da, kad je riječ o opsegu spora, tužitelj ne osporava da žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter za proizvode iz razreda 6. i da stoga ne dovodi u pitanje pobijanu odluku za proizvode iz tog razreda.

10

Tužitelj u prilog svojoj tužbi u biti ističe šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 72. stavka 2. i članka 95. stavka 1. Uredbe 2017/1001 jer je žalbeno vijeće počinilo pogreške u ocjeni. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 72. stavka 2. Uredbe 2017/1001 jer je žalbeno vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja. Treći tužbeni razlog u biti se temelji na pogrešci koja se tiče prava jer je žalbeno vijeće primijenilo pogrešan kriterij za ocjenu razlikovnog karaktera žiga za koji je podnesena prijava. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 72. stavka 2. i članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001 jer je žalbeno vijeće pogrešno zaključilo da žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 72. stavka 2. i članka 95. stavka 1. Uredbe 2017/1001 jer je žalbeno vijeće pogrešno ocijenilo određene činjenice. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 72. stavka 2. Uredbe 2017/1001 jer je žalbeno vijeće povrijedilo tužiteljevo pravo na saslušanje.

11

Kao prvo valja ispitati treći i četvrti tužbeni razlog, koji se u biti odnose na ocjenu razlikovnog karaktera prijavljenog žiga, kao drugo prvi i peti tužbeni razlog, u dijelu u kojem se u biti odnose na navodne pogreške u ocjeni, kao treće drugi tužbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosi na povredu obveze obrazlaganja, i kao četvrto šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu prava na saslušanje.

12

Tužitelj u biti tvrdi da je žalbeno vijeće u okviru analize razlikovnog karaktera žiga za koji je podnesena prijava primijenilo kriterije koji nisu „obuhvaćeni” člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2017/1001. Žalbeno vijeće polazi od pretpostavke da žig za koji je podnesena prijava treba značajno odstupati od standarda ili poslovne prakse u tom sektoru, kako bi ispunio svoju funkciju označavanja trgovačkog podrijetla predmetnih proizvoda. Međutim, taj se kriterij, ustanovljen u odnosu na trodimenzionalne žigove, ne može primijeniti u ovom slučaju.

13

Prema tužiteljevu mišljenju, zvuk koji reproducira žig za koji je podnesena prijava neuobičajen je za proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33. koji ne sadržavaju ugljikov dioksid, na način da bi već postojeći razlikovni karakter navedenog žiga bio ojačan. Isto vrijedi i za proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33. koji sadržavaju ugljikov dioksid, s obzirom na to da se različiti zvučni elementi od kojih se sastoji žig za koji je podnesena prijava razlikuju od zvuka proizvedenog pri otvaranju limenki gaziranih napitaka uobičajenih na tržištu, tako da ih relevantna javnost percipira kao oznaku trgovačkog podrijetla navedenih proizvoda.

14

U svojem odgovoru na pitanja koja je postavio Opći sud, iako smatra da se presuda od 13. rujna 2016., Globo Comunicação e Participações/EUIPO (Zvučni žig) (T‑408/15, EU:T:2016:468) ne može primijeniti na ovaj slučaj jer su predmetni proizvodi i usluge različiti, tužitelj tvrdi da je Opći sud u njoj pojasnio da je minimalni stupanj razlikovnog karaktera dovoljan za odbacivanje apsolutnog razloga za odbijanje registracije žiga u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001.

15

EUIPO osporava tužiteljeve argumente.

16

U skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2017/1001, neće se registrirati žigovi koji nemaju nikakav razlikovni karakter.

17

Razlikovni karakter žiga u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001 znači da taj žig omogućava identifikaciju proizvoda ili usluge za koje je zatražena registracija kao proizvoda ili usluge koji potječu od određenog poduzetnika i time razlikovanje tog proizvoda ili usluge od onih drugih poduzetnika (vidjeti presude od 21. siječnja 2010., Audi/OHIM,C‑398/08 P, EU:C:2010:29, t. 33. i navedenu sudsku praksu i od 20. listopada 2011., Freixenet/OHIM, C‑344/10 P i C‑345/10 P, EU:C:2011:680, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

18

Znakovi koji nemaju razlikovni karakter iz članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001 su oni za koje se smatra da nisu u stanju izvršavati glavnu funkciju žiga, a to je označavanje trgovačkog podrijetla predmetnog proizvoda ili usluge, kako bi se potrošaču koji stječe taj proizvod ili uslugu koja je označena žigom omogućilo da pri kasnijem stjecanju učini isti izbor, ako se iskustvo pokazalo pozitivnim, ili drugi izbor, ako se ono pokazalo negativnim (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2004., SAT.1/OHIM, C‑329/02 P, EU:C:2004:532, t. 23.).

19

Razlikovni karakter žiga ocjenjuje se, s jedne strane, s obzirom na proizvode ili usluge za koje je registracija zatražena i, s druge strane, s obzirom na percepciju relevantne javnosti (vidjeti presudu od 12. veljače 2004., Henkel, C‑218/01, EU:C:2004:88, t. 50. i navedenu sudsku praksu). Stupanj pozornosti prosječnog potrošača za kojeg se smatra da je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan razlikuje se ovisno o kategoriji predmetnih proizvoda ili usluga (presuda od 10. listopada 2007., Bang & Olufsen/OHIM (Oblik zvučnika), T‑460/05, EU:T:2007:304, t. 32.).

20

U ovom slučaju žig za koji je podnesena prijava je zvučni znak koji odgovara slijedu zvukova otvaranja limenke, tišine u trajanju od otprilike jedne sekunde i zvuka prštanja mjehurića od otprilike devet sekundi.

21

Kao prvo, valja utvrditi da stranke ne osporavaju definiciju relevantne javnosti iz točke 10. pobijane odluke, prema kojoj su proizvodi iz razreda 29., 30., 32. i 33. namijenjeni široj javnosti koja ima srednju razinu pozornosti.

22

Kao drugo, kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je žalbeno vijeće primijenilo pogrešne kriterije time što je provelo analizu razlikovnog karaktera žiga za koji je podnesena prijava za proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33., valja utvrditi da je žalbeno vijeće u točki 17. pobijane odluke navelo da, kada zvuk za koji je podnesena prijava reproducira zvuk svojstven proizvodima ili njihovoj uporabi, navedeni žig treba, kako bi imao traženi razlikovni karakter, značajno odstupati od standarda ili poslovne prakse u tom sektoru, na isti način kao trodimenzionalni žig koji reproducira vanjski izgled proizvoda ili njegove ambalaže.

23

U tom pogledu valja podsjetiti na to da su kriteriji ocjene razlikovnog karaktera isti za sve kategorije žigova, s obzirom na to da članak 7. stavak 1. Uredbe 2017/1001 ne pravi razliku između tih različitih kategorija. Kriteriji za ocjenu razlikovnog karaktera zvučnih žigova nisu stoga različiti od onih koji se primjenjuju na druge kategorije žigova (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2016., Zvučni žig, T‑408/15, EU:T:2016:468, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

24

Iz sudske prakse također proizlazi da je potrebno da zvučni znak čija je registracija zatražena posjeduje određenu jezgrovitost koja odnosnom potrošaču omogućava da ga prepozna i smatra kao žig, a ne kao funkcionalni element ili kao pokazatelj bez vlastite bitne značajke. Navedeni potrošač mora, dakle, za zvučni znak smatrati da posjeduje mogućnost identificiranja na način da ga se može prepoznati kao žig (presuda od 13. rujna 2016., Zvučni žig, T‑408/15, EU:T:2016:468, t. 45.).

25

Iako javnost ima običaj percipirati verbalne ili figurativne žigove kao znakove koji označuju trgovačko podrijetlo proizvoda ili usluga, to nužno ne vrijedi kada se znak sastoji samo od zvučnog elementa. Naime, potrošač predmetnih proizvoda ili usluga mora moći samim poimanjem žiga – a da ga ne kombinira s drugim elementima kao što su, među ostalim, verbalni ili figurativni elementi odnosno drugi žig –povezati taj žig s tim trgovačkim podrijetlom.

26

U tom pogledu EUIPO je u odgovoru na pitanje Općeg suda pravilno istaknuo da navike u određenom gospodarskom sektoru nisu bile definirane, nego da se u određenim okolnostima mogu s vremenom promijeniti, čak i vrlo dinamično. Stoga je općepoznato da se subjekti prisutni na tržištu prehrambenog sektora, koji karakterizira jaka konkurencija, suočavaju sa zahtjevom pakiranja za prodaju svojih proizvoda te su snažno potaknuti da svoje proizvode učine prepoznatljivima kako bi privukli pažnju potrošača, uključujući zvučnim žigovima te marketinškim i oglašivačkim naporima.

27

Iako jezgrovitost i sposobnost potrebne za stvaranje određenog oblika pozornosti kod ciljane javnosti i obuhvaćanje funkcije određivanja trgovačkog podrijetla zvučnog žiga nisu bile priznate nizu nota čija se registracija zahtijevala u predmetu spomenutom u točki 24. ove presude, to je opravdano „pretjeranom jednostavnošću” i „banalnošću” navedenog niza. Međutim, u ovom se slučaju, kako bi odbilo registraciju prijavljenog žiga, žalbeno vijeće nije oslonilo na kriterije i razloge za odbijanje registracije koje je utvrdio Opći sud u prethodnom predmetu koji se odnosio na zvučni žig.

28

Nasuprot tomu, kao što je to navedeno u točki 22. ove presude, žalbeno je vijeće kao kriterij ocjene razlikovnog karaktera predmetnog zvučnog žiga primijenilo kriterij koji proizlazi iz sudske prakse u vezi s trodimenzionalnim žigovima koji se sastoje od izgleda samog proizvoda ili njegova pakiranja.

29

Prema sudskoj praksi koja se odnosi na trodimenzionalne žigove koji se sastoje od izgleda samog proizvoda ili njegova pakiranja, što je oblik za koji je zatražena registracija u svojstvu žiga bliži najvjerojatnijem obliku konkretnog proizvoda, to je više moguće da taj oblik nema razlikovni karakter u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001. U tim okolnostima, samo onaj žig koji znatno odstupa od standarda ili poslovne prakse u tom sektoru, pa prema tome može ispuniti bitnu funkciju u vezi s podrijetlom, ima razlikovni karakter u smislu navedene odredbe (presuda od 7. listopada 2004., Mag Instrument/OHIM, C‑136/02 P, EU:C:2004:592, t. 31.).

30

Međutim, valja istaknuti da je ta sudska praksa razvijena s obzirom na posebnu situaciju u kojoj se žig za koji je podnesena prijava sastoji od oblika samog proizvoda ili njegova pakiranja, iako postoji standard ili poslovna praksa u tom sektoru koji se odnose na taj oblik. U tom slučaju dotični potrošač koji je navikao vidjeti jedan oblik ili oblike koji odgovaraju standardu ili poslovnoj praksi u tom sektoru neće percipirati žig za koji je podnesena prijava kao oznaku trgovačkog podrijetla proizvoda obuhvaćenih prijavom žiga ako je oblik koji čini navedeni žig istovjetan ili sličan uobičajenom obliku ili oblicima.

31

Tom sudskom praksom nisu utvrđeni novi kriteriji za ocjenu razlikovnog karaktera žiga, nego se samo pojašnjava da, u okviru primjene tih kriterija, na percepciju relevantne javnosti može utjecati priroda znaka za koji je zatražena registracija. Naime, percepcija prosječnog potrošača nije nužno ista u slučaju trodimenzionalnog žiga, koji se sastoji od prikaza samog proizvoda ili njegovog pakiranja, te u slučaju verbalnog, figurativnog ili zvučnog žiga, koji se sastoji od znaka koji je neovisan o vanjskom izgledu ili obliku proizvoda koje označava (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2019., EUIPO/Wajos, C‑783/18 P, neobjavljenu, EU:C:2019:1073, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

32

To je razlog zbog kojeg se sudska praksa navedena u točki 29. ove presude načelno ne može primijeniti na zvučne žigove.

33

U ovom slučaju, budući da žig za koji je podnesena prijava ne prikazuje ni oblik predmetnih proizvoda ni oblik njihova pakiranja, žalbeno vijeće pogrešno je smatralo da je po analogiji primjenjiva sudska praksa navedena u točki 29. ove presude te je primijenilo kriterij koji se sastoji od utvrđivanja razlikuje li se žig za koji je podnesena prijava „značajno” od standarda ili poslovne prakse u tom sektoru.

34

Međutim, ta pogreška koja se tiče prava u pogledu pravnog kriterija primjenjivog za ocjenu razlikovnog karaktera žiga za koji je podnesena prijava ne može učiniti pogrešnim rasuđivanje izneseno u pobijanoj odluci jer iz ukupnosti njezina obrazloženja jasno proizlazi da se žalbeno vijeće nije oslonilo isključivo na sudsku praksu razvijenu u pogledu trodimenzionalnih žigova.

35

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako u posebnim okolnostima ovog slučaja pogreška nije mogla imati odlučujući utjecaj na rezultat, argumentacija koja se temelji na takvoj pogrešci koja se odnosi na ocjenu činjenica je bespredmetna i stoga ne može biti dovoljna da opravda poništenje pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2017., VM/EUIPO – DAT Vermögensmanagement (Vermögensmanufaktur), T‑374/15, EU:T:2017:589, t. 143. i navedenu sudsku praksu). Stoga, iako je žalbeno vijeće pogrešno primijenilo kriterij standarda i poslovne prakse u tom sektoru s obzirom na izgled proizvoda na koje se poziva i njihove ambalaže, valja utvrditi je li ta pogreška koja se tiče prava utjecala na smisao pobijane odluke jer se ona također temelji na jednom drugom razlogu.

36

Naime, žalbeno vijeće također je u točkama 12. do 16., 21. i 22. pobijane odluke podsjetilo na presudu od 13. rujna 2016., Zvučni žig (T‑408/15, EU:T:2016:468) te ju je primijenilo u ovom slučaju. Tako je navelo da, kako bi ga se moglo registrirati kao žig, zvuk mora imati određenu jezgrovitost ili sposobnost da ga se prepozna, omogućujući ciljanim potrošačima da ga smatraju „oznakom podrijetla, a ne samo funkcionalnim elementom ili oznakom koja ne sadržava poruku”. Ono je u biti dodalo da je ispitivač pravilno naveo da zvuk od kojeg se sastoji zatraženi žig ima izravnu vezu s proizvodima za koje je podnesena prijava i da je svojstven uporabi tih proizvoda. Iz toga je zaključilo da relevantna javnost žig za koji je podnesena prijava percipira kao funkcionalni element predmetnih proizvoda, s obzirom na to da je zvuk prštanja oznaka kvalitete navedenih proizvoda, a ne oznaka njihova trgovačkog podrijetla, tako da navedeni žig nema razlikovni karakter.

37

Kao treće, valja dakle utvrditi je li osnovan drugi razlog, koji se temelji na percepciji relevantne javnosti žiga za koji je podnesena prijava kao funkcionalnog elementa, a koji može opravdati nepostojanje razlikovnog karaktera navedenog žiga.

38

U tom pogledu valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi žalbeno vijeće u točki 18. pobijane odluke, predmetni proizvodi nisu „svi napitci koji mogu sadržavati ugljikov dioksid”. To osobito vrijedi za kategoriju „negazirani bezalkoholni napitci” iz razreda 32., koja ne sadržava nikakve gazirane napitke.

39

Međutim, u ovom slučaju ta pogreška ne može dovesti do nezakonitosti zaključka žalbenog vijeća o nepostojanju razlikovnog karaktera žiga za koji je podnesena prijava za sve proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33.

40

Naime, s jedne strane, zvuk koji se čuje pri otvaranju limenke, s obzirom na vrstu predmetnih proizvoda, smatrat će se isključivo tehničkim i funkcionalnim elementom, pri čemu je otvaranje limenke ili boce neraskidivo povezano s određenim tehničkim rješenjem prilikom rukovanja s napitcima radi njihove potrošnje, neovisno o činjenici sadržavaju li takvi proizvodi ugljikov dioksid ili ne.

41

Međutim, kada relevantna javnost neki element percipira kao da prije svega ima tehničku i funkcionalnu ulogu, ne može ga se percipirati kao oznaku trgovačkog podrijetla predmetnih proizvoda (vidjeti po analogiji presudu od 18. siječnja 2013., FunFactory/OHIM (Vibrator), T‑137/12, neobjavljenu, EU:T:2013:26, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

42

S druge strane, relevantna javnost zvuk prštanja mjehurića odmah će percipirati kao da upućuje na napitke.

43

Osim toga, zvučni elementi i tišina u trajanju od otprilike jedne sekunde, koji čine žig za koji je podnesena prijava, uzeti u cjelini, nemaju nikakvo svojstveno obilježje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da ih, osim njihove percepcije kao oznake funkcionalnosti i kao da upućuju na predmetne proizvode za relevantnu javnost, ta javnost također može percipirati kao oznaku trgovačkog podrijetla.

44

Točno je da žig za koji je podnesena prijava ima dvije značajke, odnosno činjenicu da tišina traje oko jedne sekunde i da zvuk prštanja mjehurića traje oko devet sekundi.

45

Međutim, takve nijanse, u odnosu na klasične zvukove koje proizvode napitci pri otvaranju, u ovom slučaju ne mogu biti dovoljne da se odbije prigovor koji se temelji na članku 7. stavku 1. točki (b) Uredbe 2017/1001, s obzirom na to da će ih relevantna javnost, kao što je to navedeno u točkama 19. i 21. ove presude, percipirati samo kao varijantu zvukova koji se uobičajeno čuju u trenutku otvaranja sadržaja napitaka pa se stoga prijavljeni zvučni žig ne može prepoznati kao žig.

46

Stoga, kao što to EUIPO pravilno ističe, tišina nakon zvuka otvaranja limenke i trajanje zvuka prštanja od otprilike devet sekundi nisu dovoljno jezgroviti da bi se razlikovali od usporedivih zvukova u području napitaka. Sama činjenica da je prštanje kratkog trajanja neposredno nakon otvaranja limenke uobičajenije u slučaju napitaka od tišine u trajanju od oko jedne sekunde nakon koje slijedi dugo prštanje nije dovoljna da bi relevantna javnost tim zvukovima pripisala ikakvo značenje koje bi joj omogućilo da odredi trgovačko podrijetlo predmetnih proizvoda.

47

Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, kombinacija zvučnih elemenata i elementa tišine stoga nije neuobičajena u njegovoj strukturi jer zvukovi otvaranja limenke, tišine i prštanja odgovaraju predvidljivim i uobičajenim elementima na tržištu napitaka.

48

Relevantna javnost stoga ne temelju te kombinacije ne može odrediti navedene proizvode kao da dolaze iz proizvoda određenog poduzetnika i razlikovati ih od proizvoda drugog poduzetnika.

49

Iz prethodno navedenog proizlazi da je žalbeno vijeće pravilno zaključilo da žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter u odnosu na sve proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33.

50

Stoga valja odbiti treći i četvrti tužbeni razlog, koji se temelje na pogrešnoj ocjeni razlikovnog karaktera žiga za koji je podnesena prijava.

51

Prema tužiteljevu mišljenju, žalbeno vijeće pogrešno je smatralo da su svi predmetni proizvodi napitci koji mogu sadržavati ugljikov dioksid, barem kad je riječ o kategorijama negaziranih bezalkoholnih napitaka i mineralnih voda. Također je pogrešno zaključilo da je na predmetnim tržištima napitaka i pakiranjima napitaka bilo neuobičajeno označiti trgovačko podrijetlo proizvoda samo s pomoću zvukova, s obzirom na to da se mogu zamisliti mnogobrojne metode distribucije u kojima se upotrebljava zvuk. Ono je tako u svoju ocjenu, umjesto općepoznate činjenice, unijelo pogrešno osobno utvrđenje.

52

Iako EUIPO priznaje pogrešku žalbenog vijeća u pogledu kategorije „negaziranih bezalkoholnih napitaka” iz razreda 32., on tvrdi da to ne opravdava poništenje pobijane odluke i osporava druge tužiteljeve argumente.

53

U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da iz točaka 39. do 50. ove presude proizlazi da u ovom slučaju ta pogreška žalbenog vijeća nije imala odlučujući utjecaj, u smislu sudske prakse navedene u točki 35. ove presude, s obzirom na to da je ono ispravno zaključilo da žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter u odnosu na sve proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33., neovisno o tome sadržavaju li ugljikov dioksid.

54

Tužiteljeva argumentacija koja se temelji na toj pogrešci žalbenog vijeća stoga je bespredmetna i, prema tome, ne može dovesti do poništenja pobijane odluke.

55

Kao drugo, kad je riječ o tvrdnjama navedenima u točki 14. pobijane odluke, prema kojoj je na predmetnim tržištima napitaka i pakiranja napitaka još uvijek neuobičajeno označiti trgovačko podrijetlo proizvoda samo s pomoću zvukova, valja istaknuti da žalbeno vijeće nije tvrdilo da se radi o općepoznatoj činjenici. S druge strane, ono je u točki 15. pobijane odluke opravdalo takvo stajalište navodeći da su predmetni proizvodi općenito bili bez zvuka, barem dok se ne počnu trošiti. Međutim, prema mišljenju žalbenog vijeća, ako se zvuk čuje samo prilikom potrošnje predmetnog proizvoda, dakle nakon njegova stjecanja, on ne može pomoći relevantnoj javnosti da donese odluku o kupnji.

56

Međutim, takvo se utvrđenje ne može prihvatiti. Naime, većina proizvoda sami su po sebi bez zvuka i proizvode zvuk tek u trenutku svoje potrošnje. Taj argument stoga ne može poduprijeti tvrdnju žalbenog vijeća iz točke 14. pobijane odluke. Naime, sama činjenica da se zvuk može čuti samo prilikom potrošnje proizvoda ne znači da je uporaba zvukova za označavanje trgovačkog podrijetla proizvoda na određenom tržištu još uvijek neuobičajena.

57

Međutim, i u svakom slučaju, neovisno o tome je li još uvijek neuobičajeno ili ne označiti trgovačko podrijetlo proizvoda, osobito na predmetnim tržištima napitaka i pakiranja napitaka, isključivo s pomoću zvukova, eventualna pogreška žalbenog vijeća u tom pogledu ne bi imala odlučujući utjecaj na izreku pobijane odluke.

58

Naime, kao što je to navedeno u točki 49. ove presude, Opći sud je potvrdio zaključak žalbenog vijeća prema kojem žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter u odnosu na sve proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33. Tužiteljeva argumentacija koja se temelji na mogućoj pogrešci žalbenog vijeća u vezi s uobičajenom uporabom zvukova na predmetnom tržištu stoga ne može dovesti do poništenja pobijane odluke.

59

Prema tome, valja odbiti prvi i peti tužbeni razlog, koji se u biti temelje na pogreškama u ocjeni.

60

Tužitelj u bitnome smatra da je žalbeno vijeće propustilo ispitati razlikovni karakter prijavljenog žiga u odnosu na proizvode o kojima je riječ koji ne sadržavaju ugljikov dioksid. Dodaje da tvrdnja žalbenog vijeća prema kojoj je još uvijek neuobičajeno označiti trgovačko podrijetlo proizvoda na tržištima napitaka i njihovih pakiranja samo s pomoću zvukova nije dovoljno potkrijepljena, osobito zbog činjenice da je podnio publikacije koje se odnose na aktualni rad inženjera zvuka u pogledu akustične pratnje prehrambenih proizvoda stavljenih na tržište.

61

Iako priznaje postojanje nedostatka u obrazloženju u pogledu predmetnih proizvoda koji ne sadržavaju ugljikov dioksid, EUIPO ipak smatra da on ne može dovesti do poništenja pobijane odluke.

62

Valja podsjetiti na to da, na temelju članka 94. stavka 1. prve rečenice Uredbe 2017/1001, EUIPO‑ove odluke moraju biti obrazložene.

63

Ta obveza obrazlaganja ima isti doseg kao i ona koja proizlazi iz članka 296. stavka 2. UFEU‑a, kako je tumači ustaljena sudska praksa, prema kojoj obrazloženje mora jasno i nedvosmisleno izražavati rasuđivanje autora akta, tako da omogućuje, s jedne strane, zainteresiranim osobama učinkovito ostvarivanje njihova prava da traže sudski nadzor pobijane odluke i, s druge strane, sudu Unije da provodi svoj nadzor zakonitosti odluke (vidjeti po analogiji presude od 10. svibnja 2012., Rubinstein i L’Oréal/OHIM, C‑100/11 P, EU:C:2012:285, t. 111. i od 6. rujna 2012., Storck/OHIM, C‑96/11 P, neobjavljenu, EU:C:2012:537, t. 86.).

64

U ovom slučaju valja priznati da je žalbeno vijeće pogriješilo pretpostavljajući da su svi predmetni proizvodi iz razreda 29., 30., 32. i 33. napitci koji mogu sadržavati ugljikov dioksid, tako da pobijana odluka ne sadržava izričito obrazloženje koje se posebno odnosi na nepostojanje razlikovnog karaktera zvučnog žiga za koji je podnesena prijava za proizvode koji ne mogu sadržavati ugljikov dioksid, kao što su to, među ostalim, „negazirani bezalkoholni napitci” iz razreda 32., što EUIPO osim toga ne osporava.

65

Međutim, valja istaknuti da je, unatoč nepostojanju obrazloženja koje se odnosi na to konkretno pitanje, pobijana odluka dovoljno obrazložena u cijelosti, tako da je tužitelj mogao razumjeti razloge za donesenu mjeru u odnosu na njega i da sud Unije može provesti svoj nadzor zakonitosti navedene odluke, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 63. ove presude.

66

Činjenica da žalbeno vijeće nije izričito komentiralo tužiteljev argument koji se temelji na aktualnom radu inženjera zvuka ne znači da nije ispunilo svoju obvezu obrazlaganja.

67

Naime, EUIPO‑ova obveza obrazlaganja nije obveza odgovaranja na sve argumente i sve dokaze koji su mu podneseni na ocjenu (vidjeti presudu od 9. srpnja 2008., Reber/OHIM – Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (Mozart), T‑304/06, EU:T:2008:268, t. 55. i navedenu sudsku praksu). Dovoljno je da EUIPO izloži činjenice i pravna razmatranja koji su od presudne važnosti u strukturi njegovih odluka (vidjeti u tom smislu presude od 11. siječnja 2007., Technische Glaswerke Ilmenau/Komisija, C‑404/04 P, neobjavljenu, EU:C:2007:6, t. 30. i od 9. prosinca 2010., Tresplain Investments/OHIM – Hoo Hing (Golden Elephant Brand), T‑303/08, EU:T:2010:505, t. 46.).

68

Stoga tužiteljev tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja treba odbiti.

69

Tužitelj tvrdi da nije mogao podnijeti očitovanja o zahtjevu dostupnosti koji je žalbeno vijeće navelo u točki 23. pobijane odluke, tako da je povrijeđeno njegovo pravo na saslušanje.

70

EUIPO osporava tužiteljeve argumente.

71

Valja podsjetiti na to da iz članka 94. stavka 1. druge rečenice Uredbe 2017/1001 proizlazi da EUIPO svoju odluku može temeljiti samo na činjeničnim i pravnim elementima o kojima su stranke imale priliku iznijeti svoje očitovanje. Ta odredba, u okviru prava žigova Europske unije, sadržava opće načelo zaštite prava obrane. Na temelju tog načela adresati odluka javnih tijela koje znatno utječu na njihove interese trebaju imati priliku učinkovito izložiti svoje stajalište (vidjeti presudu od 6. rujna 2013., Eurocool Logistik/OHIM – Lenger (EUROCOOL), T‑599/10, neobjavljenu, EU:T:2013:399, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

72

Pravo na saslušanje obuhvaća sve činjenične i pravne elemente koji predstavljaju temelj akta kojim se donosi odluka, ali ne i konačan stav koji uprava namjerava zauzeti (vidjeti presudu od 12. svibnja 2009., Jurado Hermanos/OHIM (JURADO), T‑410/07, EU:T:2009:153, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

73

U ovom slučaju iz elemenata EUIPO‑ova spisa, osobito iz tužiteljeva podneska u kojem se iznose razlozi njegove žalbe protiv odluke ispitivača, proizlazi da je pojašnjenje žalbenog vijeća prema kojem je postojao zahtjev za dostupnost zvukova od kojih se sastoji žig za koji je podnesena prijava postavljen tijekom razmjene između stranaka u pravnom postupku pred žalbenim vijećem. Kao što to pravilno tvrdi EUIPO, žalbeno vijeće ne ističe nijedan novi element te samo odgovara na tužiteljevu žalbu i, konkretnije, na argument koji se u biti temelji na tome da registracija žiga za koji je podnesena prijava ne sprečava druge gospodarske subjekte da upotrebljavaju svoje znakove u svrhu prodaje različitih tekućina s raspršivačima pjene.

74

To pojašnjenje žalbenog vijeća stoga samo po sebi ne zahtijeva da se tužitelju pruži mogućnost da iznese svoje stajalište u tom pogledu.

75

Iz toga slijedi da valja odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na saslušanje, a time i tužbu u cijelosti.

76

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, u skladu s člankom 135. stavkom 1. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi, uz vlastite troškove, samo dio troškova druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi.

77

Osim toga, u skladu s člankom 190. stavkom 2. Poslovnika, troškovima čiju je naknadu moguće tražiti smatraju se nužni troškovi nastali u svrhu postupka pred žalbenim vijećem.

78

U ovom slučaju, s obzirom na mnogobrojne pogreške u pobijanoj odluci, iako ona nije poništena, svaka stranka snosit će vlastite troškove nastale pred Općim sudom. Tužitelj će snositi i nužne troškove nastale u postupku pred žalbenim vijećem.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: