1. 

Ovim dvama zahtjevima za prethodnu odluku Raad van State (Državno vijeće (Nizozemska)) traži smjernice za primjenu Uredbe (EU) br. 604/2013 o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva ( 2 ). Kada državljanin treće zemlje prijeđe iz jedne države članice u drugu te pritom podnese zahtjeve za međunarodnu zaštitu u objema državama, druga država članica podnosi zahtjev za ponovni prihvat i donosi odluku o transferu te osobe u prvu državu članicu. Sud koji je uputio zahtjev pita: (i) može li (ili čak mora li) druga država članica primijeniti kriterije koji su propisani u Uredbi Dublin III (osobito one koji se odnose na jedinstvo obitelji) za određivanje koja država članica je odgovorna; i (ii) mogu li se prava ponovnog pregleda i žalbe, koji su zajamčeni tom uredbom, koristiti za preispitivanje nepravilne primjene navedenih kriterija.

2.

Članak 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ( 3 ) jamči pravo na poštovanje obiteljskog života ( 4 ). Stavak 1. članka 47. predviđa da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom ( 5 ).

3.

Članak 52. stavak 3. navodi da u onoj mjeri u kojoj Povelja „sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima [EKLJP‑om], značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz [EKLJP‑a]. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu”.

4.

Dublinskim sustavom predviđeni su kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 6 ).

5.

Uvodne izjave Uredbe Dublin III sadržavaju sljedeće navode:

6.

Članak 1. Uredbe Dublin III navodi da ona „[…] utvrđuj[e] kriterije i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koj[i] je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (dalje u tekstu: odgovorna država članica)” ( 13 ).

7.

Sljedeći pojmovi su definirani u članku 2.:

[…]

8.

Članak 3. je naslovljen „Pristup postupku za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu”. On propisuje:

„1.   Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.

2.   Kada na temelju kriterija navedenih u [Uredbi Dublin III] nije moguće odrediti nijednu odgovornu državu članicu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je prva država članica u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Kada podnositelja zahtjeva nije moguće transferirati u državu članicu, koja je prvobitno određena kao odgovorna, zbog utemeljenih razloga za pretpostavku da postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u toj državi članici, koji izazivaju opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. [Povelje], država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice i dalje razmatra kriterije iz poglavlja III. da utvrdi može li se koju drugu državu članicu odrediti kao odgovornu.

Kada transfer u skladu s ovim stavkom nije moguće obaviti ni u jednu državu članicu određenu na temelju kriterija iz poglavlja III. ili u prvu državu članicu u kojoj je zahtjev podnesen, država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice postaje odgovorna država članica.

[…]”

9.

Poglavlje III. Uredbe (u daljnjem tekstu: Kriteriji za određivanje odgovorne države članice) počinje člankom 7. koji utvrđuje hijerarhiju kriterija iz poglavlja III. i navodi:

„(1)   Kriteriji za određivanje odgovorne države članice primjenjuju se redoslijedom kojim su navedeni u ovom poglavlju.

(2)   Odgovorna država članica u skladu s kriterijima navedenima u ovom poglavlju određuje se na temelju situacije koja je postojala kada je podnositelj zahtjeva prvi put podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu u nekoj državi članici.

(3)   U vezi s primjenom kriterija iz članaka 8., 10. i 16., države članice uzimaju u obzir sve raspoložive dokaze o prisutnosti članova obitelji, rođaka ili bilo kojih drugih osoba u rodbinskom odnosu s podnositeljem zahtjeva na državnom području države članice, pod uvjetom da su takvi dokazi predočeni prije nego što druga država članica prihvati zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe, u skladu s člankom 22. odnosno 25., i da o prethodnim zahtjevima za međunarodnu zaštitu podnositelja zahtjeva još nije donesena prva odluka o meritumu.” ( 14 )

10.

Članak 9. (dio poglavlja III.) se odnosi na članove obitelji koji su korisnici međunarodne zaštite. On propisuje da: „[k]ada podnositelj zahtjeva ima člana obitelji, neovisno o tome je li obitelj prethodno zasnovana u zemlji podrijetla, kojem je kao korisniku međunarodne zaštite dopušten boravak u državi članici, ta država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da dotične osobe pisanim putem izraze tu želju.”

11.

Članak 17. stavak 1. navodi: „[i]znimno od članka 3. stavka 1. svaka država članica može odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz [Uredbe Dublin III]” ( 15 ).

12.

Obveze odgovorne države članice su sadržane u poglavlju V. One uključuju obvezu iz članka 18. stavka 1. točke (a) da „pod uvjetima iz članaka 21., 22. i 29. prihvati podnositelja zahtjeva koji je podnio zahtjev u drugoj državi članici” i točke (b) da „pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29. ponovno prihvati podnositelja zahtjeva čiji se zahtjev razmatra i koji je zatražio međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici ili koji je na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku” ( 16 ).

13.

Poglavlje VI. uređuje postupke za prihvat i ponovni prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Na temelju članka 20. koji je u odjeljku I.:

„(1)   Postupak za određivanje odgovorne države članice započinje čim je u državi članici prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

(2)   Smatra se da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen kada obrazac koji je podnio podnositelj zahtjeva, ili izvješće koje su pripremila tijela, dođe do nadležnih tijela predmetne države članice. Kada se zahtjev ne podnosi u pisanom obliku, vrijeme između izjave o namjeri i pripreme izvješća mora biti što je moguće kraće.

[…]

(5)   Podnositelja zahtjeva, koji je prisutan u drugoj državi članici bez dokumenta o boravku ili koji u toj državi članici podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon povlačenja prvog zahtjeva koji je podnesen u drugoj državi članici tijekom postupka određivanja odgovorne države članice, država članica u kojoj je najprije bio podnesen taj zahtjev za međunarodnu zaštitu, ponovno prihvaća, pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29., s namjerom okončanja postupka za određivanje odgovorne države članice.

[…]”

14.

Odjeljak II. poglavlja VI. se odnosi na postupak za zahtjev za prihvat. Članak 21. stavak 1. navodi: „[k]ada država članica, u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva, može što je prije moguće, a u svakom slučaju u roku tri mjeseca od datuma na koji je zahtjev podnesen u smislu članka 20. stavka 2., zatražiti od druge države članice da prihvati podnositelja zahtjeva”.

15.

Odjeljak III. poglavlja VI. uređuje postupak za zahtjeve za ponovni prihvat. Članak 23. primjenjuje se kada država članica podnosi zahtjev za ponovni prihvat kada je podnesen novi zahtjev u državi članici moliteljici. On glasi:

„(1)   Kada država članica, u kojoj je osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d), može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica.

(2)   Zahtjev za ponovni prihvat podnosi se što je brže moguće, a u svakom slučaju u roku od dva mjeseca od primitka pozitivnog rezultata u sustavu Eurodac, u skladu s člankom 9. stavkom 5. Uredbe [o Eurodacu].

Ako se zahtjev za ponovni prihvat temelji na dokazima koji nisu pribavljeni iz sustava Eurodac, zamoljenoj državi članici šalje se u roku tri mjeseca od datuma kada je u smislu članka 20. stavka 2. podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

(3)   Kada se zahtjev za ponovni prihvat ne podnese u rokovima utvrđenim u stavku 2., za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u kojoj je novi zahtjev podnesen.

[…]” ( 17 )

16.

Članak 27. stavak 1. predviđa da podnositelji zahtjeva za međunarodnu imaju pravo na djelotvoran pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom.

17.

Članak 27. stavak 1. navodi da ako države članice predviđaju mogućnost izričitog odustajanja od zahtjeva za međunarodnu zaštitu, one osiguravaju da tijelo odlučivanja donese odluku o prestanku postupka ili o odbijanju zahtjeva. U skladu s člankom 28., kada postoji opravdan razlog da se smatra da je podnositelj zahtjeva izričito povukao ili odustao od svog zahtjeva, države članice osiguravaju da tijelo odlučivanja donese odluku o prestanku razmatranja ili o odbijanju zahtjeva. Neiscrpan popis navodi u kojim okolnostima država članica može smatrati da se odustalo od zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 18 ).

18.

Članak 33. propisuje uvjete pod kojima države članice mogu smatrati da su zahtjevi za međunarodnu zaštitu nedopušteni. Oni uključuju slučajeve kada je druga država članica priznala međunarodnu zaštitu i kada je zahtjev naknadni zahtjev, pri čemu ne postoje novi elementi ili utvrđenja u vezi s razmatranjem ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete kao ovlaštenik međunarodne zaštite na temelju Direktive o kvalifikaciji ( 19 ).

19.

Vreemdelingenwet 2000 (Zakon o stranim državljanima 2000) propisuje da strani državljanin zakonito boravi u Nizozemskoj samo ako ima dozvolu za privremeni boravak. Zahtjev za dozvolu za privremeni boravak se neće razmatrati ako se utvrdi da je, na temelju Uredbe Dublin III, druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva državljanina treće zemlje o kojem je riječ.

20.

H. je 21. siječnja 2016. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Slijedom „pozitivnog rezultata” u bazi podataka Eurodac nizozemska tijela su utvrdila da je H. bila registrirana u Grčkoj 27. prosinca 2015. i da je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Njemačkoj 5. siječnja 2016. H. osporava navedeno. Ona tvrdi da joj je bilo savjetovano da da svoje otiske prstiju i time omogući njemačkim tijelima da utvrde okolnosti njezina slučaja te da podaci u Eurodacu ne utječu na njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Nizozemska tijela su 21. ožujka 2016. poslala svojim njemačkim kolegama zahtjev za ponovni prihvat u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (b) Uredbe Dublin III. Njemačka tijela nisu odgovorila na taj zahtjev unutar roka od dva tjedna, što je po mišljenju nizozemskih tijela značilo da je Njemačka odgovorna država članica za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu H. ( 20 ). H. je potom tvrdila da su nizozemska tijela nepravilno primijenila kriterij iz članka 9. poglavlja III. Uredbe Dublin III i da joj treba biti dopušteno tražiti međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj zato što je njezinu suprugu već bio priznat azil u toj državi te mu se ona želi pridružiti. Odlukom od 6. svibnja 2016. nacionalna tijela su smatrala da je navedeni razlog bespredmetan te su potvrdila da H. treba transferirati u Njemačku. Rechtbank Den Haag Zittingsplaats Groningen (Sud u Haagu, stalna služba u Groningenu) je ukinuo presudu u prvom stupnju na temelju drugih razloga te odlučio da nadležna tijela moraju donijeti novu odluku ( 21 ).

21.

H. je podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev tvrdeći da je prvostupanjska presuda pogrešna u dijelu u kojem je odlučeno da je njezina žalba, koja se temelji na tvrdnji da je nepravilno primijenjen kriterij iz članka 9. poglavlja III., bespredmetna.

22.

R., sirijska državljanka, podnijela je 9. ožujka 2016. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj.

23.

R. je ranije podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Njemačkoj. Nizozemska tijela smatrala su da je Njemačka država članica odgovorna za razmatranje njezina zahtjeva te su slijedom toga poslala „zahtjev za ponovni prihvat” u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (b) Uredbe Dublin III. Njemačka su tijela prvotno odbila taj zahtjev uz obrazloženje da je R. u braku s osobom koja je korisnik međunarodne zaštite u Nizozemskoj.

24.

Nizozemska su tijela zatim tražila od svojih njemačkih kolega da ponovno razmotre „zahtjev za ponovni prihvat” uz obrazloženje da je utvrđeno da je vjenčani list R. bio lažan te da brak valja smatrati nepostojećim. Njemačka je prihvatila zahtjev za ponovni prihvat 1. lipnja 2016. ( 22 ).

25.

U skladu s tim nizozemska su tijela odbila razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu R.

26.

R. je tomu prigovarala tvrdeći da je na temelju članka 9. Uredbe Dublin III država članica odgovorna za razmatranje njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu Nizozemska, jer u njoj živi njezin suprug (korisnik međunarodne zaštite).

27.

Odlukom od 14. srpnja 2016. nizozemska tijela navela su da brak R. valja smatrati nepostojećim, iz čega proizlazi da njezin navodni suprug nije član obitelji u smislu članka 2. točke (g) Uredbe Dublin III. U skladu s tim R. se ne može pozivati na članak 9. te uredbe u prilog svojem zahtjevu. Nadalje, budući da predmet R. uključuje zahtjev za ponovni prihvat, a ne zahtjev za prihvat, nije bilo potrebno primijeniti kriterij iz članka 9. poglavlja III.

28.

Presudom od 11. kolovoza 2016. Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) ukinuo je ovu odluku iz dva razloga. Kao prvo, smatrao je da su nizozemska tijela propustila ispitati je li R. bila u trajnoj vezi sa svojim partnerom u smislu članka 2. točke (g) Uredbe Dublin III i da je državljanin treće zemlje imao pravo pozivati se na članak 9. spomenute uredbe bez obzira na to jesu li nadležna tijela podnijela zahtjev za ponovni prihvat ili zahtjev za prihvat.

29.

Nizozemska tijela podnijela su žalbu sudu koji je uputio zahtjev.

30.

Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑582/17 navodi da su činjenično stanje i okolnosti u bitnome jednake onima u predmetu C‑583/17. Stoga se obrazloženje na kojem se temelji zahtjev za prethodnu odluku u tom predmetu odražava u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑583/17. Isto vijeće Raad van State (Državno vijeće) se bavilo obama predmetima te je isti dan donijelo odgovarajuće odluke kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.

31.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da u skladu s Uredbom Dublin III podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može pobijati odluku o transferu uz obrazloženje da su kriteriji za određivanje odgovorne države članice propisani u poglavlju III. nepravilno primijenjeni isključivo u državi članici u kojoj je podnesen prvi zahtjev. Ako takva odluka proizlazi iz zahtjeva za ponovni prihvat, ona se može na ovakav način osporavati u državi članici moliteljici (ovdje Nizozemskoj) samo u iznimnim okolnostima: to jest ako je zahtjev (i) nepotpun ili sadržava netočne podatke; (ii) ako zahtjev nije poslan na vrijeme; (iii) ako je pravilo iz članka 19. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III nepravilno primijenjeno ( 23 ); (iv) ako postoje sustavni nedostaci u postupku azila i u objektima za prihvat tražitelja azila u odgovornoj državi članici, a koji predstavljaju ozbiljne i stvarne razloge za pretpostavku da bi podnositelj zahtjeva bio u stvarnoj opasnosti od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje, a kako je navedeno u članku 3. stavku 2. Uredbe Dublin III; ili (v) ako je transfer protivan članku 4. Povelje.

32.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li njegovo stajalište o tumačenju Uredbe Dublin III u skladu s tumačenjem Suda članka 27. spomenute uredbe ( 24 ). Napominje da Sud još nije odlučivao o pitanju može li podnositelj zahtjeva osporavati odluku o transferu na temelju činjenice da su kriteriji iz poglavlja III. nepravilno primijenjeni isključivo u prvoj državi članici u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu. U skladu s tim, sud koji je uputio zahtjev želi dobiti odgovore na sljedeća pitanja:

33.

Pisana očitovanja podnijele su R., vlade Finske, Njemačke, Nizozemske, Švicarske i Ujedinjene Kraljevine te Europska komisija. H., Njemačka, Finska, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina i Komisija prisustvovale su raspravi održanoj 4. rujna 2018. i iznijele usmena očitovanja.

34.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da su nadležna tijela zauzela stajalište da brakovi H. odnosno R. s državljanima trećih zemalja, kojima je priznata međunarodna zaštita u Nizozemskoj, nisu postojeći. Barem u slučaju R. utvrđeno je u prvom stupnju da nije predala zadovoljavajući dokaz o svojem braku nadležnim tijelima.

35.

U skladu s člankom 2. točkom (g) Uredbe Dublin III pojam „članovi obitelji” ne obuhvaća samo bračnog druga već i nevjenčanog partnera u trajnoj vezi ( 26 ). Slijedom toga nadležna tijela moraju ispitati je li navodni suprug u svakom predmetu član obitelji u smislu te odredbe kako bi se utvrdilo primjenjuje li se članak 9. navedene uredbe na H. i R.

36.

U slučaju H. ni u slučaju R. nije jasna osnova postupka za ponovni prihvat. Sud koji je uputio zahtjev navodi da su nizozemska tijela podnijela zahtjeve za ponovni prihvat za H. i R. na temelju članka 18. stavka 1. točke (b) Uredbe Dublin III. Međutim, na raspravi je Nizozemska tvrdila da su ti zahtjevi trebali biti podneseni na temelju članka 20. stavka 5. navedene uredbe jer su se i H. i R. nalazile u Nizozemskoj bez dokumenta o boravku, a postupak za određivanje odgovorne države članice još nije bio okončan.

37.

Odredbe članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) i (d) te članka 20. stavka 5. Uredbe Dublin III se odnose na različite okolnosti u kojima podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnese prvi zahtjev, zatim prijeđe u drugu državu članicu u kojoj podnese drugi zahtjev ( 27 ). Ove odredbe izričito upućuju na uvjete za ponovni prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu predviđene, među ostalim, u članku 23. predmetne uredbe.

38.

U skladu s definicijom pojma „razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu” iz članka 2. točke (d), članak 18. stavak 1. točka (b) se primjenjuje kada do takvog prijelaza dođe tijekom ocjene zahtjeva za azil (u smislu Direktive o kvalifikaciji). Ne primjenjuje se ako postupak za određivanje odgovorne države članice u konkretnom slučaju još nije okončan. Članak 18. stavak 1. točka (c) je mjerodavna odredba u slučaju kada podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu povuku zahtjev za azil u smislu članka 27. (izričito povlačenje) ili članka 28. (prešutno povlačenje ili odustajanje) Direktive o postupcima dok se razmatra zahtjev ( 28 ). Članak 18. stavak 1. točka (d) se primjenjuje ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen u prvoj državi članici ( 29 ). Postupak za ponovni prihvat započinje sukladno članku 20. stavku 5. Uredbe Dublin III kada meritorna ocjena zahtjeva za međunarodnu zaštitu još nije započela te je postupak još uvijek u fazi određivanja odgovorne države članice u smislu Uredbe Dublin III.

39.

Koja od ovih odredaba je ispravna osnova u ovim dvama postupcima za ponovni prihvat, ovisit će o činjenicama. Jesu li u vrijeme kada su podnositeljice zahtjeva podnijele naknadne zahtjeve u Nizozemskoj njemačka tijela još uvijek bila u postupku određivanja odgovorne države članice? Jesu li započela ocjenu merituma svakog od zahtjeva ( 30 )? Jesu li prvi zahtjevi u Njemačkoj povučeni ili odbijeni? Slijedom navedenog, na sudu koji je uputio zahtjev je da odluči o tome temelji li se zahtjev za ponovni prihvat na članku 18. stavku 1. točkama (b), (c), (d) ili članku 20. stavku 5. u svjetlu potrebnog činjeničnog utvrđenja.

40.

Konkretna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev tiču se tumačenja Uredbe Dublin III u odnosu na opće pitanje o tome kako se kriteriji iz poglavlja III. primjenjuju u okviru postupka ponovnog prihvata. Neovisno o tome što su pravne osnove ovih pojedinačnih postupaka o zahtjevima za ponovni prihvat još uvijek nejasne, smatram da ovaj Sud ima dovoljno podataka za razmatranje tih pitanja ( 31 ).

41.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li se Uredba Dublin III tumačiti na način da znači da samo država članica u kojoj je prvo podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu može odrediti odgovornu državu članicu. U slučaju pozitivnog odgovora iz toga bi slijedilo da samo u toj državi članici državljanin treće zemlje može podnijeti pravni lijek protiv nepravilne primjene kriterija iz poglavlja III. u smislu članka 27. Uredbe Dublin III.

42.

Opća struktura Uredbe Dublin III obuhvaća postupak određivanja države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju kriterija navedenih u poglavlju III. ( 32 ). Zahtjev (u načelu) razmatra samo država članica na koju upućuju navedeni kriteriji kao odgovornu državu ( 33 ). Osnovni cilj Dublinskog sustava je brzo odrediti tu državu članicu ( 34 ). Kada podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnese zahtjeve u različitim državama članicama, Uredba o Eurodacu pomaže dotičnim državama članicama pri određivanju koja je država članica odgovorna u smislu Uredbe Dublin III ( 35 ).

43.

Promjene unesene Uredbom Dublin III u prijašnji sustav upućuju na to da je zakonodavac Unije odlučio uključiti podnositelje zahtjeva u taj postupak ( 36 ). Tako se podnositelje zahtjeva mora obavijestiti o kriterijima za određivanje odgovornosti i omogućiti im podnošenje informacija relevantnih za pravilno tumačenje spomenutih kriterija ( 37 ). Navedena prava poduprta su pravom na djelotvoran pravni lijek protiv odluke o transferu kojom završava taj postupak ( 38 ).

44.

Iako se proces određivanja odgovorne države članice u osnovi temelji na kriterijima iz poglavlja III., poglavlje VI. (vezano uz prihvat i ponovni prihvat) i poštovanje strogih vremenskih rokova propisanih u odnosu na te odredbe su također bitni za ishod tog postupka. Smatra se da je država članica koja ne odgovori na zahtjev unutar vremenskog roka prihvatila zahtjev te slijedom toga postaje odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 39 ).

45.

Uredba Dublin III također sadržava određene izričite iznimke od općeg pravila da se odgovorna država članica utvrđuje isključivo na temelju kriterija iz poglavlja III. Naime, članak 3. stavak 2. drugi podstavak prevladava navedene kriterije kada postoje utemeljeni razlozi za pretpostavku da postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u predmetnoj državi članici koji izazivaju opasnost od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje ( 40 ). Svrha članka 16. stavka 2. postiže se i kada podnositelj, koji je ovisan o članu obitelji, boravi u državi članici koja nije odgovorna članica na temelju kriterija iz poglavlja III., i obrnuto, kada je član obitelji ovisan o pomoći podnositelja zahtjeva ( 41 ). Slično predviđa članak 17. stavak 1., da svaka država članica može, odstupanjem od članka 3. stavka 1., odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji joj je podnesen i onda kada nije odgovorna na temelju kriterija iz poglavlja III.

46.

Da ponovimo, Dublinski sustav se dakle ponajprije temelji na primjeni kriterija iz poglavlja III; međutim, druga država članica može postati odgovorna ili vlastitim propustom da postupi unutar roka za odgovor na zahtjev za prihvat ili zahtjev za ponovni prihvat ili kada Uredba Dublin III predviđa izričitu iznimku od „normalnog sustava” ( 42 ).

47.

Finska, Nizozemska, Švicarska i Ujedinjena Kraljevina u bitnom tvrde da ako isti pojedinac podnese uzastopne zahtjeve za međunarodnu zaštitu u državi članici A i državi članici B te ova potonja podnese zahtjev za ponovni prihvat državi članici A, država članica B nije obvezna primijeniti kriterije iz poglavlja III. u okviru zahtjeva za ponovni prihvat.

48.

Finska i Švicarska smatraju da je država članica A dužna ponovno prihvatiti dotičnog pojedinca u skladu s poglavljem VI. Uredbe Dublin III i zatim primijeniti kriterije iz poglavlja III.

49.

Nizozemska tvrdi da se iz teksta članka 7. stavka 2. može zaključiti da se odgovorna država članica određuje na temelju situacije koja je postojala kada je prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen. Navedeno upućuje na to da samo država članica A primjenjuje kriterije iz poglavlja III. Međutim, postoje određene iznimne situacije, utvrđene u članku 7. stavku 3., kada i druga država članica može primijeniti kriterije iz poglavlja III., to jest kada se primjenjuju članci 8., 10. i 16.

50.

Ujedinjena Kraljevina tvrdi da Uredba Dublin III. pravi jasnu razliku između zahtjeva za prihvat i zahtjeva za ponovni prihvat. U odnosu na predmete prihvata država članica A utvrđuje odgovornu državu članicu u skladu s kriterijima iz poglavlja III. (članak 18. stavak 1. točka (a)). Slučajevi ponovnog prihvata temelje se na načelu da je postojao raniji zahtjev u državi članici A (članak 18. stavak 1. točke (b), (c), (d) i članak 20. stavak 5). Ta država članica je tada dužna ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva. U takvim slučajevima je odgovornost na temelju Dublinskog sustava već bila utvrđena kada je podnesen naknadni zahtjev.

51.

H., R., Njemačka i Komisija zauzimaju drukčije mišljenje. H. i R. tvrde da tekst Uredbe Dublin III ne ide u prilog uskom tumačenju prema kojem samo država članica A može primijeniti kriterije iz poglavlja III. Komisija podupire to stajalište. Upućujući na članak 7. stavak 3. navodi da države članice moraju uzeti u obzir sve raspoložive dokaze o prisutnosti na svojem državnom području članova obitelji na koje se odnosi zahtjev za međunarodnu zaštitu prilikom ispitivanja primjene kriterija iz poglavlja III. Činjenica da se u članku 7. stavku 3. ne upućuje izričito na članak 9. je zakonodavni propust. Njemačka navodi da iz odredaba o prihvatu i ponovnom prihvatu iz poglavlja VI. jasno slijedi da su obje države članice, i država članica A i država članica B, dužne ispitati jesu li kriteriji iz poglavlja III. pravilno primijenjeni u svakom pojedinačnom slučaju.

52.

Čini mi se da tekst Uredbe Dublin III ne ide jasno u prilog jednom ili drugom stajalištu. Uredbom se navodi da samo država članica A može primijeniti kriterije iz poglavlja III. Također se ne navodi izričito da obje države članice moraju provoditi tu analizu.

53.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo tekst te odredbe nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa čiji je dio ( 43 ). Pravila sekundarnog prava Unije, uključujući odredbe Uredbe Dublin III, treba tumačiti i primjenjivati uz poštovanje temeljnih prava zajamčenih Poveljom ( 44 ). Nadalje, u slučaju mogućnosti različitog tumačenja odredbe prava Unije, prednost valja dati onom tumačenju propisa o kojem je riječ koje može očuvati njegov koristan učinak ( 45 ).

54.

Uredba Dublin III koristi izričitu formulaciju kada dodjeljuje jednoj ili prvoj državi članici u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu neku obvezu ( 46 ). Tako članak 3. stavak 1. propisuje da zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatra samo jedna država članica. Isto tako, članak 3. stavak 2. prvi podstavak predviđa da je, kada na temelju kriterija iz poglavlja III. nije moguće odrediti nijednu odgovornu državu članicu, za razmatranje zahtjeva odgovorna prva država članica u kojoj je on podnesen. Člankom 7. stavkom 2. izričito se predviđa da se odgovorna država članica određuje na temelju situacije koja je postojala kada je podnositelj zahtjeva prvi put podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu. U skladu s člankom 20. stavkom 1. postupak utvrđivanja odgovorne države članice započinje čim je u državi članici prvi put podnesen takav zahtjev ( 47 ).

55.

Nije iznenađujuće da se izričita formulacija koristi da bi se nametnule obveze jednoj državi članici ili prvoj državi članici u tim slučajevima. Uredbe se izravno primjenjuju. Stoga je osobito važno da su takve obveze jasno i nedvosmisleno izražene. U ovom slučaju zakonodavna povijest – koja pokazuje da je zakonodavac odbio mogućnost uspostave sustava u kojem bi odgovornost bila samo na državi članici u kojoj je podnesen prvi zahtjev za azil – također je bitna ( 48 ).

56.

Dublinski se sustav od svojeg uvođenja sastojao od dvaju različitih sastavnih dijelova, od kojih svaki ima posebnu svrhu u postizanju općeg cilja određivanja odgovorne države članice te su osnovne karakteristike tog sustava sadržane u Uredbi Dublin III ( 49 ). Prvi sastavni dio su kriteriji iz poglavlja III., a drugi pravila o ponovnom prihvatu koja se primjenjuju kada podnositelj zahtjeva, koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u jednoj državi članici, naknadno boravi u drugoj državi članici ( 50 ). Samo ako nijedan od kriterija iz poglavlja III. nije primjenjiv, prva država članica u kojoj je podnesen zahtjev za azil je odgovorna za razmatranje njegova sadržaja. Svrha odredaba o ponovnom prihvatu jest da se osigura da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne podnosi zahtjev u državi članici koja uredbom nije određena kao država članica odgovorna za njegovo razmatranje.

57.

Novo pitanje koje se postavlja u ovom predmetu je treba li država članica B prilikom podnošenja zahtjeva za ponovni prihvat državi članici A razmatrati kriterije iz poglavlja III. ili postoji određeni stupanj automatizma (kako tvrde Finska i Švicarska) te država članica B nikada ne treba uzimati u obzir spomenute kriterije samo zato što je podnositelj zahtjeva prešao iz države članice A u državu članicu B.

58.

Čini mi se prejednostavnim pristupiti ovom problemu u smislu izbora između dviju mogućnosti.

59.

Često se može dogoditi da država članica B dobije pozitivan rezultat u Eurodacu i da nema drugih informacija o situaciji podnositelja zahtjeva te stoga (s pravom) podnese zahtjev za ponovni prihvat državi članici A na temelju pozitivnog rezultata u Eurodacu. Međutim, ako država članica B ima informacije koje upućuju na to da je ona uistinu odgovorna država članica u skladu s kriterijima iz poglavlja III., čini mi se da bi bilo u suprotnosti s ciljem Uredbe Dublin III da ta država automatski odbije primijeniti kriterije iz poglavlja III. jer namjerava podnijeti zahtjev za ponovni prihvat. Posebice, ništa u tekstu ne ide u prilog stajalištu da država članica B može zanemariti kriterije jedinstva obitelji, kada bi je njihova primjena prima facie činila odgovornom za razmatranje zahtjeva, i podnijeti zahtjev za ponovni prihvat koji bi, ako bi bio uspješan, transferom odvojio podnositelja zahtjeva od članova obitelji.

60.

Takvo bi tumačenje bilo u suprotnosti s obvezom izraženom u uvodnoj izjavi 32. predmetne uredbe da se s osobama iz područja primjene uredbe postupa u skladu s instrumentima međunarodnog prava i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava ( 51 ). U proturječju je i s temeljnim pravima spomenutima u uvodnoj izjavi 39., uključujući pravo na obiteljski život sadržano u članku 7. Povelje. Stoga smatram da se Uredbu Dublin III ne može tumačiti na način da u svakom predmetu u kojem podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnese uzastopne zahtjeve za azil u državi članici A i u državi članici B potonja ima pravo uputiti zahtjev za ponovni prihvat državi članici A bez uzimanja u obzir primjene kriterija iz poglavlja III.

61.

Potiče li takvo stajalište zloupotrebu Dublinskog sustava?

62.

Sve države članice koje su podnijele očitovanja Sudu naglasile su da se Uredbu Dublin III ne smije tumačiti na način koji potiče zloupotrebu. Naglasile su važnost odvraćanja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu od prelaženja iz jedne države članice u drugu i podnošenja uzastopnih zahtjeva za međunarodnu zaštitu u svakoj od tih država članica. Stoga valja pažljivo ispitati spomenute argumente.

63.

Glavni cilj Uredbe Dublin III je brzo određivanje odgovorne države članice. Ona nije (per se) mjera prisilnog provođenja prava u smislu da njezina primarna svrha nije uvođenje ograničenja kretanja tražitelja azila koji se kreću između država članica ( 52 ). Odredbe o ponovnom prihvatu, čiji je cilj osigurati da podnositelji zahtjeva ne podnose zahtjeve za azil u državi članici koja nije odgovorna, predstavljaju odabranu metodu za suzbijanje zloupotrebe postupaka azila ( 53 ).

64.

Kako sam već navela ( 54 ), u nedostatku informacija koje upućuju na postojanje drugog kriterija iz poglavlja III., koji bi mogao biti primjenjiv, država članica će imati pravo podnijeti zahtjev za ponovni prihvat na temelju pozitivnog rezultata u Eurodacu. Tumačenje koje zagovaram zahtijeva od države članice samo to da, kada ima informacije koje su relevantne za primjenu kriterija iz poglavlja III., pred tim informacijama namjerno ne zatvara oči.

65.

Daljnji problem koji se navodi je kako postupati s podnositeljem azila koji putuje preko nekoliko država članica i podnosi zahtjeve za međunarodnu zaštitu u svakoj od njih. To nije slučaj u ovom predmetu i čini mi se da odredbe o ponovnom prihvatu u vezi s Uredbom o Eurodacu osiguravaju da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne može podnositi višestruke zahtjeve u isto vrijeme.

66.

Nizozemska navodi da postoje izvanredne situacije, utvrđene u članku 7. stavku 3. Uredbe Dublin III, kada država članica koja podnosi zahtjev za ponovni prihvat doista može primijeniti kriterije iz poglavlja III. Međutim, navodi da članak 9. nije među odredbama navedenima u članku 7. stavku 3. koji utvrđuje te izvanredne situacije te da se stoga H. i R. nisu ovlaštene pozivati na njega.

67.

Čini mi se da su članci 8., 10. i 16. navedeni u članku 7. stavku 3. Uredbe Dublin III kako bi se odražavao cilj (izražen u uvodnoj izjavi 14.) prema kojem bi poštovanje obiteljskog života trebalo biti primarna briga država članica pri primjeni uredbe ( 55 ).

68.

Iz zakonodavne povijesti slijedi da je u Komisijinu prijedlogu odredba, koja je danas članak 9., prvotno bila uključena u odredbe koje se navode u tekstu koji je danas članak 7. stavak 3. Uredbe Dublin III ( 56 ). Uključivanje članka 9. u taj popis se pokazalo kontroverznim. Tijekom pregovora u Vijeću pojedine države članice su izrazile strahovanje da bi se dublinski postupci mogli zloupotrebljavati: „postoji, međutim, rizik moguće zloupotrebe u pogledu članka 9. prijedloga [članak 7. Uredbe Dublin III] o spajanju s članom obitelji koji ima status izbjeglice, neovisno o tome je li obitelj prethodno zasnovana u zemlji podrijetla. U ovom slučaju može se tvrditi da se tražitelj azila može vjenčati s izbjeglicom u drugoj državi članici samo da bi izbjegao primjenu dublinskih pravila i izabrao državu članicu boravka” ( 57 ). Stoga je članak 9. uklonjen s popisa.

69.

Smatram da, a contrario, kada nema dokaza o zloupotrebi, podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu i član obitelji ostaju u materijalnom području primjene odredaba Uredbe Dublin III o jedinstvu obitelji u vezi s primjenom kriterija iz poglavlja III. Ovakvo stajalište odgovora ciljevima Uredbe Dublin III i osigurava njezinu učinkovitost ( 58 ). Tumačiti ovu uredbu na drugačiji način bilo bi suprotno Povelji, ciljevima i jamstvima izraženima u uvodnim izjavama 14., 32., i 39. Uredbe Dublin III.

70.

Na nadležnim tijelima je da ispitaju, pod nadzorom nacionalnih sudova, postoje li u pojedinačnom slučaju čimbenici koji upućuju na to da je brak planiran u cilju biranja države članice boravka i time zaobilaženja primjene kriterija iz poglavlja III. Uredbe Dublin III koji se ne odnose na jedinstvo obitelji ( 59 ). Isto vrijedi za zahtjeve koji se temelje na trajnoj vezi.

71.

Nizozemska tvrdi da je pri donošenju Uredbe Dublin III zakonodavac imao na umu da se jedinstvo obitelji ostvaruje na temelju Direktive 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji ( 60 ). Ona navodi da država članica koja podnosi zahtjev za ponovni prihvat ne mora uzimati u obzir članak 9. iz poglavlja III. jer odredbe spomenute direktive osiguravaju odgovarajuće zaštitne mjere za jedinstvo obitelji u predmetima koji se odnose na H. i R.

72.

Iako je točno da Direktiva 2003/86 predviđa odredbe o jedinstvu obitelji, njezin je glavni cilj osigurati pravično postupanje s državljanima trećih država koji (već) zakonito borave na državnom području država članica i promicanje sociokulturne stabilnosti ( 61 ). Pravila o određivanju države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu služe potpuno drugačijoj svrsi. Ta su pravila uvedena radi potpore učinkovitosti Dublinskog sustava općenito ( 62 ). Određivanje odgovorne države članice je prvi korak u postupku prije ispitivanja samog zahtjeva. Iako kriteriji o jedinstvu obitelji iz Uredbe Dublin III nedvojbeno nastoje uzeti u obzir obiteljske veze, te odredbe nemaju isti cilj kao Direktiva 2003/86 te se one usredotočuju na podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a ne člana obitelji koji već ima zakoniti boravak.

73.

Zato smatram, suprotno stajalištu Nizozemske, da spomenutu direktivu ne bi trebalo uzeti u obzir pri određivanju odgovorne države članice za potrebe Uredbe Dublin III.

74.

Također odbacujem kao manjkavu tvrdnju da je na prvoj državi članici da po potrebi podnese zahtjev za prihvat drugoj državi članici kako bi se osiguralo da potonja postane odgovorna država članica za razmatranje zahtjeva za azil. Ova tvrdnja se jednostavno ne bavi glavnim pitanjem, to jest može li druga država članica primijeniti kriterije iz poglavlja III. u skladu s Uredbom Dublin III.

75.

U mnogim će slučajevima radi obveze poštovanja strogih vremenskih rokova za podnošenje zahtjeva za prihvat, propisanih u članku 21. Uredbe Dublin III, u praksi značiti da prva država članica (u ovom predmetu Njemačka) nije u mogućnosti podnijeti takav zahtjev ( 63 ). Činjenično stanje predmeta H. potvrđuje navedeno. Zahtjev za međunarodnu zaštitu je podnesen u Njemačkoj 5. siječnja 2016. ( 64 ). U skladu s člankom 21. stavkom 1. prvim podstavkom, svaki zahtjev za prihvat se morao podnijeti do 5. travnja 2016. Otisci prstiju H. i druge pojedinosti o H. evidentirani su u Eurodacu te se u slučajevima pozitivnog rezultata u Eurodacu to vremensko razdoblje skraćuje na dva mjeseca (5. ožujka 2016.). Njemačka tijela su primila zahtjev za ponovni prihvat od svojih nizozemskih kolega 21. ožujka 2016. Rok za podnošenje zahtjeva za prihvat je dakle već bio protekao prije nego što su njemačka tijela primila zahtjev za ponovni prihvat. U takvim okolnostima mehanizam za povrat se nije mogao koristiti za rješavanje situacije podnositelja zahtjeva za azil ili dotičnih država članica određivanjem odgovorne države članice u skladu s kriterijima za jedinstvo obitelji iz poglavlja III. Uredbe Dublin III.

76.

U skladu s tekstom i ciljem Uredbe Dublin III tekst odredaba o ponovnom prihvatu je pravilnije tumačiti na način koji je u skladu s jamstvima iz Povelje o zaštiti prava na obiteljski život. Stoga, ako podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može dokazati vezu s članom obitelji u smislu članka 2. točke (g) Uredbe Dublin III i pozove se na članak 9. dotične uredbe, država članica koja namjerava podnijeti zahtjev za ponovni prihvat mora uzeti u obzir kriterije o jedinstvu obitelji u cilju određivanja odgovorne države članice, u skladu s člankom 3. stavkom 1., osim ako nadležno tijelo može dokazati da je predmetna osoba ušla u obiteljske odnose da bi izbjegla primjenu Uredbe Dublin III.

77.

Članak 27. Uredbe Dublin III ne pravi razliku između žalbe i preispitivanja odluka o transferu na temelju toga odnose li se oni na zahtjev za prihvat ili zahtjev za ponovni prihvat. Iz toga slijedi da bi podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu u obama slučajevima morao moći ostvariti svoje pravo na djelotvoran pravni lijek u državi članici u kojoj se tvrdi da su kriteriji iz poglavlja III. nepravilno primijenjeni ( 65 ). Takvo tumačenje osigurava da se pravu na žalbu ili preispitivanje iz članka 27. ne oduzme njegov korisni učinak ( 66 ).

78.

U predmetu Ghezelbash Sud je smatrao da iz teksta članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III proizlazi da pravni lijek predviđen u tom članku mora biti djelotvoran i odnositi se i na činjenična i na pravna pitanja. Nadalje, u tom se tekstu ne spominje nikakvo ograničenje u pogledu argumenata koje podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može istaknuti u okviru tog pravnog lijeka ( 67 ). Sud je također istaknuo da uvodna izjava 19. uredbe navodi da bi, u svrhu osiguravanja poštovanja međunarodnog prava, djelotvoran pravni lijek protiv odluka o transferu koji je uspostavljen Uredbom Dublin III trebao obuhvatiti ispitivanje kako primjene spomenute uredbe tako i pravnog i činjeničnog stanja u državi članici koja će preuzeti podnositelja zahtjeva ( 68 ). Prvi dio testa je u ovom predmetu bitan; i čini mi se da se ranija presuda Suda može i mora primijeniti na okolnosti u ovom predmetu. To se doima potpuno u skladu s izričitim ciljem Uredbe Dublin III, a koji je omogućavanje sudskog nadzora provedbe spomenute uredbe ( 69 ).

79.

Dodajem da ovdje nije pitanje moraju li podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu imati pravo žalbe na sve odluke o transferu koje se temelje na sporazumu država članica o zahtjevu za ponovni prihvat. Potreba za takvim pravom postoji samo u predmetima u kojima se podnositelj zahtjeva može pozvati na jedan od kriterija navedenih u poglavlju III., osobito kriterij jedinstva obitelji, i ako bi s tim u skladu nepravilna primjena tih kriterija mogla biti relevantna.

80.

Stoga zaključujem da Uredbu Dublin III treba tumačiti na način da, kada osoba podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u jednoj državi članici i zatim putuje u drugu državu članicu, u kojoj podnese novi zahtjev i nastoji osporiti odluku o transferu, koja proizlazi iz zahtjeva za ponovni prihvat, na temelju toga da je druga država članica nepravilno primijenila kriterije iz poglavlja III., osobito odredbu o jedinstvu obitelji, uključujući članak 9. spomenute uredbe, nadležna tijela su dužna primijeniti relevantne kriterije iz poglavlja III. U skladu s člankom 27. stavkom 1. iste uredbe, takve odluke podliježu nadzoru nacionalnih sudova kako bi se zajamčila ispravna primjena tih kriterija.

81.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li u okolnostima na koje se odnosi prvo pitanje značajno da je prva država članica već donijela odluku o prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu ili da je podnositelj zahtjeva povukao taj zahtjev.

82.

Kao prvo, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku nije jasno u kakvoj je vezi drugo pitanje s činjeničnim stanjem i okolnostima u ovim predmetima. Sud koji je uputio zahtjev ne precizira radi li se u slučaju odluke prve države koju spominje o odluci kojom se određuje odgovorna država članica ili o meritornoj odluci o zahtjevu za međunarodnu zaštitu o kojem je riječ.

83.

Kao drugo, u predmetu H. nema naznaka o tome da su njemačka tijela donijela ikakvu odluku. Što se tiče R., njemačka vlada je na raspravi potvrdila da u vrijeme kada su nizozemska tijela podnijela zahtjev za ponovni prihvat (23. travnja 2016.) njihovi njemački kolege nisu donijeli meritornu odluku u njezinu predmetu. Priznata joj je supsidijarna zaštita tek 6. listopada 2016. Nema nikakvih činjeničnih utvrđenja o tome da je ijedna od podnositeljica povukla zahtjev za međunarodnu zaštitu u smislu članaka 27. ili 28. Direktive o postupcima.

84.

Iako je činjenična osnova drugog pitanja nejasna, ipak ću ga radi cjelovitosti kratko razmotriti.

85.

Pravila iz članka 7. stavka 2. Uredbe Dublin III predviđaju da se odgovorna država članica određuje na temelju situacije koja je postojala kada je podnositelj zahtjeva prvi put podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Ovim je predviđena referentna točka. Odgovorna država članica se određuje s obzirom na činjenične okolnosti u spomenuto vrijeme primjenom kriterija iz poglavlja III., uključujući kriterij jedinstva obitelji (prva faza). Meritorna ocjena zahtjeva u smislu Direktive o kvalifikaciji (druga faza) će uslijediti ( 70 ).

86.

Ako se na temelju činjenica utvrdi da je zahtjev u prvoj državi članici bio u postupku ispitivanja ili je bio povučen ili odbijen u toj državi članici i ako druga država članica zaključi da ona nije odgovorna država članica, status zahtjeva za međunarodnu zaštitu u prvoj državi članici je relevantan za tu prvu fazu ispitivanja ako činjenične okolnosti pružaju temelj za bilo kakav zahtjev za ponovni prihvat koji može uputiti druga država članica u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d) ( 71 ). Međutim, u slučaju da ta država članica sebe smatra odgovornom državom članicom započne drugu fazu (meritorna ocjena), odluka o zahtjevu za međunarodnu zaštitu ili njegovo povlačenje u prvoj državi članici bit će relevantni za ocjenu dopuštenosti zahtjeva u skladu s nacionalnim pravilima za provedbu članka 33. Direktive o postupcima ( 72 ). Radi cjelovitosti dodajem da, ako je podnositelju zahtjeva priznata međunarodna zaštita u prvoj državi članici u vrijeme podnošenja naknadnog zahtjeva u drugoj državi članici, takva osoba ne bi ulazila u područje primjene Uredbe Dublin III jer ne bi bila „podnositelj zahtjeva” u smislu članka 2. točke (c).

87.

Stoga pitanje je li donesena odluka o zahtjevu u prvoj državi članici ili je li podnositelj zahtjeva povukao takav zahtjev nije nužno presudan čimbenik u ocjeni nadležnog tijela druge države članice o pravilnoj primjeni kriterija iz poglavlja III. kako bi se utvrdilo je li ta država članica odgovorna država članica za potrebe Uredbe Dublin III.

88.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja mu je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska):