–

za Recorded Artists Actors Performers Ltd, Y. McNamara, BL, L. Scales, solicitor, i M. Collins, SC,

–

za Phonographic Performance (Ireland) Ltd, H. Sheehy, solicitor, P. Gallagher i J. Newman, SC, te J. O’Connell, BL,

–

za Irsku, M. Browne, P. Clifford i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. McCanna i J. Bridgemana, SC,

–

za Europsku komisiju, J. Samnadda, J. Norris, É. Gippini Fournier i A. Biolan, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.), u vezi s, osobito, Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO), koji je usvojen 20. prosinca 1996. u Ženevi te u ime Europske zajednice odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 103., str. 83.; u daljnjem tekstu: WPPT).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Recorded Artists Actors Performers Ltd (u daljnjem tekstu: RAAP), s jedne strane, i društva Phonographic Performance (Ireland) Ltd (u daljnjem tekstu: PPI), Ministera for Jobs, Enterprise and Innovation (ministar rada, poduzetništva i inovacija, Irska), Irelanda (Irska) i Attorney Generala, s druge strane, u vezi s pravom državljana trećih država na jedinstvenu pravičnu naknadu za doprinos u stvaranju fonograma koji se koristi u Irskoj.

3

U članku 19. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1155., str. 331.; u daljnjem tekstu: Bečka konvencija) propisuje se:

„Prilikom potpisivanja, ratifikacije, prihvata ili odobrenja ugovora ili pristupa ugovoru država može staviti [izjaviti] rezervu […]”

4

U članku 21. te konvencije određuje se:

„1.   Rezerva stavljena [izjavljena] prema nekoj drugoj stranci u skladu s člancima 19., 20. i 23.:

2.   Rezerva ne mijenja odredbe ugovora za ostale stranke ugovora u njihovim međusobnim odnosima.

[…]”

5

Međunarodna konvencija za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju sklopljena je u Rimu 26. listopada 1961. (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija).

6

Europska unija nije stranka te konvencije. S druge strane, to su sve njezine države članice, osim Republike Malte.

7

U članku 2. navedene konvencije određuje se:

„1.   Za potrebe ove Konvencije, nacionalni tretman znači tretman priznat domaćim pravom države ugovornice u kojoj se zaštita zahtijeva:

[…]

2.   Nacionalni tretman mora biti usklađen sa zaštitom koja se izričito jamči i ograničenjima izričito predviđenim u ovoj Konvenciji.”

8

U skladu s člankom 4. te konvencije:

„Svaka država ugovornica priznat će nacionalni tretman umjetnicima izvođačima ako se ispuni jedna od sljedećih pretpostavaka:

[…]”

9

U članku 5. Rimske konvencije određuje se:

„1.   Svaka država ugovornica priznat će nacionalni tretman proizvođačima fonograma ako se ispuni jedna od sljedećih pretpostavaka:

2.   Ako je fonogram prvi puta izdan u državi koja nije ugovornica, ali je također izdan, unutar trideset dana od dana prvog izdavanja, u državi ugovornici (istodobno izdavanje), smatrat će se da je taj fonogram prvi puta izdan u državi ugovornici.

3.   Notifikacijom položenom kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda svaka država ugovornica može izjaviti da neće primjenjivati mjerilo izdavanja ili mjerilo fiksiranja. Ta notifikacija može se položiti u vrijeme ratifikacije, prihvata ili pristupa Konvenciji, ili u bilo kojem drugom trenutku nakon toga; u posljednjem slučaju notifikacija će proizvesti učinak istekom šest mjeseci nakon što je bila položena.”

10

U članku 17. te konvencije predviđa se:

„Svaka država koja na dan 26. listopada 1961. priznaje proizvođačima fonograma zaštitu samo na temelju mjerila fiksiranja može, notifikacijom položenom kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, izjaviti u vrijeme ratifikacije, prihvata ili pristupa da će za potrebe članka 5. primjenjivati samo mjerilo fiksiranja […]”

11

Unija i njezine države članice stranke su WPPT‑a. Taj međunarodni sporazum stupio je na snagu u odnosu na Uniju i određene države članice, među kojima i Irsku, 14. ožujka 2010. U odnosu na druge države članice stupio je na snagu nakon tog datuma. Ukupno je oko stotinu država stranaka WPPT‑a.

12

Članak 1. stavak 1. WPPT‑a glasi kako slijedi:

„Ništa u ovom Ugovoru ne ukida postojeće obveze što ih ugovorne stranke imaju jedna prema drugoj prema [Rimskoj konvenciji].”

13

U članku 2. WPPT‑a propisuje se:

„Za potrebe ovog Ugovora:

[…]”

14

U skladu s člankom 3. WPPT‑a, naslovljenim „Ovlaštenici na zaštitu prema ovom ugovoru”:

„1.   Ugovorne stranke priznaju zaštitu predviđenu ovim Ugovorom umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma koji su državljani drugih ugovornih stranaka.

2.   Državljanima drugih ugovornih stranaka smatraju se umjetnici izvođači ili proizvođači fonograma koji ispunjavaju kriterije za pravo [koji bi ispunjavali kriterije za ostvarivanje prava] na zaštitu predviđenu Rimskom konvencijom, kad bi sve ugovorne stranke ovog Ugovora, bile ugovornice te Konvencije. U pogledu tih kriterija za pravo na zaštitu ugovorne će stranke primjenjivati relevantne definicije iz članka 2. ovog Ugovora.

3.   Svaka ugovorna stranka koja se služi mogućnostima predviđenim člankom 5. stavkom 3. Rimske konvencije ili, za potrebe članka 5. iste Konvencije njezinim člankom 17., to će izjaviti, kao što se predviđa u tim odredbama, glavnom direktoru [WIPO‑a].”

15

U članku 4. WPPT‑a, naslovljenom „Nacionalni tretman”, predviđa se:

„1.   Svaka ugovorna stranka priznaje državljanima drugih ugovornih stranaka, kako je definirano u članku 3., stavku 2., isti tretman koji priznaje svojim državljanima u pogledu isključivih prava posebno zajamčenih ovim Ugovorom, i u pogledu prava na pravičnu naknadu predviđenu u članku 15. ovog Ugovora.

2.   Obveza predviđena u stavku 1. ne primjenjuje se u mjeri u kojoj se druga ugovorna stranka služi rezervama dopuštenim člankom 15., stavkom 3. ovog Ugovora.”

16

Članak 15. WPPT‑a, naslovljen „Pravo na naknadu za emitiranje i priopćavanje javnosti”, glasi kako slijedi:

„1.   Umjetnici izvođači i proizvođači fonograma uživaju pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu za neposrednu ili posrednu uporabu fonograma izdanih u komercijalne svrhe za emitiranje ili za bilo koje priopćavanje javnosti.

2.   Ugovorne stranke mogu svojim nacionalnim zakonodavstvom odrediti da jedinstvenu pravičnu naknadu mogu od korisnika zahtijevati umjetnik izvođač ili proizvođač fonograma ili oba. Ugovorne stranke mogu odrediti nacionalnim zakonodavstvom, kad nedostaje sporazum između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, uvjete prema kojima će umjetnici izvođači i proizvođači fonograma dijeliti jedinstvenu pravičnu naknadu.

3.   Svaka ugovorna stranka može, u notifikaciji koja se polaže kod glavnog direktora WIPO‑a, izjaviti da će odredbe iz stavka 1. primjenjivati samo u pogledu određenih uporaba, ili da će njihovu primjenu ograničiti na neki drugi način, ili da uopće neće primjenjivati te odredbe.

4.   Za potrebe ovog članka, smatra se da su fonogrami koji su stavljeni na raspolaganje javnosti putem žica ili bez žica na način da im svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje pojedinačno odabere, izdani u komercijalne svrhe.”

17

U članku 23. stavku 1. WPPT‑a određuje se:

„Ugovorne se stranke obvezuju da će usvojiti, u skladu sa svojim pravnim sustavima, mjere koje su potrebne za osiguranje primjene ovog Ugovora.”

18

U skladu s člankom 33. WPPT‑a:

„Glavni direktor WIPO‑a depozitar je ovog Ugovora.”

19

I dok su Unija, njezine države članice i mnoge treće države ratificirale WPPT bez rezervi na temelju članka 15. stavka 3. tog međunarodnog sporazuma, pojedine treće države, među kojima Sjedinjene Američke Države, Republika Čile, Republika Singapur, Narodna Republika Kina, Australija, Ruska Federacija, Republika Koreja, Kanada, Republika Indija i Novi Zeland, izjavile su spomenute rezerve.

20

Tako, među ostalim, notifikacije br. 8, 66 i 92, koje se odnose na WPPT, sadržavaju sljedeće izjave:

„U skladu s [člankom 15. stavkom 3. WPPT‑a], Sjedinjene Američke Države primjenjivat će [članak 15. stavak 1. tog ugovora] samo na određene radnje emitiranja i priopćavanja javnosti digitalnim putem za koje se plaća izravna ili neizravna naknada za prijem, odnosno na druge oblike prenošenja sadržaja i priopćavanja na digitalnom fonogramu, kako je predviđeno zakonodavstvom Sjedinjenih Američkih Država.”

„[…] Narodna Republika Kina ne smatra se vezanom člankom 15. stavkom 1. [WPPT‑a]. […]”

„[…] U skladu s [člankom 15. stavkom 3. WPPT‑a], […] Republika Indija izjavljuje da se odredba [članka 15. stavka 1. tog ugovora], koja se odnosi na jedinstvenu pravičnu naknadu umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma, neće primjenjivati u Indiji.”

21

U uvodnim izjavama 5. do 7., 12. i 13. Direktive 2006/115 navodi se:

[…]

22

Članak 8. te direktive, koji se nalazi u njezinu poglavlju II. i nosi naslov „Prava srodna autorskom pravu”, u stavku 2. predviđa:

„Države članice moraju predvidjeti pravo kojim će se osigurati plaćanje jedinstvene primjerene [pravične] naknade od strane korisnika, ako se fonogram, izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, te raspodjelu takve naknade između odnosnih umjetnika izvođača i proizvođača fonograma. Države članice mogu, u slučaju nepostojanja sporazuma između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, utvrditi uvjete u vezi s raspodjelom takve naknade.”

23

U članku 11. spomenute direktive, naslovljenom „Vremenska primjena”, propisuje se:

„1.   Ova Direktiva primjenjuje se na sva autorska djela, sve izvedbe, sve fonograme, sva radiodifuzijska emitiranja i sve prve fiksacije filmova što se navode u ovoj Direktivi, i što su 1. srpnja 1994. bili zaštićeni zakonodavstvima država članica o autorskom pravu i srodnim pravima ili što su na taj datum udovoljavali uvjetima zaštite prema ovoj Direktivi.

2.   Ova se Direktiva primjenjuje ne dovodeći u pitanje postupke iskorištavanja ostvarene prije 1. srpnja 1994.

[…]”

24

Direktivom 2006/115 kodificirana je i stavljena izvan snage Direktiva Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 1992., L 346, str. 61.). U njoj se ne utvrđuje rok za prenošenje, nego se u članku 14. i dijelu B Priloga I. upućuje na rokove za prenošenje Direktive 92/100 i direktiva kojima je potonja izmijenjena. Ti rokovi istekli su 1. srpnja 1994., 30. lipnja 1995. odnosno 21. prosinca 2002.

25

Tekst članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 istovjetan je tekstu članka 8. stavka 2. Direktive 92/100.

26

U članku 38. stavku 1. Copyright and Related Rights Acta 2000 (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2000.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: CRR Act), predviđa se:

„Osoba koja namjerava:

ima pravo to učiniti ako

27

U članku 184. CRR Acta, koji se nalazi u njegovu dijelu II., određuje se:

„1.   Književno, dramsko, glazbeno ili umjetničko djelo, zvučni zapis, film, tipografsko uređenje objavljenog izdanja ili izvorna baza podataka ispunjavaju uvjete za zaštitu autorskim pravom ako su prvi put zakonito učinjeni dostupnim javnosti

2.   U svrhe ovog članka, smatra se da je činjenje dostupnim javnosti djela u jednoj zemlji, teritoriju, državi ili području prvo zakonito činjenje dostupnim javnosti čak i ako se ono istodobno zakonito učini dostupnim javnosti na drugom mjestu; u tu se svrhu smatra da je istodobno svako zakonito činjenje dostupnim javnosti djela na drugom mjestu u proteklih 30 dana.”

28

U članku 208. stavku 1. tog zakona, koji se nalazi u njegovu dijelu III., propisuje se:

„Umjetnik ima pravo primiti od nositelja autorskog prava na zvučnom zapisu pravičnu naknadu kada se zvučni zapis cjelokupne izvedbe ili njezina bitnog dijela, koji ispunjava uvjete te je stavljen na raspolaganje javnosti u komercijalne svrhe,

29

U članku 287. navedenog zakona, koji se također nalazi u njegovu dijelu III., određuje se:

„U ovom dijelu i dijelu IV.

‚zemlja koja ispunjava kriterije’ znači

‚pojedinac koji ispunjava kriterije’ znači državljanin zemlje koja ispunjava kriterije, pojedinac koji podliježe pravilima zemlje koja ispunjava kriterije ili pojedinac koji ima prebivalište ili uobičajeno boravište u zemlji koja ispunjava kriterije; i

‚osoba koja ispunjava kriterije’ znači irski državljanin ili pojedinac koji ima prebivalište ili uobičajeno boravište na domaćem državnom području.”

30

U članku 288. istog zakona određuje se:

„Izvedba ispunjava kriterije u svrhe odredaba ovog dijela [III.] i dijela IV. ako je izvodi pojedinac ili osoba koja ispunjava kriterije odnosno ako se odvija u zemlji, teritoriju, državi ili području koje ispunjava kriterije u skladu s ovim poglavljem.”

31

U članku 289. stavku 1. CRR Acta propisuje se:

„Vlada nalogom može svaku zemlju, teritorij, državu ili područje u pogledu kojeg je sigurna da je zakonski propisalo odredbu kojom se primjereno štite irske izvedbe, odnosno da će je propisati, odrediti kao zemlju koja ispunjava kriterije i uživa zaštitu prema ovom dijelu [III.] i dijelu IV.”

32

Tužitelj u glavnom postupku društvo je irskog prava RAAP koje se bavi kolektivnim upravljanjem pravima umjetnika izvođača.

33

Prvi tuženik u glavnom postupku, PPI, također društvo irskog prava, bavi se kolektivnim upravljanjem pravima proizvođača fonograma.

34

RAAP i PPI sklopili su ugovor u skladu s kojim se naknade koje se u Irskoj mogu zahtijevati za javno izvođenje, u barovima i na drugim javno dostupnim mjestima, odnosno za radiodifuzijsko emitiranje snimljene glazbe moraju, nakon što ih korisnici plate PPI‑ju, podijeliti s umjetnicima izvođačima, zbog čega ih PPI djelomično prenosi RAAP‑u. Međutim, ta se dva društva ne mogu sporazumjeti o dosegu tog ugovora kada je riječ o naknadama koje su plaćene PPI‑ju u slučajevima u kojima je glazbu izvodio umjetnik koji nije ni državljanin države članice EGP‑a niti u njoj boravi.

35

U tom pogledu RAAP smatra da se sve naknade koje se mogu zahtijevati moraju, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2006/115 i međunarodnim sporazumima na koje ona upućuje, dijeliti između proizvođača fonograma i umjetnika izvođača. Prema mišljenju tog društva, državljanstvo i boravište umjetnika u tom smislu nisu relevantni.

36

S druge strane, PPI ističe da je sustav ustanovljen CRR Actom – na temelju kojeg umjetnici izvođači koji nisu ni državljani države članice EGP‑a niti u njoj borave te čije izvedbe ne potječu sa zvučnog zapisa izvedenog u EGP‑u nemaju pravo na udio u naknadama koje se mogu zahtijevati u slučaju javnih izvedbi u Irskoj – u skladu s Direktivom 2006/115 i međunarodnim sporazumima na koje ona upućuje. Prema njegovu mišljenju, kada bi se umjetnicima plaćala naknada za to što se u Irskoj drugi koriste fonogramima čijem su stvaranju doprinijeli povrijedio bi se pristup međunarodnog reciprociteta koji je Irska legitimno usvojila. Osobito, ako bi se prihvatilo RAAP‑ovo stajalište, umjetnike izvođače iz Sjedinjenih Američkih Država plaćalo bi se u Irskoj, iako, prema tvrdnjama PPI‑ija, ta treća država samo djelomično priznaje pravo na pravičnu naknadu irskim umjetnicima izvođačima.

37

Zbog navedenog neslaganja RAAP smatra nedostatnima iznose koje mu plaća PPI te je protiv njega podnio tužbu pred High Courtom (Visoki sud, Irska), sudom koji je uputio zahtjev.

38

Taj sud ističe da članci 38., 184., 208., 287. i 288. CRR Acta, ako ih se tumači zajedno, djeluju na način da – ako nije usvojen nalog na temelju članka 289. tog zakona, što do sada nije učinjeno – umjetnicima izvođačima koji su državljani država izvan EGP‑a i koji nemaju prebivalište odnosno boravište u EGP‑u uskraćuju pravo na udio u naknadama koje se mogu zahtijevati prilikom izvođenja u Irskoj njihovih izvedbi snimljenih izvan EGP‑a, zbog čega proizvođači fonograma, uključujući one izvan EGP‑a, primaju cjelokupan iznos tih naknada.

39

Na taj način, u slučaju zvučnih zapisa koji uključuju proizvođače fonograma i umjetnike izvođače iz Sjedinjenih Američkih Država, ti proizvođači mogli bi primiti cjelokupan iznos naknada koje plaćaju korisnici u Irskoj.

40

Spomenuti sud navodi da je razlog tomu činjenica da su kriteriji za dobivanje naknade koji su predviđeni CRR Actom različiti za proizvođače fonograma i umjetnike izvođače. Dvojbeno je, međutim, je li takvo nacionalno zakonodavstvo u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2006/115, s obzirom na to da navedena odredba zahtijeva da države članice predvide jedinstvenu pravičnu naknadu koju plaća korisnik i koju dijele proizvođači fonograma i umjetnici izvođači.

41

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da CRR Act – koji jednako tretira sve umjetnike izvođače koji su državljani države članice Unije odnosno EGP‑a ili u njoj borave – poštuje pravila UFEU‑a o zabrani svakog oblika diskriminacije. Međutim, navedeni zakon mora biti u skladu i s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2006/115, koji općenito propisuje da države članice moraju osigurati raspodjelu pravične naknade „između odnosnih umjetnika izvođača i proizvođača fonograma”. Sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim utvrditi u kojoj mjeri i na koji način tu direktivu valja tumačiti u odnosu na Rimsku konvenciju, koje je Irska stranka, te u odnosu na WPPT, kojeg su stranke i Irska i Unija.

42

Osim toga, važno je pojasniti koje su posljedice rezervi što su ih na temelju WPPT‑a izjavile pojedine treće države, među kojima Sjedinjene Američke Države. Ta problematika otvara, među ostalim, pitanje raspolaže li država članica diskrecijskom ovlašću kako bi odgovorila na te rezerve.

43

S obzirom na njegovu veliku važnost, u glavni su se postupak uključili ministar rada, poduzetništva i inovacija, Irska i Attorney General kao drugi, treći i četvrti tuženik.

44

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

45

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115, u vezi s Rimskom konvencijom i/ili WPPT‑om, tumačiti na način da mu se protivi to da država članica – u okviru prenošenja u svoje zakonodavstvo pojma „odnosni umjetnici izvođači” iz te odredbe, kojim se označavaju umjetnici koji imaju pravo na u njoj navedeni dio jedinstvene pravične naknade – isključi umjetnike državljane država izvan EGP‑a, osim onih s prebivalištem odnosno boravištem u EGP‑u i onih koji su stvaranju fonograma doprinijeli na području EGP‑a.

46

U tom pogledu najprije valja podsjetiti na to da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega u pravilu trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, kojom prilikom u obzir treba uzeti tekst te odredbe, njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presude od 19. rujna 2000., Linster, C‑287/98, EU:C:2000:468, t. 43.; od 22. rujna 2011., Budějovický Budvar, C‑482/09, EU:C:2011:605, t. 29. i od 1. listopada 2019., Planet49, C‑673/17, EU:C:2019:801, t. 47.).

47

U skladu s tom sudskom praksom, Sud je naglasio da nije na državama članicama da definiraju pojmove iz direktiva u području autorskog prava i srodnih prava u kojima se izričito ne upućuje na pravo država članica, kao što su pojmovi „javnost” i „pravična naknada” (presude od 6. veljače 2003., SENA, C‑245/00, EU:C:2003:68, t. 24.; od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 31. i od 30. lipnja 2011., VEWA, C‑271/10, EU:C:2011:442, t. 25. i 26.).

48

Isto vrijedi i za pojam „odnosni umjetnici izvođači” iz članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115. Budući da se u toj direktivi u pogledu dosega spomenutog pojma uopće ne upućuje na nacionalna prava, valja ga ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir tekst navedene odredbe, njezin kontekst i ciljeve koji se žele ostvariti spomenutom direktivom.

49

Kada je riječ o tekstu članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115, treba istaknuti da se u toj odredbi izričito ne pojašnjava odnosi li se pojam „odnosni umjetnici izvođači” samo na umjetnike izvođače državljane država na čijem se državnom području primjenjuje ta direktiva ili na umjetnike izvođače državljane neke druge države.

50

Kada je riječ o kontekstu te odredbe i ciljevima Direktive 2006/115, valja naglasiti to da iz njezinih uvodnih izjava 5. do 7. proizlazi da je njezin cilj osigurati daljnji stvaralački i umjetnički rad autora i umjetnika izvođača propisivanjem usklađene pravne zaštite koja jamči mogućnost ostvarivanja odgovarajućeg dohotka i povrata ulaganja, „[u skladu] s međunarodnim konvencijama na kojima se temelje zakoni o autorskom pravu i srodnim pravima mnogih država članica”.

51

Iz toga slijedi da pojmove iz te direktive valja tumačiti u skladu s jednakovrijednim pojmovima iz tih konvencija (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 55.; od 10. studenoga 2016., Vereniging Openbare Bibliotheken, C‑174/15, EU:C:2016:856, t. 33. i od 29. srpnja 2019., Pelham i dr., C‑476/17, EU:C:2019:624, t. 53.).

52

Među navedenim je konvencijama WPPT, kojeg su ugovorne stranke Unija i sve njezine države članice.

53

U skladu s člankom 2. točkom (a) WPPT‑a, pojam „umjetnici izvođači” odnosi se na sve osobe „koje glume, pjevaju, recitiraju, deklamiraju, pokretima izvode, interpretiraju, ili na drugi način izvode književna ili umjetnička djela ili izražaje folklora”. Osim toga, iz članka 2. točke (b) tog međunarodnog sporazuma proizlazi da fonogram znači, među ostalim, fiksiranje zvukova iz te izvedbe.

54

Članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 priznaje tim osobama pravo kompenzatorne naravi čiji je povod priopćavanje javnosti izvedbe djela fiksiranog na fonogram izdan u komercijalne svrhe (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 30. i 32.).

55

Konkretno, iz navedene odredbe proizlazi to da se zakonodavstvom svake države članice mora osigurati, s jedne strane, plaćanje korisnika jedinstvene pravične naknade, ako se fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak tog fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, i, s druge strane, raspodjela te naknade između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma.

56

Iako svakoj državi članici ostavlja mogućnost da, u slučaju nepostojanja sporazuma između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, utvrdi uvjete u vezi s raspodjelom spomenute naknade, članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 sadržava jasnu i bezuvjetnu obvezu priznavanja prava na pravičnu naknadu tim umjetnicima i proizvođačima, koja se među njima dijeli. Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 5., 12. i 13. te direktive, udio u naknadi koja se plaća umjetniku izvođaču treba biti odgovarajući i odražavati važnost njegova doprinosa stvaranju fonograma.

57

To kompenzatorno pravo srodno je autorskom pravu, što potvrđuje naslov poglavlja II. Direktive 2006/115, u kojem se nalazi njezin članak 8.

58

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 80. svojeg mišljenja, obveza osiguravanja pravične naknade koja se dijeli između proizvođača fonograma i umjetnika izvođača, predviđena u članku 8. stavku 2. Direktive 2006/115, primjenjuje se u slučaju korištenja fonograma ili njegova umnoženog primjerka u Uniji.

59

To je slučaj kada se priopćavanje fonograma, kao povod spomenutom srodnom pravu, odvija prema javnosti jedne ili više država članica. Naime, budući da u navedenoj direktivi nije pojašnjeno njezino teritorijalno područje primjene, ono odgovara teritorijalnom području primjene Ugovorâ, navedenom u članku 52. UEU‑a (presuda od 4. svibnja 2017., El Dakkak i Intercontinental, C‑17/16, EU:C:2017:341, t. 22. i 23. te navedena sudska praksa). Ne dirajući time u članak 355. UFEU‑a, spomenuto područje primjene čine državna područja država članica.

60

Osim toga, da bi se navedena obveza iz članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 primjenjivala, fonogram mora udovoljiti kriterijima vremenske primjene, navedenima u njezinu članku 11.

61

S druge strane, u spomenutoj se direktivi, koja bez daljnjeg pojašnjenja upućuje na „umjetnike izvođače” i „proizvođače fonograma”, ne propisuje nijedan uvjet prema kojem bi umjetnik izvođač odnosno proizvođač fonograma morao biti državljanin države članice EGP‑a ili prebivati odnosno boraviti u toj državi niti uvjet prema kojem bi mjesto stvaralačkog ili umjetničkog rada moralo biti povezano s državnim područjem države članice EGP‑a.

62

Suprotno tomu, kontekst članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 i njezini ciljevi, navedeni u točki 50. ove presude, kao i nadređenost međunarodnih sporazuma koje sklopi Unija nad drugim vrstama akata sekundarnog prava, koja proizlazi iz članka 216. stavka 2. UFEU‑a (presuda od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr., C‑366/10, EU:C:2011:864, t. 50.), nalažu tumačenje spomenutog članka 8. stavka 2., u mjeri u kojoj je to moguće, u skladu s WPPT‑om (vidjeti po analogiji presudu od 18. ožujka 2014., Z, C‑363/12, EU:C:2014:159, t. 72.). Taj međunarodni sporazum, koji je sastavni dio pravnog poretka Unije (vidjeti osobito presude od 30. travnja 1974., Haegeman, 181/73, EU:C:1974:41, t. 5. i od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 28. do 30.), načelno obvezuje Uniju i njezine države članice na priznavanje prava na jedinstvenu pravičnu naknadu kako umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma koji su državljani država članica Unije tako i onima koji su državljani drugih ugovornih stranaka WPPT‑a.

63

Naime, s jedne strane, na temelju članka 15. stavka 1. WPPT‑a, njegove ugovorne stranke moraju umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma priznati pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu kada se fonogrami izdani u komercijalne svrhe koriste za radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo koje priopćavanje javnosti. Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točkama 72. i 73. svojeg mišljenja, prenošenje te obveze u pravo Unije bilo je, prilikom stupanja na snagu WPPT‑a u odnosu na Uniju 14. ožujka 2010., već osigurano člankom 8. stavkom 2. Direktive 2006/115, kojim je bez izmjena zamijenjen članak 8. stavak 2. Direktive 92/100.

64

S druge strane, u članku 4. stavku 1. WPPT‑a pojašnjava se da svaka ugovorna stranka priznaje to pravo „državljanima drugih ugovornih stranaka”, u smislu njegova članka 3. stavka 2., jednako kao svojim državljanima.

65

U potonjoj odredbi propisano je da se izraz „državljani drugih ugovornih stranaka” odnosi na umjetnike i proizvođače fonograma koji bi ispunjavali kriterije za ostvarivanje prava na zaštitu predviđenu Rimskom konvencijom kad bi sve ugovorne stranke WPPT‑a bile ugovornice te konvencije, pri čemu se doseg izraza upotrijebljenih u tim kriterijima definira u članku 2. WPPT‑a.

66

Na taj način WPPT, na temelju zajedničkog učinka svojeg članka 3. stavka 2. i članka 4. stavka 1., preuzima kriterije iz Rimske konvencije, koji su stoga relevantni za utvrđivanje dosega članka 15. WPPT‑a, s kojim je navedeni članak 4. stavak 1. izričito povezan.

67

U tom pogledu treba istaknuti da na temelju članka 4. Rimske konvencije svi umjetnici izvođači državljani države koja je njezina stranka moraju uživati nacionalni tretman koji druge države stranke te konvencije priznaju svojim državljanima ako je, među ostalim, izvedba snimljena na fonogramu koji je zaštićen prema njezinu članku 5. To je osobito slučaj kada je, kao što to proizlazi iz stavka 1. točke (a) potonjeg članka, proizvođač fonograma državljanin države koja je stranka Rimske konvencije, a različita je od države na čijem se državnom području fonogram koristi.

68

Iz svih navedenih razmatranja proizlazi to da ostvarivanje prava na jedinstvenu pravičnu naknadu, koje se priznaje u članku 8. stavku 2. Direktive 2006/115 – kojim se u pravu Unije osigurava primjena članka 15. stavka 1. WPPT‑a – nacionalni zakonodavac ne može ograničiti samo na državljane država članica EGP‑a.

69

Točno je da iz članka 15. stavka 3. WPPT‑a proizlazi to da svaka stranka tog međunarodnog sporazuma može, u notifikaciji rezerve koju polaže kod glavnog direktora WIPO‑a, izjaviti da ne priznaje pravo na pravičnu naknadu iz članka 15. stavka 1. navedenog sporazuma odnosno da, iako ga priznaje, ograničava njegovu primjenu na svojem državnom području. Kao što se to propisuje u članku 4. stavku 2. WPPT‑a, obveza predviđena u članku 15. stavku 1. tog međunarodnog sporazuma ne primjenjuje se u mjeri u kojoj su izjavljene spomenute rezerve.

70

Međutim, kao što to proizlazi iz registra notifikacija WIPO‑a, Unija, njezine države članice i velik broj trećih država stranaka WPPT‑a nisu izjavile rezervu na temelju članka 15. stavka 3. WPPT‑a te su, posljedično, međusobno vezane člankom 4. stavkom 1. i člankom 15. stavkom 1. tog međunarodnog sporazuma.

71

U tim okolnostima, država članica ni u kojem slučaju ne može članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 primijeniti na način da iz ostvarivanja prava na pravičnu naknadu isključi sve umjetnike izvođače koji su državljani država izvan EGP‑a, osim onih s prebivalištem odnosno boravištem u EGP‑u ili onih čiji se doprinos stvaranju fonograma ostvario u EGP‑u, a da time ne povrijedi navedeni sporazum.

72

Taj zaključak ne dovodi u pitanje činjenica da su pojedine države članice izjavile rezervu na temelju članka 5. stavka 3. odnosno članka 17. Rimske konvencije i položile je kod glavnog direktora WIPO‑a u skladu s člankom 3. stavkom 3. WPPT‑a. Naime, iako iz članka 1. tog međunarodnog sporazuma proizlazi da nijedna njegova odredba ne može osloboditi države članice od njihovih obveza prema Rimskoj konvenciji (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 50.), spomenuta rezerva, po svojoj prirodi, dopušta isključivo ograničavanje obveza koje je preuzela država članica na temelju te konvencije, ali za nju ne stvara nikakve obveze. Iz toga proizlazi da se ona ni u kojem slučaju ne može smatrati obvezom navedene države čije bi ispunjenje moglo biti onemogućeno tumačenjem članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 iznesenim u točki 68. ove presude.

73

Na zaključak iz točke 71. ove presude ne utječe ni okolnost, koju je Irska istaknula u svojim očitovanjima pred Sudom, da se stranke poput umjetnika izvođača odnosno društva za kolektivno upravljanje njihovim pravima ne mogu izravno pozvati na članke 4. i 15. WPPT‑a pred irskim sudovima zbog toga što, kako je to istaknuo Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 48.), navedene odredbe nemaju izravan učinak.

74

Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 127. svojeg mišljenja, navedena okolnost ni na koji način ne umanjuje potrebu da se članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 tumači u skladu s tim međunarodnim sporazumom (vidjeti po analogiji presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 48., 51. i 52.). Sve zainteresirane stranke mogu se pozvati na navedenu odredbu pred irskim sudovima kako bi – u okviru spora poput onoga u glavnom postupku, u koji se Irska uključila kao tuženik – osporile usklađenost irskog zakonodavstva s tom odredbom. U okviru navedenog spora, irski sudovi dužni su tumačiti spomenutu odredbu u skladu s WPPT‑om.

75

S obzirom na sve navedeno, na prvo i drugo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115, u vezi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 15. stavkom 1. WPPT‑a, treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica – u okviru prenošenja u svoje zakonodavstvo pojma „odnosni umjetnici izvođači” iz spomenutog članka 8. stavka 2., kojim se označavaju umjetnici koji imaju pravo na u njoj navedeni dio jedinstvene pravične naknade – isključi umjetnike državljane država izvan EGP‑a, osim onih s prebivalištem odnosno boravištem u EGP‑u i onih koji su stvaranju fonograma doprinijeli na području EGP‑a.

76

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 15. stavak 3. WPPT‑a i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 tumačiti na način da rezerve koje su na temelju prvonavedene odredbe izjavile treće države – učinak kojih je ograničavanje prava na jedinstvenu pravičnu naknadu iz članka 15. stavka 1. WPPT‑a na njihovu državnom području – dovode u Uniji do toga da svaka država članica može utvrditi ograničenja prava iz navedenog članka 8. stavka 2. u pogledu državljana tih trećih država.

77

Kao što je to navedeno u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, mjerodavnost tog pitanja za donošenje odluke u glavnom postupku počiva na činjenici da bi rezerve koje su u skladu s člankom 15. stavkom 3. WPPT‑a izjavile pojedine treće države, među kojima Sjedinjene Američke Države, mogle dovesti do smanjivanja opsega obveza koje ima Irska i tako predstavljati element o kojem valja voditi računa prilikom ispitivanja sukladnosti s pravom Unije situacije uspostavljene CRR Actom, u kojoj korištenje u Irskoj fonograma sa zvučnim zapisima umjetnika državljana trećih država može dovesti do plaćanja naknade proizvođaču fonograma koju on ne dijeli s umjetnikom. U toj se odluci navodi da je učinak CRR Acta, među ostalim, ograničiti pravo srodno autorskom pravu umjetnika iz Sjedinjenih Američkih Država na irskom državnom području.

78

U tom pogledu najprije valja istaknuti da je, kao što je to navedeno u točkama 19. i 20. ove presude, više trećih država u okviru rezerve na temelju članka 15. stavka 3. WPPT‑a izjavilo da se ne smatraju vezanima njegovim člankom 15. stavkom 1. Pojedine treće države, među kojima Sjedinjene Američke Države, izjavile su da će članak 15. stavak 1. primjenjivati ograničeno.

79

Sve te rezerve u jednakoj mjeri ublažavaju obvezu Unije i njezinih država članica propisanu u članku 15. stavku 1. WPPT‑a u odnosu na treću državu koja je izjavila rezervu. Ta je posljedica navedena u članku 4. stavku 2. WPPT‑a, koji valja tumačiti s obzirom na relevantna pravila međunarodnog prava primjenjiva na odnose između ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presude od 25. veljače 2010., Brita, C‑386/08, EU:C:2010:91, t. 43. i od 27. veljače 2018., Western Sahara Campaign, C‑266/16, EU:C:2018:118, t. 58.). Među tim je pravilima načelo reciprociteta, utvrđeno u članku 21. stavku 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. U skladu s tim načelom, rezerva koju jedna stranka izjavi prema drugim strankama mijenja za državu koja je izjavila rezervu u njezinim odnosima s tim drugim strankama odredbe ugovora na koje se odnosi rezerva te u istoj mjeri mijenja te odredbe za navedene druge stranke u njihovim odnosima s državom koja je izjavila rezervu.

80

Iz navedenog proizlazi to da na temelju mjerodavnih pravila međunarodnog prava primjenjivih na odnose između ugovornih stranaka Unija i njezine države članice nisu dužne bez ograničenja priznavati pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu iz članka 15. stavka 1. WPPT‑a državljanima treće države koja isključuje odnosno ograničava, putem rezerve izjavljene u skladu s člankom 15. stavkom 3. tog međunarodnog sporazuma, priznavanje tog prava na svojem državnom području.

81

Unija i njezine države članice također nisu dužne bez ograničenja priznavati pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu državljanima treće države koja nije stranka WPPT‑a.

82

U tom pogledu valja istaknuti da odbijanje trećih država da za sve ili samo neke oblike korištenja na svojem državnom području fonograma izdanih u komercijalne svrhe dodijele pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu proizvođačima fonograma i umjetnicima izvođačima koji su doprinijeli njegovu stvaranju može dovesti do toga da državljani država članica aktivni u trgovini snimljenom glazbom, koja se često odvija na međunarodnoj razini, ne ostvare odgovarajući dohodak i teže povrate svoja ulaganja.

83

Osim toga, navedeno odbijanje može ugroziti mogućnost sudjelovanja umjetnika izvođača i proizvođača fonograma iz država članica Unije u toj trgovini pod jednakim uvjetima pod kojima to čine umjetnici izvođači i proizvođači fonograma iz treće države koja je izjavila rezervu u skladu s člankom 15. stavkom 3. WPPT‑a, time što stvara situaciju u kojoj potonji umjetnici i proizvođači fonograma ostvaruju odgovarajući dohodak u svim slučajevima u kojima se njihova snimljena glazba emitira u Uniji, dok ta treća država, navedenom rezervom izjavljenom na temelju članka 15. stavka 3. WPPT‑a, odstupa ne samo od članka 15. stavka 1. tog međunarodnog sporazuma nego i od njegova članka 4. stavka 1., koji predviđa obvezu jednakog tretmana kada je riječ o ostvarivanju prava na pravičnu naknadu za korištenje fonograma izdanih u komercijalne svrhe.

84

Iz toga proizlazi da je potreba za očuvanjem poštenih uvjeta trgovanja snimljenom glazbom cilj od općeg interesa koji može opravdati ograničavanje prava srodnog autorskom pravu predviđenog u članku 8. stavku 2. Direktive 2006/115 u odnosu na državljane treće države koja to pravo ne priznaje ili ga priznaje samo djelomično.

85

S obzirom na navedeno, u Uniji je to pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu, kao što to proizlazi iz točke 57. ove presude, pravo srodno autorskom pravu. Ono je, prema tome, sastavni dio sustava zaštite intelektualnog vlasništva, utvrđenog u članku 17. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) (vidjeti po analogiji presude od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien, C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 47.; od 7. kolovoza 2018., Renckhoff, C‑161/17, EU:C:2018:634, t. 41. i od 29. srpnja 2019., Pelham i dr., C‑476/17, EU:C:2019:624, t. 32.).

86

Posljedično, na temelju članka 52. stavka 1. Povelje, svako ograničenje ostvarivanja tog prava srodnog autorskom pravu mora biti predviđeno zakonom, što znači da se u samoj pravnoj osnovi kojom se dopušta zadiranje u spomenuto pravo mora jasno i precizno definirati doseg ograničenja njegova ostvarivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2015., WebMindLicenses, C‑419/14, EU:C:2015:832, t. 81.; mišljenje 1/15 (Sporazum PNR EU‑Kanada) od 26. srpnja 2017., EU:C:2017:592, t. 139. i presudu od 16. srpnja 2020., Facebook Ireland i Schrems, C‑311/18, EU:C:2020:559, t. 175. i 176.).

87

Puko postojanje rezerve propisno izjavljene u skladu s člankom 15. stavkom 3. WPPT‑a ne udovoljava tom zahtjevu jer ona ne omogućava državljanima treće države o kojoj je riječ da se upoznaju s konkretnim načinom na koji će se njihovo pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu ograničiti u Uniji zbog te rezerve. U tu je svrhu potrebno postojanje jasnog pravila u samom pravu Unije.

88

Budući da je članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 usklađeno pravilo, isključivo je na zakonodavcu Unije, a ne na nacionalnim zakonodavcima, da utvrdi treba li u Uniji ograničiti priznavanje tog prava srodnog autorskom pravu u pogledu državljana trećih država i, ako je odgovor potvrdan, da jasno i precizno definira to ograničenje. Kao što je to naglasila Komisija u svojim očitovanjima, ni ta ni bilo koja druga odredba prava Unije, u sadašnjem stanju tog prava, ne sadržava ograničenje navedene prirode.

89

Tomu valja dodati da Unija ima isključivu vanjsku nadležnost iz članka 3. stavka 2. UFEU‑a da s trećim državama pregovara o uzajamnim obvezama – u okviru ili izvan WPPT‑a – u pogledu prava na jedinstvenu pravičnu naknadu za proizvođače fonograma izdanih u komercijalne svrhe i za umjetnike izvođače koji su doprinijeli stvaranju tih fonograma.

90

Svaki sporazum u tom pogledu mogao bi, naime, izmijeniti doseg članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115, koji je zajedničko Unijino pravilo. Područje na koje se odnosi taj ciljani sporazum u potpunosti bi se podudaralo s jednakim područjem navedenim u spomenutom članku 8. stavku 2. Postojanje takve potpune podudarnosti jedna je od situacija u kojima Unija raspolaže isključivom vanjskom nadležnošću iz članka 3. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti osobito presude od 4. rujna 2014., Komisija/Vijeće, C‑114/12, EU:C:2014:2151, t. 68. do 70. i od 20. studenoga 2018., Komisija/Vijeće (ZMP Antarktik), C‑626/15 i C‑659/16, EU:C:2018:925, t. 113.).

91

S obzirom na sve navedeno, na treće postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 15. stavak 3. WPPT‑a i članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 u sadašnjem stanju prava Unije treba tumačiti na način da rezerve koje su na temelju prvonavedene odredbe izjavile treće države – učinak kojih je ograničavanje prava na jedinstvenu pravičnu naknadu iz članka 15. stavka 1. WPPT‑a na njihovu državnom području – ne dovode u Uniji do ograničenja prava iz tog članka 8. stavka 2. u pogledu državljana tih trećih država, iako takva ograničenja može uvesti zakonodavac Unije, pod uvjetom da su u skladu sa zahtjevima iz članka 52. stavka 1. Povelje. Prema tome, navedenom se članku 8. stavku 2. protivi to da država članica ograniči pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu u pogledu umjetnika izvođača i proizvođača fonograma koji su državljani spomenutih trećih država.

92

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 tumačiti na način da mu se protivi ograničavanje u njemu predviđenog prava na jedinstvenu pravičnu naknadu samo na odnosnog proizvođača fonograma, koji primljenu naknadu ne dijeli s umjetnikom izvođačem koji je doprinio stvaranju tog fonograma.

93

U tom pogledu, budući da, kao što to proizlazi iz samog teksta članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115, i umjetnici izvođači i proizvođači fonograma imaju pravo na jedinstvenu pravičnu naknadu, uskraćivanje pojedinim kategorijama umjetnika izvođača bilo kakve naknade za korištenje fonograma ili njihovih umnoženih primjeraka čijem su stvaranju doprinijeli nužno ugrožava poštovanje tog prava.

94

Budući da je bitna značajka te naknade njezina „raspodjela” između proizvođača fonograma i umjetnika izvođača, ona se među njima mora dijeliti. Iako, kao što je to utvrđeno u točki 56. ove presude, članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 svakoj državi članici ostavlja mogućnost utvrđivanja uvjeta te raspodjele, ta odredba ne dopušta državi članici da iz raspodjele naknade isključi određene kategorije umjetnika izvođača i na taj način omogući proizvođačima fonograma čijem su stvaranju doprinijeli ti umjetnici primitak cjelokupnog iznosa naknade nastale korištenjem tih fonograma ili njihovih umnoženih primjeraka.

95

Osim toga, valja istaknuti da bi se takvim isključenjem ugrozio cilj Direktive 2006/115, naveden u točki 50. ove presude, a to je osigurati daljnji stvaralački i umjetnički rad autora i umjetnika izvođača propisivanjem usklađene pravne zaštite koja im jamči mogućnost ostvarivanja odgovarajućeg dohotka i povrata ulaganja.

96

Prema tome, na četvrto postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 8. stavak 2. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da mu se protivi ograničavanje u njemu predviđenog prava na jedinstvenu pravičnu naknadu samo na odnosnog proizvođača fonograma, koji primljenu naknadu ne dijeli s umjetnikom izvođačem koji je doprinio stvaranju tog fonograma.

97

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: