–

za Syndicat des cadres de la sécurité intérieure, P. Gernez, avocat,

–

za francusku vladu, R. Coesme, A.-L. Desjonquères i E. de Moustier, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Valero i M. van Beek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. točke (b), članka 16. točke (b), član ka 17. stavka 3. i članka 19. prvog podstavka Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Syndicat des cadres de la sécurité intérieure (u daljnjem tekstu: SCSI) i Premier ministre (predsjednik Vlade, Francuska), Ministre de l'Intérieur (ministar unutarnjih poslova, Francuska), kao i Ministre de l'Action et des Comptes publics (ministar za javni sektor i proračun, Francuska) o referentnom razdoblju koje se koristi za izračun prosječnog trajanja tjednog radnog vremena za aktivne službenike u službama nacionalne policije.

3

Članak 2. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.) propisuje:

„1.   Ova Direktiva primjenjuje se na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne (industrijske, poljoprivredne, trgovinske, administrativne, uslužne, obrazovne, kulturne, zabavne itd.).

2.   Ova Direktiva ne primjenjuje se kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti.

U tom slučaju potrebno je u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive.”

4

Uvodna izjava 15. Direktive 2003/88 glasi:

„Što se tiče pitanja koja se mogu pojaviti u poduzeću u vezi s organizacijom radnog vremena, poželjno je omogućiti slobodniju primjenu pojedinih odredbi ove Direktive, pri čemu se moraju poštovati načela zaštite sigurnosti i zdravlja radnika.

5

Članak 1. Direktive 2003/88 navodi:

„[…]

2.   Ova se Direktiva primjenjuje na:

3.   Ova se Direktiva primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne, tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ, ne dovodeći u pitanje članke 14., 17., 18. i 19. ove Direktive.

[…]

4.   Odredbe Direktive 89/391/EEZ u cijelosti se primjenjuju na pitanja iz stavka 2., ne dovodeći u pitanje strože i/ili posebnije odredbe ove Direktive.”

6

Članak 3. Direktive 2003/88 koji se odnosi na dnevni odmor propisuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se svakome radniku osiguralo pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 11 sati neprekidno, unutar vremena od 24 sata.”

7

Članak 5. te direktive naslovljen „Tjedni odmor” propisuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik u razdoblju od sedam dana imao pravo na najmanje 24 sata neprekidnog odmora dodatno uz 11 sati dnevnog odmora iz članka 3.

[…]”

8

Članak 6. navedene direktive naslovljen „Najdulje tjedno radno vrijeme” glasi:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osiguralo da, u skladu s potrebama zaštite sigurnosti i zdravlja radnika:

[…]

9

Članak 16. iste direktive naslovljen „Referentna razdoblja” propisuje:

„Države članice mogu odrediti:

[…]

[…]”

10

Članak 17. Direktive 2003/88 propisuje, među ostalim, sljedeća odstupanja:

„[…]

2.   Zakonima i drugim propisima ili kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera mogu se predvidjeti odstupanja sukladno stavku 3., 4. i 5., ako radnici dobiju odgovarajuća zamjensko vrijeme za odmor ili, u iznimnim slučajevima u kojima to iz objektivnih razloga nije moguće, da dobiju odgovarajuću zaštitu.

3.   U skladu sa stavkom 2. ovog članka moguća su odstupanja od članaka 3., 4., 5., 8. i 16.:

[…]

[…]”

11

Članak 19. te direktive naslovljen „Ograničenja odstupanja od referentnih razdoblja” u svojem prvom i drugom podstavku propisuje:

„Mogućnost odstupanja od članka 16. točke (b), utvrđena člankom 17. stavkom 3. i člankom 18., ne može imati za posljedicu utvrđivanje referentnog razdoblja duljeg od šest mjeseci.

Međutim, države članice imaju mogućnost u skladu s općim načelima zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, iz objektivnih ili tehničkih razloga, ili razloga vezanih uz organizaciju rada, kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera odrediti referentna razdoblja koja ni u kojem slučaju ne smiju biti dulja od 12 mjeseci.”

12

Članak 3. décreta no 2000‑815 (Uredba br. 2000‑815) od 25. kolovoza 2000. o organizaciji i smanjenju radnog vremena u državnoj javnoj službi, na sudovima i u državnom odvjetništvu (JORF od 29. kolovoza 2000., str. 13301), kako je izmijenjen décretom no 2011‑184 od 15. veljače 2011. (Uredba br. 2011‑184) (JORF od 17. veljače 2011., str. 2963.) propisuje:

„I. – Organizacijom rada moraju se poštovati sljedeća minimalna jamstva.

Stvarno tjedno radno vrijeme, uključujući prekovremene sate, ne smije prelaziti ni četrdeset osam sati u istom tjednu, ni u prosjeku četrdeset četiri sata u bilo kojem razdoblju od dvanaest uzastopnih tjedana, a tjedni odmor koji u načelu uključuje nedjelju, ne smije biti kraći od trideset pet sati.

[…]

II. – Od pravila propisanih u stavku I. može se odstupiti samo u sljedećim slučajevima i pod sljedećim uvjetima:

[…]”

13

Članak 1. décreta no 2002‑1279 (Uredba br. 2002‑1279) od 23. listopada 2002. o odstupanjima od minimalnih jamstava trajanja radnog vremena i odmora koja se primjenjuju na osoblje nacionalne policije (JORF od 25. listopada 2002., str. 17681.), kako je izmijenjen décretom no 2017‑109 od 30. siječnja 2017. (JORF od 31. siječnja 2017.) (Uredba br. 2017‑109.) propisuje sljedeće:

„Pri organizaciji rada aktivnih službenika zaposlenih u službama nacionalne policije odstupa se od minimalnih jamstava spomenutih u članku 3. stavku I. gore navedene uredbe od 25. kolovoza 2000. kada zadaće javne sigurnosti i mira, kriminalističke policije te obavješćivanja i informiranja koje su im povjerene to zahtijevaju.

Međutim, to odstupanje mora ispunjavati sljedeće uvjete:

1. Izmjereno tjedno radno vrijeme, za svako sedmodnevno razdoblje, uključujući prekovremene sate, ne smije prelaziti u prosjeku četrdeset osam sati u razdoblju od jedne polovice kalendarske godine;

[…]”

14

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da Uredba br. 2002‑1279, kako je izmijenjena Uredbom br. 2017‑109 utvrđuje posebna pravila o trajanju radnog vremena i o odmorima koja se primjenjuju na osoblje francuske nacionalne policije. Ta uredba propisuje u svojem članku 1., među ostalim, da izmjereno tjedno radno vrijeme, za svako sedmodnevno razdoblje, uključujući prekovremene sate, ne smije prelaziti u prosjeku četrdeset osam sati u razdoblju od jedne polovice kalendarske godine.

15

SCSI je 28. ožujka 2017. podnio tužbu Državnom vijeću (Francuska) za poništenje te odredbe. SCSI tvrdi, među ostalim, da određujući za izračun prosječnog tjednog radnog vremena referentno razdoblje izraženo u polovici kalendarske godine, a ne razdoblje od šest mjeseci čiji se početak i kraj mijenjaju protekom vremena, navedena odredba krši odredbe Direktive 2003/88.

16

Sud koji je uputio zahtjev pita se treba li odredbe članka 6. u vezi s odredbama članka 16. Direktive 2003/88 tumačiti na način da propisuju referentno razdoblje koje je određeno na pomičan način ili na način da državama članicama prepuštaju izbor hoće li to razdoblje imati pomičnu ili fiksnu narav?

17

Taj sud se također pita, u slučaju da je moguće određivanje samo pomičnog referentnog razdoblja, može li navedeno razdoblje zadržati svoju pomičnu narav ako se ono produžuje na šest mjeseci u skladu s odstupanjem predviđenim u članku 17. stavku 3. točki (b) Direktive 2003/88.

18

U tim okolnostima Državno vijeće odlučilo je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19

Svojim dvama pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. točku (b), članak 16. točku (b) i članak 19. prvi podstavak Direktive 2003/88 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis koji u svrhu izračuna prosječnog trajanja tjednog radnog vremena predviđa referentna razdoblja koja počinju i završavaju na točno određene kalendarske datume, a ne referentna razdoblja određena na pomičan način.

20

U skladu s člankom 6. točkom (b) navedene direktive „prosječan broj radnih sati u svakom sedmodnevnom razdoblju, uključujući prekovremene sate, ne prelazi četrdeset i osam sati”.

21

Članak 16. točka (b) iste direktive predviđa da države članice mogu odrediti referentno razdoblje koje nije dulje od četiri mjeseca u svrhu izračuna prosječnog trajanja tjednog radnog vremena.

22

Referentno razdoblje iz članka 16. točke (b) Direktive 2003/88 može se iznimno proširiti, u skladu s člankom 19. prvim podstavkom te direktive, do šest mjeseci u određenim slučajevima ili za određene djelatnosti predviđene posebno u članku 17. stavku 3. navedene direktive kao što su „djelatnosti osiguranja i nadzora koja zahtijevaju stalnu prisutnost kako bi se zaštitila imovina i osobe” ili „djelatnosti koje zahtijevaju neprekidno pružanje usluga ili proizvodnju”. U predmetu u glavnom postupku Francuska Republika primijenila je to odstupanje na aktivne službenike u službama nacionalne policije.

23

Iz odredaba navedenih u točkama 21. i 22. ove presude proizlazi da se prosječno trajanje tjednog radnog vremena može izračunati na temelju takozvanih „referentnih” razdoblja koja mogu dosezati 4 mjeseca u okviru općeg sustava i šest mjeseci u okviru sustava odstupanja, a ne na temelju razdoblja od 7 dana. Izračunom prosječnog trajanja tjednog radnog vremena na temelju takvih referentnih razdoblja, u skladu s uvodnom izjavom 15. Direktive 2003/88, nastoji se omogućiti slobodnija primjena članka 6. točke (b) te direktive, tako da se svako prekoračenje najduljeg tjednog radnog vremena u određenim dijelovima referentnog razdoblja može nadoknaditi odgovarajućim smanjenjem u drugim dijelovima tog razdoblja. Stoga, ne zahtijeva se jednaka raspodjela broja radnih sati tijekom cjelokupnog referentnog razdoblja (presuda od 9. studenoga 2017., Maio Marques da Rosa, C‑306/16, EU:C:2017:844, t. 43.).

24

Također iz odredaba navedenih u točkama 21. i 22. ove presude proizlazi da je pojam „referentno razdoblje”, s jedne strane, jedinstveni pojam koji ima isto značenje u okviru općeg sustava i sustava odstupanja i, s druge strane, pojam koji ne sadržava nikakvo upućivanje na nacionalno pravo država članica i koji stoga treba shvatiti kao samostalan pojam prava Unije i tumačiti ga jednako na cijelom njezinu području neovisno o kvalifikacijama koje se koriste u državama članicama, uzimajući u obzir ne samo tekst odredaba o kojima je riječ već i kontekst i ciljeve uredbe kojih su one dio (vidjeti analogijom presudu od 9. studenoga 2017., Maio Marques da Rosa, C‑306/16, EU:C:2017:844, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

25

Stoga, valja utvrditi s obzirom na tekst i kontekst članaka 16. i 19. Direktive 2003/88 kao i ciljeve koje potonja nastoji ostvariti, mogu li se referentna razdoblja definirati kao razdoblja koja počinju i završavaju na određene kalendarske datume, to jest kao fiksna referentna razdoblja, ili kao razdoblja čiji se početak i kraj stalno pomiču protekom vremena, to kao jest pomična referentna razdoblja.

26

Kao prvo, valja utvrditi, kao što je i nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 46. svojeg mišljenja, da se članak 16. i članak 19. Direktive 2003/88 ne izjašnjavaju o pitanju trebaju li se referentna razdoblja definirati na fiksan ili pomičan način i da se stoga tekst tih članaka ne protivi korištenju jedne od tih metoda u odnosu na drugu.

27

Kao drugo, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 58. svojeg mišljenja, niti kontekst u kojem se nalaze članci 16. i 19. Direktive 2003/88 ne omogućava donošenje zaključka o tom pitanju.

28

Točno je, kao što su to istaknule francuska vlada i Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima, da je Sud utvrdio o „razdoblju od sedam dana” iz članka 5. Direktive 2003/88 koje se odnosi na tjedni odmor i koje je Sud kvalificirao kao „referentno razdoblje”, da se referentno razdoblje u smislu te direktive može definirati, u tom kontekstu, kao fiksno razdoblje unutar kojega se mora dodijeliti određeni broj uzastopnih sati odmora neovisno o trenutku u kojem su ti sati odmora odobreni (presuda od 9. studenoga 2017., Maio Marques da Rosa, C‑306/16, EU:C:2017:844, t. 43.). Francuska vlada zaključuje iz upotrebe pojma „fiksno” u točki 43. te presude da pojam „referentno razdoblje” treba shvatiti kao vremensko razdoblje određeno na fiksan način.

29

Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 55. svojeg mišljenja, ne može se prihvatiti takvo tumačenje točke 43. presude od 9. studenoga 2017.Maio Marques da Rosa (C‑306/16, EU:C:2017:844). Pojam „fiksno” koji se koristi u toj presudi ne treba shvatiti u smislu „razdoblje koje je nužno kalendarski određeno”, nego kao „mjernu jedinicu vremena”, to jest, u navedenoj presudi, razdoblje od sedam dana.

30

Naime, u predmetu u kojem je donesena presuda od 9. studenoga 2017., Maio Marques da Rosa (C‑306/16, EU:C:2017:844), Sud nije analizirao pitanje koje se odnosilo na fiksni ili pomični karakter referentnog razdoblja, nego samo pitanje treba li se obvezni dan tjednog odmora iz članka 5. Direktive 2003/88 dodijeliti najkasnije dan nakon razdoblja od šest uzastopnih radnih dana ili unutar svakog razdoblja od sedam dana. Odabirom potonjeg rješenja Sud shvaća „fiksno razdoblje” kao određeno vremensko razdoblje, međutim, bez odlučivanja o tome treba li se početak i kraj tog razdoblja poklapati s kalendarom ili, općenitije, odgovarati određenim datumima poput onih u kalendarskom tjednu.

31

Iz prethodno navedenog proizlazi, u nedostatku uputa u tekstu i kontekstu članaka 16. i 19. Direktive 2003/88, da su države članice u načelu slobodne odrediti referentna razdoblja prema metodi po vlastitom izboru, pod uvjetom da se poštuju ciljevi koje ta direktiva nastoji ostvariti.

32

Kao treće, što se tiče ciljeva koji se nastoje ostvariti Direktivom 2003/88, valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ta direktiva ima za cilj zajamčiti bolju zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, predviđajući, posebno u svojem članku 6. točki (b), ograničenje najduljeg prosječnog trajanja tjednog radnog vremena. Ta gornja granica predstavlja pravilo socijalnog prava Unije koja imaju osobitu važnost i koja se moraju primijeniti na svakog radnika kao minimalne odredbe za osiguranje zaštite njegove sigurnosti i zdravlja (presude od 14. listopada 2010., Fuß, C‑243/09, EU:C:2010:609, t. 32. i 33. i navedena sudska praksa, i od 10. rujna 2015., Federación de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras, C‑266/14, EU:C:2015:578, t. 23. i 24. i navedena sudska praksa).

33

Usto, važno je da koristan učinak prava dodijeljenih radnicima Direktivom 2003/88 bude u potpunosti zajamčen, što nužno podrazumijeva obvezu država članica da osiguraju poštovanje svih minimalnih zahtjeva iz te direktive i posebno da spriječe svako prekoračenje najduljeg tjednog radnog vremena kako je utvrđeno člankom 6. točkom (b) navedene direktive. Naime, samo takvo tumačenje je u skladu s ciljem te direktive koji je zajamčiti učinkovitu zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika stvarno im osiguravajući radno vrijeme koje ne prelazi gornju granicu od prosječno 48 sati na tjedan tijekom cijelog referentnog razdoblja (vidjeti u tom smislu presude od 7. rujna 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑484/04, EU:C:2006:526, t. 40. i navedenu sudsku praksu, i od 14. listopada 2010., Fuß, C‑243/09, EU:C:2010:609, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

34

S tim u vezi Sud je presudio da taj cilj podrazumijeva da svaki radnik mora, među ostalim, imati pravo na primjerena razdoblja odmora koja ne samo da moraju biti učinkovita, dopuštajući osobama o kojima je riječ odmor od umora uzrokovanog radom, nego moraju biti i preventivna u smislu da što je više moguće smanje rizik narušavanja sigurnosti i zdravlja radnika koje može nastati zbog nakupljanja razdoblja rada bez potrebnog odmora (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑484/04, EU:C:2006:526, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

35

Također je važno istaknuti, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 15. Direktive 2003/88, da sloboda koju ta direktiva dodjeljuje člancima 16. i 19. u vezi s primjenom posebno članka 6. točke (b) te direktive ne dovodi u pitanje poštovanje načela zaštite sigurnosti i zdravlja radnika.

36

Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da odstupanja predviđena člankom 17. Direktive 2003/88 treba tumačiti tako da se njihov doseg ograniči na ono što je krajnje nužno za očuvanje interesa čiju zaštitu ta odstupanja omogućuju (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017.Hälvä i dr., C‑175/16, EU:C:2017:617, t. 31., i od 21. veljače 2018., Matzak, C‑518/15, EU:C:2018:82, t. 38.).

37

S obzirom na ta razmatranja valja utvrditi jesu li i fiksna referentna razdoblja i pomična referentna razdoblja u skladu s ciljem Direktive 2003/88 koji je zajamčiti učinkovitu zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika.

38

U tom pogledu valja istaknuti da su fiksna i pomična referentna razdoblja, sama po sebi, u skladu s navedenim ciljem Direktive 2003/88, jer omogućavaju provjeru radi li radnik u prosjeku manje od 48 sati tjedno tijekom cijelog razdoblja o kojem je riječ i poštuju li se dakle obveze zaštite njegove sigurnosti i zdravlja. Stoga, nije relevantno utvrđuje li se početak i kraj referentnog razdoblja prema fiksnim kalendarskim datumima ili prema proteku vremena.

39

Međutim, utjecaj fiksnih referentnih razdoblja na sigurnost i zdravlje radnika ovisi o svim relevantnim okolnostima, kao što su priroda posla i njegovih radnih uvjeta te, posebno, najveći broj radnih sati tjedno i trajanje referentnog razdoblja koje je predmetna država članica usvojila. Naime, kao što su se svi sudionici u postupku složili, fiksna referentna razdoblja mogu, za razliku od pomičnih referentnih razdoblja, dovesti do situacija u kojima se cilj zaštite zdravlja i sigurnosti radnika možda neće ostvariti.

40

U tom pogledu valja istaknuti da metoda fiksnih referentnih razdoblja može dovesti do toga da poslodavac poveže intenzivna razdoblja rada radnika tijekom dvaju uzastopnih referentnih razdoblja što će dovesti do toga da će radnik, uzimajući u obzir razdoblja odmora iz članaka 3. i 5. Direktive 2003/88, u prosjeku preći ograničenje najduljeg trajanja tjednog radnog vremena u razdoblju koje, s obzirom na to da se proteže kroz ta dva fiksna razdoblja, odgovara pomičnom referentnom razdoblju istog trajanja. Takva situacija ne može se pojaviti ako se referentno razdoblje utvrđuje na pomičnoj osnovi, s obzirom na to da je učinak pomičnih referentnih razdoblja stalno preračunavanje prosječnog trajanja tjednog radnog vremena.

41

Prema tome, iako su fiksna i pomična referentna razdoblja gledana zasebno sama po sebi u skladu s ciljem zaštite zdravlja i sigurnosti radnika, spajanje dvaju uzastopnih fiksnih razdoblja može, s obzirom na najdulje trajanje tjednog radnog vremena i trajanje referentnog razdoblja koje je usvojila predmetna država članica, dovesti do situacija u kojima je taj cilj ugrožen iako su se poštovala razdoblja odmora iz članaka 3. i 5. Direktive 2003/88.

42

U ovom slučaju Francuska Republika, utvrđujući najdulje tjedno radno vrijeme u trajanju od 48 sati, nije samo u potpunosti iskoristila slobodu koju joj u tom pogledu daje Direktiva 2003/88, nego se također pozvala na odstupanje iz članka 17. stavka 3. te direktive u vezi s njezinim člankom 19. prvim podstavkom, kako bi proširila referentno razdoblje koje se koristi za izračun trajanja najduljeg prosječnog tjednog radnog vremena na šest mjeseci. U tim okolnostima, uporaba fiksnih referentnih razdoblja neće jamčiti poštovanje najduljeg prosječnog tjednog radnog vremena od 48 sati tijekom svakog razdoblja od šest mjeseci koje se proteže kroz dva uzastopna fiksna referentna razdoblja.

43

Međutim, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 32. i 33. ove presude, valja smatrati da bi ostvarenje cilja Direktive 2003/88 bilo ugroženo ako se uz uporabu fiksnih referentnih razdoblja ne bi primjenjivali mehanizmi koji jamče poštovanje najduljeg prosječnog tjednog radnog vremena od 48 sati tijekom svakog razdoblja od šest mjeseci koje se proteže kroz dva uzastopna fiksna referentna razdoblja.

44

Nadalje, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 19. drugim podstavkom Direktive 2003/88, ako država članica želi produžiti referentno razdoblje na više od šest mjeseci, ona u tu svrhu treba sklopiti kolektivni ugovor ili sporazum između socijalnih partnera. U slučaju u kojem je referentno razdoblje iz članka 19. prvog podstavka te direktive određeno fiksno može doći do toga da radnik mora raditi u prosjeku više od 48 sati tjedno tijekom razdoblja od šest mjeseci koje se proteže kroz dva uzastopna fiksna referentna razdoblja, a da kolektivni ugovor ili sporazum između socijalnih partnera nije bio sklopljen u tu svrhu. Prema tome, to razdoblje koje se proteže može dovesti do situacija koje su zapravo samo moguće u okviru referentnog razdoblja iz članka 19. drugog podstavka navedene direktive. Takav ishod narušio bi odstupanje predviđeno tom odredbom.

45

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri predviđa li nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku mehanizme koji, kao što to proizlazi iz točke 43. ove presude, jamče poštovanje najduljeg prosječnog tjednog radnog vremena od 48 sati tijekom svakog razdoblja od šest mjeseci koje se proteže kroz dva uzastopna fiksna referentna razdoblja.

46

Usto, valja istaknuti da postupovna pravila za pravna sredstva čija je svrha osigurati zaštitu prava koja pravni subjekti izvode iz prava Unije ne smiju biti nepovoljnija od onih koja se odnose na slična pravna sredstva u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) niti smiju u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati korištenje pravima koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 24. listopada 2018., XC i dr., C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 22 i navedena sudska praksa).

47

Konkretno, kada je riječ o načelu djelotvornosti, sud koji je uputio zahtjev mora posebno ispitati učinkovitost pravnih sredstava koje radnicima nudi nacionalno pravo, kako bi se bez odgode, a prema potrebi putem ubrzanih postupaka ili privremenom pravnom zaštitom, zaustavilo svako postupanje koje ne poštuje obveze iz članka 6. točke (b) koje proizlaze iz pravilnog prenošenja Direktive 2003/88 u nacionalno pravo.

48

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na upućena pitanja valja odgovoriti da članak 6. točka (b), članak 16. točka (b) i članak 19. prvi podstavak Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji u svrhu izračuna prosječnog trajanja tjednog radnog vremena predviđa referentna razdoblja koja počinju i završavaju na točno određene kalendarske datume, pod uvjetom da taj propis sadržava mehanizme kojima se jamči poštovanje najduljeg prosječnog tjednog radnog vremena od 48 sati tijekom svakog razdoblja od šest mjeseci koje se proteže kroz dva uzastopna fiksna referentna razdoblja.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 6. točka (b), članak 16. točka (b) i članak 19. prvi podstavak Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji u svrhu izračuna prosječnog trajanja tjednog radnog vremena predviđa referentna razdoblja koja počinju i završavaju na točno određene kalendarske datume, pod uvjetom da taj propis sadržava mehanizme kojima se jamči poštovanje najduljeg prosječnog tjednog radnog vremena od 48 sati tijekom svakog razdoblja od šest mjeseci koje se proteže kroz dva uzastopna fiksna referentna razdoblja.