1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 5. i 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru sudskog postupka u području kolektivnih ugovora između, s jedne strane, sindikatâ radnika, odnosno redom Federación de Trabajadores Independientes de Comercio (Fetico), Federación Estatal de Servicios, Movilidad y Consumo de la Unión General de Trabajadores (FESMC‑UGT) te Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO) (u daljnjem tekstu: sindikati), i, s druge strane, grupe društava DIA SA i društva Twins Alimentación SA (u daljnjem tekstu: grupa društava) kojim se nastoje utvrditi uvjeti primjene posebnih plaćenih dopusta koji su predviđeni člankom 46. Convenio Colectivo del grupo de empresas Dia SA y Twins Alimentación, SA (Kolektivni ugovor grupe društava Dia SA i društva Twins Alimentación SA; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor grupe društava) ( 3 ), kako bi se radnicima omogućilo ispunjavanje osobnih ili obiteljskih obveza kad se događaj koji je temelj za korištenje tih dopusta vremenski podudara s razdobljem tjednog odmora ili plaćenog godišnjeg odmora koje je zajamčeno pravom Unije.

3.

Taj predmet Sudu nudi priliku da, na temelju utvrđenja da svrha posebnih plaćenih dopusta nije zaštititi sigurnost i zdravlje radnika, nego im samo ponuditi mogućnost da povremeno zatraže odobrenje izostanka tijekom radnog vremena, podsjeti na to da se Direktivom 2003/88 samo postavljaju minimalni sigurnosni i zdravstveni uvjeti za organizaciju radnog vremena, pri čemu se državama članicama ostavlja sloboda da u područjima koja nisu obuhvaćena pravom Unije donesu povoljnija pravna pravila za radnike.

4.

Po završetku svoje analize Sudu ću najprije predložiti da iz toga zaključi da nacionalne odredbe kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, koje ne mogu dovesti u pitanje minimalne uvjete iz Direktive 2003/88, nisu obuhvaćene njezinim područjem primjene.

5.

Podredno, podržat ću mišljenje prema kojem se člancima 5. i 7. Direktive 2003/88 ne protive nacionalni propisi i kolektivni ugovori kojima se ne predviđa odobrenje posebnih plaćenih dopusta kad okolnosti koje opravdavaju njihovo korištenje nastanu tijekom neradnih dana.

6.

U tu ću svrhu objasniti, kao prvo, zbog kojih razloga smatram da doseg sudske prakse Suda koja se odnosi na istodobno korištenje odmora i dopusta, a koja se temelji na njihovim različitim svrhama kako bi se utvrdila pravila kojima se štite prava zajamčena Direktivom 2003/88, ne treba proširiti na slučajeve u kojima radnik nije istodobno nesposoban za rad i odmor. Kao drugo, istaknut ću fleksibilnost sustava tjednog odmora koja je dovoljna da se opravda odbijanje odobrenja posebnih plaćenih dopusta tijekom tog razdoblja.

7.

Uvodna izjava 5. Direktive 2003/88 glasi:

„Svi radnici moraju ostvariti odgovarajuće vrijeme za odmor. Pojam ‚odmor’ mora se izraziti u jedinicama vremena, tj. u danima, satima i/ili njihovim dijelovima. Radnicima unutar [Unije] treba osigurati minimalni dnevni, tjedni i godišnji odmor, kao i odgovarajuće stanke. U skladu s time također je neophodno odrediti najveći broj radnih sati tjedno.”

8.

Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Svrha i opseg”, u stavcima 1. i 2. određuje se:

„1.   Ova Direktiva postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena.

2.   Ova se Direktiva primjenjuje na:

9.

Člankom 2. navedene direktive, naslovljenim „Definicije”, predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeći pojmovi:

[…]

10.

Člankom 5. iste direktive, naslovljenim „Tjedni odmor”, određuje se:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik u razdoblju od sedam dana imao pravo na najmanje 24 sata neprekidnog odmora dodatno uz 11 sati dnevnog odmora iz članka 3.

Ako objektivni, tehnički i organizacijski uvjeti rada to opravdavaju, može se primijeniti najkraći tjedni odmor od 24 sata.”

11.

U skladu s člankom 7. Direktive 2003/88, naslovljenim „Godišnji odmor”:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.   Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”

12.

Člankom 15. te direktive predviđa se:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje pravo država članica da primjenjuju ili donose zakone i druge propise povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika odnosno da olakšavaju ili dopuštaju primjenu kolektivnih ugovora ili sporazuma između socijalnih partnera povoljnijih za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika.”

13.

Člankom 17. navedene direktive, naslovljenim „Odstupanja”, u stavcima 1. i 2. određuje se:

„1.   Uz poštovanje općih načela zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, države članice mogu odstupati od članaka 3. do 6., članka 8. i 16. ako, s obzirom na posebne značajke neke djelatnosti, trajanje radnog vremena nije izmjereno i/ili unaprijed određeno ili ga mogu određivati sami radnici, a posebno sljedeći radnici:

2.   Zakonima i drugim propisima ili kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera mogu se predvidjeti odstupanja sukladno stavku 3., 4. i 5., ako radnici dobiju odgovarajuće zamjensko vrijeme za odmor ili, u iznimnim slučajevima u kojima to iz objektivnih razloga nije moguće, da [ako] dobiju odgovarajuću zaštitu.”

14.

Estatuto de los Trabajadores (Zakon o radu), u verziji koja proizlazi iz Real Decreto Legislativo 2/2015, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 2/2015 kojim se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o radu) ( 4 ) od 23. listopada 2015. (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), u članku 37., naslovljenom „Tjedni odmor, državni praznici i dopusti”, određuje:

„1.   Radnici imaju pravo na najkraći neprekidni tjedni odmor koji se može akumulirati u razdobljima do četrnaest dana, a koji traje dan i pol i koji u pravilu uključuje ili subotnje poslijepodne ili ponedjeljak ujutro te čitav nedjeljni dan. Trajanje tjednog odmora osoba mlađih od 18 godina iznosi najmanje dva dana bez prekida.

[…]

3.   Uz prethodnu najavu i opravdanje, radnik može izostati s posla uz zadržavanje prava na plaću zbog sljedećih razloga i u za to predviđenom trajanju:

[…]”

15.

Člankom 38. Zakona o radu, naslovljenim „Plaćeni godišnji odmor”, predviđa se:

„1.   Trajanje plaćenog godišnjeg odmora, koje se ne može zamijeniti novčanom naknadom, utvrđeno je kolektivnim ugovorom ili pojedinačnim ugovorom. Ono ni u kojem slučaju ne može biti kraće od trideset kalendarskih dana.

2.   Razdoblje ili razdoblja korištenja godišnjeg odmora sporazumno utvrđuju poduzetnik i radnik, u skladu s onim što je predviđeno, ovisno o slučaju, u kolektivnim ugovorima o godišnjem planiranju godišnjih odmora.

U slučaju neslaganja između stranaka, radni sud utvrđuje datum na koji će godišnji odmor započeti te se protiv njegove odluke ne može podnijeti pravni lijek. Postupak se provodi ubrzano i prioritetno.

3.   Svaki poduzetnik utvrđuje raspored godišnjih odmora. Radnik mora saznati za datume koji se na njega odnose najmanje dva mjeseca prije početka godišnjeg odmora.

Ako se razdoblje godišnjeg odmora utvrđeno u poduzetnikovu rasporedu godišnjih odmora navedenom u prethodnom stavku podudara s razdobljem privremene nesposobnosti za rad zbog trudnoće, porođaja odnosno dojenja ili s razdobljem suspenzije ugovora o radu predviđenim u članku 48. stavcima 4., 5. i 7. ovog zakona, dotična osoba ima pravo korištenja godišnjeg odmora izvan razdoblja privremene nesposobnosti za rad ili razdoblja dopusta koji joj je odobren na temelju navedene odredbe, odnosno nakon suspenzije, čak i po isteku kalendarske godine za koju je godišnji odmor predviđen.

U slučaju da se razdoblje godišnjeg odmora podudara s privremenom nesposobnošću za rad zbog okolnosti različitih od onih koje su navedene u prethodnom podstavku i da ga zbog toga radnik ne može u cijelosti ili djelomično koristiti u kalendarskoj godini za koju je predviđen, moći će ga koristiti po isteku razdoblja nesposobnosti za rad, pod uvjetom da nije prošlo više od osamnaest mjeseci od kraja godine za koju je taj godišnji odmor namijenjen.”

16.

Članak 46. Kolektivnog ugovora grupe društava glasi kako slijedi:

„I.   Uz prethodnu najavu i opravdanje, radnik ili radnica može izostati s posla uz zadržavanje prava na plaću zbog sljedećih razloga i u za to predviđenom trajanju:

II.   U svrhu korištenja dopusta, osim dopusta predviđenog u točki A ovog članka, parovi u civilnom partnerstvu imaju ista prava, pod uvjetom da su propisno upisani u relevantni službeni registar i da radnik ili radnica predoči potvrdu kojom se to dokazuje, u skladu sa zahtjevima iz primjenjivih propisa autonomnih zajednica.

III.   Radnik ili radnica moraju što prije obavijestiti osobu koja im je neposredno nadređena kako bi ta osoba donijela potrebne mjere i odobrila relevantni dopust te predočiti dokaz o navedenom razlogu uzimanja dopusta koji je odobren ili koji treba odobriti.

IV.   Za potrebe ovog članka putovanjem se smatra slučaj u kojem radnik ili radnica treba prijeći više od 150 km od mjesta uobičajenog boravišta do mjesta odredišta.”

17.

Código Civil (Građanski zakonik) određuje, s jedne strane, u članku 4. stavku 3. da se „[o]dredbe [tog] [z]akonika primjenjuju dodatno u područjima uređenima drugim zakonima” i, s druge strane, u članku 5. stavku 2. da „[d]ržavni praznici nisu isključeni iz kalendarskog izračuna razdobljâ”.

18.

Trima zasebnim tužbama, koje su spojene prema odluci Audiencije Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska), tri sindikata traže od suda koji je uputio zahtjev da odluči da posebne plaćene dopuste predviđene člankom 46. Kolektivnog ugovora grupe društava, osim dopusta za sklapanje braka, treba uzeti u razdoblju u kojem dotični radnik mora raditi za poduzetnika ( 5 ), što se odnosi na prvi dan dopusta kao i na sve ostale dane dopusta. Što se tiče dopusta za sklapanje braka, sindikati traže da taj dopust započne na dan tijekom kojeg radnik mora raditi za poduzetnika.

19.

Sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da su tjedni odmor radnika i plaćeni godišnji odmor uređeni člankom 37. stavkom 1. i člankom 38. Zakona o radu, kojima se prenose odredbe Direktive 2003/88, u uvjetima koji, prema njegovu mišljenju, nadilaze najkraća razdoblja propisana pravom Unije ( 6 ).

20.

Pojašnjava da se člankom 46. Kolektivnog ugovora grupe društava uz povoljnije uvjete provodi članak 37. stavak 3. Zakona o radu, kojim se radnicima priznaje pravo na korištenje posebnih plaćenih dopusta. Cilj je tih dopusta zadovoljiti određene potrebe radnika, kao što su, među ostalim, rođenje djeteta, hospitalizacija, operacija ili smrt bliskog srodnika kao i ispunjenje dužnosti sindikalnog predstavnika, koje nastaju tijekom izvršavanja ugovora o radu i opravdavaju priznavanje prava na izostanak s posla uz zadržavanje prava na plaću.

21.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se u tom članku 46., kao i u članku 37. Zakona o radu, navodi da se trajanje dopusta za sklapanje braka izračunava u kalendarskim danima. Nema nikakvih pojašnjenja u pogledu drugih posebnih plaćenih dopusta ili početka dopusta za sklapanje braka.

22.

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da se, međutim, člankom 5. stavkom 2. Građanskog zakonika, koji se primjenjuje u slučaju nepostojanja posebnih odredbi, predviđa da kalendarski izračun razdobljâ ne isključuje državne praznike.

23.

Utvrđuje da je uobičajena praksa grupe društava da posebni plaćeni dopusti počinju na dan nastanka događaja koji je temelj za njihovo korištenje, neovisno o tome radi li radnik tog dana ( 7 ), i da se njihovo trajanje računa u kalendarskim danima.

24.

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da sindikati svoju tužbu temelje na presudi Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) br. 145/2018 od 13. veljače 2018., koja ne čini sudsku praksu. Što se tiče uređenja posebnih plaćenih dopusta u sektorskom ugovoru ( 8 ), taj je sud presudio da, ako dan događaja koji je temelj za korištenje posebnog plaćenog dopusta pada na neradni dan ( 9 ), s kojim se izjednačava državni praznik, početak dopusta treba pomaknuti na prvi sljedeći radni dan.

25.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da bi odbijanje tužbe sindikata imalo za učinak to da se radnicima naloži da potrebe za koje su predviđeni posebni plaćeni dopusti zadovoljavaju tijekom razdoblja odmora zajamčenih pravom Unije.

26.

Stoga se taj sud pita o dosegu tumačenja prava na tjedni i na godišnji odmor, navedenog u člancima 5. i 7. Direktive 2003/88, čija je svrha pojašnjena sudskom praksom Suda, a odnosi se na učinkovitu zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika.

27.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu podsjeća na to da je Sud već presudio da odmor zajamčen pravom Unije ne može utjecati na pravo korištenja drugog odmora zajamčenog tim pravom i da svako odstupanje od sustava Unije u području organizacije radnog vremena predviđenog Direktivom 2003/88 treba tumačiti na način kojim se njegov doseg ograničava na ono što je nužno za zaštitu interesa koju omogućuje to odstupanje.

28.

Osim toga, taj sud ističe da je svrha posebnih plaćenih dopusta, koji su uređeni člankom 37. stavkom 3. Zakona o radu, zadovoljiti osobne ili građanske potrebe radnika, među kojima su i one povezane sa slobodom udruživanja ili ispunjavanjem obiteljskih obveza.

29.

Stoga smatra da, ako neka od potreba navedenih u članku 37. stavku 3. Zakona o radu nastane tijekom razdoblja tjednog ili godišnjeg odmora, dolazi do preklapanja dviju različitih svrha. Kad bi se priznalo da u tom slučaju korištenje posebnog plaćenog dopusta nije moguće prenijeti na neko drugo razdoblje koje nije vrijeme odmora, to bi vrijeme odmora bilo u potpunosti poništeno jer bi radnici svoje vrijeme tjednog ili godišnjeg odmora trebali provesti rješavajući probleme uzrokovane nastankom potrebe za koju je namijenjen posebni plaćeni dopust.

30.

Stoga sud koji je uputio zahtjev dvoji je li odbijanje toga da se radnicima dodijeli pravo na korištenje dopusta uređenih člankom 37. stavkom 3. Zakona o radu i predviđenih člankom 46. Kolektivnog ugovora grupe društava, kada potreba za koju su namijenjeni nastane u vrijeme najkraćih razdoblja tjednog odmora i u dane plaćenog godišnjeg odmora koji su predviđeni Direktivom 2003/88, u skladu s člancima 5. i 7. te direktive. Također se pita treba li u slučaju preklapanja predvidjeti mjere kako bi se zajamčilo stvarno korištenje najkraćih razdoblja odmora predviđenih navedenom direktivom.

31.

U tim je okolnostima Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su sindikati, grupa društava, španjolska vlada i Europska komisija. Usmena očitovanja iznijeli su na raspravi održanoj 24. rujna 2019.

33.

Sud koji je uputio zahtjev svojim dvama prethodnim pitanjima u biti pita Sud treba li članke 5. i 7. Direktive 2003/88 tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi i kolektivni ugovori kojima se ne predviđa odobravanje posebnih plaćenih dopusta kad jedna od potreba za koju su namijenjeni nastane tijekom tjednog ili godišnjeg odmora.

34.

Prema mojem mišljenju, elemente na kojima se temelje ta pitanja treba istaknuti. Naime, sud koji je uputio zahtjev pita se, s jedne strane, o preklapanju razdoblja odmora predviđenih Direktivom 2003/88 s događajima iz osobnog života radnika koji bi na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi, da su nastali tijekom njegova radnog vremena, opravdali korištenje posebnih plaćenih dopusta kao i, s druge strane, o mjerama koje treba poduzeti kako bi se zajamčilo stvarno korištenje razdoblja odmora predviđenih Direktivom 2003/88 ( 10 ).

35.

Stoga mi se čini potrebnim pojasniti predmet prethodnih pitanja, prije nego što iznesem moguće odgovore.

36.

Sud koji je uputio zahtjev svoj zahtjev za prethodnu odluku obrazlaže opasnošću od nepoštovanja najkraćih ( 11 ) razdoblja odmora zajamčenih pravom Unije, s obzirom na to da se svrhe posebnih plaćenih dopusta razlikuju od svrha godišnjeg i tjednog odmora ( 12 ). U prilog svojem zahtjevu poziva se na sudsku praksu Suda u pogledu preklapanja pravâ na godišnji odmor s, među ostalim, pravima dodijeljenima u slučaju bolesti ( 13 ).

37.

Međutim, prema mojem mišljenju, treba raspraviti o toj povezanosti sa sudskom praksom Suda kojom se pravo na godišnji odmor štiti zbog razloga povezanih sa zdravljem radnika i njegovom sposobnošću za rad, koja proizlazi samo iz utvrđenja suda koji je uputio zahtjev da su svrhe odmora i dopusta različite.

38.

Usto, smatram da se mogu izvesti novi elementi iz presude od 19. studenoga 2019., TSN i AKT ( 14 ), koja se odnosi na tumačenje članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 kada postoje nacionalni propisi i kolektivni ugovori kojima se predviđa odobravanje broja dana plaćenog godišnjeg odmora koji prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna, pri čemu se isključuje pravo prenošenja svih ili dijela dodatnih dana odmora u slučaju radnikove bolesti ( 15 ).

39.

U tim okolnostima smatram da treba provjeriti jesu li posebni plaćeni dopusti obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2003/88, prije nego što se ispita pitanje može li se sudska praksa Suda u kojoj se izvode zaključci na temelju različitih svrha prava na odmor i prava na dopust prenijeti na slučaj pravâ na posebne plaćene dopuste.

40.

Iz teksta članka 1. Direktive 2003/88 proizlazi, među ostalim, da je njezin cilj postaviti minimalne uvjete za sve radnike u državama članicama usklađivanjem nacionalnih odredbi koje se odnose na ograničenja radnog vremena ( 16 ), najkraća razdoblja dnevnog i tjednog odmora, godišnje odmore i dodatnu zaštitu radnika koji rade noću.

41.

Tom se direktivom ne predviđaju posebne odredbe o odobrenjima izostanaka tijekom radnog vremena koji se, bez gubitka plaće, mogu odobriti zbog drugih razloga osim sigurnosti i zdravlja radnika ( 17 ) koji se stavljaju u odnos s akumuliranim razdobljima rada u službi poslodavca ( 18 ).

42.

Člankom 15. Direktive 2003/88 predviđa se pravo država članica da donose povoljnije odredbe za radnike koje se mogu usporediti s odredbama te direktive kojima se nastoji osigurati zaštita sigurnosti i zdravlja radnika ( 19 ). Ovdje je to slučaj španjolskog prava u pogledu razdoblja tjednog i godišnjeg odmora, koja, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nadilaze minimalne uvjete predviđene pravom Unije, a ne u pogledu posebnih plaćenih dopusta ( 20 ).

43.

Iako se potonji dopusti dodaju godišnjem odmoru koji je predviđen Direktivom 2003/88, oni su drukčije prirode i imaju različite svrhe. Naime, podsjećam na to da je riječ o odobrenjima prekida izvršavanja ugovora o radu u trajanju od nekoliko sati do nekoliko dana i da je njihov cilj bolje uskladiti radnikove profesionalne odgovornosti i njegove odgovornosti iz privatnog ili obiteljskog života u vremenu u kojem mora raditi za poduzetnika.

44.

Tako radnik može na vlastiti zahtjev steći pravo na te posebne plaćene dopuste zbog razloga koji nisu povezani s profesionalnom aktivnosti ( 21 ). Njihova usporedba s uvjetima iz Direktive 2003/88 jasno pokazuje da njihov cilj nije zaštita sigurnosti ili zdravstvenog stanja radnika u odnosu na obavljanje posla.

45.

Stoga smatram, kao prvo, da španjolski zakonodavac, time što je dodijelio posebne plaćene dopuste, nije izvršavao ovlast koja je državama članicama priznata člankom 15. Direktive 2003/88 ( 22 ).

46.

Tako je španjolski zakonodavac, time što je na vlastitu inicijativu u korist radnika uveo prava kojima se ostvaruje cilj različit od onoga te direktive, izvršavao svoju nadležnost izvan područja uređenog tom direktivom ( 23 ).

47.

U tom pogledu treba uzeti u obzir doseg presude od 19. studenoga 2019., TSN i AKT ( 24 ), koja se odnosi na prava na plaćeni godišnji odmor koji prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna, predviđeno člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88. Prema mišljenju Suda, ta prava, koja države članice ili socijalni partneri dodjeljuju na temelju mogućnosti predviđene člankom 15. Direktive 2003/88 ( 25 ), ili pak uvjeti eventualnog prenošenja tih prava u slučaju bolesti tijekom godišnjeg odmora obuhvaćeni su izvršavanjem zadržane nadležnosti država članica, a nisu uređeni tom direktivom niti ulaze u njezino područje primjene ( 26 ).

48.

Ističem da se u toj presudi jasno podsjeća na to da su države članice, kada odredbe prava Unije u predmetnom području ne uređuju određeni aspekt te im ne nalažu nikakvu posebnu obvezu u pogledu određene situacije, i dalje slobodne izvršavati svoju nadležnost.

49.

Stoga smatram da se rješenje koje je navedenom presudom utvrđeno u pogledu prava na godišnji odmor koje je propisano Direktivom 2003/88 može prenijeti rasuđivanjem a fortiori, s obzirom na to da su države članice ili socijalni partneri predmetne odredbe donijeli u području koje je posve različito od onoga koje je obuhvaćeno pravom Unije.

50.

Kao drugo, što se tiče ograničenja u izvršavanju nadležnosti država članica na koje Sud podsjeća u presudi od 19. studenoga 2019., TSN i AKT ( 27 ), odnosno eventualnog negativnog učinka na minimalnu zaštitu osiguranu člankom 7. Direktive 2003/88 ( 28 ), smatram da pravo na posebne plaćene dopuste koje je radniku dodijeljeno kako bi se olakšalo usklađivanje njegova privatnog života i profesionalnih obveza tijekom radnog vremena ne može kao takvo dovesti u pitanje mogućnost ostvarivanja njegova prava na tjedni ili godišnji odmor, što je jedini cilj Direktive 2003/88 ( 29 ). Naime, budući da Sudu nisu iznesene konkretne situacije, teško je zamisliti kako bi u praksi prava na dodatne dopuste koja je predvidio nacionalni zakonodavac i koja su radniku na raspolaganju povrh minimalnih uvjeta predviđenih Direktivom 2003/88 ( 30 ) mogla dovesti u pitanje prava na odmor predviđena tom direktivom ( 31 ).

51.

Također u skladu s presudom od 19. studenoga 2019., TSN i AKT ( 32 ), ističem i da se ne ugrožava usklađenost Direktive 2003/88 ili njezinih ciljeva ( 33 ). U tom pogledu, da nacionalni zakonodavac nije uveo prava na posebne plaćene dopuste kako bi se radniku na njegov zahtjev mogao odobriti izostanak s posla kad se tijekom njegova radnog vremena dogodi neki događaj u osobnom životu, pitanje stvarnog korištenja godišnjeg ili tjednog odmora prilikom nastanka takvog događaja ne bi se postavilo s obzirom na pravo Unije.

52.

Prema mojem mišljenju, to utvrđenje ističe činjenicu da je u ovom slučaju ugrožavanje stvarnog korištenja godišnjeg ili tjednog odmora zamislivo samo ako se smatra da svaki događaj koji radnika može spriječiti da u potpunosti iskoristi vrijeme za odmor ili opuštanje opravdava da mu se dodijeli dodatni odmor, s ciljem zaštite svrhe godišnjeg odmora ( 34 ).

53.

Međutim, to nije cilj Direktive 2003/88. Uvjeti iz te direktive proizlaze iz težnje da se postigne odgovarajuća ravnoteža između radnog vremena i najkraćih razdoblja odmora ( 35 ), u perspektivi obavljanja radnikove profesionalne aktivnosti ( 36 ). Njihova je posljedica ta da se radniku dodjeljuje samo pravo na to da od poslodavca traži primjenu razdoblja odmora zajamčenih tom direktivom.

54.

Usto, minimalna zaštita koja je radniku zajamčena na temelju članaka 5. i 7. Direktive 2003/88 ne može se provoditi u različitom stupnju ovisno o inicijativama država članica u pogledu donošenja ili nedonošenja posebnih odredbi sličnih onima koje se primjenjuju u Španjolskoj.

55.

Iz svih tih razmatranja zaključujem da prethodna pitanja ne trebaju dovesti do toga da Sud izvrši nadzor nad uvjetima ostvarivanja prava na posebne plaćene dopuste koje uređuje nacionalni zakonodavac, s obzirom na to da to pravo nije povezano s radnikovom sposobnošću da obavlja svoj posao i da kao takvo ne može ugroziti stvarno korištenje prava na tjedni ili godišnji odmor, koje je zajamčeno Direktivom 2003/88, kao ni njezin cilj.

56.

Stoga ću Sudu predložiti da najprije presudi da nacionalni propisi i kolektivni ugovori kojima se predviđa odobravanje posebnih plaćenih dopusta kako bi se radniku omogućio izostanak s posla tijekom radnih dana u svrhu zadovoljavanja osobnih ili obiteljskih obveza nisu obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2003/88.

57.

Međutim, ako se Sud ne slaže s tim mišljenjem i smatra da je dovoljno navesti da bi predmetne nacionalne odredbe mogle ugroziti svrhu najkraćih razdoblja predviđenih Direktivom 2003/88 ( 37 ) i da se taj rizik može otkloniti prenošenjem odmora zajamčenih tom direktivom ( 38 ), Sud će trebati, prema mojem mišljenju, odlučiti o pitanju može li se sudska praksa koja se odnosi na različite svrhe odmora i dopusta u slučaju njihova preklapanja prenijeti na posebne plaćene dopuste.

58.

Stoga ću sada iznijeti elemente koje namjeravam podnijeti na ocjenu Sudu. Budući da ne postoji sudska praksa koja se odnosi na preklapanje prava na dopuste i prava na tjedni odmor, taj ću slučaj ispitati nakon slučaja preklapanja prava na posebne plaćene dopuste i prava na godišnji odmor.

59.

Načelno pitanje koje Sud treba riješiti jest, prema mojem mišljenju, pitanje treba li utvrđivanje svrhe dopusta u slučaju preklapanja s pravom na godišnji odmor proširiti na posebne plaćene dopuste, kao što je to Sud smatrao u pogledu dopusta za ozdravljenje ( 39 ) kao dopusta čiji je cilj poboljšati „zdravstveno stanje radnikâ” ( 40 ) koje im onemogućuje rad. Drugim riječima, treba utvrditi što opravdava općenitu primjenu kriterija koji se odnosi na svrhu pravâ na godišnji odmor i dopuste u slučaju njihova preklapanja u okviru izvršavanja ugovora o radu ( 41 ).

60.

Stoga ću u općim crtama podsjetiti na tu sudsku praksu kako bih utvrdio glavni kriterij koji iz nje proizlazi, prije nego što provjerim može li se ona proširiti na pravo na posebne plaćene dopuste.

61.

Budući da je nacionalni zakonodavac uveo posebne plaćene dopuste u području koje nije uređeno pravom Unije ( 42 ), valja uputiti na sudsku praksu Suda koja se odnosi na sličan slučaj, odnosno slučaj preklapanja godišnjeg odmora i bolovanja ( 43 ) ili dopusta za ozdravljenje ( 44 ), koji su uređeni nacionalnim pravom. Na temelju te sudske prakse potrebno je utvrditi svrhu odmora i dopusta koji postoje.

62.

U tom je pogledu Sud u presudi od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn ( 45 ) jasno podsjetio na rasuđivanje koje treba primijeniti, a koje započinje napomenom da se „svrha prava na plaćeni godišnji odmor, a to je omogućavanje radniku odmora i raspolaganja vremenom za opuštanje i zabavu, razlikuje od svrhe prava na bolovanje, odnosno omogućavanja radniku da se oporavi od bolesti” ( 46 ).

63.

U nastavku tog rasuđivanja donesen je ustaljen zaključak da, „[s] obzirom na različite svrhe tih dviju vrsta odmora, […] radnik koji je na bolovanju tijekom unaprijed dogovorenog razdoblja godišnjeg odmora ima pravo – na vlastiti zahtjev i kako bi taj svoj godišnji odmor mogao stvarno koristiti – uzeti ga u razdoblju koje se razlikuje od onoga koje se preklapa s razdobljem bolovanja” ( 47 ).

64.

Stoga, prema mišljenju Suda, valja utvrditi može li, imajući u vidu eventualno različitu svrhu dviju vrsta odmora, preklapanje odmora o kojima je riječ predstavljati prepreku kasnijem korištenju godišnjeg odmora na koji je radnik stekao pravo ( 48 ).

65.

Međutim, je li dovoljno utvrditi da su svrhe određenih vrsta odmora različite da bi se smatralo da u svakom slučaju može postojati učinak na prava na godišnji odmor koja je radnik stekao?

66.

Smatram da nije, s obzirom na to da, osim utvrđenja da svako od tih prava na odmor ima vlastitu svrhu, zdravstveno stanje radnika, koje opravdava prekid izvršavanja ugovora o radu ( 49 ), čini temelj sudske prakse Suda kojom se štiti stvarno korištenje godišnjeg odmora ( 50 ) predviđenog Direktivom 2003/88. On se zasniva na više ustaljenih načela.

67.

Kao prvo, Sud je uzeo u obzir zajednički cilj zaštite zdravlja radnika zahvaljujući dvjema vrstama odmora, godišnjem odmoru i dopustu zbog bolesti, koji se poslodavcu nalaže s obzirom na Direktivu 2003/88 i Konvenciju br. 132 Međunarodne organizacije rada od 24. lipnja 1970. o plaćenim godišnjim odmorima (revidirana) ( 51 ).

68.

Kao drugo, Sud je istaknuo obilježja bolovanja, čija je posljedica sprečavanje toga da se pozitivan učinak prava na plaćeni godišnji odmor na sigurnost i zdravlje radnika ostvari u cijelosti ( 52 ). Riječ je o neposrednoj nesposobnosti za rad zbog radnikova zdravstvenog stanja, postojanju fizičkih ili psihičkih ograničenja povezanih s bolesti ( 53 ), nepredvidljivosti nastanka te nesposobnosti za rad, njezinoj neovisnosti o radnikovoj volji ( 54 ) i nepostojanju suspenzije radnog odnosa ( 55 ).

69.

Konkretno, nije dvojbeno da bolesni radnik u takvim okolnostima nije nesposoban samo za rad nego i za „odmor od izvršavanja zadaća koje je dužan obavljati prema svojem ugovoru o radu […] i [za to] da raspolaže razdobljem za opuštanje i razonodu” ( 56 ), u perspektivi budućeg obavljanja svoje profesionalne aktivnosti ( 57 ).

70.

Stoga je, prema mojem mišljenju, supostojanje dvaju prava na odmor čiji je cilj isključivo zaštititi sigurnost i zdravlje radnika obvezom nedolaska na posao opravdalo to da Sud smatra da se ta dva prava ostvaruju neovisno jedno o drugome.

71.

Kao treće, Sud je iz toga zaključio da godišnji odmor treba odgoditi kako bi ga radnik mogao „stvarno koristiti” ( 58 ). U tom pogledu, čini mi se primjerenim pojasniti smisao tog izraza zbog obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 59 ). Naime, iz tog obrazloženja proizlazi shvaćanje prema kojem se radnik tijekom odmora nužno mora odmarati ( 60 ).

72.

Međutim, do takvog se tumačenja ne može doći na temelju odredbi Direktive 2003/88, s jedne strane, zbog definicija izraza „vrijeme odmora” i „odgovarajući odmor” koji se nalaze u članku 2. te direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 5. Sud je u tom pogledu pojasnio da se pojmovi „radno vrijeme” i „vrijeme odmora” međusobno isključuju ( 61 ).

73.

S druge strane, valja podsjetiti na to da se člankom 7. stavkom 2. Direktive 2003/88, time što se njime predviđa da se najkraći godišnji odmor ne može zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa, nastoji, među ostalim, osigurati da se radnik može stvarno odmarati kako bi se učinkovito zaštitili njegova sigurnost i njegovo zdravlje.

74.

Stoga je, kako bi se zajamčilo stvarno korištenje prava na odmor predviđenog tom direktivom, dovoljno da poslodavac provodi ( 62 ) mjere koje donose države članice ( 63 ). Konkretno, pravo radnika da izostane s posla tijekom razdoblja godišnjeg odmora zaštićeno je samo kad zbog razloga neovisnih o njegovoj volji nije u mogućnosti iskoristiti to pravo ( 64 ).

75.

U tom se pogledu može također izvesti argument iz činjenice da pravo na godišnji odmor koje je stekao radnik ima za posljedicu to da se u slučaju prestanka radnog odnosa duguje novčana naknada kako se ne bi ugrozila sama bit tog prava ( 65 ). Stoga isplata novčane naknade kad radnik nije mogao iskoristiti to pravo ( 66 ) potvrđuje da nije riječ o utvrđivanju je li odmor bio stvaran u smislu da je doista imao povoljne učinke ili, drugim riječima, je li se radnik tijekom godišnjeg odmora stvarno odmorio ili opustio.

76.

Dovoljno je da radnik, u odnosu na svojeg poslodavca, nije bio podvrgnut nikakvoj obvezi koja bi mu onemogućila da se slobodno i neprekinuto posveti vlastitim interesima ( 67 ).

77.

Upravo s obzirom na ta razmatranja namjeravam ispitati pitanje proširenja te sudske prakse na pravo na posebne plaćene dopuste u slučaju preklapanja s godišnjim odmorom.

78.

Najprije ponovno valja podsjetiti na to da je opća svrha posebnih plaćenih dopusta promicati usklađivanje poslovnog života i okolnosti iz privatnog ili javnog života koje nastanu tijekom radnog vremena.

79.

Ti se dopusti ne mogu poistovjetiti s onima koji se odobravaju zbog bolesti na temelju okolnosti koje opravdavaju njihovo odobravanje. Naime, osim liječničkog savjetovanja ( 68 ), događaji koji radniku omogućuju da iskoristi te dopuste nisu izravno povezani s njegovim zdravstvenim stanjem.

80.

Nadalje, sposobnost radnika za rad očito nije ugrožena, s obzirom na to da su posebni plaćeni dopusti uvedeni upravo kako bi mu se omogućilo da prekine izvršavanje ugovora o radu.

81.

Konačno, radnik „može izostati” ( 69 ) uslijed brojnih okolnosti ovisno o promjenjivom stupnju hitnosti ili predvidljivosti ( 70 ), zbog razloga koji su za njega važni ili imaju važan utjecaj u njegovu privatnom životu, za razliku od bolovanja ( 71 ).

82.

Stoga, budući da nijedan od razloga za odobravanje posebnih plaćenih dopusta nije povezan sa sposobnošću dotične osobe za rad, ne čini mi se osnovanim proširiti sudsku praksu Suda u kojoj se izvode zaključci na temelju dvostruke svrhe odmora s obzirom na Direktivu 2003/88.

83.

Samo prošireno shvaćanje svrhe odmora, koja se postiže nenarušavanjem odmora i razdoblja za opuštanje i razonodu ( 72 ), može opravdati suprotno rješenje. Ono dovodi do toga da se uzmu u obzir, primjerice, ozbiljni događaji iz osobnog života, kao što su smrt ili hospitalizacija bliske osobe, koji su jednako nepredvidljivi kao i bolest radnika, te njihove posljedice u pogledu svrhe prava na godišnji odmor.

84.

Naime, u takvom je slučaju, kao što su to istaknuli sindikati u glavnom predmetu, radnik podvrgnut psihičkim ili čak fizičkim ograničenjima koja su slična onima koja može uzrokovati bolest, a koja opravdavaju to da radnik radi svoje sigurnosti ili zdravlja prestane raditi na nekoliko dana zahvaljujući odobrenju posebnih plaćenih dopusta. Isto tako, budući da je svrha nekih od tih dopusta omogućiti radniku da obavi formalnosti opravdane nastalim događajem, svrha razdoblja godišnjeg odmora, koja se odnosi na odmor i raspolaganje razdobljem za opuštanje, ne bi bila zaštićena kad bi se posebni plaćeni dopusti odobravali isključivo tijekom radnog vremena.

85.

Međutim, kao što sam to već naveo, s obzirom na Direktivu 2003/88, takvo mi se tumačenje ne čini osnovanim ( 73 ). Usto, njegov bi učinak u praksi bio taj da se u svakom slučaju zasebno, ovisno o okolnostima, ocjenjuje može li se radnik stvarno odmarati ili opuštati, iako je jedini zahtjev koji proizlazi iz te direktive taj da radnik tijekom godišnjeg odmora nema nikakve obveze prema svojem poslodavcu.

86.

Sada se mogu uvidjeti nedostaci takve kazuistike, koja, štoviše, ovisi o osobnoj ocjeni svakog radnika. Primjerice, ako se on tijekom godišnjeg odmora brine o svojem bolesnom roditelju ili djetetu, je li taj slobodan izbor nužno takve prirode da narušava korištenje tog odmora? I, konkretnije, ako radnik zbog različitih razloga odluči da se neće odmarati, koje će zaključke iz toga trebati izvesti?

87.

Stoga mi se čini da predviđanje proširenja sudske prakse Suda, samo na temelju utvrđenja različitih svrha odmora, na okolnosti koje nisu povezane sa sposobnošću za rad dotične osobe na koju bolest izravno utječe nije opravdano ni s obzirom na odredbe Direktive 2003/88, kako ih tumači Sud, ni s obzirom na primjerenost njezine primjene.

88.

Osim toga, također treba izmjeriti odvraćajući učinak koji bi odluka Suda mogla imati na odabir država članica kao i, prema potrebi, socijalnih partnera da radniku dodijele povoljnija prava ( 74 ).

89.

Smatram da se te inicijative mogu poduzeti uzimajući u obzir tri čimbenika, odnosno, kao prvo, cilj koji se doista nastoji postići u području socijalne politike, ali koji se nalazi izvan područja zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, koje je uređeno Direktivom 2003/88, kao drugo, sveukupne uvjete organizacije radnog vremena, kao što su trajanje radnog vremena i prekoračenje najkraćih vremena odmora predviđenih tom direktivom ( 75 ), i, kao treće, kolektivno pregovaranje.

90.

Sud je u tom pogledu, što se tiče socijalnih partnera, istaknuo da oni pažljivo uspostavljaju ravnotežu između vlastitih interesa kad ostvaruju svoje temeljno pravo na kolektivno pregovaranje priznato člankom 28. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ( 76 ).

91.

Stoga smatram da se konkretni načini primjene posebnih plaćenih dopusta koji nisu povezani sa zdravstvenim stanjem radnika utvrđuju tumačenjem, koje provode nadležna tijela, samo nacionalnih odredbi kako se ne bi oduzela bit pravima na posebne plaćene dopuste ( 77 ).

92.

Stoga podredno predlažem Sudu da presudi da se članku 7. Direktive 2003/88 ne protive nacionalni propisi i kolektivni ugovori kojima se ne predviđa odobrenje posebnih plaćenih dopusta kad okolnosti koje opravdavaju njihovo korištenje nastanu tijekom neradnih dana.

93.

Što se tiče prava na tjedni odmor, podsjećam na to da Sud još nije imao priliku odlučiti o slučaju njegova preklapanja s pravima na dopuste.

94.

Stoga ću, s jedne strane, navesti načela primjenjiva na primjenu razdobljâ tjednog odmora. S druge strane, istaknut ću posebnosti sustava tog odmora na temelju kojih, prema mojem mišljenju, Sud može presuditi da, u slučaju preklapanja tog odmora i događaja koji bi, da se dogodi tijekom radnog vremena, opravdavao odobrenje posebnih plaćenih dopusta, radnik ne može zahtijevati korištenje tih dopusta.

95.

U članku 2. točki 2. Direktive 2003/88 „vrijeme odmora” definira se neovisno o tome je li riječ o dnevnom, tjednom ili godišnjem odmoru.

96.

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da su načela primjenjiva u području tjednog odmora u biti slična onima koja se odnose na godišnji odmor.

97.

Naime, kao prvo, pravo svakog radnika na ograničenje najduljeg radnog vremena i na razdoblja dnevnog i tjednog odmora „nije samo pravilo socijalnog prava Unije koje ima osobitu važnost nego je i izričito propisano u članku 31. stavku 2. Povelje, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao i Ugovorima” ( 78 ).

98.

Kao drugo, usklađivanje na razini Europske unije u području organizacije radnog vremena „ima za cilj zajamčiti bolju zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, osiguravajući im minimalna razdoblja odmora – osobito dnevnog i tjednog – kao i primjerena razdoblja pauza i predviđajući najdulje ograničenje tjednog radnog vremena” ( 79 ).

99.

Stoga je, kao treće, kako bi se osigurala puna djelotvornost Direktive 2003/88, potrebno da države članice osiguraju poštovanje tih najkraćih razdoblja odmora i spriječe svako prekoračenje najduljeg tjednog radnog vremena ( 80 ).

100.

Kao četvrto, uzimajući u obzir bitan cilj koji se želi postići tom direktivom, a taj je jamstvo djelotvorne zaštite životnih i radnih uvjeta radnika te bolja zaštita njihove sigurnosti i zdravlja, države članice dužne su jamčiti da koristan učinak tih prava bude u cijelosti osiguran na način da im omogućuju da se stvarno koriste najkraćim razdobljima dnevnog i tjednog odmora i najduljim trajanjem prosječnog tjednog radnog vremena koji su predviđeni navedenom direktivom ( 81 ).

101.

Kao peto, načini koje su države članice definirale radi osiguranja provedbe zahtjeva iz Direktive 2003/88 ne smiju moći oduzeti bit pravima utvrđenima u članku 31. stavku 2. Povelje i člancima 3. i 5. te članku 6. točki (b) te direktive ( 82 ).

102.

Smatram da bi, u slučaju preklapanja dopusta i vremena tjednog odmora, Sud na temelju posebnosti sustava tog odmora i usporedbe sa sustavom godišnjih odmora trebao dati prednost rasuđivanju koje se razlikuje od onoga koje je primijenio u slučaju godišnjih odmora i koje se temelji na utvrđenju različitih svrha predmetnih vrsta odmora.

103.

Kao prvo, iz tumačenja koje je Sud dao u pogledu članka 5. Direktive 2003/88 proizlazi da najkraće neprekinuto razdoblje tjednog odmora od dvadeset i četiri sata, povezano s najduljim razdobljem rada od četrdeset i osam sati, treba dodijeliti unutar svakog razdoblja od sedam dana, a da se pritom ne zahtijeva da se to najkraće razdoblje dodijeli najkasnije prvog dana nakon šestodnevnog uzastopnog razdoblja rada ( 83 ). Trajanje odmora tako je strogo povezano s radnim vremenom unutar referentnih razdoblja koja države članice slobodno određuju prema metodi po vlastitom izboru, pod uvjetom da se poštuju ciljevi koje ta direktiva nastoji ostvariti ( 84 ). Radnik u svakom slučaju mora uživati zaštitu koju Direktiva 2003/88 predviđa u odnosu na dnevni odmor i najdulje tjedno trajanje rada ( 85 ).

104.

Kao drugo, svrha je tog vremena odmora, među ostalim, odmor od umora nakupljenog radom čija gornja granica iznosi jedan tjedan ( 86 ). Zbog toga se razdoblja odmora u načelu moraju neposredno nastavljati na radno vrijeme koje trebaju nadoknaditi ( 87 ) te „stoga treba, kao opće pravilo, odrediti da se razdoblje rada redovito izmjenjuje s razdobljima odmora” ( 88 ). U tom pogledu treba istaknuti ponavljajuću prirodu tjednog odmora u kratkom razdoblju.

105.

Kao treće, člankom 17. Direktive 2003/88 dopuštaju se odstupanja od tjednog odmora, a ne godišnjeg odmora ( 89 ).

106.

Za usporedbu, pravo na godišnji odmor ima obvezno trajanje, neovisno o točnom broju stvarnog broja radnih sati. Ono ima vlastitu logiku koja se temelji na načelu akumuliranja prava s ciljem korištenja duljeg vremena odmora koje će se odrediti u dogovoru s poslodavcem ( 90 ).

107.

Mogućnost odgode godišnjeg odmora, iako je u određenom dijelu ograničena ( 91 ), i načelo novčane naknade u slučaju prestanka radnog odnosa potvrđuju, prema mojem mišljenju, taj mehanizam kapitalizacije prava na godišnji odmor zbog kojeg se ono bitno razlikuje od prava na tjedni odmor.

108.

Zbog svih tih elemenata smatram da, u slučaju preklapanja događaja koji je temelj za korištenje posebnih plaćenih dopusta i vremena tjednog odmora ( 92 ), fleksibilnost s kojom države članice mogu primjenjivati uvjete iz Direktive 2003/88 ( 93 ), u skladu s njezinim ciljevima, čini bespredmetnim svako rasuđivanje po analogiji s rasuđivanjem koje je Sud primijenio u pogledu godišnjeg odmora i odmora čiji je cilj zdravstveni oporavak radnika, u dijelu u kojem se temelji na utvrđenju različitih svrha tih vrsta odmora.

109.

Stoga predlažem Sudu da presudi da, zbog posebnosti sustava tjednog odmora, članak 5. Direktive 2003/88 treba tumačiti na isti način kao i članak 7. te direktive.

110.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputila Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska) odgovori na sljedeći način:

Najprije:

Podredno: