38

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. lipnja 2019. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak. Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana, tužiteljica je podnijela zahtjev za privremenu pravnu zaštitu na temelju članaka 278. i 279. UFEU‑a radi, s jedne strane, suspenzije primjene, prvenstveno, pobijane odluke i, podredno, dopisa od 16. svibnja 2019. te, s druge strane, donošenja privremenih mjera u pogledu uvjeta otkaznog roka. Primjenom članka 91. stavka 4. Pravilnika o osoblju, glavni postupak je prekinut.

39

Rješenjem od 12. srpnja 2019., CE/Odbor regija (T‑355/19 R, neobjavljeno, EU:T:2019:543), predsjednik Općeg suda odbio je tužiteljičin zahtjev za privremenu pravnu zaštitu s obrazloženjem da nije u dovoljnoj mjeri dokazala hitnost suspenzije primjene akata o kojima je riječ, te je odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

40

U skladu s člankom 91. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, glavni je postupak ponovno pokrenut nakon što je 10. listopada 2019. donesena izričita odluka o odbijanju tužiteljičine žalbe.

41

Budući da se sastav Općeg suda promijenio, predsjednik Općeg suda odlukom od 18. listopada 2019., na temelju članka 27. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, dodijelio je predmet novom sucu izvjestitelju, koji je raspoređen u sedmo vijeće.

42

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. listopada 2019. tužiteljica je zatražila zaštitu identiteta, u skladu s člankom 66. Poslovnika. Odlukom od 29. listopada 2019. Opći je sud prihvatio taj zahtjev.

43

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 20. svibnja 2020. tužiteljica je na temelju članka 106. stavka 2. Poslovnika zatražila održavanje rasprave.

44

Opći je sud 24. rujna 2020., u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. Poslovnika, strankama postavio nekoliko pisanih pitanja na koja je trebalo usmeno odgovoriti na raspravi te je od Odbora regija zatražio dostavljanje određenih dokumenata. Odbor regija tom je zahtjevu udovoljio u za to određenom roku.

45

Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 10. prosinca 2020.

46

Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:

47

Odbor regija od Općeg suda zahtijeva da:

55

Tužiteljica tvrdi da, u skladu s člankom 47. točkom (c) podtočkom i. Uvjeta zaposlenja, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija nije bilo ovlašteno jednostrano otkazati njezin ugovor s otkaznim rokom, suspendirajući je pritom s njezinih dužnosti na temelju članka 49. stavka 1. Uvjeta zaposlenja, bez poštovanja pravila o donošenju upravne mjere suspenzije, kako su određena člancima 23. i 24. Priloga IX. Pravilniku o osoblju. Stoga tužiteljica smatra da odluka tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu kojom se uz otkaz njezina ugovora, primjenom članka 47. točke (c) podtočke i. Uvjeta zaposlenja, predviđa i njezina suspenzija s dužnosti tijekom cijelog otkaznog roka, u skladu sa sudskom praksom predstavlja zlouporabu postupka.

56

Tužiteljica u replici pojašnjava da, suprotno tvrdnjama Odbora regija, pobijana odluka ne podrazumijeva „oslobođenje od obnašanja dužnosti”, nego mjeru suspenzije. U tom pogledu ističe da se, u skladu sa sudskom praksom, „oslobođenje od obnašanja dužnosti” odnosi na dopuštenje da se ne radi ono što je propisano. Međutim, tvrdi da joj je pobijanom odlukom naloženo da tijekom otkaznog roka ne izvršava svoje dužnosti. Osim toga, tužiteljica ističe da činjenica da je zadržala plaću tijekom otkaznog roka nije relevantan element u tom pogledu. Prema tužiteljičinu mišljenju, očito je da se oslobođenje od obavljanja službe koje joj je određeno ni po čemu ne razlikuje od suspenzije s dužnosti.

57

Usto, tužiteljica ističe da Odbor regija ne može opravdati svoju odluku o njezinoj suspenziji s dužnosti tijekom otkaznog roka nemogućnošću da se zbog interesa službe to razdoblje drukčije uredi. U tom pogledu tvrdi da je Odbor regija, ako je smatrao da je njezino ponašanje toliko ozbiljno da bi moglo dovesti do njezina otpuštanja bez otkaznog roka, protiv nje trebao pokrenuti stegovni postupak.

58

Odbor regija osporava tužiteljičine argumente.

59

Valja podsjetiti na to da je zloupotreba postupka poseban izraz pojma zlouporabe ovlasti, čiji je doseg točno određen, a odnosi se na uporabu ovlasti upravnih tijela u svrhu različitu od one za koju im je dodijeljena. Akt sadržava zlouporabu ovlasti samo ako je na temelju objektivnih, relevantnih i podudarnih indicija razvidno da je njegov isključivi ili barem odlučujući cilj bio postići ciljeve koji se razlikuju od proglašenih ciljeva ili zaobići postupak posebno predviđen Pravilnikom o osoblju za rješavanje okolnosti konkretnog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2019., ZV/Komisija, T‑684/18, neobjavljenu, EU:T:2019:748, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

60

Kad je riječ o postupku koji omogućuje da se ugovor na neodređeno vrijeme člana privremenog osoblja otkaže, iz članka 47. točke (c) podtočke i. Uvjeta zaposlenja proizlazi da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka navedenog u tom ugovoru. Osim toga, članak 49. stavak 1. Uvjeta zaposlenja predviđa da, nakon što se provede stegovni postupak predviđen Prilogom IX. Pravilniku o osoblju, koji se analogno primjenjuje, radni odnos člana privremenog osoblja može se raskinuti bez otkaznog roka iz stegovnih razloga ako on namjerno ili iz nepažnje teško povrijedi svoje obveze te da, prije nego što mu se radni odnos raskine, član privremenog osoblja može biti suspendiran pod uvjetima utvrđenima u člancima 23. i 24. Priloga IX. Pravilniku o osoblju.

61

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zbog široke diskrecijske ovlasti kojom tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu raspolaže u slučaju povrede koja može opravdati otkaz članu privremenog osoblja, to tijelo ništa ne obvezuje da umjesto primjene mogućnosti jednostranog otkaza ugovora iz članka 47. točke (c) Uvjeta zaposlenja pokrene stegovni postupak protiv tog člana, a stegovni postupak utvrđen Prilogom IX. Pravilniku o osoblju za dužnosnike, koji se po analogiji primjenjuje na članove privremenog osoblja, može se pokrenuti samo u slučaju da tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu namjerava otpustiti člana privremenog osoblja bez otkaznog roka zbog teške povrede svojih obveza, u skladu s člankom 49. stavkom 1. Uvjeta zaposlenja (vidjeti presudu od 2. travnja 2019., Fleig/ESVD, T‑492/17, EU:T:2019:211, t. 97. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).

62

U ovom slučaju valja utvrditi da je glavni razlog otkaza tužiteljičina ugovora prekid odnosa povjerenja između skupine i tužiteljice zbog njezina neprikladnog rukovođenja svojim suradnicima i utjecaja koje je to rukovođenje imalo na njihovo zdravlje, iako u pobijanoj odluci nijedan stegovni razlog nije naveden protiv tužiteljice. Naime, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija odlučilo je otkazati tužiteljičin ugovor na temelju članka 47. točke (c) podtočke i. Uvjeta zaposlenja, a ne na temelju članka 49. stavka 1. Uvjeta zaposlenja.

63

Iz toga u načelu slijedi da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija bilo ovlašteno otkazati tužiteljičin ugovor na temelju članka 47. točke (c) podtočke i. Uvjeta zaposlenja prije njegova isteka i uz otkazni rok od šest mjeseci, bez obveze pokretanja stegovnog postupka.

64

Međutim, u pobijanoj odluci također se navodi da, s obzirom na to da tužiteljičini izravni radni odnosi s njezinim suradnicima mogu dovesti do pogoršanja njihova zdravlja i održavanja lošeg radnog okruženja, ona je tijekom trajanja otkaznog roka od šest mjeseci oslobođena obnašanja dužnosti koje proizlaze iz njezina ugovora, pri čemu zadržava svoju plaću i socijalna davanja povezana sa svojim ugovorom. Usto, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija pojasnilo je u pobijanoj odluci da tužiteljica može doći u svoj ured kako bi preuzela svoje osobne stvari u roku od dva tjedna od početka otkaznog roka i da će nakon toga institucija koristiti ured prema svojim potrebama te da tužiteljici više neće biti dostupan. Osim toga, to tijelo navodi da tužiteljica može pristupiti elektroničkoj pošti isključivo u načinu „samo za čitanje” mjesec dana od početka otkaznog roka, prije nego što ta pošta automatski bude dezaktivirana. Naposljetku, u skladu s pobijanom odlukom, tužiteljica je zadržala pravo pristupa prostorijama Odbora regija za vrijeme trajanja otkaznog roka, ali je ipak morala vratiti svoju službenu iskaznicu, koja je zamijenjena novom iskaznicom s kojom neće moći pristupiti skupnim sastancima ureda i plenarnim sjednicama.

65

Time su, naravno, posljedice koje je tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija namjeravalo izvesti iz prekida odnosa povjerenja uglavnom utjecale na otkaz tužiteljičina ugovora na temelju članka 47. točke (c) podtočke i. Uvjeta zaposlenja, ali uzgredno i na predviđene izmjene otkaznog roka u dijelu u kojem one u bitnome mijenjaju njezine radne uvjete, uključujući oslobođenje od obnašanja radnih dužnosti koje proizlaze iz njezina ugovora tijekom otkaznog roka.

66

U tom pogledu valja istaknuti da, iako članak 47. točka (c) podtočka i. Uvjeta zaposlenja izričito ne propisuje da se radni uvjeti službenika čiji je ugovor otkazan mogu mijenjati tijekom otkaznog roka, zbog čega se to razdoblje smatra redovnim radnim vremenom, činjenica je da institucije, tijela, uredi i agencije Unije imaju široku diskrecijsku ovlast u organizaciji svojih službi i raspodjeli osoblja koje im je na raspolaganju, pod uvjetom da je ta raspodjela u interesu službe i da se njome poštuje istovrijednost radnih mjesta, uključujući i članove osoblja za vrijeme trajanja otkaznog roka (vidjeti po analogiji presudu od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑703/16 RENV, neobjavljenu, EU:T:2017:892, t. 42.).

67

Nadalje, utvrđeno je da, ne dovodeći u pitanje mogućnosti tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu da se u slučaju povrede koja može opravdati otkaz umjesto pokretanja stegovnog postupka protiv službenika odluči za jednostrani otkaz njegova ugovora iz članka 47. točke (c) podtočke i. Uvjeta zaposlenja, ipak treba uzeti u obzir da odabir otkaza ugovora u takvim okolnostima nužno podrazumijeva poštovanje zahtjeva u pogledu otkaznog roka, koji je središnji element navedenih odredbi. Prema tome, ako tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu smatra da povrede koje ono stavlja na teret službeniku, u uobičajenim uvjetima onemogućuju nastavak izvršenja njegova ugovora tijekom otkaznog roka, ono iz toga treba izvesti posljedice i stoga pokrenuti stegovni postupak uz primjenu mjere suspenzije, u skladu s člankom 49. stavkom 1. Uvjeta zaposlenja, osim ako je dotična osoba uredno oslobođena izvršavanja svojih dužnosti (presuda od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑703/16 RENV, neobjavljena, EU:T:2017:892, t. 51.).

68

Usto, kada tijelo nadležno za sklapanje ugovora, u slučaju povrede koja može opravdati otkaz službeniku, odluči umjesto pokretanja stegovnog postupka protiv dotičnog službenika otkazati njegov ugovor uz otkazni rok, na tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o radu je da u okviru svoje ovlasti određivanja upravnih zadataka koje taj službenik mora izvršavati tijekom tog razdoblja, tom službeniku u tekstu odluke o otkazu ugovora uz obrazloženje navede da se mora, prema potrebi, suzdržati od izvršavanja određenih dužnosti (vidjeti presudu od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑703/16 RENV, neobjavljenu, EU:T:2017:892, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

69

Međutim, ne može se isključiti da u određenim posebnim okolnostima razlozi za otkaz ugovora o radu određene osobe na temelju članka 47. Uvjeta zaposlenja proizlaze iz situacije koja opravdava to da institucije, tijela, uredi ili agencije Unije mogu, u okviru svoje široke diskrecijske ovlasti u organizaciji službi i raspodjeli osoblja koje im je na raspolaganju, smatrati da interes službe zahtijeva da se dotičnoj osobi oduzmu svi njezini zadaci tijekom otkaznog roka.

70

To posebno može biti slučaj kod otkaza zbog gubitka povjerenja u službenika koji je, poput tužiteljice, zaposlen na temelju članka 2. točke (c) Uvjeta zaposlenja, a koji, kao što je to i ovdje slučaj, nije optužen za tešku povredu u smislu članka 23. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, niti mu se ona stavljala na teret.

71

Naime, svi članovi privremenog osoblja zaposleni na temelju članka 2. točke (c) Uvjeta zaposlenja imaju ugovor o radu sklopljen intuitu personae čiji je osnovni element uzajamno povjerenje (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2006., Bonnet/Sud, T‑406/04, EU:T:2006:322, t. 47. i 101.).

72

Stoga, kao što je to na raspravi istaknuo Odbor regija, prekid takvog odnosa uzajamnog povjerenja može biti takve naravi da osoba ili subjekt koji je zaposlio člana privremenog osoblja tom članu ne može povjeriti ni najmanji zadatak tijekom otkaznog roka.

73

U takvom slučaju odluka da se tijekom otkaznog roka članu privremenog osoblja čiji je ugovor otkazan ne povjeri ni najmanji zadatak, mjera je poduzeta u interesu službe i ne može se nužno izjednačiti, kao što to u biti tvrdi tužiteljica, s odlukom o suspenziji donesenom na temelju članaka 23. i 24. Priloga IX. Pravilniku o osoblju. Isto tako, kada se zbog situacije koja je dovela do gubitka povjerenja u člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (c) Uvjeta zaposlenja tom službeniku tijekom otkaznog roka ne mogu povjeriti zadaci, od tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu ne može se zahtijevati da tijekom tog razdoblja pokrene stegovni postupak.

74

Tužiteljica osim toga ne iznosi nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je ona zapravo bila suspendirana i otpuštena iz stegovnih razloga.

75

U tim okolnostima valja zaključiti da se tužiteljičina teza u prilog njezinu prvom tužbenom razlogu temelji na pogrešnoj pretpostavci da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija protiv nje donijelo mjeru suspenzije iz stegovnih razloga na temelju članaka 23. i 24. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, odnosno mjeru koja je nalagala da se, u skladu s člankom 49. Uvjeta zaposlenja, odluka o otkazu njezina ugovora o radu treba donijeti nakon provedbe stegovnog postupka.

76

Prema tome, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija moglo je otkazati tužiteljičin ugovor na temelju članka 47. Uvjeta zaposlenja, odlučivši pritom da tužiteljica ne treba raditi tijekom otkaznog roka, a da time ne zloupotrijebi postupak.

77

Iz toga slijedi da prvi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

92

U skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje, pravo na dobru upravu uključuje, među ostalim, pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.

93

Konkretno, pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presude od 4. travnja 2019., OZ/EIB, C‑558/17 P, EU:C:2019:289, t. 53. i navedenu sudsku praksu, te od 10. siječnja 2019., RY/Komisija, T‑160/17, EU:T:2019:1, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

94

Kako bi se osigurala učinkovita zaštita dotične osobe, cilj tog prava jest posebice da ona može ispraviti pogrešku ili iznijeti informacije u pogledu svoje osobne situacije, a koje idu za tim da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2014., Boudjlida, C‑249/13, EU:C:2014:2431, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

95

U okolnostima poput onih u ovom slučaju tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu snosi teret dokazivanja da je pravo na saslušanje dotične osobe bilo poštovano (vidjeti u tom smislu presude od 6. prosinca 2007., Marcuccio/Komisija, C‑59/06 P, EU:C:2007:756, t. 47., od 10. siječnja 2019., RY/Komisija, T‑160/17, EU:T:2019:1, t. 48. i od 7. studenoga 2019., WN/Parlament, T‑431/18, neobjavljenu, EU:T:2019:781, t. 44.).

96

Treba istaknuti da, prije donošenja pobijane odluke, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija nikada nije spomenulo mogućnost izmjene uvjeta tužiteljičina otkaznog roka. Naime, iako ju je to tijelo saslušalo u pogledu postojanja i pripisivanja činjenica kao i u pogledu pravne osnove na kojoj se pobijana odluka može temeljiti, tužiteljica nije imala mogućnost očitovati se o posebnim uvjetima izvršavanja otkaznog roka koje je navedeno tijelo namjeravalo usvojiti, a osobito o činjenici da ona neće obnašati dužnost glavnog tajnika skupine te da će pristup njezinoj elektroničkoj pošti te njezinu uredu i prostorijama Odbora regija biti ograničen.

97

Takve se mjere nisu mogle donijeti bez prethodnog saslušanja tužiteljice, kako bi se osiguralo da o njima može iznijeti svoje mišljenje. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je svrha prava na saslušanje, među ostalim, omogućiti dotičnoj osobi da razjasni određene okolnosti ili ukaže na druge, primjerice u pogledu svoje osobne situacije, zbog kojih se predviđena odluka ne bi donijela ili bi imala drukčiji sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑703/16 RENV, neobjavljenu, EU:T:2017:892, t. 48.).

98

Odbor regija ne može u tom pogledu osnovano tvrditi da kontekst u kojem je izdano pismo namjere implicitno, ali suštinski podrazumijeva mogućnost da, uz otkaz svojeg ugovora o radu, tužiteljica bude oslobođena obavljanja radnih dužnosti koje proizlaze iz njezina ugovora tijekom otkaznog roka te da je u trenutku kada je pozvana očitovati se o činjenicama koje joj se stavljaju na teret morala znati za predviđene izmjene otkaznog roka.

99

Valja istaknuti da se na temelju različitih dokumenata sadržanih u spisu, osobito elektroničkih poruka koje su razmijenili jedan od članova skupine i tužiteljica, ne može zaključiti da je ona sa sigurnošću mogla razumjeti da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija namjeravalo promijeniti otkazni rok. Dokumenti iz spisa koje je Odbor regija naveo u prilog svojim argumentima, osim što nisu dokumenti tog tijela, ne odnose se na takve mjere, ali se u njima spominje ili sugerira mogućnost da tužiteljica da otkaz u okviru sporazumnog dogovora.

100

Slijedom toga, što se tiče mjera za izmjenu tužiteljičina otkaznog roka navedenih u točki 96. ove presude, Odbor regija povrijedio je tužiteljičino pravo na saslušanje, kršeći time članak 41. stavak 2. točku (a) Povelje.

101

Međutim, povreda prava na saslušanje dovodi do poništenja odluke donesene po provođenju predmetnog upravnog postupka samo ako bi navedeni postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (vidjeti presude od 4. travnja 2019., OZ/EIB, C‑558/17 P, EU:C:2019:289, t. 76. i navedenu sudsku praksu, te od 10. siječnja 2019., RY/Komisija, T‑160/17, EU:T:2019:1, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

102

U ovom slučaju, činjenica da je tužiteljica imala priliku biti saslušana o planiranim uvjetima u pogledu otkaznog roka, koji su navedeni u točki 96. ove presude, mogla je navesti tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Odbora regija da eventualno razmotri druge uvjete za navedeno razdoblje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑703/16 RENV, neobjavljenu, EU:T:2017:892, t. 49.).

103

Usto, upitana na raspravi, tužiteljica je tvrdila da pravo na saslušanje nije ograničeno samo na mogućnost izražavanja neslaganja s posebnim uvjetima izvršenja otkaznog roka u užem smislu, nego podrazumijeva i mogućnost iznošenja očitovanja koja bi mogla utjecati na sadržaj predviđene odluke. U tom pogledu, tužiteljica je izjavila da se, da je bila saslušana prije donošenja odluke o spornim uvjetima izvršenja otkaznog roka, mogla zalagati za to da se predvidi mjera kao što je rad od kuće.

104

U tim se okolnostima ne može razumno isključiti da bi posebni uvjeti izvršenja otkaznog roka utvrđeni pobijanom odlukom, osobito onaj da se tijekom otkaznog roka tužiteljicu oslobodi obavljanja radnih dužnosti koje proizlaze iz njezina ugovora, mogli dovesti do drukčijeg ishoda da je tužiteljica bila uredno saslušana.

105

Prema tome, povrijeđeno je tužiteljičino pravo na saslušanje prije donošenja pobijane odluke, u dijelu u kojem se ona odnosi na posebne uvjete izmjene otkaznog roka navedene u točki 96. ove presude.

106

Stoga valja prihvatiti ovaj prigovor, tako da pobijanu odluku treba poništiti u dijelu u kojem se njome utvrđuju posebni uvjeti izvršenja otkaznog roka zbog povrede tužiteljičina prava na saslušanje. Međutim, ta nezakonitost sama po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost navedene odluke u dijelu u kojem je njome otkazan tužiteljičin ugovor (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 23. listopada 2013., Gomes Moreira/ECDC, F‑80/11, EU:F:2013:159, t. 54.).

[omissis]

151

U skladu s člankom 134. stavkom 2. Poslovnika, ako više stranaka ne uspije u postupku, Opći sud odlučuje o podjeli troškova. U ovom slučaju, budući da je zahtjev za poništenje djelomično prihvaćen, a zahtjev za naknadu štete odbijen, valja odlučiti da će svaka stranka snositi vlastite troškove, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite, za koje je bilo odlučeno da će se odrediti naknadno.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (sedmo vijeće)

proglašava i presuđuje: