–

za finsku vladu, H. Leppo, u svojstvu agenta,

–

za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, W. Roels i I. Koskinen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. stavka 1. i članka 14. stavka 2. Direktive Vijeća 2010/24/EU od 16. ožujka 2010. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih za poreze, carine i druge mjere (SL 2010., L 84, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 295.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Metirato Oy, s jedne strane, i Suomen valtio/Verohallinto (Finska država – porezna uprava) i Eesti Vabariik/Maksu- ja Tolliamet (Estonska država – porezna uprava), s druge strane, u vezi sa zahtjevom stečajnog upravitelja tog društva kojim se traži povrat u stečajnu masu potraživanja koja su finska tijela naplatila na zahtjev estonskih tijela.

3

U skladu s uvodnim izjavama 1. do 4. Direktive 2010/24:

4

Članak 1. te direktive glasi:

„Ovom se Direktivom propisuju pravila prema kojima države članice moraju pružati pomoć u naplati potraživanja u državi članici potraživanja kako je navedeno u članku 2. koja su proizašla u drugoj državi članici.”

5

Članak 10. iste direktive glasi:

„1.   Na zahtjev tijela koje je podnositelj zahtjeva, tijelo kojem se upućuje zahtjev naplaćuje potraživanja koja su predmet instrumenta kojim se dozvoljava izvršenje u državi članici koja podnosi zahtjev.

2.   Čim tijelo koje je podnositelj zahtjeva dođe do nekih relevantnih informacija koje se odnose na predmet koji je uzrokovao zahtjev za naplatu, ono ih prosljeđuje tijelu kojem se upućuje zahtjev.”

6

Članak 13. Direktive 2010/24 određuje:

„1.   Za potrebe naplate u državi članici koja prima zahtjev, svako potraživanje u vezi kojega je podnesen zahtjev za naplatu, smatra se potraživanjem države članice koja prima zahtjev, osim ako je ovom Direktivom predviđeno drukčije. Država članica koja prima zahtjev koristi ovlasti i postupke predviđene zakonima, propisima i administrativnim odredbama države članice koja prima zahtjev koji se primjenjuju na potraživanja vezana uz isti ili u izostanku istih, sličan porez ili carinu, osim kada je ovom Direktivom predviđeno drukčije.

[…]

Država članica koja prima zahtjev nije obvezna dodijeliti prednost danu sličnim naplatama proizašlim u toj državi članici naplatama druge države članice, osim ako nije drukčije dogovoreno između predmetnih država članica ili predviđeno zakonom države članice koja prima zahtjev. Država članica koja daje prednost potraživanjima druge države članice ne smije odbiti dati istu prednost istim ili sličnim potraživanjima druge države članice pod istim uvjetima.

[…]

5.   Ne dovodeći u pitanje članak 20. stavak 1., tijelo kojem se upućuje zahtjev uplaćuje tijelu koje je podnositelj zahtjeva naplaćene iznose vezane za potraživanje i kamate navedene u stavcima 3. i 4. ovog članka.”

7

U skladu s člankom 14. te direktive:

„1.   Sporovi vezani za potraživanje, prvobitni instrument koji omogućuje izvršenje u državi članici koja podnosi zahtjev ili jedinstveni instrument koji omogućuje izvršenje u državi članici koja prima zahtjev i sporovi vezani za valjanost dostave koju je obavilo nadležno tijelo države članice koja podnosi zahtjev u nadležnosti su nadležnih tijela države članice koja podnosi zahtjev. Ako tijekom postupka naplate potraživanja, potraživanje, prvobitni instrument koji omogućuje izvršenje u državi članici koja prima zahtjev ili jedinstveni instrument koji kojem se upućuje zahtjev obavještava tu stranku da takvo pravno sredstvo mora podnijeti nadležnom tijelu države članice koja podnosi zahtjev u skladu s važećim zakonima u toj državi članici.

2.   Sporovi vezani za postupak izvršenja u državi članici koja prima zahtjev ili vezani za važenje dostavljenih obavijesti nadležnog tijela države članice koja prima zahtjev podnose se nadležnom tijelu te države članice u skladu s njezinim zakonima i propisima.

3.   Kada se tužba, kako je navedeno u stavku 1., podnese nadležnom tijelu države članice koja podnosi zahtjev, država članica koja podnosi zahtjev o tome obavještava tijelo kojem se upućuje zahtjev i navodi razmjer u kojem se potraživanje ne osporava.

4.   Čim tijelo kojem se upućuje zahtjev primi obavijest navedenu u stavku 3., bilo od tijela koje je podnositelj zahtjeva ili od zainteresirane stranke, ono obustavlja postupak izvršenja, u mjeri u kojoj se to odnosi na osporavani dio potraživanja, dok nadležno tijelo ne donese odluku u tom predmetu, osim ako tijelo koje je podnositelj zahtjeva ne zatraži drukčije u skladu s trećim podstavkom ovog stavka.

Na zahtjev tijela koje je podnositelj zahtjeva ili ako tijelo koje prima zahtjev iz nekog razloga to smatra potrebnim, i ne dovodeći u pitanje članak 16., tijelo kojem se upućuje zahtjev poduzima mjere predostrožnosti kako bi osiguralo naplatu u mjeri u kojoj to omogućuju važeći zakoni ili propisi u državi članici koja prima zahtjev.

Tijelo koje je podnositelj zahtjeva može, u skladu s važećim zakonima, propisima i administrativnim praksama u državi članici koja podnosi zahtjev, tijelo kojem se upućuje zahtjev zamoliti da naplati osporavano potraživanje ili osporavani dio potraživanja, ako relevantni zakoni, propisi i administrativne prakse na snazi u državi članici koja prima zahtjev odobri takvu radnju. […]

[…]”

8

Članak 16. stavak 1. prvi podstavak navedene direktive propisuje:

„Na zahtjev tijela koje je podnositelj zahtjeva, tijelo kojem se upućuje zahtjev poduzima mjere predostrožnosti, ako to dopušta njegovo nacionalno zakonodavstvo i u skladu s njegovim administrativnim praksama, kako bi osiguralo naplatu u slučaju osporavanja potraživanja ili instrumenta kojim se omogućuje izvršenje u državi članici koja podnosi zahtjev u vrijeme kada je zahtjev podnesen, ili kada potraživanje još nije predmet instrumenta koji omogućuje izvršenje u državi članici koja podnosi zahtjev, ako su mjere predostrožnosti također moguće, u sličnoj situaciji, prema nacionalnom zakonodavstvu i administrativnim praksama u državi članici koja podnosi zahtjev.”

9

Sukladno članku 5. stavku 1. laki takaisinsaannista konkurssipesään (Zakon o povratu imovine u stečajnu masu), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, pravna radnja pobojna je, među ostalim, ako se njome samom ili zajedno s drugim mjerama jedan vjerovnik neosnovano stavlja u povoljniji položaj na štetu preostalih vjerovnika. Za poništenje te radnje potrebno je da je dužnik bio nesolventan u trenutku njezina poduzimanja ili da je ta radnja djelomično doprinijela dužnikovoj nesolventnosti.

10

Članak 10. tog zakona predviđa, među ostalim, da se uplata s ciljem otplate duga koja je izvršena najviše tri mjeseca prije njegova dospijeća poništava ako je iznos otplaćenog duga značajan u odnosu na imovinu u stečajnoj masi. Međutim, u ovom slučaju uplata ipak nije pobojna ako se s obzirom na okolnosti može smatrati uobičajenom.

11

U skladu s člankom 23. navedenog zakona, stečajni upravitelj ili vjerovnik koji je prijavio svoje potraživanje ili čije je potraživanje na drugi način uzeto u obzir i nalazi se na popisu potraživanja može zahtijevati povrat imovine u stečajnu masu podnošenjem tužbe ili prigovora protiv prijave potraživanja. Ta tužba može biti podnesena pred prvostupanjskim sudom pred kojim je otvoren stečajni postupak.

12

Porezna i carinska uprava Republike Estonije 18. travnja 2012., na temelju članka 10. Direktive 2010/24, podnijela je finskoj poreznoj upravi zahtjev za naplatu poreza i kamata dugovanih na te poreze, to jest sveukupnog iznosa od 28754,50 eura, koji treba naplatiti od društva Metirato.

13

Finska Porezna uprava je povodom tog zahtjeva finsko tijelo zaduženo za prisilnu naplatu potraživanja obavijestila o vlastitim potraživanjima i potraživanjima Estonske države u svrhu njihove naplate.

14

Društvo Metirato je 12. veljače 2013. tom tijelu dobrovoljno uplatilo iznos od 17500 eura, od kojeg je 15837,67 eura preneseno finskoj Poreznoj upravi koja je Estonskoj državi isplatila 15541,67 eura, s osnove navedenog zahtjeva za naplatu.

15

Društvo Metirato je 23. travnja 2013. dobrovoljno uplatilo dodatni iznos od 17803 eura finskoj Poreznoj upravi.

16

Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju, Finska) 8. svibnja 2013. otvorio je stečajni postupak nad društvom Metirato na temelju zahtjeva koji je ono samo podnijelo.

17

Estonska Porezna uprava je 10. rujna 2013. finskoj Poreznoj upravi uputila drugi zahtjev za naplatu koji je, osobito, obuhvaćao preostali dugovani iznos potraživanja iz prvog zahtjeva, to jest iznos od 8840,17 eura. Finska Porezna uprava je na temelju tog drugog zahtjeva 17. rujna 2013. osim vlastitih potraživanja prijavila i potraživanja koja je Estonska država imala prema društvu Metirato.

18

Stečajni upravitelj društva Metirato je 8. svibnja 2014. protiv Finske države i njezine Porezne uprave podnio tužbu Helsingin käräjäoikeusu (Prvostupanjski sud u Helsinkiju), tražeći povrat svih iznosa isplaćenih u stečajnu masu društva Metirato, u skladu s člancima 5. i 10. Zakona o povratu imovine u stečajnu masu.

19

Ta se tužba temelji na argumentima, s jedne strane, da je finskoj Poreznoj upravi plaćanjem davno dospjelih poreza, kada je društvo Metirato već bilo nesolventno, dana neosnovana prednost na štetu ostalih vjerovnika i da je ta uprava morala znati za tu nesolventnost i, s druge strane, da je društvo Metirato tijekom ključnog razdoblja, to jest od 25. siječnja do 8. svibnja 2013., na ime poreznog duga platilo iznos koji je u odnosu na imovinu stečajne mase bio značajan.

20

Navedena tužba usmjerena je protiv Finske države i njezine Porezne uprave, a za slučaj da se oni ne bi smatrali ispravno navedenim tuženicima u pogledu iznosa od 15541,67 eura, protiv Estonske države.

21

Finska država usprotivila se tužbi koju je podnio stečajni upravitelj društva Metirato ističući osobito da je, s obzirom na to da se tom tužbom zahtijeva povrat iznosa koji je primila Estonska država, ona trebala biti podnesena protiv potonje. Finska država smatra da je ona, time što je u skladu s člankom 10. Direktive 2010/24 pružala upravnu pomoć estonskim tijelima, postupala samo u svojstvu agenta estonskih poreznih tijela, da ni u jednom trenutku nije primila taj iznos i da je njezina zadaća bila dovršena kada je došlo do naplate, tako da je zahtjev stečajnog upravitelja društva Metirato u vezi s navedenim iznosom morao biti upućen estonskoj Poreznoj upravi.

22

S druge strane, Estonska država osporavala je navedenu tužbu zato što smatra da iz odredaba članka 13. stavka 1. i članka 14. stavka 2. Direktive 2010/24 proizlazi da se, s obzirom na to da se zahtjev stečajnog upravitelja društva Metirato odnosi na iznos koji je naplatila finska uprava, samo potonja može smatrati tuženikom u okviru postupka za povrat u stečajnu masu o kojem je riječ.

23

U tim je okolnostima Helsingin käräjäoikeus (Upravni sud u Helsinkiju) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 1. i članak 14. stavak 2. Direktive 2010/24 tumačiti na način, s jedne strane, da se primjenjuju na postupak za povrat u stečajnu masu društva koje ima sjedište u državi članici kojoj je upućen zahtjev potraživanja koja su naplaćena na zahtjev države članice koja podnosi zahtjev, kada se taj postupak temelji na osporavanju postupka izvršenja, u smislu članka 14. stavka 2., i, s druge strane, da državu članicu kojoj je upućen zahtjev, u smislu tih odredaba, treba smatrati tuženikom u navedenom postupku i utječe li na to okolnost da je iznos tih potraživanja odvojen od imovine te države članice ili se s njom miješa.

25

U ovom slučaju, valja podsjetiti da stečajni upravitelj društva Metirato svojom tužbom osporava valjanost, s obzirom na finsko pravo, naplate potraživanja koju je izvršilo finsko tijelo zaduženo za naplatu državnih potraživanja u svrhu naplate potraživanja koja to društvo duguje Finskoj državi i Estonskoj državi.

26

Budući da je taj postupak prisilne naplate pokrenut u svrhu postupanja po zahtjevu za naplatu koji su estonska tijela na temelju Direktive 2010/24 uputila finskim tijelima, on predstavlja mjeru izvršenja poduzetu u državi članici koja prima zahtjev, u smislu članka 14. stavka 2. te direktive.

27

Slijedom toga je spor, u skladu s tom odredbom, čija je svrha osporavanje tijeka i ishoda tog postupka, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, spor vezan uz mjeru izvršenja poduzetu u državi članici koja prima zahtjev i o njemu stoga mora odlučivati nadležno tijelo te države članice, u ovom slučaju Republike Finske, u skladu s njezinim zakonima i propisima.

28

Međutim, budući da u tekstu navedene odredbe nije određeno je li u takvom sporu tuženik država članica koja podnosi zahtjev ili država članica koja prima zahtjev, valja ispitati može li se on odrediti s obzirom na opću strukturu i cilj Direktive 2010/24.

29

Kako to proizlazi iz uvodnih izjava 1. do 4. te direktive, njezina je svrha proširiti područje primjene Direktive 76/308, kodificirane Direktivom 2008/55, na potraživanja koja njome još nisu obuhvaćena kako bi se bolje zaštitili financijski interesi država članica i neutralnost unutarnjega tržišta i kako bi uzajamna pomoć za naplatu potraživanja postala djelotvornija i olakšala se u praksi za bolje suočavanje s povećanjem zahtjeva za pomoć.

30

U skladu s člankom 1. Direktive 2010/24, njome se propisuju pravila prema kojima države članice moraju pružati pomoć u naplati u državi članici potraživanja koja su proizašla u drugoj državi članici.

31

Kad je riječ o mjerama koje država članica kojoj je upućen zahtjev poduzima kako bi u toj državi članici naplatila potraživanje u pogledu kojeg postoji zahtjev za naplatu, tijelo kojem se upućuje zahtjev mora, u skladu s člankom 13. stavkom 1. Direktive 2010/24, koristiti ovlasti i postupke predviđene zakonima, propisima i administrativnim odredbama navedene države članice, tako da se sa svakim potraživanjem na koje se takav zahtjev odnosi postupa kao s potraživanjem države članice kojoj je upućen zahtjev, osim kada je tom direktivom predviđeno drukčije.

32

Isto tako, članak 14. stavak 4. drugi podstavak i članak 16. stavak 1. Direktive 2010/24 propisuju mogućnost tijela kojem se upućuje zahtjev da na zahtjev tijela koje je podnositelj zahtjeva poduzme mjere predostrožnosti kako bi osiguralo naplatu potraživanja koje je osporeno, ako to dopušta nacionalno zakonodavstvo države članice kojoj je upućen zahtjev.

33

Nadalje, članak 14. Direktive 2010/24 predviđa za odlučivanje u sporovima vezanima za, s jedne strane, potraživanje prvobitni instrument koji omogućuje izvršenje u državi članici koja podnosi zahtjev, jedinstveni instrument koji omogućuje izvršenje u državi članici koja prima zahtjev ili za valjanost dostave koju je obavilo nadležno tijelo države članice koja podnosi zahtjev, i, s druge strane, mjere izvršenja poduzete u državi članici koja prima zahtjev ili za valjanost dostave koju je obavilo nadležno tijelo potonje podjelu nadležnosti između tijela države članice koja podnosi zahtjev i države članice koja prima zahtjev.

34

Ta podjela nadležnosti je posljedica činjenice da se potraživanje i instrumenti koji omogućavaju njegovu naplatu temelje na pravnim pravilima koja su na snazi u državi članici koja podnosi zahtjev, dok su mjere izvršenja donesene u državi članici koja prima zahtjev u skladu s propisima koji su u potonjoj na snazi (vidjeti, kad je riječ o Direktivi 76/308, presudu od 14. siječnja 2010., Kyrian, C‑233/08, EU:C:2010:11, t. 40.).

35

Stoga, na temelju članka 14. stavka 1. Direktive 2010/24, svako potraživanje, prvobitni instrument kojim se omogućuje izvršenje u državi članici koja podnosi zahtjev, jedinstveni instrument kojim se omogućuje izvršenje u državi članici koja prima zahtjev ili dostava nadležnog tijela države članice koja podnosi zahtjev mora se osporiti pred nadležnim tijelima te države članice, a ne pred onima države članice koja prima zahtjev, čija je ovlast nadzora tim člankom 14. stavkom 2. izričito ograničena na akte potonje države članice (presuda od 26. travnja 2018., Donnellan, C‑34/17, EU:C:2018:282, t. 43. i 44.).

36

Nasuprot tomu, o sporovima vezanima uz mjere izvršenja poduzetima u državi članici koja prima zahtjev ili uz valjanost dostave koju je obavilo tijelo kojem se upućuje zahtjev odlučuje nadležno tijelo te države članice, u skladu sa zakonskim odredbama ili odredbama drugih propisa potonje države, s obzirom na to da to tijelo može najbolje tumačiti svoje nacionalno pravo i ocjenjivati zakonitost akta s obzirom na to pravo (vidjeti, kad je riječ o Direktivi 76/308, presudu od 14. siječnja 2010., Kyrian, C‑233/08, EU:C:2010:11, t. 39., 40. i 49.).

37

Stoga, iz odredaba Direktive 2010/24 proizlazi, s jedne strane, da su mjere izvršenja koje je poduzela država članica koja prima zahtjev uređene propisima na snazi u toj državi članici i, s druge strane, da o sporovima vezanima uz te mjere mora odlučivati nadležno tijelo navedene države članice koja prima zahtjev, koja ih mora razmatrati s obzirom na odredbe svojeg nacionalnog prava.

38

Okolnost da je do takvog spora došlo u okviru postupka za vraćanje imovine u stečajnu masu društva koje ima sjedište u državi članici kojoj je upućen zahtjev ne može dovesti u pitanje pravila vezana uz rješavanje tog spora koja je propisao zakonodavac Unije s obzirom na to da potonji kod primjene tih pravila ne čini razliku ovisno o naravi postupka u kojem je do tog spora došlo.

39

Slijedom toga, kako je to nezavisni odvjetnik u bitnome istaknuo u točkama 45. do 47. svojeg mišljenja, iz opće strukture i cilja Direktive 2010/24 proizlazi da tužba, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, čija je svrha pred nadležnim tijelom države članice kojoj je upućen zahtjev osporiti valjanost, s obzirom na pravo te države članice, postupka prisilne naplate koji su u skladu s tim pravom pokrenula tijela navedene države članice kako bi se na temelju te direktive naplatila potraživanja države članice koja podnosi zahtjev, mora biti usmjerena protiv države članice, čak i ako je do takvog osporavanja došlo u okviru postupka za vraćanje imovine u stečajnu masu društva sa sjedištem u toj državi članici.

40

Nadalje, budući da Direktiva 2010/24 ne određuje mjere predostrožnosti u pogledu iznosa koje je naplatila država članica koja je primila zahtjev prije njihova prijenosa u državu članicu koja je podnijela zahtjev, te mjere su u nadležnosti država članica, pod uvjetom da se poštuje obveza prijenosa naplaćenih iznosa i propisanih kamata.

41

Stoga okolnost da se iznos potraživanja koje je država članica kojoj je upućen zahtjev naplatila na temelju zahtjeva za naplatu po osnovi te direktive odvoji od imovine te države članice ili da se s njome pomiješa ne utječe na tumačenje iz točke 38. ove presude.

42

Nadalje, valja podsjetiti da se Direktiva 2010/24 zasniva na načelu uzajamnog povjerenja (presuda od 26. travnja 2018., Donnellan, C‑34/17, EU:C:2018:282, t. 41.).

43

Slijedom toga, kako je to nezavisni odvjetnik u bitnome istaknuo u točkama 54. i slijedećima svojeg mišljenja, kada se mjera izvršenja, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, poduzeta u državi članici kojoj je upućen zahtjev u svrhu naplate potraživanja države članice koja je podnijela zahtjev, s uspjehom ospori pred nadležnim tijelom države članice kojoj je upućen zahtjev, država članica koja podnosi zahtjev je u načelu dužna vratiti cjelokupan iznos koji je naplaćen na temelju te mjere koji mu je predala država članica kojoj je upućen zahtjev.

44

U tim okolnostima, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 13. stavak 1. i članak 14. stavak 2. Direktive 2010/24 treba tumačiti na način, s jedne strane, da se primjenjuju na postupak za povrat u stečajnu masu društva koje ima sjedište u državi članici kojoj je upućen zahtjev potraživanja koja su naplaćena na zahtjev države članice koja podnosi zahtjev kada se taj postupak temelji na osporavanju postupka izvršenja, u smislu članka 14. stavka 2., i, s druge strane, da državu članicu kojoj je upućen zahtjev, u smislu tih odredaba, treba smatrati tuženikom u navedenom postupku a da na to ne utječe okolnost da je iznos tih potraživanja odvojen od imovine te države članice ili s njome pomiješan.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 13. stavak 1. i članak 14. stavak 2. Direktive Vijeća 2010/24/EU od 16. ožujka 2010. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih za poreze, carine i druge mjere treba tumačiti na način, s jedne strane, da se primjenjuju na postupak za povrat u stečajnu masu društva koje ima sjedište u državi članici kojoj je upućen zahtjev potraživanja koja su naplaćena na zahtjev države članice koja podnosi zahtjev kada se taj postupak temelji na osporavanju postupka izvršenja, u smislu članka 14. stavka 2., i, s druge strane, da državu članicu kojoj je upućen zahtjev, u smislu tih odredaba, treba smatrati tuženikom u navedenom postupku a da na to ne utječe okolnost da je iznos tih potraživanja odvojen od imovine te države članice ili s njome pomiješan.