1

Svojom žalbom društvo Alfamicro – Sistemas de computadores, Sociedade Unipessoal, Lda (u daljnjem tekstu: Alfamicro) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 14. studenoga 2017., Alfamicro/Komisija (T‑831/14, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2017:804), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu povodom zahtjeva na temelju članka 272. UFEU‑a, kojom u bitnome traži da se utvrdi nepostojanje potraživanja Europske komisije prema žalitelju na temelju sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava br. 238882 u vezi s financiranjem od strane Europske unije projekta „Save Energy”, sklopljenog u okviru Okvirnog programa za konkurentnost i inovacije (2007. – 2013.) uspostavljenog Odlukom br. 1639/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2006. (SL 2006., L 310, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 123.; u daljnjem tekstu: sporni sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava).

2

U skladu s člankom 1. stavkom 2. Odluke br. 1639/2006, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 2., ta je odluka usvojena s ciljem doprinosa konkurentnosti i inovacijskim kapacitetima Europske zajednice kao naprednog društva znanja, uz održivi razvoj utemeljen na čvrstom gospodarskom rastu i visoko konkurentnom socijalnom tržišnom gospodarstvu s visokom razinom zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša. Ova je odluka stavljena izvan snage 31. prosinca 2013. Uredbom (EU) br. 1287/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o uspostavi Programa za konkurentnost poduzeća te malih i srednjih poduzeća (COSME) (2014. – 2020.) i o stavljanju izvan snage Odluke br. 1639/2006 (SL 2013., L 347, str. 33. i ispravak SL 2016., L 71, str. 323.).

3

U skladu s uvodnom izjavom 19. Odluke br. 1639/2006, njezin je cilj, među ostalim, poduzimanje odgovarajućih mjera radi sprečavanja nepravilnosti i prijevare te nužnih koraka da bi se nadoknadila izgubljena, krivo uplaćena ili nepravilno iskorištena sredstva u skladu s Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1995., L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.), Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 2185/96 od 11. studenoga 1996. o provjerama i inspekcijama na terenu koje provodi Komisija s ciljem zaštite financijskih interesa Europskih zajednica od prijevara i ostalih nepravilnosti (SL 1996., L 292, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 57.) te Uredbom (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) (SL 1999., L 136, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 100.).

4

Među ciljevima predviđenima u članku 2. te odluke bio je u stavku 2. točki (b) tog članka naveden program potpore politike informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT).

5

Članak 9. navedene odluke, naslovljen „Zaštita financijskih interesa Zajednice”, predviđao je u svojem stavku 3.:

„Sve provedbene mjere koje proizlaze iz ove Odluke predviđaju posebno nadzor i financijsku kontrolu od strane Komisije ili ovlaštenog predstavnika te putem revizije Europskog revizorskog suda i, ako je to potrebno, kroz revizije na licu mjesta.”

6

Alfamicro je trgovačko društvo s jednim članom osnovano u skladu s portugalskim pravom koje pruža usluge u području informatike i informacijskih tehnologija. Ono je 9. lipnja 2009. s Komisijom potpisalo sporni sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava.

7

Cilj projekta „Save Energy”, koji je financiran tim sporazumom, bio je podizanje svijesti građana i donositelja političkih odluka u pogledu pitanja povezanih s energetskom učinkovitošću. Taj se projekt provodio od 1. ožujka 2009. do 31. listopada 2011.

8

Alfamicro je u navedenom projektu sudjelovao u svojstvu koordinatora u okviru konzorcija sa sedamnaest partnera iz pet država članica. To društvo je koordiniralo provedbu pilot‑projekata za tehnološke i društvene inovacije. Usto, sudjelovalo je u drugim europskim projektima u kojima je imalo ulogu tehničkog savjetnika ili projektnog koordinatora.

9

U članku 5. stavku 1. spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava bio je određen najviši financijski doprinos Zajednice u iznosu od 2230000 eura, uz pojašnjenje da je taj financijski doprinos ograničen na 50 % prihvatljivih troškova.

10

Članak 10. tog sporazuma, naslovljen „Mjerodavno pravo i nadležni sud”, propisivao je u svojem prvom stavku da je sporazum uređen vlastitim odredbama mjerodavnim aktima Zajednice o Okvirnom programu za konkurentnost i inovacije, Financijskom uredbom koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica i pravilima za njezinu primjenu, općenito drugim mjerodavnim odredbama prava Zajednice i, podredno, belgijskim pravom.

11

Sukladno članku 10. drugom stavku navedenog sporazuma „korisnici potvrđuju da znaju i da su suglasni s time da Komisija može donijeti odluke koje sadržavaju novčane obveze [i koje su izvršne isprave], u skladu s člankom 256. UEZ -a”.

12

U članku 10. trećem stavku tog sporazuma bilo je određeno da su – ne dovodeći u pitanje pravo Komisije da izravno donese odluke iz njegova članka 10. drugog stavka – Opći sud ili, u slučaju žalbe, Sud Europskih zajednica jedini nadležni za odlučivanje o sporovima između Zajednice, s jedne strane, i korisnika, s druge strane, u vezi s tumačenjem, primjenom ili valjanošću spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava i sa zakonitošću gore spomenutih odluka.

13

U prilogu II. spornom sporazumu o dodjeli bespovratnih sredstava, koji je u cijelosti bio njegov sastavni dio, bili su navedeni opći uvjeti koji se na njega primjenjuju. Članak II.28. tih općih uvjeta, naslovljen „Financijska revizija”, predviđao je u svojem stavku 1. prvom podstavku da Komisija korisnika može podvrgnuti reviziji u bilo kojem trenutku tijekom provedbe predmetnog projekta i u roku od pet godina od završnog plaćanja. U skladu s drugim podstavkom tog stavka, taj postupak mogu provesti vanjski revizori ili službe Komisije, uključujući Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF). U skladu s tekstom članka II.28. stavka 6. navedenih općih uvjeta, Europski revizorski sud imao je ista prava kao i Komisija, i to osobito pravo na pristup u svrhu provođenja provjera i revizija.

14

Trajanje projekta „Save Energy”, najprije predviđeno za 30 mjeseci, naknadno je produljeno na 32 mjeseca, tako da je zaključeno 3. listopada 2011. Nakon izvršenja tog projekta Komisija je isplatila iznos od 680300 eura, odnosno 50 % troškova koje je prijavilo društvo Alfamicro.

15

Dopisom od 25. listopada 2012. Revizorski sud obavijestio je Alfamicro da će, u skladu s člankom 287. UFEU‑a i kako je to predviđeno u članku II.28. stavku 6. općih uvjeta spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, nad njime od 17. do 19. prosinca 2012. biti provedena revizija u njegovim prostorijama u Cascaisu (Portugal). Revizorski sud okončao je tu reviziju 11. travnja 2013.

16

Potom je privremeno izvješće o reviziji, koje je društvu Alfamicro dostavljeno dopisom od 29. travnja 2013., revidirao Revizorski sud, uzimajući u obzir žaliteljeve preliminarne primjedbe. Dopisom od 25. kolovoza 2014. Komisija je društvu Alfamicro dostavila konačno izvješće o reviziji i obavijestila ga o konačnom okončanju tog postupka. Po završetku te revizije Revizorski sud odbio je kao nesukladne s mjerodavnim ugovornim i regulatornim okvirom prijavljene troškove koji se odnose na osoblje, na usluge koje su pružila dva podizvođača društva Alfamicro i na „druge izravne troškove”, koji se ponajprije odnose na putne troškove i troškove za kupnju proizvoda široke potrošnje, u iznosu od 934262 eura.

17

Dopisom od 8. rujna 2014. (u daljnjem tekstu: prethodni informativni dopis) Komisija je društvo Alfamicro obavijestila da će na temelju zaključaka revizije zatražiti povrat iznosa od 467131 eura i da će u slučaju da Alfamicro ne podnese primjedbe u roku od 30 dana od primitka tog dopisa izdati obavijest o terećenju u tom iznosu. Komisija je u njemu također navela da će u slučaju neplaćanja tog iznosa u roku navedenom u obavijesti o terećenju zaračunati zatezne kamate po stopi koja je u njoj navedena. Naposljetku, Komisija je pojasnila da postoji mogućnost naplate navedenog iznosa prijebojem ili donošenjem izvršnog akta. Svojim dopisom od 8. listopada 2014. društvo Alfamicro osporilo je sadržaj prethodnog informativnog dopisa.

18

Dopisom od 28. listopada 2014. Komisija je potvrdila svoje stajalište iz prethodnog informativnog dopisa i priložila mu obavijest o terećenju pod brojem 3241413112 u iznosu od 467131 eura, s time da je kao datum dospijeća za plaćanje bio određen 12. prosinca 2014.

19

Nakon toga, dopisima od 15. i 24. travnja 2015., upućenima Alfamicru tijekom pisanog dijela postupka pred Općim sudom, Komisija je to društvo obavijestila da će izvršiti prijeboj između tog potraživanja i drugih iznosa koje duguje žalitelju kao korisniku u okviru drugih triju projekata koje subvencionira Unija. S obzirom na te prijeboje, iznos koji Komisija potražuje od društva Alfamicro sada iznosi 270436 eura.

20

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. prosinca 2015. društvo Alfamicro pokrenulo je postupak na temelju članka 272. UFEU‑a, prema kojem je Sud nadležan donositi presude na temelju svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru sklopljenom od strane Unije ili u njezino ime, bez obzira na to radi li se o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru.

21

Alfamicro je od Općeg suda zatražio utvrđenje nevaljanosti Komisijine odluke koja je navodno sadržana u njezinu dopisu od 28. listopada 2014., što podrazumijeva sve pravne posljedice koje iz toga proizlaze, odnosno poništenje obavijesti o terećenju u iznosu od 467131 eura priloženu tom dopisu i izdavanje u njegovu korist obavijesti o knjiženju istoga iznosa.

22

Alfamicro je pred Općim sudom istaknuo tužbene razloge koji se temelje na povredi spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava u pogledu ocjene troškova koji su utvrđeni neprihvatljivima, načela proporcionalnosti, načelâ zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i dobre uprave te obveze obrazlaganja.

23

U svojoj replici, podnesenoj nakon što je Komisija donijela akte o prijeboju iz točke 19. ove presude, društvo Alfamicro proširilo je predmet svoje tužbe, zahtijevajući od Općeg suda da utvrdi nevaljanost tih akata o prijeboju, naloži Komisiji da ih poništi i da mu isplati odgovarajuće iznose, uvećane za zatezne kamate.

24

Komisija je, s druge strane, postavila protuzahtjev kojim u biti traži da se društvu Alfamicro naloži povrat neopravdano isplaćenih bespovratnih sredstava u okviru spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.

25

Opći sud je zahtjev koji je društvo Alfamicro postavilo na temelju članka 272. UFEU‑a kvalificirao kao „deklaratornu tužbu” koja se odnosi na utvrđenje da ne postoji potraživanje na koje se Komisija poziva na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.

26

Kada je riječ o prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, Opći sud je detaljno analizirao zaključke Revizorskog suda u pogledu troškova koji se odnose na usluge koje su pružili interni savjetnici i podizvođači, u ovom slučaju društva O. i D. U tom pogledu potvrdio je ocjenu Revizorskog suda i Komisije, prema kojoj iznos od 93 % bespovratnih sredstava koja je Komisija isplatila nije moguće provjeriti niti je pouzdan pa ga stoga nije moguće smatrati troškovima koje je društvo Alfamicro stvarno snosilo. Slijedom toga, presudio je da ti troškovi nisu prihvatljivi na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava te je odbio prvi tužbeni razlog.

27

U okviru svojeg drugog tužbenog razloga društvo Alfamicro pozivalo se na povredu načela proporcionalnosti. Budući da je projekt „Save Energy” dovršen i da je Komisija od njega u potpunosti ostvarila korist, društvo Alfamicro je tvrdilo da je smanjenje iznosa bespovratnih sredstava na samo 7 % od njihova početnog iznosa neproporcionalno. Opći sud je presudio da bespovratna sredstva u sporazumu te vrste nisu naknada za rad koji je izvršio korisnik, nego bespovratna sredstva za projekte čija isplata podliježe točno određenim uvjetima. Zbog toga Komisija na temelju sporazuma potpisanog s navedenim korisnikom može isplatiti samo prihvatljive troškove. Opći je sud stoga smatrao da nije povrijeđeno načelo proporcionalnosti pa je odbio taj tužbeni razlog.

28

Svojim trećim tužbenim razlogom društvo Alfamicro poziva se na povredu načelâ zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i dobre uprave. Opći sud odbio je taj razlog kao bespredmetan, smatrajući da se ta načela ne primjenjuju u ugovornom kontekstu. U svakom slučaju, smatrao je da ta načela nisu povrijeđena u ovom predmetu.

29

Četvrti i posljednji tužbeni razlog temeljio se na povredi Komisijine obveze obrazlaganja. Društvo Alfamicro je tvrdilo da je obrazloženje odluke navodno sadržane u dopisu od 28. listopada 2014. bilo „iznimno kratko”, tako da je ta odluka bila zahvaćena pogreškom koja se tiče prava. Opći sud je odbio taj razlog i naveo da u ovom slučaju nije postojala obveza obrazlaganja jer dopis nije bio upravni akt. Usto, smatrao je da taj tužbeni razlog nije moguće prihvatiti čak ni kad bi se tumačio kao razlog koji se temelji na obvezi izvršenja ugovora u dobroj vjeri jer je taj dopis poslan u okolnostima s kojima je društvo Alfamicro – koje je već bilo dovoljno obaviješteno prethodnim informativnim dopisom – bilo upoznato.

30

Opći je sud stoga deklaratornu tužbu odbio u cijelosti.

31

U pogledu zahtjeva koje je društvo Alfamicro iznijelo u svojoj replici, u kojoj je tražilo da se utvrdi nevaljanost akata o prijeboju koje je Komisija donijela nakon podnošenja akta kojim se pokreće postupak i da se Komisiji naloži da mu isplati iznos koji odgovara iznosu tih prijeboja uvećan za zatezne kamate, Opći ih je sud odbacio kao nedopuštene, s obrazloženjem da su ti akti o prijeboju upravni akti čije se poništenje mora zahtijevati na temelju članka 263. UFEU‑a. Naime, Poslovnik Općeg suda ne dopušta izmjenu naravi tužbe u tijeku postupka.

32

Kada je riječ o Komisijinu protuzahtjevu, Opći sud je potvrdio osnovanost ocjene Revizorskog suda u pogledu troškova koji se smatraju neprihvatljivima, a time i postojanje potraživanja u odgovarajućem iznosu u korist Komisije. Stoga je društvu Alfamicro naložio da Komisiji plati iznos koji je na ime dugovanja preostao nakon donošenja akata o prijeboju, odnosno 277849,93 eura uvećano za 26,88 eura kamata po danu zakašnjenja, počevši od 20. lipnja 2015. do potpune isplate njegova duga koji proizlazi iz izvršenja spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.

33

Svojom žalbom društvo Alfamicro od Suda zahtijeva da:

34

Komisija od Suda zahtijeva da:

35

U prilog svojoj žalbi Alfamicro ističe četiri žalbena razloga koji se temelje: prvi na činjenici da je Opći sud pogrešno tumačio dijelove prvotnog tužbenog zahtjeva na način da se odnose na utvrđenje činjenice da ne postoji potraživanje na koje se Komisija pozivala na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, drugi na povredi spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, treći na povredi načela proporcionalnosti i četvrti na povredi načela pravne sigurnosti.

36

Komisija se poziva na nedopuštenost prvog žalbenog razloga. Svoju tvrdnju temelji na činjenici da je društvo Alfamicro svoju tužbu Općem sudu podnijelo na temelju članka 272. UFEU‑a i arbitražne klauzule iz spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava. Tvrdi da je žalitelj, zahtijevajući u okviru žalbe od Suda da ukine pobijanu presudu i predmet vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje kako bi, na temelju članka 263. UFEU‑a, odlučio o valjanosti navodne upravne odluke koju je donijela Komisija, sadržane u njezinu dopisu od 28. listopada 2014., izmijenio predmet spora, čime je povrijedio članak 170. Poslovnika Suda. Stoga žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

37

Alfamicro tvrdi da je u svojem aktu kojim se pokreće postupak jasno naveo da od Općeg suda zahtijeva da utvrdi nevaljanost Komisijine odluke, koja je po njegovu shvaćanju sadržana u dopisu od 28. listopada 2014., i poništi obavijest o terećenju koja je bila priložena toj odluci. Navodi da je i sam Opći sud, u točkama 35. i 36. pobijane presude, priznao da Alfamicro traži poništenje Komisijine odluke, tvrdeći da je odluka sadržana u tom dopisu upravni akt. Stoga tvrdi da treba odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija.

38

U skladu sa sudskom praksom Suda, dopustiti stranci da pred njime prvi put iznese neki razlog na koji se nije pozvala pred Općim sudom značilo bi omogućiti joj da pred Sudom vodi širi postupak od onoga koji se vodio pred Općim sudom. U okviru žalbe nadležnost Suda u načelu je ograničena na ispitivanje ocjene razloga Općeg suda koji su bili pred njim izneseni. Međutim, argument koji nije bio istaknut u prvom stupnju ne predstavlja novi razlog koji je nedopušten u stadiju žalbe ako je riječ samo o proširenju argumentacije već iznesene u kontekstu razloga navedenog u tužbi pred Općim sudom (presuda od 16. studenoga 2017., Ludwig‑Bölkow‑Systemtechnik/Komisija, C‑250/16 P, EU:C:2017:871, t. 29. i navedena sudska praksa).

39

Doista, Alfamicro od Općeg suda nije tražio da odluči na temelju članka 263. UFEU‑a, nego članka 272. UFEU‑a i arbitražne klauzule sadržane u spornom sporazumu o dodjeli bespovratnih sredstava.

40

Međutim, iz točke 36. pobijane presude proizlazi da je žalitelj od samog početka zahtijevao utvrđenje nevaljanosti Komisijine odluke navodno sadržane u dopisu od 28. listopada 2014. Iz toga slijedi da je Alfamicro zapravo imao u vidu tužbu za poništenje. Štoviše, Opći sud je utvrdio postojanje tog proturječja i u točki 41. pobijane presude smatrao da bi eventualna tužba za poništenje bila nedopuštena, uz obrazloženje da ni taj dopis ni obavijest o terećenju nisu upravni akti koje se može pobijati u okviru takvog postupka.

41

Iz toga proizlazi da je društvo Alfamicro već u okviru svoje tužbe pred Općim sudom tvrdilo da Komisijin dopis od 28. listopada 2014. treba smatrati upravnim aktom koji je donijela ta institucija, iako je svoju tužbu temeljilo na pogrešnoj pravnoj osnovi. Budući da se prvi žalbeni razlog temelji na pogrešnoj ocjeni Općeg suda o pravnoj naravi Komisijina dopisa od 28. listopada 2014., takav razlog predstavlja samo proširenje argumentacije već iznesene u kontekstu razloga navedenog u tužbi pred Općim sudom.

42

Slijedom toga ovaj žalbeni razlog valja proglasiti dopuštenim.

43

Svojim prvim žalbenim razlogom Alfamicro prigovara Općem sudu da je pogrešno presudio da akt čije je poništenje tražio nema svojstva akta koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a i da je u točki 50. pobijane presude presudio da se zahtjev društva Alfamicro zapravo odnosio na to da Opći sud utvrdi nepostojanje potraživanja na koje se Komisija poziva na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.

44

Prema mišljenju tog društva, na temelju nekolicine dokaza moguće je dokazati da je Komisijin dopis od 28. listopada 2014. upravni akt. U njemu je jednostrano utvrđeno postojanje potraživanja i njegovo dospijeće te predviđena Komisijina ovlast za donošenje izvršnih akata. Stoga narav revizije koju je proveo Revizorski sud i činjenica da su rezultati te revizije bili primijenjeni i na druge sporazume između društva Alfamicro i Komisije dokazuju da ta revizija premašuje granice ugovornog okvira.

45

Isto tako, mjere prijeboja koje je Komisija poduzela nakon navedenog dopisa također predstavljaju upravne akte. Međutim, navodi da bi bilo proturječno s jedne strane tvrditi da se Komisijino potraživanje temelji na ugovornoj osnovi obvezujući zbog toga korisnika na podnošenje tužbe na temelju članka 272. UFEU‑a, a s druge strane priznati toj instituciji mogućnost da jednostrano izvrši prisilnu naplatu tog potraživanja prijebojem ili donošenjem upravnog akta koji se može pobijati samo na temelju članka 263. UFEU‑a.

46

Komisija osporava argumentaciju koju je društvo Alfamicro iznijelo u prilog svojem prvom žalbenom razlogu.

47

Najprije, valja podsjetiti, kao što je to učinio Opći sud u točki 42. pobijane presude, da je u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda tužba za poništenje, na temelju članka 263. UFEU‑a, dostupna u odnosu na sve akte institucija, neovisno o njihovoj prirodi ili obliku, čija je svrha proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, bitno mijenjajući njegov pravni položaj (presude od9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, C‑506/13 P, EU:C:2015:562, t. 16. i navedena sudska praksa, i od 20. veljače 2018., Belgija/Komisija, C‑16/16 P, EU:C:2018:79, t. 31. i navedena sudska praksa).

48

Naime, Sud je u više navrata presudio da sud Unije nije nadležan za tumačenje i primjenu odredbi UFEU‑a u okviru tužbe za poništenje kada pravni položaj tužitelja ulazi u okvir ugovornih odnosa koji je uređen nacionalnim zakonom koji su odredile ugovorne stranke (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, C‑506/13 P, EU:C:2015:562, t. 18. i rješenje od 21. travnja 2016., Borde i Carbonium/Komisija, C‑279/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:297, t. 39.).

49

Naime, kada bi sud Unije priznao nadležnost za odlučivanje u sporovima o poništenju akata koji ulaze isključivo u ugovorni okvir, postojala bi opasnost ne samo da članak 272. UFEU‑a, koji omogućuje uspostavu sudske nadležnosti Unije na temelju arbitražne klauzule, postane bespredmetan već i da se, u slučaju da ugovor ne bi sadržavao takvu klauzulu, nadležnost suda Unije proširi izvan granica koje su određene člankom 274. UFEU‑a, kojim je nacionalnim sudovima dodijeljena opća nadležnost za odlučivanje u sporovima u kojima je Unija jedna od stranaka (presuda od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, C‑506/13 P, EU:C:2015:562, t. 19.).

50

Iz te sudske prakse proizlazi da se u slučaju kada postoji ugovor koji obvezuje tužitelja u odnosu na neku od institucija Unije pred sudovima Unije može pokrenuti postupak na temelju članka 263. UFEU‑a samo ako pobijani akt proizvodi obvezujuće pravne učinke koji su izvan ugovornih odnosa kojima su stranke obvezane i koji uključuju izvršavanje ovlasti tijela javne vlasti koje su dodijeljene instituciji ugovornici kao upravnom tijelu (presuda od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, C‑506/13 P, EU:C:2015:562, t. 20.).

51

U ovom slučaju akt koji društvo Alfamicro pobija je Komisijin dopis od 28. listopada 2014. u kojem mu ona izdaje obavijest o terećenju i opominje ga da izvrši povrat neopravdano isplaćenih iznosa na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, čiji iznos odgovara onome iz te obavijesti o terećenju.

52

Stoga je navedena obavijest o terećenju donesena u kontekstu spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, s obzirom na to da je njezin predmet povrat potraživanja koje se temelji na tom sporazumu. U takvoj obavijesti o terećenju i opomeni koja je uz nju dostavljena navedeni su samo rok i uvjeti plaćanja potraživanja koji su u njoj utvrđeni i ne može ih se poistovjetiti s izvršnom ispravom kao takvom, iako se u njima spominje postupak izvršenja iz članka 299. UFEU‑a kao mogućnost koju, među ostalima, ima Komisija u slučaju da dužnik ne podmiri dug u određenom roku (vidjeti po analogiji presudu od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, C‑506/13 P, EU:C:2015:562, t. 23.).

53

U svakom slučaju, Komisija u ovom slučaju nije provela izvršenje, nego je odlučila postaviti protuzahtjev pred Općim sudom kojim je zatražila da se društvu Alfamicro naloži plaćanje tog duga.

54

Štoviše, nijedan dokaz na koji se poziva društvo Alfamicro ne omogućuje zaključak da je Komisija postupala kao upravno tijelo ili da je njezin dopis od 28. listopada 2014. proizveo pravne učinke izvan ugovornog okvira koji bi mogli promijeniti pravni položaj društva Alfamicro.

55

Naime, revizija koju je proveo Revizorski sud bila je predviđena spornim sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava i obuhvaćena je postupkom koji je obično predviđen u toj vrsti sporazuma. Cilj koji se želi postići revizijama je osigurati da se korisniku bespovratnih sredstava vrate samo prihvatljivi troškovi na temelju sporazuma kojim se ona dodjeljuju kako bi se zajamčilo odgovorno upravljanje i korištenje europskim fondovima.

56

Točno je da je Komisija nakon slanja svojeg dopisa od 28. listopada 2014. proširila primjenu rezultata revizije spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava na druge sporazume sklopljene s društvom Alfamicro i da su Komisijine odluke donesene na temelju tih primjena mogle, ovisno o slučaju, biti njezini upravni akti ako bi premašivali granice ugovornog okvira tih drugih sporazuma. Međutim, s jedne strane, potraživanje koje je Komisija utvrdila u svojem dopisu od 28. listopada 2014. ne zasniva se na takvim proširenim primjenama rezultata, nego na izravnim rezultatima revizije koju je proveo Revizorski sud u pogledu troškova koje je društvo Alfamicro prijavilo na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava a, s druge strane, Općem sudu nije bio podnesen zahtjev koji se odnosi na te druge sporazume.

57

Isto tako, akti o prijeboju koje je Komisija naknadno donijela zasebni su akti čija moguća upravna narav nema nikakvog utjecaja na ugovornu narav prijave potraživanja utvrđene u obavijesti o terećenju koja je dostavljena uz dopis te institucije od 28. listopada 2014. Uostalom, iako društvo Alfamicro općenito kritizira različit pristup sudske prakse Općeg suda ugovornim mjerama i upravnim aktima o prijeboju, ono u okviru ove žalbe ne osporava odluku Općeg suda iz točke 196. pobijane presude da proglasi nedopuštenima dijelove zahtjeva koji se odnose na poništenje Komisijinih akata o prijeboju, nego samo tvrdi da je Opći sud trebao smatrati da su dopis od 28. listopada 2014. i priložena mu obavijest o terećenju akti koji se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a.

58

Slijedom toga, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da bi, čak i da se tužbu u prvostupanjskom postupku trebalo kvalificirati kao „tužbu za poništenje” na pravnoj osnovi članka 263. UFEU‑a, iako se izričito temelji na članku 272. UFEU‑a, takva tužba bila nedopuštena jer ni dopis od 28. listopada 2014. ni priložena mu obavijest o terećenju nisu akti koji se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a, tako da je s obzirom na arbitražnu klauzulu iz spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava trebalo smatrati da se tužba društva Alfamicro temeljila na članku 272. UFEU‑a.

59

Iz prethodno navedenoga proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

60

Svojim drugim i trećim žalbenim razlogom, koje valja ispitati zajedno, Alfamicro prigovara Općem sudu da je u točki 142. pobijane presude presudio da je Komisija bila obvezna zatražiti povrat financiranja troškova koji se smatraju neprihvatljivima i da nije povrijedila načelo proporcionalnosti ili svoju obvezu da svoje ugovorne obveze izvrši u dobroj vjeri.

61

Prema mišljenju društva Alfamicro, budući da je članak II.28. spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava predviđao da Komisija poduzima „sve odgovarajuće mjere koje smatra potrebnima”, ona je prilikom primjene rezultata revizije koju je proveo Revizorski sud morala voditi računa o načelu proporcionalnosti. Tvrdi da je sporni sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava dvostrano obvezni ugovor i da je ono ispunilo svoje obveze na temelju tog sporazuma. Međutim, Komisija je povrijedila taj sporazum i načelo proporcionalnosti smanjivanjem bespovratnih sredstava za 93 % neovisno o činjenici da je projekt „Save Energy” bio dovršen.

62

Komisija osporava argumente koje je Alfamicro iznio u prilog svojem drugom i trećem žalbenom razlogu.

63

Najprije valja podsjetiti da je Opći sud u točkama 90. i 128. pobijane presude utvrdio da je Revizorski sud pravilno ocijenio da su troškovi koje je prijavilo društvo Alfamicro neprihvatljivi. To utvrđenje, koje u svakom slučaju proizlazi iz činjenične ocjene koja ulazi u suverenu ovlast Općeg suda, nije osporeno u ovoj žalbi.

64

Stoga samo treba provjeriti je li Opći sud pravilno presudio da Komisija nije povrijedila načelo proporcionalnosti kada je od iznosa bespovratnih sredstava oduzela sve troškove za koje je utvrđeno da su neprihvatljivi i kada je, posljedično zahtijevala povrat velikog dijela tih bespovratnih sredstava.

65

U tom kontekstu, valja istaknuti da je sukladno članku 317. UFEU‑a Komisija dužna poštovati načelo dobrog financijskog upravljanja. Ona također osigurava zaštitu financijskih interesa Unije pri provedbi njezina proračuna. Isto vrijedi i za stvari povezane s ugovorom, s obzirom na to da se bespovratna sredstva koja odobrava Komisija plaćaju iz proračuna Unije. Sukladno temeljnom načelu kojim se uređuju potpore koje dodjeljuje Unija, ona subvencionira samo stvarno nastale troškove (presuda od 28. veljače 2013., Portugal/Komisija, C‑246/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:118, t. 102. i navedena sudska praksa).

66

Slijedom toga, Komisija ne može bez pravne osnove odobriti rashod na teret proračuna Unije a da pritom ne povrijedi navedena načela utvrđena UFEU‑om. Međutim, u kontekstu bespovratnih sredstava, uvjete za njihovu dodjelu i korištenje uređuje sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava, tj. konkretno, ugovorne odredbe koje se odnose na određivanje iznosa tih bespovratnih sredstava ovisno o troškovima koje je prijavio Komisijin suugovaratelj.

67

Stoga, ako troškovi koje je prijavio korisnik nisu prihvatljivi na temelju predmetnog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, jer je utvrđeno da ih nije moguće provjeriti i/ili da su nepouzdani, Komisija nema drugog izbora nego tražiti povrat bespovratnih sredstava u visini iznosa koji nisu opravdani jer je ona na temelju pravne osnove koju predstavlja taj sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava ovlaštena na teret proračuna Unije isplatiti samo propisno opravdane iznose. U tim okolnostima tražiti u ovom slučaju povrat dijela bespovratnih sredstava koja odgovaraju neprihvatljivim troškovima, kako su utvrđena u izvješću o reviziji Revizorskog suda, predstavlja odgovarajuću mjeru.

68

Kada je riječ o argumentima o dvostrano obveznoj naravi tog sporazuma, dovoljno je podsjetiti da bespovratna sredstva ne predstavljaju protučinidbu za izvršenje projekta na koji se odnosi sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava. Iznosi koje je Komisija isplatila na temelju tog sporazuma isplaćeni su samo zato da bi se korisniku omogućilo da snosi troškove nastale prilikom tog izvršenja. Budući da je za dio tih troškova utvrđeno da su neprihvatljivi i da korisnik nije poštovao svoju ugovornu obvezu da mora opravdati uporabu iznosa koji su mu dodijeljeni, Komisija mora zahtijevati povrat tog dijela troškova u odgovarajućem iznosu, pri čemu činjenica da je korisnik u međuvremenu dovršio projekt iz sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava nije takve naravi da bi utjecala na tu obvezu.

69

Što se tiče argumenta društva Alfamicro koji se temelji na postojanju stjecanja bez osnove, dovoljno je utvrditi da je on prvi put istaknut pred Sudom i da stoga nije dopušten.

70

Slijedom toga, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da je Komisija, zahtijevajući povrat financiranja troškova koji se smatraju neprihvatljivima, u odnosu na tužitelja poduzela prikladnu mjeru, s obzirom na to da je riječ o jedinoj mjeri koju je mogla donijeti na temelju svojih obveza koje proizlaze iz sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava i prava Unije, i kad je utvrdio da ta institucija u tom kontekstu nije djelovala na način koji je u suprotnosti s načelom proporcionalnosti ili izvršenja ugovora u dobroj vjeri.

71

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, drugi i treći žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovane.

72

Društvo Alfamicro ovim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava s obzirom na to da je morao utvrditi da je Komisija povrijedila načelo pravne sigurnosti. Žalitelj ističe da je člankom II.28. stavkom 5. spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava bilo predviđeno da Komisija može poduzeti „odgovarajuće mjere”. Međutim, žalitelj ističe da on, čak i da je mogao predvidjeti da bi činjenica da nije u mogućnosti opravdati troškove koji su prijavljeni na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava mogla utjecati na iznos bespovratnih sredstava, nikad ne bi mogao predvidjeti da bi ona bila umanjena za 93 %, unatoč činjenici da je projekt dovršen. Komisija je na taj način donijela neodgovarajuće mjere, suprotno onomu što je bilo propisano spornim sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava i time povrijedila načelo pravne sigurnosti.

73

Komisija osporava tu argumentaciju.

74

Valja podsjetiti da je postupak pred Općim sudom bio pokrenut zbog njegova svojstva suda nadležnog na temelju ugovora, a ne kao suda nadležnog za odlučivanje o zakonitosti akta koji se može pobijati tužbom za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a.

75

Naime, načelo pravne sigurnosti, koje je dio općih načela prava Unije, zahtijeva da su pravna pravila jasna, precizna i predvidiva u svojim učincima kako bi se zainteresirane osobe mogle orijentirati u situacijama i pravnim odnosima uređenima pravnim poretkom Unije (presuda od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija, C‑81/10 P, EU:C:2011:811, t. 100. i navedena sudska praksa).

76

U tom kontekstu, iz toga slijedi da je Opći sud u točkama 156. i 157. pobijane presude pravilno presudio da se načelo pravne sigurnosti ne primjenjuje na spor ugovorne naravi, u kojem Opći sud nije pozvan provjeriti zakonitost upravnog akta. Zato eventualna povreda tog načela ne utječe na Komisijine obveze na temelju spornog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.

77

Stoga četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan.

78

Iz svega naprijed navedenog proizlazi da nije moguće prihvatiti nijedan žalbeni razlog koji je društvo Alfamicro iznijelo u prilog svojoj žalbi.

79

Stoga žalbu treba odbiti u cijelosti.

80

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika koji se na temelju članka 184. stavka 1. istog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da društvo Alfamicro nije uspjelo postupku i s obzirom na to da je Komisija podnijela zahtjev da to društvo snosi troškove, treba mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) proglašava i presuđuje: