This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 62019CJ0357
Judgment of the Court (Grand Chamber) of 21 December 2021.#Criminal proceedings against PM and Others.#Requests for a preliminary ruling from the Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie and Tribunalul Bihor.#Reference for a preliminary ruling – Decision 2006/928/EC – Mechanism for cooperation and verification of progress in Romania to address specific benchmarks in the areas of judicial reform and the fight against corruption – Legal nature and effects – Binding on Romania – Rule of law – Judicial independence – Second subparagraph of Article 19(1) TEU – Article 47 of the Charter of Fundamental Rights of the European Union – Fight against corruption – Protection of the European Union’s financial interests – Article 325(1) TFEU – ‘PFI’ Convention’ – Criminal proceedings – Decisions of the Curtea Constituțională (Constitutional Court, Romania) concerning the legality of the taking of certain evidence and the composition of judicial panels in cases of serious corruption – Duty on national courts to give full effect to the decisions of the Curtea Constituțională (Constitutional Court) – Disciplinary liability of judges in case of non-compliance with such decisions – Power to disapply decisions of the Curtea Constituțională (Constitutional Court) that conflict with EU law – Principle of primacy of EU law.#Joined Cases C-357/19, C-379/19, C-547/19, C-811/19 and C-840/19.
Presuda Suda (veliko vijeće) od 21. prosinca 2021.
Kazneni postupak protiv PM i dr.
Zahtjevi za prethodnu odluku koje su uputili Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie i Tribunalul Bihor.
Zahtjev za prethodnu odluku – Odluka 2006/928/EZ – Mehanizam za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije – Priroda i pravni učinci – Obvezatnost za Rumunjsku – Vladavina prava – Neovisnost sudaca – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Borba protiv korupcije – Zaštita financijskih interesa Unije – Članak 325. stavak 1. UFEU-a – Konvencija PIF – Kazneni postupci – Odluke Curtee Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska) o zakonitosti izvođenja određenih dokaza i sastavu sudskih vijeća u području teške korupcije – Obveza nacionalnih sudova da osiguraju puni učinak odluka Curtee Constituțională (Ustavni sud) – Stegovna odgovornost sudaca u slučaju nepoštovanja tih odluka – Ovlast izuzimanja iz primjene odluka Curtee Constituțională (Ustavni sud) koje nisu u skladu s pravom Unije – Načelo nadređenosti prava Unije.
Spojeni predmeti C-357/19, C-379/19, C-547/19, C-811/19 i C-840/19.
Presuda Suda (veliko vijeće) od 21. prosinca 2021.
Kazneni postupak protiv PM i dr.
Zahtjevi za prethodnu odluku koje su uputili Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie i Tribunalul Bihor.
Zahtjev za prethodnu odluku – Odluka 2006/928/EZ – Mehanizam za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije – Priroda i pravni učinci – Obvezatnost za Rumunjsku – Vladavina prava – Neovisnost sudaca – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Borba protiv korupcije – Zaštita financijskih interesa Unije – Članak 325. stavak 1. UFEU-a – Konvencija PIF – Kazneni postupci – Odluke Curtee Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska) o zakonitosti izvođenja određenih dokaza i sastavu sudskih vijeća u području teške korupcije – Obveza nacionalnih sudova da osiguraju puni učinak odluka Curtee Constituțională (Ustavni sud) – Stegovna odgovornost sudaca u slučaju nepoštovanja tih odluka – Ovlast izuzimanja iz primjene odluka Curtee Constituțională (Ustavni sud) koje nisu u skladu s pravom Unije – Načelo nadređenosti prava Unije.
Spojeni predmeti C-357/19, C-379/19, C-547/19, C-811/19 i C-840/19.
Court reports – general – 'Information on unpublished decisions' section
ECLI identifier: ECLI:EU:C:2021:1034
** AFFAIRE C-357/19 **
*A9* Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie, Cerere din 06/05/2019 (1114391)
*P1* Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie, Decizia din 07/04/2022 (ECLI:RO:ICCJ:2022:022.000041)
Publication Flash News "Décisions de suivi" N° 1/23
*P2* Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie, Decizia din 25/11/2022 (ECLI:RO:ICCJ:2022:022.000085)
** AFFAIRE C-379/19 **
*A9* Tribunalul Bihor, Cerere din 14/05/2019 (3507/111/2016)
** AFFAIRE C-547/19 **
*A9* Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie, Încheiere din 13/05/2019 (927/1/2018)
** AFFAIRE C-811/19 **
*A9* Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie, Cerere din 31/10/2019 (1132627)
** AFFAIRE C-840/19 **
*A9* Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie, Cerere din 19/11/2019 (3201/1/2018)
Privremena verzija
PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
21. prosinca 2021.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Odluka 2006/928/EZ – Mehanizam za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije – Priroda i pravni učinci – Obvezatnost za Rumunjsku – Vladavina prava – Neovisnost sudaca – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Borba protiv korupcije – Zaštita financijskih interesa Unije – Članak 325. stavak 1. UFEU-a – Konvencija PIF – Kazneni postupci – Odluke Curtee Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska) o zakonitosti izvođenja određenih dokaza i sastavu sudskih vijeća u području teške korupcije – Obveza nacionalnih sudova da osiguraju puni učinak odluka Curtee Constituțională (Ustavni sud) – Stegovna odgovornost sudaca u slučaju nepoštovanja tih odluka – Ovlast izuzimanja iz primjene odluka Curtee Constituțională (Ustavni sud) koje nisu u skladu s pravom Unije – Načelo nadređenosti prava Unije”
U spojenim predmetima C-357/19, C-379/19, C-547/19, C-811/19 i C-840/19,
povodom pet zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koje su uputili Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska) Odlukom od 6. svibnja 2019. (C-357/19), Odlukom od 13. svibnja 2019. (C-547/19), Odlukom od 31. listopada 2019. (C-811/19) i Odlukom od 19. studenoga 2019. (C-840-19), koje je Sud zaprimio 6. svibnja, 15. srpnja, 4. studenoga i 19. studenoga 2019., te Tribunalul Bihor (Viši sud u Bihoru, Rumunjska) Odlukom od 14. svibnja 2019. koju je Sud zaprimio 14. svibnja 2019. (C-379/19),
u kaznenim postupcima protiv osoba
PM (C‑357/19)
RO (C‑357/19),
SP (C‑357/19),
TQ (C‑357/19),
KI (C‑379/19),
LJ (C‑379/19),
JH (C‑379/19),
IG (C‑379/19),
FQ (C‑811/19),
GP (C‑811/19),
HO (C‑811/19),
IN (C‑811/19),
NC (C-840/19),
uz sudjelovanje:
Ministerul Public – Parchetul de pe lângă Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie – Direcţia Naţională Anticorupţie (C-357/19, C-811/19 i C-840/19),
osobe QN (C 357/19),
osobe UR (C‑357/19),
osobe VS (C‑357/19),
osobe WT (C‑357/19),
Autoritatee Naţională pentru Turism, (C-357/19),
Agenţije Naţională de Administrare Fiscală, (C-357/19),
SC Euro Box Promotion SRL (C-357/19),
Direcţije Naţională Anticorupţie – Serviciul Teritorial Oradea (C-379/19),
osobe JM (C-811/19),
kao i u postupku
CY,
Asociația „Forumul Judecătorilor Din România”
protiv
Inspecțije Judiciară,
Consiliuluija Superior al Magistraturii,
Înalta Curtea de Casaţie şi Justiţie (C-547/19),
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, L. Bay Larsen, potpredsjednik, A. Arabadjiev, A. Prechal i K. Jürimäe, S. Rodin, predsjednici vijeća, M. Ilešič, T. von Danwitz (izvjestitelj), M. Safjan, F. Biltgen i N. Piçarra, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu PM, V. Rădulescu i V. Tobă, avocați,
– za osobu RO, O. Ţopa i R. Chiriţă, avocați,
– za osobu TQ, M. Mareş, avocaț,
– za osobu JH, D. Niţu, odvjetnik,
– za osobe KI i LJ, R. Chiriță, F. Mircea i O. Chiriță, avocați,
– za osobu CY, P. Rusu, odvjetnik, kao i C. Bogdan,
– za Asociațiju „Forumul Judecătorilor din România” D. Călin i L. Zaharia,
– za osobu FQ, A. Georgescu, odvjetnik,
– za osobu NC, D. Lupaşcu i G. Thuan Dit Dieudonné, odvjetnici,
– za Ministerul Public – Parchetul de pe lângă Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie – Direcţiu Naţională Anticorupţie, C. Nistor i D. Ana, u svojstvu agenata,
– za Direcțiju Națională Anticorupție – Serviciul Teritorial Oradea, D. Ana, u svojstvu agenta,
– za Inspecțiju Judiciară, L. Netejoru, u svojstvu agenta,
– za Consiliului Superior al Magistraturii, L. Savonea, u svojstvu agenta,
– za rumunjsku vladu, C.-R. Canţăr i S.-A. Purza, kao i E. Gane, R. I. Haţieganu i L. Liţu, a zatim S.-A. Purza, kao i E. Gane, R. I. Haţieganu i L. Liţu, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, J. Baquero Cruz, I. Rogalski, P. Van Nuffel, M. Wasmeier i H. Krämer, a zatim J. Baquero Cruz, I. Rogalski, P. Van Nuffel i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 4. ožujka 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se u biti na tumačenje članka 2. i članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, članka 325. stavka 1. UFEU-a, članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 1. stavka 1. i članka 2. stavka 1. Konvencije sastavljene na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica, potpisane u Bruxellesu 26. srpnja 1995. i priložene Aktu Vijeća od 26. srpnja 1995. (SL 1995., C 316, str. 48.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 49.) (u daljnjem tekstu: Konvencija PIF), Odluke Komisije 2006/928/EZ od 13. prosinca 2006. o uspostavi mehanizma za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije (SL 2006., L 354, str. 56.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 65., str. 53.), kao i načela nadređenosti prava Unije.
2 Ti su zahtjevi upućeni u okviru:
– kaznenih postupaka protiv osoba PM, RO, TQ i SP (C-357/19), KI, LJ, JH i IG (C-379/19), FQ, GP, HO i IN (C-811/19) i NC (C-840/19) zbog kaznenih djela, osobito korupcije i utaje poreza na dodanu vrijednost (PDV);
– spora između, s jedne strane, osobe CY i Asociaţije „Forumul Judecătorilor din România” (Udruga „Forum sudaca Rumunjske”, u daljnjem tekstu: Forum sudaca Rumunjske) i, s druge strane, Inspecţije Judiciară (Pravosudna inspekcija, Rumunjska), Consiliuluija Superior al Magistraturii (Državno sudbeno vijeće, Rumunjska) i Înalta Curtea de Casaţie şi Justiţie (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska, u daljnjem tekstu: Visoki kasacijski sud) u pogledu izricanja stegovne sankcije osobi CY (C-547/19).
Pravni okvir
Pravo Unije
Konvencija PIF
3 Članak 1. stavak 1. Konvencije PIF glasi kako slijedi:
„Za potrebe ove Konvencije, prijevare koje štetno utječu na financijske interese Europskih zajednica čine:
(a) u odnosu na rashode, svako namjerno djelovanje ili propust koji se odnosi na:
– uporabu ili predočenje lažnih, netočnih ili nepotpunih izjava ili dokumenata koje za svoj učinak ima protupravno prisvajanje ili nezakonito zadržavanje sredstava iz općeg proračuna Europskih zajednica ili proračuna kojima upravljaju Europske zajednice ili kojima se upravlja u ime Europskih zajednica,
– neotkrivanje informacija čime se krši određena obveza, s istim učinkom,
– zlouporaba takvih sredstava u svrhe koje su različite od onih za koje su izvorno dodijeljene;
(b) u odnosu na prihode, svako namjerno djelovanje ili propust koji se odnosi na:
– uporabu ili predočenje lažnih, netočnih ili nepotpunih izjava ili dokumenata koje za svoj učinak ima nezakonito smanjivanje sredstava općeg proračuna Europskih zajednica ili proračuna kojima upravljaju Europske zajednice ili kojima se upravlja u ime Europskih zajednica,
[…]”
4 Člankom 2. stavkom 1. te konvencije određuje se:
„Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da je postupanje iz članka 1. te sudjelovanje u, poticanje na i pokušaj postupanja iz članka 1. stavka 1. kažnjivo učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim kaznama te da je, barem u slučajevima ozbiljnih prijevara, propisana zatvorska kazna koja može dovesti do izručenja, pri čemu se podrazumijeva da se ozbiljnom prijevarom smatra prijevara koja uključuje minimalni iznos koji se određuje u svakoj državi članici. Minimalan iznos ne smije biti određen na iznos koji prelazi 50 000 [eura].”
5 Aktom od 27. rujna 1996. Vijeće je sastavilo Protokol uz Konvenciju o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1996., C 313, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 72.). U skladu sa svojim člancima 2. i 3., taj protokol obuhvaća primanje i davanje mita.
Ugovor o pristupanju
6 Ugovorom između država članica Europske unije i Republike Bugarske i Rumunjske o pristupanju Republike Bugarske i Rumunjske Europskoj uniji (SL 2005., L 157, str. 11.) (u daljnjem tekstu: Ugovor o pristupanju), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007., u njegovu članku 2. stavcima 2. i 3. određuje se:
„2. Uvjeti primanja u članstvo i prilagodbe Ugovorâ na kojima se Europska unija temelji koje to primanje povlači za sobom, a koji će se primjenjivati od dana pristupanja do dana stupanja na snagu Ugovora o Ustavu za Europu, utvrđeni su u Aktu priloženom ovom Ugovoru. Odredbe tog Akta čine sastavni dio ovog Ugovora.
3. […]
Akti doneseni prije stupanja na snagu Protokola iz članka 1. stavka 3. na temelju ovog Ugovora ili Akta iz stavka 2. ostaju na snazi i njihovi pravni učinci zadržavaju se do izmjene ili stavljanja izvan snage tih akata.”
Akt o pristupanju
7 Aktom o uvjetima pristupanja Europskoj uniji Republike Bugarske i Rumunjske i prilagodbama Ugovorâ na kojima se temelji Europska unija (SL 2005., L 157, str. 203.) (u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007., u njegovu članku 2. predviđa se:
„Od dana pristupanja, odredbe Osnivačkih ugovora i akata koje su donijele institucije i Europska središnja banka prije pristupanja obvezujuće su za Bugarsku i Rumunjsku i u tim se državama primjenjuju pod uvjetima utvrđenima u tim Ugovorima i u ovom aktu.”
8 Članak 37. tog akta glasi kako slijedi:
„Ako Bugarska ili Rumunjska ne ispune obveze preuzete u okviru pregovora o pristupanju, uključujući obveze u bilo kojoj sektorskoj politici koja se odnosi na gospodarske aktivnosti s prekograničnim učinkom, i time uzrokuje ozbiljnu povredu funkcioniranja unutarnjeg tržišta ili neposrednu opasnost od takve povrede, Komisija može, do kraja razdoblja od najviše tri godine od pristupanja, na obrazloženi zahtjev države članice ili na vlastitu inicijativu, poduzeti odgovarajuće mjere.
Te mjere moraju biti proporcionalne te se prednost daje mjerama koje najmanje ometaju funkcioniranje unutarnjeg tržišta i, kada je to prikladno, primjeni postojećih sektorskih zaštitnih mehanizama. Takve zaštitne mjere ne smiju se koristiti kao sredstvo proizvoljne diskriminacije ili kao prikriveno ograničavanje trgovine među državama članicama. Zaštitna odredba može se aktivirati i prije pristupanja na temelju rezultata praćenja te usvojene mjere stupaju na snagu na dan pristupanja, osim ako one predvide kasniji datum. Mjere se ne zadržavaju dulje nego što je to nužno potrebno, a u svakom slučaju ukidaju se kada se predmetna obveza ispuni. Mogu se, međutim, primjenjivati i nakon isteka razdoblja određenog u prvom stavku sve dok se predmetne obveze ne ispune. Kao odgovor na napredak koji dotična nova država članica postigne u ispunjavanju svojih obveza, Komisija može na odgovarajući način prilagoditi mjere. Komisija pravodobno obavješćuje Vijeće prije ukidanja zaštitnih mjera te u tom pogledu uzima u obzir sve primjedbe Vijeća.”
9 Člankom 38. Akta o pristupanju određuje se:
„Ako u Bugarskoj ili Rumunjskoj postoje ozbiljni nedostaci ili neposredna opasnost od takvih nedostataka u prenošenju, stanju provedbe ili u primjeni okvirnih odluka ili bilo kojih drugih odgovarajućih obveza, instrumenata suradnje i odluka koje se odnose na uzajamno priznavanje u području kaznenog prava iz glave VI. UEU-a te direktiva i uredaba koje se odnose na uzajamno priznavanje u građanskim stvarima iz glave IV. UEZ-a, Komisija može, do kraja razdoblja od najviše tri godine od pristupanja, na obrazloženi zahtjev države članice ili na vlastitu inicijativu i nakon savjetovanja s državama članicama, poduzeti odgovarajuće mjere te odrediti uvjete i način njihove primjene.
Ne dovodeći u pitanje nastavak bliske pravosudne suradnje, te mjere mogu imati oblik privremene suspenzije primjene odgovarajućih odredaba i odluka u odnosima između Bugarske ili Rumunjske i bilo koje druge države članice ili država članica. Zaštitna odredba može se aktivirati i prije pristupanja na temelju rezultata praćenja te usvojene mjere stupaju na snagu na dan pristupanja, osim ako one predvide kasniji datum. Mjere se ne zadržavaju dulje nego što je to nužno potrebno, a u svakom slučaju ukidaju se kada se nedostaci isprave. Mogu se, međutim, primjenjivati i nakon isteka razdoblja određenog u prvom stavku sve dok ti nedostaci postoje. Kao odgovor na napredak koji dotična nova država članica postigne u ispravljanju utvrđenih nedostataka, Komisija može na odgovarajući način prilagoditi mjere nakon savjetovanja s državama članicama. Komisija pravodobno obavješćuje Vijeće prije ukidanja zaštitnih mjera te u tom pogledu uzima u obzir sve primjedbe Vijeća.”
10 Člankom 39. stavcima 1. do 3. Akta o pristupanju predviđa se:
„1. Ako je na temelju stalnog praćenja obveza koje su preuzele Bugarska i Rumunjska u okviru pregovora o pristupanju i osobito u Komisijinim izvješćima o praćenju jasno da je stanje priprema u pogledu usvajanja i provedbe pravne stečevine u Bugarskoj i Rumunjskoj takvo da postoji ozbiljna opasnost da jedna od tih država očito nije spremna da do datuma pristupanja, predviđenog za 1. siječnja 2007., ispuni zahtjeve za pristupanje u određenom broju važnih područja, Vijeće, odlučujući jednoglasno na temelju Komisijine preporuke, može odlučiti da se datum pristupanja predviđen za dotičnu državu odgodi za jednu godinu, na 1. siječnja 2008.
2. Neovisno o stavku 1., Vijeće može, odlučujući kvalificiranom većinom na temelju preporuke Komisije, donijeti odluku iz stavka 1. u pogledu Rumunjske ako se uoče ozbiljni nedostaci u ispunjavanju Rumunjske jedne ili više obveza i zahtjeva navedenih u Prilogu IX. točki I.
3. Neovisno o stavku 1. i ne dovodeći u pitanje članak 37., Vijeće može, odlučujući kvalificiranom većinom na temelju preporuke Komisije i nakon detaljne procjene koja će se napraviti u jesen 2005. o napretku koji je Rumunjska ostvarila u području politike tržišnog natjecanja, donijeti odluku iz stavka 1. u pogledu Rumunjske ako se uoče ozbiljni nedostaci u ispunjavanju obveza koje je Rumunjska preuzela na temelju Europskog sporazuma ili jedne ili više obveza i zahtjeva navedenih u Prilogu IX. točki II.”
11 Prilog IX. Akta o pristupanju, naslovljen „Konkretne obveze i zahtjevi koje je Rumunjska preuzela odnosno prihvatila prilikom zaključivanja pristupnih pregovora 14. prosinca 2004. (iz članka 39. Akta o pristupanju)”, u svojoj točki I. sadržava sljedeći odlomak:
„U vezi s člankom 39. stavkom 2.
[…]
4. Znatno pojačati borbu protiv korupcije, osobito protiv korupcije na visokoj razini, osiguranjem stroge provedbe antikorupcijskog zakonodavstva i učinkovite neovisnosti Ureda državnog odvjetnika za borbu protiv korupcije te podnošenjem od studenoga 2005. na godišnjoj osnovi uvjerljive evidencije o ostvarenim rezultatima u aktivnostima Ureda u borbi protiv korupcije na visokoj razini. Ured mora imati na raspolaganju kadrove, financijska sredstva te sredstva za osposobljavanje, kao i opremu potrebnu za ispunjavanje svoje osnovne uloge.
5. […] [Nacionalna strategija borbe protiv korupcije] mora uključivati obvezu izmjene dugotrajnog kaznenog postupka do kraja 2005. kako bi se osiguralo rješavanje predmeta u vezi s korupcijom na brz i transparentan način te donošenje odgovarajućih sankcija koje imaju preventivni učinak; […]
[…]”
Odluka 2006/928
12 U kontekstu pristupanja Rumunjske Europskoj uniji koje se predviđalo za 1. siječnja 2007., Odluka 2006/928 donesena je na temelju, među ostalim, članaka 37. i 38. Akta o pristupanju. Uvodne izjave 1. do 6. i 9. te odluke glase kako slijedi:
„(1) Europska unija osnovana je na vladavini prava, načelu zajedničkom svim državama članicama.
(2) Područje slobode, sigurnosti i pravde i unutarnje tržište, uspostavljeno Ugovorom o Europskoj uniji i Ugovorom o osnivanju Europske zajednice, osnivaju se na uzajamnom povjerenju da administrativne i sudske odluke i prakse svih država članica u cijelosti poštuju vladavinu prava.
(3) To podrazumijeva da u svim državama članicama postoji nepristrani, nezavisni i učinkovit i propisno opremljen pravosudni i administrativni sustav, među ostalim, za borbu protiv korupcije.
(4) Rumunjska će 1. siječnja 2007. postati članica Europske unije. Komisija je konstatirala znatne napore Rumunjske u dovršenju priprema za članstvo, međutim utvrdila je preostala otvorena pitanja u njezinom izvješću od 26. rujna 2006., a posebno na području odgovornosti i učinkovitosti pravosudnog sustava i tijela kaznenog progona na kojima je potreban dodatan napredak, kako bi se osigurala njihova sposobnost provedbe i primjene mjera donesenih s ciljem uspostave unutarnjeg tržišta i područja slobode, sigurnosti i pravde.
(5) Članak 37. Akta o pristupanju ovlašćuje Komisiju da poduzme odgovarajuće mjere u slučaju neposredne opasnosti da bi Rumunjska prouzročila nepravilnosti u funkcioniranju unutarnjeg tržišta neprovođenjem preuzetih obveza. Članak 38. Akta o pristupanju ovlašćuje Komisiju da poduzme odgovarajuće mjere u slučaju neposredne opasnosti od ozbiljnih nedostataka u Rumunjskoj pri prijenosu, stanju provedbe ili primjene akata usvojenih u okviru glave VI. Ugovora o EU-u i akata usvojenih u okviru glave IV. Ugovora o EZ-u.
(6) Preostala otvorena pitanja na području odgovornosti i učinkovitosti pravosudnog sustava i tijela kaznenog progona opravdavaju uspostavljanje mehanizma za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije.
[…]
(9) Ovu bi Odluku trebalo izmijeniti ako procjena Komisije ukaže na potrebu prilagodbe mjerila. Ovu Odluku trebalo bi ukinuti kad sva mjerila budu na zadovoljavajući način ispunjena.”
13 Člankom 1. Odluke 2006/928 predviđa se:
„Rumunjska izvješćuje, do 31. ožujka svake godine, a prvi put do 31. ožujka 2007., Komisiju o napretku u ispunjavanju svakog mjerila predviđenog Prilogom.
Komisija može, u bilo koje vrijeme, pružiti tehničku pomoć putem različitih aktivnosti ili prikupiti i razmijeniti informacije o mjerilima. Osim toga, Komisija može, u svako vrijeme, u tu svrhu organizirati stručnu misiju u Rumunjsku. Rumunjska tijela su u tom kontekstu dužna osigurati potrebnu potporu.”
14 Člankom 2. te odluke određuje se:
„Komisija će prvi put u lipnju [2007.] priopćiti Europskom parlamentu i Vijeću svoje komentare i nalaze o izvješću Rumunjske.
Komisija će nakon toga podnijeti izvješće prema potrebi, a najmanje svakih šest mjeseci.”
15 Članak 4. navedene odluke glasi:
„Ova je Odluka upućena svim državama članicama”.
16 Prilog istoj odluci glasi kako slijedi:
„Mjerila iz članka 1. koje Rumunjska treba ispuniti:
1. Osigurati transparentniji i učinkovit pravosudni postupak, a posebno povećanjem kapaciteta i odgovornosti Državnog sudbenog vijeća. Izvješćivati i pratiti utjecaj novih zakonika o građanskom i kaznenom postupku.
2. Uspostaviti, kako je predviđeno, tijelo za integritet nadležno za provjeru imovinskog stanja i neusklađenosti te mogućih sukoba interesa, te za izdavanje obveznih odluka na osnovi kojih se mogu donijeti odvraćajuće sankcije.
3. Nastavno na već ostvareni napredak, nastaviti voditi profesionalne, nepristrane istrage sumnji za korupciju na visokoj razini.
4. Poduzeti daljnje mjere za suzbijanje i borbu protiv korupcije, a posebno u lokalnoj upravi.”
Rumunjsko pravo
Rumunjski Ustav
17 Glava III. Constituțije României (rumunjski Ustav), naslovljena „Tijela javne vlasti”, sadržava, među ostalim, poglavlje VI. koje se odnosi na „sudsku vlast”, u kojem se nalazi članak 126. tog ustava. Tim člankom određuje se:
„1. Pravdu provode Vrhovni kasacijski sud i drugi zakonom ustanovljeni sudovi.
[…]
3. Vrhovni kasacijski sud, u skladu sa svojom nadležnošću, osigurava da drugi sudovi ujednačeno tumače i primjenjuju zakon.
4. Organskim zakonom određuje se sastav Vrhovnog kasacijskog suda i pravila njezina djelovanja.
[…]
6. Upravnim sporom jamči se sudski nadzor upravnih akata tijela javne vlasti, osim akata koji tiču odnosa s Parlamentom i akata vojnog zapovjedništva. Upravni sudovi nadležni su za odlučivanje o pravnim sredstvima koja su podnijele osobe oštećene, ovisno o slučaju, uredbama ili odredbama uredbi koje su proglašene neustavnima.”
18 Glava V. rumunjskog Ustava koja se odnosi na Curteu Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska, u daljnjem tekstu: Ustavni sud), sadržava članke 142. do 147. Ustava. Člankom 142., naslovljenim „Ustroj”, njegovim stavcima 1. do 3. određuje se:
„1. Ustavni sud jamac je nadređenosti Ustava.
2. Ustavni sud sastavljen je od devet sudaca, koji se imenuju na mandat od devet godina koji se ne može produljiti ili obnoviti.
3. Tri suca imenuje Camera Deputaților (Zastupnički dom), tri Senat (Senat) te tri Preşedintele României (predsjednik Rumunjske).”
19 Članak 143. rumunjskog Ustava glasi kako slijedi:
„Suci Ustavnog suda moraju imati izvrsne pravne kvalifikacije, visoku razinu stručnosti i najmanje 18 godina iskustva u pravnim poslovima ili u visokom pravnom obrazovanju.”
20 Člankom 144. rumunjskog Ustava određuje se:
„Dužnost suca Ustavnog sud nespojiva je s bilo kojom drugom javnom ili privatnom dužnosti, osim pedagoške dužnosti visokog pravnog obrazovanja.”
21 U skladu s člankom 145. rumunjskog Ustava:
„Suci Ustavnog suda svoju dužnost obnašaju neovisno te ih tijekom cijelog mandata nije moguće opozvati.”
22 Člankom 146. rumunjskog Ustava predviđa se:
„Ustavni sud ima sljedeće zadaće:
[…]
(d) odlučivanje o prigovorima o neustavnosti zakona i uredbi koji su istaknuti pred sudovima ili trgovačkom arbitražom; prigovor o neustavnosti izravno može istaknuti pučki pravobranitelj;
(e) rješavanje ustavnopravnih sukoba između tijelâ javne vlasti, na zahtjev predsjednika Rumunjske, predsjednika jednog od dvaju domova, primului-ministra (premijer) ili predsjednika (Državnog sudbenog vijeća);
[…]”
23 U članku 147. stavku 4. rumunjskog Ustava navodi se:
„Odluke Ustavnog suda objavljuju se u Monitorulu Oficial al României (Službeni list Rumunjske). Te su odluke od datuma objave općenito obvezujuće te proizvode učinke samo za ubuduće.”
24 Člankom 148. stavcima 2. do 4. rumunjskog Ustava određuje se:
„2. Odredbe Osnivačkih ugovora Europske unije, kao i drugih obvezujućih propisa Zajednice, nakon pristupanja imaju prednost pred protivnim odredbama nacionalnog zakonodavstva, u skladu s odredbama Akta o pristupanju.
3. Odredbe iz stavaka 1. i 2. primjenjuju se po analogiji na pristupanje na akte o reviziji Osnivačkih ugovora Europske unije.
4. Parlament, predsjednik Rumunjske, vlada i sudska vlast jamče ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Akta o pristupanju i odredbi iz stavka 2.”
Kazneni zakonik
25 Člankom 154. stavkom 1. Codula penal (Kazneni zakonik) predviđa se:
„Rokovi zastare za kaznenu odgovornost su sljedeći:
(a) 15 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena doživotna kazna zatvora ili kazna zatvora u trajanju duljem od 20 godina;
(b) 10 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju između 10 i 20 godina;
(c) 8 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju između 5 i 10 godina;
(d) 5 godina ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju između jedne i 5 godina;
(e) 3 godine ako je za počinjeno kazneno djelo zakonom predviđena kazna zatvora u trajanju kraćem od jedne godine ili novčana kazna.”
26 Člankom 155. stavkom 4. tog zakonika određuje se:
„Ako rokovi zastare iz članka 154. ponovno isteknu, smatraju se dovršenima neovisno o broju prekida.”
Zakonik o kaznenom postupku
27 Člankom 40. stavkom 1. Codula de procedură penală (Zakonik o kaznenom postupku) određuje se:
„Vrhovni kasacijski sud u prvom stupnju odlučuje o kaznenim djelima veleizdaje i povredama koje su počinili senatori, zastupnici i rumunjski članovi Europskog parlamenta, članovi vlade, suci Ustavnog suda, članovi Državnog sudbenog vijeća, suci Vrhovnog kasacijskog suda i državni odvjetnici Parchetula de pe lângă Înalta Curte de Casație și Justiție (Državno odvjetništvo pri Vrhovnom kasacijskom sudu, Rumunjska).”
28 Članak 142. stavak 1. tog zakonika, u verziji koja je bila na snazi prije 14. ožujka 2016., stoga je glasio:
„Državni odvjetnik provodi tehnički nadzor ili može naložiti da ga provede tijelo odgovorno za pokretanje kaznenog progona, specijalizirani policijski službenici ili druga specijalizirana državna tijela.”
29 U skladu s člankom 281. stavkom 1. navedenog zakonika:
„Uvijek se ukidanjem sankcionira povreda odredbi koje se odnose na:
[…]
(b) stvarnu i osobnu nadležnost sudova, kada je odluku donio sud koji je hijerarhijski niži od suda koji je zakonski nadležan;
[…]”
30 U članku 342. Zakonika o kaznenom postupku navodi se:
„Cilj je postupka pred predraspravnim vijećem, nakon upućivanja sudu, provjeriti nadležnost i zakonitost pokretanja postupka, kao i provjeriti zakonitost izvođenja dokaza i provođenja radnji tijela odgovornih za pokretanje kaznenog progona.”
31 Člankom 426. stavkom 1. tog zakonika određuje se:
„[I]zvanredna žalba za ukidanje pravomoćnih odluka donesenih u kaznenom postupku može se podnijeti u sljedećim slučajevima:
[…]
(d) ako sastav žalbenog suda nije u skladu sa zakonom ili u slučaju nespojivosti dužnosti;
[…]”
32 Člankom 428. stavkom 1. navedenog zakonika predviđa se:
„Izvanredna žalba za ukidanje pravomoćnih odluka na temelju razloga predviđenih člankom 426. točkama (a), (c) do (h) može se podnijeti u roku od 30 dana od datuma objave odluke žalbenog suda”.
Zakon br. 47/1992
33 Člankom 3. Legee nr. 47/1992 privind organizarea și funcționarea Curții Constituționale (Zakon br. 47/1992 o organizaciji i funkcioniranju Ustavnog suda) od 18. svibnja 1992. (koji je ponovno objavljen u Monitorul Oficial al României, dio I., br. 807 od 23. prosinca 2010.) predviđa se:
„1. Nadležnosti Ustavnog suda utvrđene su Ustavom i ovim zakonom.
2. Pri izvršavanju dodijeljenih ovlasti samo Ustavni sud ima pravo odlučiti o svojoj nadležnosti.
3. Nadležnost Ustavnog suda, koja se utvrđuje u skladu sa stavkom 2., ne može osporiti nijedno tijelo javne vlasti.”
34 Članak 34. stavak 1. tog zakona glasi:
„Ustavni sud rješava ustavnopravne sukobe između tijelâ javne vlasti, na zahtjev predsjednika Rumunjske, predsjednika jednog od dvaju domova, premijera ili predsjednika Državnog sudbenog vijeća.”
Zakon br. 78/2000
35 Člankom 5. Legee nr. 78/2000 pentru prevenirea, descoperirea și sancționarea faptelor de corupție (Zakon br. 78/2000 o sprečavanju, otkrivanju i sankcioniranju djela korupcije) od 18. svibnja 2000. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 219 od 18. svibnja 2000.), u njegovu stavku 1., određuje se:
„U smislu ovog zakona, kaznena djela korupcije kaznena su djela predviđena člancima 289. do 292. Kaznenog zakonika, uključujući ona koja su počinile osobe predviđene člankom 308. Kaznenog zakonika.”
36 Članci Kaznenog zakonika navedeni u članku 5. stavku 1. Zakona br. 78/2000 odnose se na kaznena djela primanja mita (članak 289.), davanja mita (članak 290.), trgovanja utjecajem (članak 291.) i davanja mita za trgovanje utjecajem (članak 292.).
37 Člankom 29. stavkom 1. tog zakona predviđa se:
„Osnovana su specijalizirana sudska vijeća za odlučivanje u prvom stupnju o kaznenim djelima predviđenima ovim zakonom.”
Zakon br. 303/2004
38 Člankom 99. Legee br. 303/2004 privind statutul judecătorilor şi procurorilor (Zakon br. 303/2004 o statusu sudaca i državnih odvjetnika) od 28. lipnja 2004. (koji je ponovno objavljen u Monitorul Oficial al României, dio I., br. 826 od 13. rujna 2005.), kako je izmijenjen Legeom nr. 24/2012 (Zakon br. 24/2012) od 17. siječnja 2012. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 51 od 23. siječnja 2012.) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 303/2004), predviđa se:
„Stegovne povrede čini:
[…]
(o) nepoštovanje odredbi o nasumičnoj dodjeli predmeta;
[…]
(ș) nepoštovanje odluka Ustavnog suda […];
[…]”.
39 Člankom 100. stavkom 1. tog zakona predviđa se:
„Stegovne sankcije koje se mogu izreći sucima i državnim odvjetnicima proporcionalno ozbiljnosti počinjenih povreda su:
[…]
(e) isključenje iz pravosuđa.”
40 Člankom 101. navedenog zakona određuje se:
„Stegovne sankcije predviđene člankom 100. izriču odjeli Državnog sudbenog vijeća pod uvjetima predviđenima u njegovu organskom zakonu.”
Zakon br. 304/2004
41 Legea nr. 304/2004 privind organizarea judiciară (Zakon br. 304/2004 o organizaciji pravosudnog sustava) od 28. lipnja 2004. (koji je ponovno objavljen u Monitorul Oficial al României, dio I., br. 827 od 13. rujna 2005.), izmijenjen je, među ostalim,
– Legeom nr. 202/2010 privind unele măsuri pentru accelerarea soluționării proceselor (Zakon br. 202/2010 o mjerama za ubrzanje rješavanja postupaka) od 25. listopada 2010. (Monitorul Oficialal României, dio I., br. 714 od 26. listopada 2010.);
– Legeom nr. 255/2013 pentru punerea în aplicare a Legii nr. 135/2010 privind Codul de procedură penală și pentru modificarea și completarea unor acte normative care cuprind dispoziții procesual penale (Zakon br. 255/2013 o provedbi Zakona br. 135/2010 o Zakoniku o kaznenom postupku te o izmjeni i dopuni određenih normativnih akata kojima su donesene odredbe o kaznenom postupku) od 19. srpnja 2013. (Monitorul Oficialal României, dio I., br. 515 od 14. kolovoza 2013.);
– Legeom nr. 207/2018 pentru modificarea și completarea Legii nr. 304/2004 privind organizarea judiciară (Zakon br. 207/2018 o izmjeni i dopuni Zakona br. 304/2004 o organizaciji pravosudnog sustava), od 20. srpnja 2018. (Monitorul Oficialal României, dio I., br. 636 od 20. srpnja 2018.).
42 Člankom 19. stavkom 3. Zakona br. 304/2004, kako je posljednji put izmijenjen Zakonom br. 207/2018 (u daljnjem tekstu: izmijenjeni Zakon br. 304/2004), određuje se:
„Na početku svake godine Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda na prijedlog predsjednika ili potpredsjednika tog suda može odobriti osnivanje specijaliziranih sudskih vijeća u okviru odjelâ Vrhovnog kasacijskog suda s obzirom na broj i prirodu predmeta, opseg aktivnosti svakog odjela te specijaliziranost sudaca i nužnost da se iskoristi njihovo profesionalno iskustvo.”
43 Člankom 24. stavkom 1. tog zakona predviđa se:
„Peteročlana sudska vijeća odlučuju o žalbama protiv odluka koje je u prvom stupnju donio Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda, odlučuju o žalbama u kasacijskom postupku protiv odluka koje su u žalbenom postupku donijela peteročlana sudska vijeća nakon njihova prethodnog dopuštenja, obrađuju tužbe podnesene protiv odluka koje je u prvom stupnju donio Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda, odlučuju o stegovnim postupcima u skladu sa zakonom i o drugim postupcima u okviru nadležnosti koje su im dodijeljene zakonom.”
44 Članak 29. stavak 1. navedenog zakona glasi kako slijedi:
„Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda ima sljedeće ovlasti:
(a) odobriti Pravilnik o ustrojstvu i administrativnim poslovima, kao i plan radnih mjesta i osoblja Vrhovnog kasacijskog suda;
[…]
(f) izvršavati druge ovlasti predviđene Pravilnikom o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.”
45 U članku 31. stavku 1. istog zakona navodi se:
„Sudska vijeća nadležna za kaznene stvari sastavljena su na sljedeći način:
(a) u određenim predmetima, u skladu sa zakonom i nadležnošću u prvom stupnju Vrhovnog kasacijskog suda, sudsko vijeće čini troje sudaca;
[…]”
46 Člankom 32. izmijenjenog Zakona br. 304/2004 predviđa se:
„1. Na početku svake godine, na prijedlog predsjednika ili potpredsjednikâ Vrhovnog kasacijskog suda, upravni odbor odobrava broj i sastav peteročlanih sudskih vijeća.
[…]
4. Suce članove tih sudskih vijeća bira predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od dvaju potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda ždrijebom na javnoj sjednici. Članove sudskih vijeća moguće je samo iznimno promijeniti na temelju objektivnih kriterija utvrđenih u Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.
5. Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda predsjednik Vrhovnog kasacijskog suda, jedan od potpredsjednikâ ili predsjednici odjela ako su u skladu sa stavkom 4. imenovani članovima sudskog vijeća.
6. Ako niti jedna od navedenih osoba nije određena kao član peteročlanog sudskog vijeća, svaki od pet članova izmjenjuje se na mjestu predsjedatelja, prema redoslijedu koji ovisi o trajanju njihove službe u pravosuđu.
7. Predmeti koji su u nadležnosti peteročlanih sudskih vijeća nasumično se dodjeljuju primjenom računalnog sustava.”
47 U verziji koja proizlazi iz Zakona br. 202/2010, člankom 32. Zakona br. 304/2004 određuje se:
„1. U kaznenim stvarima na početku svake godine uspostavljaju se dva peteročlana sudska vijeća sastavljena isključivo od članova Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda.
[…]
4. Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda odobrava broj i sastav peteročlanih sudskih vijeća na prijedlog predsjednika Kaznenog odjela. Suce članove tih sudskih vijeća bira predsjednik ili, u slučaju njegove odsutnosti, potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda ždrijebom na javnoj sjednici. Članove sudskih vijeća moguće je samo iznimno promijeniti na temelju objektivnih kriterija utvrđenih u Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.
5. Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda predsjednik ili potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda. U slučaju njihove odsutnosti, sudskim vijećem predsjeda predsjednik odjela kojeg je u tu svrhu izabrao predsjednik ili, u slučaju njegove odsutnosti, potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda.
6. Predmeti koji su u nadležnosti sudskih vijeća iz stavaka 1. i 2. nasumično se dodjeljuju primjenom računalnog sustava.”
48 U svojoj verziji koja proizlazi iz Zakona br. 255/2013, stavci 1. i 6. članka 32. Zakona br. 304/2004 sastavljeni su gotovo na isti način kao stavci verzije iz prethodne točke, dok se stavcima 4. i 5. tog članka predviđalo:
„4. Upravni odbor Vrhovnog kasakcijskog suda odobrava broj i sastav peteročlanog sudskog vijeća na prijedlog predsjednika Kaznenog odjela. Suce člavnoe tih sudskih vijeća bira predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od dvaju potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda ždrijebom na javnoj sjednici. Članove sudskih vijeća moguće je samo iznimno promijeniti na temelju objektivnih kriterija utvrđenih u Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda.
5. Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda predsjednik ili potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda ako su ga predsjednik Kaznenog odjela ili, ovisno o slučaju, najstariji član vijeća imenovali članom sudskog vijeća u skladu sa stavkom 4.”
49 Članak 33. izmijenjenog Zakona br. 304/2004 glasi kako slijedi:
„1. Predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda predsjeda udruženim odjelima, vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim sredstvima podnesenima u cilju zaštite zakonitosti, kao i vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim pitanjima, peteročlanim sudskim vijećem i bilo kojim sudskim vijećem unutar odjelâ ako sudjeluje u postupku.
[…]
3. Predsjednici odjela mogu predsjedati bilo kojim sudskim vijećem odjela, dok se ostali suci izmjenjuju na mjestu predsjedatelja.”
50 Člankom 33. stavkom 1. Zakona br. 304/2004, u verziji koja proizlazi iz Zakona br. 202/2010, predviđa se:
„Predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, potpredsjednik Vrhovnog kasacijskog suda predsjeda udruženim odjelima, peteročlanim sudskim vijećem, kao i bilo kojim sudskim vijećem unutar odjelâ ako sudjeluje u postupku.”
51 U skladu s tim člankom 33. stavkom 1. Zakona br. 304/2004, u verziji koja proizlazi iz Zakona br. 255/2013:
„Predsjednik ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od Vrhovnog kasacijskoga suda predsjeda udruženim odjelima, vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim sredstvima podnesenima u cilju zaštite zakonitosti, kao i vijećem nadležnim za odlučivanje o pravnim pitanjima, peteročlanim sudskim vijećem i bilo kojim sudskim vijećem unutar odjelâ ako sudjeluje u postupku.”
Pravilnikom o ustrojsvtu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda
52 Člankom 28. Regulamentula privind organizarea şi funcţionarea administrativă a Înaltei Curţi de Casaţie şi Justiţie (Pravilnik o ustrojstvu i administrativnim poslovima Vrhovnog kasacijskog suda) od 21. rujna 2004. (u daljnjem tekstu: Pravilnik o ustrojstvu i administrativnim poslovima), kako je izmijenjen Hotărâreom nr. 3/2014 pentru modificarea şi completarea Regulamentului privind organizarea şi funcţionarea administrativă a Înaltei Curţi de Casaţie şi Justiţie (Odluka br. 3/2014 o izmjeni i dopuni Pravilnika o ustrojstvu i administrativnim poslovima) od 28. siječnja 2014. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 75 od 30. siječnja 2014.), određivalo se:
„1. Vrhovni kasacijski sud sastoji se od peteročlanih sudskih vijeća čija je sudska nadležnost ustanovljena zakonom.
[…]
4. Peteročlanim sudskim vijećima predsjeda, ovisno o slučaju, predsjednik, potpredsjednici, predsjednik Kaznenog odjela ili najstariji član.”
53 U članku 29. stavku 1. tog pravilnika određivalo se:
„S ciljem uspostave peteročlanih sudskih vijeća nadležnih za kaznene stvari, predsjednik, ili, u njegovoj odsutnosti, jedan od potpredsjednika Vrhovnog kasacijskog suda svake godine na javnoj sjednici ždrijebom odabire četiri ili, ovisno o slučaju, pet sudaca iz Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda za svako sudsko vijeće.”
Glavni postupci i prethodna pitanja
Zajednički elementi glavnih postupaka
54 Glavni postupci temelje se na opsežnoj reformi u području pravosuđa i borbe protiv korupcije u Rumunjskoj. Ta reforma predmet je praćenja na razini Unije od 2007. na temelju mehanizma za suradnju i provjeru, uspostavljenog Odlukom 2006/928 prilikom pristupanja Rumunjske Europskoj uniji (u daljnjem tekstu: CVM).
55 Ti sporovi odnose se na kaznene postupke u okviru kojih sudovi koji su uputili zahtjeve postavljaju pitanje mogu li, na temelju prava Unije, izuzeti iz primjene neke odluke koje je Ustavni sud donio od 2016. do 2019., odnosno Odluku br. 51/2016 od 16. veljače 2016. (predmet C-379/19), Odluku br. 302/2017 od 4. svibnja 2017. (predmet C-379/19), Odluku br.°685/2018 od 7. studenoga 2018. (predmeti C-357/19, C-547/19 i C-840/19), Odliku br.°26/2019 od 16. siječnja 2019. (predmet C-379/19) i Odluku br. 417/2019 od 3. srpnja 2019. (predmeti C-811/19 i C-840/19).
56 Sudovi koji su uputili zahtjeve napominju da su odluke Ustavnog suda općenito obvezujuće na temelju nacionalnog prava i da, kad ih ne poštuju suci, dolazi do stegovne povrede na temelju članka 99. točke (ș) Zakona br. 303/2004. Naime, kao što to proizlazi iz rumunjskog Ustava, Ustavni sud nije dio rumunjskog pravosudnog sustava i ima obilježja političko-sudskog tijela. Usto, Ustavni sud je pri donošenju odluka o kojima je riječ u glavnom postupku prekoračio nadležnosti koje su joj dodijeljene rumunjskim Ustavom i zadirao u nadležnosti redovnih sudova te ugrozila njihovu neovisnost. Osim toga, Odluka br. 685/2018 i Odluka br. 417/2019 predstavljaju sustavnu opasnost od nekažnjivosti u području borbe protiv korupcije.
57 U tom kontekstu, sudovi koji su uputili zahtjeve osobito se pozivaju na izvješća Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o napretku Rumunjske u okviru mehanizma suradnje i provjere od 27. siječnja 2016. (COM(2016) 41 final), od 13. studenoga 2018. (COM(2018) 851 final, u daljnjem tekstu: Izvješće u okviru CVM-a iz studenoga 2018.) i od 22. listopada 2019. (COM(2019) 499 final).
58 Konačno, navedeni sudovi navode i Odluku br. 104/2018 Ustavnog suda iz koje proizlazi da pravo Unije nije nadređeno rumunjskom ustavnom poretku i da Odluka 2006/928 ne može činiti referentno pravno pravilo u okviru ocjene ustavnosti na temelju članka 148. rumunjskog Ustava.
Predmet C-357/19
59 Presudom od 28. ožujka 2017. koju je donio Kazneni odjel koji se sastojao od triju sudaca, Vrhovni kasacijski sud osudio je, među ostalim, osobu PM, ministra u vrijeme nastanka djela koja se stavljaju na teret, osobe RO, TQ i SP jer su od 2010. do 2012. počinile kaznena djela korupcije i zlouporabe položaja u odnosu na upravljanje sredstvima Unije, kao i utaje PDV-a. Žalbe koje su protiv te presude podnijele zainteresirane osobe i Ministerul Public – Parchetul de pe lângă Înalta Curte de Casație și Justiție – Direcția Națională Anticorupție (Državno odvjetništvo – Državno odvjetništvo pri Vrhovnom kasacijskom sudu – Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije, Rumunjska, u daljnjem tekstu: Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije) Vrhovni kasacijski sud odbio je presudom od 5. lipnja 2018. koju je donijelo peteročlano sudsko vijeće. To peteročlano vijeće činili su predsjednik Kaznenog odjela i četvero drugih sudaca koji su tijekom predmetnog razdoblja odabrani ždrijebom u skladu s praksom Vrhovnog kasacijskog suda na temelju Pravilnika o ustrojstvu i administrativnim poslovima tog suda. Presuda od 5. lipnja 2018. postala je pravomoćna.
60 Ustavni sud, pred kojom je premijer pokrenuo postupak na temelju članka 146. točke (e) rumunjskog Ustava, Odlukom br. 685/2018 koja je donesena 7. studenoga 2018. najprije je utvrdila ustavnopravni sukob između Parlamenta i Vrhovnog kasacijskog suda zbog odluka koje je donio upravni odbor potonjeg suda koji se, u skladu s navedenom praksom, sastoji u određivanju ždrijebom samo četiri, a ne svih pet članova peteročlanog sudskog vijeća koje odlučuje o žalbama, protivno članku 32. izmijenjenog Zakona br. 304/2004, potom je smatrala da je tako nezakonito osnovano vijeće koje je donijelo odluku o žalbi sankcionirano apsolutnom ništavošću izrečene odluke i, konačno, navela je da je na temelju članka 147. stavka 4. rumunjskog Ustava ta odluka primjenjiva od datuma objave na predmete o kojima se odlučuje, na predmete o kojima je donesena odluka ako su pojedinci još u rokovima podnijeli prikladne izvanredne pravne lijekove, kao i na buduće situacije.
61 Nakon objave Odluke br. 685/2018 Ustavnog suda, osobe PM, RO, TQ i SP te Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije podnijele su, u skladu s člankom 426. stavkom 1. Zakonika o kaznenom postupku, izvanredne žalbe Vrhovnog kasacijskog suda i pritom zahtijevale poništenje presude od 5. lipnja 2018. i pokretanje novog žalbenog postupka. U prilog svojim žalbama istaknule su da je Odluka br. 685/2018 obvezujuća i da proizvodi pravne učinke na presudu Vrhovnog kasacijskog suda od 5. lipnja 2018. jer peteročlano sudsko vijeće koje je odlučivalo o tim žalbama nije bilo sastavljeno u skladu sa zakonom, kako ga tumači Ustavni sud. Sud koji je uputio zahtjev presudio je da su te izvanredne žalbe dopuštene osobito zato što su podnesene u zakonskom roku od 30 dana od dostave te presude i odlučio je obustaviti izvršenje kazni oduzimanja slobode dok se o navedenim žalbama ne donese odluka.
62 Taj se sud osobito pita protivi li se članku 19. stavku 1. UEU-a, članku 325. stavku 1. UFEU-a, kao i članku 1. stavku 1. točkama (a) i (b) te članku 2. stavku 1. Konvencije PIF primjena Odluke br. 685/2018 u glavnom predmetu, koja bi imala za posljedicu poništenje sudskih odluka koje su postale pravomoćne prije donošenja te odluke i pokretanje novog žalbenog postupka u predmetima teške prijevare i korupcije.
63 U skladu sa sudskom praksom Suda, na nacionalnim sudovima je da, uz nužno poštovanje temeljnih prava zajamčenih Poveljom i općih pravnih načela, omoguće puni učinak obveza koje proizlaze iz članka 325. stavka 1. UFEU-a i da izuzmu iz primjene odredbe nacionalnog prava koje onemogućavaju primjenu učinkovitih i odvraćajućih sankcija u pogledu prijevare usmjerene protiv financijskih interesa Unije. S obzirom na tu sudsku praksu, postavlja se pitanje odnosi li se obveza država članica koja proizlazi iz članka 325. stavka 1. UFEU-a, kao i članka 1. stavka 1. točaka (a) i (b) te članka 2. stavka 1. Konvencije PIF i na izvršavanje već primijenjenih kaznenih sankcija. Postavlja se pitanje i o tome uključuje li izraz „i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije” iz članka 325. stavka 1. UFEU-a ne samo djela korupcije u pravom smislu riječi, nego i pokušaj prijevare koja je počinjena u okviru prijevarno dodijeljenog ugovora o javnoj nabavi koji se trebao financirati sredstvima Unije, ali koji je, nakon što je tijelo koje upravlja tim sredstvima odbilo financiranje, u cijelosti stavljen na teret državnog proračuna. U tom kontekstu u predmetnom bi slučaju postojala opasnost od nanošenja štete financijskim interesima Unije iako se ona nije ostvarila.
64 Osim toga, sud koji je uputio zahtjev naglašava da, na temelju članaka 2. i 19. UEU-a, svaka država članica mora osigurati da sudovi koji su dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve neovisnosti kako bi se osobama zajamčila djelotvorna sudska zaštita. U skladu sa sudskom praksom Suda, jamstvo neovisnosti podrazumijeva da suci mogu potpuno samostalno izvršavati svoje sudačke dužnosti a da se pritom ni u kojem pogledu ne nalaze u hijerarhijskom odnosu kako bi bili zaštićeni od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti njihovu neovisnost i utjecati na njihove odluke.
65 Usto, osobito s obzirom na važnost načela zakonitosti kojim se zahtijeva da zakon bude predvidljiv, precizan i neretroaktivan, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje protivi li se pojmu „zakonom prethodno ustanovljeni sud” iz članka 47. drugog stavka Povelje tumačenje Ustavnog suda u pogledu nezakonitosti sastava njezina peteročlanog sudskog vijeća. Naime, u skladu sa sudskom praksom Suda koja proizlazi iz presuda od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C-617/10, EU:C:2013:105) i od 5. prosinca 2017., M.A.S. i M.B. (C-42/17, EU:C:2017:936), kad moraju odlučiti ne primijeniti odredbe materijalnog kaznenog prava, nacionalni sudovi dužni su osigurati poštovanje temeljnih prava osoba optuženih da su počinile kazneno djelo uz mogućnost primjene nacionalnih standarda zaštite temeljnih prava, pod uvjetom da ta primjena ne ugrožava razinu zaštite predviđenu Poveljom, kako je tumači Sud, kao ni nadređenost, jedinstvo i djelotvornost prava Unije.
66 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev smatra da se pravu Unije osobito protivi primjena Odluke br. 685/2018 jer ta odluka ima za učinak poništenje pravomoćnih odluka Vrhovnog kasacijskog suda koje je donijelo peteročlano sudsko vijeće i izrečene kazne lišava njihove učinkovite i odvraćajuće prirode u znatnom broju predmeta koji se odnose na tešku prijevaru usmjerenu protiv financijskih interesa Unije. Time se stvara dojam nekažnjivosti i sustavna opasnost od nekažnjivosti zbog nastupanja zastare s obzirom na složenost i trajanje postupaka koji prethode donošenju pravomoćne presude nakon preispitivanja predmeta o kojima je riječ. Usto, načelima neovisnosti sudaca i pravne sigurnosti protivi se činjenica da Odluka br. 685/2018 može imati obvezujuće pravne učinke na kaznene odluke koje su postale pravomoćne u trenutku donošenja te odluke ako nema ozbiljnih razloga koji mogu dovesti u pitanje poštovanje prava na pošteno suđenje u navedenim predmetima, što je potvrđeno u Izvješću u okviru CVM-a iz studenoga 2018.
67 Konačno, sud koji je uputio zahtjev navodi da postoji ozbiljna opasnost da se odgovorima Suda na postavljena pitanja oduzmu učinci u nacionalnom pravu, uzimajući u obzir sudsku praksu Ustavnog suda navedenu u točki 58. ove presude.
68 U tim je okolnostima Înalta Curte de Casație și Justiție (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 19. stavak 1. [UEU-a], članak 325. stavak 1. [UFEU-a], članak 1. stavak 1. točke (a) i (b), članak 2. stavak 1. [Konvencije PIF] i načelo pravne sigurnosti tumačiti na način da im se protivi usvajanje odluke tijela koje ne spada u sudbenu vlast, (Ustavni sud), koje odlučuje o zakonitosti sastava sudskih vijeća, stvarajući tako pretpostavke za prihvaćanje izvanrednih pravnih lijekova podnesenih protiv pravomoćnih presuda donesenih tijekom određenog razdoblja?
2. Treba li članak 47. drugi stavak [Povelje] tumačiti na način da mu se protivi odluka tijela koje ne spada u sudbenu vlast, obvezujuća prema nacionalnom pravu, kojom se utvrđuje nepostojanje neovisnosti i nepristranosti sudskog vijeća čiji je član sudac s upravljačkom funkcijom, koji nije imenovan nasumičnim odabirom već na temelju pravila koje je transparentno, poznato i za stranke neupitno te primjenjivo na sve predmete koje rješava navedeno vijeće?
3. Treba li [načelo] nadređenost[i] prava Unije tumačiti na način da ono omogućuje nacionalnom sudu da izuzme iz primjene odluku ustavnog suda donesenu u predmetu radi ocjene ustavnosti i obvezujuću u skladu s nacionalnim pravom?”
Predmet C-379/19
69 Direcția Națională Anticorupție – Serviciul Teritorial Oradea (Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije – Područna služba u Oradei, Rumunjska) pokrenula je 22. kolovoza 2016. kazneni postupak pred Tribunalulom Bihor (Viši sud u Bihoru) protiv osoba KI, LJ, JH i IG koje su optužene da su počinile kaznena djela kupnje utjecaja, trgovanja utjecajem, davanja mita, primanja mita, kao i kaznena djela sudjelovanja u kupnju utjecaja te sudjelovanja u korupciji.
70 U okviru tog postupka, osobe KI i LJ zatražile su da se u skladu s člankom 342. Zakonika o kaznenom postupku iz postupka isključe dokazna sredstva koja čine zapisnici o snimkama prisluškivanja koje je snimio Serviciul Român de Informații (Rumunjska obavještajna služba, u daljnjem tekstu: SRI). U prilog tom zahtjevu zainteresirane osobe pozvale su se na Odluku br. 51/2016 kojom je Ustavni sud proglasio neustavnim članak 142. stavak 1. Zakonika o kaznenom postupku jer se njime dopuštalo da „druga specijalizirana državna tijela” i, među ostalim, SRI provode mjere nadzora u okviru kaznenog postupka.
71 Rješenjem od 27. siječnja 2017. predraspravno vijeće Tribunalula Bihor (Viši sud u Bihoru) odbilo je zahtjeve osoba KI i LJ osobito zato što je, s obzirom na to da je Odluka br. 51/2016 proizvodila učinke samo za ubuduće, izvođenje dokaza bilo zakonito i dovelo je do pokretanja sudskog postupka u pogledu osoba KI, LJ, JH i IG. Curtea de Apel Oradea (Žalbeni sud u Oradei, Rumunjska) odbila je žalbu podnesenu protiv tog rješenja jer je također smatrala da Odluka br. 51/2016 nije primjenjiva na mjere tehničkog nadzora koje su bile određene u ovom slučaju jer ta odluka, koja je objavljena u Monitorul Oficial al României od 14. ožujka 2016., proizvodi, u skladu s člankom 147. stavkom 4. rumunjskog Ustava, učinke samo za ubuduće.
72 Tijekom kaznenog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev osobe IG, KI, LJ i JH zatražile su u biti da se zapisnici o snimkama prisluškivanja proglase apsolutno ništavnima ako je SRI sudjelovao u izvršenju nalogâ za nadzor. Osim Odluke br. 51/2016, zainteresirane osobe u tom su se pogledu pozvale na Odluku br. 302/2017 i Odluku br. 26/2019 kojima je Ustavni sud proglasio neustavnim članak 281. stavak 1. točku (b) Zakonika o kaznenom postupku jer se njime nije sankcionirala apsolutnom ništavnošću povreda odredbi o stvarnoj i osobnoj nadležnosti tijela koje je odgovorno za pokretanje kaznenog postupka (Odluka br. 302/2017) i utvrdio postojanje ustavnopravnog sukoba osobito između Parlamenta i Državnog odvjetništva pri Vrhovnom kasacijskom sudu, koji proizlazi iz toga da dva protokola o suradnji sklopljena između Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije i SRI-ja tijekom 2009. i 2016., protivno ustavnoj nadležnosti Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije, imaju za učinak povredu postupovnog prava kojim se uređuje vođenje kaznenog progona (Odluka br. 26/2019).
73 Nakon što je sud koji je uputio zahtjev izvršio provjeru pri Nacionalnoj upravi za borbu protiv korupcije, utvrdio je da je devet naloga za nadzor provedeno uz tehničku podršku SRI-ja, a da su nakon objave Odluke br. 51/2016 dva naloga provedena bez intervencije te službe.
74 Sud koji je uputio zahtjev napominje da prioritetno mora donijeti odluku o zahtjevu za isključenje dokaznih sredstava i konkretno pita treba li primijeniti Odluku br. 51/2016, Odluku br. 302/2017 i Odluku br. 26/2019. Naime, bilo bi dovoljno da sud zajedničkim djelovanjem tih triju odluka utvrdi sudjelovanje SRI-ja u izvršenju naloga za nadzor kako bi mjere prikupljanja dokaza bile apsolutno ništave i kako bi se isključila odgovarajuća dokazna sredstva.
75 Međutim, sud koji je uputio zahtjev naglašava da se, u skladu s nacionalnim pravilima koja su još na snazi, na dopuštenost zahtjeva za isključenje dokaznih sredstava primjenjuje uvjet da se taj zahtjev podnese prije zatvaranja faze pred predraspravnim vijećem. Usto, ustavnim pravilima odlukama Ustavnog suda dodjeljuje se učinak samo ex nunc. Stoga je potonji sud na temelju sudske prakse utvrdio primjenu svojih odluka u predmetima koji su u tijeku, čime je sudovima naložio obvezu da sankcioniraju sve predmetne postupovne radnje ili dokazna sredstva a da pritom nemaju mogućnost provedbe ocjene u svakom slučaju zasebno, čak i ako su te radnje, kao u ovom slučaju, izvršene na temelju pravila za koja u trenutku njihove primjene vrijedi pretpostavka ustavnosti.
76 Naime, s jedne strane, Rumunjska je dužna boriti se protiv korupcije i Komisija je u Izvješću u okviru CVM-a iz studenoga 2018. utvrdila da ta država članica treba nastaviti s provedbom nacionalne strategije borbe protiv korupcije unutar rokova koje je odredila Vlada u kolovozu 2016. S druge strane, u skladu s člankom 146. rumunjskog Ustava, Ustavni sud trebao se ograničiti na nadzor usklađenosti zakona s rumunjskim Ustavom, a ne ići tako daleko da zakon tumači, primjenjuje i uvodi retroaktivna pravna pravila. Usto, nastojanje Ustavnog suda da učinkom svojih odluka izravno jamči poštovanje postupovnih prava strankama u okviru kaznenog postupka čini se pretjeranim s obzirom na mehanizme kojima u tu svrhu raspolaže Rumunjska Država, kao što je Protokol br. 16 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950., koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2018. (u daljnjem tekstu: EKLJP). Osim toga, Sud je u svojoj sudskoj praksi proizašloj iz presude od 26. veljače 2013., Melloni (C-399/11, EU:C:2013:107), odbio priznati ograničenje nadređenosti prava Unije povoljnijim nacionalnim temeljnim pravima.
77 Što se tiče glavnog predmeta, sud koji je uputio zahtjev smatra da je dovoljno usko povezan s pravom Unije, s obzirom na to da se odnosi na izvršavanje njegove sudske nadležnosti u skladu s načelima vladavine prava i neovisnosti sudaca te da dovodi do pitanja koja se odnose na prirodu i učinke CVM-a, kao i na nadređenost prava Unije sudskoj praksi Ustavnog suda. Potonji sud ograničio je nadležnost rumunjskih sudova koja proizlazi iz rumunjskog Ustava i prava Unije u donošenju presude time što je u Odluci br. 104/2018, navedenoj u točki 58. ove presude, presudio da Odluka 2006/928 ne može činiti referentno pravno pravilo u okviru ocjene ustavnosti na temelju članka 148. rumunjskog Ustava.
78 Stoga je potrebno da Sud pojasni je li CVM obvezujuć i, u slučaju potvrdnog odgovora, treba li se ta obvezujuća priroda, osim mjerama koje su izričito preporučene u izvješćima sastavljenima u okviru navedenog mehanizma, priznati i svim utvrđenjima sadržanima u tim izvješćima, konkretno onima koja se odnose na nacionalne mjere protivne preporukama Europske komisije za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija) i Skupine država za borbu protiv korupcije (GRECO). Usto, s obzirom na načela vladavine prava i neovisnosti sudaca, postavlja se pitanje može li nacionalni sud pri izvršavanju svoje sudske nadležnosti odbiti učinke odlukâ Ustavnog suda pod pretpostavkom da je taj sud prekoračio granice svojih nadležnosti a da mu se ne izreknu stegovne sankcije koje su izričito predviđene zakonom.
79 U tim je okolnostima Tribunalul Bihor (Viši sud u Bihoru) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Jesu li [CVM], uspostavljen Odlukom [2006/928], i zahtjevi koji se nalažu u izvješćima utvrđenima u okviru navedenog mehanizma obvezujući za Rumunjsku?
2. Treba li članak 2. u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU-a tumačiti na način da je obveza Rumunjske da poštuje zahtjeve koji se nalažu u izvješćima utvrđenima u okviru [CVM-a], uspostavljenog Odlukom [2006/928], obuhvaćena obvezom države članice da poštuje načela vladavine prava, uključujući kad je riječ o suzdržavanju ustavnog suda, političko-pravosudnog tijela, od intervencije radi tumačenja zakona i određivanja konkretnog i obveznog načina njegove primjene od strane sudova, što je u isključivoj nadležnosti sudske vlasti, i radi donošenja novih zakonskih odredbi, što je u isključivoj nadležnosti zakonodavne vlasti? Nameće li pravo Unije isključenje učinaka odluke ustavnog suda te vrste? Protivi li se pravu Unije nacionalno pravilo koje uređuje stegovnu odgovornost suca koji ne primjenjuje odluku Ustavnog suda u kontekstu postavljenog pitanja?
3. Protivi li se načelu neovisnosti sudaca, propisanom u članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a i u članku 47. [Povelje], kako ga se tumači u sudskoj praksi [Suda] [presuda od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses (C-64/16, EU:C:2018:117)], to da odluke Ustavnog suda [(odluke br. 51/2016, br. 302/2017 i br. 26/2019)] nadomjeste nadležnosti sudaca i da posljedično kazneni postupak postane nepredvidljiv (retroaktivna primjena) te postane nemoguće protumačiti i primijeniti zakon na konkretan predmet? Protivi li se pravu Unije nacionalno pravno pravilo koje uređuje stegovnu odgovornost suca koji ne primjenjuje odluku Ustavnog suda u kontekstu postavljenog pitanja?”
80 Dopisom od 27. lipnja 2019., koji je Sud zaprimio 10. srpnja 2019., Tribunalul Bihor (Viši sud u Bihoru) obavijestio je Sud da je rješenjem od 18. lipnja 2019. Curtea de Apel de Oradea (Žalbeni sud u Oradei), na zahtjev Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije, poništila odluku o prekidu postupka i naložila nastavak odlučivanja o predmetu u pogledu problematike koja nije navedena u zahtjevu za prethodnu odluku. Na upit Suda Tribunalul Bihor (Viši sud u Bihoru) je u dopisu od 26. srpnja 2019., koji je Sud zaprimio 7. kolovoza 2019., pojasnio da je odgovor potonjeg suda na postavljena pitanja i dalje potreban. Naime, postupak pred njim nastavio se bez mogućnosti izvođenja dokaza prikupljenih na temelju naloga za nadzor navedenih u prethodnim pitanjima. Usto, Tribunalul Bihor (Viši sud u Bihoru) napomenuo je da je Pravosudna inspekcija pokrenula stegovnu istragu protiv suda koji je uputio zahtjev zbog nepoštovanja odluka Ustavnog suda koje su navedene u prethodnim pitanjima.
Predmet C-547/19
81 Pravosudna inspekcija pokrenula je stegovni postupak protiv osobe CY, sutkinje Curtee de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska), pred stegovnim vijećem Državnog sudbenog vijeća jer je počinila stegovnu povredu iz članka 99. točke (o) Zakona br. 303/2004.
82 Rješenjem od 28. ožujka 2018. stegovno vijeće Državnog sudbenog vijeća odbacilo je kao nedopušten zahtjev za akcesornu intervenciju koji je u potporu osobi CY podnio Forum sudaca Rumunjske. Forum sudaca Rumunjske i osoba CY podnijeli su žalbu protiv tog rješenja Vrhovnom kasacijskom sudu.
83 Odlukom od 2. travnja 2018. stegovno vijeće Državnog sudbenog vijeća izreklo je osobi CY stegovnu sankciju isključenja iz pravosuđa predviđenu člankom 100. točkom (e) Zakona br. 303/2004. Osoba CY podnijela je žalbu protiv te odluke Vrhovnog kasacijskog suda.
84 Oba su predmeta dodijeljena peteročlanom vijeću tog suda nasumičnim odabirom, a potom su spojena zbog svoje povezanosti. Sastav tog sudskog vijeća određen je ždrijebom 30. listopada 2017.
85 Nakon donošenja Odluke br. 685/2018 iz točke 60. ove presude, 8. studenoga 2018. Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda donio je odluku o izboru članova peteročlanog sudskog vijeća ždrijebom. U prosincu 2018. Državno sudbeno vijeće donijelo je dvije odluke kojima se utvrđuju pravila kojima se osigurava poštovanje zahtjeva navedenih u toj odluci. Kako bi postupio u skladu s tim odlukama, Vrhovni kasacijski su) ponovno je odredio ždrijebom sastave sudskih vijeća za 2018., pri čemu je uključio već dodijeljene predmete u kojima nije određena nikakva mjera do kraja te godine, među ostalim, i spojene predmete o kojima je riječ u glavnom postupku.
86 Pred novim sudskim vijećem osoba CY je, među ostalim, istaknula prigovor nezakonitosti sastava tog vijeća, pri čemu je osobito osporila usklađenost Odluke br. 685/2018 i uzastopnih odluka Državnog sudbenog vijeća s člankom 2. UEU-a. U tom pogledu osoba CY napomenula je da su Ustavni sud i Državno sudbeno vijeće prekoračili svoje nadležnosti i dodala da načelo stalnosti sudskog vijeća ne bi bilo povrijeđeno i da bi se predmet pravilno dodijelio jednom od peteročlanih sudskih vijeća da ta dva tijela nisu intervenirala u aktivnost Vrhovnog kasacijskog suda.
87 Kako bi mogao odlučiti o prigovoru nezakonitosti koji je istaknula osoba CY, sud koji je uputio zahtjev želi pitati Sud je li intervencija Ustavnog suda u tijek suđenja, kao što je ona koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018, u skladu s vladavinom prava iz članka 2. UEU-a, kao i s neovisnošću sudova koja je zajamčena člankom 19. UEU-a i člankom 47. Povelje.
88 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev naglašava, kao prvo, političku dimenziju imenovanja članova Ustavnog suda i poseban položaj potonjeg suda u ustroju državnih tijela.
89 Kao drugo, postupak utvrđivanja ustavnopravnog sukoba između tijela javne vlasti, predviđen člankom 146. točkom (e) rumunjskog Ustava, problematičan je kao takav jer su politička tijela ovlaštena pokrenuti taj postupak u skladu s istom odredbom. Usto, granica između nezakonitosti akta i postojanja ustavnopravnog sukoba osobito je tanka i omogućuje ograničenom krugu pravnih subjekata da podnesu pravne lijekove koji su usporedni s onima podnesenima pred redovnim sudovima. Ta bi okolnost, zajedno s političkom dimenzijom imenovanja članova Ustavnog suda, omogućila potonjem sudu da intervenira u tijek suđenja u političke svrhe ili u interesu osoba koje su utjecajne na političkom planu.
90 Kao treće, sud koji je uputio zahtjev smatra da je utvrđenje Ustavnog suda u Odluci br. 685/2018 o postojanju ustavnopravnog sukoba između sudbene i zakonodavne vlasti problematično. U toj odluci Ustavni sud suprotstavio je svoje tumačenje dvosmislenih odredbi podustavne prirode, odnosno članaka 32. i 33. izmijenjenog Zakona br. 304/2004 tumačenju koje je primijenio Vrhovni kasacijski sud pri izvršavanju svoje nadležnosti i prigovorio je potonjem sudu sustavno povređivanje volje zakonodavca kako bi mogao utvrditi postojanje takvog ustavnopravnog sukoba.
91 Stoga se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postavlja pitanje protivi li se člancima 2. i 19. UEU-a te članku 47. Povelje činjenica da Ustavni sud, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, može intervencijom nadzirati i sankcionirati sudsku praksu Vrhovnog kasacijskog suda. Sud koji je uputio zahtjev smatra da proizvoljna intervencija potonjeg suda u obliku nadzora zakonitosti aktivnosti Vrhovnog kasacijskog suda, koja bi zamijenila zakonske sudske postupke, kao što su upravni sporovi ili postupovni prigovori istaknuti u okviru sudskih postupaka, može negativno utjecati na neovisnost pravosuđa i na same temelje vladavine prava iz članka 2. UEU-a jer Ustavni sud nije dio pravosudnog sustava i nema nadležnosti suda.
92 U tim je okolnostima Vrhovni kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 2. [UEU-a] i članak 19. stavak 1. [UEU-a] te članak 47. [Povelje] tumačiti na način da im se protivi intervencija ustavnog suda (tijelo koje prema nacionalnom pravu nije pravosudna institucija) u pogledu načina na koji je vrhovni sud protumačio i primijenio podustavno zakonodavstvo o osnivanju sudskih vijeća?”
Predmet C-811/19
93 Presudom od 8. veljače 2018. koju je u prvom stupnju donijelo tročlano sudsko vijeće, Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda osudio je osobe FQ, GP, HO, IN i JM na kazne od dvije do osam godina zatvora zbog kaznenih djela korupcije i pranja novca te zbog kaznenih djela izjednačenih s kaznenim djelima korupcije koja su počinile od 2009. do 2013., povezanim s ugovorima o javnoj nabavi u okviru projekta koji se uglavnom financira bespovratnim sredstvima Europske unije. Četvero optuženih, među kojima je osoba koja je uzastopno obnašala funkcije gradonačelnika, senatora i ministra, kao i Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije, podnijelo je žalbu protiv te presude.
94 Tijekom žalbenog postupka žalitelji su zahtijevali od Vrhovnog kasacijskog suda da utvrdi ništavnost presude od 8. veljače 2018. jer ju je donijelo sudsko vijeće koje nije specijalizirano za korupciju, što je protivno pravnim propisima.
95 Žalitelji su se u tom pogledu pozvali na Odluku br. 417/2019, koja je donesena 3. srpnja 2019. na zahtjev predsjednika Zastupničkog doma protiv kojeg se u tom trenutku također vodio kazneni postupak pred peteročlanim sudskim vijećem Vrhovnog kasacijskog suda kao žalbenim sudom zbog činjenica koje su obuhvaćene područjem primjene Zakona br. 78/2000. Tom je odlukom Ustavni sud najprije utvrdio postojanje ustavnopravnog sukoba između Parlamenta i Vrhovnog kasacijskog suda zbog činjenice da potonji sud nije osnovao specijalizirana sudska vijeća za odlučivanje u prvom stupnju o kaznenim djelima predviđenim člankom 29. stavkom 1. Zakona br. 78/2000, potom je smatrao da činjenica da nespecijalizirano vijeće donosi odluku o predmetu dovodi do apsolutne ništavnosti izrečene odluke i, konačno, naložio da sve predmete o kojima je u prvom stupnju prije 23. siječnja 2019. odlučivao Vrhovni kasacijski sud i čije presude nisu postale pravomoćne ponovno ispitaju specijalizirana vijeća sastavljena u skladu s tom odredbom. Naime, u toj je presudi Ustavni sud smatrao da se, ako je 23. siječnja 2019. upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda donio je odluku prema kojoj sva njegova tročlana sudska vijeća valja smatrati specijaliziranima za odlučivanje o predmetima povezanima s korupcijom, tom odlukom moglo izbjeći neustavnost samo od datuma njezina donošenja, a ne i u prošlosti.
96 Sud koji je uputio zahtjev u prilog svojem zahtjevu za prethodnu odluku ističe da kaznena djela o kojima je riječ u glavnom postupku, kao što su kaznena djela korupcije počinjena u vezi s postupcima javne nabave koja se uglavnom financira sredstvima Unije i kaznena djela pranja novca, štete ili bi mogla štetiti financijskim interesima Unije.
97 Prema mišljenju tog suda, kao prvo, postavlja se pitanje treba li članak 19. stavak 1 UEU-a, članak 325. stavak 1. UFEU-a, članak 4. Direktive (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima (SL 2017., L 198, str. 29.) i članak 58. Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL 2015., L 141, str. 73.), tumačiti na način da im se protivi to da nacionalni sud primijeni odluku koju je donijelo tijelo koje nije dio pravosudnog sustava, kao što je Odluka br. 417/2019 Ustavnog suda, koja je odlučila o osnovanosti redovnog pravnog lijeka tako što je naložila preispitivanje predmetâ, što ima za posljedicu dovođenje u pitanje kaznenih postupaka pokretanjem novog prvostupanjskog postupka. Naime, države članice dužne su poduzeti učinkovite i odvraćajuće mjere za borbu protiv nezakonitih djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije.
98 U tom bi kontekstu valjalo i utvrditi obuhvaća li izraz „i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije” iz članka 325. stavka 1. UFEU-a kaznena djela korupcije u pravom smislu riječi, osobito zato što se člankom 4. Direktive 2017/1371 definiraju kaznena djela „primanja mita” i „davanja mita”. To je pojašnjenje nužno s obzirom na to da je jedan od optuženika u glavnom predmetu izvršio, u svojem svojstvu senatora i ministra, utjecaj na javne službenike, poticao ih da postupaju protivno svojim dužnostima i dobio znatan postotak vrijednosti ugovora o javnoj nabavi koji se uglavnom financiraju sredstvima Unije.
99 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, kao i u predmetu C-357/19, Eurobox Promotion i dr., također se postavlja pitanje protivi li se načelu vladavine prava iz članka 2. UEU-a, koji se tumači u vezi s člankom 47. Povelje, to da na tijek suđenja utječe intervencija kao što je ona koja proizlazi iz Odluke br. 417/2019. Navedenom odlukom Ustavni je sud bez sudske nadležnosti uveo obvezujuće mjere koje uključuju pokretanje novih postupaka zbog navodne nespecijaliziranosti sudskih vijeća Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda u području kaznenih djela korupcije iako su svi suci tog Kaznenog odjela, kao suci tog suda, ispunjavali taj uvjet specijaliziranosti.
100 Kao drugo, s obzirom na sudsku praksu Suda i važnost načela zakonitosti valja pojasniti značenje pojma „zakonom prethodno ustanovljeni sud” iz članka 47. drugog stavka Povelje kako bi se utvrdilo protivi li se toj odredbi tumačenje Ustavnog suda u pogledu nezakonitosti sastava suda.
101 Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se je li nacionalni sud dužan izuzeti iz primjene Odluku br. 417/2019 kako bi osigurao puni učinak pravila Unije. Općenitije, valja istražiti i treba li zanemariti učinke odluka Ustavnog suda koji štete načelu neovisnosti sudaca u predmetima koji se uređuju samo nacionalnim pravom. Ta se pitanja postavljaju osobito zbog činjenice da se rumunjskim sustavom stegovnih mjera predviđa primjena stegovne sankcije na suca ako on zanemari učinke odluka Ustavnog suda.
102 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se Odlukom br. 417/2019, koja ima za učinak ukidanje presuda koje je u prvom stupnju prije 23. siječnja 2019. donijelo tročlano sudsko vijeće Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda, povređuje načelo djelotvornosti kaznenih sankcija u slučaju teških nezakonitih djelovanja usmjerenih protiv financijskih interesa Unije. Naime, navedena odluka stvara, s jedne strane, dojam nekažnjivosti i, s druge strane, sustavnu opasnost od nekažnjivosti teških kaznenih djela zbog nacionalnih pravila o zastari kaznenog progona s obzirom na složenost i trajanje postupka koji prethodi donošenju pravomoćne presude nakon preispitivanja predmeta o kojima je riječ. Stoga je, u glavnom predmetu, sudski postupak zbog svoje složenosti već trajao otprilike četiri godine u prvostupanjskoj fazi. Usto, sud koji je uputio zahtjev smatra da se načelu neovisnosti sudaca, utvrđenom pravom Unije, protivi uvođenje postupovnih mjera odlukom sudskog tijela koje nije dio sudbene vlasti, kojima se nalaže prvostupanjsko preispitivanje određenih predmeta koje ima za učinak dovođenje u pitanje kaznenih progona u nedostatku ozbiljnih razloga koji mogu dovesti u pitanje poštovanje prava optuženikâ na pošteno suđenje. Međutim, u ovom se slučaju, ne može se smatrati da se činjenicom da vijeća Kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda čine suci koji su prilikom imenovanja na tom sudu bili specijalizirani za kaznene predmete ne povređuje pravo na pošteno suđenje i pravo na pristup pravosuđu.
103 U tim je okolnostima Vrhovni kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 19. stavak 1 [UEU-a], članak 325. stavak 1. [UFEU-a], članak 58. Direktive [2015/849][,] [kao i] članak 4. Direktive [2017/1371] tumačiti na način da im se protivi usvajanje odluke od strane tijela koje nije dio sudbene vlasti, (Ustavni sud), koje se izjašnjava o postupovnom prigovoru koji se odnosi na moguće nezakoniti sastav sudskog vijeća, imajući u vidu načelo specijalizacije sudaca Vrhovnog kasacijskog suda (koje nije predviđeno rumunjskim ustavom), i nalaže sudu da predmete koji su u (devolutivnom) stadiju pobijanja žalbom uputi na preispitivanje istom sudu u okviru prvostupanjskog postupka?
2. Treba li članak 2. [UEU-a] i članak 47. drugi stavak [Povelje] tumačiti na način da im se protivi mogućnost da tijelo koje nije dio u sudbene vlasti proglasi da je nezakonit sastav sudskog vijeća odjela vrhovnog sudskog tijela (vijeće sastavljeno od sudaca na dužnosti, koji su u trenutku imenovanja ispunjavali, među ostalim, uvjet specijalizacije koji je potreban za imenovanje u Kazneni odjel vrhovnog sudskog tijela)?
3. Treba li se nadređenost prava Unije tumačiti na način da omogućuje nacionalnom sudu da izuzme iz primjene odluke ustavnog suda kojom se tumači pravilo niže pravne snage od Ustava, koje se odnosi na ustrojstvo Vrhovnog kasacijskog suda, nalazi se u nacionalnom zakonu o sprečavanju, otkrivanju i sankcioniranju koruptivnih radnji, te ga jedan sud stalno, već šesnaest godina, tumači na isti način?
4. Uključuje li, u skladu s člankom 47. [Povelje], načelo slobodnog pristupa pravosuđu specijalizaciju sudova i osnivanje specijaliziranih sudskih vijeća pred vrhovnim sudskim tijelom?”
Predmet C-840/19
104 Presudom od 26. svibnja 2017. koju je donijelo tročlano sudsko vijeće, Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda osudio je osobu NC, među ostalim, na kaznu od četiri godine zatvora jer je izvršavajući svoje ministarske i parlamentarne dužnosti počinila kazneno djelo trgovanja utjecajem predviđeno člankom 291. stavkom 1. Kaznenog zakonika, u vezi s člankom 6. i člankom 7. točkom (a) Zakona br. 78/2000, povezano s dodjelom ugovora o javnoj nabavi koji se u velikom dijelu financira sredstvima Unije. Budući da su Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije i osoba NC podnijele žalbu protiv te presude, presudom od 28. lipnja 2018. koju je donijelo peteročlano sudsko vijeće Kazneni odjel Vrhovnog kasacijskog suda potvrdio je presudu i odbio žalbu. Ta je presuda postala pravomoćna.
105 Nakon objave Odluke br. 685/2018 navedene u točki 60. ove presude, osoba NC i Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije podnijele su izvanredne žalbe za ukidanje pozivajući se, u biti, na nepravilnost peteročlanog sastava Vrhovnog kasacijskog suda koji je odlučivao o žalbama koje su podnesene protiv presude od 26. svibnja 2017. jer su samo četiri suca tog peteročlanog vijeća bila odabrana ždrijebom.
106 Presudama od 25. veljače i 20. svibnja 2019. koje je donijelo peteročlano sudsko vijeće, Vrhovni kasacijski sud prihvatio je, s obzirom na Odluku br. 685/2018, izvanredne žalbe, ukinuo osuđujuću presudu protiv osobe NC i uputio na ponovno ispitivanje žalbe koje su podnijele potonja osoba i Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije.
107 Dok je žalbeni postupak još bio na preispitivanju pred Vrhovnim kasacijskim sudom koji je zasjedao u sastavu peteročlanog sudskog vijeća, Ustavni sud donio je Odluku br. 417/2019 navedenu u točki 95. ove presude.
108 Sud koji je uputio zahtjev pita se o usklađenosti te odluke s člankom 2. i člankom 19. stavkom 1. UEU-a, člankom 325. stavkom 1. UFEU-a, člankom 47. Povelje i člankom 4. Direktive 2017/1371. Što se konkretno tiče članka 325. UFEU-a, sud koji je uputio zahtjev u biti navodi iste razloge kao što su oni izneseni u predmetu C-811/19. Navedeni sud dodaje da su sudski postupci u glavnom predmetu trajali otprilike četiri godine i da se zbog primjene Odluke br. 685/2018 predmet nalazi u fazi postupka preispitivanja žalbe. Usto, primjena Odluke br. 417/2019 ima za učinak ponovno pokretanje sudskog postupka o meritumu predmeta u prvom stupnju, što ima za posljedicu da se isti postupak vodi dva puta pred prvostupanjskim sudom i tri puta pred žalbenim sudom.
109 Sud koji je uputio zahtjev napominje da su Odlukom br. 417/2019 uvedene obvezujuće postupovne mjere koje zahtijevaju pokretanje novih sudskih postupaka zbog nespecijaliziranosti sudskih vijeća u prvom stupnju u pogledu kaznenih djela predviđenih Zakonom br. 78/2000. Zbog te odluke postoji i opasnost od nekažnjivosti u znatnom broju predmeta koji se odnose na teška kaznena djela. U tim se okolnostima ugrožava zahtjev djelotvornosti iz članka 325. UFEU-a i temeljno pravo optuženika da mu se sudi u razumnom roku.
110 Isto tako, sud koji je uputio zahtjev smatra da, kao i u predmetima C-357/19, C-547/19 i C-811/19, valja pitati Sud o usklađenosti intervencije Ustavnog suda s načelom vladavine prava. Naglašavajući važnost poštovanja odluka navedenog Suda, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se njegovo pitanje ne odnosi općenito na sudsku praksu Ustavnog suda, nego samo na Odluku br. 417/2019. U toj je odluci Ustavni sud svoje tumačenje suprotstavila tumačenju Vrhovnog kasacijskog suda koje se odnosi na različite odredbe Zakona br. 78/2000 i izmijenjenog Zakona br. 304/2004 koje se odnose na osnivanje specijaliziranih vijeća i umiješala se u nadležnosti potonjeg suda tako što je naložila preispitivanje određenih predmeta.
111 U tim je okolnostima Vrhovni kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 19. stavak 1. [UEU-a], članak 325. stavak 1. [UFEU-a] i članak 4. Direktive [2017/1371], usvojene na temelju članka 83. stavka 2. [UFEU-a] tumačiti na način da im se protivi usvajanje odluke tijela koje nije dio sudbene vlasti (Ustavni sud)], kojom se nalaže preispitivanje korupcijskih predmeta u kojima su odluke donesene u određenom razdoblju i koji se nalaze u žalbenom stadiju, zbog neosnivanja sudskih vijeća specijaliziranih za navedeno područje unutar vrhovnog sudskog tijela, bez obzira na priznavanje specijalizacije sudaca u njihovu sastavu?
2. Treba li članak 2. [UEU-a] i članak 47. drugi stavak [Povelje] tumačiti na način da im se protivi mogućnost da tijelo koje nije dio sudbene vlasti proglasi da je nezakonit sastav sudskog vijeća odjela vrhovnog sudskog tijela (vijeće sastavljeno od sudaca na dužnosti, koji su u trenutku imenovanja ispunjavali, među ostalim, uvjet specijalizacije koji je potreban za imenovanje u vrhovno sudsko tijelo)?
3. Treba li nadređenost prava Unije tumačiti na način da ono omogućuje nacionalnom sudu da izuzme iz primjene odluku ustavnog suda donesenu u predmetu povodom sukoba ustavnopravne prirode i obvezujuću u skladu s nacionalnim pravom?”
Postupak pred Sudom
Spajanje
112 Odlukama predsjednika Suda od 26. veljače 2020., predmeti C-357/19 i C-547/19, s jedne strane, te predmeti C-811/19 i C-840/19, s druge strane, spojeni su u svrhu usmenog postupka kao i u svrhu donošenja presude. Odlukom predsjednika Suda od 21. svibnja 2021. s obzirom na svoju povezanost ti su predmeti, kao i predmet C-379/19, spojeni u svrhu donošenja presude.
Zahtjev za ubrzani postupak i prednost pri odlučivanju
113 Sudovi koji su uputili zahtjeve u predmetima C-357/19, C-379/19, C-811/19 i C-840/19 zatražili su od Suda da se o zahtjevima za prethodnu odluku u tim predmetima odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 105. Poslovnika Suda.
114 U prilog svojim zahtjevima ti su sudovi u biti istaknuli da položaj tuženih osoba u glavnim postupcima zahtijeva odgovor u kratkim rokovima. Što se konkretnije tiče predmeta C-357/19, C-811/19 i C-840/19, također su istaknuli da bi protek vremena mogao ugroziti eventualno izvršenje kazne.
115 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa da na zahtjev suda koji je uputio zahtjev ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu, iznimno od odredbi tog Poslovnika, odluči u ubrzanom postupku.
116 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak postupovni instrument koji treba odgovoriti na izvanrednu kriznu situaciju. Osim toga, iz sudske prakse Suda također proizlazi da se ubrzani postupak može ne primijeniti ako se osjetljivost i složenost pravnih problema nastalih u određenom predmetu teško može rješavati u takvom postupku, osobito ako nije primjereno skratiti pisani dio postupka pred Sudom (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 32. i navedena sudska praksa).
117 U ovom slučaju, što se tiče predmeta C-357/19 i C-379/19, nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, presudama od 23. svibnja i 17. lipnja 2019. predsjednik Suda odlučio je da valja odbiti zahtjeve za ubrzani postupak. Naime, s jedne strane, razlog koji se temelji na tome da se ti zahtjevi odnose na kaznene postupke i da stoga zahtijevaju brz odgovor u svrhu pojašnjenja pravnog položaja tuženih osoba u glavnim postupcima nije mogao sâm po sebi biti dovoljan kako bi se opravdalo da se u tim predmetima odluči u ubrzanom postupku predviđenom člankom 105. stavkom 1. Poslovnika, s obzirom na to da takve okolnosti ne mogu dovesti do izvanredne krizne situacije poput one koja je navedena u točki 116. ove presude (vidjeti po analogiji rješenje predsjednika Suda od 20. rujna 2018., Minister for Justice and Equality, C-508/18 i C-509/18, neobjavljeno, EU:C:2018:766, t. 11. i navedenu sudsku praksu).
118 S druge strane, iako upućena pitanja, koja se odnose se na temeljne odredbe prava Unije, mogu a priori biti od ključne važnosti za pravilno funkcioniranje pravnog sustava Unije, za koji je ključna neovisnost nacionalnih sudova, osjetljivost i složenost tih pitanja može otežati primjenu ubrzanog postupka (vidjeti po analogiji presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 105. i od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 34.).
119 Međutim, s obzirom na prirodu upućenih pitanja, predsjednik Suda odlukom od 18. rujna 2019. predmetima C-357/19 i C-379/19 dao je prednost pri odlučivanju u skladu s člankom 53. stavkom 3. Poslovnika.
120 Što se tiče predmeta C-811/19 i C-840/19, valja istaknuti da je iz tih predmeta, tumačenih zajedno s predmetima C-357/19 i C-379/19, vidljivo da mnogi rumunjski sudovi dvoje kad je riječ o tumačenju i primjeni prava Unije u velikom broju predmeta obuhvaćenih kaznenim pravom u kojima je predmet spora istek roka zastare i, stoga, opasnost od nekažnjivosti. U tim okolnostima i s obzirom na razvoj predmeta C-357/19, C-379/19 i C-547/19 u kojima se postavljaju slična pitanja u pogledu tumačenja prava Unije, Odlukom od 28. studenoga 2019. predsjednik Suda odlučio je da se o predmetima C-811/19 i C-840/19 odluči u ubrzanom postupku.
Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka
121 Zajednička rasprava predviđena za ove predmete bila je tri puta odgođena zbog zdravstvene krize povezane s pandemijom koronavirusa te je konačno otkazana Odlukom od 3. rujna 2020. U skladu s člankom 61. stavkom 1. Poslovnika, veliko vijeće Suda odlučio je preinačiti pitanja koja su radi rasprave priopćena strankama i zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije, koje su podnijele pisana očitovanja, u pitanja na koja treba odgovoriti u pisanom obliku. Osobe CY, PM, RO, KI, LJ, NC, FQ, Forum sudaca Rumunjske, Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije, Područna služba Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije u Oradei, rumunjska vlada i Komisija Sudu su dostavili svoje odgovore na ta pitanja u određenim rokovima.
122 Aktom podnesenim tajništvu Suda 16. travnja 2021., osoba PM zatražila je da se naloži ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. U prilog svojem zahtjevu osoba PM u biti tvrdi, pozivajući se na članke 19., 20., 31. i 32. Statuta Suda Europske unije, kao i na članke 64., 65., 80. i 81. Poslovnika, da izostanak rasprave povređuje njezino pravo na pošteno suđenje i načelo kontradiktornosti.
123 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se pravom na saslušanje propisanim člankom 47. Povelje ne nalaže apsolutna obveza saslušanja u svim postupcima. To osobito vrijedi ako se u predmetu ne otvaraju činjenična ili pravna pitanja koja nije moguće odgovarajuće riješiti na temelju spisa i pisanih očitovanja stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Sacko, C-348/16, EU:C:2017:591, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
124 Stoga, što se tiče usmenog dijela postupka pred Sudom, člankom 76. stavkom 2. Poslovnika predviđa se da, na prijedlog suca izvjestitelja i nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, Sud može odlučiti ne održati raspravu ako procijeni, na temelju podnesaka i očitovanja podnesenih tijekom pisanog dijela postupka, da raspolaže dovoljnim informacijama za donošenje odluke. Međutim, u skladu s člankom 76. stavkom 3., ta se odredba ne primjenjuje u slučaju kad je obrazloženi zahtjev za raspravu podnijela zainteresirana osoba iz članka 23. Statuta Suda Europske unije koja nije sudjelovala u pisanom dijelu postupka. U ovom slučaju, međutim, takva zainteresirana osoba nije podnijela nikakav zahtjev u tom smislu.
125 S obzirom na prethodno navedeno, Sud je mogao odlučiti, u skladu s člankom 76. stavcima 2. i 3. Poslovnika, da neće održati raspravu u ovim predmetima a da ne povrijedi zahtjeve koji proizlaze iz članka 47. Povelje. Uostalom, kao što se to navelo u točki 121. ove presude, Sud je postavio pitanja strankama, kao i zainteresiranim osobama koje su podnijele pisana očitovanja te od njih zatražio pisani odgovor, čime im je omogućio da Sudu pruže dodatne elemente, a tu je mogućnost osobito iskoristila osoba PM.
126 Istina je da u skladu s člankom 83. Poslovnika, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, Sud može u svakom trenutku odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako stranka iznese, po zatvaranju tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda, ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama.
127 Međutim, zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji je podnijela osoba PM nakon objave mišljenja nezavisnog odvjetnika ne otkriva nikakvu novu činjenicu koja bi mogla imati utjecaj na odluku koju je on pozvan donijeti. Usto, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika i nakon postupka koji se pred njim održao, Sud smatra da raspolaže svim elementima koji su potrebni za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku u predmetu C-357/19.
128 S obzirom na prethodna razmatranja, nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, ne može se prihvatiti zahtjev osobe PM da se naloži ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.
Prethodna pitanja
Nadležnost Suda
129 Stranke glavnog postupka, osobe PM, RO, TQ, KI, LJ i NC, kao i poljska vlada iznose dvojbe u pogledu nadležnosti Suda da odgovori na određena pitanja koja su postavili sudovi koji su uputili zahtjeve.
130 Dvojbe koje su u tom pogledu istaknule osobe PM, RO i TQ odnose se na pitanja postavljena u predmetu C-357/19, dvojbe koje su istaknule osobe KI i LJ odnose se na pitanja postavljena u predmetu C-379/19, a dvojbe koje je istaknula osoba NC na pitanja postavljena u predmetu C-840/19. Poljska vlada dovodi u pitanje nadležnost Suda da odgovori na pitanja koja su postavljena u predmetima C-357/19, C-811/19 i C-840/19, kao i na treće pitanje koje je postavljeno u predmetu C-379/19.
131 Te stranke glavnog postupka i poljska vlada ističu tri niza argumenata. Najprije, dvojbe koje su istaknuli sudovi koji su uputili zahtjeve o usklađenosti s pravom Unije sudske prakse koja proizlazi iz odluka Ustavnog suda o kojima je riječ u glavnom postupku odnose se na organizaciju pravosudnog sustava, područje u kojem Unija nema nikakvu nadležnost. Nadalje, s obzirom na to da pravo Unije ne sadržava nijedno pravilo o dosegu i učincima odluka koje donosi nacionalni ustavni sud, navedene se dvojbe ne odnose na pravo Unije nego na nacionalno pravo. Konačno, sudovi koji su uputili zahtjeve od Suda zapravo traže da odluči o zakonitosti tih odluka Ustavnog suda kao i o određenim činjeničnim elementima koje je taj sud potvrdio, što nije u nadležnosti Suda.
132 U tom pogledu, valja utvrditi da se zahtjevi za prethodnu odluku odnose na tumačenje prava Unije, da je riječ o odredbama primarnog prava, osobito o članku 2., članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a, članku 325. UFEU-a te članku 47. Povelje, ili o odredbama sekundarnog prava, osobito o Odluci 2006/928. Ti se zahtjevi odnose i na Konvenciju sastavljenu na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji, odnosno Konvenciju PIF koju je Sud nadležan tumačiti.
133 Usto, Sud je već presudio da, iako je ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, one su ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije (presuda od 18. svibnja 2021, Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 111. i navedena sudska praksa). Isto vrijedi za područje stegovne odgovornosti sudaca za nepoštovanje odluka nacionalnog ustavnog suda.
134 Što se tiče argumentacije prema kojoj zahtjevi za prethodnu odluku u biti pozivaju Sud da ocijeni doseg, učinke i zakonitost presuda Ustavnog suda o kojima je riječ u glavnom postupku i da odluči o određenim činjeničnim elementima koje je potonji sud potvrdio, valja podsjetiti na to da, s jedne strane, iako je u okviru postupka iz članka 267. UFEU-a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenjivanje činjenica u glavnom postupku kao i za tumačenje i primjenu nacionalnog prava, na Sudu je da, naprotiv, nacionalnom sudu koji mu je uputio zahtjev za prethodnu odluku pruži elemente za tumačenje prava Unije koji se mogu pokazati nužnima za rješavanje spora u glavnom postupku, uzimajući u obzir navode koje sadržava odluka kojom se upućuje prethodno pitanje glede nacionalnog prava primjenjivog na navedeni spor i na činjenice koje ga obilježavaju (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C-487/19, EU:C:2021:798, t. 78. i navedena sudska praksa).
135 S druge strane, iako u okviru takvog prethodnog postupka Sud nije nadležan niti za odlučivanje o usklađenosti odredbi ili prakse nacionalnog prava s pravnim pravilima Unije, on je nasuprot tomu nadležan za pružanje sudu koji je uputio zahtjev svih odgovarajućih elemenata za tumačenje tog prava koji tom sudu omogućuju da ocijeni takvu usklađenost za potrebe donošenja presude u sporu koji se pred njim vodi (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C-487/19, EU:C:2021:798, t. 79. i navedena sudska praksa).
136 S obzirom na prethodno navedeno, Sud je nadležan za davanje odgovora na pitanja upućena u ovim predmetima, uključujući pitanja iz točke 130. ove presude.
Dopuštenost
Predmet C-379/19
137 Osoba KI ističe nedopuštenost svakog od triju prethodnih pitanja postavljenih u predmetu C-379/19. Što se tiče prvog pitanja, tvrdi da je odgovor na njega očit, pri čemu ističe da se u okviru glavnog postupka nisu uzele u obzir ni Odluka 2006/928 ni preporuke iznesene u Komisijinim izvješćima koja su donesena na temelju te odluke. Što se tiče drugog i trećeg pitanja, osoba KI smatra da dvojbe koje se u njima ističu nisu ni na koji način povezane s predmetom spora u glavnom postupku, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev zapravo samo nastoji izbjeći svoju obvezu da pod prijetnjom utvrđivanja stegovne odgovornosti svojih članova primijeni sudsku praksu koja proizlazi iz odluka Ustavnog suda o kojima je riječ u glavnom postupku.
138 U tom pogledu, što se tiče okolnosti da se pravilno tumačenje prava Unije u ovom slučaju nalaže toliko očito da ne ostavlja prostora nikakvoj razumnoj sumnji, dovoljno je podsjetiti na to da, ako takva okolnost, ako se dokaže, može navesti Sud da odluči rješenjem na temelju članka 99. Poslovnika, ista okolnost ne može spriječiti nacionalni sud da Sudu postavi prethodno pitanje i ne dovodi do nedopuštenosti tako postavljenog pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C-564/19, EU:C:2021:949, t. 96.).
139 Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 116. i od 2. rujna 2021., INPS (Doplatak za rođenje djeteta i rodiljna naknada za nositelje jedinstvene dozvole), C-350/20, EU:C:2021:659, t. 39. i navedena sudska praksa).
140 U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev u okviru kaznenog postupka koji se osobito odnosi na kaznena djela korupcije odlučivao o zahtjevu optuženikâ da se u skladu s nekoliko odluka Ustavnog suda iz postupka isključe dokazna sredstva koja čine zapisnici o snimkama prisluškivanja. Naime, upravo zbog dvojbi koje ima o usklađenosti tih odluka, s tim da ako ih nacionalni sud ne poštuje, to može dovesti do stegovne odgovornosti sudaca koji su sudjelovali u donošenju odluke navedenog suda, sa zahtjevom neovisnosti sudova koji proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, sud koji je uputio zahtjev u okviru drugog i trećeg prethodnog pitanja odlučio je pitati Sud osobito o tumačenju te odredbe. Što se tiče Odluke 2006/928 na koju se odnosi prvo prethodno pitanje, valja istaknuti da u pogledu uvodne izjave 3. te odluke na koju se upućuje u zahtjevu za prethodnu odluku taj zahtjev neovisnosti konkretiziraju mjerila navedena u prilogu toj odluci i preporuke iznesene u Komisijinim izvješćima koja su donesena na temelju te odluke. Poveznica između glavnog postupka i triju postavljenih pitanja stoga jasno proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku.
141 Iz prethodno navedenog proizlazi da su prethodna pitanja u predmetu C-379/19 dopuštena.
Predmet C-547/19
142 Pravosudna inspekcija osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku zbog neprimjenjivosti na glavni predmet članaka 2. i 19. UEU-a te članka 47. Povelje čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev.
143 U tom pogledu valja istaknuti da se glavni postupak u predmetu C-547/19 odnosi na žalbu koju je sudu koji je uputio zahtjev podnio sudac protiv izrečene stegovne sankcije isključenja iz pravosuđa, odnosno žalbu u okviru koje zainteresirana osoba osporava zakonitost sastava tog suda koji je uspostavljen u skladu sa zahtjevima iz Odluke br. 685/2018 Ustavnog suda. Stoga sud koji je uputio zahtjev treba odlučiti o tom postupovnom prigovoru i u tom se okviru izjasniti o zakonitosti vlastitog sastava, uzimajući u obzir sudsku praksu koja proizlazi iz te odluke koja, prema njegovu mišljenju, može dovesti u pitanje njegovu neovisnost.
144 Naime, sud koji je uputio zahtjev je pravosudno tijelo koje kao sud može odlučivati o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije i, stoga, spadaju u područja koja obuhvaća to pravo. U ovom slučaju, cilj članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a je njegova primjena na sud koji je uputio zahtjev, koji je na temelju te odredbe dužan osigurati da disciplinski sustav koji se primjenjuje na suce nacionalnih sudova u okviru njihova sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije poštuje načelo neovisnosti sudaca, osobito tako da jamči da odluke donesene u okviru disciplinskih postupaka pokrenutih protiv sudaca navedenih sudova nadzire tijelo koje samo ispunjava jamstva svojstvena djelotvornoj sudskoj zaštiti, uključujući neovisnost (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 80. i navedena sudska praksa). U okviru tumačenja te odredbe valja uzeti u obzir i članak 2. UEU-a i članak 47. Povelje.
145 Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C-547/19 dopušten.
Predmeti C-357/19, C-811/19 i C-840/19
146 Što se tiče predmeta C-357/19, osobe PM, RO i TQ te poljska vlada ističu nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku. Najprije, osobe PM i RO napominju da ne postoji nikakva veza između njihova osobnog pravnog položaja i kaznenih djela koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije, a time ni članka 325. stavka 1. UFEU-a. Nadalje, osobe RO i TQ ističu da je sud koji je uputio zahtjev, time što je izvanredne žalbe proglasio dopuštenima, već odlučio o primjenjivosti Odluke br. 685/2018 Ustavnog suda tako da, prema njihovu mišljenju, više nije potrebno pojasniti to pitanje radi rješavanja glavnog postupka. Konačno, poljska vlada smatra da predmet C-357/19 ne ulazi u područje primjene prava Unije, a time ni Povelje.
147 Što se tiče predmeta C-811/19, poljska vlada također osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku i pritom tvrdi da navedeni predmet ne ulazi ni u područje primjene prava Unije i da stoga nije potrebno primijeniti Povelju.
148 Što se tiče predmeta C-840/19, osoba NC je zaključila da zahtjev za prethodnu odluku nije dopušten. Što se tiče prvog pitanja, smatra da članak 325. UFEU-a nije primjenjiv na taj predmet jer kazneno djelo o kojem je riječ u glavnom postupku nije usmjereno protiv financijskih interesa Unije. Što se tiče trećeg pitanja, osoba NC ističe da, uzimajući u obzir sudsku praksu Suda koja se odnosi na nadređenost prava Unije, odgovor na to pitanje ne ostavlja prostora nikakvoj razumnoj sumnji. Općenitije, osim što smatra da ishod glavnog predmeta ne ovisi o odgovoru na postavljena pitanja, osoba NC tvrdi da su informacije i ocjene koje je sud koji je uputio zahtjev pružio o Ustavnom sudu, osobito o njegovoj Odluci br. 417/2019, nepotpuni i djelomično pogrešni. Poljska vlada smatra pak iz istih razloga kao što su oni navedeni u predmetu C-811/19 da je zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C-840/19 nedopušten.
149 S obzirom na sve to, u točki 139. ove presude već se podsjetilo na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti.
150 Što se tiče predmeta C-357/19, iz navoda sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku proizlazi da je on posljedica kaznenog postupka koji je pokrenut protiv nekoliko optuženika za kaznena djela korupcije povezana s upravljanjem sredstvima Unije te za kaznena djela utaje PDV-a. Kad je riječ o predmetima C-811/19 i C-840/19, sud koji je uputio zahtjev naveo je da se kazneni postupci o kojima je riječ u glavnom postupku odnose na kaznena djela korupcije povezana s dodjelom ugovorâ o javnoj nabavi u okviru projekata financiranih sredstvima Unije. S obzirom na te elemente čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, očito je da glavne postupke dijelom treba smatrati prijevarama u području PDV-a koje mogu nanijeti štetu financijskim interesima Unije i da su one tako obuhvaćene člankom 325. stavkom 1. UFEU-a (vidjeti u tom smislu presudu od 5. prosinca 2017. M. A. S. i M. B., C-42/17, EU:C:2017:936, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu). Što se tiče kaznenih djela korupcije povezanih s dodjelom ugovorâ o javnoj nabavi u okviru projekata financiranih sredstvima Unije, sudovi koji su uputili zahtjeve pitaju, među ostalim, može li se članak 325. stavak 1. UFEU-a primijeniti na takva kaznena djela iako argument koji se temelji na eventualnoj neprimjenjivosti te odredbe ne može dovesti u pitanje dopuštenost pitanja postavljenih u tom pogledu.
151 Usto, time što smatra da bi sudska praksa Ustavnog suda koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019 mogla utjecati na neovisnost sudaca i onemogućiti borbu protiv korupcije, sud koji je uputio zahtjev u predmetima C-357/19, C-811/19 i C-840/19 pita Sud o tumačenju osobito članka 325. stavka 1. UFEU-a, članka 19. stavka 1. UEU-a, kao i načela nadređenosti prava Unije kako bi mogao odlučiti treba li navedene odluke primijeniti ili ih, suprotno tomu, izuzeti iz primjene. U skladu s navodima suda koji je uputio zahtjev, posljedica primjenjivosti tih odluka bilo bi prihvaćanje žalbe ili ponovno pokretanje sudskog postupka o meritumu. U tim okolnostima ne može se smatrati da je zatraženo tumačenje članka 325. UFEU-a, članka 19. stavka 1. UEU-a i članka 47. Povelje, na koje se upućuje u zahtjevu za prethodnu odluku, očito nepovezano s ispitivanjem žalbe u glavnom postupku.
152 Što se tiče okolnosti da odgovor na treće pitanje u predmetu C-840/19 ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, ta okolnost ne može, kao što to proizlazi iz točke 138. ove presude, spriječiti nacionalni sud da Sudu uputiti prethodno pitanje i ne dovodi do nedopuštenosti upućenog pitanja.
153 Stoga su zahtjevi za prethodnu odluku u predmetima C-357/19, C-811/19 i C-840/19 dopušteni.
Meritum
154 Svojim zahtjevima za prethodnu odluku sudovi koji su uputili zahtjeve pitaju Sud o tumačenju nekoliko načela i odredbi prava Unije, poput članka 2. i članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, članka 325. stavka 1. UFEU-a, načela nadređenosti prava Unije, članka 2. Konvencije PIF te Odluke 2006/928. Pitanja koja oni u tom pogledu postavljaju u biti se odnose na:
– pitanje jesu li Odluka 2006/928 i izvješća izrađena na temelju te odluke obvezujući za Rumunjsku (prvo pitanje u predmetu C-379/19);
– usklađenost s pravom Unije, osobito člankom 325. stavkom 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, nacionalnog propisa ili prakse prema kojima su presude u području korupcije i utaje PDV-a koje u prvom stupnju nisu donijela sudska vijeća specijalizirana za to područje ili, u žalbenom postupku, sudska vijeća čiji su svi članovi odabrani ždrijebom, apsolutno ništave tako da te predmete povezane s korupcijom i utajom PDV-a treba, ovisno o slučaju nakon izvanredne žalbe protiv pravomoćnih odluka u žalbi, preispitati u prvom i/ili drugom stupnju (prvo pitanje u predmetima C-357/19 i C-840/19 te prvo i četvrto pitanje u predmetu C-811/19) i
– usklađenost s pravom Unije, osobito, s jedne strane, s člankom 2. i člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a, kao i Odlukom 2006/928 i, s druge strane, načelom nadređenosti prava Unije nacionalnog propisa ili prakse prema kojima su nacionalni redovni sudovi obvezani odlukama Ustavnog suda o prihvatljivosti određenih dokaza i zakonitosti sastava sudskih vijeća koja odlučuju o korupciji, prijevari povezanoj s PDV-om i kaznama za suce i stoga ne mogu, jer bi time počinila stegovnu povredu, izuzeti iz primjene na temelju vlastite ovlasti sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je ta sudska praksa protivna odredbama prava Unije (drugo i treće pitanje u predmetima C-357/19, C-379/19, C-811/19 i C-840/19 te jedino pitanje u predmetu C-547/19).
Prvo pitanje u predmetu C-379/19
155 Svojim prvim pitanjem koje je postavio u predmetu C-379/19, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati jesu li Odluka 2006/928 i preporuke iznesene u Komisijinim izvješćima koja su donesena na temelju te odluke obvezujuće za Rumunjsku.
156 Najprije valja podsjetiti na to da je Odluka 2006/928 akt koji je donijela institucija Unije, odnosno Komisija, na temelju Akta o pristupanju, koji je obuhvaćen primarnim pravom Unije i da ona, konkretnije, predstavlja odluku u smislu članka 288. četvrtog stavka UFEU-a. Što se tiče Komisijinih izvješća Europskom parlamentu i Vijeću, koja su izrađena na temelju CVM-a uvedenog tom odlukom, treba ih smatrati i kao akte koje je donijela institucija Unije, čija je pravna osnova pravo Unije, odnosno članak 2. navedene odluke (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 149.).
157 Kao što proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 4. i 5., Odluka 2006/928 donesena je u kontekstu pristupanja Rumunjske Uniji, koje se dogodilo 1. siječnja 2007., na temelju članaka 37. i 38. Akta o pristupanju, kojima se ovlašćuje Komisiju da poduzme odgovarajuće mjere u slučaju neposredne opasnosti od toga da Rumunjska uzrokuje ozbiljnu povredu funkcioniranja unutarnjeg tržišta neispunjavanjem obveza preuzetih u okviru pregovora o pristupanju i neposredne opasnosti od toga da u Rumunjskoj postoje ozbiljni nedostaci u pogledu poštovanja prava Unije koje se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde.
158 Međutim, Odluka 2006/928 donesena je zbog postojanja neposrednih opasnosti poput onih iz članaka 37. i 38. Akta o pristupanju. Naime, kao što to proizlazi iz Izvješća o praćenju Komisije od 26. rujna 2006. o stupnju pripremljenosti Bugarske i Rumunjske za pristupanje Europskoj uniji (COM(2006) 549 final), na koje se upućuje u uvodnoj izjavi 4. Odluke 2006/928, ta institucija utvrđuje postojane nedostatke u Rumunjskoj, osobito u područjima pravosuđa i borbe protiv korupcije, te je predložila Vijeću da pristupanje te države Uniji uvjetuje uvođenjem mehanizma za suradnju i provjeru u svrhu suočavanja s tim nedostacima. U tu svrhu, kao što to osobito proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 4. i 6., navedenom je odlukom uveden CVM te su propisana mjerila, navedena u članku 1. te odluke i prilogu istoj odluci, u pogledu reforme pravosudnog sustava i borbe protiv korupcije (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 157. i 158.).
159 U tom pogledu, i kao što se to navodi u uvodnim izjavama 2. i 3. Odluke 2006/928, područje slobode, sigurnosti i pravde i unutarnje tržište temelje se na uzajamnom povjerenju među državama članicama da njihove administrativne i sudske odluke i prakse u cijelosti poštuju vladavinu prava, uzimajući u obzir da taj uvjet podrazumijeva da u svim državama članicama postoji nepristrani, nezavisni i učinkovit i propisno opremljen pravosudni i administrativni sustav, među ostalim, za borbu protiv korupcije (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 159.).
160 Međutim, u članku 49. UEU-a, kojim se predviđa mogućnost svake europske države da podnese zahtjev za članstvo u Uniji, pojašnjava se da Unija okuplja države koje su slobodno i dobrovoljno prihvatile zajedničke vrijednosti koje se trenutačno navode u članku 2. UEU-a, koje poštuju te vrijednosti te se obvezuju promicati ih. Konkretno, iz članka 2. UEU-a proizlazi da se Unija temelji na vrijednostima, poput vladavine prava, koje su zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladava, među ostalim, pravda. U tom pogledu valja istaknuti da uzajamno povjerenje među državama članicama i osobito njihovim sudovima počiva na temeljnoj pretpostavci prema kojoj države članice dijele niz zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija, kako je to navedeno u tom članku (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 160. i navedena sudska praksa).
161 Stoga poštovanje vrijednosti iz članka 2. UEU-a predstavlja preduvjet pristupanju Uniji za svaku europsku državu koja je podnijela zahtjev za članstvo u Uniji. U tom je kontekstu Odlukom 2006/928 uspostavljen CVM kako bi se osiguralo poštovanje vrijednosti vladavine prava u Rumunjskoj (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 161.).
162 Osim toga, poštovanje države članice vrijednosti zajamčenih člankom 2. UEU-a uvjet je za uživanje svih prava koja proizlaze iz primjene Ugovorâ na tu državu članicu. Stoga država članica ne može izmijeniti svoje zakonodavstvo na način da to dovede do smanjenja zaštite vrijednosti vladavine prava, vrijednosti koja je konkretizirana, među ostalim, člankom 19. UEU-a. Tako su države članice dužne osigurati da se s obzirom na tu vrijednost izbjegne svako slabljenje njihova zakonodavstva u području organizacije pravosuđa, suzdržavajući se od donošenja pravila koja mogu ugroziti neovisnost sudaca (presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 162. i navedena sudska praksa i od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 51.).
163 U tom je kontekstu važno istaknuti da akti koje institucije Unije donesu prije pristupanja, koji uključuju i Odluku 2006/928, obvezuju Rumunjsku nakon datuma njezina pristupanja Uniji, na temelju članka 2. Akta o pristupanju, te, u skladu s člankom 2. stavkom 3. Ugovora o pristupanju, ostaju na snazi do njihova stavljanja izvan snage (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 163.).
164 Konkretnije, što se tiče mjera donesenih na temelju članaka 37. i 38. Akta o pristupanju, iako je točno da prvi stavak obaju tih članaka ovlašćuje Komisiju da donese mjere koje taj stavak obuhvaća „do kraja razdoblja od najviše tri godine od pristupanja”, u drugom stavku obaju navedenih članaka ipak se izričito predviđa da se tako donesene mjere mogu primijeniti i nakon navedenog razdoblja, sve dok se predmetne obveze ne ispune, ili ako se nastave utvrđeni nedostaci, te da će se ukinuti tek ako se ispune predmetne obveze ili isprave predmetni nedostaci. Uostalom, u samoj se Odluci 2006/928, u njezinoj uvodnoj izjavi 9., navodi da bi je „trebalo […] ukinuti kad sva mjerila budu na zadovoljavajući način ispunjenja”.
165 Stoga Odluka 2006/928 nastavlja proizvoditi svoje učinke nakon datuma pristupanja Rumunjske Uniji sve dok ne bude stavljena izvan snage (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 165.).
166 Što se tiče toga je li i u kojoj mjeri Odluka 2006/928 obvezujuća za Rumunjsku, valja podsjetiti na to da se člankom 288. četvrtim stavkom UFEU-a, kao člankom 249. četvrtim stavkom UEZ-a, predviđa da je odluka „u cijelosti obvezujuća” za adresata kojem je upućena.
167 U skladu s člankom 4. Odluke 2006/928, ona je upućena svim državama članicama, što uključuje Rumunjsku od njezina pristupanja. Slijedom toga, svi su dijelovi te odluke obvezujući za tu državu članicu nakon njezina pristupanja Uniji. Prema tome, navedenom se odlukom Rumunjskoj nalaže obveza da ispuni mjerila iz njezina priloga i da svake godine na temelju njezina članka 1. prvog stavka Komisiji podnese izvještaj o napretku u tom pogledu (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 167. i 168.).
168 Konkretno, što se tiče tih mjerila, valja dodati da su ona utvrđena, kao što to proizlazi iz točaka 157. do 162. ove presude, zbog nedostataka koje je Komisija utvrdila prije pristupanja Rumunjske Uniji, osobito u područjima pravosudnih reformi i borbe protiv korupcije, te da se odnose na to da se osigura da ta država članica poštuje vrijednost vladavine prava iz članka 2. UEU-a, uzimajući u obzir da je to uvjet za uživanje svih prava koja proizlaze iz primjene Ugovorâ na navedenu državu članicu. Usto, navedena mjerila konkretiziraju posebne obveze koje je ugovorila Rumunjska i zahtjeve koje je prihvatila prilikom zatvaranja pregovora o pristupanju 14. prosinca 2004., koji se navode u Prilogu IX. Aktu o pristupanju te se osobito odnose na područja pravosuđa i borbe protiv korupcije. Stoga, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 4. i 6. Odluke 2006/928, provedba CVM-a i utvrđivanje mjerila imalo je za cilj dovršenje pristupanja Rumunjske Uniji kako bi se ispravili nedostaci koje je Komisija utvrdila u tim područjima prije tog pristupanja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 169. do 171.).
169 Iz toga proizlazi da su mjerila obvezujuća za Rumunjsku, tako da ta država članica podliježe posebnoj obvezi da se postignu ta mjerila i poduzmu odgovarajuće mjere u svrhu njihova ispunjavanja u što kraćem roku. Isto tako, navedena država članica dužna je izuzeti iz provedbe svaku mjeru koja može ugroziti ispunjavanje tih mjerila (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 172.).
170 Što se tiče izvješća koje je Komisija izradila na temelju Odluke 2006/928, valja podsjetiti na to da, kako bi se utvrdilo proizvodi li akt Unije obvezujuće učinke, treba razmotriti njegovu bit te ocijeniti njegove učinke s obzirom na objektivne kriterije, poput sadržaja tog akta, uzimajući u obzir, prema potrebi, kontekst njegova donošenja i ovlasti institucije autora (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 173. i navedena sudska praksa).
171 U ovom je slučaju točno da izvješća izrađena na temelju Odluke 2006/928, na temelju njezina članka 2. prvog stavka, nisu upućena Rumunjskoj, nego Parlamentu i Vijeću. K tomu, iako ta izvješća sadržavaju analizu situacije u Rumunjskoj te se u njima iznose zahtjevi u pogledu te države članice, zaključci koji se u njima navode upućuju „preporuke” navedenoj državi članici na temelju tih zahtjeva.
172 Međutim, ta su izvješća, kao što to proizlazi iz zajedničkog tumačenja članaka 1. i 2. navedene odluke, ipak namijenjena za analizu i procjenu napretka koji je Rumunjska ostvarila s obzirom na mjerila koja ta država članica treba ispuniti. Konkretno, što se tiče preporuka iz tih izvješća, one su iznesene u svrhu ispunjavanja tih mjerila te kako bi se vodile reforme navedene države članice u tom pogledu (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 175.).
173 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz načela lojalne suradnje, propisanog u članku 4. stavku 3. UEU‑a, proizlazi da su države članice dužne poduzeti sve mjere koje mogu zajamčiti opseg i učinkovitost prava Unije te ukloniti nezakonite posljedice povrede tog prava i da tu obvezu u okviru svojih nadležnosti ima svako tijelo dotične države članice (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 176. i navedena sudska praksa).
174 U tim okolnostima, kako bi postupila u skladu s mjerilima iz Priloga Odluci 2006/928, Rumunjska treba valjano uzeti u obzir zahtjeve i preporuke iznesene u izvješćima koja je Komisija izradila na temelju te odluke. Konkretno, ta država članica ne može donijeti ili zadržati mjere u područjima obuhvaćenima mjerilima koje mogu ugroziti rezultat koji se njima propisuje. U slučaju da Komisija u takvom izvješću iznese dvojbe u pogledu usklađenosti nacionalne mjere s jednim od mjerila, na Rumunjskoj je da u dobroj vjeri surađuje s tom institucijom kako bi se uz potpuno poštovanje tih mjerila i odredbi Ugovorâ nadvladale poteškoće koje su nastale u pogledu ispunjavanja navedenih mjerila (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 177.).
175 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje u predmetu C-379/19 valja odgovoriti da su svi dijelovi Odluke 2006/928 obvezujući za Rumunjsku sve dok ona ne bude stavljena izvan snage. Mjerila koja se navode u njezinu Prilogu odnose se na to da se osigura da se u toj državi članici poštuje vrijednost vladavine prava iz članka 2. UEU-a te su obvezujuća za navedenu državu članicu, na način da je ona dužna poduzeti odgovarajuće mjere u svrhu ispunjavanja tih mjerila, uzimajući valjano u obzir, na temelju načela lojalne suradnje, propisanog u članku 4. stavku 3. UEU-a, izvješća koja je Komisija izradila na temelju navedene odluke, konkretno preporuke iznesene u navedenim izvješćima.
Prvo pitanje u predmetima C-357/19 i C-840/19 te prvo i četvrto pitanje u predmetu C-811/19
176 Prvim pitanjem u predmetima C-357/19 i C-840/19 te prvim i četvrtim pitanjem u predmetu C-811/19, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 325. stavak 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, tumačiti na način da mu se protive nacionalni propis ili praksa prema kojima su presude u području korupcije i utaje PDV-a koje u prvom stupnju nisu donijela sudska vijeća specijalizirana za to područje ili, u žalbenom postupku, sudska vijeća čiji su svi članovi odabrani ždrijebom, apsolutno ništave tako da te predmete povezane s korupcijom i utajom PDV-a treba, ovisno o slučaju nakon izvanredne žalbe protiv pravomoćnih odluka, preispitati u prvom i/ili drugom stupnju.
177 Najprije valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev u tim predmetima naglašava važnost učinaka koje bi sudska praksa Ustavnog suda, koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019 i koja se odnosi na sastav sudskih vijeća Vrhovnog kasacijskog suda, mogla imati na djelotvornost kaznenih progona, kazni te izvršenje kazni u području kaznenih djela korupcije i utaje PDV-a, kao što su ona koja se odnose na optuženike, među kojima su osobe koje su u vrijeme počinjenja djela koja im se stavljaju na teret obavljale dužnosti na najvišim poslovima u Rumunjskoj Državi. Stoga taj sud u biti pita Sud o usklađenosti takve sudske prakse s pravom Unije.
178 Iako se pitanja koja u tom pogledu postavlja službeno odnose na članak 325. stavak 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, a da se pritom ne poziva na Odluku 2006/928, potonja odluka te mjerila koja se navode u prilogu toj odluci relevantna su za odgovor koji treba dati na ta pitanja. Suprotno tomu, iako i sud koji je uputio zahtjev u svojim pitanjima upućuje na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a te na Direktivu 2015/849 i Direktivu 2017/1371, ispitivanje koje bi se usto odnosilo na potonje odredbe nije potrebno radi odgovora na dvojbe koje se iznose u navedenim pitanjima. Što se tiče tih direktiva, usto valja istaknuti da relevantno razdoblje u predmetima o kojima je riječ u glavnom postupku prethodi njihovu stupanju na snagu.
179 U tim okolnostima, na navedena pitanja valja odgovoriti uzimajući u obzir članak 325. stavak 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, i Odluku 2006/928.
180 U tom pogledu, kao što se na to podsjeća u točki 133. ove presude, u trenutačnom stanju prava Unije tim se pravom ne predviđaju pravila kojima se uređuje ustrojstvo pravosuđa u državama članicama i, konkretno, sastav sudskih vijeća koja odlučuju o korupciji i prijevari. Stoga su ta pravila načelno u nadležnosti država članica. Međutim, te su države prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije.
181 Što se tiče obveza koje proizlaze iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a, ta odredba nalaže državama članicama da odvraćajućim i učinkovitim mjerama suzbijaju prijevaru i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije (presude od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15, EU:C:2018:392, t. 50. i navedena sudska praksa i od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr., C-310/16, EU:C:2019:30, t. 25.).
182 U tom kontekstu, radi osiguranja zaštite financijskih interesa Unije, osobito su države članice dužne poduzeti potrebne mjere kako bi zajamčile djelotvorno i potpuno ubiranje vlastitih sredstava koja su prihodi od primjene jedinstvene stope na usklađenu osnovicu PDV-a (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 2017., M. A. S. i M. B., C-42/17, EU:C:2017:936, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu te od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15, EU:C:2018:392, t. 51. i 52.). Isto tako, države članice dužne su poduzeti djelotvorne mjere koje omogućavaju povrat nezakonito isplaćenih iznosa korisniku bespovratnih sredstava koja su djelomično financirana iz proračuna Unije (presuda od 1. listopada 2020., Úrad špeciálnej prokuratúry, C-603/19, EU:C:2020:774, t. 55.).
183 Stoga, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 94. i 95. svojeg mišljenja u predmetima C-357/19 i C-547/19, pojam „financijski interesi” Unije u smislu članka 325. stavka 1. UFEU-a ne obuhvaća samo prihode koji su stavljeni na raspolaganje proračunu Unije, nego i rashode tog proračuna. To tumačenje potkrepljuje definicija pojma „prijevar[a] koj[a] štetno utječ[e] na financijske interese [Unije]” iz članka 1. stavka 1. točaka (a) i (b) Konvencije PIF koji se odnosi na različita namjerna djelovanja ili propuste u odnosu na rashode i prihode.
184 Osim toga, što se tiče izraza „sva […] nezakonita djelovanja” iz članka 325. stavka 1. UFEU-a, valja podsjetiti na to da izraz „nezakonita djelovanja” uobičajeno obuhvaća ponašanja koja nisu u skladu sa zakonom, a uporaba pridjeva „sva” upućuje na to da su njime bezuvjetno obuhvaćena sva ta ponašanja. Uostalom, s obzirom na važnost koju valja priznati zaštiti financijskih interesa Unije, koja je njegov cilj, taj pojam „nezakonita djelovanja” ne može se usko tumačiti (presuda od 2. svibnja 2018., Scialdone, C-574/15, EU:C:2018:295, t. 45. i navedena sudska praksa).
185 Stoga, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 100. svojeg mišljenja u predmetima C-357/19 i C-547/19, navedeni pojam „nezakonita djelovanja” osobito obuhvaća svako djelo korupcije javnih službenika ili svaku njihovu zlouporabu položaja i ovlasti koji mogu nanijeti štetu financijskim interesima Unije, na primjer u obliku nezakonitog prisvajanja sredstava Unije. U tom kontekstu nije važno da se djela korupcije odražavaju u djelovanju ili propustu dotičnog javnog službenika, uzimajući u obzir činjenicu da propust može ugroziti financijske interese Unije jednako kao i djelovanje te biti bitno povezan s takvim djelovanjem kao što je to, na primjer, propust javnog službenika pri provođenju zahtijevanih nadzora ili provjera rashoda proračuna Unije ili odobravanje neprimjerenih ili pogrešno izračunanih sredstava Unije.
186 Okolnost da se članak 2. stavak 1. Konvencije PIF, u vezi s člankom 1. stavkom 1. te konvencije, odnosi samo na prijevaru usmjerenu protiv financijskih interesa Unije ne može oboriti to tumačenje članka 325. stavka 1. UFEU-a čiji se tekst isključivo odnosi na „prijevare i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije”. Usto, kao što to proizlazi iz članka 1. točke (a) navedene konvencije, zlouporaba sredstava iz proračuna Unije u svrhe koje su različite od onih za koje su izvorno dodijeljene čini prijevaru iako takva zlouporaba također može proizaći iz djela korupcije ili biti njegov rezultat. To dokazuje da djela korupcije mogu biti povezana sa slučajem prijevare i, obrnuto, djela korupcije mogu olakšati počinjenje prijevare iako eventualna šteta financijskim interesima može, u određenim slučajevima, proizlaziti, iz povezanosti utaje PDV-a s djelima korupcije. Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 98. svojeg mišljenja u predmetima C-357/19 i C-547/19, moguće postojanje takve povezanosti potvrđuje Protokol uz Konvenciju PIF koji, u skladu sa svojim člancima 2. i 3., obuhvaća primanje i davanje mita.
187 Valja podsjetiti i da je sud već presudio da nepravilnosti koje nemaju nikakav konkretan financijski utjecaj mogu ozbiljno ugroziti financijske interese Unije (presuda od 21. prosinca 2011., Chambre de commerce et d’industrie de l’Indre, C-465/10, EU:C:2011:867, t. 47. i navedena sudska praksa). Stoga, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 103. svojeg mišljenja u predmetima C-357/19 i C-547/19, članak 325. stavak 1. UFEU-a može obuhvaćati ne samo djela koja stvarno uzrokuju gubitak vlastitih sredstava, nego i pokušaj počinjenja tih djela.
188 U tom kontekstu, valjda dodati da, što se tiče Rumunjske, obvezu borbe protiv korupcije koja je usmjerena protiv financijskih interesa Unije, kao što ona proizlazi iz članka 325. stavka 1. UFEU-a, dopunjuju posebne obveze koje je ta država članica prihvatila prilikom zatvaranja pregovora o pristupanju 14. prosinca 2004. Naime, u skladu s točkom I. podtočkom 4. Priloga IX. Aktu o pristupanju, navedena država članica posebno se obvezala da će „ [z]natno pojačati borbu protiv korupcije, osobito protiv korupcije na visokoj razini, osiguranjem stroge provedbe antikorupcijskog zakonodavstva”. Ta posebna obveza zatim je provedena donošenjem Odluke 2006/928 kojom se utvrđuju mjerila kako bi se ispravili nedostaci koje je Komisija utvrdila prije pristupanja Rumunjske Uniji, osobito u području borbe protiv korupcije. Stoga se u točki 3. Priloga toj odluci u kojem su iznesena ta mjerila upućuje na mjerilo da se „[n]astav[e] voditi profesionalne, nepristrane istrage sumnji za korupciju na visokoj razini”, a u točki 4. da se „[p]oduz[mu] daljnje mjere za suzbijanje i borbu protiv korupcije, a posebno u lokalnoj upravi”.
189 Kao što se na to podsjetilo u točki 169. ove presude, mjerila koja se Rumunjska stoga obvezala ispuniti obvezujuća su za tu državu članicu te tako ona podliježe posebnoj obvezi da se postignu ta mjerila i poduzmu odgovarajuće mjere u svrhu njihova ispunjavanja u što kraćem roku. Isto tako, navedena država članica dužna je izuzeti iz provedbe svaku mjeru koja može ugroziti ispunjavanje tih mjerila. Međutim, obveza djelotvorne borbe protiv korupcije, osobito protiv korupcije na visokoj razini, koja proizlazi iz mjerila koja su iznesena u Prilogu Odluci 2006/928, u vezi s posebnim obvezama Rumunjske, nije ograničena samo na slučajeve korupcije kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije.
190 Osim toga, s jedne strane, iz zahtjeva iz članka 325. stavka 1. UFEU-a kojima se nalaže suzbijanje prijevare i svih drugih nezakonitih djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije i, s druge strane, iz zahtjeva Odluke 2006/928 kojima se općenito nalaže suzbijanje i borba protiv korupcije, proizlazi da je Rumunjska u tu svrhu dužna propisati primjenu učinkovitih i odvraćajućih sankcija za takva kaznena djela (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15, EU:C:2018:392, t. 53.).
191 U tom pogledu, iako ta država članica raspolaže slobodom izbora primjenjivih sankcija, koje mogu biti u obliku upravnih ili kaznenih sankcija odnosno kombinacija jednih i drugih, ona je ipak dužna, u skladu s člankom 325. stavkom 1. UFEU-a, osigurati da su kaznena djela teške prijevare ili korupcije usmjerena protiv financijskih interesa Unije kažnjiva učinkovitim i odvraćajućim kaznenim sankcijama (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15, EU:C:2018:392, t. 54. i navedenu sudsku praksu i od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr., C-310/16, EU:C:2019:30, t. 27.). Usto, što se općenito tiče kaznenih djela korupcije, obveza za Rumunjsku da predvidi učinkovite i odvraćajuće kaznene sankcije proizlazi iz Odluke 2006/928 s obzirom na to da, kao što je to navedeno u točki 189. ove presude, ta odluka obvezuje navedenu državu članicu da se učinkovito i neovisno o eventualnoj povredi financijskih interesa Unije bori protiv korupcije i, konkretno, protiv korupcije na visokoj razini.
192 Usto, na Rumunjskoj je da osigura da njezina pravila kaznenog prava i kaznenog postupka omoguće djelotvoran progon kaznenih djela prijevare usmjerenih protiv financijskih interesa Unije i korupcije općenito. Stoga, iako predviđene sankcije i kazneni postupci uvedeni s ciljem borbe protiv tih kaznenih djela ulaze u područje nadležnosti te države članice, ta je nadležnost ograničena ne samo načelima proporcionalnosti i ekvivalentnosti, nego i načelom djelotvornosti u skladu s kojim te sankcije moraju biti učinkovite i odvraćajuće (vidjeti u tom smislu presude od 2. svibnja 2018., Scialdone, C-574/15, EU:C:2018:295, t. 29. i od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr., C-310/16, EU:C:2019:30, t. 29. i 30.). Taj zahtjev djelotvornosti nužno obuhvaća kaznene progone i sankcije za kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije i korupcije općenito i primjenu izrečenih kazni jer u nedostatku stvarne provedbe kazni one ne mogu biti učinkovite i odvraćajuće.
193 Slijedom toga, dužnost je prije svega nacionalnog zakonodavca da poduzme potrebne mjere. On je dužan, po potrebi, izmijeniti svoje propise, jamčiti da postupovno uređenje koje se primjenjuje na progon kaznenih djela i sankciju kaznenih djela prijevare usmjerenih protiv financijskih interesa Unije, kao i kaznenih djela korupcije općenito nije uređeno na način da ono zbog sebi svojstvenih razloga predstavlja sustavnu opasnost od nekažnjivosti radnji koje čine takva kaznena djela i osigurati zaštitu temeljnih prava okrivljenika (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15, EU:C:2018:392, t. 65. i od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr., C-310/16, EU:C:2019:30, t. 31.).
194 Što se tiče nacionalnih sudova, oni moraju dati puni učinak obvezama koje proizlaze iz članka 325. stavka 1. UFEU‑a, kao i Odluke 2006/928 i izuzeti iz primjene nacionalne odredbe koje u okviru postupka koji se odnosi na teška kaznena djela prijevare usmjerenih protiv financijskih interesa Unije ili kaznenih djela korupcije općenito, onemogućavaju primjenu učinkovitih i odvraćajućih sankcija radi borbe protiv takvih kaznenih djela (vidjeti u tom smislu presude od 5. siječnja 2017., M. A. S. i M. B., C-42/17, EU:C:2017:936, t. 39. i navedenu sudsku praksu; od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr., C-310/16, EU:C:2019:30, t. 32. i od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 249. i 251.).
195 U ovom slučaju, iz navoda koji se nalaze u zahtjevima za prethodnu odluku u predmetima C-357/19, C-811/19 i C-840/19, koji su sažeti u točkama 60., 95. i 107. ove presude, proizlazi da je svojom Odlukom br. 417/2019 koja je donesena 3. srpnja 2019. na zahtjev predsjednika Zastupničkog doma, Ustavni sud naložio da sve predmete o kojima je u prvom stupnju odlučivao Vrhovni kasacijski sud prije 23. siječnja 2019. i u kojima odluke koje je donio navedeni sud nisu postale pravomoćne do datuma donošenja te odluke preispitaju vijeća specijalizirana u području borbe protiv korupcije koja su sastavljena u skladu s člankom 29. stavkom 1. Zakona br. 78/2000, kako ga tumači Ustavni sud. U skladu s istim navodima, zaključci iz Odluke br. 417/2019 nalažu prvostupanjsko preispitivanje, među ostalim, svih predmeta koji su bili u tijeku do 23. siječnja 2019. u žalbenom postupku ili u kojima bi se protiv presude donesene u žalbenom postupku još moglo na isti datum podnijeti izvanrednu žalbu. Iz navedenih navoda proizlazi i da je Ustavni sud u svojoj Odluci br. 685/2018, koja je donesena 7. studenoga 2018. na zahtjev premijera, odlučio da je određivanje ždrijebom samo četvero od pet članova peteročlanog sudskog vijeća Vrhovnog kasacijskog suda koji odlučuje o žalbama protivno članku 32. izmijenjenog Zakona br. 304/2004, pri čemu je pojasnila da je ta odluka od datuma objave bila primjenjiva, među ostalim, na predmete o kojima se odlučuje i na predmete o kojima je donesena odluka, ako su pojedinci još u roku podnijeli odgovarajuće izvanredne pravne lijekove i ako se sudskom praksom koja proizlazi iz te odluke zahtijeva da sve te predmete u žalbenom postupku preispita sudsko vijeće čiji su svi članovi određeni ždrijebom.
196 Osim toga, kao što to proizlazi iz točke 108. ove presude, sudska praksa Ustavnog suda koja proizlazi iz presuda navedenih u prethodnoj točki može se uzastopno primijeniti, što u pogledu optuženika u situaciji poput one u kojoj je osoba NC podrazumijeva nužnost dvostrukog ispitivanja predmeta u prvostupanjskom postupku i, eventualno, trostrukog ispitivanja u žalbenom postupku.
197 Stoga nužnost koja proizlazi iz te sudske prakse Ustavnog suda da se provede preispitivanje predmetnih slučajeva korupcije nužno ima učinak produljenje trajanja odgovarajućih kaznenih postupaka. Međutim, osim činjenice da se Rumunjska obvezala, kao što to proizlazi iz točke I. podtočke 5. Priloga IX. Aktu o pristupanju, na to da će „od sada pa do kraja 2005. revidirati kazneni postupak čije je trajanje prekomjerno kako bi se predmeti korupcije rješavali brzo i transparentno i kako bi se poduzimale primjerene sankcije s odvraćajućim učinkom”, Sud je presudio da, uzimajući u obzir posebne obveze koje ta država članica ima na temelju Odluke 2006/928 u području borbe protiv korupcije, nacionalni propisi i praksa u tom području ne mogu imati za posljedicu produljenje trajanja istraga koje se odnose na kaznena djela korupcije ili oslabljivanje borbe protiv korupcije na bilo koji drugi način (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 214.).
198 Valja dodati da je sud koji je uputio zahtjev u predmetima C-357/19, C-811/19 i C-840/19 uputio ne samo na složenost i trajanje takvog preispitivanja pred Vrhovnim kasacijskim sudom, nego i na nacionalna pravila o zastari, osobito na pravilo navedeno u članku 155. stavku 4. Kaznenog zakonika, prema kojem neovisno o broju prekida zastara nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare. Stoga smatra da bi primjena sudske prakse Ustavnog suda koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019 u znatnom broju slučajeva mogla dovesti do zastare kaznenih djela, tako da podrazumijeva sustavnu opasnost od nekažnjivosti teških kaznenih djela prijevare usmjerenih protiv financijskih interesa Unije ili kaznenih djela korupcije općenito.
199 Konačno, u skladu s navodima iz zahtjevâ za prethodnu odluku, Vrhovni kasacijski sud ima isključivu nadležnost za odlučivanje o svim kaznenim djelima prijevare koja mogu nanijeti štetu financijskim interesima Unije ili kaznenim djelima korupcije općenito koja su počinile osobe koje obavljaju dužnosti na najvišim poslovima u Rumunjskoj Državi u okviru izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti.
200 U tom pogledu valja istaknuti da se sustavna opasnost od nekažnjivosti ne može isključiti ako primjena sudske prakse Ustavnog suda koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019, povezana s provedbom nacionalnih odredbi u području zastare, ima za učinak izbjegavanje učinkovitog i odvraćajućeg sankcioniranja određene kategorije osoba, u ovom slučaju onih koje obavljaju dužnosti na najvišim poslovima u Rumunjskoj Državi i koje su osuđene jer su u okviru obavljanja svojih dužnosti počinile teška djela prijevare i/ili korupcije presudom u prvostupanjskom postupku i/ili u žalbenom postupku Vrhovnog kasacijskog suda, pri čemu je pred istim sudom protiv te presude ipak podnesena žalba i/ili izvanredna žalba.
201 Naime, iako su ograničene u vremenskom smislu, te odluke Ustavnog suda osobito mogu imati izravan i opći utjecaj na tu kategoriju osoba jer, s obzirom na to da je na temelju njih takva osuđujuća presuda Vrhovnog kasacijskog suda apsolutno ništava i da zahtijevaju preispitivanje predmeta povezanih s prijevarom i/ili korupcijom o kojima je riječ, navedene odluke mogu imati za učinak produljenje trajanja odgovarajućih kaznenih postupaka koje prelazi primjenjive rokove zastare, a time i opasnost od nekažnjivosti koja tako postaje sustavna u pogledu navedene kategorije osoba.
202 Međutim, takva opasnost dovela bi u pitanje cilj koji se nastoji postići člankom 325. stavkom 1. UFEU-a i Odlukom 2006/928, a to je borba protiv korupcije na visokoj razini učinkovitim i odvraćajućim sankcijama.
203 Iz toga slijedi da, ako sud koji je uputio zahtjev u predmetima C-357/19, C-811/19 i C-840/19 dođe do zaključka da primjena sudske prakse Ustavnog suda koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019, povezana s provedbom nacionalnih odredbi u području zastare i osobito apsolutnog roka zastare koji se predviđa člankom 155. stavkom 4. Kaznenog zakonika, uključuje sustavnu opasnost od nekažnjivosti djela koja čine teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito, sankcije predviđene nacionalnim pravom za borbu protiv takvih kaznenih djela ne mogu se smatrati učinkovitima i odvraćajućima, što nije u skladu s člankom 325. stavkom 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, te Odlukom 2006/928.
204 S obzirom na to, budući da kazneni postupci o kojima je riječ u glavnom postupku predstavljaju provedbu članka 325. stavka 1. UFEU-a i/ili Odluke 2006/928 i stoga prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, taj sud koji je uputio zahtjev mora se uvjeriti i da se poštuju temeljna prava koja se jamče Poveljom dotičnim osobama u glavnom postupku, konkretno prava zajamčena njezinim člankom 47. U području kaznenog prava, poštovanje tih prava treba biti zajamčeno ne samo tijekom istražnog postupka, nego i tijekom kaznenih postupaka od trenutka kada je dotična osoba okrivljena (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15, EU:C:2018:392, t. 68. i 71. i navedenu sudsku praksu i od 17. siječnja 2019., Dzivev i dr., C-310/16, EU:C:2019:30, t. 33.) i u okviru izvršenja kazni.
205 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 47. drugi stavkom prvom rečenicom Povelje utvrđuje da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Budući da se zahtijeva da sud bude „zakonom prethodno ustanovljen”, tom se odredbom nastoji osigurati da organizacija pravosudnog sustava bude uređena zakonom koji je donijela zakonodavna vlast na način koji je u skladu s pravilima kojima se uređuje izvršavanje njezine nadležnosti kako bi se izbjeglo da ta organizacija bude prepuštena diskreciji izvršne vlasti. Taj se zahtjev primjenjuje na pravnu osnovu samog postojanja suda, kao i na sve druge odredbe nacionalnog prava čije nepoštovanje dovodi do nezakonitog sudjelovanja jednog ili više sudaca u razmatranju predmetnog slučaja, kao što su odredbe o sastavu suda (vidjeti po analogiji upućivanjem na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 6. EKLJP-a presude od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C-542/18 RX-II i C-543/18 RX-II, EU:C:2020:232, t. 73. i od 6. listopada 2021., W. Ż.(Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C-487/19, EU:C:2021:798, t. 129.).
206 Naime, valja napomenuti da nepravilnost počinjena prilikom sastavljanja sudskih vijeća znači povredu članka 47. drugog stavka prve rečenice Povelje, osobito kad je ta nepravilnost takve prirode i težine da dovodi do stvarne opasnosti da druge grane vlasti, osobito izvršne, raspolažu neutemeljenom diskrecijskom ovlasti dovodeći u opasnost integritet ishoda postupka sastavljanja sudskih vijeća i izazivajući tako opravdanu sumnju pojedinaca u neovisnost i nepristranost odnosnog suca ili odnosnih sudaca, što je slučaj kad je riječ o temeljnim pravilima koja su sastavni dio uspostave i funkcioniranja tog pravosudnog sustava (vidjeti u tom smislu presude od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C-542/18 RX-II i C-543/18 RX-II, EU:C:2020:232, t. 75. i od 6. listopada 2021., W. Ż.(Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C-487/19, EU:C:2021:798, t. 130.).
207 U ovom slučaju, iako je (Ustavni sud u odlukama o kojima je riječ u glavnom postupku presudio da prethodna praksa Vrhovnog kasacijskog suda, koja se osobito temelji na Pravilniku o ustrojstvu i administrativnim poslovima, koji se odnosi na specijaliziranost i sastav sudskih vijeća koja odlučuju o korupciji, nije u skladu s primjenjivim nacionalnim odredbama, ne proizlazi da je ta praksa zahvaćena očitom povredom temeljnog pravila rumunjskog pravosudnog sustava koja bi mogla dovesti u pitanje prirodu suda koji je „zakonom prethodno ustanovljen” sudskih vijeća koja odlučuju o korupciji Vrhovnog kasacijskog suda, kao što su ona sastavljena u skladu s navedenom praksom koja prethodi tim odlukama Ustavnog suda.
208 Štoviše, kao što to proizlazi iz točke 95. ove presude, Upravni odbor Vrhovnog kasacijskog suda 23. siječnja 2019. donio je odluku prema kojoj su sva njezina tročlana sudska vijeća bila specijalizirana za odlučivanje o predmetima povezanima s korupcijom, odnosno odluku kojom bi se, prema mišljenju Ustavnog suda, izbjegla neustavnost samo od datuma njezina donošenja, ali ne i retroaktivno. U toj se odluci, kako je tumači Ustavni sud, navodi da prethodna praksa Vrhovnog kasacijskog suda koja se odnosi na specijaliziranost ne predstavlja očitu povredu temeljnog pravila rumunjskog pravosudnog sustava jer se smatralo da je zahtjev specijaliziranosti koji proizlazi iz Odluke br. 417/2019 Ustavni sud ispunjen samim donošenjem formalnog akta, kao što je Odluka od 23. siječnja 2019., kojom se samo potvrđuje da su suci Vrhovnog kasacijskog suda koji su bili članovi sudskih vijeća koja odlučuju o korupciji prije donošenja te odluke bili specijalizirani za to područje.
209 Nadalje, valja razlikovati predmete C-357/19, C-840/19 i C-811/19 od predmeta u kojem je donesena presuda od 5. prosinca 2017. M. A. S. i M. B. (C-42/17, EU:C:2017:936), u kojoj je Sud presudio da, ako nacionalni sud bude smatrao da se obvezom neprimjene predmetnih nacionalnih odredbi povređuje načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni, kako je propisano člankom 49. Povelje, nije dužan poštovati tu obvezu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 5. prosinca 2017., M. A. S. i M. B., C-42/17, EU:C:2017:936, t. 61.). Suprotno tomu, zahtjevi koji proizlaze iz članka 47. drugog stavka prve rečenice Povelje nisu prepreka neprimjeni sudske prakse koja proizlazi iz Odluke br. 685/2018 i Odluke br. 417/2019 u predmetima C-357/19, C-840/19 i C-811/19.
210 U svojem odgovoru na pitanje koje je Sud postavio u predmetu C-357/19, osoba PM je tvrdila da zahtjev prema kojem presude povodom žalbe u području korupcije trebaju donijeti sudska vijeća čiji su svi članovi određeni ždrijebom predstavlja nacionalni standard zaštite temeljnih prava. Međutim, rumunjska vlada i Komisija pak smatraju da je takva kvalifikacija pogrešna i u pogledu tog zahtjeva i zahtjeva koji se odnosi na osnivanje specijaliziranih vijeća u području kaznenih djela korupcije.
211 U tom je pogledu dovoljno podsjetiti na to da, čak i ako ti zahtjevi predstavljaju takav nacionalni standard zaštite, i dalje vrijedi da, ako sud države članice mora provjeriti usklađenost s temeljnim pravima nacionalne odredbe ili mjere koja, u situaciji u kojoj radnje država članica nisu u potpunosti određene pravom Unije, provodi to pravo u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, članak 53. Povelje potvrđuje da nacionalna tijela i sudovi mogu primijeniti i nacionalne standarde zaštite temeljnih prava, pod uvjetom da pritom ne ugroze razinu zaštite predviđenu Poveljom, kako je tumači Sud, te nadređenost, jedinstvo i djelotvornost prava Unije (presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C-617/10, EU:C:2013:105, t. 29.; od 26. veljače 2013., Melloni, C-399/11, EU:C:2013:107, t. 60. i od 29. srpnja 2019., Pelham i dr., C-476/17, EU:C:2019:624, t. 80.).
212 Međutim, ako sud koji je uputio zahtjev u predmetima C-357/19, C-811/19 i C-840/19 dođe do zaključka navedenog u točki 203. ove presude, primjena nacionalnog standarda zaštite na koji se poziva osoba PM, pod pretpostavkom da je to točno, mogla bi ugroziti nadređenost, jedinstvo i djelotvornost prava Unije, osobito članka 325. stavka 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF te Odluke 2006/928. Naime, u tom slučaju primjena tog nacionalnog standarda zaštite predstavlja sustavnu opasnost od nekažnjivosti djela koja čine teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito, protivno zahtjevu, koji proizlazi iz tih odredbi, da se predvide učinkovite i odvraćajuće sankcije radi suzbijanja kaznenih djela takve prirode.
213 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje u predmetima C-357/19 i C-840/19, kao i na prvo i četvrto pitanje u predmetu C-811/19 valja odgovoriti da članak 325. stavak 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije PIF, te Odluku 2006/928 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis ili praksa prema kojima su presude u području korupcije i utaje PDV-a koje u prvom stupnju nisu donijela sudska vijeća specijalizirana za to područje ili, u žalbenom postupku, sudska vijeća čiji su svi članovi odabrani ždrijebom, apsolutno ništave tako da te predmete povezane s korupcijom i utajom PDV-a treba, ovisno o slučaju, nakon izvanredne žalbe protiv pravomoćnih odluka, preispitati u prvom i/ili drugom stupnju, s obzirom na to da primjena tog nacionalnog propisa ili prakse može dovesti do sustavne opasnosti od nekažnjivosti djela koja čine teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito. Obveza osiguravanja da će se za takva kaznena djela izreći učinkovite i odvraćajuće kaznene sankcije ne oslobađa sud koji je uputio zahtjev od provjere nužnog poštovanja temeljnih prava zajamčenih člankom 47. Povelje a da pritom taj sud ne može primijeniti nacionalni standard zaštite temeljnih prava koji podrazumijeva takvu sustavnu opasnost od nekažnjivosti.
Drugo i treće pitanje u predmetima C-357/19, C-379/19, C-811/19 i C-840/19 te jedino pitanje u predmetu C-547/19
214 Drugim i trećim pitanjem u predmetima C-357/19, C-379/19, C-811/19 i C-840/19 te jedinim pitanjem u predmetu C-547/19, koja treba ispitati zajedno, sudovi koji su uputili zahtjeve u biti pitaju treba li, s jedne strane, članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, članak 47. Povelje te Odluku 2006/928 i, s druge strane, načelo nadređenosti prava Unije zajedno s navedenim odredbama i člankom 325. stavkom 1. UFEU-a tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis ili praksa prema kojima su redovni sudovi obvezani odlukama nacionalnog ustavnog suda i stoga ne mogu, jer bi time počinili stegovnu povredu, izuzeti iz primjene na temelju vlastite ovlasti sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je s obzirom na presudu Suda ta sudska praksa protivna navedenim odredbama prava Unije.
– Jamstvo neovisnosti sudaca
215 Sudovi koji su uputili zahtjeve smatraju da sudska praksa Ustavnog suda koja proizlazi iz odluka o kojima je riječ u glavnom postupku može dovesti u pitanje njihovu neovisnost i stoga nije u skladu s pravom Unije, osobito s jamstvima predviđenima člankom 2. i člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a te člankom 47 Povelje i Odlukom 2006/928. U tom pogledu smatraju da je Ustavni sud, koji nije dio rumunjskog pravosudnog sustava, prekoračio svoje nadležnosti time što je donio odluke o kojima je riječ u glavnom postupku i zadirao u nadležnosti redovnih sudova, a to je tumačenje i primjena podustavnog zakonodavstva. Sudovi koji su uputili zahtjeve upućuju i na to da nepoštovanje odluka Ustavnog suda predstavlja u rumunjskom pravu stegovnu povredu tako da u biti pitaju mogu li na temelju prava Unije izuzeti iz primjene te odluke o kojima je riječ u glavnom postupku bez bojazni da će protiv njih biti pokrenut stegovni postupak.
216 U tom pogledu, kao što se na to već podsjetilo u točki 133. ove presude, iako je ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, uključujući ustroj, sastav i djelovanje Ustavnog suda, one su ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije.
217 U skladu s člankom 19. UEU-a, kojim se konkretizira vrijednost vladavine prava navedena u članku 2. UEU-a, na nacionalnim sudovima i na Sudu jest da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i sudsku zaštitu prava koju osobe ostvaruju na temelju tog prava (presude od 5. studenoga 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost redovnih sudova), C-192/18, EU:C:2019:924, t. 98. i navedena sudska praksa i od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo), C-824/18, EU:C:2021:153, t. 108.).
218 Konkretno, kako to potvrđuje uvodna izjava 3. Odluke 2006/928, vrijednost vladavine prava „podrazumijeva da u svim državama članicama postoji nepristrani, nezavisni i učinkovit i propisno opremljen pravosudni i administrativni sustav, među ostalim, za borbu protiv korupcije”.
219 Sâmo postojanje djelotvornog sudskog nadzora radi osiguranja poštovanja prava Unije svojstveno je vladavini prava. U tom pogledu i kako se to predviđa člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, na državama članicama je da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka kojim se osobama osigurava poštovanje njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. EKLJP-a, te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 189. i 190. kao i navedena sudska praksa).
220 Iz toga slijedi da svaka država članica na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a mora osigurati da tijela koja su, u svojstvu „suda” – u smislu prava Unije – pozvana odlučivati o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje tog prava i dio su njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije, ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, pri čemu se pojašnjava da se ta odredba odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 5. studenoga 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost redovnih sudova), C-192/18, EU:C:2019:924, t. 101. i 103. i navedenu sudsku praksu; od 20. travnja 2021., Repubblika, C-896/19, EU:C:2021:311, t. 36. i 37. i od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România ” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 191. i 192.).
221 Međutim, kako bi se zajamčilo da tijela od kojih se može tražiti da odlučuju o pitanjima povezanima s tumačenjem ili primjenom prava Unije mogu osigurati djelotvornu sudsku zaštitu koja se zahtijeva člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a, ključno je očuvanje njihove neovisnosti, kao što to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek navodi pristup „neovisnom” sudu (presude od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo), C-824/18, EU:C:2021:153, t. 115. i navedena sudska praksa i od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 194.).
222 Taj zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na djelotvornu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je, pak, od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU-a, osobito vrijednosti vladavine prava (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo), C-824/18, EU:C:2021:153, t. 116. i navedena sudska praksa).
223 Isto tako, kao što to osobito proizlazi iz uvodne izjave 3. Odluke 2006/928 i mjerila navedenih u točkama 1. do 3. u Prilogu toj odluci, postojanje nepristranog, nezavisnog i učinkovitog pravosudnog sustava posebno je važno za borbu protiv korupcije, osobito korupcije na visokoj razini.
224 Međutim, zahtjev neovisnosti sudova, koji proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a može se promatrati iz dvaju kutova. Prvi, vanjski kut gledanja, znači da predmetno tijelo svoje funkcije izvršava posve samostalno a da se pritom ni u kojem pogledu ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste te da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke. Drugi, unutarnji kut gledanja, dovodi se u vezu s pojmom neovisnosti i ima za cilj osiguranje jednakog odmaka od stranaka spora i njihovih pripadajućih interesa u odnosu na predmet spora. Taj kut gledanja zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje svakog interesa u rješavanju spora osim stroge primjene pravnog pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C-585/18, C-624/18 i C-625/18, EU:C:2019:982, t. 121. i 122. i navedenu sudsku praksu).
225 Ta jamstva neovisnosti i nepristranosti koja se zahtijevaju na temelju prava Unije pretpostavljaju postojanje pravila koja omogućuju da se kod osoba otkloni svaka legitimna dvojba u pogledu otpornosti navedenog tijela na vanjske čimbenike i njegove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese (vidjeti u tom smislu presude od 19. rujna 2006., Wilson, C-506/04, EU:C:2006:587, t. 53. i navedenu sudsku praksu; od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 196. i od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
226 U tom pogledu važno je da su suci zaštićeni od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji bi mogli ugroziti njihovu neovisnost. Pravila koja se primjenjuju na status sudaca i na izvršavanje njihove dužnosti suca moraju osobito omogućiti isključenje ne samo svakog izravnog utjecaja, u obliku uputa, nego i posrednijih oblika utjecaja koji mogu usmjeriti odluke dotičnih sudaca i time otkloniti dojam njihove neovisnosti ili nepristranosti, što može ugroziti povjerenje koje navedene osobe moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu i vladavini prava (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo), C-824/18, EU:C:2021:153, t. 119. i 139. i navedenu sudsku praksu).
227 Kada je konkretnije riječ o pravilima kojima se uređuje stegovni sustav, zahtjev neovisnosti nalaže, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da taj sustav sadržava nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od primjene takvog sustava kao sustava političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka. U tu je svrhu ključno da činjenica da sudska odluka sadržava moguću pogrešku u tumačenju i primjeni pravila nacionalnog prava i prava Unije ili u ocjeni činjenica i dokaza, ne može sama za sebe dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti dotičnog suca (vidjeti u tom smislu presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 198. i 234. i navedenu sudsku praksu i od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 134. i 138.). Osim toga, činjenica da nacionalni suci ne podliježu postupcima ili stegovnim sankcijama zbog korištenja mogućnošću upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu na temelju članka 267. UFEU-a, koja je u njihovoj isključivoj nadležnosti, predstavlja jamstvo svojstveno njihovoj neovisnosti (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2016., Ognyanov, C-614/14, EU:C:2016:514, t. 17. i 25.; od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz et Prokurator Generalny, C-558/18 i C-563/18, EU:C:2020:234, t. 59. i od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C-564/19, EU:C:2021:949, t. 91.).
228 Usto, u skladu s načelom diobe vlasti, koje karakterizira funkcioniranje vladavine prava, neovisnost sudova mora osobito biti zajamčena u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (presude od 19. studenoga 2019., A. K. i dr.(Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C-585/18, C-624/18 i C-625/18, EU:C:2019:982, t. 124. i navedena sudska praksa i od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo), C-824/18, EU:C:2021:153, t. 118.).
229 Međutim, iako članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a ni ikoja druga odredba prava Unije ne propisuju državama određeni ustavni model koji uređuje odnose i interakciju između različitih grana državne vlasti, osobito u pogledu definicije i razgraničenja njihovih nadležnosti, te države članice trebaju unatoč tome osobito poštovati zahtjeve neovisnosti sudaca koji proizlaze iz odredbi prava Unije (vidjeti upućivanjem na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 6. EKLJP-a, presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr.(Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C-585/18, C-624/18 i C-625/18, EU:C:2019:982, t. 130.).
230 U tim okolnostima članku 2. i članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a i Odluci 2006/928 ne protive se nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke Ustavnog suda obvezuju redovne sudove, pod uvjetom da se nacionalnim pravom jamči neovisnost navedenom Ustavnom sudu osobito u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, kako se to zahtijeva tim odredbama. Suprotno tomu, ako se nacionalnim pravom ne jamči ta neovisnost, tim odredbama prava Unije protivi se takav nacionalni propis ili praksa jer takav ustavni sud ne može osigurati djelotvornu sudsku zaštitu koja se zahtijeva člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a.
231 U ovom slučaju, dvojbe koje su sudovi koji su uputili zahtjeve istaknuli u pogledu zahtjeva neovisnosti sudaca koji proizlazi iz tih odredbi prava Unije odnose se, s jedne strane, na sve aspekte koji se odnose na status, sastav i funkcioniranje Ustavnog suda koji je donio odluke o kojima je riječ u glavnom postupku. Konkretno, ti sudovi napominju da taj sud prema rumunjskom Ustavu nije dio pravosudnog sustava, da njegove članove imenuju zakonodavna i izvršna tijela koja su također ovlaštena pred njim pokrenuti postupak ili pak da je taj sud prekoračio svoje ovlasti i proizvoljno tumačio relevantan nacionalni propis.
232 U skladu s rumunjskim Ustavom, što se tiče okolnosti da Ustavni sud nije dio pravosudnog sustava, u točki 229. ove presude navodi se da se pravom Unije ne propisuje državama članicama određeni ustavni model koji uređuje odnose i interakciju između različitih grana državne vlasti, osobito u pogledu definicije i razgraničenja njihovih ovlasti. U tom je pogledu važno pojasniti da se pravu Unije ne protivi osnivanje ustavnog suda čije su odluke obvezujuće za redovne sudove, pod uvjetom da poštuje zahtjeve neovisnosti iz točaka 224. do 230. ove presude. Naime, iz zahtjevâ za prethodnu odluku ne proizlazi nijedan element koji navodi na to da Ustavni sud, čija je dužnost, među ostalim, ocijeniti ustavnost zakona i uredbi te odlučivati o ustavnopravnim sukobima između tijelâ javne vlasti, u skladu s člankom 146. točakama (d) i (e) rumunjskog Ustava, ne ispunjava te zahtjeve.
233 Što se tiče uvjeta u kojima su provedena imenovanja sudaca Ustavnog suda, iz sudske prakse Suda proizlazi da sama činjenica da dotične suce, kao što je to slučaj sudaca Ustavnog suda na temelju članka 142. stavka 3. rumunjskog Ustava, imenuju zakonodavne i izvršne vlasti ne može stvoriti njihovu ovisnost u odnosu na navedene vlasti niti izazvati sumnju u njihovu nepristranost ako zainteresirane osobe, nakon svojeg imenovanja nisu izložene nikakvom pritisku i ne primaju upute u okviru obavljanja svojih dužnosti (vidjeti po analogiji presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C-585/18, C-624/18 i C-625/18, EU:C:2019:982, t. 133. i navedenu sudsku praksu).
234 Iako je točno da se može pokazati da je potrebno osigurati da materijalne pretpostavke i postupovna pravila na temelju kojih su donesene navedene odluke o imenovanju budu takve da kod pojedinaca ne mogu izazvati legitimne sumnje u pogledu otpornosti dotičnih sudaca na vanjske čimbenike i njihove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese, nakon imenovanja osoba o kojima je riječ, i da je u tu svrhu osobito bitno da navedene pretpostavke i pravila budu osmišljeni na način da udovoljavaju zahtjevima iz točke 226. ove presude (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr.(Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo), C-824/18, EU:C:2021:153, t. 123. i navedena sudska praksa), iz navoda iz zahtjevâ za prethodnu odluku ne proizlazi da se uvjetima u kojima su provedena imenovanja sudaca Ustavnog suda koji je donio odluke o kojima je riječ u glavnom postupku povređuju navedeni zahtjevi.
235 Osim toga, valja istaknuti da se, u skladu s istim navodima, člankom 142. stavkom 2. rumunjskog Ustava predviđa da se suci Ustavnog suda „imenuju na mandat od devet godina koji se ne može produljiti ili obnoviti” te se njegovim člankom 145. pojašnjava da ti suci „svoju dužnost obnašaju neovisno te ih tijekom cijelog mandata nije moguće opozvati”. Osim toga, člankom 143. navedenog Ustava utvrđuju se uvjeti za imenovanje sudaca Ustavnog suda, od kojih se u tu svrhu zahtijeva da imaju „izvrsne pravne kvalifikacije, visoku razinu stručnosti i najmanje 18 godina iskustva u pravnim poslovima ili u visokom pravnom obrazovanju”, dok se člankom 144. Ustava uspostavlja načelo nespojivosti dužnosti suca Ustavnog suda „s bilo kojom drugom javnom ili privatnom dužnosti, osim pedagoške dužnosti visokog pravnog obrazovanja”.
236 U ovom slučaju valja dodati da je okolnost, prema kojoj postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti izvršna i zakonodavna tijela, povezana s prirodom i funkcijom suda osnovanog kako bi odlučivao o postupcima ustavnog poretka i ne može sama po sebi biti element koji omogućuje da se dovede u pitanje njegova neovisnost u odnosu na te ovlasti.
237 Što se tiče pitanja je li Ustavni sud djelovao neovisno i nepristrano u predmetima u kojima su donesene odluke o kojima je riječ u glavnom postupku, na temelju same okolnosti na koju su se pozvali sudovi koji su uputili zahtjeve, a prema kojoj je Ustavni sud prekoračio svoje ovlasti na račun rumunjskog pravosudnog tijela i proizvoljno tumačio relevantan nacionalni propis, pod pretpostavkom da se dokaže, ne može se utvrditi da Ustavni sud ne ispunjava zahtjeve neovisnosti i nepristranosti koji se navode u točkama 224. do 230. ove presude. Naime, zahtjevi za prethodnu odluku ne sadržavaju nijedan drugi detaljan dokaz koji pokazuje da su te odluke donesene u kontekstu koji izaziva opravdanu sumnju u to da Ustavni sud potpuno poštuje te zahtjeve.
238 Što se tiče, s druge strane, stegovne odgovornosti koju bi mogli snositi redovni sudovi, u skladu s predmetnim nacionalnim propisom, u slučaju povrede odluka Ustavnog suda, točno je da zaštita neovisnosti sudova ne može, među ostalim, imati za posljedicu to da se u cijelosti isključi mogućnost da stegovna odgovornost suca u određenim, potpuno iznimnim slučajevima nastane zbog sudskih odluka koje on donese. Naime, takvim zahtjevom neovisnosti očito se ne žele poduprijeti moguća ozbiljna i potpuno neispričiva postupanja kod sudaca koja se sastoje, primjerice, od toga da namjerno i u zloj vjeri ili zbog krajnje i osobito teške nepažnje povređuju pravila nacionalnog prava i prava Unije čije poštovanje oni trebaju osigurati ili da postupaju proizvoljno odnosno uskraćujući pristup pravosuđu, kada su kao zaštitnici dužnosti suđenja pozvani odlučivati u sporovima koje su pred njih pojedinci iznijeli (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 137.).
239 Međutim, u svrhu očuvanja neovisnosti sudova i izbjegavanja na taj način da sustav stegovnih mjera može zaobići svoju legitimnu svrhu i upotrebljavati se u svrhu političkog nadzora nad sudskim odlukama ili pritiska na suce, ključno je da činjenica da sudska odluka sadržava moguću pogrešku u tumačenju i primjeni pravila nacionalnog prava i prava Unije ili u ocjeni činjenica i dokaza, ne može sama za sebe dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti dotičnog suca (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 138. i navedena sudska praksa).
240 Stoga, bitno je da se stegovna odgovornost suca zbog sudske odluke utvrđuje samo u slučajevima koji su u cijelosti iznimni poput onih navedenih u točki 238. ove presude i da se u tom pogledu uredi objektivnim i provjerljivim kriterijima u pogledu zahtjeva koji se temelje na dobrom sudovanju, kao i jamstvima kojima se nastoji ukloniti svaka opasnost od vanjskih pritisaka na sadržaj sudskih odluka, a time i svaka legitimna dvojba koju osobe imaju u pogledu otpornosti dotičnih sudaca i njihove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C-791/19, EU:C:2021:596, t. 139. i navedena sudska praksa).
241 U ovom slučaju, iz navoda iz zahtjevâ za prethodnu odluku ne proizlazi da se stegovna odgovornost nacionalnih redovnih sudova zbog nepoštovanja odluka Ustavnog suda, predviđena člankom 99. točkom (ș) Zakona br. 303/2004 čiji tekst ne sadržava nijedan drugi uvjet, utvrđuje samo u slučajevima koji su u cijelosti iznimni, poput onih navedenih u točki 238. ove presude, suprotno sudskoj praksi na koju se podsjeća u točkama 239. i 240. te presude.
242 Iz toga slijedi da članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a i Odluku 2006/928 treba tumačiti na način da im se ne protive nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke Ustavnog suda obvezuju redovne sudove, pod uvjetom da se nacionalnim pravom jamči neovisnost navedenom Ustavnom sudu osobito u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, kako se to zahtijeva tim odredbama. Suprotno tomu, te odredbe UEU-a i navedenu odluku treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem svaka povreda odluka nacionalnog ustavnog suda koju počine nacionalni redovni sudovi može dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti.
243 U tim okolnostima i što se tiče predmeta u kojima nacionalni propis ili praksa o kojima je riječ u glavnom postupku predstavljaju provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, zasebno ispitivanje članka 47. Povelje, kojim se samo može potvrditi zaključak već naveden u prethodnoj točki, nije potrebno kako bi se odgovorilo na pitanja sudova koji su uputili zahtjeve i kako bi se riješili sporovi koji su pred njima pokrenuti.
– Načelo nadređenosti prava Unije
244 Sudovi koji su uputili zahtjeve napominju da je sudska praksa Ustavnog suda, koja proizlazi iz odluka o kojima je riječ u glavnom postupku, i u odnosu na koju iznose dvojbe u pogledu njezine usklađenosti s pravom Unije, obvezujuća u skladu s člankom 147. stavkom 4. rumunjskog Ustava i da je nacionalni sudovi moraju poštovati kako se njihovim članovima ne bi izrekla stegovna sankcija na temelju članka 99. točke (ș) Zakona br. 303/2004. U tim okolnostima, oni žele znati protive li se načelu nadređenosti prava Unije takav nacionalni propis ili praksa i dopušta li se njime nacionalnom sudu da izuzme iz primjene takvu sudsku praksu a da njegovi članovi ne budu izloženi opasnosti da im se izrekne stegovna sankcija.
245 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Sud u svojoj ustaljenoj sudskoj praksi koja se odnosi na UEEZ već presudio da su ugovori Zajednice, za razliku od običnih međunarodnih ugovora, uspostavili novi vlastiti pravni poredak koji je uključen u pravni sustav država članica od stupanja na snagu Ugovorâ i koji su njihovi sudovi obvezni primjenjivati. Taj novi pravni poredak, u čiju su korist države članice ograničile, u područjima utvrđenima Ugovorima, svoja suverena prava i čiji su subjekti ne samo države članice, nego i njihovi državljani, ima vlastite institucije (vidjeti u tom smislu presude od 5. veljače 1963., van Gend & Loos, 26/62, EU:C:1963:1, str. 23. i od 15. srpnja 1964., Costa, 6/64, EU:C:1964:66, str. 1158. i 1159.).
246 Stoga je Sud u presudi od 15. srpnja 1964., Costa (6/64, EU:C:1964:66, str. 1158. do 1160.) uspostavio načelo nadređenosti prava Zajednice koje se shvaća kao utvrđivanje prvenstva tog prava nad pravom država članica. U tom je pogledu utvrdio da je posljedica uspostavljanja UEEZ-om vlastitog pravnog poretka, koji su države članice prihvatile na temelju reciprociteta, to da one ne mogu protiv tog pravnog poretka dati prednost naknadnoj jednostranoj mjeri niti suprotstaviti pravu koje proizlazi iz UEEZ-a bilo kakva pravila nacionalnog prava a da to pravo ne izgubi svoju prirodu prava Zajednice i ne dovede u pitanje pravnu osnovu same Zajednice. Usto, izvršna snaga prava Zajednice ne može se razlikovati od jedne do druge države članice zbog pridržavanja naknadnog nacionalnog zakonodavstva a da to ne ugrozi ostvarenje ciljeva UEEZ-a i dovede do diskriminacije na temelju državljanstva zabranjene tim Ugovorom.
247 U točki 21. svojeg mišljenja 1/91 (Sporazum o EGP-u – I), od 14. prosinca1991. (EU:C:1991:490) Sud je stoga smatrao da, iako je sklopljen u obliku međunarodnog sporazuma, UEEZ predstavlja ustavnu povelju zajednice prava i da su osnovne značajke tako uspostavljenog pravnog poretka Zajednice, među ostalim, njegova nadređenost u odnosu na prava država članica te izravan učinak cijelog niza odredbi primjenjivih na njihove državljane i na same države članice.
248 Te osnovne značajke pravnog poretka Unije i važnost njegova poštovanja potvrdila je, uostalom, bezuvjetna ratifikacija ugovorâ o izmjeni UEEZ-a i, osobito, Ugovora iz Lisabona. Naime, prilikom donošenja tog ugovora, Konferencija predstavnika vlada država članica, u svojoj Izjavi br. 17 o nadređenosti, priloženoj završnom aktu međuvladine konferencije na kojoj je donesen Ugovor iz Lisabona (SL 2002., C-326, str. 346), izričito je podsjetila na to da su, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, Ugovori i pravo koje donosi Unija na temelju Ugovorâ nadređeni pravu država članica, pod uvjetima utvrđenima u toj sudskoj praksi.
249 Valja dodati da se člankom 4. stavkom 2. UEU-a predviđa da Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima. Međutim, Unija može poštovati takvu jednakost samo ako države članice ne mogu, na temelju načela nadređenosti prava Unije, protiv pravnog poretka Unije dati prednost jednostranoj mjeri, kakva god ona bila.
250 Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Sud je opetovano potvrdio prethodnu sudsku praksu koja se odnosi na načelo nadređenosti prava Unije, načelo koje zahtijeva da sva tijela država članica osiguraju puni učinak različitih odredbi Unije, pri čemu pravo država članica ne može utjecati na učinak koji se tim različitim odredbama priznaje na području navedenih država (presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 244. i navedena sudska praksa; od 6. listopada 2021., W. Ż.(Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje) , C-487/19, EU:C:2021:798, t. 156. i od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C-564/19, EU:C:2021:949, t. 78. i navedena sudska praksa).
251 Stoga, na temelju načela nadređenosti prava Unije, činjenica da se država članica poziva na odredbe nacionalnog prava, makar i ustavne prirode, ne može ugroziti jedinstvo i učinkovitost prava Unije. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, učinci načela nadređenosti prava Unije obvezuju sva tijela države članice a da pritom nacionalne odredbe, uključujući one ustavne prirode, tomu ne mogu biti prepreka (presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 245. i navedena sudska praksa; od 6. listopada 2021., W. Ż.(Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje) , C-487/19, EU:C:2021:798, t. 157. i od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C-564/19, EU:C:2021:949, t. 79. i navedena sudska praksa).
252 U tom pogledu osobito valja podsjetiti na to da se načelom nadređenosti nalaže nacionalnom sudu koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredbi prava Unije da, ako nacionalni propis nije moguće tumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, osigura puni učinak zahtjeva tog prava u sporu o kojem odlučuje izuzimajući iz primjene, po potrebi, svaki nacionalni propis ili praksu, pa bili oni i naknadni, koji su suprotni odredbi prava Unije koja ima izravan učinak a da pritom ne mora zatražiti niti čekati prethodno stavljanje izvan snage tog nacionalnog propisa ili prakse kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen Ustavom (vidjeti u tom smislu presude od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 247. i 248. i od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C-564/19, EU:C:2021:949, t. 80.).
253 Međutim, što se tiče odredbi prava Unije na koje se odnose ovi zahtjevi za prethodnu odluku, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi da se članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, članak 325. stavak 1. UFEU-a te mjerila iz Priloga Odluci 2006/928 iznose jasno i precizno te ne podliježu nikakvom uvjetu iako imaju izravan učinak (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 2017., M. A. S. i M. B., C-42/17, EU:C:2017:936, t. 38. i 39. i od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C-83/19, C-127/19, C-195/19, C-291/19, C-355/19 i C-397/19, EU:C:2021:393, t. 249. i 250.).
254 U tom kontekstu valja pojasniti da u skladu s člankom 19. UEU-a, iako je na nacionalnim sudovima i Sudu da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i djelotvornu sudsku zaštitu koju osobe ostvaruju na temelju tog prava, Sud ima isključivu nadležnost za davanje konačnog tumačenja navedenog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., Republika Moldova, C-741/19, EU:C:2021:655, t. 45.). Međutim, na Sudu je u konačnici da u izvršavanju te nadležnosti pojasni doseg načela nadređenosti prava Unije s obzirom na relevantne odredbe tog prava jer taj doseg ne može ovisiti o tumačenju odredbi nacionalnog prava, ni o tumačenju odredbi prava Unije koje primjenjuje nacionalni sud, a koje ne odgovara tumačenju Suda. U tu svrhu, postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku, predviđen u članku 267. UFEU-a, koji je zaglavni kamen pravosudnog sustava uvedenog Ugovorima, uspostavlja dijalog između sudova, to jest između Suda i sudova država članica, koji ima za cilj osigurati jedinstveno tumačenje prava Unije, omogućujući tako osiguranje njegove usklađenosti, njegova punog učinka i njegove autonomije kao i u konačnici posebne prirode prava uspostavljenog Ugovorima (presude od 6. ožujka 2018., Achmea, C-284/16, EU:C:2018:158, t. 37. i navedena sudska praksa i od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C-561/19, EU:C:2021:799, t. 27.).
255 U ovom slučaju, sudovi koji su uputili zahtjeve ističu da su, na temelju rumunjskog Ustava, obvezani sudskom praksom koja proizlazi iz odluka Ustavnog suda o kojima je riječ u glavnom postupku i da ne mogu, a da njihovi članovi ne budu izloženi opasnosti od stegovnog postupka ili sankcija, izuzeti iz primjene tu sudsku praksu, čak i ako smatraju, s obzirom na presudu Suda donesenu u prethodnom postupku, da je navedena sudska praksa protivna pravu Unije.
256 U tom pogledu valja podsjetiti na to da odluka Suda donesena u prethodnom postupku obvezuje nacionalni sud u pogledu tumačenja odredbi prava Unije o kojima je riječ, kada potonji sud odlučuje u glavnom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2016., PFE, C-689/13, EU:C:2016:199, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
257 Stoga nacionalni sud koji je iskoristio mogućnost ili je poštovao obvezu da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a ne može biti spriječen izravno primijeniti pravo Unije u skladu s odlukom ili sudskom praksom Suda, inače će umanjiti koristan učinak te odredbe (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 1978., Simmenthal, 106/77, EU:C:1978:49, t. 20. i od 5. travnja 2016., PFE, C 689/13, EU:C:2016:199, t. 39.). Valja dodati da je ovlast, da u samom trenutku te primjene učini sve što je potrebno za izuzimanje iz primjene nacionalnog propisa ili prakse koji bi eventualno mogli onemogućiti puni učinak pravila prava Unije, sastavni dio dužnosti suda Unije čije je provođenje na nacionalnom sudu koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredbi prava Unije iako izvršavanje te ovlasti predstavlja jamstvo svojstveno neovisnosti sudaca iz članka 19. stavak 1. drugog podstavak UEU-a (vidjeti u tom smislu presude od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz et Prokurator Generalny, C-558/18 i C-563/18, EU:C:2020:234, t. 59. i od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C-564/19, EU:C:2021:949, t. 91.).
258 Stoga, svaki nacionalni propis ili praksa koji bi umanjivali djelotvornost prava Unije uskraćivanjem sudu nadležnom za primjenu tog prava ovlasti da već u samom trenutku te primjene učini sve što je potrebno za izuzimanje iz primjene nacionalne odredbe ili prakse koje bi eventualno mogle onemogućiti puni učinak pravnih pravila Unije bili bi nespojivi sa zahtjevima koji čine samu bit prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 2010., Melki i Abdeli, C-188/10 i C-189/10, EU:C:2010:363, t. 44. i navedenu sudsku praksu; od 5. travnja 2016., PFE, C-689/13, EU:C:2016:199, t. 41. i od 4. prosinca 2018., Minister for Justice and Equality i Commissioner of An Garda Síochána, C-378/17, EU:C:2018:979, t. 36.).
259 Međutim, nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke nacionalnog ustavnog suda obvezuju redovne sudove, iako potonji sudovi smatraju, s obzirom na presudu Suda donesenu u prethodnom postupku, da je sudska praksa koja proizlazi iz tih ustavnih odluka protivna pravu Unije, može spriječiti te sudove da osiguraju puni učinak zahtjevâ tog prava, odnosno učinak sprječavanja koji može biti pojačan činjenicom da se nacionalnim pravom eventualno nepoštovanje te ustavne sudske prakse kvalificira kao stegovna povreda.
260 U tom kontekstu valja istaknuti da se članku 267. UFEU-a protivi svaki nacionalni propis ili praksa koji onemogućuju nacionalnim sudovima, ovisno o slučaju, da se koriste navedenom mogućnošću ili postupe u skladu s obvezom, predviđenom u članku 267., da se obrate Sudu zahtjevom za prethodnu odluku (vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2016., PFE, C-689/13, EU:C:2016:199, t. 32. do 34. i navedenu sudsku praksu; od 19. studenoga 2019., A. K. i dr.(Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda) , C-585/18, C-624/18 i C-625/18 EU:C:2019:982, t. 103. i od 23. studenoga 2021., IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), C-564/19, EU:C:2021:949, t. 93.). Uostalom, prema sudskoj praksi na koju se podsjeća u točki 227. ove presude, činjenica da nacionalni sudovi ne podliježu stegovnim postupcima ili sankcijama zbog korištenja mogućnošću upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu na temelju članka 267. UFEU-a, koja je u njihovoj isključivoj nadležnosti, čini jamstvo svojstveno njihovoj neovisnosti. Isto tako, u slučaju da, nakon odgovora Suda, sudac nacionalnog redovnog suda zaključi da je sudska praksa nacionalnog ustavnog suda protivna pravu Unije, činjenica da taj nacionalni sudac, u skladu s načelom nadređenosti tog prava, izuzima iz primjene navedenu sudsku praksu ne može ni na koji način dovesti do utvrđivanja njegove stegovne odgovornosti.
261 U ovom slučaju, iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da su stegovni postupci pokrenuti na temelju članka 99. točke (ș) Zakona br. 303/2004 protiv određenih sudaca sudova koji su uputili zahtjeve nakon što su podnijeli zahtjev za prethodnu odluku. Usto, u slučaju da odgovor Suda navede te sudove da izuzmu iz primjene sudsku praksu Ustavnog suda koja proizlazi iz odluka o kojima je riječ u glavnom postupku, ne čini se da, s obzirom na sudsku praksu Ustavnog suda iz točke 58. ove presude, nije isključeno ni da postoji opasnost da će suci koji su bili u sastavu tih sudova biti izloženi opasnosti od stegovnih sankcija.
262 Iz toga slijedi da načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da mu se protive nacionalni propis ili praksa prema kojima su nacionalni redovni sudovi obvezani odlukama nacionalnog ustavnog suda i stoga ne mogu, jer bi time počinili stegovnu povredu, izuzeti iz primjene na temelju vlastite ovlasti sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je s obzirom na presudu Suda ta sudska praksa protivna članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a, članku 325. stavku 1. UFEU-a ili Odluci 2006/928.
263 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetima C-357/19, C-379/19, C-811/19 i C-840/19 te jedino pitanje u predmetu C-547/19, valja odgovoriti da:
– članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a i Odluku 2006/928 treba tumačiti na način da im se ne protive nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke nacionalnog ustavnog suda obvezuju redovne sudove, pod uvjetom da se nacionalnim pravom jamči neovisnost navedenom ustavnom sudu, osobito u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, kako se to zahtijeva tim odredbama. Suprotno tomu, te odredbe UEU-a i navedene odluke treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem svaka povreda odluka nacionalnog ustavnog suda koju počine nacionalni redovni sudovi može dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti;
– načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da mu se protive nacionalni propis ili praksa prema kojima su nacionalni redovni sudovi obvezani odlukama nacionalnog ustavnog suda i stoga ne mogu, jer bi time počinili stegovnu povredu, izuzeti iz primjene na temelju vlastite ovlasti sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je s obzirom na presudu Suda ta sudska praksa protivna članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a, članku 325. stavku 1. UFEU-a ili Odluci 2006/928.
Troškovi
264 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudovima koji su uputili zahtjeve, na tim je sudovima da odluče o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
1. Odluka Komisije 2006/928/EZ od 13. prosinca 2006. o uspostavi mehanizma za suradnju i provjeru napretka Rumunjske u ispunjavanju posebnih mjerila na području reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije pravno je obvezujuća za Rumunjsku u svim svojim dijelovima sve dok ne bude stavljena izvan snage. Mjerila koja se navode u njezinu Prilogu odnose se na to da se osigura da se u toj državi članici poštuje vrijednost vladavine prava iz članka 2. UEU-a te su obvezujuća za navedenu državu članicu, na način da je ona dužna poduzeti odgovarajuće mjere u svrhu ispunjavanja tih mjerila, uzimajući valjano u obzir, na temelju načela lojalne suradnje, propisanog u članku 4. stavku 3. UEU-a, izvješća koja je Europska komisija izradila na temelju navedene odluke, konkretno preporuke iznesene u navedenim izvješćima.
2. Članak 325. stavak 1. UFEU-a, u vezi s člankom 2. Konvencije sastavljene na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica, potpisane u Luksemburgu 26. srpnja 1995., te Odluku 2006/928 treba tumačiti na način da im se protive nacionalni propis ili praksa prema kojima su presude u području korupcije i utaje poreza na dodanu vrijednost (PDV) koje u prvom stupnju nisu donijela sudska vijeća specijalizirana za to područje ili, u žalbenom postupku, sudska vijeća čiji su svi članovi odabrani ždrijebom, apsolutno ništave tako da te predmete povezane s korupcijom i utajom PDV-a treba, ovisno o slučaju, nakon izvanredne žalbe protiv pravomoćnih odluka, preispitati u prvom i/ili drugom stupnju, s obzirom na to da primjena tog nacionalnog propisa ili prakse može dovesti do sustavne opasnosti od nekažnjivosti djela koja čine teška kaznena djela prijevare usmjerena protiv financijskih interesa Unije ili kaznena djela korupcije općenito. Obveza osiguravanja da će se za takva kaznena dijela izreći učinkovite i odvraćajuće kaznene sankcije ne oslobađa sud koji je uputio zahtjev od provjere nužnog poštovanja temeljnih prava zajamčenih člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima a da pritom taj sud ne može primijeniti nacionalni standard zaštite temeljnih prava koji podrazumijeva takvu sustavnu opasnost od nekažnjivosti.
3. Članak 2. i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a i Odluku 2006/928 treba tumačiti na način da im se ne protive nacionalni propis ili praksa prema kojima odluke nacionalnog ustavnog suda obvezuju redovne sudove, pod uvjetom da se nacionalnim pravom jamči neovisnost navedenom nacionalnom sudu osobito u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, kako se to zahtijeva tim odredbama. Suprotno tomu, te odredbe UEU-a i navedenu odluku treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem svaka povreda odluka nacionalnog ustavnog suda koju počine nacionalni redovni sudovi može dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti.
4. Načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da mu se protive nacionalni propis ili praksa prema kojima su nacionalni redovni sudovi obvezani odlukama nacionalnog ustavnog suda i stoga ne mogu, jer bi time počinili stegovnu povredu, izuzeti iz primjene na temelju vlastite ovlasti sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je s obzirom na presudu Suda ta sudska praksa protivna članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a, članku 325. stavku 1. UFEU-a ili Odluci 2006/928.
Potpisi
* Jezik postupka: rumunjski