–

za Südbrandenburger Nahverkehrs GmbH, A.-K. Pfeifer, M. Sandmaier i O. Grimm, Rechtsanwälte,

–

za OSL Bus GmbH, A. Braun i D. Ledwon, Rechtsanwälte,

–

za Europsku komisiju, M. Kellerbauer i C. Hödlmayr, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. Direktive Vijeća 77/187/EEZ od 14. veljače 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL 1977., L 61, str. 26.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Reinera Grafea i Jürgena Pohlea, s jedne strane, i društva Südbrandenburger Nahverkehrs GmbH (u daljnjem tekstu: društvo SBN) i društva OSL Bus GmbH, s druge strane, (u daljnjem tekstu: društvo OSL) o zakonitosti otkaza koji im je dalo društvo SBN.

3

Direktivom Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL 2001., L 82, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 151.), koja je stupila na snagu 11. travnja 2001., kodificirana je, kao što je pobliže navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 1., Direktiva 77/187.

4

U uvodnoj izjavi 3. Direktive 2001/23 istaknuto je da „treba osigurati zaštitu zaposlenika u slučaju promjene poslodavca, posebno kako bi se osigurala zaštita njihovih prava”.

5

U skladu s uvodnom izjavom 8. te direktive, „radi pravne sigurnosti i transparentnosti trebalo je pojasniti pravni koncept prijenosa s obzirom na sudsku praksu Suda” i „takvo pojašnjenje nije promijenilo opseg Direktive [77/187] kako ga tumači Sud”.

6

Članak 1. stavak 1. Direktive 2001/23 predviđa:

[…]”

7

Članak 2. stavak 1. te direktive određuje:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

8

Društvo SBN poslovalo je obavljajući u ime Landkreisa Oberspreewald‑Lausitz (okrug Oberspreewald‑Lužica, Njemačka) javni prijevoz putnika autobusom od 1. kolovoza 2008. kada je, u rujnu 2016., taj okrug pokrenuo novi postupak za javnu nabavu usluga prijevoza o kojima je riječ.

9

Društvo SBN odlučilo je da neće podnositi ponudu, procijenivši da ne može dati ekonomski održivu ponudu. Donijelo je odluku o prestanku poslovanja i obavijestilo sve radnike o otkazu. Dana 19. siječnja 2017. to je društvo s, pri sebi osnovanim, radničkim vijećem sklopilo sporazum o preustroju i zbrinjavanju viška radnika, kojim je bila predviđena isplata otpremnine ako novog ugovaratelj ne bi dao ponudu za preuzimanje ili ako bi im se u okviru novog zaposlenja kod potonjega smanjili primici od rada.

10

Društvu Kraftverkehrsgesellschaft Dreiländereck mbH dodijeljen je ugovor za pružanje usluga javnog prijevoza autobusom o kojem je riječ u glavnom postupku s početkom od 1. kolovoza 2017. Radi pružanja tih usluga to društvo je osnovalo društvo kći, OSL Bus, koje je u njegovu stopostotnom vlasništvu. Potonje je zaposlilo veći dio vozača autobusa i rukovodećeg osoblja društva SBN.

11

U travnju 2017. društvo Kraftverkehrsgesellschaft Dreiländereck je obavijestilo društvo SBN da ne namjerava kupiti ni iznajmljivati autobuse, spremišta i pogone potonjega niti se koristiti njegovim mehaničarskim uslugama.

12

R. Grafe bio je od srpnja 1978. zaposlen u društvu SBN, odnosno u njegovu pravnom predniku, i to kao vozač autobusa i rukovoditelj na puno radno vrijeme. Dopisom od 27. siječnja 2017. društvo SBN dalo mu je otkaz s učinkom od 31. kolovoza 2017. Od 1. rujna 2017. zaposlen je kao vozač autobusa u društvu OSL. Budući da potonje ne priznaje prethodni radni staž dotične osobe, razvrstalo ga je u prvi razred primjenjivog kolektivnog ugovora.

13

U tom se kontekstu R. Grafe protivi svojem otkazu od strane društva SBN i ističe da društvo OSL mora prilikom njegova profesionalnog razvrstavanja uzeti u obzir njegov dosadašnji radni staž u društvu SBN. Taj tužitelj u glavnom postupku i njegov prijašnji poslodavac smatraju da je ugovor o radu predmetne osobe prenesen na društvo OSL u okviru prijenosa poduzeća, u smislu Direktive 2001/23.

14

J. Pohle je također bio zaposlen u društvu SBN kao vozač autobusa i rukovoditelj na puno radno vrijeme, i to od studenoga 1979. To ga je društvo, dopisom od 27. siječnja 2017., obavijestilo o otkazu njegova ugovora s danom 31. kolovoza 2017. Novi ugovaratelj nije ga zaposlio. Slijedom toga, osporava svoj otkaz i, podredno, potražuje isplatu otpremnine u iznosu od 68034,56 eura iz programa društva SBN o zbrinjavanju viška radnika. Potonje, u okviru protutužbe, ističe da je na temelju prijenosa poduzeća ugovor o radu J. Pohlea prenesen na društvo OSL i da stoga nije dužno isplatiti otpremninu.

15

Društvo OSL poziva se na presudu od 25. siječnja 2001., Liikenne (C‑172/99, EU:C:2001:59), kako bi potkrijepilo tvrdnju da, s obzirom na to da materijalna sredstva za rad, posebice autobusi, u konkretnom slučaju nisu preuzeta, ne može biti riječ o prijenosu poduzeća, u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 2001/23.

16

Društvo SBN ističe da je preuzimanje autobusa od strane novog ugovaratelja bilo isključeno, s obzirom na tehničke i ekološke standarde koji su na snazi. Naime, pravila koja se odnose na pozive na nadmetanje zahtijevaju da oni ne budu stariji od 15 godina. Također moraju ispunjavati barem ekološku normu „Euro 6”. Međutim, na dan sklapanja tog ugovora o javnoj nabavi, koji je sklopljen na razdoblje od deset godina, autobusi društva SBN bili su, u skladu s navodima tog društva, u prosjeku stari 13 godina. Osim toga, ispunjavaju samo norme „Euro 3” ili „Euro 4”. Usto, ne ispunjavaju zahtjeve pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Društvo SBN pridodaje da korištenje uslugâ spremišta za autobuse više nije potrebno s obzirom na to da što se održavanje ili popravak potonjih može povjeriti specijaliziranim radionicama.

17

U skladu s navodima društva SBN, iz poziva na nadmetanje o kojemu je riječ proizlazi da vozači autobusa moraju imati valjanu dozvolu, poznavati zakonski okvir i stručne propise koji su na snazi, biti u stanju pružiti informaciju putnicima, dobro poznavati cestovnu mrežu i trase, prometne linije i vozne planove u području koje opslužuju, regionalne autobusne linije, povezane linije, kao i željeznički prijevoz i tarifne odredbe. Dodaje da su ti vozači „rijedak resurs” u seoskim područjima. Njihovo znanje i poznavanje cestovne mreže čini vozače autobusa društva SBN operativnima već od 1. kolovoza 2017., čime se osigurava kontinuitet usluge javnog prijevoza u okrugu. Društvo SBN iz toga izvodi zaključak da su vozači autobusa ti koji čine obilježje gospodarskog subjekta.

18

U tom se kontekstu sud koji je uputio zahtjev, koji pravni i činjenični okvir koji je iznijelo društvo SBN smatra točnim, pita primjenjuje li se rješenje iz presude od 25. siječnja 2001., Liikenne (C‑172/99, EU:C:2001:59), na ovaj glavni predmet.

19

U tim je okolnostima Arbeitsgericht Cottbus – Kammern Senftenberg (Radni sud u Cottbusu – odjel Senftenberg, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Najprije valja istaknuti da je, iako se pitanje odnosi na tumačenje Direktive 77/187, tekst primjenjiv u trenutku nastupanja okolnosti o kojima je riječ u glavnom postupku Direktiva 2001/23, čiji je cilj, kako se to navodi u njezinoj uvodnoj izjavi 8., kodificirati Direktivu 77/187 radi razjašnjenja pojma prijenosa poduzeća s obzirom na sudsku praksu Suda.

21

Svojim dvama pitanjima, koja treba razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 1. Direktive 2001/23 tumačiti na način da, kada gospodarski subjekt preuzima djelatnost na temelju postupka za sklapanje ugovora o nabavi javnih usluga, činjenica da taj subjekt nije preuzeo sredstva poslovanja koja su bila u vlasništvu gospodarskog subjekta koji je prethodno obavljao tu djelatnost onemogućuje da se ta transakcija okvalificira kao prijenos poduzeća?

22

Treba podsjetiti da se, u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) te direktive, prijenosom smatra prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet, znači organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna. Pojam subjekta stoga upućuje na organiziranu cjelinu osoba i imovine koja omogućuje obavljanje gospodarske djelatnosti s vlastitim ciljem.

23

Iz sudske prakse Suda proizlazi da je za utvrđivanje toga postoji li takav prijenos odlučujući kriterij okolnost da je gospodarski subjekt sačuvao svoj identitet, što osobito proizlazi iz stvarnog nastavka ili ponovnog početka rada (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr., C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

24

Da bi se utvrdilo je li taj uvjet ispunjen potrebno je uzeti u obzir sve činjenične okolnosti koje su svojstvene predmetnoj operaciji, među kojima su osobito vrsta poduzeća ili pogona o kojima je riječ, prijenos ili ne materijalnih elemenata, poput zgrada i pokretnina, vrijednost nematerijalnih elemenata u trenutku prijenosa, preuzimanje ili ne većeg broja zaposlenika od strane novog direktora poduzeća, prijenos ili ne klijenata, kao i stupanj sličnosti djelatnosti koje su se obavljale prije i nakon prijenosa, te trajanje eventualnog prekida tih djelatnosti. Međutim, ti su elementi samo djelomični aspekti procjene dane cjeline i ne mogu se, zbog toga, odvojeno ocjenjivati (presuda od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr., C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 26. i navedena sudska praksa).

25

Značaj koji valja pripisati pojedinačnim kriterijima stoga se nužno razlikuje ovisno o obavljanoj djelatnosti, to jest načinu proizvodnje u predmetnom poduzeću, pogonu ili njegovu dijelu ili njihovu poslovanju (presuda od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr., C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 27. i navedena sudska praksa).

26

Također bi trebalo pojasniti da puko preuzimanje od jednog gospodarskog subjekta djelatnosti drugog gospodarskog subjekta ne omogućava zaključak da je potonji zadržao svoj identitet. Naime, identitet takvog subjekta ne može se svesti na djelatnost koju obavlja. Taj identitet proizlazi iz niza neodvojivih elemenata poput osoblja koje ga čini, njegova okvira, organizacije njegova rada, njegovih metoda poslovanja ili, ovisno o slučaju, sredstava poslovanja koja ima na raspolaganju (presude 20. siječnja 2011., CLECE,C‑463/09, EU:C:2011:24, t. 41. i od 20. srpnja 2017., CLECE, C‑416/16, EU:C:2017:574, t. 43.).

27

Iz navedenoga proizlazi da kvalifikacija prijenosa pretpostavlja određen broj činjeničnih utvrđenja, s obzirom na to da to pitanje nacionalni sud treba ocijeniti in concreto, u svjetlu kriterija koje je utvrdio Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Colino Siguënza, C‑472/16, EU:C:2018:646, t. 45.) i ciljeva koji se nastoje postići Direktivom 2001/23, kako su navedeni, među ostalim, u njezinoj uvodnoj izjavi 3.

28

U tom okviru sud koji je uputio zahtjev posebno nastoji doznati primjenjuje li se, u ovom predmetu, rješenje iz presude od 25. siječnja 2001., Liikenne (C‑172/99, EU:C:2001:59), u kojoj je bila riječ o ugovoru o pružanju usluge autobusnog prijevoza na sedam regionalnih linija za razdoblje od tri godine. Novi pružatelj usluge je od određenih vozača koji su prešli u njegovu službu otkupio radne odore i, čekajući da mu naručena vozila budu dostavljena, samo iznajmio dva autobusa, na nekoliko mjeseci, od prijašnjeg pružatelja usluge.

29

Na upit o postojanju prijenosa poduzeća, u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 77/187, Sud je najprije u točki 39. presude od 25. siječnja 2001., Liikenne (C‑172/99, EU:C:2001:59), naglasio da se autobusni prijevoz ne može smatrati djelatnošću za koju je pretežito bitna ljudska radna snaga jer on zahtijeva znatnu opremu i pogone. Sud je dodao da činjenica da se materijalna sredstva koja su se koristila za poslovanje na autobusnim linijama nisu prenijela s prijašnjeg na novog ugovaratelja stoga čini okolnost koja se mora uzeti u obzir, za potrebe kvalifikacije prijenosa poduzeća. Nadalje je, u točki 42. te presude, presudio da s obzirom na to da materijalni elementi bitno pridonose obavljanju te djelatnosti, nedostatak prijenosa takvih sredstava s prijašnjeg na novog ugovaratelja za pružanje usluga javnog autobusnog prijevoza, koja su nužna za pravilno funkcioniranje subjekta o kojemu je riječ, moraju dovesti do zaključka da potonji nije zadržao svoj identitet. Naposljetku je Sud, u točki 43. navedene presude, zaključio da se u situaciji kao što je ona u glavnom postupku Direktiva 77/187 ne primjenjuje, u nedostatku prijenosa značajnih materijalnih sredstava s prijašnjeg na novog ugovaratelja.

30

Bitno je, međutim, napomenuti da se, na temelju toga što je u točki 39. presude od 25. siječnja 2001., Liikenne (C‑172/99, EU:C:2001:59), Sud posebno naglasio da je izostanak prijenosa materijalne imovine koja se koristi za poslovanje na autobusnim linijama o kojima je riječ s prijašnjeg na novog ugovaratelja okolnost koju valja uzeti u obzir, iz te točke ne može izvesti zaključak da se preuzimanje autobusa mora smatrati in abstracto jedinim odlučujućim čimbenikom za prijenos poduzeća čija se djelatnost sastoji od javnog prijevoza putnika autobusima.

31

Stoga, da bi utvrdio onemogućava li činjenica da sredstva poslovanja, u ovom slučaju autobusi, nisu prenesena kvalifikaciju prijenosa poduzeća, sud koji je uputio zahtjev mora voditi računa o okolnostima svojstvenima predmetu koji se pred njim vodi.

32

U tom pogledu iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da ispunjavanje novih tehničkih i ekoloških standarda koje nalaže javni naručitelj u pogledu sredstava poslovanja ne omogućuje, kako s ekonomskog tako i sa pravnog stajališta, poduzeću kojemu je dodijeljen ugovor preuzimanje sredstava poslovanja poduzeća koje je prethodno bilo ugovaratelj usluga javnog prijevoza o kojemu je riječ u glavnom postupku. Naime, za novog pružatelja usluge ne bi, s ekonomskog stajališta, bilo razumno preuzeti postojeći vozni park autobusâ koji se sastoji od vozila koja su, s obzirom na to da im je isteklo dopušteno vrijeme korištenja i da ne poštuju ograničenja koja nalaže javni naručitelj, nepogodna za korištenje.

33

Drugim riječima, odluka novog upravitelja o nepreuzimanju sredstava poslovanja navedenog poduzeća uzrokovana je vanjskim ograničenjima, dok, kako je nezavisna odvjetnica navela u točki 54. svojega mišljenja, ništa iz činjenica o kojima je riječ u predmetu u kojemu je donesena presuda od 25. siječnja 2001., Liikenne (C‑172/99, EU:C:2001:59), ne upućuje na to da je takav bio slučaj u tom predmetu.

34

Uostalom, iz navoda koje je iznio sud koji je uputio zahtjev sažetih u točki 16. ove presude proizlazi da je, s obzirom na tehničke i ekološke standarde koje nalaže javni naručitelj, poduzeće koje je prethodno bilo ugovaratelj usluga javnog prijevoza o kojemu je riječ u glavnom postupku sâmo bilo prinuđeno, ako je podnijelo ponudu za taj ugovor i on mu je dodijeljen, u bliskoj budućnosti zamijeniti svoja sredstva poslovanja.

35

U tom kontekstu izostanak prijenosa sredstava poslovanja, kad je uzrokovan pravnim, ekološkim ili tehničkim ograničenjima nije dakle nužno prepreka kvalifikaciji preuzimanja djelatnosti o kojoj je riječ kao „prijenosa poduzeća”, u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 2001/23.

36

U skladu s time, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi dopuštaju li druge činjenične okolnosti među onima spomenutima u točkama 24. do 26. ove presude zaključak o zadržavanju identiteta subjekta o kojemu je riječ i, stoga, postojanje prijenosa poduzeća.

37

U tom pogledu valja, kao prvo, navesti, kao što je nezavisna odvjetnica navela u točki 40. svojega mišljenja, da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da novi pružatelj u biti pruža sličnu uslugu autobusnog prijevoza u odnosu na one koje je pružalo prethodno društvo, a koja nije imala prekide i velikim je dijelom bila obavljana na istim linijama i za iste putnike.

38

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev ističe da je prisutnost iskusnih vozača autobusa u seoskoj regiji poput okruga Oberspreewald‑Lausitz ključna radi osiguravanja kvalitete usluge javnog prijevoza o kojemu je riječ. Ističe, među ostalim, da oni moraju dovoljno poznavati prometne linije, vozne planove područja koje opslužuju i tarifne odredbe te druge linije regionalnih autobusa, linije željezničkog prijevoza i postojeće povezane linije kako bi mogli osigurati ne samo prodaju putnih karata, nego i pružiti putnicima informacije potrebne radi ostvarivanja željenog putovanja.

39

U tom kontekstu valja podsjetiti da, ako skupina zaposlenika koji trajno obavljaju zajedničku djelatnost može biti gospodarski subjekt, takav subjekt može zadržati svoj identitet nakon prijenosa kada novi poslodavac ne samo da nastavlja s obavljanjem predmetne djelatnosti nego i preuzme znatan dio zaposlenika, u smislu njihova broja i stručnosti, a koje je njegov prethodnik posebno rasporedio na obavljanje te zadaće. Naime, u tim okolnostima novi poslodavac stječe organiziranu cjelinu elemenata koja mu omogućuje stabilan nastavak djelatnosti ili određenih djelatnosti društva ustupitelja (presuda od 20. siječnja 2011., CLECE, C‑463/09, EU:C:2011:24, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

40

Slijedom navedenog, s obzirom na to da, kako je to bilo navedeno u točkama 32. i 35. ove presude, izostanak preuzimanja sredstava poslovanja potrebnih za nastavak obavljanja gospodarske djelatnosti nije nužno prepreka zadržavanju identiteta subjekta o kojemu je riječ u glavnom postupku, preuzimanje glavnine vozača treba smatrati činjeničnom okolnošću koju valja uzeti u obzir u glavnom postupku da bi se predmetna transakcija okvalificirala kao prijenos poduzeća. U tom pogledu iz činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku proizlazi da osoblje koje je preuzeo novi pružatelj usluge ima iste ili slične zadaće i raspolaže posebnim znanjem i vještinama koje su nužne za nastavak obavljanja predmetne gospodarske djelatnosti bez prekida.

41

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članak 1. stavak 1. Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da u okviru preuzimanja od strane gospodarskog subjekta djelatnosti čije obavljanje zahtijeva znatna sredstva poslovanja, u skladu s postupkom za sklapanje ugovora o nabavi javnih usluga, izostanak preuzimanja tih sredstava od strane istog subjekta, koja su bila u vlasništvu gospodarskog subjekta koji je prethodno obavljao tu djelatnost, zbog pravnih, ekoloških i tehničkih ograničenja koja je nametnuo javni naručitelj, nije nužno prepreka tomu da se to preuzimanje djelatnosti okvalificira kao prijenos poduzeća ako druge činjenične okolnosti, kao što su preuzimanje glavnine osoblja i nastavak obavljanja navedene djelatnosti bez prekida, omogućuju zaključak o zadržavanju identiteta gospodarskog subjekta o kojemu je riječ, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.

42

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona treba tumačiti na način da u okviru preuzimanja, od strane gospodarskog subjekta, djelatnosti čije obavljanje zahtijeva znatna sredstva poslovanja, u skladu s postupkom za sklapanje ugovora o nabavi javnih usluga, izostanak preuzimanja tih sredstava od strane istog subjekta, koja su bila u vlasništvu subjekta koji je prethodno obavljao tu djelatnost, zbog pravnih, ekoloških i tehničkih ograničenja koja je nametnuo javni naručitelj, nije nužno prepreka tomu da se to preuzimanje djelatnosti okvalificira kao prijenos poduzeća ako druge činjenične okolnosti, kao što su preuzimanje glavnine osoblja i nastavak obavljanja navedene djelatnosti bez prekida, omogućuju zaključak o zadržavanju identiteta gospodarskog subjekta o kojemu je riječ, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.