–

za Cali Apartments SCI i osobu HX, P. Spinosi i V. Steinberg, avocats,

–

za ville de Paris, G. Parleani, D. Rooz i D. Foussard, avocats,

–

za francusku vladu, E. de Moustier i R. Coesme, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil, T. Müller i T. Machovičová, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i S. Eisenberg, u svojstvu agenata,

–

za Irsku, M. Browne, G. Hodge i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Fennellyja, BL, i N. Butler, SC,

–

za vladu Helenske Republike, S. Charitaki, S. Papaioannou i M. Michelogiannaki, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, S. Jiménez García i M. J. García‑Valdecasas Dorrego, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. M. Hoogveld, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, É. Gippini Fournier, L. Malferrari i L. Armati, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članaka 1., 2. i 9. do 15. Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između društva Cali Apartments SCI i osobe HX, s jedne strane, i Procureur général près la cour d’appel de Paris (Glavni državni odvjetnik pri Žalbenom sudu u Parizu) i ville de Paris (Grad Pariz), s druge strane, u pogledu navodne povrede tih osoba nacionalnog zakonodavstva kojim se propisuje da je za obavljanje djelatnosti ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište potrebno prethodno odobrenje.

3

Uvodne izjave 1., 7., 9., 27., 33., 59. i 60. Direktive 2006/123 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Člankom 1. stavkom 1. te direktive predviđa se:

„Ovom direktivom određuju se opće odredbe kojima se pružateljima usluga olakšava ostvarivanje slobode poslovnog nastana te slobodno kretanje usluga uz istodobno održavanje visokog stupnja kvalitete tih usluga.”

5

U skladu s člankom 2. navedene direktive:

„1.   Ova se direktiva primjenjuje na usluge koje dostavljaju pružatelji s poslovnim nastanom u državi članici.

2.   Ova se direktiva ne primjenjuje na sljedeće djelatnosti:

3.   Ova se direktiva ne primjenjuje na područje oporezivanja.”

6

Člankom 4. Direktive 2006/123, naslovljenim „Definicije”, predviđa se:

„U smislu ove direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

7

Članci 9. do 13. Direktive 2006/123 odnose se na „[o]vlašćivanja”.

8

Člankom 9. stavkom 1. te direktive predviđeno je:

„Pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti ne podliježe sustavu ovlašćivanja, osim ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

9

Članak 10. stavci 1., 2. i 7. navedene direktive glasi:

„1.   Sustavi ovlašćivanja temelje se na kriterijima koji sprečavaju nadležna tijela da samovoljno izvršavaju svoje ovlasti ocjenjivanja.

2.   Kriteriji iz stavka 1. su:

[…]

7.   Ovaj članak ne dovodi u pitanje raspodjelu nadležnosti, na lokalnoj ili regionalnoj razini, tijela država članica za dodjelu ovlaštenja.”

10

Člankom 13. stavkom 1. Direktive 2006/123 predviđeno je:

„Postupci i formalnosti ovlašćivanja su jasni i unaprijed objavljeni, a podnositeljima zahtjeva moraju zajamčiti objektivno i nepristrano rješavanje njihovih zahtjeva.”

11

Članci 14. i 15. Direktive 2006/123 odnose se na „[z]ahtjeve koji su predmet zabrane ili ocjenjivanja”. U članku 14. te direktive navode se zahtjevi kojima države članice ne mogu uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području. Člankom 15. navedene direktive države članice posebno se obvezuje da ispituju je li u njihovu pravnom sustavu pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti uvjetovano ispunjavanjem nekih od zahtjeva iz stavka 2. navedenog članka i da osiguravaju da su u tom slučaju takvi zahtjevi u skladu s uvjetima iz stavka 3. tog članka.

12

Članak L. 324‑1-1 code du tourisme (Zakonik o turizmu), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o turizmu), glasi:

„Svaka osoba koja iznajmljuje namještenu turističku nekretninu, neovisno o tome je li nekretnina tako klasificirana za potrebe ovog zakonika, mora to prethodno prijaviti načelniku općine u kojoj se nekretnina nalazi.

Ta prethodna prijava nije obvezna ako je prostor za stanovanje glavno boravište najmodavca u smislu članka 2. Zakona br. 89‑462 od 6. srpnja 1989. o poboljšanju odnosa između najmodavaca i najmoprimaca i izmjeni Zakona br. 86‑1290 od 23. prosinca 1986.”

13

Članak L. 631‑7 Zakonika o gradnji i stanovanju predviđa, među ostalim, da je za prenamjenu stambenih prostora u općinama s više od 200000 stanovnika i općinama departmana Hauts‑de‑Seine, Seine‑Saint‑Denis i Val‑de‑Marne potrebno ishoditi prethodno odobrenje, pod uvjetima predviđenima u članku L. 631‑7-1 tog zakonika, i da ponavljano kratkoročno iznajmljivanje namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište predstavlja prenamjenu u smislu tog članka L. 631‑7.

14

Članak L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju određuje:

„Prethodno odobrenje za prenamjenu izdaje načelnik općine u kojoj se nekretnina nalazi, a u Parizu, Marseillesu i Lyonu nakon mišljenja načelnika dotičnog okruga. To odobrenje može biti uvjetovano kompenzacijom u obliku istodobne prenamjene u stambenu svrhu prostora koji imaju drugu namjenu.

Odobrenje za promjenu namjene izdaje se pojedinim osobama. Prestaje proizvoditi učinak kada, zbog bilo kojeg razloga, korisnik konačno prestane obavljati profesionalnu djelatnost. Međutim, kada je odobrenje uvjetovano kompenzacijom, dokument se odnosi na prostor, a ne na osobu. Prostori koji se nude kao kompenzacija navode se u odobrenju koje se objavljuje u katastru ili upisuje u zemljišne knjige.

Na namjenu prostora definiranih u članku L. 631‑7 ni u kojem slučaju ne utječe tridesetogodišnji rok zastare predviđen člankom 2227. Građanskog zakonika.

Za potrebe primjene članka L. 631‑7, uvjeti pod kojima se izdaju odobrenja i određuju obveze kompenzacije po četvrtima i, prema potrebi, okruzima, utvrđuju se odlukom općinskog vijeća, s obzirom na ciljeve socijalne raznolikosti, a osobito u skladu s obilježjima tržištâ stambenih prostora i potrebom da se ne pogorša nestašica tih prostora. […]”

15

S druge strane, u skladu s člankom L. 631‑7-1 A Zakonika o gradnji i stanovanju, nikakvo odobrenje za prenamjenu nije potrebno kada je prostor glavno boravište najmodavca u smislu članka 2. Zakona br. 89‑462 od 6. srpnja 1989. o poboljšanju odnosa između najmodavaca i najmoprimaca i izmjeni Zakona br. 86‑1290 od 23. prosinca 1986. (JORF od 8. srpnja 1989., str. 8541.), odnosno kada najmodavac, njegov bračni drug ili osoba koju uzdržava boravi u stambenom prostoru najmanje osam mjeseci godišnje, osim u slučaju odsutnosti zbog poslovne obveze, zdravstvenih razloga ili više sile.

16

Članak L. 651‑2 Zakonika o gradnji i stanovanju, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka, predviđa:

„Svaka osoba koja povrijedi odredbe članka L. 631‑7 ili koja ne postupi u skladu s uvjetima ili obvezama propisanima u skladu s navedenim člankom kaznit će se novčanom kaznom od 25000 eura.

Tu novčanu kaznu na prijedlog državnog odvjetništva izriče predsjednik tribunala de grande instance (okružni sud) u mjestu u kojem se nalazi nekretnina, odlučujući u postupku privremene pravne zaštite; prihod od te novčane kazne u cijelosti se isplaćuje općini u kojoj se nalazi nekretnina.

Predsjednik suda nalaže da se prostori prenamijenjeni bez odobrenja ponovno prenamijene u stambene prostore u roku koji on odredi. Po isteku tog roka, predsjednik suda određuje novčanu kaznu u iznosu od najviše 1000 eura dnevno i po četvornom metru korisne površine nepravilno prenamijenjenih prostora. Prihod od te kazne u cijelosti se isplaćuje općini u kojoj se nekretnina nalazi.

Po isteku tog roka, uprava može po službenoj dužnosti i na trošak počinitelja povrede provesti prisilno iseljenje stanara i izvršiti potrebne radove.”

17

Člankom L. 2121‑25 Općeg zakonika o regionalnim i lokalnim jedinicama predviđa se da se zapisnici sa sjednica općinskog vijeća objavljuju na oglasnoj ploči vijećnice te da su dostupni na internetskoj stranici općine.

18

Članak 2. règlement municipal fixant les conditions de délivrance des autorisations de changement d’usage de locaux d’habitation et déterminant les compensations en application de la section 2 du chapitre 1er du titre III du livre VI du code de la construction et de l’habitation (Općinska uredba o uvjetima za davanje odobrenja za prenamjenu stambenih prostora i obvezama kompenzacije u skladu s odjeljkom 2. poglavlja 1. glave III. knjige VI. Zakonika o gradnji i stanovanju), koji je donijelo Gradsko vijeće Pariza na sjednici održanoj 15., 16. i 17. prosinca 2008., glasi:

„I. - Kompenzacija se sastoji od prenamjene u stambeni prostor prostora koji na dan 1. siječnja 1970. nisu imali tu namjenu odnosno u pogledu kojih je urbanistička dozvola za promjenu njihove namjene izdana nakon 1. siječnja 1970. te koji ranije nisu bili upotrijebljeni za potrebe kompenzacije.

Prostori koji se nude kao kompenzacija moraju se kumulativno:

Površina se izračunava u skladu s člankom R. 111‑2 Zakonika o gradnji i stanovanju.

II. - Iznimno od točke (a) stavka I., u područjima na koja se primjenjuju strože obveze kompenzacije iz Priloga br. 1 prostori koji se nude kao kompenzacija moraju biti dvostruko veće površine od onih za koje je podnesen zahtjev za prenamjenu, osim ako se ti prostori prenamjenjuju u socijalne stambene prostore namijenjene iznajmljivanju na temelju ugovora koji se sklapaju primjenom članka 351‑2 Zakonika o gradnji i stanovanju na razdoblje od najmanje 20 godina.

Iznimno od točke (b) stavka I., socijalni stambeni prostor namijenjen iznajmljivanju kojim se kompenzira prostor koji se prenamjenjuje u području na koje se primjenjuju strože obveze kompenzacije može se nalaziti u bilo kojem dijelu tog područja. Međutim, ako se prostor koji se prenamjenjuje nalazi u 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8. ili 9. okrugu, gdje je nestašica stambenih prostora s obzirom na razinu djelatnosti posebno izražena, najviše 50 % prenamijenjene površine može se kompenzirati prostorom koji se nalazi izvan okruga u kojem dolazi do prenamjene.

U tim je okruzima omjer broja plaćenih zaposlenja i broja radno aktivnog stanovništva, prema podacima INSEE‑a [(francuski Državni institut za statistiku i ekonomske studije)], viši od prosjeka u Parizu.

Ako se svi prostori koji se nude kao kompenzacija mogu nalaziti izvan okruga u kojem dolazi do prenamjene, broj stambenih jedinica koje se nude kao kompenzacija mora biti najmanje jednak broju stambenih jedinica koje se uklanjaju.

Ako prostore prenamjenjuje i kompenzira isti vlasnik u okviru jedinstvene nekretnine radi racionalizacije životnog prostora unutar te nekretnine, kao kompenzacija se mora ponuditi površina koja je najmanje jednaka površini prostora koji se prenamjenjuju.”

19

Sudac u postupku privremene pravne zaštite tribunala de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu) koji je pokrenuo državni odvjetnik pri tom sudu na temelju članka L. 631‑7 Zakonika o gradnji i stanovanju naložio je društvu Cali Apartments i osobi HX, vlasnicima studijâ u Parizu, plaćanje novčane kazne, i to prvomu u iznosu od 5000 eura, a drugomu u iznosu od 15000 eura, te je naložio ponovnu prenamjenu predmetnih nekretnina u stambene prostore.

20

Grad Pariz dobrovoljno je intervenirao u postupak.

21

Cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu), pred kojim su postupke pokrenuli društvo Cali Apartments i osoba HX, u dvjema je presudama od 19. svibnja i 15. lipnja 2017. utvrdio da je bilo dokazano da su predmetni studiji, koji su na jednoj internetskoj stranici bili ponuđeni za najam, bili ponavljano kratkoročno iznajmljivani tranzitnim klijentima bez prethodnog odobrenja, protivno odredbama članka L. 631‑7 Zakonika o gradnji i stanovanju. Taj je sud na temelju članka L. 651‑2 tog zakonika, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka, naložio društvu Cali Apartments i osobi HX plaćanje novčane kazne u iznosu od 15000 eura, presudio da će prihod od te novčane kazne biti isplaćen Gradu Parizu i naložio ponovnu prenamjenu tih prostora u stambene.

22

Cali Apartments i osoba HX protiv navedenih presuda podnijeli su žalbu u kasacijskom postupku uz obrazloženje da je njima povrijeđeno načelo nadređenosti prava Unije jer nije utvrđeno da je ograničenje slobode pružanja usluga koje proizlazi iz predmetnog nacionalnog zakonodavstva bilo opravdano važnim razlogom u općem interesu, da se cilj koji se želi postići tim zakonodavstvom ne može ostvariti manje strogom mjerom, kao što se to zahtijeva člankom 9. stavkom 1. točkama (b) i (c) Direktive 2006/123, te da provedba tog ograničenja ne ovisi o kriterijima koji zadovoljavaju zahtjeve iz članka 10. te direktive.

23

U tom kontekstu, Cour de cassation (Kasacijski sud) dvoji o tome je li uslužna djelatnost iz članka L. 631‑7 Zakonika o gradnji i stanovanju, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka, čije odredbe dopunjuju sustav prijave predviđen člankom L. 324‑1-1 Zakonika o turizmu za iznajmljivanje namještenog turističkog smještaja, obuhvaćena područjem primjene Direktive 2006/123.

24

U slučaju potvrdnog odgovora, pita se i je li to zakonodavstvo obuhvaćeno pojmom „sustav ovlašćivanja” u smislu članka 4. točke 6. te direktive, na koji se primjenjuje odjeljak 1. njezina poglavlja III., ili pojmom „zahtjev” u smislu članka 4. točke 7. navedene direktive, na koji se primjenjuje odjeljak 2. njezina poglavlja III.

25

Naposljetku, u slučaju da je navedeno zakonodavstvo obuhvaćeno pojmom „sustav ovlašćivanja” u smislu članka 4. točke 6. Direktive 2006/123, taj se sud pita je li takvo zakonodavstvo u skladu s tom direktivom, s obzirom na to da je njegov cilj odgovoriti na pogoršanje uvjeta pristupa stambenom prostoru i povećanje pritisaka na tržišta nekretnina, osobito uređivanjem poremećaja na tržištu, zaštititi vlasnike i najmoprimce te omogućiti povećanje ponude stambenih prostora u uvjetima kojima se poštuje teritorijalna ravnoteža, s obzirom na to da stambeni prostor predstavlja osnovnu potrebu i da je pravo na pristojno stanovanje cilj zaštićen francuskim ustavom.

26

U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su na jednak način formulirana u predmetima C‑724/18 i C‑727/18:

27

Odlukom predsjednika Suda od 18. prosinca 2018., predmeti C‑724/18 i C‑727/18 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te u svrhu donošenja presude.

28

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 1. i 2. Direktive 2006/123 tumačiti na način da se ona primjenjuje na zakonodavstvo države članice koje se odnosi na djelatnosti profesionalnog odnosno neprofesionalnog ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište.

29

Člankom 1. stavkom 1. Direktive 2006/123 u biti se određuje da je njezin cilj pružateljima usluga olakšati ostvarivanje slobode poslovnog nastana i slobodno kretanje usluga uz istodobno održavanje visokog stupnja kvalitete tih usluga.

30

Na temelju svojeg članka 2. stavka 1., Direktiva 2006/123 primjenjuje se na usluge koje pružaju pružatelji s poslovnim nastanom u državi članici. Međutim, članak 2. stavak 2. te direktive iz njezina područja primjene isključuje niz djelatnosti. U članku 2. stavku 3. navedene direktive navodi se da se ona ne primjenjuje na područje oporezivanja.

31

U članku 4. točki 1. Direktive 2006/123 definiran je pojam „usluga” u smislu te direktive.

32

Stoga valja utvrditi je li djelatnost profesionalnog odnosno neprofesionalnog ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište obuhvaćena pojmom „usluga” u smislu članka 4. točke 1. Direktive 2006/123 i, u slučaju potvrdnog odgovora, je li navedena usluga ipak isključena iz područja primjene te direktive na temelju njezina članka 2. te je li iz navedenog područja primjene isključeno i samo nacionalno zakonodavstvo poput onoga opisanog u točki 28. ove presude.

33

Najprije, kad je riječ o kvalifikaciji predmetne djelatnosti, iz članka 4. točke 1. Direktive 2006/123 proizlazi da „usluga” u smislu te direktive znači svaka samostalna gospodarska djelatnost koja se obično obavlja za naknadu, kako je spomenuto u članku 57. UFEU‑a.

34

U ovom slučaju djelatnost iznajmljivanja nekretnine, kako je opisana u točki 28. ove presude, koju samostalno obavlja pravna ili fizička osoba, obuhvaćena je pojmom „usluga” u smislu članka 4. točke 1. Direktive 2006/123.

35

U tom pogledu, u uvodnoj izjavi 33. te direktive navodi se, uostalom, da se ona primjenjuje na najrazličitije djelatnosti koje su predmet stalnih promjena, uključujući usluge u vezi s poslovanjem nekretninama kao i one u području turizma. Međutim, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku dopunjuje već postojeće uređenje iz članka 324‑1-1 Zakonika o turizmu, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka.

36

Nadalje, kad je riječ o pitanju je li takva usluga ipak isključena iz područja primjene Direktive 2006/123 na temelju njezina članka 2. stavka 2., treba istaknuti da nijedan element iz spisa kojim Sud raspolaže ne omogućuje izvođenje zaključka da ta usluga može biti obuhvaćena nekom od djelatnosti koje su isključene tom odredbom, što, uostalom, ne smatra ni sam sud koji je uputio zahtjev. Osim toga, situacija koja je dovela do ovih predmeta nije obuhvaćena područjem oporezivanja u smislu članka 2. stavka 3. te direktive.

37

Međutim, njemačka vlada tvrdi da zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku ne uređuje uslugu, nego prenamjenu stambenog prostora, i da se zbog toga može primijeniti, među ostalim, na takve prenamjene za potrebe smještaja beskućnika ili izbjeglica, iako su potonje negospodarske djelatnosti izričito isključene iz područja primjene Direktive 2006/123, na temelju njezina članka 2. stavka 2. točke (j) u vezi s njezinom uvodnom izjavom 27.

38

Takva mogućnost, međutim, koju ni sud koji je uputio zahtjev ni francuska vlada nisu ni istaknuli ni potvrdili, ne samo da je hipotetska, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 42. svojeg mišljenja, nego i sama po sebi ne može iz područja primjene Direktive 2006/123 isključiti zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koje se primjenjuje na djelatnosti za koje se ustanovi da se mogu kvalificirati kao „usluga” u smislu članka 4. točke 1. te direktive, kao što je to istaknuto u točki 34. ove presude.

39

Naime, sama činjenica da se nacionalno zakonodavstvo primjenjuje na pristup ili obavljanje djelatnosti koja je isključena iz područja primjene Direktive 2006/123, poput onih iz njezina članka 2. stavka 2. točke (j), ne može podrazumijevati da je to isto zakonodavstvo isključeno iz područja primjene te direktive dok se njime uređuju druge djelatnosti na koje se, s druge strane, ne odnosi neko od isključenja iz njezina članka 2. stavka 2. a da se pritom ne ugrozi koristan učinak te direktive i ne dovede u pitanje cilj, naveden u njezinim uvodnim izjavama 1. i 7., koji se sastoji od uspostavljanja prostora bez unutarnjih granica u kojem je osigurano slobodno kretanje velikog broja različitih usluga.

40

Konačno, kad je riječ o tome je li takvo zakonodavstvo ipak isključeno iz područja primjene Direktive 2006/123 tumačene u vezi s njezinom uvodnom izjavom 9., Sud je imao priliku pojasniti da se navedena direktiva – u skladu s tom uvodnom izjavom, na temelju koje su iz navedenog područja primjene isključeni, među ostalim, „zahtjev[i] kao što su propisi o […] razvoju ili uporabi zemljišta [i] prostornom planiranju” – ne primjenjuje na zahtjeve koji se ne mogu smatrati ograničenjima slobode poslovnog nastana pružatelja usluga u državama članicama i slobodnog kretanja usluga između tih država jer izričito ne uređuju niti utječu na pristup uslužnoj djelatnosti ili njezino obavljanje, ali ih tijekom obavljanja gospodarske djelatnosti pružatelji usluga moraju poštovati na jednak način kao i pojedinci koji djeluju kao privatne osobe (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 123.).

41

Iz toga slijedi da u područje primjene Direktive 2006/123 ulaze samo administrativne formalnosti, zahtjevi i, prema tome, propisi država članica kojima se posebno uređuje pristup uslužnoj djelatnosti ili posebnoj kategoriji usluga i njezino obavljanje, u smislu članka 2. stavka 1. te direktive u vezi s njezinim člankom 4. točkom 1.

42

U ovom slučaju valja utvrditi da, iako je cilj zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku osigurati dovoljan broj stambenih prostora za dugoročni najam po pristupačnim cijenama te se zbog toga može smatrati obuhvaćenim područjem razvoja ili uporabe zemljišta te, osobito, područjem prostornog planiranja, on se ipak ne odnosi na sve osobe bez razlike, nego konkretno na one koje namjeravaju pružati određene vrste usluga, poput onih u vezi s ponavljanim kratkoročnim iznajmljivanjem namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište (vidjeti analogijom presudu od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 124.).

43

Kao što to proizlazi iz odluka kojima se upućuju prethodna pitanja i članaka L. 631‑7 i L. 631‑7-1 A Zakonika o gradnji i stanovanju, to se zakonodavstvo ne primjenjuje, među ostalim, na iznajmljivanje uz naknadu nenamještene nekretnine kao ni na iznajmljivanje namještene nekretnine koja je glavno boravište najmodavca na ukupno razdoblje kraće od četiri mjeseca godišnje.

44

Stoga, budući da navedeno zakonodavstvo uređuje pristup određenim posebnim oblicima djelatnosti iznajmljivanja nekretnina i obavljanje tih djelatnosti, nije riječ o zakonodavstvu koje se bez razlike primjenjuje u području razvoja ili uporabe zemljišta odnosno prostornog planiranja te, slijedom toga, ne može biti izvan područja primjene Direktive 2006/123.

45

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članke 1. i 2. Direktive 2006/123 treba tumačiti na način da se ona primjenjuje na zakonodavstvo države članice koje se odnosi na djelatnosti profesionalnog odnosno neprofesionalnog ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište.

46

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Direktive 2006/123 tumačiti na način da je nacionalno zakonodavstvo koje obavljanje određenih djelatnosti iznajmljivanja stambenih prostora uvjetuje prethodnim odobrenjem obuhvaćeno pojmom „sustav ovlašćivanja” u smislu točke 6. tog članka ili pojmom „zahtjev” u smislu točke 7. navedenog članka.

47

Na temelju članka 4. točke 6. Direktive 2006/123, „sustav ovlašćivanja” definiran je kao svaki postupak koji pružatelj ili primatelj mora slijediti da bi od nadležnog tijela dobio službenu ili implicitnu odluku o pristupu ili obavljanju uslužne djelatnosti.

48

U članku 4. točki 7. te direktive pojam „zahtjev” definiran je pak kao svaka obveza, zabrana, uvjet ili ograničenje koje je predviđeno zakonima ili drugim propisima država članica ili koje proizlazi iz sudske prakse, upravne prakse, propisa profesionalnih tijela ili kolektivnih pravila strukovnih udruženja ili drugih profesionalnih organizacija, usvojenih pri izvođenju svoje pravne nezavisnosti.

49

„Sustav ovlašćivanja” u smislu članka 4. točke 6. Direktive 2006/123 razlikuje se stoga od „zahtjeva” u smislu članka 4. točke 7. te direktive jer podrazumijeva postupanje pružatelja usluge kao i službenu odluku kojom nadležna tijela dopuštaju djelatnost tog davatelja usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 115.).

50

U ovom slučaju iz zajedničkog tumačenja članaka L. 631‑7 i L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju proizlazi da su vlasnici prostora u općinama s više od 200000 stanovnika koji taj prostor kao namješten žele ponavljano kratkoročno iznajmljivati tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište obvezni – u načelu i pod prijetnjom sankcija predviđenih člankom L. 651‑2 tog zakonika – za prenamjenu tog prostora ishoditi prethodno odobrenje koje izdaje načelnik općine u kojoj se taj prostor nalazi, pri čemu ono može biti uvjetovano kompenzacijom u obliku istodobne prenamjene u stambenu svrhu prostora koji imaju drugu namjenu.

51

Dakle, takvo zakonodavstvo osobe koje žele pružati takvu uslugu iznajmljivanja nekretnina podvrgava postupku koji ih obvezuje na određeno postupanje pri nadležnom tijelu kako bi od tog tijela ishodile službenu odluku koja im omogućuje pristup uslužnoj djelatnosti ili njezino obavljanje.

52

Slijedom toga, treba smatrati da se tim zakonodavstvom uspostavlja „sustav ovlašćivanja” u smislu članka 4. točke 6. Direktive 2006/123, koji mora biti u skladu sa zahtjevima iz njezina odjeljka 1. poglavlja III. (vidjeti analogijom presudu od 4. srpnja 2019., Kirschstein, C‑393/17, EU:C:2019:563, t. 64.), a ne da predstavlja „zahtjev” u smislu članka 4. točke 7. navedene direktive.

53

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. Direktive 2006/123 treba tumačiti na način da je nacionalno zakonodavstvo koje obavljanje određenih djelatnosti iznajmljivanja stambenih prostora uvjetuje prethodnim odobrenjem obuhvaćeno pojmom „sustav ovlašćivanja” u smislu točke 6. tog članka.

54

Svojim trećim, četvrtim, petim i šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odjeljak 1. poglavlja III. Direktive 2006/123, a osobito njezin članak 9. stavak 1. točku (b) i članak 10. stavak 2. točke (d) do (g), tumačiti na način da mu se protivi zakonodavstvo države članice koje, radi osiguranja dovoljnog broja stambenih prostora za dugoročni najam po pristupačnim cijenama, određene djelatnosti ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište podvrgava sustavu prethodnog odobrenja u određenim općinama, čija lokalna tijela utvrđuju, u okviru određenom tom direktivom, uvjete za davanje odobrenja predviđenih tim sustavom koji, prema potrebi, uključuju obvezu kompenzacije u obliku istodobne prenamjene u stambenu svrhu prostora koji imaju drugu namjenu.

55

U tom pogledu valja, s jedne strane, istaknuti, kao što su to učinili sud koji je uputio zahtjev i nezavisni odvjetnik u točki 70. svojeg mišljenja, da se poglavlje III. Direktive 2006/123, a osobito njegov odjeljak 1., primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka.

56

Naime, ustaljena je sudska praksa da se to poglavlje primjenjuje čak i na potpuno unutarnje situacije, odnosno one u kojima su svi relevantni elementi ograničeni samo na jednu državu članicu (presude od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 110.; od 4. srpnja 2019., Komisija/Njemačka, C‑377/17, EU:C:2019:562, t. 58. i od 4. srpnja 2019., Kirschstein, C‑393/17, EU:C:2019:563, t. 24.).

57

S druge strane, iz odjeljka 1. poglavlja III. Direktive 2006/123 proizlazi da usklađenost nacionalnog sustava odobrenja sa zahtjevima koji su njome predviđeni pretpostavlja, među ostalim, da takav sustav, koji po svojoj prirodi ograničava slobodu pružanja dotične usluge, ispunjava uvjete iz članka 9. stavka 1. te direktive, odnosno da nije diskriminirajući, da je opravdan važnim razlogom u općem interesu i da je proporcionalan, ali i to da su kriteriji za davanje odobrenja predviđeni tim sustavom u skladu s člankom 10. stavkom 2. navedene direktive, odnosno da su nediskriminirajući, opravdani važnim razlogom u općem interesu, proporcionalni tom cilju od općeg interesa, jasni i nedvoznačni, objektivni, prethodno objavljeni, transparentni i dostupni.

58

Iz toga proizlazi da ocjena usklađenosti zakonodavstva države članice kojim se uspostavlja takav sustav odobrenja s dvama člancima iz prethodne točke, kojima se propisuju jasne, precizne i bezuvjetne obveze koje im daju izravni učinak (vidjeti analogijom, u pogledu članka 15. Direktive 2006/123, presudu od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 130.), zahtijeva da se pojedinačno i uzastopno ocijene, najprije, opravdanost same načelne uspostave tog sustava, a zatim kriteriji za davanje odobrenja koji su njime predviđeni.

59

Kada je riječ o zakonodavstvu države članice kojim nacionalni zakonodavac zadužuje određena lokalna tijela za provedbu „sustava ovlašćivanja” u smislu članka 4. točke 6. Direktive 2006/123, tako da utvrde uvjete pod kojima se izdaju odobrenja predviđena tim sustavom, na nacionalnim je sudovima, s jedne strane, da ocijene je li odabir takvog uređenja nacionalnog zakonodavca u skladu s člankom 9. te direktive i, s druge strane, da provjere jesu li kriteriji koje je taj nacionalni zakonodavac predvidio i koji čine okvir za izdavanje od strane lokalnih tijela tih odobrenja kao i stvarna provedba lokalnih tijela čije su mjere osporene tih kriterija u skladu sa zahtjevima iz članka 10. navedene direktive.

60

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev pita Sud o tumačenju članka 9. i članka 10. stavka 2. Direktive 2006/123, ali ne u vezi s propisima Grada Pariza, nego samo s nacionalnim zakonodavstvom koje proizlazi iz članaka L. 631‑7 i L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju, a kojima se određenim lokalnim tijelima nalaže donošenje sustava odobrenja za dotične uslužne djelatnosti i kojima se uređuju uvjeti pod kojima ta tijela izdaju odobrenja predviđena tim sustavom.

61

S obzirom na te elemente, valja, dakle, kao prvo odgovoriti na treće i četvrto pitanje o usklađenosti nacionalnog zakonodavstva kojim se određena lokalna tijela zadužuju za provedbu sustava prethodnog odobrenja za dotične uslužne djelatnosti s člankom 9. Direktive 2006/123 i, kao drugo, na peto i šesto pitanje o usklađenosti kriterija utvrđenih takvim zakonodavstvom kojima se uređuju uvjeti pod kojima ta lokalna tijela izdaju odobrenja predviđena tim sustavom s člankom 10. te direktive.

62

Svojim trećim i četvrtim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavak 1. točke (b) i (c) Direktive 2006/123 tumačiti na način da je nacionalno zakonodavstvo – koje, radi osiguranja dovoljnog broja stambenih prostora za dugoročni najam po pristupačnim cijenama, određene djelatnosti ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište podvrgava sustavu prethodnog odobrenja koji se primjenjuje u određenim općinama u kojima je pritisak na najamnine posebno izražen – opravdano važnim razlogom u općem interesu koji se sastoji od suzbijanja nestašice stambenih prostora namijenjenih iznajmljivanju i proporcionalno postavljenom cilju.

63

Na temelju članka 9. stavka 1. Direktive 2006/123, države članice mogu podvrgnuti pristup uslužnoj djelatnosti i njezino obavljanje sustavu odobrenja samo pod uvjetom da taj sustav nije diskriminirajući u odnosu na dotičnog pružatelja, ali i pod uvjetom da je opravdan važnim razlogom u općem interesu i, konačno, da se cilj tog sustava ne može ostvariti manje strogim mjerama, posebno zato što provođenje naknadne inspekcije ne bi bilo stvarno učinkovito jer bi nastupilo prekasno.

64

Najprije valja istaknuti da se treće i četvrto pitanje odnose isključivo na drugi i treći uvjet iz članka 9. stavka 1. točaka (b) i (c) Direktive 2006/123.

65

Kad je riječ, kao prvo, o uvjetu predviđenom u navedenom članku 9. stavku 1. točki (b), iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da je namjera donošenja članka L. 631‑7 Zakonika o gradnji i stanovanju uspostava mehanizma za suzbijanje nestašice stambenih prostora namijenjenih iznajmljivanju koji ima za cilj odgovoriti na pogoršanje uvjeta pristupa stambenom prostoru i povećanje pritisaka na tržištima nekretnina, osobito uređivanjem poremećaja na tržištu, zaštititi vlasnike i najmoprimce te omogućiti povećanje ponude stambenih prostora u uvjetima kojima se poštuje teritorijalna ravnoteža, s obzirom na to da stambeni prostor predstavlja osnovnu potrebu i da je pravo na pristojno stanovanje cilj zaštićen francuskim ustavom.

66

Cilj poput onoga koji se želi postići tim nacionalnim zakonodavstvom predstavlja pak važan razlog u općem interesu u smislu prava Unije i osobito Direktive 2006/123.

67

Naime, člankom 4. točkom 8. Direktive 2006/123 predviđeno je da su važni razlozi u općem interesu na koje se države članice mogu pozivati razlozi koji su kao takvi priznati u sudskoj praksi Suda, a koji uključuju, među ostalim, razloge koji se odnose na zaštitu urbanog okoliša (presuda od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 135.) i ciljeve socijalne politike.

68

Osim toga, Sud je već priznao da zahtjevi koji se odnose na politiku socijalnog stanovanja i čiji je cilj suzbijanje pritiska na tržištu nekretnina, osobito kada određeno tržište karakteriziraju strukturna nestašica stambenih prostora i osobito visoka gustoća naseljenosti, mogu predstavljati važne razloge u općem interesu (vidjeti u tom smislu, među ostalim, presude od 1. listopada 2009., Woningstichting Sint Servatius, C‑567/07, EU:C:2009:593, t. 30. i od 8. svibnja 2013., Libert i dr., C‑197/11 i C‑203/11, EU:C:2013:288, t. 50. do 52.).

69

Stoga, s obzirom na elemente koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev i studiju koju je Sudu dostavila francuska vlada, a koju je potvrdio Grad Pariz – iz koje je vidljivo da djelatnost kratkoročnog iznajmljivanja namještenih prostora ima znatan inflacijski učinak na visinu najamnina, osobito u Parizu, ali i u drugim francuskim gradovima, ponajprije kad je riječ o najmodavcima koji iznajmljuju dva cijela stambena prostora ili više njih odnosno jedan cijeli stambeni prostor više od 120 dana u godini – valja smatrati da je zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku opravdano važnim razlogom u općem interesu.

70

Kad je riječ, kao drugo, o uvjetu predviđenom u članku 9. stavku 1. točki (c) Direktive 2006/123, iz zajedničkog tumačenja članaka L. 631‑7 i L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju u biti proizlazi da se u francuskim općinama s više od 200000 stanovnika i u općinama triju departmana u susjedstvu Pariza za obavljanje djelatnosti ponavljanog i kratkoročnog iznajmljivanja namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište, ako nije drukčije predviđeno, zahtijeva odobrenje za prenamjenu koje izdaje načelnik općine u kojoj se taj prostor nalazi.

71

Prije svega, takvo nacionalno zakonodavstvo materijalno je ograničeno na posebnu djelatnost iznajmljivanja stambenih nekretnina.

72

U istom smislu i na temelju članka L. 631‑7-1 A Zakonika o gradnji i stanovanju, navedeno zakonodavstvo iz svojeg područja primjene isključuje stambene prostore koji su najmodavčevo glavno boravište, s obzirom na to da iznajmljivanje tih stanova ne utječe na tržište dugoročnog najma jer navedeni najmodavac ne treba prijaviti svoje glavno boravište u nekom drugom mjestu stanovanja.

73

Nadalje, tim se istim zakonodavstvom uspostavlja sustav odobrenja koji nije ni opće primjene, nego je ograničenog zemljopisnog dosega jer se odnosi na ograničen broj gusto naseljenih općina koje su – kao što to proizlazi iz više dokumenata koje je Sudu podnijela francuska vlada, među kojima je i studija iz točke 69. ove presude – zbog porasta ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište pogođene pritiscima na tržište najma stambenih prostora.

74

Naposljetku, kao što to u svojim pisanim očitovanjima ističe Grad Pariz, cilj suzbijanja nestašice stambenih prostora za dugoročni najam ne bi se mogao učinkovito ostvariti primjenom sustava prijave popraćenog sankcijama. Naime, budući da lokalna tijela ovlašćuje da interveniraju tek naknadno, takav sustav ne omogućuje da se odmah učinkovito zaustavi trend brze prenamjene koji dovodi do te nestašice.

75

S obzirom na prethodno navedeno, na treće i četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 9. stavak 1. točke (b) i (c) Direktive 2006/123 treba tumačiti na način da je nacionalno zakonodavstvo – koje, radi osiguranja dovoljnog broja stambenih prostora za dugoročni najam po pristupačnim cijenama, određene djelatnosti ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište podvrgava sustavu prethodnog odobrenja koji se primjenjuje u određenim općinama u kojima je pritisak na najamnine posebno izražen – opravdano važnim razlogom u općem interesu koji se sastoji od suzbijanja nestašice stambenih prostora namijenjenih iznajmljivanju i proporcionalno postavljenom cilju, s obzirom na to da se taj cilj ne može ostvariti manje strogim mjerama, a posebno zato što provođenje naknadne inspekcije ne bi bilo stvarno učinkovito jer bi nastupilo prekasno.

76

Svojim petim i šestim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 2. Direktive 2006/123 tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se uspostavlja sustav koji obavljanje određenih djelatnosti iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora uvjetuje prethodnim odobrenjem, koje se temelji na kriterijima koji se odnose na činjenicu da se predmetni prostor „ponavljano kratkoročno [iznajmljuje] […] tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište” te koje lokalne vlasti ovlašćuje da, u okviru utvrđenom tim zakonodavstvom, detaljnije utvrde uvjete za davanje odobrenja predviđenih tim sustavom s obzirom na ciljeve socijalne raznolikosti i u skladu s obilježjima lokalnih tržišta stambenih prostora i potrebom da se ne pogorša nestašica tih prostora, a koji, prema potrebi, uključuju obvezu kompenzacije u obliku istodobne prenamjene u stambenu svrhu prostora koji imaju drugu namjenu.

77

U skladu s člankom 10. stavkom 1. Direktive 2006/123, sustavi odobrenja iz njezina članka 9. stavka 1. moraju se temeljiti na kriterijima koji sprečavaju nadležna tijela da samovoljno izvršavaju svoje ovlasti ocjenjivanja. U skladu s člankom 10. stavkom 2. navedene direktive, ti kriteriji moraju, među ostalim, biti opravdani važnim razlogom u općem interesu, proporcionalni tom cilju od općeg interesa, jasni i nedvoznačni, objektivni, prethodno objavljeni, transparentni i dostupni.

78

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, iako je nacionalni sud, koji je jedini ovlašten ocijeniti činjenice i protumačiti nacionalno pravo, taj koji ocjenjuje jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni ti zahtjevi, Sud, koji mu treba dati korisne odgovore u okviru prethodnog postupka, ovlašten je dati upute na temelju spisa iz glavnog postupka kao i pisanih i usmenih očitovanja koja su mu podnesena, tako da omogući nacionalnom sudu donošenje odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2018., SEGRO i Horváth, C‑52/16 i C‑113/16, EU:C:2018:157, t. 79.).

79

U tom pogledu i kad je riječ, kao prvo, o zahtjevu iz članka 10. stavka 2. točke (b) Direktive 2006/123, koji se odnosi na opravdanost kriterija za odobrenje važnim razlogom u općem interesu, valja istaknuti da se – s obzirom na to da se njima uređuju načini za utvrđivanje na lokalnoj razini uvjeta za davanje odobrenja predviđenih sustavom usvojenim na nacionalnoj razini za koji je utvrđeno da je opravdan takvim razlogom, kao što to proizlazi iz točaka 65. do 69. ove presude – kriteriji utvrđeni zakonodavstvom poput onoga iz točke 76. ove presude moraju, u načelu, smatrati opravdanima tim istim razlogom.

80

To osobito mora vrijediti u situaciji kada je nacionalni zakonodavac, kao što je to slučaj s člankom L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju, naložio lokalnim tijelima da prilikom konkretne provedbe nacionalnog zakonodavstva slijede takav razlog, naglašavajući cilj socijalne raznolikosti i potrebu da se u svrhu te provedbe uzmu u obzir obilježja tržištâ stambenih prostora i da se ne pogorša njihova nestašica.

81

Kao drugo, kad je riječ o zahtjevu proporcionalnosti iz članka 10. stavka 2. točke (c) Direktive 2006/123, iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje, kako su pojašnjene suglasnim pisanim očitovanjima stranaka i drugih zainteresiranih osoba koje su sudjelovale u ovom postupku, proizlazi da se rasprava u biti odnosi na mogućnost, koja je dotičnim francuskim općinama priznata u članku L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju, da zahtjev za prethodno odobrenje iz članka L. 631‑7 tog zakonika dopune obvezom kompenzacije u obliku istodobne prenamjene u stambenu svrhu prostora koji imaju drugu namjenu, čiji opseg utvrđuje njihovo općinsko vijeće.

82

U tom pogledu, najprije valja istaknuti da je takvo zakonodavstvo prikladno osigurati da je sustav odobrenja koji je njime uspostavljen primjeren posebnim okolnostima svake od dotičnih općina, s kojima su lokalna tijela najbolje upoznata.

83

Naime, tim se zakonodavstvom lokalnim tijelima pridržava ovlast za utvrđivanje uvjeta pod kojima se izdaju odobrenja predviđena tim sustavom. Konkretno, članak L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju dopušta im, ali ih ne obvezuje, da izdavanje prethodnog odobrenja uvjetuju obvezom kompenzacije, pri čemu predviđa, s jedne strane, da lokalna tijela koja odluče propisati takvu obvezu moraju osigurati da je ona strogo primjerena specifičnoj situaciji ne općine u njezinoj cijelosti, nego svake njezine četvrti odnosno, prema potrebi, njezina okruga te, s druge strane, da se opseg te kompenzacije mora utvrditi s obzirom na cilj socijalne raznolikosti i posebno u skladu s obilježjima tržištâ stambenih prostora i potrebom da se ne pogorša njihova nestašica.

84

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 133. svojeg mišljenja, primjena takve obveze kompenzacije – koju to nacionalno zakonodavstvo tako dopušta općinama u kojima postoji poseban pritisak na tržište nekretnina koji je posljedica znatnog povećanja površine nekretnina koje se kao namješteni stambeni prostori iznajmljuju tranzitnim klijentima na štetu dugoročnog iznajmljivanja stambenih prostora klijentima koji ondje prijavljuju boravište – u načelu je primjeren instrument za postizanje ciljeva socijalne raznolikosti kad je riječ o stanovanju na njihovu području, dovoljnog broja stambenih prostora i održavanja najamnina na pristupačnoj razini.

85

To osobito vrijedi kada dotična obveza kompenzacije pridonosi održavanju površine stambenih prostora na tržištu dugoročnog najma barem konstantnom i time pridonosi cilju održavanja pristupačnih cijena na tom tržištu suzbijanjem inflacije najamnina, kao što je to francuska vlada istaknula na raspravi pred Sudom.

86

Međutim, mogućnost koja se nacionalnim zakonodavstvom priznaje dotičnim lokalnim tijelima da uz sustav prethodnog odobrenja predviđen tim zakonodavstvom propišu i obvezu kompenzacije poput one navedene u točki 81. ove presude ne smije prekoračiti ono što je nužno za postizanje navedenog cilja.

87

U svrhu te ocjene, na nacionalnom je sudu da s obzirom na sve elemente kojima raspolaže najprije provjeri rješava li doista ta mogućnost problem stambenih prostora za dugoročni najam koji je utvrđen na dotičnim područjima.

88

U tu su svrhu osobito relevantne studije odnosno druge objektivne analize u kojima se ističe činjenica da obveza kompenzacije lokalnim tijelima omogućuje da odgovore na situaciju u kojoj je potražnju za stambenim prostorima pod ekonomski prihvatljivim uvjetima teško zadovoljiti, među ostalim, zbog porasta ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište.

89

Nadalje, na nacionalnom je sudu da se uvjeri da je mogućnost priznata dotičnim lokalnim tijelima nacionalnim zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom postupku da odrede opseg obveze kompenzacije koju su odlučila propisati ne samo prilagođena situaciji tržišta najma dotičnih općina nego i da je u skladu s obavljanjem djelatnosti ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište.

90

Kad je riječ, kao prvo, o primjerenosti tog opsega situaciji na tržištu najma dotičnih općina, ta mogućnost čvrsto upućuje na to da je obveza kompenzacije koju dopušta nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku primjerena, pod uvjetom da je primjena navedene mogućnosti uvjetovana uzimanjem u obzir objektivnih razlika u situaciji između dotičnih područja i da, prema tome, omogućava uzimanje u obzir posebnosti svake općine, odnosno svake njezine četvrti ili okruga.

91

Kao drugo, kad je riječ o usklađenosti opsega tako dopuštene obveze kompenzacije s obavljanjem djelatnosti ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja namještenih stambenih prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište, nju valja ocijeniti s obzirom na, među ostalim, općenito utvrđenu veću profitabilnost te djelatnosti u usporedbi s iznajmljivanjem prostora namijenjenih stanovanju.

92

Osim toga, valja istaknuti da obveza kompenzacije koju bi dotično lokalno tijelo odabralo propisati u pravilu ne sprečava vlasnika nekretnine namijenjene iznajmljivanju da od nje ubire plodove jer on načelno raspolaže mogućnošću da je iznajmljuje ne kao namješteni prostor tranzitnim klijentima, nego kao prostor klijentima koji ondje prijavljuju svoje boravište, što, doduše, jest manje profitabilna djelatnost, ali se na nju ta obveza ne primjenjuje.

93

Naposljetku, nacionalni sud mora uzeti u obzir praktične načine na koje je moguće ispuniti obvezu kompenzacije u predmetnom području.

94

Konkretno, mora uzeti u obzir činjenicu da se ta obveza može ispuniti ne samo prenamjenom u stambeni prostor drugih prostora koje ima dotična osoba, a koji imaju drugu namjenu, nego i pomoću drugih mehanizama kompenzacije kao što je to, među ostalim, otkup prava od drugih vlasnika koji pridonose održavanju dugoročnog stambenog fonda. Međutim, ti mehanizmi moraju ispunjavati razumne, transparentne i dostupne tržišne uvjete.

95

Kao treće, kad je riječ o zahtjevima jasnoće, nedvoznačnosti i objektivnosti, predviđenima u članku 10. stavku 2. točkama (d) i (e) Direktive 2006/123, na koje se odnose peto i šesto prethodno pitanje, iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje i rasprava pred Sudom proizlazi da društvo Cali Apartments i osoba HX u biti prigovaraju da se nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku temelji na nejasnom i teško razumljivom pojmu iz članka L. 631‑7 Zakonika o gradnji i stanovanju, odnosno pojmu „ponavljano kratkoročno iznajmljivanje namještenog stambenog prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište”.

96

U tom pogledu, Sud je već imao priliku pojasniti da se zahtjevi jasnoće i nedvoznačnosti iz članka 10. stavka 2. točke (d) Direktive 2006/123 odnose na potrebu da se uvjeti odobrenja učine lako razumljivima za sve, izbjegavajući svaki dvoznačan sadržaj (presuda od 26. rujna 2018., Van Gennip i dr., C‑137/17, EU:C:2018:771, t. 85.). Kad je riječ o zahtjevu objektivnosti iz članka 10. stavka 2. točke (e) te direktive, njime se želi osigurati da se zahtjevi za izdavanje odobrenja ocjenjuju na temelju njihovih vlastitih odlika, kako bi se dotičnim strankama zajamčilo da će se s njihovim zahtjevima postupati objektivno i nepristrano, kao što se to, uostalom, zahtijeva u članku 13. stavku 1. navedene direktive (vidjeti analogijom presudu od 1. lipnja 1999., Konle, C‑302/97, EU:C:1999:271, t. 44.).

97

Također valja istaknuti da je člankom 10. stavkom 7. te uvodnim izjavama 59. i 60. Direktive 2006/123 propisano da ona, a osobito njezin članak 10., ne dovodi u pitanje raspodjelu nadležnosti, na lokalnoj ili regionalnoj razini, tijela država članica za davanje odobrenja.

98

Stoga, kad je riječ o nacionalnom zakonodavstvu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku – kojim se u pogledu određenih općina uvodi sustav prethodnog odobrenja za obavljanje djelatnosti „ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja namještenog stambenog prostora tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište”, pri čemu se ovlašćuju lokalna tijela da utvrde uvjete za izdavanje propisanog odobrenja, predvide obvezu kompenzacije i odrede opseg te eventualne kompenzacije, osobito u skladu s obilježjima tržištâ stambenih prostora i potrebom da se ne pogorša njihova nestašica – činjenica da taj pojam tim nacionalnim zakonodavstvom nije definiran, među ostalim, brojčanim pragovima sama po sebi ne predstavlja element kojim bi se moglo dokazati da je došlo do povrede zahtjeva jasnoće, nedvoznačnosti i objektivnosti iz članka 10. stavka 2. točaka (d) i (e) Direktive 2006/123.

99

Suprotno tomu, za potrebe te odredbe valja provjeriti jesu li dotična lokalna tijela, u nedostatku dovoljne naznake u nacionalnom zakonodavstvu, pojasnila pojmove koji odgovaraju predmetnom pojmu na jasan, nedvoznačan i objektivan način, tako da razumijevanje tog pojma ne ostavlja mjesta sumnji kad je riječ o području primjene uvjeta i obveza koje su ta lokalna tijela tako utvrdila i tako da ona taj pojam ne mogu samovoljno primjenjivati.

100

Takva je provjera ključna, osobito s obzirom na činjenicu da se pitanje jasnoće predmetnog pojma postavlja u okviru postupka u kojem valja primijeniti opće načelo prava Unije o zakonitosti kaznenih djela i kazni (presuda od 3. svibnja 2007., Advocaten voor de Wereld, C‑303/05, EU:C:2007:261, t. 49.).

101

Sud koji je uputio zahtjev također se pita o dovoljnoj jasnoći i objektivnosti članka L. 631‑7-1 Zakonika o gradnji i stanovanju, s obzirom na to da se njime predviđa da se uvjeti pod kojima se izdaju odobrenja i određuju kompenzacije po četvrtima i, prema potrebi, po okruzima utvrđuju s obzirom na ciljeve socijalne raznolikosti, osobito u skladu s obilježjima tržištâ stambenih prostora i potrebom da se ne pogorša njihova nestašica.

102

U tom pogledu valja istaknuti da činjenica da nacionalni zakonodavac propisuje samo načine u skladu s kojima lokalna tijela utvrđuju uvjete za davanje odobrenja predviđenih sustavom upućivanjem na ciljeve koje to tijelo mora uzeti u obzir u načelu ne može dovesti do zaključka da ti uvjeti nisu dovoljno jasni i objektivni, osobito ako su predmetnim nacionalnim zakonodavstvom utvrđeni ne samo ciljevi koje dotična lokalna tijela moraju slijediti nego i objektivni elementi s obzirom na koje ta tijela moraju utvrditi uvjete za davanje.

103

Naime, ne dovodeći u pitanje ocjenu suda koji je uputio zahtjev, uvjeti te prirode dovoljno su precizni i jasni te se njima može izbjeći svaka opasnost od svojevoljnog postupanja prilikom njihove provedbe.

104

Kad je riječ, kao četvrto i posljednje, o zahtjevima prethodne objave, transparentnosti i dostupnosti uvjeta za davanje odobrenja iz članka 10. stavka 2. točaka (f) i (g) Direktive 2006/123, na koje se odnosi šesto prethodno pitanje, iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje proizlazi da društvo Cali Apartments i osoba HX prigovaraju da nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku ne ispunjava te zahtjeve jer uvjeti za davanje tih odobrenja i opseg kompenzacija nisu utvrđeni zakonom, nego ih utvrđuje općinsko vijeće svake od dotičnih općina.

105

Međutim, s obzirom na ono što je navedeno u točki 97. ove presude, u regulatornom kontekstu poput onoga opisanog u točki 98. ove presude valja provjeriti, za potrebe članka 10. stavka 2. točaka (f) i (g) Direktive 2006/123, mogu li se svi vlasnici koji namješteni stambeni prostor žele iznajmljivati tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište prije početka obavljanja predmetnih djelatnosti iznajmljivanja u potpunosti upoznati s uvjetima za davanje odobrenja i eventualnom obvezom kompenzacije koje su predvidjela dotična lokalna tijela.

106

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da se, u skladu s člankom L. 2121‑25 Općeg zakonika o regionalnim i lokalnim jedinicama, zapisnici sa sjednica općinskog vijeća objavljuju na oglasnoj ploči vijećnice te da su dostupni na internetskoj stranici dotične općine.

107

Takva mjera objave dovoljna je za ispunjenje zahtjeva u pogledu prethodne objave, transparentnosti i dostupnosti koji se zahtijevaju člankom 10. stavkom 2. točkama (f) i (g) Direktive 2006/123, s obzirom na to da se njome svim zainteresiranim osobama učinkovito omogućuje da odmah budu obaviještene o postojanju propisa koji bi mogli utjecati na pristup dotičnoj djelatnosti ili njezino obavljanje.

108

S obzirom na prethodno navedeno, na peto i šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 10. stavak 2. Direktive 2006/123 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se uspostavlja sustav koji obavljanje određenih djelatnosti iznajmljivanja uz naknadu namještenih stambenih prostora uvjetuje prethodnim odobrenjem, koje se temelji na kriterijima koji se odnose na činjenicu da se predmetni prostor „ponavljano kratkoročno [iznajmljuje] […] tranzitnim klijentima koji ondje ne prijavljuju prebivalište” te koje lokalne vlasti ovlašćuje da, u okviru utvrđenom tim zakonodavstvom, detaljnije utvrde uvjete za davanje odobrenja predviđenih tim sustavom s obzirom na ciljeve socijalne raznolikosti i u skladu s obilježjima lokalnih tržišta stambenih prostora i potrebom da se ne pogorša nestašica tih prostora, a koji, prema potrebi, uključuju obvezu kompenzacije u obliku istodobne prenamjene u stambenu svrhu prostora koji imaju drugu namjenu, pod uvjetom da su ti uvjeti za izdavanje u skladu sa zahtjevima utvrđenima u toj odredbi i da je tu obvezu moguće ispuniti u transparentnim i dostupnim uvjetima.

109

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: