–

za Procureur‑generaal, I. De Tandt,

–

za osobu X, S. Bekaert i P. Bekaert, advocaten, i G. Boye, abogado,

–

za belgijsku vladu, C. Van Lul, C. Pochet i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, u početku M. Sampol Pucurull, potom S. Centeno Huerta, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Grünheid i R. Troosters, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru izvršenja, u Belgiji, europskog uhidbenog naloga koji je u odnosu na osobu X izdala Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska).

3

Uvodne izjave 5. i 6. Okvirne odluke 2002/584 glase:

4

U članku 2. te okvirne odluke, naslovljenom „Područje primjene europskog uhidbenog naloga”, propisano je:

„1.   Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca.

2.   Sljedeća kaznena djela, ako su kažnjiva u skladu s pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog, [kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode u najvišem propisanom trajanju] od najmanje tri godine i [kako] su utvrđena pravom države [članice] koja izdaje uhidbeni nalog, u skladu s odredbama ove Okvirne odluke i bez provjere dvostruke kažnjivosti djela, predstavljaju razlog za predaju osobe na temelju europskog uhidbenog naloga:

[…]

4.   Za kaznena djela koja nisu obuhvaćena stavkom 2., tražena osoba može biti predana pod uvjetom da djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, bez obzira na elemente ili opis kaznenog djela.”

5

U članku 8. stavku 1. navedene okvirne odluke, naslovljenom „Sadržaj i oblik europskog uhidbenog naloga” propisano je:

„Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u Prilogu:

[…]

[…]”

6

Članak 17. stavak 1. Odluke 2002/584 glasi kako slijedi:

„Europski uhidbeni nalog obrađuje se i izvršava kao žurni predmet.”

7

Prilog toj okvirnoj odluci sadržava obrazac europskog uhidbenog naloga. Taj obrazac u rubrici (c) predviđa da se „[p]odaci o propisanoj kazni” u smislu točke 1. te rubrike odnose na „najviš[u] propisan[u] kazn[u] zatvora ili mjer[u] oduzimanja slobode, koja može biti izrečena za kazneno djelo” i, u skladu s točkom 2. navedene rubrike (c), na „[v]isin[u] propisane kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, koja je izrečena”.

8

Navedeni obrazac također predviđa, u rubrici (e) naslovljenoj „Kaznena djela”, priopćavanje podataka o kaznenim djelima na koja se europski uhidbeni nalog „odnosi” i, među ostalim, „[o]pis okolnosti počinjenja kaznenog djela (kaznenih djela), uključujući mjesto i način sudjelovanja osobe u kaznenom djelu (kaznenim djelima)”.

9

Članak 578. Códiga Penal (Kazneni zakonik), u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, propisivao je kaznu zatvora u najvišem trajanju od dvije godine za kazneno djelo veličanja terorizma i ponižavanja žrtava terorizma.

10

Članak 578. tog zakonika izmijenjen je 30. ožujka 2015., tako da je to kazneno djelo tada postalo kažnjivo kaznom zatvora u najvišem trajanju od tri godine.

11

Presudom od 21. veljače 2017., Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska) osudila je osobu X, među ostalim, za djela počinjena između 1. siječnja 2012. i 31. prosinca 2013. koja čine kazneno djelo veličanja terorizma i ponižavanja žrtava terorizma, predviđeno u članku 578. Kaznenog zakonika u verziji koja je bila na snazi u trenutku počinjenja tih djela, te mu je odredila propisanu najvišu kaznu zatvora od dvije godine. Ta presuda postala je pravomoćna kad je Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) presudom od 15. veljače 2018. odbio žalbu podnesenu protiv nje.

12

Budući da je osoba X napustila Španjolsku i otišla u Belgiju, Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud) izdala je 25. svibnja 2018. europski uhidbeni nalog u odnosu na tu osobu, a 27. lipnja iste godine i dopunski europski uhidbeni nalog za kazneno djelo „terorizma”, u smislu članka 2. stavka 2. druge alineje Okvirne odluke 2002/584, radi izvršenja kazne izrečene u presudi tog suda od 21. veljače 2017.

13

Kako bi se provjerilo, u skladu s člankom 2. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584, je li prema španjolskom pravu predmetno kazneno djelo bilo kažnjivo propisanom najvišom kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode od najmanje tri godine te je li predstavljalo razlog za predaju osobe bez provjere dvostruke kažnjivosti djela, rechtbank van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen, afdeling Gent (Prvostupanjski sud za Istočnu Flandriju, Odjel u Gentu, Belgija), u svojstvu pravosudnog tijela izvršenja, uzeo je u obzir članak 578. Kaznenog zakonika u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku. Nakon što je utvrdio nepostojanje dvostruke kažnjivosti djela, taj sud je rješenjem od 17. rujna 2018. odbio izvršenje dopunskog europskog uhidbenog naloga od 27. lipnja iste godine.

14

Odlučujući o žalbi koju je protiv tog rješenja podnio Procureur‑generaal (Glavni državni odvjetnik, Belgija), hof van beroep te Gent (Žalbeni sud u Gentu, Belgija) dvoji o tome koju verziju zakonodavstva države članice izdavateljice naloga valja uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li ispunjena pretpostavka u pogledu gornje granice kazne oduzimanja slobode od najmanje tri godine, predviđena člankom 2. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584. Taj sud ocjenjuje da je s obzirom na članak 578. Kaznenog zakonika, u njegovoj verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka, rechtbank van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen, afdeling Gent (Prvostupanjski sud za Istočnu Flandriju, Odjel u Gentu) pravilno postupio provjerivši dvostruku kažnjivost djela i odbivši izvršenje dopunskog europskog uhidbenog naloga s obzirom na to da je u toj verziji članak 578. tog zakonika propisivao najvišu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. On međutim navodi da kad bi se uzela u obzir verzija tog članka koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja tog europskog uhidbenog naloga, valjalo utvrditi da rechtbank van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen, afdeling Gent (Prvostupanjski sud za Istočnu Flandriju, Odjel u Gentu) nije bio ovlašten provjeriti dvostruku kažnjivost djela te dakle nije mogao odbiti izvršenje navedenog europskog uhidbenog naloga s obzirom na to da u toj novoj verziji navedeni članak propisuje najvišu kaznu zatvora od tri godine.

15

U tim je okolnostima hof van beroep te Gent (Žalbeni sud u Gentu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

Svojim prethodnim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja – kako bi provjerilo je li u državi članici izdavateljici naloga kazneno djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog kažnjivo najvišom propisanom kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode od najmanje tri godine, kako je definirano pravom države članice izdavateljice naloga – mora uzeti u obzir zakonodavstvo države članice izdavateljice naloga u njegovoj verziji koja se primjenjuje na djelo koje je predmet postupka u okviru kojeg je izdan europski uhidbeni nalog ili zakonodavstvo države članice izdavateljice naloga u njegovoj verziji koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja tog uhidbenog naloga.

17

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja podsjetiti da na temelju članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584 kaznena djela nabrojana u toj odredbi predstavljaju razlog za predaju osobe, podložno pretpostavkama predviđenima tom okvirnom odlukom i bez provjere dvostruke kažnjivosti djela, ako su u državi članici izdavateljici naloga kažnjiva propisanom najvišom kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode od najmanje tri godine, kako su utvrđena pravom države izdavateljice naloga.

18

Stoga iz te odredbe proizlazi da je za definiciju tih kaznenih djela i primjenjive kazne relevantno pravo „države članice izdavateljice naloga” (presuda od 3. svibnja 2007., Advocaten voor de Wereld, C‑303/05, EU:C:2007:261, t. 52.).

19

Međutim, formulacija članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584 ne precizira koju verziju tog zakonodavstva pravosudno tijelo izvršenja valja uzeti u obzir kako bi provjerilo je li ispunjena pretpostavka predviđena u toj odredbi, koja se odnosi na gornju granicu kazne od najmanje tri godine, ako je navedeno pravo izmijenjeno u razdoblju između počinjenja djela koje je predmet postupka u okviru kojeg je izdan europski uhidbeni nalog i izdavanja, odnosno izvršenja tog uhidbenog naloga.

20

Protivno onomu što navode belgijska i španjolska vlada te glavni državni odvjetnik, na temelju okolnosti da se u članku 2. stavku 2. Okvirne odluke 2002/584 koristi indikativ prezenta, ne može se zaključiti da u tu svrhu valja uzeti u obzir verziju zakonodavstva države članice izdavateljice naloga koja je na snazi u trenutku izdavanja europskog uhidbenog naloga. Naime, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točkama 33. i 42. svojeg mišljenja, s jedne strane, indikativ prezenta obično se u propisima upotrebljava kako bi se izrazila kogentna narav odredbe i, s druge strane, navedeni članak 2. stavak 2. odnosi se kako na europske uhidbene naloge koji su izdani u svrhu kaznenog progona, dakle u trenutku kad predmetno kazneno djelo još nije bilo kažnjeno, tako i na europske uhidbene naloge izdane u svrhu izvršenja kazne oduzimanja slobode. Stoga se iz uporabe indikativa prezenta u toj odredbi ne može izvući nikakav zaključak o tome koja je verzija zakonodavstva države članice izdavateljice naloga relevantna u odnosu na pretpostavke primjene navedene odredbe.

21

U tim okolnostima, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, već i kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio (presude od 19. prosinca 2013., Koushkaki, C‑84/12, EU:C:2013:862, t. 34.; od 16. studenoga 2016., Hemming i dr., C‑316/15, EU:C:2016:879, t. 27. i od 25. siječnja 2017., Vilkas, C‑640/15, EU:C:2017:39, t. 30.).

22

Na prvom mjestu, kad je riječ o kontekstu u kojem se nalazi članak 2. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584, valja navesti da taj članak 2. definira područje primjene europskog uhidbenog naloga, na što upućuje i naslov tog članka. Prema članku 2. stavku 1. te okvirne odluke, europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode u najvišem propisanom trajanju od najmanje dvanaest mjeseci ili je osuđujućom odlukom izrečena kazna ili mjera u trajanju od 4 mjeseca. Kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točkama 22. i 24. svojeg mišljenja, ako je ispunjena pretpostavka za izdavanje europskog uhidbenog naloga koja je u tom članku 2. stavku 1. utvrđena alternativno, stavcima 2. i 4. navedenog članka uvodi se razlikovanje između kaznenih djela u odnosu na koja se izvršenje tako izdanog europskog uhidbenog naloga provodi bez provjere dvostruke kažnjivosti djela i onih u odnosu na koja to izvršenje mora biti podvrgnuto takvoj provjeri.

23

Međutim, iz formulacije stavka 1. istog članka proizlazi da, kad je riječ o izdavanju europskog uhidbenog naloga radi izvršenja presude kojom je izrečena kazna, kao što je slučaj u ovom predmetu, donji prag od četiri mjeseca može se odnositi samo na kaznu koja je u toj odluci stvarno izrečena u skladu s pravom države članice izdavateljice naloga koje se primjenjuje na kazneno djelo na koje se ta odluka odnosi, a ne na kaznu koja je mogla biti izrečena na temelju prava te države članice primjenjivog u vrijeme izdavanja tog uhidbenog naloga.

24

Navedeno mora vrijediti i kad je riječ o izvršenju europskog uhidbenog naloga primjenom članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584.

25

Naime, kao prvo, tumačenje prema kojem bi pravosudno tijelo izvršenja moralo uzeti u obzir verzije zakonodavstva države članice važeće u dvama različitim trenucima – jednu kad provjerava pretpostavke za izdavanje europskog uhidbenog naloga iz članka 2. stavka 1. te okvirne odluke, a drugu kad odlučuje o tome treba li taj uhidbeni nalog, na temelju članka 2. stavka 2. te okvirne odluke, izvršiti bez provjere dvostruke kažnjivosti – ugrozilo bi dosljednu primjenu tih dviju odredbi.

26

Okolnost da članak 2. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 upućuje na „djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje propisana […] kazna”, dok članak 2. stavak 2. te okvirne odluke spominje „kaznena djela, [koja su] kažnjiva u skladu s pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog” ne može, protivno onomu što navode belgijska i španjolska vlada te glavni državni odvjetnik, poduprijeti to tumačenje. Naime, bez obzira na razlog zbog kojeg je zakonodavac Unije usvojio te dvije formulacije, njihova različitost ni na koji način ne upućuje na zaključak da pravosudno tijelo izvršenja mora u svrhu primjene članka 2. stavka 2. navedene okvirne odluke uzeti u obzir verziju zakonodavstva te države članice koja je bila na snazi na dan izdavanja tog uhidbenog naloga.

27

Isto tako, kad je riječ o članku 2. stavku 4. Okvirne odluke 2002/584, protivno onomu što je na raspravi pred Sudom tvrdio glavni državni odvjetnik, ta odredba nema nikakvu važnost za utvrđivanje verzije zakonodavstva države članice izdavateljice naloga koju valja uzeti u obzir u svrhu primjene članka 2. stavka 2. te okvirne odluke, tim više što prvonavedena odredba upućuje samo na pravo države članice izvršenja.

28

Potom, tumačenje prema kojem pravosudno tijelo izvršenja mora u svrhu primjene članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584 uzeti u obzir verziju zakonodavstva države članice izdavateljice naloga koja se primjenjuje na djelo koje je predmet postupka u okviru kojeg je izdan europski uhidbeni nalog potkrijepljeno je člankom 8. te okvirne odluke. Njime su određene informacije kojima se nastoje pružiti minimalni službeni podaci potrebni da bi pravosudna tijela izvršenja mogla hitnim donošenjem odluke o predaji brzo postupiti u skladu s europskim uhidbenim nalogom (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 59.).

29

Konkretno, prema članku 8. stavku 1. točki (f) te okvirne odluke, europski uhidbeni nalog među ostalim sadržava podatke koji se odnose na izrečenu kaznu, ako postoji pravomoćna presuda, ili raspon propisane kazne za kazneno djelo u skladu s pravom države članice izdavateljice uhidbenog naloga, pri čemu takvi podaci moraju biti pruženi „u skladu s obrascem u Prilogu” navedenoj okvirnoj odluci, dakle prilikom tumačenja te odredbe valja uzeti u obzir taj obrazac (presuda od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi, C‑241/15, EU:C:2016:385, t. 44.).

30

U tom pogledu, u rubrici (c) tog obrasca predviđeno je da se podaci o trajanju propisane kazne koje mora pružiti pravosudno tijelo izdavanja naloga odnose, na temelju točke 1. te rubrike, na „[n]ajviš[u] propisan[u] kazn[u] zatvora ili mjer[u] oduzimanja slobode, koja može biti izrečena za kazneno djelo” i, na temelju točke 2. navedene rubrike, na „[v]isin[u] propisane kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, koja je izrečena”.

31

Tako iz samog teksta rubrike (c) navedenog obrasca, i osobito pojma „izrečena” upotrijebljenog kako bi se opisala kazna u vezi s kojom valja pružiti podatke, proizlazi da je ta kazna ona koja se, ovisno o slučaju, može izreći ili koja je stvarno izrečena u osuđujućoj odluci i stoga ona koja proizlazi iz verzije zakonodavstva države članice izdavateljice naloga koje se primjenjuje na predmetna djela.

32

Nadalje, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točkama 58. i 59. svojeg mišljenja, informacije koje moraju biti sadržane u obrascu iz Priloga Okvirnoj odluci 2002/584 odnose su se na konkretne elemente predmeta u okviru kojeg je izdan europski uhidbeni nalog, kao što detaljnije proizlazi iz rubrike (e) tog obrasca prema kojoj je pravosudno tijelo izdavanja dužno opisati okolnosti počinjenja kaznenog djela.

33

Slijedom navedenog, kako bi provjerilo je li ispunjen uvjet koji se odnosi na gornju granicu kazne predviđene u članku 2. stavku 2. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja ne može uzeti u obzir verziju zakonodavstva države članice izdavateljice naloga različitu od verzije tog zakonodavstva primjenjive na djelo koje je predmet postupka u okviru kojeg je izdan europski uhidbeni nalog.

34

Kao drugo, to tumačenje članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584 potkrijepljeno je svrhom te okvirne odluke.

35

Naime, kao što proizlazi iz uvodne izjave 5. navedene okvirne odluke, njezin je cilj – uvođenjem pojednostavljenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koja mora postojati između država članica (presude od 16. srpnja 2015., Lanigan, C‑237/15 PPU, EU:C:2015:474, t. 28.; od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 76., i od 25. siječnja 2017., Vilkas, C‑640/15, EU:C:2017:39, t. 31.).

36

Međutim, kad pravo države članice izdavateljice naloga koje pravosudno tijelo izdavanja treba navesti u skladu s obrascem u Prilogu Okvirnoj odluci 2002/584 – a koje pravosudno tijelo izvršenja mora uzeti u obzir kako bi provjerilo treba li europski uhidbeni nalog, na temelju članka 2. stavka 2. te okvirne odluke, izvršiti bez provjere dvostruke kažnjivosti djela – ne bi bilo ono koje se primjenjuje na djelo koje je predmet postupka u okviru kojeg je taj uhidbeni nalog izdan, pravosudno tijelo izvršenja moglo bi naići na poteškoće prilikom utvrđivanja relevantne verzije tog zakonodavstva u slučaju da je ono izmijenjeno u razdoblju između nastanka činjenica i trenutka kada potonje tijelo mora odlučiti o izvršenju europskog uhidbenog naloga.

37

Stoga pravosudno tijelo izvršenja u okviru primjene članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584 mora imati mogućnost osloniti se na informacije o trajanju kazne sadržane u samom europskom uhidbenom nalogu, u skladu s obrascem koji se nalazi u prilogu toj okvirnoj odluci. Naime, budući da se u skladu s člankom 17. stavkom 1. navedene okvirne odluke europski uhidbeni nalog obrađuje i izvršava kao žurni predmet, to tijelo mora u okviru primjene navedenog članka 2. stavka 2. žurno provesti ispitivanje prava države članice izdavateljice naloga i to na temelju informacija dostupnih u samom europskom uhidbenom nalogu. Kad bi se od tog tijela zahtijevalo da u svrhu izvršenja tog naloga provjeri je li pravo države članice izdavateljice naloga koje se primjenjuje na djelo o kojem je riječ bilo izmijenjeno nakon nastanka tih činjenica, to bi bilo protivno svrsi Okvirne odluke 2002/584 kako je navedena u točki 35. ove presude.

38

Nadalje, s obzirom na poteškoće s kojima bi se pravosudno tijelo izvršenja moglo susresti prilikom utvrđivanja različitih verzija tog zakonodavstva koje bi mogle biti relevantne, drugačije tumačenje prouzročilo bi nesigurnosti te bi stoga bilo protivno načelu pravne sigurnosti. Osim toga, kad bi izvršenje europskog uhidbenog naloga ovisilo o pravu primjenjivom u trenutku njegova izdavanja, zahtjevi predvidljivosti koji proizlaze iz tog načela pravne sigurnosti ne bi bili ispunjeni.

39

Nadalje, članak 2. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584 ne može se tumačiti na način da državi članici izdavateljici naloga, na temelju izmjena kazni propisanih u njezinu zakonodavstvu, omogući da područjem primjene navedene odredbe obuhvati osobe koje su u vrijeme počinjenja djela koja čine kazneno djelo mogle imati koristi od provjere dvostruke kažnjivosti djela.

40

Kad je, zatim, riječ o stajalištu koje zastupaju belgijska i španjolska vlada, a prema kojem bi činjenica da je pravosudno tijelo izvršenja, prilikom primjene članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, obvezno uzeti u obzir verziju zakonodavstva države članice izdavateljice naloga koja je bila na snazi u trenutku izdavanja europskog uhidbenog naloga, u predmetnom slučaju doprinijela cilju olakšanja predaje predmetne osobe s obzirom na to da u odnosu na tu verziju pretpostavka provjere dvostruke kažnjivosti djela ne bi više bila primjenjiva, valja utvrditi da tumačenje te odredbe koje treba prihvatiti ne može ovisiti o posebnim činjeničnim okolnostima pojedinog slučaja.

41

Naposljetku valja podsjetiti na to da u području uređenom Okvirnom odlukom 2002/584 načelo uzajamnog priznavanja, koje čini, kao što osobito proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, na temelju kojeg su države članice u načelu obvezne postupiti u skladu s europskim uhidbenim nalogom. Iz toga slijedi da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti takav nalog samo u taksativno navedenim slučajevima obveznog neizvršenja propisanima u članku 3. Okvirne odluke 2002/584 ili mogućeg neizvršenja propisanima u njezinim člancima 4. i 4.a. Osim toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga može podlijegati samo uvjetima taksativno predviđenima u članku 5. navedene okvirne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državni odvjetnik pri sudu u Bruxellesu), C‑627/19 PPU, EU:C:2019:1079, t. 23. i 24. kao i navedenu sudsku praksu).

42

Posljedično tomu, činjenica da predmetno kazneno djelo ne može dovesti do predaje bez provjere dvostruke kažnjivosti djela primjenom članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584 ne znači automatski da se izvršenje europskog uhidbenog naloga mora odbiti. Naime, na pravosudnom tijelu izvršenja je da provjeri kriterij dvostruke kažnjivosti djela utvrđen u članku 2. stavku 4. te okvirne odluke u odnosu na to djelo.

43

S obzirom na sve prethodno navedeno, na upućena prethodna pitanja valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da, kako bi se provjerilo je li, u skladu s pravom države članice izdavateljice naloga, kazneno djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog kažnjivo kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode u najvišem propisanom trajanju od najmanje tri godine, kako je utvrđeno pravom države članice izdavateljice naloga, pravosudno tijelo izvršenja mora uzeti u obzir zakonodavstvo države članice izdavateljice naloga u njegovoj verziji primjenjivoj na djelo koje je predmet postupka u okviru kojeg je izdan europski uhidbeni nalog.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 2. stavak 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica valja tumačiti na način da, kako bi se provjerilo je li, u skladu s pravom države članice izdavateljice naloga, kazneno djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog kažnjivo kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode u najvišem propisanom trajanju od najmanje tri godine, kako je utvrđeno pravom države članice izdavateljice naloga, pravosudno tijelo izvršenja mora uzeti u obzir zakonodavstvo države članice izdavateljice naloga u njegovoj verziji primjenjivoj na djelo koje je predmet postupka u okviru kojeg je izdan europski uhidbeni nalog.