1.

Iako se ovaj zahtjev za prethodnu odluku ponajprije odnosi na tumačenje članka 63. UFEU‑a, on otvara temeljno pitanje ograničavaju li četiri temeljne slobode (kretanja robe, ljudi, usluga i kapitala) povezane s unutarnjim tržištem pravo države članice da uvede porez na određene transakcije s obzirom na kriterije koji nisu standardni, kao što je to kriterij teritorijalnosti. To se pitanje pojavilo na sljedeći način.

2.

Zahtjev je upućen u postupku između društva Société Générale S. A. i Agenzije delle Entrate ‐ Direzione Regionale Lombardia (Regionalna porezna uprava u Lombardiji, Italija) koji se tiče zahtjeva za povrat poreza na financijske transakcije što ga je društvo Société Générale platilo nakon sklapanja ugovora o izvedenim financijskim instrumentima.

3.

Konkretnije, glavno pitanje koje ovaj predmet otvara odnosi se na test koji treba provesti kako bi se odredilo protivi li se tim temeljnim slobodama uvođenje poreza koji se plaća na sve transakcije koje uključuju izvedene financijske instrumente čiju temeljnu imovinu čini jedan ili više financijskih instrumenata koji su uređeni talijanskim pravom, neovisno o tome gdje je transakcija zaključena i državi koje su ugovorne strane rezidenti.

4.

Članak 1. Leggea n. 228 – Disposizioni per la formazione del bilancio annuale e pluriennale dello Stato (Legge di stabilità 2013) (Zakon br. 228 kojim se utvrđuju odredbe o izradi godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna (Zakon o stabilnosti iz 2013.)) od 24. prosinca 2012. (GURI br. 302 od 29. prosinca 2012., redovni dodatak br. 212, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 228/2012) u stavcima 491., 492., 494. i 495. predviđa:

„491.   Prijenos vlasništva nad dionicama i drugim participativnim financijskim instrumentima navedenima u članku 2346. stavku 6. talijanskog Građanskog zakonika koje izdaju društva rezidenti na državnom području kao i nad vrijednosnim papirima koji čine takve instrumente podliježe, neovisno o državi koje je subjekt koji izdaje te instrumente rezident, porezu na financijske transakcije po stopi od 0,2 % vrijednosti transakcije. Tom porezu podliježe i prijenos vlasništva nad dionicama koji je posljedica konverzije obveznica. […] Vrijednost transakcije čini ukupan neto iznos dnevnih transakcija koje se odnose na isti financijski instrument te koje je istog radnog dana zaključio jedan subjekt, to jest dobivena naknada. Porez se mora platiti neovisno o mjestu zaključenja transakcije i državi u kojoj su ugovorne strane rezidenti. Porezna stopa upola je manja za prijenose koji se izvršavaju na uređenim tržištima i multilateralnim trgovinskim platformama. Porez se ne plaća na izdavanje i povlačenje navedenih dionica i financijskih instrumenata kao ni na konverziju u novostvorene dionice te na transakcije privremenog prijenosa vrijednosnih papira iz članka 2. točke 10. Uredbe Komisije (EZ) br. 1287/2006 od 10. kolovoza 2006. Porez se ne plaća ni na prijenose vlasništva nad dionicama kojima se trguje na uređenim tržištima ili multilateralnim trgovinskim platformama, a koje izdaju društva čija je prosječna tržišna kapitalizacija u studenome godine koja je prethodila godini u kojoj je prijenos vlasništva izvršen bila manja od 500 milijuna eura.

492.   Transakcije koje uključuju izvedene financijske instrumente navedene u članku 1. stavku 3. Zakonodavne uredbe br. 58 od 24. veljače 1998., kako je izmijenjena, čije temeljne instrumente uglavnom čini jedan ili više financijskih instrumenata navedenih u stavku 491. ili čija vrijednost u bitnome ovisi o jednom ili više financijskih instrumenata navedenih u tom stavku, te transakcije vrijednosnih papira navedenih u članku 1. stavku 1.a točkama (c) i (d) navedene zakonodavne uredbe koje omogućuju kupnju ili prodaju uglavnom jednog ili više financijskih instrumenata navedenih u stavku 491. ili uključuju isplatu gotovine koja se utvrđuje uglavnom u odnosu na jedan ili više financijskih instrumenata navedenih u prethodnom stavku, uključujući varante, pokrivene varante i certifikate, podliježu u trenutku zaključenja fiksnom porezu koji se određuje ovisno o vrsti instrumenta i vrijednosti ugovora, u skladu s tablicom 3. priloženom ovom Zakonu. Porez se plaća neovisno o mjestu zaključenja transakcije i državi u kojoj su ugovorne strane rezidenti. Ako transakcije navedene u prvoj rečenici ujedno predviđaju, kao način namirenja, prijenos vlasništva nad dionicama ili drugim participativnim financijskim instrumentima, prijenos prava vlasništva nad takvim financijskim instrumentima, do kojeg dolazi u trenutku namirenja, podliježe porezu u skladu s uvjetima i u mjeri iz stavka 491. […]

[…]

494.   Porez iz stavka 491. plaća prenositelj; a onaj iz stavka 492. plaća se u mjeri koju odredi pojedina strana transakcije. Porez iz stavaka 491. i 492. ne primjenjuje se na subjekte koji posreduju u transakciji. U slučaju prijenosa vlasništva nad dionicama i financijskim instrumentima navedenima u stavku 491. kao i za transakcije financijskim instrumentima navedenima u stavku 492., porez plaćaju banke, fiducijarna društva i investicijska društva koja su ovlaštena javnosti profesionalno pružati investicijske usluge i djelatnosti […] i ostali subjekti koji sudjeluju u provedbi navedenih transakcija, uključujući posrednike koji nisu rezidenti. Ako u provedbi transakcije sudjeluje nekoliko subjekata navedenih u trećoj rečenici, porez plaća subjekt koji nalog o provedbi transakcije primi izravno od kupca ili od krajnjeg stjecatelja. U ostalim slučajevima porez plaća porezni obveznik. Posrednici koji nisu rezidenti i ostali subjekti koji sudjeluju u transakciji mogu imenovati poreznog zastupnika […] koji ima iste odgovornosti i odgovara pod istim uvjetima kao i subjekt koji nije rezident za obveze povezane s transakcijama navedenima u prethodnim stavcima. […]

495.   Transakcije koje se provode na talijanskom financijskom tržištu podliježu porezu na učestalo trgovanje financijskim instrumentima navedenima u stavcima 491. i 492. […].”

5.

Tablica 3., naslovljena „Tablica: porez na financijske transakcije po financijskom instrumentu (vrijednost izražena u eurima za svaku ugovornu stranu)”, na koju se upućuje u članku 1. stavku 492. Zakona br. 228/2012 te koja je dolje navedena, predviđa sljedeće:

6.

Članak 2. stavak 1. decreta del 21 febbraio 2013 del Ministro dell’Economia e delle Finanze (Uredba ministra gospodarstva i financija od 21. veljače 2013.) (GURI br. 50 od 28. veljače 2013.; u daljnjem tekstu: Uredba od 21. veljače 2013.), usvojenog na temelju stavaka 491. do 499. članka 1. Zakona br. 228/2012, predviđa:

„Porez iz stavka 491. primjenjuje se na prijenos vlasništva nad dionicama i participativnim financijskim instrumentima koje izdaju društva rezidenti na državnom području. Rezidentnost se u tu svrhu određuje na temelju registriranog sjedišta. Taj se porez primjenjuje i na prijenos vlasništva nad vrijednosnim papirima, neovisno o mjestu u kojem je izdavatelj potvrde rezident i mjestu sklapanja ugovora.”

7.

Talijanska podružnica društva Société Générale, koje ima poslovni nastan u Francuskoj, 28. ožujka 2014. podnijela je talijanskim poreznim tijelima prijavu u pogledu poreza na financijske transakcije uvedenog Zakonom br. 228/2012. Ta prijava, na iznos od 55207 eura, obuhvaća transakcije izvedenim financijskim instrumentima iz članka 1. stavka 492. tog zakona koje je francusko matično društvo provelo porezne godine 2013.

8.

Društvo Société Générale 1. kolovoza 2014. zatražilo je od poreznih tijela povrat iznosa koji su u tom pogledu plaćeni, tvrdeći da se navedena nacionalna odredba, u dijelu u kojem predviđa oporezivanje financijskih transakcija izvedenim financijskim instrumentima kada je vrijednosni papir na kojem se temelji takav financijski instrument izdao subjekt koji je rezident u Italiji, neovisno o državi u kojoj su financijski subjekti i posrednik rezidenti, protivi ne samo talijanskom ustavu nego i pravu Unije, osobito člancima 18., 56. i 63. UFEU‑a.

9.

Budući da porezna tijela nisu odgovorila, društvo Société Générale protiv te je prešutne odluke o odbijanju povrata 28. siječnja 2015. podnijelo tužbu – na temelju navedenih razloga ‐ pred Commissione Tributaria provinciale di Milano (Pokrajinski porezni sud u Milanu, Italija). Taj je sud presudom od 18. svibnja 2016. odbio tužbu, smatrajući da porez na financijske transakcije nije ni neustavan ni protivan pravu Unije.

10.

Društvo Société Générale protiv te je presude podnijelo žalbu pred Commissione Tributaria Regionale per la Lombardia (Regionalni porezni sud u Lombardiji, Italija), zahtijevajući, na temelju istog argumenta, povrat plaćenog poreza te, podredno, upućivanje predmeta Corteu Constituzionale (Ustavni sud, Italija) ili Sudu Europske unije radi donošenja prethodne odluke.

11.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je člankom 1. stavcima 491. do 500. Zakona br. 228/2012 uveden porez na financijske transakcije putem kojeg bi svi subjekti koji provode transakcije u vezi s financijskim instrumentima povezane s talijanskim državnim područjem doprinosili javnim rashodima. Protivno argumentima koje je žalitelj iznio u pogledu talijanskog ustava, sud koji je uputio zahtjev smatra da postoji stvarna i objektivna teritorijalna veza između poreza predviđenog u članku 1. stavku 492. Zakona br. 228/2012 i talijanskog pravnog poretka jer svi subjekti koji trguju izvedenim financijskim instrumentima profitiraju od te temeljne imovine, što pak ovisi o talijanskom pravnom sustavu.

12.

Međutim, taj sud propituje je li članak 1. stavak 492. Zakona br. 228/2012 u skladu s načelima prava Unije. Naime, kako je to društvo Société Générale istaknulo, moguće je da se članak 1. stavak 492. Zakona br. 228/2012 protivi člancima 18., 56. i 63. UFEU‑a zbog dvaju razloga. Kao prvo, porez propisan tom odredbom jednako se primjenjuje na porezne obveznike koji su rezidenti i one koji to nisu, što može činiti diskriminaciju. Kao drugo, ta odredba, kako primjenom poreza koji predviđa tako i upravnim obvezama i obvezama izvještavanja koje su svojstvene njezinoj provedbi, djelatnosti financijskog posredovanja čini manje privlačnima za društva koja nisu rezidenti. Stoga je posljedica primjene tog poreza da se predmetnim proizvodima onemogućuje pristup tržištu jer se njime smanjuju i ponuda i potražnja.

13.

U tim je okolnostima Commissione Tributaria Regionale per la Lombardia (Regionalni porezni sud u Lombardiji, Italija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se člancima 18., 56. i 63. UFEU‑a nacionalni propis kojim se na financijske transakcije – neovisno o državi čiji su rezidenti sudionici na financijskom tržištu i posrednici – primjenjuje porez na teret ugovornih strana transakcije koji se sastoji od fiksnog iznosa koji raste ovisno o rasponu vrijednosti trgovanja te se mijenja ovisno o vrsti instrumenta kojim se trguje i vrijednosti ugovora, a koji se duguje na temelju činjenice da se oporezive transakcije odnose na trgovanje izvedenicom koja se temelji na vrijednosnom papiru koji je izdalo društvo rezident države koja je uvela taj porez?”

14.

Budući da se pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi na nekoliko odredbi Ugovora, prvo je potrebno odrediti koje su od tih odredbi doista relevantne.

15.

Kao prvo, nacionalni sud uputio je i na članak 56. i na članak 63. UFEU‑a.

16.

U skladu s člankom 56. UFEU‑a, „zabranjuju se ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene”. Članak 63. stavak 1. UFEU‑a predviđa pak da su „zabranjena […] sva ograničenja kretanja kapitala među državama članicama te između država članica i trećih zemalja”.

17.

U ovom slučaju tužitelj osporava valjanost poreza na izvedene financijske instrumente – propisanog člankom 1. stavkom 492. Zakona br. 228/2012 – čiju temeljnu imovinu čini financijski instrument uređen talijanskim pravom.

18.

U tom pogledu treba navesti da su izvedeni financijski instrumenti ugovori kojima se stranke dogovaraju o budućim tokovima novca ovisno o vrijednosti temeljne imovine.

19.

Izvedenice se stoga u praksi mogu koristiti za upravljanje ekonomskim ili financijskim rizicima povezanima s nepovoljnim promjenama u cijeni temeljne imovine (funkcija hedginga) ili u ulagačke svrhe, bilo špekuliranjem u pogledu cijene temeljne imovine (špekulativna funkcija) ili, u slučaju da se vrijednost temeljne imovine i vrijednost njezine izvedenice ne podudaraju, kupnjom suprotne pozicije (arbitražna funkcija) ( 2 ).

20.

S obzirom na te različite načine korištenja izvedenicama, nacionalno zakonodavstvo koje uređuje ili oporezuje izvedene financijske instrumente može potencijalno biti obuhvaćeno i člankom 56. i člankom 63. UFEU‑a.

21.

Naime, s obzirom na to da se izvedenice mogu koristiti za pokrivanje rizika, s jedne se strane može smatrati da su obuhvaćene slobodnim kretanjem usluga. S druge strane, pojam „kretanja kapitala” u nomenklaturi priloženoj Direktivi Vijeća 88/361/EEZ od 24. lipnja 1988. za provedbu članka 67. Ugovora (SL 1988., L 178 str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 3., str. 7.) – kojom se, u skladu sa sudskom praksom Suda, moguće koristiti kao vodičem za takva pitanja – definiran je na način da obuhvaća „pristup gospodarskog subjekta svim financijskim tehnikama dostupnima na tržištu [kao što su] terminske transakcije, transakcije s opcijama ili pravima, swapovi s drugom imovinom itd.” ( 3 ) Budući da opcije, prava i swapovi čine ugovore kojima se stranke dogovaraju o budućim tokovima novca koji ovise o vrijednosti temeljne imovine te stoga o njihovim izvedenicama, čini se, sudeći prema smjernicama iz Direktive 88/361, da treba smatrati da su i izvedeni financijski instrumenti obuhvaćeni slobodnim kretanjem kapitala ( 4 ).

22.

Međutim, valja podsjetiti na to da nacionalnu mjeru, kada se ona odnosi i na slobodu pružanja usluga i na slobodno kretanje kapitala, treba ispitati samo s obzirom na jednu od tih dviju sloboda ako se u okolnostima slučaja čini da je jedna od njih posve sporedna u odnosu na drugu te da joj može biti pridružena ( 5 ).

23.

U predmetnom slučaju razlozi zbog kojih je društvo Société Générale izdavalo, prodavalo ili kupovalo ( 6 ) predmetne izvedenice, osobito jesu li te transakcije bile namijenjene pokrivanju rizika ili ne, ne mogu se odrediti iz dokumenata koje je Sudu dostavio sud koji je uputio zahtjev.

24.

Međutim, izvedeni financijski instrumenti uvijek čine ulaganje za one koji su njihovi nositelji, dok uslugu pokrivanja rizika čine samo u posebnim okolnostima. Iz toga proizlazi da se načela koja uređuju slobodno kretanje usluga u predmetnom kontekstu moraju smatrati sporednima u odnosu na načela koja uređuju slobodno kretanje kapitala kada je riječ o mjeri koja uređuje ili oporezuje izvedenice ili financijske instrumente ( 7 ).

25.

Međutim, da bi određena temeljna sloboda povezana s unutarnjim tržištem bila primjenjiva, moraju biti ispunjena dva uvjeta: kao prvo, situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku ne smije biti ograničena isključivo na predmetnu državu članicu ( 8 ); kao drugo, područje obuhvaćeno nacionalnom mjerom čija se sukladnost s pravom Unije osporava ne smije još biti potpuno usklađeno ( 9 ).

26.

Što se tiče zahtjeva da situacija koja se razmatra u glavnom postupku ne smije biti u svim pogledima ograničena na jednu državu članicu, taj uvjet smatram očito ispunjenim. Naime, spor iz glavnog postupka obilježavaju prekogranični čimbenici: tužitelj je društvo s poslovnim nastanom u drugoj državi članici te se sporni porez plaća ne samo na transakcije odnosnim izvedenicama provedene u Italiji nego i na takve transakcije provedene u ostatku svijeta.

27.

Što se tiče područja obuhvaćenog porezom koji se razmatra u glavnom postupku, kako bi se utvrdilo je li ono potpuno usklađeno na razini Unije, potrebno je ispitati prirodu mjere o kojoj je riječ u glavnom postupku.

28.

U vezi s time, budući da se porez predviđen člankom 1. stavkom 492. Zakona br. 228/2012 naplaćuje neovisno o sposobnosti osobe da ga plati te da se duguje zbog provedbe konkretne transakcije, mora ga se smatrati neizravnim porezom u smislu prava Unije. U skladu s time, treba razmotriti dvije direktive o usklađivanju.

29.

Prva je Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.) ( 10 ). Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da usklađenje ostvareno tom direktivom ne stvara prepreku državi članici u održavanju ili uvođenju neizravnih poreza koji nemaju jedno od bitnih obilježja PDV‑a ( 11 ).

30.

Među bitnim obilježjima PDV‑a, njegova središnja značajka, kojoj i duguje svoj naziv te koja je prema mojem mišljenju ključna za to da porez ulazi u područje usklađivanja u skladu s Direktivom 2006/112, jest činjenica da se prikuplja u fazama. Svi poduzetnici u opskrbnom lancu sudjeluju u postupku nadzora i prikupljanju poreza te plaćaju udio poreza koji odgovara njihovoj marži ( 12 ). Budući da se porez predviđen člankom 1. stavkom 492. Zakona br. 228/2012 ne prikuplja u fazama, on stoga nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2006/112.

31.

Druga je Unijina zakonodavna mjera Direktiva Vijeća 2008/7/EZ od 12. veljače 2008. o neizravnim porezima na prikupljanje kapitala (SL 2008., L 46, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 159.), čiji članak 5. zabranjuje državama članicama da „stvaranje, izdavanje, uvrštavanje na kotaciju na burzi, plasiranje dionica na tržište i trgovanje dionicama, udjelima ili drugim vrijednosnim papirima iste vrste, ili potvrda koje predstavljaju takve vrijednosnice, bez obzira na to tko ih je izdao” podvrgnu bilo kojem obliku neizravnog poreza. Međutim, budući da se porez predviđen člankom 1. stavkom 492. Zakona br. 228/2012 ne primjenjuje ni na jednu od ovih transakcija ( 13 ), on nije obuhvaćen tom zabranom.

32.

Stoga se čini da područje obuhvaćeno spornim porezom nije usklađeno. Taj se porez stoga može analizirati s obzirom na članak 63. UFEU‑a.

33.

Budući da je primjenjiva barem jedna od temeljnih sloboda, sporni porez nije potrebno ispitati ni s obzirom na članak 18. UFEU‑a. Naime, članak 18. UFEU‑a, koji predviđa opću zabranu svake diskriminacije na temelju državljanstva, namijenjen je primjeni samo na situacije uređene pravom Unije u pogledu kojih sâm Ugovor ne propisuje nikakva konkretna pravila o nediskriminaciji ( 14 ). Budući da je načelo nediskriminacije u području slobodnog kretanja kapitala primijenjeno člankom 63. UFEU‑a, pitanje suda koji je uputio zahtjev razmotrit će se s obzirom na članak 63. UFEU‑a.

34.

Uvodno valja podsjetiti na to da primjena temeljnih sloboda u području oporezivanja pokazuje neke posebne karakteristike. Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da je, kako bi se dokazalo postojanje ograničenja, dovoljno da se mjerom može zabraniti, ometati ili učiniti manje privlačnim ostvarenje temeljne slobode ( 15 ). U skladu s time, ograničenje se može pojaviti u obliku mjere koja se primjenjuje bez razlike ( 16 ).

35.

Nasuprot tomu, pojam „ograničenje” u kontekstu oporezivanja restriktivnije se primjenjuje. Razlog tomu je sama priroda oporezivanja jer puka činjenica da se djelatnost ili transakcija oporezuje nužno čini tu djelatnost manje privlačnom kad je se razmatra s obzirom na ostvarenje bilo koje od četiriju sloboda povezanih s unutarnjim tržištem. Sukladno tomu, kako se ovlast država članica da prikupljaju poreze ne bi neopravdano narušila ( 17 ), samo diskriminatorne mjere čine ograničenja u svrhu primjene tih sloboda ( 18 ). S obzirom na taj smisao pravnog poretka koji je svojstven poreznim mjerama, prema mojem je mišljenju irelevantno je li predmetni porez izravan ili neizravan.

36.

Stoga, kako bi se utvrdilo postoji li ograničenje temeljne slobode kretanja, potrebno je provesti test istovjetan onomu koji se provodi u pogledu načela jednakog postupanja, odnosno predmetnom se nacionalnom mjerom ne smiju različito tretirati dvije situacije koje su, s obzirom na sadržaj te mjere ( 19 ) ili njezin cilj ( 20 ) ‐ pod uvjetom da taj cilj nije sâm diskriminatoran ‐ ili s obzirom na opća načela koja uređuju predmetno područje ( 21 ), usporedive, na način da narušavaju provedbu prekograničnih transakcija ( 22 ). Nasuprot tomu, mjere kojima se različito tretiraju zapravo istovjetne situacije, na način da se narušava provedba prekograničnih transakcija, također čine ograničenja ( 23 ).

37.

Iako se pojam „diskriminacija” ne pojavljuje u svim presudama Suda, taj se pristup ipak može smatrati ustaljenom sudskom praksom, barem od presude od 17. srpnja 2014., Nordea Bank Danmark (C‑48/13, EU:C:2014:2087). Naime, veliko vijeće Suda u tom je predmetu ponovilo da je, kako bi se mjere kvalificirale kao restriktivne, nužno uzeti u obzir usporedivost situacija ( 24 ).

38.

Naposljetku, čak i ako je diskriminirajuće prirode, porezna se mjera ne smatra protivnom načelu slobodnog kretanja kapitala ako je opravdavaju važni razlozi u javnom interesu te ako je u skladu s načelom proporcionalnosti. U tom kontekstu, načelo proporcionalnosti zahtijeva da mjera bude prikladna za osiguravanje ostvarenja legitimnog cilja te da ne prekoračuje ono što je nužno u tu svrhu ( 25 ).

39.

U ovom su slučaju stranke otvorile pitanje postoji li stvarna i objektivna teritorijalna veza između poreza predviđenog u članku 1. stavku 492. Zakona br. 228/2012 i talijanskog pravnog poretka. Iako je to pitanje istaknuto ponajprije u kontekstu spojivosti poreza s talijanskim ustavom, predlažem da se u kontekstu prava Unije razmotri treba li uzeti u obzir međunarodno pravo, s obzirom na to da bi se to pitanje moglo pokazati relevantnim tijekom ovog postupka.

40.

U tom pogledu smatram da poštovanje načela međunarodnog prava kao takvo nije izravno relevantno za ocjenu toga proizlazi li pojedina mjera iz porezne nadležnosti ‐ te stoga ni za određivanje primjenjivog testa – kao ni za odgovor na pitanje treba li je smatrati ograničenjem slobodnog kretanja kapitala u smislu članka 63. UFEU‑a.

41.

Naravno, točno je da države članice, na temelju članka 113. UFEU‑a, u pitanjima neizravnog oporezivanja dijele nadležnost s Unijom. Međutim, budući da porezi na derivativne financijske instrumente – poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku – nisu usklađeni ( 26 ), oni ostaju u nadležnosti država članica. Iz toga slijedi da Sud nije nadležan odlučiti jesu li države članice poštovale međunarodno javno pravo prilikom usvajanja takvih poreznih mjera. Naravno, kako to jasno proizlazi iz sudske prakse Suda, sâma Europska unija mora poštovati zahtjeve međunarodnog prava kada odluči izvršavati svoje ovlasti ( 27 ). Međutim, to ne znači da pravo Unije zahtijeva da države članice svoje suverene ovlasti koje su zadržale moraju izvršavati u skladu s načelima međunarodnog prava. To ne znači ni da se o postojanju ograničenja u smislu članka 63. UFEU‑a može zaključiti na temelju puke činjenice da je država članica prekoračila svoju nadležnost prema međunarodnom pravu.

42.

Također se može istaknuti da je cilj temeljnih sloboda predviđenih Ugovorima namijenjen osiguravanju toga da na funkcioniranje unutarnjeg tržišta ne utječe način na koji države članice izvršavaju svoje nadležnosti. Posljedično, da bi se usvajanje nacionalnih mjera protivilo tim slobodama, mora postojati vjerojatnost da te mjere utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Činjenica da je država članica svoje zakonodavne ovlasti izvršavala na način koji se protivi zahtjevima međunarodnog prava ne upućuje na to da usvojena mjera može utjecati na djelovanje jedinstvenog tržišta. Iz toga stoga proizlazi da se činjenica da je država članica izvršila nadležnost na način protivan načelima međunarodnog prava ne čini sama po sebi izravno relevantnom za bilo koju ocjenu toga povređuje li nacionalna mjera zahtjeve članka 63. UFEU‑a ( 28 ).

43.

Prema mojem mišljenju, ako međunarodno pravo ima ikakvu ulogu, ona se sastoji samo od činjenice da to pravo može poslužiti kao opravdanje određene nacionalne porezne mjere. Budući da sama Unija mora poštovati međunarodno pravo prilikom izvršavanja svojih nadležnosti, države članice mogu se pozvati na svoje međunarodne obveze – pritom poštujući članak 344. UFEU‑a ‐ kako bi opravdale uvođenje ograničenja u smislu članka 63. UFEU‑a ( 29 ). Međutim, kada djeluju izvan područja primjene prava Unije, pitanje moraju li države članice poštovati međunarodno pravo te, posljedično, poštuju li ga ili ne nije u nadležnosti Suda.

44.

U protivnom, to bi moglo značiti da bi se – zbog primjene temeljnih sloboda – države s dualističkim sustavom ili one koje su povezane s dualizmom morale odreći tog sustava i smatrati da je međunarodno pravo izravno primjenjivo u njihovu unutarnjem pravnom poretku, čak i u područjima koja ostaju isključivo pod njihovim suverenitetom.

45.

Usput se može istaknuti da Sud u svakom slučaju do sada nije proveo takvu analizu. On je tako, primjerice, u presudi od 26. svibnja 2016., NN (L) International (C‑48/15, EU:C:2016:356) – koja se odnosila na oporezivanje udjela subjekata za zajednička ulaganja (UCI‑ji) kojima se svake godine trguje u Belgiji, neovisno o mjestu u kojem su tijela koja izdaju te udjele rezidenti ili mjestu trgovanja tim udjelima – razmatrao sukladnost tog poreza s temeljnim slobodama a da pritom nije ispitivao je li ga predmetna država članica bila ovlaštena uvesti prema međunarodnom pravu.

46.

Stoga, iako sporni porez može otvoriti pitanja u pogledu toga je li ga Italija nadležna primjenjivati prema međunarodnom pravu ‐ s obzirom na to da se porez naplaćuje neovisno o mjestu provedbe transakcije ‐ smatram da ta pitanja nije potrebno razmotriti da bi se odgovorilo na pitanje koje je postavio Commissione Tributaria Regionale per la Lombardia (Regionalni porezni sud u Lombardiji).

47.

Prema navodu društva Société Générale, članak 1. stavak 492. Zakona br. 228/2012 stvara dvostruko ograničenje. Naime, porez predviđen tom odredbom može strane ulagače odvratiti od ulaganja u izvedene financijske instrumente pod pretpostavkom da se, kao prvo, ti instrumenti oporezuju. Kao drugo, primjena tog poreza stvara neke nove obveze izvještavanja, uz one koje stranke već imaju u državi u kojoj su rezidenti.

48.

U tom pogledu treba istaknuti da se društvo Société Générale, kada tvrdi da članak 1. stavak 492. Zakona br. 228/2012 stvara takvo dvostruko ograničenje, u biti poziva na presude Suda u predmetima koji se nisu odnosili na oporezivanje. Međutim, kako sam to već istaknuo, u sudskoj praksi Suda u području oporezivanja koristi se uža definicija pojma „ograničenje” nego u drugim područjima. Da bi činila ograničenje u području oporezivanja, samo po sebi nije dovoljno da predmetna mjera odvraća nerezidente od ulaganja u nacionalne financijske instrumente: ona mora stvarati izravnu ili neizravnu diskriminaciju na štetu prekograničnih transakcija.

49.

Budući da se porez koji se razmatra u glavnom postupku mora plaćati neovisno o državi u kojoj su stranke transakcije ili eventualni posrednici rezidenti, taj porez ne stvara diskriminaciju kakva je zabranjena člankom 63. UFEU‑a.

50.

Kao prvo, taj porez ne čini diskriminaciju iz perspektive ulagača jer se primjenjuje bez obzira na njihovo državljanstvo ili mjesto u kojem su rezidenti ( 30 ).

51.

Kao drugo, u potpunosti je točno da, kada je riječ o izvedenicama, takav porez stvara različito postupanje između onih koje kao temeljnu imovinu imaju financijske instrumente koji su uređeni talijanskim pravom te koje su izdala talijanska društva, s jedne strane, i onih čiju temeljnu imovinu čine financijski instrumenti koje su izdala društva sa sjedištem u nekoj drugoj državi, s druge strane.

52.

Međutim, valja podsjetiti na to da je cilj članka 1. stavka 492. Zakona br. 228/2012 oporezivanje izvedenica čiju temeljnu imovinu čine financijski instrumenti uređeni talijanskim pravom, što samo po sebi nije oblik izravne diskriminacije. S obzirom na taj cilj, izvedenice čija je temeljna imovina uređena talijanskim pravom ne smiju se smatrati usporedivima s izvedenicama čija temeljna imovina nije uređena tim pravom. Ta razlika u postupanju stoga nije obuhvaćena pojmom diskriminacije u smislu prava Unije. Posljedično, ta mjera, u skladu sa sudskom praksom Suda, ne čini ograničenje u smislu članka 63. UFEU‑a.

53.

Što se tiče obveza izvještavanja koje taj porez stvara, uz one koje već postoje u državi članici u kojoj su stranke rezidenti, čini se da su te obveze ograničene na ono što je nužno da bi se osigurala pravodobna i djelotvorna provedba tog poreza. Konkretno, ništa ne upućuje na to da su subjekti koji nisu rezidenti podvrgnuti obvezama koje se razlikuju od onih kojima su podvrgnuti talijanski državljani ili čak i rezidenti. Takvo kumuliranje obveza stoga se mora jednostavno smatrati posljedicom usporednog poreznog nadzora koji provode dvije države članice ( 31 ).

54.

Stoga, budući da su te deklaratorne obveze – koje proizlaze iz članka 1. stavka 492. Zakona br. 228/2012 – samo sporedno obilježje načina nadzora nad tim porezom, one same po sebi ne mogu biti protivne pravu Unije ako (kako sam to već zaključio) porez na koji se odnose to nije ( 32 ).

55.

Iz toga slijedi, prema mojem mišljenju, da se porez predviđen člankom 1. stavkom 492. Zakona br. 228/2012 ne protivi zahtjevima odredbi o slobodnom kretanju kapitala iz članka 63. UFEU‑a.

56.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja je postavio Commissione Tributaria Regionale per la Lombardia (Regionalni porezni sud u Lombardiji, Italija):

Članak 63. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se na financijske transakcije – neovisno o državi koje su rezidenti sudionici na financijskom tržištu i posrednik – primjenjuje porez na teret ugovornih strana transakcije koji se sastoji od fiksnog iznosa koji raste ovisno o rasponu vrijednosti trgovanja te se mijenja ovisno o vrsti instrumenta kojim se trguje i vrijednosti ugovora i koji se duguje na temelju činjenice da se oporezive transakcije odnose na trgovanje izvedenicom koja se temelji na vrijednosnom papiru što ga je izdalo društvo koje je rezident države koja je uvela taj porez.