PRESUDA SUDA (osmo vijeće)

2. svibnja 2019.(*)

„Povreda obveze države članice – Direktiva 2008/98/EZ – Obrada otpada – Članak 5. stavak 1. – Kameni agregat koji ne odgovara pojmu ,nusproizvod’ – Članak 13. – Obveza država članica da osiguraju zaštitu zdravlja ljudi i okoliša – Članak 15. stavak 1. – Obveza povjeravanja obrade otpada njegovu posjedniku ili drugim osobama određenima u tu svrhu”

U predmetu C‑250/18,

povodom tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU-a, podnesene 11. travnja 2018.,

Europska komisija, koju zastupaju M. Mataija, F. Thiran i E. Sanfrutos Cano, u svojstvu agenata,

tužitelj,

protiv

Republike Hrvatske, koju zastupaju T. Galli i M. Vidović, u svojstvu agenata,

tuženika,

SUD (osmo vijeće),

u sastavu: F. Biltgen (izvjestitelj), predsjednik vijeća, J. Malenovský i C. G. Fernlund, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Bobek,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Europska komisija u svojoj tužbi zahtijeva od Suda da utvrdi da:

–        time što nije odredila da je kameni agregat odložen u Biljanama Donjim (Hrvatska) otpad, a ne nusproizvod, i da njime treba gospodariti kao otpadom, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (SL 2008., L 312, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 34., str. 99.),

–        time što nije poduzela sve potrebne mjere kako bi osigurala da se gospodarenje otpadom odloženim u Biljanama Donjim provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 13. Direktive 2008/98 i

–        time što nije poduzela potrebne mjere kako bi osigurala da posjednik otpada odloženog u Biljanama Donjim otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu ili ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

2        Uvodna izjava 6. Direktive 2008/98 glasi:

„Prvi cilj svake politike o otpadu trebao bi biti smanjenje na najmanju moguću mjeru negativnih učinaka nastajanja otpada i gospodarenja otpadom na zdravlje ljudi i okoliš. Politikom o otpadu također bi trebalo težiti smanjivanju uporabe resursa te poticati praktičnu primjenu hijerarhije otpada.”

3        U skladu s člankom 1., tom se direktivom „utvrđuju mjere za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi sprečavanjem ili umanjenjem štetnih učinaka proizvodnje i gospodarenja otpadom i umanjenjem sveukupnih učinaka uporabe resursa te poboljšanjem efikasnosti te uporabe”.

4        Članak 3. spomenute direktive, naslovljen „Definicije”, određuje:

„U smislu ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

1.      ,otpad' znači svaka tvar ili predmet koji posjednik odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti;

[...]

5.      ‚proizvođač otpada’ znači svaka osoba čijom aktivnošću nastaje otpad (izvorni proizvođač otpada) ili svaka osoba koja prethodnom obradom, miješanjem ili drugim postupkom mijenja sastav ili svojstva otpada;

6.      ‚posjednik otpada’ znači proizvođač otpada odnosno fizička ili pravna osoba koja posjeduje otpad;

[...]

9.      ‚gospodarenje otpadom’ znači skupljanje, prijevoz, oporaba i zbrinjavanje otpada, uključujući nadzor nad tim postupcima i naknadno održavanje lokacija zbrinjavanja, a obuhvaća i radnje koje poduzimaju trgovac ili posrednik;

[...]

15.      ‚oporaba’ znači svaki postupak čiji glavni rezultat je otpad koji je koristan jer zamjenjuje druge materijale koje bi inače trebalo upotrijebiti za tu određenu svrhu, ili otpad koji se priprema kako bi ispunio tu svrhu, u tvornici ili u širem gospodarskom smislu. U Prilogu II. naveden je neiscrpan popis postupaka oporabe;

16.      ‚priprema za ponovnu uporabu’ znači postupci oporabe kao što su provjera, čišćenje ili popravak, kojim se proizvodi ili dijelovi proizvoda koji su postali otpad pripremaju kako bi se mogli ponovno uporabiti bez dodatne predobrade;

17.      ‚recikliranje’ znači svaki postupak oporabe kojim se otpadni materijali prerađuju u proizvode, materijale ili tvari za izvornu ili drugu svrhu. Recikliranje obuhvaća preradu organskog materijala, ali ne uključuje energetsku oporabu i preradu u materijal koji se koristi kao gorivo ili materijal za nasipavanje;

[...]

19.      ‚zbrinjavanje’ svaki postupak koji nije oporaba, čak i kad postupak ima za sekundarnu posljedicu obnovu tvari ili energije. U Prilogu I. nalazi se neiscrpan popis postupaka zbrinjavanja;

[...]”

5        Članak 5. stavak 1. iste direktive, naslovljen „Nusproizvodi”, glasi:

„Za tvar ili predmet koji nastaju kao rezultat proizvodnog procesa čiji primarni cilj nije proizvodnja te tvari ili predmeta, može se smatrati da nisu otpad iz točke 1. članka 3. već da su nusproizvod, ali samo ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

(a)      daljnja uporaba tih tvari ili predmeta je osigurana;

(b)      tvar ili predmet mogu se upotrijebiti izravno, bez dodatne obrade osim uobičajenim industrijskim postupcima;

(c)      tvar ili predmet nastaje kao sastavni dio proizvodnog procesa; i

(d)      daljnja uporaba tvari ili predmeta je u skladu s propisima, tj. tvar ili predmet ispunjava sve relevantne zahtjeve u pogledu proizvoda, zaštite okoliša i zaštite zdravlja za tu konkretnu uporabu i neće dovesti do ukupnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi.”

6        Članak 13. Direktive 2008/98 glasi kako slijedi:

„Države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da se gospodarenje otpadom provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi, ne šteti okolišu, a posebno:

(a)      ne ugrožava voda, zrak, tlo, biljke ili životinje;

(b)      ne uzrokuju neugodnosti u pogledu buke ili neugodnih mirisa; i

(c)      bez štetnih utjecaja na krajolik ili mjesta od posebnog interesa.”

7        U skladu s člankom 15. stavkom 1. te direktive, naslovljenim „Odgovornost za gospodarenje otpadom”:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da svaki izvorni proizvođač ili drugi posjednik otpada, otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu ili ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada u skladu s člancima 4. i 13.”

 Hrvatsko pravo

8        Članak 4. Zakona o rudarstvu (Narodne novine, br. 56/2013, 14/2014 i 52/2018) određuje:

„1.      Rudno blago je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu i iskorištava se pod uvjetima i na način koji su propisani ovim Zakonom.

2.      Rudno blago je u vlasništvu Republike Hrvatske.

3.      Rudnim blagom, u smislu ovoga Zakona, smatraju se sve organske i neorganske mineralne sirovine koje se nalaze u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju u prvobitnom ležištu, u nanosima, jalovištima, talioničkim troskama ili prirodnim rastopinama (u daljnjem tekstu: mineralne sirovine).”

9        Članak 5. Zakona o rudarstvu sadržava sljedeći popis:

„[...]

2.      mineralne sirovine za industrijsku preradbu: grafit, sumpor, barit, tinjci, gips, kreda, kremen, kremeni pijesak, drago kamenje, bentonitna, porculanska, keramička i vatrostalna glina, feldspati, talk, tuf, mineralne sirovine za proizvodnju cementa, karbonatne mineralne sirovine (vapnenci i dolomiti) za industrijsku preradbu, silikatne mineralne sirovine za industrijsku preradbu, sve vrste soli (morska sol) i solnih voda, mineralne vode iz kojih se mogu pridobivati mineralne sirovine, osim mineralnih voda koje se koriste u ljekovite, balneološke i rekreativne svrhe ili kao voda za ljudsku potrošnju i druge namjene, na koje se primjenjuju propisi o vodama, brom, jod, peloidi.

3.      mineralne sirovine za proizvodnju građevnog materijala: tehničko-građevni kamen (amfibolit, andezit, bazalt, dijabaz, granit, dolomit, vapnenac), građevni pijesak i šljunak iz neobnovljivih ležišta, građevni pijesak i šljunak iz morskog dna, ciglarska glina,

4.      arhitektonsko-građevni kamen,

5.      mineralne sirovine kovina.”

10      Članak 14. u stavcima 1. i 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine br. 94/2013 i 73/2017), određuje:

„(1)      Posjednik tvari ili predmeta koji je nastao kao rezultat proizvodnog procesa čiji primarni cilj nije proizvodnja te tvari ili predmeta, može s istim postupati kao s nusproizvodom, a ne kao s otpadom ako ishodi potvrdu Ministarstva o upisu nusproizvoda u Očevidnik nusproizvoda.

(2)      Ministarstvo, na zahtjev posjednika, izdaje potvrdu o upisu nusproizvoda u Očevidnik nusproizvoda ako utvrdi da tvari ili predmet iz stavka 1. ovoga članka [...] ispunjavaju sljedeće uvjete:

1.      da je osigurana daljnja uporaba tvari ili predmeta koja čini nusproizvod,

2.      da se tvar ili predmet može upotrijebiti izravno bez dodatne obrade, osim uobičajenim industrijskim postupcima,

3.      da tvar ili predmet nastaje kao sastavni dio proizvodnog postupka i

4.      da je daljnja uporaba tvari ili predmeta dopuštena, odnosno da tvar ili predmet ispunjava sve relevantne zahtjeve u pogledu proizvoda, zaštite okoliša i zdravlja ljudi za tu konkretnu uporabu i neće dovesti do značajnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi.”

 Predsudski postupak

11      Nakon što je u rujnu 2013. zaprimila pritužbu u vezi s odlaganjem znatne količine tvari, navodno štetne za zdravlje ljudi, na manje od 50 metara od lokacije Biljane Donje, Komisija je u veljači 2014. skrenula pažnju Republike Hrvatske na mogućnost da taj način gospodarenja otpadom nije u skladu s Direktivom 2008/98.

12      Nakon razmjene dopisa, Komisija je 27. ožujka 2015. uputila Republici Hrvatskoj pismo opomene u kojem je toj državi članici među ostalim prigovorila da nije potkrijepila svoj navod prema kojem ta tvar ispunjava pretpostavke na temelju kojih bi se mogla smatrati „nusproizvodom” u smislu članka 5. Direktive 2008/98 te da nije izvršila rješenje koje je 22. travnja 2014. donijela inspekcija zaštite okoliša kojom je posjedniku otpada čiji se otpad sastoji od navedene tvari naloženo da je prekrije kako bi se spriječilo njezino širenje u okoliš. Smatrajući da Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze na temelju članaka 4., 5. i 13. te članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98, ta je institucija pozvala navedenu državu članicu da podnese svoja očitovanja u roku od dva mjeseca.

13      U svojem odgovoru na pismo opomene, Republika Hrvatska priznala je da nisu ispunjene pretpostavke da bi se tvar o kojoj je riječ mogla smatrati nusproizvodom, tako da bi je valjalo smatrati otpadom. Tom odgovoru ta je država članica priložila zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 11. ožujka 2015. te rješenje navedenog ministarstva od 31. ožujka 2015. U tom je rješenju, s jedne strane, utvrđeno da je predmetna tvar, odložena u Biljanama Donjim, otpad te da se nalazi na zemljanoj površini koja nije ni određena ni uređena za odlaganje otpada. S druge strane, u predmetnom je rješenju navedeno da nisu poduzete nikakve mjere zaštite podzemnih voda i sprječavanja širenja prašine u okoliš pa je stoga ta tvar mogla proizvesti štetan učinak na okoliš. Rješenjem ministarstva posjedniku otpada čiji se otpad sastoji od navedene tvari stoga je naloženo da u roku od 60 dana od primitka tog rješenja započne s uklanjanjem otpada i da ukloni sav otpad najkasnije do 31. prosinca 2015. Iz dokumenata podnesenih Komisiji, s jedne strane, proizlazilo je da je predmetna tvar proizvodni ostatak obrade feromanganske i silikomanganske troske, u obliku agregata, iz nekadašnje tvornice elektroda i ferolegura koja je imala sjedište u Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: predmetna troska) i da je društvo posjednik te troske, MLM Group – Zagreb d.o.o., odložilo 140 000 tona te troske u razdoblju između svibnja 2010. i veljače 2011. u općini Biljane Donje te da, s druge strane, predmetna troska nije bila upisana ni u Očevidnik za ukidanje statusa otpada ni u Očevidnik nusproizvoda, kako je to međutim zahtijevao hrvatski propis.

14      Tijekom sastanaka koji su se održali 7. i 8. travnja 2016., hrvatska tijela obavijestila su Komisiju da rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 31. ožujka 2015. kojim se nalaže uklanjanje otpada koji se sastoji od predmetne troske do 31. prosinca 2015. nije bilo izvršeno i da je taj otpad još uvijek odložen na istoj lokaciji, ali da je, slijedom otklanjanja određene upravno-pravne prepreke, izvršenje tog rješenja povjereno trećoj osobi. Hrvatska tijela su međutim navela da će biti potrebna barem godina dana kako bi se okončao postupak prikupljanja ponuda, odabrala najpovoljnija ponuda i započelo samo izvršavanje navedenog rješenja. Ta su se hrvatska tijela Komisiji obvezala predati, najkasnije do kraja lipnja 2016., plan aktivnosti za gospodarenje otpadom i sanaciju lokacije Biljane Donje.

15      Budući da nije primila navedeni plan aktivnosti, Komisija je 18. studenoga 2016. Republici Hrvatskoj uputila obrazloženo mišljenje jer ta država članica nije ispunila svoje obveze na temelju članka 5. stavka 1., članka 13. i članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98 te ju je pozvala da poduzme potrebne mjere kako bi u roku od dva mjeseca od primitka obrazloženog mišljenja postupila u skladu s njim.

16      Republika Hrvatska odgovorila je na obrazloženo mišljenje dopisom od 12. siječnja 2017. te je svoj odgovor dopunila dopisom od 24. veljače 2017. Iz prvog od tih dvaju dopisa proizlazi da je posjednik otpada čiji se otpad sastoji od predmetne troske 1. rujna 2016. podnio zahtjev za upis 851,74 tone te troske odložene na lokacijama Busišta 2 i Biljane Donje u Očevidnik za ukidanje statusa otpada i da su nadležna tijela 10. listopada 2016. donijela uvjetno rješenje o navedenom ukidanju statusa otpada za tu količinu troske, koja će se koristiti kao dodatak standardnim asfaltnim mješavinama u probnoj proizvodnji asfalta. Rješenjem je navedenom posjedniku otpada naloženo da u roku od šest mjeseci dostavi dokaz da predmetna troska zadovoljava propise kojima se uređuju građevni proizvodi te dokaze da za vrijeme njezina korištenja u probnoj proizvodnji asfalta emisije onečišćujućih tvari ne prelaze propisane granične vrijednosti. Međutim, na dan 12. siječnja 2017. u tom smislu još nije bio podnesen nikakav dokaz. Nadalje, Republika Hrvatska obavijestila je Komisiju da je situacija koja je predmet obrazloženog mišljenja u svakom drugom pogledu ostala nepromijenjena. U svojem dodatnom odgovoru na to obrazloženo mišljenje, Republika Hrvatska navela je da je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike poduzelo potrebne korake kako bi posredstvom treće osobe izvršilo rješenje od 31. ožujka 2015. te da će biti pokrenut postupak bagatelne javne nabave u svrhu tog izvršenja, pri čemu je rok za izvršenje navedenog ugovora iznosio dvanaest mjeseci od dana njegova potpisivanja, odnosno od ishođenja akta za prekogranični prijevoz otpada. Potom su na sastanku u travnju 2017. hrvatska tijela obavijestila Komisiju da je 14. travnja 2017. službeno objavljen poziv za dostavljanje ponuda, ali je on izmijenjen na način da je rok za izvršenje iznosio 90 dana od sklapanja ugovora, pri čemu je natječaj bio otvoren do 15. svibnja 2017. Republika Hrvatska se na tom istom sastanku obvezala da će obavijestiti Komisiju o daljnjim mjerama vezanim uz gospodarenje otpadom koji se sastoji od predmetne troske te je odložen u Biljanama Donjim.

17      Budući da nije primila te informacije i smatrajući da se situacija u vezi s nesukladnošću s Direktivom 2008/98 nije promijenila, Komisija je odlučila podnijeti ovu tužbu.

 O tužbi

18      Komisijina tužba sadržava tri tužbena razloga, koji se temelje na povredi članka 5. stavka 1., članka 13. i članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98.

 Prvi tužbeni razlog

 Argumentacija stranaka

19      Kad je riječ o prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98, Komisija navodi da ta odredba definira uvjete u skladu s kojima se tvar, koja nastaje kao rezultat proizvodnog procesa čiji primarni cilj nije proizvodnja te tvari, može smatrati nusproizvodom, a ne otpadom. Ti su uvjeti kumulativni tako da ako jedan od njih nije ispunjen, predmetnu tvar valja smatrati otpadom ako odgovara zahtjevu navedenom u članku 3. stavku 1. Direktive 2008/98, odnosno ako je riječ o tvari koju posjednik odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti.

20      U predmetnom slučaju, Republika Hrvatska navodila bi katkad da predmetnu trosku valja smatrati „nusproizvodom”, u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98, a katkad da je treba smatrati otpadom.

21      Međutim, predmetna troska očito se ne može smatrati nusproizvodom jer nije bilo utvrđeno te još uvijek nije utvrđeno da je njezina daljnja uporaba osigurana. Stoga uvjet utvrđen u članku 5. stavku 1. točki (a) Direktive 2008/98 ne može biti ispunjen. Naime, na temelju tvrdnje prema kojoj postoji „konkretna namjera” uporabe te troske za obnovu i proširenje uzletno-sletne staze zračne luke Zadar (Hrvatska) te objave Državnog odvjetnika Republike Hrvatske o pokretanju „postupka” donošenja vladine odluke kojom se Ministarstvo državne imovine ovlašćuje na raspolaganje navedenom troskom kako bi se njome mogla koristiti ta zračna luka, ne može se utvrditi da je njezina daljnja uporaba „osigurana”. Ti navodi u najboljem slučaju dovode do zaključka da Republika Hrvatska želi riješiti problem vezan uz gospodarenje tim otpadom te da je na unutarnjoj razini u tu svrhu poduzela pripremne mjere, iako uporaba predmetne treske u skladu s opisanim načinima nije ni približno zajamčena. Ta troska čini otpad s obzirom na to da će ostati uskladištena tijekom neograničena vremenskog razdoblja, u iščekivanju svoje eventualne uporabe. Čak i ako se predmetna troska može rabiti u građevinarstvu ili cestogradnji, što je navedeno kao mogućnost u izvještajima o ispitivanjima koja je Republika Hrvatska podnijela Sudu, to ipak ne znači da je njezina daljnja uporaba osigurana.

22      Komisija smatra da čak i pod pretpostavkom da je predmetna troska, kao što to navodi Republika Hrvatska u svojem odgovoru na tužbu te u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, „mineralna sirovina” koja je time vlasništvo te države članice, ta okolnost nije relevantna u svrhu njezine kvalifikacije kao „nusproizvoda” u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98. Naime, ako posjednik tvari odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti tu tvar, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2008/98, ta je tvar otpad, bez obzira na njezin sastav i kvalifikaciju prema nacionalnom zakonodavstvu te neovisno o tome primjenjuju li se na nju nacionalne odredbe u području rudarstva i je li njezin vlasnik država članica ili neka druga osoba javnog ili privatnog prava.

23      Komisija dodaje da je u predmetnom slučaju njezino stajalište da predmetnu trosku valja smatrati otpadom, s jedne strane, potkrijepljeno okolnošću da je Republika Hrvatska sama u svojem odgovoru na pismo opomene priznala da je ta troska otpad i da odluke nadležnih hrvatskih tijela na koje se Republika Hrvatska poziva u okviru predsudskog postupka, osobito rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 31. ožujka 2015., potvrđuju da su navedena tijela također smatrala da je ta troska otpad koji njegov posjednik mora zbrinuti. S druge strane, to stajalište potvrđuje činjenica da Republika Hrvatska navedenu trosku namjerava ustupiti na korištenje, bez naknade, zračnoj luci Zadar. U tim okolnostima, opravdano je zapitati se, vodeći računa o besplatnoj naravi takvog ustupanja, donosi li ponovna uporaba predmetne troske financijsku korist te koliko je vjerojatno da će do nje stvarno doći. Iz presude od 18. travnja 2002., Palin Granit i Vehmassalon kansanterveystyön kuntayhtymän hallitus (C‑9/00, EU:C:2002:232) proizlazi da valja voditi računa upravo o takvim činjeničnim elementima.

24      Republika Hrvatska priznaje, s jedne strane, da je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode u svojem rješenju od 31. ožujka 2015. utvrdilo da predmetna troska, odložena u Biljanama Donjim, čini otpad jer u tom trenutku nije bila osigurana njezina daljnja uporaba od strane njezina posjednika te je stoga bila odbačena. S druge strane, ta država članica navodi da u trenutku kad je navedeno ministarstvo donijelo svoje rješenje, nije bilo utvrđeno da je navedena troska sirovina u njezinu vlasništvu.

25      Ipak, navedena država članica smatra da sada valja primijeniti drugačiju ocjenu predmetne troske jer je na temelju, s jedne strane, izvještaja Hrvatskog geološkog instituta i vještačkog mišljenja Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu iz lipnja 2018. naručenih od Ministarstva zaštite okoliša i energetike i Ministarstva državne imovine, te, s druge strane, mišljenja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta od 27. travnja 2018., utvrđeno da navedenu trosku valja smatrati mineralnom sirovinom čiji je vlasnik, u skladu s odredbama članka 4. stavka 2. Zakona o rudarstvu, Republika Hrvatska.

26      Kad je riječ o uvjetima predviđenima u članku 5. stavku 1. Direktive 2008/98 koji moraju biti ispunjeni kako bi se tvar mogla kvalificirati kao „nusproizvod”, Republika Hrvatska smatra da su u predmetnom slučaju oni ispunjeni.

27      Stoga, kao prvo, predmetna troska ispunjava uvjet iz članka 5. stavka 1. točke (a) Direktive 2008/98 jer je osigurana njezina daljnja uporaba otkad su nadležna tijela odobrila njezinu uporabu u svrhu izgradnje nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno rekonstrukcije i proširenja uzletno-sletne staze Zračne luke Zemunik (Hrvatska). U skladu sa Zakonom o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, br. 52/2018), koji je stupio na snagu 14. lipnja 2018., Ministarstvo državne imovine odlučilo je predmetnu trosku staviti na raspolaganje za taj projekt. Prema ocjeni izvršenoj u okviru izvještaja Hrvatskog geološkog instituta navedenog u točki 25. ove presude, vrijednost navedene troske narasla je na 17,65 hrvatskih kuna (HRK) po toni. U tim okolnostima, postoji dakle očit interes Republike Hrvatske da tu trosku stavi na besplatno raspolaganje Ministarstvu obrane koje će biti suinvestitor u budućem projektu obnove te zračne luke i njezin korisnik.

28      Kao drugo, iz vještačkog mišljenja Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu proizlazi da predmetna troska može u postojećem stanju služiti za različite uporabe u građevinarstvu te se osobito može rabiti u slojevima asfalta i nasipavanju prilikom rekonstrukcije zračne luke Zadar. Stoga je uvjet iz članka 5. stavka 1. točke (b) Direktive 2008/98 također ispunjen.

29      Kao treće, Komisija ne osporava da je ta troska nastala kao rezultat proizvodnog procesa, u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) Direktive 2008/98, u predmetnom slučaju fuzije, tako da je taj uvjet također ispunjen.

30      Kao četvrto, ne može se valjano tvrditi ni da navedena troska ne ispunjava uvjet iz članka 5. stavka 1. točke (d) Direktive 2008/98 jer je utvrđeno da je njezina uporaba u potpunosti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. Osim toga, dvojbe koje je Komisija izrazila u vezi s valjanošću tog zakonodavstva nisu osnovane.

31      U tim okolnostima Republika Hrvatska smatra da joj se ne može prigovarati da nije ispunila obveze koje proizlaze iz članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98.

 Ocjena Suda

32      Svojim prvim tužbenim razlogom, Komisija prigovara Republici Hrvatskoj da nije ispunila svoje obveze na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98 time što predmetnu trosku, odloženu na području općine Biljane Donje, nije kvalificirala kao „otpad”.

33      Kao prvo valja podsjetiti da je, u okviru tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU-a, na Komisiji da dokaže postojanje navodne povrede obveze. Na njoj je da Sudu dostavi elemente potrebne za njegovo ispitivanje postojanja te povrede i pritom se ne može pozvati ni na kakvu presumpciju (presuda od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljena, EU:C:2017:210, t. 20.).

34      Ipak, države su članice dužne, u skladu s člankom 4. stavkom 3. UEU-a, olakšavati ostvarivanje Komisijinih zadaća, koje se, u skladu s člankom 17. stavkom 1. UEU-a, među ostalim sastoje od nadziranja primjene odredbi UFEU-a i mjera koje na temelju njih donose institucije Europske unije (vidjeti u tom smislu presude od 26. travnja 2007., Komisija/Italija, C‑135/05, EU:C:2007:250, t. 27. i navedenu sudsku praksu te od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljenu, EU:C:2017:210, t. 21.).

35      U tom pogledu, valja voditi računa o činjenici da, kad je riječ o provjeri toga primjenjuju li se u praksi pravilno nacionalne odredbe kojima se želi osigurati učinkovita provedba direktiva, među kojima i onih koje se donose u području zaštite okoliša, Komisija se, s obzirom na to da ne raspolaže vlastitim istražnim ovlastima u tom području, u velikoj mjeri oslanja na elemente koje dostave mogući podnositelji pritužbi, javna ili privatna tijela koja djeluju na području dotične države članice i sama navedena država članica (presuda od 26. travnja 2007., Komisija/Italija, C‑135/05, EU:C:2007:250, t. 28. i navedena sudska praksa te od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljena, EU:C:2017:210, t. 22.). Isto tako, svi službeni dokumenti koje su izdala tijela predmetne države članice mogu se smatrati valjanim izvorom informacija u svrhu Komisijina pokretanja postupka iz članka 258. UFEU-a (presude od 11. prosinca 2014., Komisija/Grčka, C‑677/13, neobjavljena, EU:C:2014:2433, t. 66. i od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljena, EU:C:2017:210, t. 22.).

36      Kao drugo, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje povrede obveze treba ocjenjivati u odnosu na položaj države članice kakav je postojao u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju i da Sud ne može uzeti u obzir naknadno nastale promjene (presuda od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljena, EU:C:2017:210, t. 25. i navedena sudska praksa).

37      U predmetnom slučaju Komisija se u tužbi kojom je pokrenula postupak oslanja osobito na informacije sadržane u dopisima koje joj je Republika Hrvatska uputila tijekom predsudskog postupka te na priloge tim dopisima zaključivši na njihovu temelju da je ta država članica priznala da nije ispunila svoje obveze na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98 time što je najprije utvrdila da je predmetna troska „nusproizvod”, u smislu te odredbe, time što je potom priznala da je ta troska „otpad” u smislu iste odredbe i jer je, naposljetku, neizravno potvrdila da je navedena troska stekla status „otpada” s obzirom na to da je morala donijeti posebnu odluku kojom se odobrava ukidanje tog statusa.

38      U tom pogledu, valja navesti da iz odgovora na pismo opomene i na obrazloženo mišljenje proizlazi da su nadležna nacionalna tijela, osobito Ministarstvo zaštite okoliša i prirode već tijekom duljeg razdoblja, za trajanja predsudskog postupka, smatrala da je predmetna troska otpad jer nije bila osigurana njezina daljnja uporaba od strane njezina posjednika i jer mjere potrebne za gospodarenje tom troskom i sanaciju lokacije Biljane Donje još nisu bile provedene. Osim toga, u okviru postupka pred Sudom Republika Hrvatska izričito je potvrdila to činjenično stanje.

39      U tim okolnostima, valja utvrditi da je na temelju elemenata koje je podnijela sama Republika Hrvatska, Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da po isteku roka određenog u obrazloženom mišljenju, ta država članica nije, kad je riječ o predmetnoj troski, pravilno primijenila članak 5. stavak 1. Direktive 2008/98 te stoga nije ispunila svoje obveze na temelju te odredbe.

40      U predmetnom slučaju, ni činjenična objašnjenja koja je podnijela Republika Hrvatska u svojem odgovoru na tužbu i u svojem odgovoru na repliku, kao ni izvješća o ispitivanjima priložena tim podnescima, ne dovode u pitanje taj zaključak.

41      Naime, ta objašnjenja odnose se na zakonodavne izmjene do kojih je došlo i na izvještaje o ispitivanjima izrađene nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju od 18. studenoga 2016. Međutim, u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u točki 36. ove presude, Sud ne može uzeti u obzir promjene ili izmjene nastale nakon isteka navedenog roka u svrhu ocjene povrede koja se stavlja na teret predmetnoj državi članici.

42      Zaključak prema kojem po isteku roka određenog u obrazloženom mišljenju nije bila osigurana uporaba predmetne troske nameće se tim više što je prošlo više od šest godina između trenutka u kojem je ta troska bila odložena na lokaciji Biljane Donje, u svibnju 2010., i datuma određenog u obrazloženom mišljenju i što tijekom tog razdoblja ta država članica nije niti jednom uspjela dokazati osiguranu uporabu navedene troske.

43      U svakom slučaju, na temelju argumenata koje je pred Sudom iznijela Republika Hrvatska ne može se nikako presuditi da je predmetna troska „nusproizvod”, a ne „otpad” jer je u tom stadiju njezina uporaba u okviru budućeg projekta obnove i rekonstrukcije zračne luke Zemunik bila tek „predviđena”. Ne samo da u tim okolnostima nije utvrđena osigurana uporaba, nego takva uporaba, kao i moguća uporaba navedene troske u radovima nasipavanja, zahtijeva skladištenje koje može biti trajno te koje može uzrokovati smetnje za okoliš koje Direktiva 2008/98 upravo nastoji ograničiti. Navedena uporaba stoga nije osigurana te se može predvidjeti samo manje ili više dugoročno, tako da se predmetna troska ne može smatrati „nusproizvodom” u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98, nego je „otpad” u smislu članka 3. točke 1. te direktive (vidjeti analogijom presudu od 18. travnja 2002., Palin Granit i Vehmassalon kansanterveystyön kuntayhtymän hallitus, C‑9/00, EU:C:2002:232, t. 38.).

44      S obzirom na prethodno navedeno, prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze iz članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98, valja smatrati osnovanim.

 Drugi tužbeni razlog

 Argumentacija stranaka

45      Kad je riječ o njezinu drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 13. Direktive 2008/98, Komisija podsjeća da je Sud već presudio, među ostalim u svojoj presudi od 11. prosinca 2014., Komisija/Grčka (C‑677/13, neobjavljena, EU:C:2014:2433) da čak i ako ta odredba ne precizira sadržaj mjera koje treba provesti kako bi se osiguralo da otpad bude odložen tako da ne šteti okolišu i ne ugrožava zdravlje ljudi, ta odredba obvezuje države članice u vezi s rezultatom koji je potrebno postići. Obveza država članica da poduzmu sve opće i posebne mjere potrebne za ostvarenje ciljeva Direktive 2008/98 proizlazi iz načela lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a, članka 288. trećeg stavka UFEU-a i članka 36. stavka 1. te direktive. Ta se obveza, kao što to proizlazi među ostalim iz presude od 18. prosinca 2014., SETAR (C‑551/13, EU:C:2014:2467), odnosi na sva tijela država članica, uključujući i sudove u okviru njihove nadležnosti.

46      U predmetnom slučaju očito je da hrvatska tijela, uključujući upravna tijela i sudove pred kojima su eventualno pokrenuti postupci, nisu poduzela sve potrebne mjere kako bi osigurala da se otpadom, koji se sastoji od predmetne troske, gospodari na način koji ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu. Taj je otpad tijekom duljeg razdoblja bio odložen izravno na tlu, u osjetljivom krškom području a da nije poduzeta nikakva mjera zaštite od njegova širenja u vodu ili zrak. Takva situacija nužno je naštetila okolišu.

47      Prema Komisijinu mišljenju, ispitivanja koja je provela Republika Hrvatska uopće nisu dokazala da ne postoji opasnost za okoliš. Nasuprot tomu, u njima je istaknut određen broj elemenata na temelju kojih je moguće zaključiti da je predmetna troska, odložena u Biljanama Donjim, opasna za okoliš i zdravlje ljudi. Tako je, među ostalim, izvještaj o ispitivanju koji je izradio Hrvatski geološki institut, naveden u točki 25. ove presude, pokazao da je od 25 analiziranih uzoraka, 18 imalo povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika, tako da predmetna troska ne ispunjava uvjete koje hrvatsko zakonodavstvo zahtijeva kako bi je se moglo smatrati inertnim otpadom. Povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika također omogućuju zaključak da se tvar koja potječe od predmetne troske raspršuje u okoliš putem zraka ili podzemnih voda. Naime, izmjerene koncentracije mangana dokazuju da postoji veza između, s jedne strane, blizine kuća u odnosu na navedenu trosku i, s druge strane, koncentracija mangana u kućnoj prašini i tlu. Nadalje, ispitivanja su pokazala da dio prikupljenih uzoraka sadržava povišene razine radioaktivnosti te je Hrvatski geološki institut preporučio, za slučaj da se predmetna troska rabi u proizvodnji asfalta, da se provedu dodatna testiranja kako bi se utvrdilo nema li takva uporaba negativan učinak na zrak. Naposljetku, navodima o nepostojanju negativnog učinka na okoliš i zdravlje ljudi proturječe odluke hrvatskih tijela jer je Ministarstvo za zaštitu okoliša i prirode 2015. sâmo utvrdilo da je ta troska nevaljano odložen otpad, ostavljen na samom tlu a da nikakva mjera nije poduzeta kako bi se zaštitile podzemne vode i spriječilo raspršivanje prašine u okoliš, tako da je očito da se štetni učinci na okoliš nisu mogli izbjeći.

48      Stoga valja zaključiti da Republika Hrvatska nije ispunila obveze koje proizlaze iz članka 13. Direktive 2008/98.

49      Kad je riječ o drugom tužbenom razlogu, Republika Hrvatska navodi da, ako se utvrdi da je predmetna troska odložena na lokaciji Biljane Donje „nusproizvod” u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98, ona nije otpad i ne može se raditi o povredi članka 13. Direktive 2008/98.

50      Ta država članica štoviše smatra da iz izvještaja Hrvatskog geološkog instituta, odnosno onog koji je priložen odgovoru na tužbu te iz dodatka tom izvještaju priloženog odgovoru na repliku, te iz vještačkog mišljenja Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu proizlazi da silikomanganska i feromanganska troska, poput predmetne, nemaju negativne učinke na vodu, tlo i zrak koji bi mogli ugrožavati zdravlje ljudi i žive organizme. Naime, utvrđeno je da je predmetna troska po svojem kemijskom sastavu pretežito mineralne naravi te da veže pojedine kemijske elemente u stabilne mineralne forme. Tako uslijed procesa trošenja u kontaktu s okolišem ne dolazi do njihova razaranja ili otapanja, a kemijski elementi ugrađeni u navedene minerale od kojih je troska sastavljena ostaju nedostupni i tako nisu prijetnja za okoliš. To je osim toga potvrđeno analizama i provedenim ispitivanjima vodenih eluata predmetne troske.

51      Kad je riječ o kvaliteti zraka, Republika Hrvatska ističe da su mjere provedene između ožujka 2011. i ožujka 2012. kako bi se utvrdio utjecaj predmetne troske na kvalitetu zraka na lokaciji Biljane Donje pokazale da tijekom tog razdoblja količina ukupnih krutih čestica u zraku nije prelazila granične vrijednosti koje su propisane za prvu kategoriju kvalitete zraka, odnosno čist ili neznatno onečišćen zrak. Budući da se količina sitnih čestica na površini te troske protekom vremena smanjuje, ne postoji potencijalni utjecaj na kvalitetu zraka. Nadalje, na temelju ispitivanja provedenih na lokaciji na kojoj je odložena predmetna troska moglo se utvrditi da se počeo stvarati pedogeni sloj na kojem rastu biljke koje svojim korijenjem dodatno stabiliziraju materijal i sprečavaju njegovu eroziju vjetrom.

52      Kad je riječ o kvaliteti vode, Republika Hrvatska pojašnjava da su provedene analize kako bi se otkrila moguća prisutnost policikličkih aromatskih ugljikovodika koji su eventualno potekli od sitne frakcije troske raznošene vjetrom. Te su analize pokazale da koncentracije ne prelaze maksimalno dopuštene koncentracije propisane za vodu za ljudsku potrošnju, pri čemu su korištene granične vrijednosti vode za ljudsku potrošnju iako uzorkovana voda nije namijenjena za piće. Osim toga, analize kvalitete podzemnih voda u relevantnom vodenom slivu pokazale su da se predmetnoj troski ne može pripisati utjecaj na kvalitetu vode.

53      U tim okolnostima drugi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

 Ocjena Suda

54      Valja podsjetiti da je Sud više puta presudio da iako članak 13. Direktive 2008/98 ne precizira konkretan sadržaj mjera koje treba poduzeti kako bi se osiguralo zbrinjavanje otpada a da se pritom ne ugrožava zdravlje ljudi i ne nanosi šteta okolišu, ta odredba ipak vezuje države članice u vezi s ciljem koji treba ostvariti, ostavljajući im pritom marginu prosudbe prilikom ocjene nužnosti takvih mjera (presuda od 16. srpnja 2015., Komisija/Slovenija, C‑140/14, neobjavljena, EU:C:2015:501, t. 68. i navedena sudska praksa).

55      Posljedično tomu, iako se načelno iz nesukladnosti činjenične situacije s ciljevima iz članka 13. Direktive 2008/98 ne može izravno zaključiti da predmetna država članica nužno nije ispunila obveze nametnute tom odredbom, odnosno poduzela potrebne mjere kako bi se osiguralo da predmetni otpad bude zbrinut a da pritom ne dođe do ugrožavanja zdravlja ljudi i nanošenja štete okolišu, održavanje takve činjenične situacije, osobito kad ona dovede do znatnog uništavanja okoliša tijekom duljeg razdoblja, bez intervencije nadležnih tijela, može značiti da je ta država članica prekoračila marginu prosudbe koja joj je povjerena tim člankom (presuda od 16. srpnja 2015., Komisija/Slovenija, C‑140/14, neobjavljena, EU:C:2015:501, t. 69. i navedena sudska praksa).

56      U tom je pogledu Sud pojasnio da do takvog uništavanja okoliša dolazi zbog postojanja otpada na odlagalištu, bez obzira na njegovu narav (presuda od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljena, EU:C:2017:210, t. 28. i navedena sudska praksa).

57      Kao prvo, iz razmatranja prvog tužbenog razloga u predmetnom slučaju proizlazi da je po isteku roka određenog u obrazloženom mišljenju od 18. studenoga 2016., predmetnu trosku valjalo smatrati „otpadom” u smislu članka 3. točke 1. Direktive 2008/98, a ne „nusproizvodom” u smislu članka 5. stavka 1. te direktive.

58      Stoga protivno onomu što tvrdi Republika Hrvatska, ta je država članica mogla povrijediti obvezu iz članka 13. Direktive 2008/98 o gospodarenju otpadom.

59      Potom, iz odgovora i dokumenata koje je Republika Hrvatska podnijela tijekom predsudskog postupka proizlazi da nije sporno da je predmetna troska odložena na lokaciji Biljane Donje u razdoblju između svibnja 2010. i veljače 2011., tako da je između tog trenutka i isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, odnosno 18. siječnja 2017., prošlo gotovo sedam godina, što je dugo razdoblje.

60      Valja utvrditi da tijekom čitavog tog razdoblja nadležna nacionalna tijela nisu poduzela potrebne mjere kako bi osigurala da taj otpad bude zbrinut a da se pritom ne ugrožava zdravlje ljudi i ne nanosi šteta okolišu.

61      U tom pogledu, valja nadalje dodati da se ne može prihvatiti argument prema kojem je određena upravno-pravna prepreka spriječila izvršenje rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prirode, od 31. ožujka 2015., kojim je posjedniku predmetne troske naloženo da je ukloni prije 31. prosinca 2015. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, država članica ne može se pozivati na situaciju iz svojeg unutarnjeg poretka kako bi opravdala nepoštovanje obveza i rokova koji proizlaze iz prava Unije. Konkretno, uporaba pravnih sredstava ne utječe na osnovanost tužbenog razloga podnesenog u okviru postupka zbog povrede obveze (presuda od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljena, EU:C:2017:210, t. 32. i navedena sudska praksa).

62      Naposljetku, kad je riječ o argumentu koji je navela Republika Hrvatska prema kojem predmetna troska nije ni toksična ni opasna, tako da ne postoji nikakva opasnost za ljude i okoliš, valja, s jedne strane, navesti da predmet drugog tužbenog razloga koji je istaknula Komisija nije ni toksičnost ni opasna narav tog otpada odloženog na lokaciji Biljane Donje, nego se njime nastoji utvrditi da Republika Hrvatska nije poduzela potrebne mjere kako bi osigurala da se gospodarenje tom troskom izvršava a da se pritom ne ugrožava zdravlje ljudi i ne nanosi šteta okolišu. Valja, s druge strane, utvrditi da u mjeri u kojoj, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 56. ove presude, do uništavanja okoliša dolazi zbog same prisutnosti otpada na odlagalištu, bez obzira na njegovu narav, okolnost da odloženi otpad nije ni toksičan ni otrovan nije relevantna (presuda od 24. svibnja 2007., Komisija/Španjoska, C‑361/05, neobjavljena, EU:C:2007:298, t. 20.).

63      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da Republika Hrvatska, po isteku roka određenog u obrazloženom mišljenju, nije poduzela potrebne mjere kako bi se osiguralo da gospodarenje predmetnom troskom, odloženom u Biljanama Donjim, bude provedeno na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu, kao što to predviđa članak 13. stavak 1. Direktive 2008/98.

64      Slijedi da drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 13. stavka 1. Direktive 2008/98, valja smatrati osnovanim.

 Treći tužbeni razlog

 Argumentacija stranaka

65      Treći tužbeni razlog koji je istaknula Komisija temelji se na povredi članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98. Komisija smatra da povreda obveze kojom Republika Hrvatska nije osigurala da posjednik predmetne troske otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri jednoj od osoba iz članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98 proizlazi jasno iz činjenice da je u trenutku podnošenja ove tužbe te čak i u trenutku podnošenja replike taj otpad još uvijek bio – i to već dulje razdoblje – nepravilno odložen u Biljanama Donjim. Ta država članica nije ni pokušala spriječiti to odlaganje niti je osigurala da navedeni otpad bude obrađen u skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2008/98 ili tako da se smanje njegovi negativni učinci na okoliš.

66      Kad je riječ o tom tužbenom razlogu, Republika Hrvatska samo je tvrdila da joj zbog toga što se, prema njezinu mišljenju, predmetna troska ne može kvalificirati kao „otpad”, nego se mora smatrati „nusproizvodom” u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98, Komisija ne može prigovoriti povredu članka 15. stavka 1. te direktive.

 Ocjena Suda

67      Najprije valja podsjetiti da u skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2008/98, države članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da izvorni proizvođač otpada ili posjednik otpada, otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu, ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom ili javnom skupljaču otpada, u skladu s člancima 4. i 13. te direktive.

68      U predmetnom slučaju valja navesti, s jedne strane, da iz razmatranja prvog tužbenog razloga te iz točke 57. ove presude proizlazi da je predmetna troska „otpad” u smislu članka 3. točke 1. Direktive 2008/98. S druge strane, nije sporno da od njegova odlaganja na lokaciji Biljane Donje tijekom svibnja 2010. te sve do isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju od 16. studenoga 2016., taj otpad nije bio obrađen na način kojim bi se smanjio njegov negativan učinak na okoliš.

69      Takva situacija mogla je nastati samo zato što Republika Hrvatska nije donijela i provela obvezujuće mjere čiji je cilj da izvorni proizvođač ili posjednik otpada sam obradi navedeni otpad ili da se u svrhu te obrade obrati nekoj od ostalih osoba navedenih u članku 15. stavku 1. Direktive 2008/98. U tom pogledu, Republika Hrvatska trebala je u svrhu osiguranja pune učinkovitosti prava Unije usvojiti privremene mjere kako bi se okončala predmetna situacija u ovom predmetu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., Komisija/Slovenija, C‑140/14, neobjavljena, EU:C:2015:501, t. 79. i navedena sudska praksa), što ona međutim također nije učinila.

70      Isto tako valja podsjetiti da iz sudske prakse Suda proizlazi da su općine dužne poštovati ta ista pravila te mogu biti obvezne same obraditi otpad s odlagališta koja se nalaze na njihovu području ili to povjeriti trgovcu, ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada te da je na predmetnoj državi članici da donese mjere koje su potrebne kako bi općine poštovale svoje obveze (presuda od 15. ožujka 2017., Komisija/Španjolska, C‑563/15, neobjavljena, EU:C:2017:210, t. 42. i navedena sudska praksa).

71      S obzirom na prethodno navedeno valja utvrditi da Republika Hrvatska, po isteku roka određenog u obrazloženom mišljenju, još nije donijela potrebne mjere kako bi se osiguralo puno poštovanje članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98 kad je riječ o obradi predmetne troske, odložene na lokaciji Biljane Donje.

72      Slijedi da treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98, valja smatrati osnovanim.

73      Uzevši u obzir sva izložena razmatranja valja utvrditi da:

–        time što nije odredila da je kameni agregat odložen u Biljanama Donjim otpad, a ne nusproizvod, i da njime treba gospodariti kao otpadom, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98,

–        time što nije poduzela sve potrebne mjere kako bi osigurala da se gospodarenje otpadom odloženim u Biljanama Donjim provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 13. Direktive 2008/98 i

–         time što nije poduzela potrebne mjere kako bi osigurala da posjednik otpada odloženog u Biljanama Donjim otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu ili ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98.

 Troškovi

74      Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija postavila zahtjev da se Republici Hrvatskoj naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, Republici Hrvatskoj nalaže se snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) proglašava i presuđuje:

1.       Time što nije smatrala da je kameni agregat odložen u Biljanama Donjim (Hrvatska) otpad, a ne nusproizvod, i da se njime treba gospodariti kao otpadom, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva.

Time što nije poduzela sve potrebne mjere kako bi osigurala da se gospodarenje otpadom odloženim u Biljanama Donjim provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 13. Direktive 2008/98.

Time što nije poduzela potrebne mjere kako bi osigurala da posjednik otpada odloženog u Biljanama Donjim otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu ili ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada, Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2008/98.

2.       Republici Hrvatskoj nalaže se snošenje troškova.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 2. svibnja 2019.

*      Jezik postupka: hrvatski