1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio rechtbank Noord‑Nederland (Sud za Sjevernu Holandiju, Nizozemska) odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 261/2004 ( 2 ), kojim se dodjeljuju usklađena prava putnicima u slučaju otkazivanja njihova leta, u vezi s odredbama Direktive 90/314/EEZ ( 3 ), koja se odnosi na prava potrošača koji su kupili putovanja u paket‑aranžmanima.

2.

Zahtjev je upućen u okviru spora između nekoliko putnika i zračnog prijevoznika, u vezi s nadoknadom iznosa vrijednosti zrakoplovnih karata koju su zainteresirane osobe zahtijevale nakon otkazivanja leta koji je bio dio putovanja u paket‑aranžmanu koje su kupile od drugog društva. Budući da tu nadoknadu nisu mogle dobiti od organizatora putovanja zbog njegova stečaja, tužitelji u glavnom postupku tvrde da im je u tom slučaju odštetu dužan platiti zračni prijevoznik odgovoran za otkazani let.

3.

Zbog razloga navedenih u ovom mišljenju smatram da članak 8. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da putnik koji je nositelj prava na nadoknadu iznosa vrijednosti zrakoplovne karte u odnosu na organizatora svojega putovanja u paket‑aranžmanu, na temelju nacionalnih odredbi kojima je prenesena Direktiva 90/314, nema mogućnost tražiti tu nadoknadu od stvarnog zračnog prijevoznika na temelju uredbe o kojoj je riječ, čak i ako navedeni organizator nije u financijskoj mogućnosti nadoknaditi iznos vrijednosti zrakoplovne karte i ako nije ispunio svoju obvezu pružanja dokaza o sigurnosti povrata predviđenu tom direktivom kako bi osigurao tu nadoknadu.

4.

U skladu s člankom 1. Direktive 90/314 njezina je „svrha […] usklađivanje zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na paket aranžmane prodane ili ponuđene na prodaju na području Zajednice”.

5.

Članak 4. stavak 6. točka (b) te direktive predviđa da „[a]ko […], iz bilo kojeg razloga koji nije skrivio potrošač organizator otkaže paket aranžman prije dogovorenog datuma polaska, potrošač ima pravo […] u najkraćem roku, na povrat svih iznosa uplaćenih prema ugovoru”.

6.

Na temelju članka 5. stavka 1. navedene direktive, „[d]ržave članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale odgovornost ugovorne stranke organizatora i/ili prodavatelja prema potrošaču za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora, bez obzira na to da li te obveze moraju izvršiti organizator i/ili prodavatelj ili pružatelji usluga, ne dovodeći u pitanje pravo organizatora i/ili prodavatelja da poduzima mjere protiv drugih pružatelja usluga”.

7.

Članak 7. iste direktive nalaže da „[u]govorna stranka organizator i/ili prodavatelj pružaju dovoljne dokaze o sigurnosti povrata uplaćenog novca i povratka potrošača u domovinu u slučaju insolventnosti”.

8.

Direktiva 90/314 stavljena je izvan snage 1. srpnja 2018. Direktivom (EU) 2015/2302 ( 4 ), sukladno njezinu članku 29. Međutim, imajući u vidu datum nastanka činjenica u glavnom postupku u ovom se slučaju primjenjuje prva direktiva.

9.

U skladu s uvodnim izjavama 1., 2. i 16. Uredbe br. 261/2004:

[…]

10.

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Predmet”, u stavku 1. točki (b) određuje da se tim instrumentom „utvrđuju, prema ovdje navedenim uvjetima, minimalna prava koja imaju putnici kada: [među ostalim] im je let otkazan”.

11.

Članak 3. navedene uredbe, naslovljen „Područje primjene”, predviđa u stavku 6. da taj instrument „ne utječe na prava putnika propisana Direktivom 90/314/EEZ” i da se „ne primjenjuje u slučajevima kada se paket tura otkaže zbog razloga različitih od otkazivanja leta”.

12.

Članak 5. iste uredbe, naslovljen „Otkazivanje leta”, u stavku 1. točki (a) određuje da „[u] slučaju otkazivanja leta, dotični putnici […] imaju pravo na pomoć od strane stvarnog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 8.”

13.

Članak 8. Uredbe br. 261/2004, naslovljen „Pravo na vraćanje prevoznine ili preusmjeravanje“, u stavcima 1. i 2. predviđa:

„1.   Upućivanjem na ovaj članak, putnicima se nudi izbor između:

2.   Stavak 1. [točka] (a) se također primjenjuje na putnike čiji letovi čine dio paketa, isključujući pravo na nadoknadu tamo gdje takvo pravo proizlazi iz Direktive 90/314.”

14.

Članak 13. te uredbe, naslovljen „Pravo regresa” glasi „[u] slučajevima gdje stvarni zračni prijevoznik plaća odštetu ili izvršava druge obveze koje proizlaze iz ove Uredbe, niti jedna odredba iz ove Uredbe ne može se protumačiti na način koji bi ograničavao njegovo pravo da zatraži odštetu od bilo koje osobe, uključujući treću stranu u skladu s primjenljivim pravom. Posebno se ovom Uredbom, ni na koji način, ne ograničava pravo stvarnog zračnog prijevoznika da traži nadoknadu od tour operatora ili od druge osobe s kojom zračni prijevoznik ima ugovor. Sukladno tome, niti jedna odredba iz ove Uredbe ne može se protumačiti na način koji bi ograničavao prava tour operatora ili treće osobe, ako ta treća osoba nije putnik, a s kojom zračni prijevoznik ima ugovor, da potražuje nadoknadu ili odštetu od zračnog prijevoznika u skladu s relevantnim primjenljivim propisima”.

15.

Aegean Airlines SA, zračni prijevoznik sa sjedištem u Grčkoj, sklopio je ugovor o čarteru s društvom G. S. Charter Aviation Services Ltd (u daljnjem tekstu: G. S. Charter), društvom sa sjedištem u Cipru, na temelju kojeg je potonjem morao staviti na raspolaganje određen broj sjedala, u zamjenu za plaćanje cijene čartera. G. S. Charter je potom preprodao sjedala, među ostalim društvu Hellas Travel BV (u daljnjem tekstu: Hellas), organizatoru putovanja sa sjedištem u Nizozemskoj.

16.

G. S. Charter i Hellas sklopili su ugovor prema kojem je od 1. svibnja do 24. rujna 2015. svakog petka trebao postojati povratni let između Krfa (Grčka) i Eelde (Nizozemska), Aegean Airlinesu trebao biti plaćen predujam, a plaćanje povratnog leta predviđenog za idući petak trebalo je izvršiti svakog ponedjeljka.

17.

Dana 19. ožujka 2015. osoba HQ, osoba IP – zastupana po zakonskom zastupniku osobi HQ – i osoba JO (u daljnjem tekstu: HQ i dr.) rezervirale su kod društva Hellas povratne letove između Eelde i Krfa. Takvi letovi bili su dio putovanja u paket‑aranžmanu, u smislu Direktive 90/314, čija je cijena plaćena društvu Hellas.

18.

HQ i dr. su za te letove, predviđene za 17. i 24. srpnja 2015., primili elektroničke karte s logotipom Aegean Airlinesa kao i dokumente na kojima je društvo Hellas bilo navedeno kao čarter poduzetnik.

19.

Društvo Hellas je 13. srpnja 2015. HQ‑u i dr. poslalo dopis u kojem ih obavještava o tome da su navedeni letovi, kao i svi letovi kojima je polazište ili odredište Krf, otkazani, kako zbog stagnacije broja rezervacija tako i zbog otkazivanja koja su posljedica „nesigurnosti u pogledu situacije u Grčkoj” u to vrijeme. Osim toga, u njemu je navelo da intenzivni pregovori vođeni s Aegean Airlinesom nisu omogućili pronalazak rješenja za putnike/klijente društva Hellas.

20.

U poruci elektroničke pošte u kojoj nije naznačen datum društvo Hellas je HQ‑u i dr. pojasnilo da je Aegean Airlines, s obzirom na to da društvo Hellas više nije u mogućnosti poštovati cijenu dogovorenu s tim zračnim prijevoznikom, odlučio da više neće održavati letove počevši od 17. srpnja 2015.

21.

Dana 3. kolovoza 2016. otvoren je stečajni postupak nad imovinom društva Hellas. To društvo HQ‑u i dr. nije nadoknadilo iznos vrijednosti njihovih zrakoplovnih karata.

22.

Potonji su pred nizozemskim sudom pokrenuli postupak kako bi on Aegean Airlinesu naložio da isplati naknadu štete zbog otkazivanja leta od 17. srpnja 2015. kao i da im nadoknadi iznos vrijednosti karata za taj let, na temelju, s jedne strane, članka 5. stavka 1. točke (c) i članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 261/2004 te, s druge strane, njezina članka 8. stavka 1. točke (a).

23.

Aegean Airlines protivio se tim zahtjevima pozivajući se na to da se Uredba br. 261/2004 ne primjenjuje u takvim okolnostima, osobito s obzirom na njezin članak 3. stavak 6.

24.

Međutim, međuodlukom od 14. studenoga 2017. sud pred kojim je pokrenut postupak odbio je taj argument, s obrazloženjem da je primjena Uredbe br. 261/2004 u korist putnika koji imaju putovanje u paket‑aranžmanu, na temelju navedene odredbe, isključena samo ako otkazivanje ne ovisi o volji zračnog prijevoznika da osigura ili ne let ili letove koji su dio tog putovanja, a to nije bio slučaj u ovom predmetu ( 5 ).

25.

Stoga je taj sud, sukladno navedenoj uredbi, HQ‑u i dr. dodijelio paušalnu odštetu koju su zatražili zbog otkazivanja predmetnog leta ( 6 ). S druge strane, nije odlučio o zahtjevu kojim je tražena nadoknada iznosa vrijednosti zrakoplovnih karata.

26.

U pogledu potonjeg, društvo Aegean Airlines je u svoju obranu tvrdilo da, iako se Uredba br. 261/2004 primjenjuje u ovom slučaju, ostaje činjenica da je ovdje riječ o putovanju u paket‑aranžmanu, tako da ono na temelju članka 8. stavka 2. te uredbe nije dužno HQ‑u i dr. nadoknaditi iznos koji su oni platili društvu Hellas, organizatoru tog putovanja, za kupovinu svojih zrakoplovnih karata.

27.

U tim je okolnostima, odlukom od 21. veljače 2018., koju je Sud zaprimio 1. ožujka 2018., rechtbank Noord‑Nederland (Sud za Sjevernu Holandiju) odlučio prekinuti postupak i uputiti sljedeća prethodna pitanja:

28.

Pisana očitovanja Sudu su podnijeli HQ i dr., Aegean Airlines, češka i njemačka vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 16. siječnja 2019. saslušane su stranke glavnog postupka, njemačka vlada i Komisija.

29.

Svojim dvama prethodnim pitanjima, koja prema mojem mišljenju treba razmotriti zajedno s obzirom na njihovu usku povezanost ( 7 ), sud koji je uputio zahtjev u biti postavlja pitanje o odnosu između Uredbe br. 261/2004 kojom se utvrđuje niz minimalnih prava u korist putnika, posebno u slučaju otkazivanja leta ( 8 ), i Direktive 90/314, kojom se usklađuju mjerodavne odredbe država članica u pogledu potrošača koji su kupili putovanje u paket‑aranžmanu ( 9 ).

30.

Konkretnije, taj sud zahtijeva od Suda da prvi put tumači članak 8. stavak 2. navedene uredbe, koji propisuje da se pravilo iz stavka 1. točke (a) tog članka – prema kojem putnik čiji je let otkazan mora od stvarnog zračnog prijevoznika ( 10 ) moći istovremeno dobiti nadoknadu iznosa vrijednosti svoje zrakoplovne karte ( 11 ) i ako je to potrebno, let koji će ga odvesti u njegovu prvu točku polazišta – „također primjenjuje na putnike čiji letovi čine dio paketa [,] isključujući pravo na nadoknadu [ ( 12 )] tamo gdje takvo pravo proizlazi iz Direktive 90/314” (moje isticanje).

31.

Od Suda se traži da ponajprije utvrdi je li značenje te odredbe to da putnik koji je rezervirao let koji je dio otkazanog putovanja u paket‑aranžmanu i koji stoga od organizatora svojega putovanja ( 13 ) ima pravo zahtijevati da mu nadoknadi cjelokupni iznos vrijednosti karte na temelju Direktive 90/314 ( 14 ), kako je prenesena u nacionalno pravo ( 15 ), stoga nema mogućnost zahtijevati nadoknadu iznosa vrijednosti svoje zrakoplovne karte od zračnog prijevoznika na temelju Uredbe br. 261/2004.

32.

Ako se prihvati to tumačenje, Sud će također u odgovoru na drugo upućeno pitanje morati pojasniti u kojoj to mjeri međutim ne bi vrijedilo u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, odnosno u posebnom slučaju kada organizator o kojem je riječ u praksi nije u financijskoj mogućnosti ( 16 ) nadoknaditi iznos vrijednosti karte ( 17 ) niti je pružio ikakve dokaze o sigurnosti povrata kako bi osigurao tu nadoknadu.

33.

Imajući u vidu očitovanja podnesena u ovom predmetu, o tom pitanju postoje dva suprotna stajališta. Prema prvom koje zastupaju HQ i dr. te Komisija, putnik koji je kupio let koji je dio otkazanog putovanja u paket‑aranžmanu ima mogućnost zahtijevati nadoknadu iznosa vrijednosti svoje zrakoplovne karte od stvarnog zračnog prijevoznika na temelju Uredbe br. 261/2004 ako tu nadoknadu nije mogao stvarno dobiti obraćanjem organizatoru svojega putovanja, na temelju nacionalnog prava kojim se prenosi Direktiva 90/314.

34.

Suprotno tomu, prema drugom stajalištu koje zagovaraju Aegean Airlines te češka i njemačka vlada, takav putnik nema navedenu mogućnost s obzirom na to da je on u odnosu na svojeg organizatora putovanja nositelj prava na nadoknadu koje proizlazi iz Direktive 90/314, uključujući i onda kad izvršavanje tog prava nije imalo konkretnih učinaka zbog manjka organizatorovih financijskih sredstava. Slažem se s drugim mišljenjem zbog razloga navedenih u nastavku.

35.

Tumačenje članka 8. stavka 2. Uredbe br. 261/2004 koje predlažem da se prihvati, koje bi dovelo do potvrdnog odgovora na prvo postavljeno pitanje i do niječnog odgovora na drugo postavljeno pitanje, prema mojem je mišljenju u skladu sa svim kriterijima za ocjenu koje obično primjenjuje Sud ( 18 ), a koje ću razjasniti u nastavku.

36.

Prema mojem mišljenju, iz teksta navedenog stavka 2. proizlazi to da je i samo postojanje„prava na nadoknadu [koje] proizlazi iz Direktive 90/314” samo po sebi dovoljno kako putnik koji je kupio putovanje u paket‑aranžmanu koje je otkazano zbog otkazivanja leta ( 19 ) ne bi imao mogućnost da od stvarnog zračnog prijevoznika zahtijeva nadoknadu iznosa vrijednosti svoje zrakoplovne karte na temelju te uredbe.

37.

Naime, s obzirom na razne jezične verzije Uredbe br. 261/2004 uz francusku jezičnu verziju ( 20 ), čini mi se dovoljno jasnim da gore navedeni izraz treba razumjeti na način da je dovoljno da je zainteresirana osoba nositelj prava o kojem je riječ na temelju Direktive 90/314, kako je prenesena u pravne sustave država članica, i da nije odlučno znati dovodi li izvršavanje tog prava do stvarnog dobivanja željene nadoknade ( 21 ). Mišljenja sam da zakonodavac Unije, u slučaju da je imao namjeru tom stavku 2. dati drugo značenje, zasigurno ne bi propustio biti izričitiji, na način da bi pojasnio da Uredba br. 261/2004 mora proizvoditi svoje učinke kad pravo na nadoknadu koje proizlazi iz odredbi Direktive 90/314 nije ostvareno u praksi. Međutim, daleko od toga da zahtijeva da mora biti riječ o slučaju kad se navedena nadoknada ne može dobiti na temelju te direktive, on je naprotiv samo spomenuo postojanje prava na naknadu koja eventualno može proizlaziti iz nje ako su ispunjeni svi uvjeti navedeni u njoj.

38.

Štoviše, u tekstu članka 8. stavka 2. Uredbe br. 261/2004, kao uostalom i u tekstu drugih odredbi potonje ( 22 ), ništa ne upućuje na to da su njezini autori željeli isključiti slučaj u kojem se pojavljuju okolnosti poput onih iz drugog prethodnog pitanja ( 23 ), na način da bi nadoknadu iznosa vrijednosti karte bilo moguće zahtijevati od zračnog prijevoznika u slučaju da organizator putovanja u paket‑aranžmanu nije u financijskoj mogućnosti osigurati tu nadoknadu na temelju Direktive 90/314 i da nije pružio dokaze o sigurnosti povrata ( 24 ). Naime, Sud ne može a da pritom ne izvrši preširoko, odnosno contra legem tumačenje, dodati odredbi prava Unije pravne kriterije koje zakonodavac Unije nije propisao, pa čak niti predvidio ( 25 ).

39.

Kao što su to Aegean Airlines i njemačka vlada iznijeli u svojim izlaganjima, iako se Sud već odlučio za tumačenje drugih odredbi Uredbe br. 261/2004 koje je šire od njihova doslovnog značenja koje bi iz njih a priori ( 26 ) proizlazilo, široko tumačenje koje u ovom predmetu predlažu HQ i dr. te Komisija je, međutim, u suprotnosti s tekstom članka 8. stavka 2. te uredbe, kojem prema mojem mišljenju ne nedostaje jasnoće. Osim toga, takvo tumačenje ne bi imalo nikakav potencijalno dobar učinak na popunjavanje moguće praznine u navedenoj uredbi, u vezi s Direktivom 90/314, s obzirom na sljedeća razmatranja.

40.

Tumačenje koje predlažem Sudu prema mojem mišljenju podupiru objašnjenja koja se odnose na nastanak Uredbe br. 261/2004.

41.

Najprije podsjećam da je potonja zamijenila Uredbu (EEZ) br. 295/91 ( 27 ) , koja se odnosi isključivo na uskraćivanje ukrcaja, u kojoj su već bile sadržane odredbe kojima se uređuje odnos s Direktivom 90/314 – donesenom neposredno prije nje – prema kojima je u slučaju uskraćivanja ukrcaja na organizatoru putovanja u paket‑aranžmanu da svojim klijentima plati odštetu zbog neizvršenja ugovora, na temelju te direktive, ali mu je zračni prijevoznik dužan eventualno isplatiti odštetu ( 28 ).

42.

Nadalje, ističem da razvoj koji su pratili pripremni akti Uredbe br. 261/2004, prema mojem mišljenju, otkriva namjeru zakonodavca u vezi sa sadržajem članka 8. stavka 2. tog instrumenta.

43.

Naime, kao što to ističe Aegean Airlines, prvim prijedlogom uredbe koji je predstavila Komisija htjelo se predvidjeti da se potonja u potpunosti primjenjuje na putnike čiji je let bio dio putovanja u paket‑aranžmanu ( 29 ). Europski parlament usprotivio se uključenju tih putnika u područje primjene buduće uredbe s obrazloženjem da već uživaju prikladnu zaštitu na temelju Direktive 90/314, koja organizatore putovanja drži odgovornima za pravilno izvršenje ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu ( 30 ), uključujući i za zračni prijevoz ( 31 ). U svojem izmijenjenom prijedlogu Komisija je ipak zadržala svoj početni stav, tvrdeći da zaštita koja se pruža tom direktivom nije jednaka zbog toga što se njome putnicima ( 32 ) ne dodjeljuju tzv „automatska” prava. Vijeće Europske unije odlučilo se za kompromisno rješenje između onih koja su predložili Komisija i Parlament ( 33 ), s kojim su se obje institucije usuglasile, smatrajući da će ono omogućiti postizanje ciljeva obuhvaćenih njihovim prijedlozima ( 34 ).

44.

Prema mojem mišljenju iz ovih elemenata proizlazi da autori posljednje verzije Uredbe br. 261/2004 iz njezina područja primjene nisu namjeravali u potpunosti isključiti putnike koji putuju u paket‑aranžmanima, već su u odnosu na njih zadržali učinke sustava koji pruža dostatnu zaštitu, koji je prije uspostavljen Direktivom 90/314. U tom pogledu slažem se s mišljenjem Aegean Airlinesa prema kojem prigovori izneseni u izmijenjenom prijedlogu Komisije ( 35 ) nisu utemeljeni. Naime, tom direktivom kao i Uredbom br. 261/2004 uspostavljaju se prava koja se moraju moći primijeniti na način koji ne zahtijeva pokretanje postupka pred sudom u cilju njihova poštovanja, osim u slučaju da dužnik odbija postupiti u skladu s njima.

45.

Konkretnije, kada je riječ o otkazivanju putovanja u paket‑aranžmanu zbog otkazivanja leta i o pravu na nadoknadu iznosa vrijednosti zrakoplovne karte koje može biti posljedica toga, konačni tekst prema mojem mišljenju ide u smjeru smisla koji predlaže Parlament jer je zakonodavac smatrao da su interesi putnika koji su kupili takvo putovanje dostatno zaštićeni Direktivom 90/314, znajući da zaštitni mehanizmi koji su njome predviđeni trebaju pravilno funkcionirati u državama članicama ( 36 ). Stoga prema mojem mišljenju iz članka 8. stavka 2. navedene uredbe proizlazi da se stavak 1. točka (a) tog članka primjenjuje na takve putnike jer im omogućuje da dobiju, s jedne strane, let koji će ih, ako je to potrebno, odvesti u prvu točku polazišta i, s druge strane, nadoknadu iznosa vrijednosti njihove zrakoplovne kate, ali ako pravo na nadoknadu već ne proizlazi iz Direktive 90/314, dakle samo u slučaju kad uvjeti za nastanak tog prava navedeni u njoj nisu ispunjeni.

46.

Osim toga, smatram da ovdje predložen pristup nije protivan načelu jednakog postupanja ( 37 ), na koje se Sud dakako pozivao u odlukama o tumačenju drugih odredaba Uredbe br. 261/2004 ( 38 ), uzimajući u obzir rješenja koja je zakonodavac Unije legitimno izabrao što se tiče odnosa između te uredbe i Direktive 90/314. Taj zakonodavac je odlučio da osobe koje su kupile putovanje u paket‑aranžmanu moraju u načelu biti obuhvaćene područjem primjene navedene uredbe, ali ipak biti predmet specifičnih ( 39 ) uređenja. Konačno, uvjeti primjene načela jednakog postupanja prema mojem mišljenju nisu ispunjeni u ovom slučaju jer putnici koji su kupili let u okviru putovanja u paket‑aranžmanu objektivno nisu u usporedivoj situaciji s onom putnika koji su kupili isti let, ali koji nije dio takvog paket‑aranžmana, koji po definiciji podrazumijeva kombinaciju više usluga.

47.

Naposljetku, napominjem da tijekom navedenih pripremnih radova u uredbi koja se ispituje uopće nije bilo namjere predvidjeti iznimku što se tiče slučajeva – navedenih u drugom prethodnom pitanju – u kojima organizator putovanja nije u financijskoj mogućnosti svojem klijentu nadoknaditi iznos vrijednosti karte i nije pružio dokaze o sigurnosti povrata u tu svrhu.

48.

Članak 8. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 dio je specifičnog konteksta i to kao dio te uredbe te u odnosu na odredbe koje ju okružuju, što potkrjepljuje tumačenje koje predlažem.

49.

Kao prvo, Komisija se poziva na činjenicu da članak 8. stavak 2. odstupa od načela prema kojem je zračni prijevoznik dužan isplatiti odštetu putnicima i pomagati im u skladu s uvjetima iz Uredbe br. 261/2004, tako da ga treba strogo tumačiti, kao što je to Sud presudio kada je riječ o drugim odredbama tog instrumenta ( 40 ).

50.

Međutim, valja utvrditi da je sam zakonodavac Unije formulirao tu odredbu na način da je njezin doseg usko ograničen, s obzirom na to da je iznimka koja je u njoj navedena sužena na pravo na nadoknadu predviđeno u stavku 1. točki (a) prvoj alineji tog istog članka ( 41 ). Štoviše, navedeni članak 8. stavak 2. ima poseban cilj, koji ga prema mojem mišljenju razlikuje od ostalih odredbi Uredbe br. 261/2004 koje je Sud već tumačio, s obzirom na to da mu je svrha osigurati izričaj te uredbe koji odgovara izričaju Direktive 90/314 i, konkretnije, propisati da teret te nadoknade snosi zračni prijevoznik ili organizator putovanja, ovisno o slučaju. Naposljetku, strogo tumačenje odredbi ne može podrazumijevati to da se iz nje iščitavaju uvjeti koji u njoj nisu navedeni.

51.

Stoga se prema mojem mišljenju iz odstupajuće naravi tog stavka 2. ne može izravno zaključiti da bi zračni prijevoznik trebao platiti odštetu putniku koji je kupio putovanje u paket‑aranžmanu u slučaju da to nije učinio organizator tog putovanja na temelju Direktive 90/314. Upravo suprotno, da je volja zakonodavca bila propisati takvu obvezu jamstva zračnom prijevozniku, uz već postojeće obveze propisane tom direktivom organizatoru putovanja, on bi to zasigurno izričito naveo u navedenoj uredbi.

52.

To je stajalište potkrijepljeno, prema mojem mišljenju, sadržajem druge odredbe Uredbe br. 261/2004 koja se odnosi na vezu između tog instrumenta i Direktive 90/314, odnosno članka 3. stavka 6. navedene uredbe ( 42 ). Naime, tim stavkom propisano je, s jedne strane, da Uredba br. 261/2004 ne utječe na prava koja za putnike koji su kupili putovanje u paket‑aranžmanu proizlaze iz te direktive te, s druge strane, da se ona ne primjenjuje u slučajevima kada je predmetno putovanje otkazano zbog razloga različitih od otkazivanja predmetnog leta ( 43 ). Čini mi se da je zakonodavac Unije htio dati određenu prednost Direktivi 90/314, iako se na takve putnike usporedno primjenjuje Uredba br. 261/2004, u granicama koje su njome određene.

53.

Kao drugo, s obzirom na njegov poseban, gore navedeni cilj, članak 8. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 treba prema mojem mišljenju tumačiti na temelju njegova konteksta, a ne ograničavajući se na ispitivanje drugih odredbi te uredbe, ali vodeći računa i o sadržaju drugog instrumenta obuhvaćenog tom odredbom, drugim riječima, uzimajući u obzir sadržaj Direktive 90/314.

54.

Naime, tom direktivom je u njezinu članku 4. stavku 6. točki (b) predviđen vlastiti sustav u okviru kojeg, kad organizator putovanja u paket‑aranžmanu otkaže to putovanje prije dogovorenog polaska, neovisno o razlogu, potrošač koji je kupio predmetno putovanje ima pravo „na povrat [u najkraćem roku] svih iznosa uplaćenih prema ugovoru” sklopljenom s tim trgovcem ( 44 ). Ta nadoknada obuhvaća između ostalog i cijenu zrakoplovnih karata.

55.

Osim toga i u svakom slučaju, u Direktivi 90/314 u njezinu članku 7. već su propisani posebni zahtjevi čiji je cilj zajamčiti da se osigura plaćanje nadoknade predviđene tom direktivom čak i u slučaju da je organizator putovanja insolventan ili u stečaju ( 45 ). U slučaju da ne ispuni obveze koje ima na temelju navedenog članka 7., ničim nije moguće opravdati da se dokazi o sigurnosti povrata koji su njime predviđeni zapravo stave na teret zračnog prijevoznika, nalaganjem potonjem da klijentima predmetnog organizatora nadoknadi iznos vrijednosti njihovih zrakoplovnih karata. Ističem da ako se pravilno provodi u državama članicama, sustav dokaza o sigurnosti povrata koji je njime predviđen osobito štiti putnike ( 46 ). Te odredbe su obvezujućeg karaktera, iako nisu popraćene sankcijama, i organizator putovanja ih prema mojem mišljenju treba poštovati, pod nadzorom nadležnih nacionalnih tijela ( 47 ). Ako bi se pokazalo da tijela države članice nisu poduzela sve mjere propisane tom direktivom kako bi pravo na nadoknadu bilo djelotvorno ( 48 ), ne bi se moglo isključiti postavljanje pitanja o postojanju odgovornosti te države ( 49 ).

56.

Stoga, s obzirom na Direktivu 90/314, čini mi se da pitanje o eventualnoj insolventnosti ili stečaju organizatora putovanja ulazi isključivo u područje primjene te direktive, a ne u područje primjene Uredbe br. 261/2004, što uostalom izričito potvrđuje nova direktiva o putovanjima u paket‑aranžmanima ( 50 ). Okolnosti navedene u drugom prethodnom pitanju stoga ne mogu opravdati to da se, u posebnom slučaju na koji upućuje sud koji je uputio zahtjev, zračnog prijevoznika obveže na to da nadoknadi iznos vrijednosti karte putniku koji je kupio putovanje u paket‑aranžmanu koji tu nadoknadu nije dobio od organizatora tog putovanja.

57.

Neovisno o prigovorima koje su u tom pogledu iznijeli HQ i dr. te Komisija, smatram da ovdje predloženo tumačenje nije u suprotnosti s ciljevima odgovarajućih odredbi u odnosu na opće ciljeve Uredbe br. 261/2004 i posebne ciljeve iz njezina članka 8. stavka 2.

58.

Točno je da je opći cilj te uredbe, kao što je to navedeno u njezinoj preambuli ( 51 ) , osigurati putnicima na koje se primjenjuje visoku razinu zaštite, s ciljem uklanjanja ozbiljnih neugodnosti s kojima se te osobe susreću, posebno zbog otkazivanja leta. Sud se u više navrata pozvao na taj cilj, konkretnije, kako bi opravdao široko tumačenje prava priznatih tim putnicima ( 52 ).

59.

Međutim, kao što je to Sud već presudio, Uredba br. 261/2004 odgovara i drugom cilju, koji također treba uzeti u obzir, a riječ je o cilju da se osigura ravnoteža između interesa putnika koji se štite i interesa zračnih prijevoznika ( 53 ). Naime, iako je zakonodavac Unije odabrao stvarnom zračnom prijevozniku dati središnju ulogu glede odštete i pomoći na koje putnici imaju pravo, osobito u slučaju otkazivanja leta ( 54 ), to ipak ne podrazumijeva da taj prijevoznik mora sam snositi financijski teret u bilo kojem slučaju.

60.

Konkretno, kada je riječ o otkazivanju leta koji je dio putovanja u paket‑aranžmanu, smatram da se odgovornost i s otkazivanjem povezani troškovi trebaju podijeliti između organizatora putovanja i zračnog prijevoznika ovisno o njihovim odnosnim obvezama, ne samo kako one proizlaze iz mjerodavnih odredbi Direktive 90/314 ili Uredbe br. 261/2004, nego i iz obveza preuzetih ugovorima sklopljenima između, s jedne strane, organizatora putovanja i njegova klijenta i, s druge strane, između tog organizatora i zračnog prijevoznika ( 55 ).

61.

U svakom slučaju, prema mojem mišljenju ne postoji nikakav pravni temelj, čak ni objektivan razlog za to da se osiguranje slučaja da nad tim organizatorom bude pokrenut stečaj u praksi stavi na teret zračnog prijevoznika, time da mu se odredi obveza da isplati nadoknadu putniku koji putuje u paket‑aranžmanu u takvom slučaju, tim više što Direktiva 90/314, kao što sam to već istaknuo, sadržava odredbe kojima se omogućuje jasno rješavanje takve vrste problema ako se one poštuju ( 56 ).

62.

Osim toga, uzimanje u obzir cilja zaštite putnika, koji je općenito obuhvaćen Uredbom br. 261/2004, ne može Sud navesti na to da se odluči za tumačenje njezina članka 8. stavka 2. koje ne bi bilo u skladu s tekstom i posebnim ciljem te odredbe.

63.

U potonjem pogledu, smatram da je poseban cilj navedenog članka 8. stavka 2. organizirati odgovarajući odnos između Uredbe br. 261/2004 i Direktive 90/314, nastojeći očuvati područje primjene svakog od tih zaštitnih instrumenata, istodobno sprječavajući predmetne potrošače da uživaju prava koja bi zbog eventualne kumulacije normi mogla imati prekomjerni karakter.

64.

Briga oko izbjegavanja toga da oštećeni putnik bude prekomjerno zaštićen kumulativnom primjenom prava koja pružaju ta uredba i direktiva proizlazi i iz Obavijesti Komisije, koja osobito upućuje na odgovarajući način kombiniranja te uredbe s novom Direktivom o putovanjima u paket‑aranžmanima ( 57 ), uz napomenu da potonja izričito isključuje „prekomjernu odštetu” u slučaju naknade štete putniku ( 58 ).

65.

Isto tako, smatram da putnik nikad ne bi trebao imati mogućnost dobiti dvostruku nadoknadu iznosa vrijednosti svoje zrakoplovne karte u slučaju otkazivanja njegova putovanja u paket‑aranžmanu zbog toga što ima mogućnost svoj izbor temeljiti na Direktivi 90/314 i/ili na Uredbi br. 261/2004. Stoga, ako zainteresirana osoba ispunjava uvjete potrebne da bi imala pravo na nadoknadu na temelju te direktive, ona ju prema mojem mišljenju ne može zahtijevati i na temelju te uredbe, čak i ako izvršavanje tog prava ne bi imalo konkretnog učinka, kao što je to u ovom slučaju, zbog nedostatka jedinog dužnika koji je organizator putovanja, pri čemu valja navesti da takav gospodarski rizik ostaje uvijek moguć ( 59 ), te imajući na umu da članak 7. navedene direktive već ima za cilj spriječiti to da potrošač ne primi nikakvu nadoknadu u predmetnim slučajevima.

66.

Naposljetku, dodatno ističem da je ovdje predloženo tumačenje u skladu s praktičnim razmatranjima, koja nije moguće potpuno zanemariti. Kao što su to istaknuli Aegean Airlines i njemačka vlada, čak i da se presudi da stvarni zračni prijevoznik mora nadoknaditi iznos vrijednosti karte putniku koji ju je kupio od treće osobe u okviru putovanja u paket‑aranžmanu, bilo bi općenito vrlo teško, ako ne i nemoguće, znati koji mu iznos mora isplatiti. Naime, s obzirom na to da je cijena leta dio cijene koja po svojoj biti obuhvaća cijenu nekoliko usluga, s čijim je sastavnim dijelovima u pravilu upoznat samo organizator putovanja, ni prijevoznik ( 60 ) pa ni sam kupac ne znaju koji dio te cijene odgovara cijeni predmetnog leta. Drugim riječima, čini mi se nerealnim smatrati da bi prijevoznik uvijek mogao utvrditi točan iznos nadoknade ( 61 ) koja se duguje tom putniku u takvim okolnostima.

67.

Uzimajući u obzir sve te elemente, članak 8. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 treba prema mojem mišljenju tumačiti na način da putnik koji se na temelju Direktive 90/314, prenesene u nacionalno pravo, ima pravo obratiti organizatoru svojega putovanja u paket‑aranžmanu u slučaju otkazivanja potonjeg, kako bi dobio povrat svih iznosa koje mu je isplatio na temelju njihova ugovora, nema na temelju te uredbe mogućnost zahtijevati nadoknadu iznosa vrijednosti svoje zrakoplovne karte od stvarnog zračnog prijevoznika, uključujući i onda kad navedeni organizator nije u financijskoj mogućnosti nadoknaditi iznos vrijednosti karte i kad nije pružio dokaze o sigurnosti povrata potrebne za osiguranje te nadoknade.

68.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio rechtbank Noord‑Nederland (Sud za Sjevernu Holandiju, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

Članak 8. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 treba tumačiti na način da putnik koji se na temelju Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima, prenesene u nacionalno pravo, ima pravo obratiti organizatoru svojega putovanja u paket‑aranžmanu u slučaju otkazivanja potonjeg, kako bi dobio povrat svih iznosa koje mu je isplatio na temelju njihova ugovora, nema na temelju te uredbe mogućnost zahtijevati nadoknadu iznosa vrijednosti svoje zrakoplovne karte od stvarnog zračnog prijevoznika, uključujući i onda kad navedeni organizator nije u financijskoj mogućnosti nadoknaditi iznos vrijednosti karte i kad nije pružio dokaze o sigurnosti povrata potrebne za osiguranje te nadoknade.