1

Svojom žalbom ClientEarth zahtijeva od Suda da ukine presudu Općeg suda Europske unije od 4. travnja 2019., ClientEarth/Komisija, (T‑108/17; u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:215), kojom je Opći sud odbio tužbu ClientEartha za poništenje Odluke Komisije C(2016) 8454 final od 7. prosinca 2016. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) o odbijanju zahtjeva za interno preispitivanje koji je ClientEarth podnio 2. kolovoza 2016. (u daljnjem tekstu: zahtjev za preispitivanje iz 2016.) protiv Provedbene odluke Komisije C(2016) 3549 final od 16. lipnja 2016. o izdavanju odobrenja za uporabu bis(2-etil‑heksil)-ftalata (DEHP) na temelju Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL 2006., L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3. i ispravak SL 2017., L 135, str. 46.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EU) 2016/217 od 16. veljače 2016. (SL 2016., L 40, str. 5.) (u daljnjem tekstu: Uredba REACH).

2

Članak 9. stavak 3. Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisane u Aarhusu (Danska) 25. lipnja 1998. i odobrene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. (SL 2005., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 7., str. 151.), određuje:

„Osim i bez obzira na postupke ocjene navedene u stavcima 1. i 2. ovoga članka, svaka je stranka dužna osigurati pripadnicima javnosti, koji udovoljavaju mjerilima, ako ih ima, utvrđenima domaćim zakonodavstvom, pristup administrativnim ili sudbenim postupcima kojima se osporavaju činjenja i nečinjenja privatnih osoba i tijela vlasti koji su u suprotnosti s odredbama domaćega zakonodavstva koje se odnose na okoliš.”

3

U članku 55. Uredbe REACH, naslovljenom „Cilj autorizacije i mogućnosti zamjene”, navodi se:

„Cilj je ove glave osigurati dobro funkcioniranje unutarnjega tržišta i istovremeno osigurati primjerenu kontrolu rizika posebno zabrinjavajućih tvari te njihovu postupnu zamjenu prikladnim alternativnim tvarima ili tehnologijama, ako su one ekonomski i tehnički održive. U tu svrhu svi proizvođači, uvoznici i daljnji korisnici koji podnose zahtjev za davanje autorizacije analiziraju raspoloživost alternativa i njihove rizike te tehničku i ekonomsku izvedivost zamjene.”

4

Članak 56. Uredbe REACH, naslovljen „Opće odredbe”, predviđa:

„1.   Proizvođač, uvoznik ili daljnji korisnik stavlja na tržište tvar iz Priloga XIV. za određenu uporabu odnosno sam koristi tu tvar samo ako:

[…]”

5

U skladu s člankom 57. te uredbe, naslovljenim „Tvari koje se uvrštavaju u Prilog XIV.”:

„U Prilog XIV. mogu se uvrstiti sljedeće tvari, u skladu s postupkom predviđenim u članku 58.:

[…]

[…]

6

Članak 58. Uredbe REACH, naslovljen „Uvrštavanje tvari u Prilog XIV.”, u stavku 1. predviđa:

„Svaka odluka o uvrštavanju tvari iz članka 57. u Prilog XIV. donosi se u skladu s postupkom iz članka 133. stavka 4. […]

[…]”

7

Članak 59. Uredbe REACH, naslovljen „Identifikacija tvari iz članka 57.”, u stavku 1. određuje:

„Postupak iz stavaka od 2. do 10. ovog članka primjenjuje se za potrebe identifikacije tvari koje ispunjavaju kriterije iz članka 57. i utvrđivanja popisa tvari predloženih za uvrštenje u Prilog XIV. [Europska agencija za kemikalije] na tom popisu označuje tvari koje su obuhvaćene njezinim programom rada u skladu s člankom 83. stavkom 3. točkom (e).”

8

U članku 60. Uredbe REACH, naslovljenom „Davanje autorizacije”, navodi se:

„1.   Komisija donosi odluke o zahtjevima za davanje autorizacije u skladu s odredbama ove glave.

2.   Ne dovodeći u pitanje stavak 3., autorizacija se daje ako je rizik za zdravlje ljudi ili okoliš koji proizlazi iz uporabe tvari zbog unutarnjih svojstava utvrđenih u Prilogu XIV. podvrgnut odgovarajućoj kontroli u skladu s odjeljkom 6.4. Priloga I. i na način kako je dokumentirano u izvješću o kemijskoj sigurnosti podnositelja zahtjeva, uzimajući u obzir mišljenje Odbora za procjenu rizika iz članka 64. stavka 4. točke (a). Komisija pri davanju autorizacije i postavljanju eventualnih uvjeta u odobrenjima uzima u obzir sva ispuštanja, emisije i gubitke kao i rizike koji proizlaze iz difuznih ili disperzivnih uporaba koji su poznati u vrijeme donošenja odluke.

[…]

3.   Stavak 2. ne primjenjuje se na:

4.   Ako se autorizacija ne može dati na temelju stavka 2. kao i u slučaju tvari iz stavka 3., autorizaciju je moguće dati samo ako se dokaže da socioekonomske koristi nadilaze rizik za zdravlje ljudi i okoliš koji proizlazi iz uporabe te tvari i ako ne postoje prikladne alternativne tvari odnosno tehnologije. Odluka o tome donosi se nakon što se razmotre svi sljedeći elementi, uzimajući u obzir mišljenje Odbora za procjenu rizika i Odbora za socioekonomsku analizu […]:

5.   Komisija pri procjeni raspoloživosti prikladnih alternativnih tvari i tehnologija uzima u obzir sve relevantne aspekte, uključujući:

[…]

7.   Autorizacija se izdaje samo ako je zahtjev podnesen u skladu sa zahtjevima članka 62.

[…]

10.   Bez obzira na uvjete autorizacije, nositelj odobrenja osigurava da se izloženost svede na najmanju moguću mjeru koja je tehnički i praktično izvediva.”

9

Članak 62. Uredbe REACH, naslovljen „Zahtjevi za davanje autorizacije”, formuliran je ovako:

„[…]

3.   Zahtjevi se mogu podnijeti za jednu ili više tvari koje zadovoljavaju definiciju skupine tvari iz odjeljka 1.5. Priloga XI. i za jednu ili više uporaba. Zahtjevi se mogu podnijeti za vlastitu uporabu odnosno uporabe podnositelja i/ili za uporabe za koje on namjerava tvar staviti na tržište.

4.   Zahtjev za davanje autorizacije sadrži sljedeće informacije:

[…]

5.   Zahtjev može sadržavati:

[…]”

10

Članak 10. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL 2006., L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.), naslovljen „Zahtjev za interno preispitivanje upravnih akata”, u stavku 1. predviđa sljedeće odredbe:

„Svaka nevladina organizacija koja ispunjava kriterije iz članka 11. ima pravo podnijeti zahtjev za interno preispitivanje instituciji ili tijelu Zajednice koje je donijelo upravni akt u okviru prava zaštite okoliša odnosno, u slučaju navodnog upravnog propusta, koje je trebalo donijeti takav akt.

[…]”

11

Uredba Komisije (EU) br. 143/2011 od 17. veljače 2011. o izmjeni Priloga XIV. Uredbi br. 1907/2006 (SL 2011., L 44, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 54., str. 238.) uključila je u taj prilog DEHP, organski spoj koji se uglavnom koristi za omekšavanje plastike na bazi poli(vinil‑klorida) (PVC), zbog toksičnih svojstava te tvari za reprodukciju u smislu članka 57. točke (c) Uredbe REACH.

12

Dana 13. kolovoza 2013. tri društva za recikliranje otpada (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja) podnijela su zajednički zahtjev za izdavanje odobrenja na temelju članka 62. Uredbe REACH u vezi s člankom 60. stavkom 2. te uredbe (u daljnjem tekstu: zahtjev za izdavanje odobrenja), radi stavljanja na tržište DEHP‑a za sljedeće „uporabe”:

13

U analizi alternativnih rješenja priloženoj uz zahtjev za izdavanje odobrenja, podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja naveli su:

„DEHP je plastifikator koji se već desetljećima koristi za omekšavanje PVC‑a u svrhu proizvodnje plastificiranog ili savitljivog PVC‑a. […]

Dakle, DEHP se dodaje PVC‑u prije nego što se plastika ne transformira u plastične proizvode i prije nego što ti plastični proizvodi ne postanu otpad, odnosno potencijalno vrijedan proizvod za [podnositelje zahtjeva za izdavanje odobrenja]. U užem smislu, DEHP dakle nema nikakvu posebnu funkcionalnu ulogu za [podnositelje zahtjeva za izdavanje odobrenja]; on je jednostavno prisutan kao (velikim dijelom nepoželjna) nečistoća u otpadu koji se prikuplja, odvaja i prerađuje te koji se zatim stavlja na tržište u obliku ,reciklata'. Ipak, ograničena prisutnost DEHP‑a (ili drugih plastifikatora) u recikliranom proizvodu mogla bi teoretski imati određene prednosti za daljnje korisnike (prerađivači PVC‑a):

14

Dana 10. listopada 2014. Odbor za procjenu rizika i Odbor za socioekonomsku analizu (u daljnjem tekstu: OSEA) Europske agencije za kemikalije (ECHA) donijeli su svoja mišljenja o zahtjevu za izdavanje odobrenja.

15

Prema mišljenju Odbora za procjenu rizika, podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja nisu dokazali da su rizici za zdravlje radnika koji proizlaze iz dviju zatraženih uporaba bili podvrgnuti odgovarajućoj kontroli kako to zahtijeva članak 60. stavak 2. Uredbe REACH.

16

OSEA je smatrala da se, unatoč postojanju određenih nedostataka u analizi koju su dostavili podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja radi dokazivanja socioekonomske koristi od uporaba za koje je zahtjev za izdavanje odobrenja bio podnesen, odobrenje može izdati na temelju „kvalitativne analize” koja uključuje relevantne nesigurnosti.

17

Dana 12. prosinca 2014. ECHA je ažurirala i dopunila postojeći unos za DEHP na „popis[u] tvari predloženih za konačno uvrštenje u Prilog XIV.” Uredbi REACH, koji se spominje u članku 59. stavku 1. Uredbe REACH (u daljnjem tekstu: na popis predloženih tvari), pri čemu ga je označila kao tvar koja ima svojstva endokrinog disruptora, za koju postoje znanstveni dokazi da može imati ozbiljne učinke na okoliš koji su u jednakoj mjeri zabrinjavajući kao i učinci uporabe drugih tvari iz članka 57. točaka (a) do (e) Uredbe REACH, a sve u smislu članka 57. točke (f) iste uredbe.

18

Dana 16. lipnja 2016. Komisija je donijela Provedbenu odluku C(2016) 3549 final o izdavanju odobrenja za uporabu DEHP‑a u skladu s Uredbom REACH (u daljnjem tekstu: odluka o odobrenju).

19

U članku 1. te odluke Komisija je dala odobrenje za sljedeće „uporabe”:

20

Prema istoj odredbi, navedeno je odobrenje izdano na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe REACH.

21

ClientEarth, neprofitna organizacija čiji je cilj zaštita okoliša, svojim je zahtjevom za preispitivanje iz 2016. zatražio od Komisije interno preispitivanje odluke o odobrenju na temelju članka 10. Uredbe br. 1367/2006.

22

Spornom odlukom Komisija je taj zahtjev odbila kao neosnovan.

23

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. veljače 2017., ClientEarth je zatražio poništenje sporne odluke i odluke o odobrenju.

24

Odlukom predsjednika petog vijeća Općeg suda od 29. lipnja 2017., prihvaćen je ECHA‑in zahtjev za intervenciju.

25

U točki 31. pobijane presude Opći je sud smatrao da je tužba očito nedopuštena u dijelu u kojem je tužitelj tražio poništenje odluke o odobrenju.

26

Kada je riječ o zahtjevu za poništenje sporne odluke, Opći je sud u točki 92. pobijane presude također odbacio kao nedopušten i, u svakom slučaju, odbio kao neosnovan prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temeljio na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni prilikom tumačenja pojma „uporaba” iz članka 56. stavka 1. točke (a) i članka 62. stavka 4. točke (c) Uredbe REACH.

27

Opći je sud u točki 151. pobijane presude odbio kao neosnovan drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temeljio na postojanju pogrešaka koje se tiču prava i pogrešaka u ocjeni u vezi s nedostacima u izvješću o kemijskoj sigurnosti.

28

U točki 167. pobijane presude ocijenio je da argumente koji su navedeni u prilog trećem dijelu prvog tužbenog razloga, koji se temeljio na postojanju pogrešaka koje se tiču prava i očitih pogrešaka u ocjeni u pogledu procjene odgovarajućih alternativnih rješenja, treba ispitati u okviru trećeg tužbenog razloga.

29

U točki 178. pobijane presude Opći je sud odbio kao neosnovan četvrti dio prvog tužbenog razloga koji se temeljio na povredi članka 60. stavka 7. i članka 64. stavka 3. Uredbe REACH te je odbio prvi tužbenog razlog u cijelosti.

30

Kada je riječ o drugom tužbenog razlogu koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni u odnosu na socioekonomsku evaluaciju iz članka 60. stavka 4. Uredbe REACH, Opći je sud u točki 189. pobijane presude odbio kao neosnovan prvi dio tog tužbenog razloga, koji se temeljio na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u pogledu referentnog okvira za tu analizu, a u točki 204. pobijane presude odbacio kao nedopušten i, u svakom slučaju, kao neosnovan, drugi dio tog tužbenog razloga, koji se temeljio na očitim pogreškama u ocjeni u pogledu procjene ravnoteže između rizika i prednosti.

31

Opći je sud u točki 224. pobijane presude također odbio kao neosnovan treći dio tog istog tužbenog razloga, koji se temeljio na očitoj pogrešci u ocjeni, s obrazloženjem da u okviru te procjene nisu bile uzete u obzir određene informacije.

32

Nakon toga je odbio drugi tužbenog razlog u cijelosti.

33

Opći je sud u točki 271. pobijane presude odbio kao neosnovan treći tužbeni razlog koji se temeljio na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u analizi alternativnih rješenja.

34

U točki 307. pobijane presude on je odbio četvrti tužbenog razlog koji se temeljio na povredi načela predostrožnosti, kako se predviđa u članku 191. stavku 2. UFEU‑a.

35

Opći je sud stoga odbio tužbu u cijelosti.

36

Žalitelj zahtijeva od Suda da:

37

Komisija zahtijeva od Suda da:

38

ECHA zahtijeva od Suda da:

39

U prilog osnovanosti žalbe žalitelj ističe sedam žalbenih razloga.

40

Prvim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno odbacio kao nedopuštene određene dijelove njegove tužbe za poništenje.

41

Kao prvo, tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 53. i 54. pobijane presude ocijenio da se tužba može odnositi samo na zakonitost sporne odluke, a ne na dostatnost zahtjeva za izdavanje odobrenja. Prema njegovu mišljenju, ta analiza nije u skladu s člankom 9. stavkom 3. Aarhuške konvencije ni s pravom na djelotvorni pravni lijek.

42

Dodaje da je Opći sud u točki 54. pobijane presude pogrešno uvjetovao dopuštenost njegovih argumenata u pogledu odluke o odobrenju, time da navodne pogreške moraju biti izričito sadržane u odluci koju je Komisija donijela o zahtjevu za interno preispitivanje.

43

Kao drugo, tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku kada je u točkama 55. i 56. pobijane presude utvrdio da su ne samo tužbeni razlozi nego i argumenti koji su izneseni pred tim sudom u okviru tužbe za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za preispitivanje iz 2016., dopušteni samo ako su već bili istaknuti u tom zahtjevu za preispitivanje.

44

U svojoj replici tvrdi da je Sud u presudi od 12. rujna 2019., TestBioTech i dr./Komisija (C‑82/17 P, EU:C:2019:719), naveo da se tužba za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za interno preispitivanje doista ne može temeljiti na novim razlozima ili dokazima koji nisu bili navedeni u zahtjevu za interno preispitivanje, ali da podnositelj zahtjeva za takvo preispitivanje nije dužan preuzeti točno iste argumente u okviru svoje tužbe pred sudovima Unije.

45

Kao treće, žalitelj dodaje da su se, u svakom slučaju, neki od argumenata koje je Opći sud u točkama 61., 62., 74., 75., 85. do 87., 195. do 200. i 234. do 236. pobijane presude odbacio kao nedopuštene, navodili u njegovu zahtjevu za preispitivanje iz 2016. ili su predstavljali samo njihovo pojašnjavanje.

46

Komisija navodi da se prvi žalbeni razlog ne može prihvatiti.

47

ECHA podupire Komisijine argumente.

48

Kada je riječ o žaliteljevu argumentu u vezi s pogreškom koja se tiče prava, za koju tvrdi da je Opći sud počinio time što je utvrdio nedopuštenost tužbe podnesene protiv odluke o odobrenju, važno je istaknuti da, kao što to navodi Komisija, žalitelj nije osporavao točku 26. pobijane presude u kojoj je Opći sud utvrdio da on nije tražio poništenje odluke o odobrenju jer je smatrao da ne ispunjava uvjete koji se zahtijevaju u članku 263. UFEU‑a.

49

Kada je riječ o argumentu žalitelja u vezi s pogreškom koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio time što je utvrdio nedopuštenost argumenata istaknutih radi dokazivanja eventualnih pogrešaka koje su počinili podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja, važno je istaknuti da, s jedne strane, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 53. pobijane presude utvrdio da su, u okviru predmetne tužbe u pogledu odluke Komisije o zahtjevu za interno preispitivanje, bili dopušteni samo tužbeni razlozi istaknuti radi dokazivanja pogrešaka koje se tiču prava ili pogrešaka u ocjeni u pogledu nezakonitosti te odluke, a ne u pogledu zahtjeva za izdavanje odobrenja.

50

S druge strane, suprotno tvrdnjama žalitelja, iz točke 54. pobijane presude ne proizlazi da se samo elementi koji su „izričito” preuzeti u odluci Komisije o zahtjevu za interno preispitivanje mogu osporavati pred Općim sudom, već da samo pogreške koje sadržava ta odluka mogu biti predmet takve tužbe, kao što to proizlazi i iz točaka 234. i 235. pobijane presude.

51

Kada je riječ o argumentu u pogledu pogreške koja se tiče prava, koju je Opći sud navodno počinio time što je u točkama 55. i 56. pobijane presude utvrdio da su tužbeni razlozi, ali i argumenti koji su pred njime istaknuti u okviru tužbe za poništenje odluke kao što je sporna odluka, dopušteni samo ako su već bili izneseni u zahtjevu za preispitivanje iz 2016., treba istaknuti da je on bespredmetan jer je Opći sud u svakom slučaju podredno također utvrdio neosnovanost argumenata koje žalitelj navodi u prvom žalbenom razlogu, pri čemu ta meritorna ocjena nije osporena u ovom žalbenom postupku.

52

Naime, argument žalitelja da samo aktivno uvođenje ili aktivno korištenje tvari „u industrijskom postupku” predstavlja „uporabu” u smislu članka 56. stavka 1. točke (a) Uredbe REACH, koji je odbačen kao nedopušten u točki 62. pobijane presude, podredno je meritorno odbijen u točkama 63. do 68. i 72. pobijane presude.

53

To je slučaj i s argumentom žalitelja da je Komisija ustvari odobrila „cijeli postupak”, odnosno „recikliranje materijala koji sadržavaju posebno zabrinjavajuću tvar”, te izdala odobrenje za „obradu plastičnog otpada” protivno europskom zakonodavstvu u području otpada, kao i s argumentom vezanim uz „prestanak statusa otpada”, koje je Opći sud odbacio kao nedopuštene u točki 75. odnosno 87. pobijane presude i, u svakom slučaju, odbio kao neosnovane u točki 76., 86., 88. odnosno 89. pobijane presude.

54

Isto tako, argument žalitelja glede ocjene uravnoteženosti između rizika i prednosti, koji je odbačen kao nedopušten u točki 200. pobijane presude, u svakom je slučaju proglašen neosnovanim u točki 204. te presude, a argument glede navodno nedostatne analize alternativnih rješenja predloženih u zahtjevu za izdavanje odobrenja zbog toga što se ne navodi funkcija DEHP‑a, koji je odbačen kao nedopušten u točki 234. pobijane presude, u svakom je slučaju proglašen neosnovanim u točki 236. te presude.

55

Budući da su svi argumenti koji su istaknuti u prilog prvom žalbenom razlogu neosnovani i bespredmetni, valja ih slijedom toga odbiti.

56

Drugim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud nametnuo previsoki teret dokazivanja nevladinim organizacijama. U tom smislu spominje točke 57., 112., 113., 148. do 150. i 248. do 251. pobijane presude.

57

Poziva se, među ostalim, na presudu od 14. studenoga 2013., ICdA i dr./Komisija (T‑456/11, EU:T:2013:594, t. 61.), u kojoj je Opći sud odredio niži standard dokazivanja drugim gospodarskim akterima.

58

Komisija tvrdi da žalitelj ustvari samo ponavlja argumente iznesene u prvostupanjskom postupku i da je drugi žalbeni razlog u svakom slučaju neosnovan.

59

ECHA podupire Komisijine argumente.

60

U tom pogledu važno je podsjetiti da iz sudske prakse Suda proizlazi da je, u svrhu pojašnjavanja razloga za preispitivanje na način koji se zahtijeva, podnositelj zahtjeva za interno preispitivanje upravnog akta donesenog na temelju prava okoliša dužan navesti bitne činjenice ili pravne argumente koji mogu izazivati ozbiljne, tj. bitne dvojbe u pogledu ocjene koju su institucija ili tijelo Unije donijeli u predmetnom aktu (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2019., TestBioTech i dr./Komisija, C‑82/17 P, EU:C:2019:719, t. 69.).

61

Međutim, kada je riječ o propustima na koje se žalitelj poziva u pogledu procjene rizika koju su dostavili podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja, Opći se sud u točkama 112. i 113. pobijane presude nije očitovao o standardu dokazivanja koji se zahtijeva od žalitelja, već je u točki 114. pobijane presude utvrdio da su argumenti na koje se žalitelj u tom pogledu poziva bespredmetni.

62

Nadalje, u točkama 148. i 149. pobijane presude Opći je sud samo istaknuo da su argumenti žalitelja nedostatni, smatrajući da se on nije mogao izolirano pozvati na nedostatnost izvješća o sigurnosti, a da pritom argumentirano ne ospori procjenu OSEA‑e u kojoj se navodi da se u konkretnom slučaju može izdati odobrenje.

63

Dajući tu ocjenu, Opći je sud dakle samo izveo zaključke iz načela na koje se podsjeća u točki 60. ove presude.

64

Kada je riječ o analizi alternativnih rješenja, valja istaknuti to da je u točkama 248. do 250. pobijane presude koje se navode u žalbi, Opći sud utvrdio da žalitelj nije pružio nikakav dokaz koji bi doveo u pitanje činjenične ocjene koje je Komisija prihvatila u spornoj odluci u pogledu nedostupnosti alternativnih rješenja. Taj se zaključak temeljio na utvrđenju da, s jedne strane, žalitelj nije objasnio na temelju čega je Komisija mogla doći do drugačijeg rezultata od onog sadržanog u mišljenju koje je OSEA dala po tom pitanju, te da, s druge strane, on u svojem zahtjevu za preispitivanje iz 2016. u svakom slučaju nije posebno ni osporavao sveukupni zaključak do kojeg je Komisija došla u pogledu nedostupnosti alternativnih rješenja.

65

Suprotno tvrdnjama žalitelja, iz navedenih točaka dakle ne proizlazi da je Opći sud od njega tražio da dostavi cjelovitu analizu alternativnih rješenja umjesto podnositelja zahtjeva za izdavanje odobrenja, već samo da je utvrdio da on nije naveo činjenice ili bitne pravne argumente koji mogu izazivati ozbiljne dvojbe u pogledu ocjene koju je dala Komisija.

66

Iz navedenog slijedi da iz točaka pobijane presude spomenutih u drugom žalbenom razlogu uopće ne proizlazi da je Opći sud žalitelju nametnuo previsoki teret dokazivanja, pa se stoga njegov argument da je drugim gospodarskim akterima, u predmetu koji nema veze s ovim, bio određen niži standard dokazivanja, u svakom slučaju ne može prihvatiti.

67

Prema tome, drugi žalbeni razlog nije osnovan i treba ga odbiti.

68

Trećim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio Uredbu REACH, a posebno njezin članak 55., kada je u točkama 71., 72., 79., 91., 162., 238. i 242. do 244. pobijane presude ocijenio da bi smanjenje proizvodnje neprerađenog DEHP‑a, koje omogućuje korištenje recikliranog DEHP‑a, moglo predstavljati uporabu koja je u skladu s Uredbom REACH i koja je temelj primjerene analize alternativnih rješenja.

69

Kao prvo, tvrdi da rasuđivanje Općeg suda počiva na pogrešnoj pretpostavci jer sustav odobrenja predviđen Uredbom REACH ne uređuje proizvodnju tih tvari u Uniji, nego njihovu uporabu ili stavljanje na tržište radi takve uporabe, kao što proizlazi iz članka 56. te uredbe. Nadalje navodi da se proizvodi u koje je DEHP već ugrađen mogu zakonito uvesti u Uniju.

70

Kao drugo, tvrdi da je Opći sud na taj način počinio pogrešku kada je u točki 91. pobijane presude utvrdio da drugi pripravci, bez DEHP‑a, mogu biti relevantna alternativna rješenja, pri čemu nije uzeo u razmatranje stvarnu funkciju DEHP‑a, a to je omogućiti savitljivost materijala. Isto tako, smatra da je Opći sud u točki 247. pobijane presude pogrešno zaključio da je dostatno samo upućivanje na druge izvore (neprerađenog) PVC‑a koji sadržavaju druge plastifikatore, iako oni pritom nisu bili ni imenovani niti su svojstva savitljivosti materijala bila spomenuta.

71

Dodaje da iako članak 55. Uredbe REACH predviđa „postupnu” zamjenu tvari, do nje ipak treba doći čim alternativna rješenja budu dostupna, suprotno onomu što proizlazi iz točaka 243. i 244. pobijane presude. Navodi da zaključujući da drugi plastifikatori ili savitljivi materijali nisu relevantni za tu procjenu, Opći sud sprečava takvu zamjenu. Dodaje da je općepoznato da su postojali drugi sigurniji plastifikatori za proizvodnju proizvoda od savitljive plastike.

72

U svojoj replici žalitelj tvrdi da nije pomiješao pojmove „uporabe” i „funkcije” tvari, već da je, suprotno tvrdnjama Komisije, funkcija tvari primjereni kriterij u okviru analize alternativnih rješenja. Prema tome, ako tvar ima funkciju u pripravku, analiza alternativnih rješenja nužno se mora temeljiti na njoj.

73

Osim toga navodi da je Komisija počinila pogrešku kada je navela da analiza alternativnih rješenja mora biti provedena s gledišta podnositelja zahtjeva za izdavanje odobrenja.

74

Komisija tvrdi da se taj žalbeni razlog ne može prihvatiti.

75

ECHA podupire Komisijine argumente.

76

Valja istaknuti da među različitim točkama pobijane presude koje žalitelj navodi u trećem žalbenom razlogu, samo su točke 238. i 242. do 244. te presude dio njezina obrazloženja koje se odnosi na povredu članka 55. Uredbe REACH i članka 60. stavaka 4. i 5. te uredbe, kada je riječ o analizi alternativnih rješenja.

77

Također treba istaknuti da, iako analiza koju Opći sud provodi u pogledu usklađenosti alternativnih rješenja koje je Komisija uzela u obzir spada pod ocjenu činjenica, treći žalbeni razlog ipak otvara i pravno pitanje jer se odnosi na uvjete prema kojima Komisija treba ocjenjivati alternativna rješenja.

78

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što proizlazi iz teksta članka 60. stavka 2. i 4. Uredbe REACH i njezina članka 60. stavka 4., sustavi odobrenja predviđeni tim odredbama odnose se na stavljanje na tržište radi uporabe ili na uporabu tvari za koju je podnesen zahtjev za izdavanje odobrenja.

79

Nadalje, u članku 3. točki 24. Uredbe REACH široko se definira pojam „uporaba”, kao svaka „prerada, formuliranje, potrošnja, skladištenje, držanje, obrada, […], miješanje, proizvodnja proizvoda ili bilo kakvo drugo korištenje”, a članak 56. stavak 1. točka (a) te uredbe propisuje izdavanje odobrenja ne samo za uporabu tvari kao takve, nego i onda kad je sadržana u pripravku.

80

Opći sud stoga nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 238. pobijane presude smatrao da je Komisija zakonito ocijenila da se odobrenje koje je u konkretnom slučaju izdano odnosilo na uporabu DEHP‑a koji je sadržan „u pripravku”.

81

Iz toga također slijedi da je Opći sud u točki 239. pobijane presude pravilno zaključio da se procjena alternativnih rješenja stoga mogla provesti u odnosu na taj „pripravak”, a ne u odnosu na tvar koja je u njemu sadržana.

82

Kada je riječ o pitanju je li Opći sud ipak počinio pogrešku koja se tiče prava kada je, među ostalim, u točki 238. pobijane presude ocijenio da je Komisija zakonito zaključila da je jedna od „funkcija” DEHP‑a uzetih u obzir prilikom razmatranja alternativnih rješenja bila „smanjiti količinu plastifikatora koja se mora dodati da bi se proizveli proizvodi od savitljivog PVC‑a na bazi materijala od recikliranog savitljivog PVC‑a”, bitno je istaknuti da iz točaka pobijane presude koje žalitelj navodi u trećem žalbenom razlogu ne proizlazi da je Opći sud morao proglasiti nevaljanom analizu alternativnih rješenja predviđenih u članku 60. stavku 4. Uredbe REACH zato što Komisija nije uzela u obzir savitljivost materijala niti ju je čak spomenula, s obzirom na to da, naprotiv, kako iz točke 238. pobijane presude tako iz njezine točke 242. proizlazi da je Komisija uzela u obzir i DEHP‑ovu funkciju plastifikatora.

83

Pored toga treba dodati da, s obzirom na to da tvrdi da je bilo „općepoznato” da su dostupni drugi sigurniji plastifikatori za proizvodnju proizvoda od savitljive plastike, žalitelj osporava ocjenu činjenica koju je proveo Opći sud. Takva se ocjena ne može razmatrati u okviru ovog žalbenog postupka, osim ako se ne radi o iskrivljavanju činjenica, na što se žalitelj nije pozvao.

84

Nadalje, iz točke 244. pobijane presude ne proizlazi da je Opći sud smatrao da članak 55. Uredbe REACH nameće uporabu alternativnih rješenja kad su ona dostupna. Naime, u navedenoj točki 244. Opći je sud samo podsjetio na to da je, kao što proizlazi iz samog teksta tog članka 55., cilj „postupno” zamijeniti posebno zabrinjavajuće tvari odgovarajućim alternativnim tvarima ili tehnologijama „ako su one ekonomski i tehnički održive”.

85

Prema tome, budući da različiti argumenti koje je žalitelj istaknuo u prilog trećem žalbenom razlogu nisu osnovani, isti valja odbiti.

86

Četvrtim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 104. do 111. pobijane presude zaključio da je ocjena usklađenosti zahtjeva za izdavanje odobrenja, koja se predviđa u članku 60. stavku 7. Uredbe REACH, isključivo formalne naravi i da se od Komisije ne zahtijeva da provjeri ispunjavaju li u osnovi informacije koje je pružio podnositelj zahtjeva uvjete iz članka 62. te uredbe i njezina priloga I.

87

Žalitelj tvrdi da ne osporava tumačenje članka 60. stavka 7. Uredbe REACH koje je Opći sud prihvatio u točkama 104. i 106. pobijane presude zato što Opći sud smatra da je Komisija dužna provjeriti je li zahtjev u skladu s odredbama članka 62. te uredbe s „formalnog” gledišta, pri čemu ne mora utvrditi jesu li u izvješću o kemijskoj sigurnosti „izvedeni dobri zaključci” posebno kada je riječ o svojstvima kemijske tvari.

88

Žalitelj međutim tvrdi da je Opći su počinio pogrešku u pogledu pitanja što treba smatrati „formalnom” provjerom, zato što je u točki 109. pobijane presude naveo da, iako se u Prilogu I. Uredbi REACH opisuju informacije koje određeni dokumenti koje dostavlja podnositelj zahtjeva za izdavanje odobrenja nužno moraju sadržavati, kao što je izvješće o kemijskoj sigurnosti, taj prilog ne propisuje da Komisija mora, u okviru ispitivanja koje provodi na temelju članka 60. stavka 7. te uredbe u vezi s njezinim člankom 62., ispitati osnovanost tih informacija.

89

Žalitelj tvrdi da je pobijana presuda proturječna zato što je Opći sud u točki 109. te presude naveo da Komisija u tom stadiju postupka ne mora provesti ocjenu osnovanosti, istovremeno zahtijevajući, u točki 112. pobijane presude, da Komisija ocijeni jesu li dostavljene informacije „provjerljive”, što podrazumijeva određeno ispitivanje njihova sadržaja.

90

S jedne strane tvrdi da nadzor usklađenosti, čak i „formalni”, podrazumijeva da Komisija mora provjeriti usklađenost izvješća o kemijskoj sigurnosti s preciznim zahtjevima navedenima u Prilogu I. Uredbi REACH koji predviđa, među ostalim, „reprezentativne” podatke o izloženosti koji su „izmjeren[i] na prikladan način”. S druge strane, navodi da je Opći sud povrijedio članak 62. i Prilog I. te uredbe kada je u točki 112. pobijane presude ocijenio da su podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja postupili u skladu s tim zahtjevima, a da pritom nije bila provedena takva provjera.

91

Komisija tvrdi da se četvrti žalbeni razlog ne može prihvatiti.

92

ECHA podupire Komisijine argumente.

93

U skladu s člankom 60. stavkom 7. Uredbe REACH, odobrenje se izdaje samo ako je „zahtjev podnesen u skladu sa zahtjevima članka 62.”.

94

Ta odredba dakle zahtijeva od Komisije da provjeri sadržava li zahtjev za izdavanje odobrenja sve informacije koje su propisane u članku 62. navedene uredbe, a posebno, sukladno stavku 4. točki (d) te iste odredbe, izvješće o kemijskoj sigurnosti sastavljeno „u skladu s Prilogom I.[,] koje obuhvaća rizike za zdravlje ljudi i/ili okoliš koji proizlaze iz uporabe tvari zbog unutarnjih svojstava utvrđenih u Prilogu XIV. Uredbi REACH.

95

Kao što žalitelj priznaje u svojoj žalbi, iz toga slijedi da je Opći sud u točkama 104. i 106. pobijane presude pravilno utvrdio da članak 60. stavak 7. Uredbe REACH podrazumijeva da Komisija mora provjeriti je li zahtjev za izdavanje odobrenja u skladu s odredbama članka 62. te uredbe s formalnog gledišta, pri čemu u tom stadiju nije dužan ocijeniti osnovanost pruženih informacija, a posebno jesu li u izvješću o nekoj tvari „izvedeni dobri zaključci” kada je riječ o njezinim svojstvima.

96

Nadalje, ispitivanje provjerljivosti tako zahtijevanih informacija predstavlja nadzor koji je odvojen od provjere njihove osnovanosti, tako da žalitelj ne može valjano tvrditi da postoji proturječnost između točke 109. pobijane presude, u kojoj je Opći sud naveo da Komisija u tom stadiju postupka nije dužna ispitati osnovanost informacija koje podnositelj zahtjeva mora dostaviti na temelju Priloga I. Uredbi REACH, i točke 112. te iste presude, u kojoj se navodi da dokumenti koje treba dostaviti na temelju članka 62. stavka 4. te uredbe moraju biti provjerljivi.

97

Štoviše, bitno je istaknuti da, iako nadzor koji Komisija provodi na temelju članka 60. stavka 7. Uredbe REACH u vezi s člankom 62. te uredbe doista ne smije biti površan i zahtijeva od te institucije da provjeri barem prisutnost informacija i dokumenata propisanih tom uredbom, ispitivanje poput onog na koje žalitelj cilja u pogledu ispunjavanja zahtjeva iz Priloga I. Uredbi REACH navelo bi Komisiju da se očituje i o kvaliteti dostavljenih podataka te da prejudicira analizu osnovanosti koju institucija mora naknadno provesti kako bi utvrdila jesu li ispunjeni uvjeti za izdavanje odobrenja.

98

Prema tome, četvrti žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

99

Petim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 131. do 138. pobijane presude utvrdio da članak 60. stavak 4. Uredbe REACH omogućuje Komisiji da procijeni uravnoteženost rizika i prednosti iako informacije o rizicima ne ispunjavaju zahtjeve iz Priloga I. toj uredbi.

100

Također tvrdi da, suprotno zaključcima Općeg suda u točkama 135. i 136. pobijane presude, Uredba REACH nalaže da se procjena izloženosti riziku mora konkretno odnositi na uporabu tvari za koju se traži izdavanje odobrenja i da mora odražavati tu uporabu.

101

Dodaje da članak 62. stavak 4. točka (d) Uredbe REACH zahtijeva izvješće o kemijskoj sigurnosti koje je u skladu s Prilogom I. toj uredbi, bez obzira na pravnu osnovu koja se ističe za izdavanje odobrenja.

102

Poziva se i na članak 60. stavak 10. Uredbe REACH koji propisuje da nositelj odobrenja mora osigurati da se izloženost svede na najmanju mjeru koja je tehnički i praktično izvediva, bilo da se odobrenje daje na temelju stavka 2. ili stavka 4. članka 60. te uredbe.

103

U svojoj replici žalitelj dodaje da, u svakom slučaju, točke 130. i 131. pobijane presude izričito ne potvrđuju da za potrebe primjene članka 60. stavka 4. Uredbe REACH izvješće o kemijskoj sigurnosti mora biti barem u jednakoj mjeri potpuno i precizno kao i za primjenu njezina članka 60. stavka 2., te traži od Suda da precizira da to treba biti tako.

104

Također tvrdi da, suprotno navodima Komisije, on nije pomiješao kvalitativnu analizu koju provodi OSEA i procjenu rizika koja se spominje u Prilogu I. Uredbi REACH, ali ipak smatra da postoji veza između socioekonomske analize rizika, koja uključuje kvalitativne podatke, i procjene na osnovi rizika koju podnositelj zahtjeva provodi na temelju tog priloga I., koja može uključivati kvalitativne podatke samo u ograničenom broju slučajeva. Tvrdi da su dokazi koje su dostavili podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja sadržavali ozbiljne nedostatke, tako da je bilo nemoguće pravilno procijeniti rizik kao takav i pravilno ga staviti u ravnotežu s drugim čimbenicima u okviru socioekonomske analize.

105

Komisija tvrdi da se peti žalbeni razlog ne može prihvatiti.

106

ECHA podupire Komisijine argumente.

107

Uvodno valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 60. stavkom 7. Uredbe REACH, odobrenje izdaje samo ako je zahtjev podnesen u skladu s odredbama članka 62. te uredbe, dakle člankom koji u svojem stavku 4. točki (d) navodi izvješće o kemijskoj sigurnosti sastavljeno u skladu s Prilogom I., koje obuhvaća rizike za zdravlje ljudi i/ili okoliš koji proizlaze iz uporabe tvari zbog unutarnjih svojstava utvrđenih u Prilogu XIV. Uredbi REACH.

108

Osim toga, članak 60. stavak 4. Uredbe REACH primjenjuje se podredno u odnosu na članak 60. stavak 2. te uredbe, kad odobrenje nije moguće izdati na temelju potonje odredbe.

109

Iz teksta i strukture tih različitih odredbi proizlazi da se odobrenje na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe REACH može izdati samo ako je podnositelj zahtjeva dostavio izvješće o kemijskoj sigurnosti sastavljeno u skladu s Prilogom I. toj uredbi.

110

Međutim, iz točaka pobijane presude koje žalitelj navodi u svojem petom žalbenom razlogu ne proizlazi da je Opći sud zaključio drugačije.

111

Nadalje, iz pobijane presude ne proizlazi ni da je Opći sud zaključio da izvješće o kemijskoj sigurnosti koje su dostavili podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja nije bilo u skladu sa zahtjevima iz Priloga I. Uredbi REACH.

112

U tom pogledu, Opći je sud u točki 112. pobijane presude uostalom istaknuo da je, s jedne strane, među strankama nesporno da su, kada je riječ o tom izvješću, podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja postupili u skladu sa zahtjevima iz Priloga I. Uredbi REACH i, s druge strane, da žalitelj u svojem zahtjevu za preispitivanje iz 2016. također nije pružio dokaze koji bi opravdavali drugačiju analizu.

113

Također treba istaknuti to da, iako je Opći sud u točki 131. pobijane presude naveo da postojanje nesigurnosti ili nedostataka u tom izvješću može otvoriti pitanje je li, na temelju činjenica i dokaza kojima Komisija raspolaže, odobrenje moglo biti izdano na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe REACH, riječ je o pitanju koje nema veze s onim koje je predmet ovog žalbenog razloga.

114

Prema tome, peti žalbeni razlog nije osnovan i treba ga odbiti.

115

Šestim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 216. do 224. pobijane presude ocijenio da su samo podaci koji su povezani s unutarnjim svojstvima tvari uvrštenima u Prilog XIV. Uredbi REACH relevantni za procjenu rizika propisanu njezinim člankom 60. stavkom 4., a ne informacije o unutarnjim svojstvima koja su uvrštena na popis predloženih tvari iz članka 59. stavka 1. Uredbe REACH, ali se ne spominju u tom prilogu.

116

Stoga smatra da je Komisija morala uzeti u obzir informacije o svojstvima DEHP‑a kao endokrinog disruptora koje su ECHA‑u potakle da u prosincu 2014. odredi DEHP kao posebno zabrinjavajuću tvar u smislu članka 57. točke (f) Uredbe REACH.

117

Tvrdi da se Opći sud pogrešno oslonio samo na doslovno tumačenje članka 60. stavka 2. i članka 62. stavka 4. Uredbe REACH, ne uzimajući u obzir ni kontekst ni cilj koji je slijedio zakonodavac Unije.

118

Nadalje, naglašava da je Opći sud, s jedne strane, u točki 216. pobijane presude naveo da je Komisija dužna ispitati po službenoj dužnosti sve relevantne informacije kojima raspolaže u trenutku donošenja svoje odluke, pri čemu procjena rizika ne smije biti ograničena samo na ispitivanje informacija dostavljenih u zahtjevu za izdavanje odobrenja, i, s druge strane, u točki 217. te presude naveo da iz teksta članka 60. stavka 4. prve rečenice Uredbe REACH izravno ne proizlazi da se procjena mora temeljiti samo na informacijama o unutarnjim svojstvima ispitane tvari, kako se navode u Prilogu XIV. toj uredbi.

119

Također tvrdi da Prilog XVI. toj uredbi ne ograničava doseg „prednosti za ljudsko zdravlje i okoliš” relevantnih za provođenje socioekonomske analize.

120

Navodi i da Opći sud ne objašnjava razloge zbog kojih članak 60. stavak 4. Uredbe REACH ne upućuje samo na svojstva spomenuta u Prilogu XIV. toj uredbi, za razliku od teksta članka 60. stavka 2. te uredbe i njezina članka 62. stavka 4. točke (d).

121

U svojoj replici žalitelj tvrdi da u presudi od 23. siječnja 2019., Deza/ECHA (C‑419/17 P, EU:C:2019:52), na koju Komisija upućuje u svojem odgovoru na tužbu, Sud nije odlučivao o Komisijinim obvezama prilikom ocjenjivanja zahtjeva za izdavanje odobrenja.

122

Komisija tvrdi da se šesti žalbeni razlog ne može prihvatiti.

123

ECHA podupire Komisijine argumente.

124

Bitno je istaknuti da, iako je točke 216. do 223. pobijane presude, koje žalitelj navodi u šestom žalbenom razlogu, Opći sud predstavio u točki 216. pobijane presude kao „podredno” ispitane, šesti žalbeni razlog ipak nije bespredmetan jer te točke ustvari sadržavaju dodatnu, a ne supsidijarnu analizu u odnosu na onu navedenu u točkama 211. do 215. te presude.

125

Nadalje, suprotno tvrdnjama Komisije, Sud se po svemu sudeći nije očitovao o pitanju postavljenom u okviru šestog žalbenog razloga u presudi od 23. siječnja 2019., Deza/ECHA (C‑419/17 P, EU:C:2019:52).

126

Ipak, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 217. do 220. pobijane presude smatrao da se, iako iz teksta članka 60. stavka 4. prve rečenice Uredbe REACH izravno ne proizlazi da se procjena rizika koju Komisija treba provesti po toj osnovi mora temeljiti samo na informacijama o unutarnjim svojstvima ispitane tvari, kako se navode u Prilogu XIV. toj uredbi, iz teksta članka 60. stavka 2. i članka 62. stavka 4. točke (d) navedene uredbe, koji izričito upućuje na unutarnja svojstva iz Priloga XIV. toj istoj uredbi, može zaključiti da to mora biti tako.

127

Dakle, Opći je sud u točkama 221. do 223. pobijane presude s pravom ocijenio da eventualne informacije o unutarnjim svojstvima tvari koje su uvrštene na popis predloženih tvari iz članka 59. stavka 1. Uredbe REACH, ali nisu bile uključene u Prilog XIV. toj uredbi, ne treba uzimati u obzir prilikom te procjene, imajući u vidu da se, s jedne strane, ne radi samo o dvama različitim stadijima postupka za izdavanje odobrenja predviđenim tom uredbom i da, s druge strane, obično uvrštavanje određenih unutarnjih svojstava tvari na popis predloženih tvari ne dovodi nužno ili automatski do njihova uključivanja u Prilog XIV. navedenoj uredbi.

128

Nadalje, ni iz teksta ni iz ustroja Priloga XVI. Uredbe REACH, koji se odnosi na informacije koje može sadržavati socioekonomska analiza, ne proizlazi da bi trebalo prihvatiti drugačije tumačenje.

129

Prema tome, šesti žalbeni razlog nije osnovan i treba ga odbiti.

130

Sedmim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo predostrožnosti u točkama 284. do 295. pobijane presude.

131

Tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio njegov žalbeni razlog i da on nije tvrdio da to načelo Komisiju obvezuje da odbije izdati odobrenje u slučaju kad su ispunjeni uvjeti iz članka 60. stavka 4. Uredbe REACH, nego da se institucije njime moraju voditi u ocjeni prilikom primjene te odredbe.

132

Prema njegovu mišljenju, u slučaju kad, kao što je to u ovom slučaju, nesigurnost sprečava dostatnu procjenu rizika, Komisija mora utvrditi da podnositelj zahtjeva za izdavanje odobrenja na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe REACH nije zadovoljio teret dokazivanja o tome da su uvjeti potrebni za dobivanje tog odobrenja bili ispunjeni.

133

Žalitelj također tvrdi da se, suprotno ocjenama Općeg suda, načelo predostrožnosti ne ograničava samo na povjeravanje javnim tijelima ovlasti za donošenje određene mjere, već ih obvezuje u njihovu djelovanju, kao što to proizlazi, među ostalim, iz presuda od 9. rujna 2011., Dow AgroSciences i dr./Komisija (T‑475/07, EU:T:2011:445, t. 144.), i od 25. srpnja 2018., Confédération paysanne i dr. (C‑528/16, EU:C:2018:583, t. 50.).

134

Stoga smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da je socioekonomska evaluacija iz članka 60. stavka 4. Uredbe REACH Komisiju „oslobodila” obveze da primijeni načelo predostrožnosti prilikom provedbe te odredbe.

135

Komisija tvrdi da sedmi žalbeni razlog nije osnovan.

136

ECHA podupire Komisijine argumente.

137

Suprotno navodima žalitelja, iz točaka pobijane presude koje se navode u okviru sedmog žalbenog razloga ne proizlazi da Komisija nije dužna primijeniti načelo predostrožnosti u slučaju kada mora razmotriti zahtjev za izdavanje odobrenja na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe REACH.

138

Naime, Opći je sud u točki 292. te presude u bitnome podsjetio na to da je članak 60. stavak 4. Uredbe REACH izraz nužnog uzimanja u obzir tog načela i načela proporcionalnosti u slučaju kad neki od uvjeta iz članka 60. stavka 2. te uredbe nije ispunjen, konkretno onaj o kontroli nad rizikom koji uporaba predmetne tvari predstavlja za ljudsko zdravlje ili okoliš.

139

Nadalje, ne može se valjano tvrditi da se načelo predostrožnosti protivi izdavanju odobrenja na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe REACH samo zbog toga što ne postoji dokaz o kontroli rizika, osim ako se ne ospori valjanost te odredbe koja omogućuje da se u takvom slučaju izda odobrenje.

140

Međutim, žalitelj ne osporava valjanost te odredbe nego način na koji ona treba biti primijenjena.

141

Imajući u vidu navedeno, sedmi žalbeni razlog stoga se ne može prihvatiti.

142

Slijedom navedenog, budući da su svi žalbeni razlozi odbijeni, žalbu valja u cijelosti odbiti.

143

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

144

Članak 138. stavak 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, određuje da je stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

145

Budući da je Komisija postavila zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova.

146

Članak 184. stavak 4. Poslovnika predviđa da se stranci koja je intervenirala u prvostupanjskom postupku, a nije sama podnijela žalbu, ne može naložiti snošenje troškova žalbenog postupka, osim ako je sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu postupka pred Sudom. Kad je takva stranka sudjelovala u postupku, Sud može odlučiti da sama snosi vlastite troškove.

147

U skladu s tim odredbama valja naložiti ECHA‑i, intervenijentu u prvostupanjskom postupku, da snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: