–

za nizozemsku vladu, K. Bulterman i H. S. Gijzen, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 15. stavaka 1. i 4. Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji (SL 2003., L 251, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 70.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe K, državljanina treće države, i Staatssecretarisa van Veiligheid en Justitie (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: državni tajnik), u vezi s odbijanjem potonjeg njezina zahtjeva za izmjenu ograničenja njihove dozvole privremenog boravka i povlačenju te dozvole.

3

U članku 15. Direktive 2003/86 navodi se:

„1.   Nakon najviše pet godina boravka i pod uvjetom da članu obitelji nije odobrena [dozvola boravka] zbog razloga koji se ne odnose na spajanje obitelji, supružnik ili nevjenčani partner i dijete koje je postalo punoljetno imaju po podnošenju zahtjeva, ako se isti traži, pravo na autonomnu [dozvolu boravka], neovisno o dozvoli sponzora.

Države članice mogu ograničiti dobivanje [dozvole boravka] navedene u prvom podstavku supružnika ili nevjenčanog partnera u slučajevima raspada obiteljskog odnosa.

[…]

4.   Nacionalnim pravom utvrđeni su uvjeti koji se odnose na odobravanje i trajanje autonomne [dozvole boravka].”

4

Člankom 3.51. Vreemdelingenbesluita 2000 (Uredba o strancima iz 2000.) predviđeno je:

„1.   Dozvola privremenog boravka […] s ograničenjem povezanim s trajnim humanitarnim razlozima može se izdati strancu koji:

5.   Članak 3.80a primjenjuje se na strance iz stavka 1. točke (a) podtočke 1. […]”

5

Članak 3.80a te uredbe glasi:

„1.   Zahtjev za izmjenu dozvole boravka […] u dozvolu boravka s ograničenjem povezanim s trajnim humanitarnim razlozima odbija se kad je zahtjev podnio stranac u smislu članka 3.51. uvodne rečenice stavka 1. i točke (a) podtočke 1. koji nije položio ispit iz članka 7. stavka 2. točke (a) Zakona o građanskoj integraciji ili nije stekao diplomu, certifikat ili drugi dokument u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) istog zakona.

2.   [Stavak 1.] ne primjenjuje se ako je stranac:

[…]

[…]

4.   Ministar može odlučiti ne primijeniti stavak 1. ako smatra da bi primjena te odredbe dovela do situacija koje bi očito prouzročile tešku nepravdu.”

6

Člankom 6. stavkom 1. Wet inburgeringa (Zakon o građanskoj integraciji) propisano je:

„Ministar oslobađa osobu obveze građanske integracije ako:

7

Članak 7. stavci 1. i 2. tog zakona glase kako slijedi:

„1.   Osoba koja podliježe obvezi građanske integracije mora u roku od tri godine steći razinu usmenih i pisanih sposobnosti na nizozemskom jeziku koja odgovara razini A2 Zajedničkog europskog referentnog okvira za suvremene strane jezike kao i usvojiti znanje o nizozemskom društvu.

2.   Osoba koja podliježe obvezi građanske integracije ispunila je svoju obvezu građanske integracije kad:

8

Osoba K bila je od 17. ožujka 1995. do 25. srpnja 2015. nositelj dozvole boravka radi boravka kod svojeg supružnika, državljanina treće države. Osoba K podnijela je 21. srpnja 2015. zahtjev za izmjenu te dozvole u dozvolu produljenog boravka.

9

Državni tajnik odbio je taj zahtjev 1. srpnja 2016., s obrazloženjem da osoba K nije dokazala niti da je položila ispit građanske integracije niti da je oslobođena obveze građanske integracije. Također je povukao, s retroaktivnim učinkom od 19. kolovoza 2011., dozvolu boravka osobe K radi boravka kod njezina supružnika, s obrazloženjem da od tog datuma osoba K više ne boravi na istoj adresi kao njezin supružnik.

10

Nakon pritužbe osobe K, državni je tajnik odlukom od 21. prosinca 2016. održao na snazi svoju prvotnu odluku.

11

Osoba K podnijela je tužbu protiv te odluke Rechtbanka Den Haag zittingsplaats Middelbourg (Sud u Haagu, sa sjedištem u Middelbourgu, Nizozemska). Presudom od 4. travnja 2017. taj je sud odbio tu tužbu.

12

Protiv odluke toga suda osoba K podnijela je žalbu sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.

13

Državni tajnik je na temelju mišljenja Diensta Uitvoering Onderwijs (služba za organizaciju obrazovanja, Nizozemska), priloženog žalbi, iz kojega proizlazi da je osoba K najmanje četiri puta pristupila ispitu građanske integracije i da je odslušala više od 600 sati tečaja građanske integracije, odobrio osobi K autonomnu dozvolu boravka od 20. travnja 2017. Međutim, državni tajnik održao je na snazi povlačenje, s retroaktivnim učinkom od 19. kolovoza 2011., dozvole boravka koju je osoba K imala radi boravka kod svojeg supružnika.

14

Sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati je li uvjet građanske integracije predviđen nizozemskim zakonodavstvom spojiv s člankom 15. Direktive 2003/86.

15

U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 15. stavke 1. i 4. Direktive [2003/86] tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim se predviđa da se zahtjev za autonomnu dozvolu boravka stranca koji u okviru spajanja obitelji već više od pet godina zakonito boravi na državnom području neke države članice može odbiti jer stranac nije ispunio uvjete integracije koji se zahtijevaju nacionalnim pravom?”

16

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita protivi li se članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 nacionalni propis, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojime se omogućava odbijanje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka, koji je podnio državljanin treće države koji je više od pet godina boravio na području države članice u okviru spajanja obitelji, zbog toga što nije dokazao da je položio ispit građanske integracije koji se odnosi na jezik i društvo te države članice.

17

Člankom 15. stavkom 1. Direktive 2003/86 predviđeno je da nakon najviše pet godina boravka i pod uvjetom da članovima obitelji nije odobrena dozvola boravka zbog razloga koji se ne odnose na spajanje obitelji, supružnik ili nevjenčani partner i dijete koje je postalo punoljetno imaju, prema potrebi na temelju zahtjeva, pravo na autonomnu dozvolu boravka, neovisno o dozvoli sponzora.

18

Člankom 15. stavkom 4. te direktive pojašnjeno je da su uvjeti koji se odnose na odobravanje i trajanje te dozvole boravka utvrđeni nacionalnim pravom.

19

Iz tih dvaju odredaba proizlazi da je, iako načelno postoji pravo na izdavanje autonomne dozvole boravka nakon boravka u trajanju od pet godina na području države članice u okviru spajanja obitelji, zakonodavac Unije ipak ovlastio države članice da na odobrenje takve dozvole primijene određene uvjete koje će same odrediti.

20

Iz točaka 49. do 59. današnje presude C i A (C‑257/17) proizlazi da se ne može isključiti mogućnost države članice da odobrenje autonomne dozvole boravka uvjetuje polaganjem ispita građanske integracije koji se odnosi na jezik i društvo te države članice.

21

Međutim, iz točaka 60. do 63. te presude proizlazi da obveza polaganja tog ispita, predviđena nacionalnim propisom poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, ne može prekoračivati ono što je nužno za ostvarenje cilja olakšavanja integracije državljana trećih država o kojima je riječ, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.

22

U tu svrhu, taj će se sud trebati osobito uvjeriti da poznavanje koje se traži za uspješno polaganje ispita građanske integracije odgovara osnovnoj razini, da uvjet predviđen nacionalnim propisima ne dovodi do toga da se onemogućava odobrenje autonomne dozvole boravka državljanima trećih država koji su podastrli dokaz svoje volje za polaganje tog ispita i napora uloženih u tu svrhu, da se posebne osobne okolnosti uzimaju u obzir i da troškovi tog ispita nisu pretjerani (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2015., K i A, C‑153/14, EU:C:2015:453, t. 54. do 70.).

23

U vezi s time također valja istaknuti da u situaciji u kojoj je jasno da zbog okolnosti poput dobi, razine obrazovanja, financijske situacije ili zdravstvenog stanja članova obitelji sponzora o kojima je riječ potonji nisu u stanju pristupiti tom ispitu ili ga položiti, nadležna tijela moraju imati mogućnost da odobrenje autonomne dozvole boravka ne uvjetuju polaganjem ispita građanske integracije (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2015., K i A, C‑153/14, EU:C:2015:453, t. 58.).

24

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 ne protivi nacionalni propis, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojime se omogućava odbijanje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka, koji je podnio državljanin treće države koji je više od pet godina boravio na području države članice u okviru spajanja obitelji, zbog toga što nije dokazao da je položio ispit građanske integracije koji se odnosi na jezik i društvo te države članice, ako konkretni modaliteti obveze polaganja tog ispita ne prekoračuju ono što je nužno za ostvarenje cilja olakšavanja integracije državljana trećih država, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.

25

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji ne protivi se nacionalni propis, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojime se omogućava odbijanje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka, koji je podnio državljanin treće države koji je više od pet godina boravio na području države članice u okviru spajanja obitelji, zbog toga što nije dokazao da je položio ispit građanske integracije koji se odnosi na jezik i društvo te države članice, ako konkretni modaliteti obveze polaganja tog ispita ne prekoračuju ono što je nužno za ostvarenje cilja olakšavanja integracije državljana trećih država, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.