1

EUCAP Sahel Niger (u daljnjem tekstu: Misija) je misija zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP) osnovana Odlukom Vijeća 2012/392/ZVSP od 16. srpnja 2012. o misiji ZSOP‑a Europske unije u Nigeru (EUCAP Sahel Niger) (SL 2012., L 187., str. 48.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 9., str. 281.), kako je zadnje izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2017/1253 od 11. srpnja 2017. (SL 2017., L 179, str. 15.).

2

U skladu s člankom 2. Odluke 2012/392, kako je izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2016/1172 od 18. srpnja 2016. (SL 2016., L 193, str. 106.), u okviru provedbe Strategije Europske unije za sigurnost i razvoj u Sahelu, cilj je misije omogućavanje tijelima Nigera da definiraju i provedu vlastitu nacionalnu strategiju sigurnosti. Cilj misije je i doprinijeti razvoju integriranog, multidisciplinarnog, usklađenog i održivog pristupa koji se temelji na ljudskim pravima među različitim sigurnosnim akterima Nigera u području borbe protiv terorizma i organiziranog kriminala. Osim toga, Misija pomaže središnjim i lokalnim tijelima i sigurnosnim snagama Nigera u razvoju politika, tehnika i postupaka za bolji nadzor nad nezakonitim migracijama i bolju borbu protiv njih”.

3

U skladu s člankom 7. stavkom 3. Odluke 2012/392, Misija zapošljava međunarodno i lokalno osoblje na temelju ugovora ako osoblje koje su uputile države članice ne može osigurati potrebne funkcije. Člankom 7. stavkom 4. te odluke predviđa se da se uvjeti zapošljavanja te prava i obveze međunarodnog i lokalnog osoblja utvrđuju u ugovorima između voditelja Misije i članova osoblja.

4

Članak 12.a Odluke 2012/392, koji je uveden člankom 1. točkom 6. Odluke Vijeća 2014/482/ZVSP od 22. srpnja 2014. o izmjeni Odluke 2012/392 (SL 2014., L 217, str. 31.), predviđa da, u mjeri u kojoj je to potrebno za provedbu te odluke, Misija ima mogućnost nabavljati usluge i robu, sklapati ugovore i administrativne dogovore, zapošljavati osoblje, imati bankovne račune, stjecati imovinu i raspolagati njome, ispunjavati svoje obveze i biti stranka u pravnom postupku.

5

Tužitelj PY je bivši član osoblja Misije. Tužitelj je 31. siječnja 2014. potpisao ugovor o radu s Misijom za radno mjesto službenika za nabavu za razdoblje od 30. siječnja 2014. do 15. srpnja 2014. Nakon toga tužitelj je potpisao drugi ugovor o radu koji je obuhvaćao razdoblje od 16. srpnja 2014. do 15. srpnja 2015., a zatim treći ugovor o radu za razdoblje od 16. srpnja 2015. do 15. srpnja 2016.

6

U skladu s uvjetima tužiteljeva ugovora o radu, sastavni dio tih ugovora su Misijin kodeks ponašanja i discipline (u daljnjem tekstu: Kodeks ponašanja).

7

Kodeksom ponašanja utvrđuje se, kao prvo, određen broj pravila ponašanja koja moraju poštovati svi članovi osoblja Misije (točke 1. do 6.), uključujući dužnost da ne uznemiravaju druge kolege (točka 2.5.) te da ih ne zlostavljaju (točka 2.6.), i, kao drugo, postupak koji treba provesti u slučaju kršenja tih pravila (točke 7. do 8.).

8

Točka 2.5. Kodeksa ponašanja glasi kako slijedi:

„Uznemiravanje se razlikuje od seksualnog uznemiravanja po tome što nije nužno utemeljeno na spolu. Za razliku od zlostavljanja obični se događaj može smatrati uznemiravanjem koje ilustrira nekoliko vrsta ponašanja. Uznemiravanjem se u smislu ovog dokumenta smatra: svaki postupak ili ponašanje, uključujući riječi, geste ili proizvodnju, objavu odnosno širenje pisanog sadržaja, fotografija ili drugog materijala, ako taj postupak ili ponašanje zaposlenik ne želi i ako ga se razumno može smatrati uvredljivim, ponižavajućim ili zastrašujućim.”

9

Odjeljak 7.1., pod naslovom „Prijave povreda”, propisuje kako slijedi:

„Povrede mogu dovesti do disciplinskih mjera i djelovanja, te treba pokrenuti odgovarajuće postupke […]. Svaki član Misije ima pravo i obvezu uputiti pritužbu u pisanom obliku voditelju Misije […] o svakom slučaju navodne povrede, prijestupa ili nenadležnosti.”

10

U skladu s točkom 8.4.1. Kodeksa ponašanja, u slučaju da je navodno kršenje pravila „prijavljeno ili utvrđeno”, zamjenik voditelja Misije nadzire preliminarnu istragu i imenuje službenika za rješavanje predmeta. U skladu s točkom 8.4.2. Kodeksa ponašanja, on ispituje navodni događaj prikupljanjem verzija tog incidenta od podnositelja pritužbe, svjedoka i žrtava. U skladu s točkom 8.4.4. Kodeksa ponašanja, preliminarno izvješće o istrazi dostavlja se zamjeniku voditelja Misije u roku od deset dana. Ako se tim izvješćem potvrđuje povreda dotičnih pravila, pokreće se temeljita istraga, u skladu s točkom 8.5. Kodeksa ponašanja, što dovodi do konačnog izvješća o istrazi. Ako se tim izvješćem potvrdi da su dotična pravila prekršena, osniva se disciplinski odbor koji istražuje disciplinske posljedice koje treba primijeniti.

11

Sukladno odredbama članka 21. drugog i trećeg tužiteljeva ugovora o radu, sporovi koji proizlaze iz tih ugovora ili se na njih odnose u nadležnosti su Suda Europske unije na temelju članka 272. UFEU‑a.

12

Odbor za procjenu osnovan pri Misiji sastao se 15. i 16. prosinca 2014. zbog pregovaračkog postupka koji se odnosi na okvirni ugovor za usluge zračnog prijevoza čiji je korisnik Misija. Tužitelj je predsjedao tim sastancima.

13

Voditelj odjela „Potpora Misiji” G. je 16. prosinca 2014., kad je saznao za događaj do kojeg je došlo tijekom navedenih sastanaka, poslao elektroničku poruku tužitelju tražeći informacije o tome.

14

Tužitelj je na taj zahtjev odgovorio porukom od 16. prosinca 2014., u kojoj je objasnio da je imao značajne nesuglasice s drugim članom odbora za procjenu, X.-om, oko pitanja treba li se jedna od triju ponuda ocijeniti kao sukladna s uvjetima koje određuje Misija. Prema navodima tužitelja, X. je iznio da je tužitelj izrazio ozbiljne sumnje u tom pogledu zbog predrasuda koje ima protiv poduzeća koje je podnijelo navedenu ponudu. Tužitelj je dodao da je odbor za procjenu na kraju odlučio zatražiti pojašnjenja od dotičnog poduzeća. U poruci od 16. prosinca 2014. tužitelj nije otkrio X.-ov identitet.

15

Odbor za procjenu je 19. prosinca 2014. odlučio, s obzirom na pojašnjenja koja je primio od dotičnog poduzeća, da njegova ponuda nije bila u skladu s uvjetima koje je u ovom slučaju trebalo poštovati te je preporučio dodjelu ugovora drugom poduzeću. Izviješće od 22. prosinca 2014. kojim je odbor za procjenu obavijestio Europsku komisiju o ishodu tih postupaka također je potpisao i X.

16

Tužitelj je 7. veljače 2015. poslao poruku privremenom voditelju Misije, M.-u, da bi ga obavijestio o određenim X.-ovim ponašanjima koja je tužitelj smatrao „neprimjerenima među kolegama jer se njima iskazuje nepoštovanje prema [Uniji], […] drugim upravnim odjelima [i] određenim članovima Misije (među kojima je i [on] sam)”. Kao prvo, X. ga je, pred osobama koje ne pripadaju Misiji i koristeći se izrazom „one”, pitao gdje se nalaze dvije žene koje rade za Misiju, a koje su taj dan bile odsutne. Prema mišljenju tužitelja, svjedoci su tu primjedbu lako mogli smatrati seksističkom. Kao drugo, X. je ušao u njegov ured bez kucanja i, pokazujući jedan Misijin obrazac, optužujućim i oholim tonom ga upitao „tko je to napisao”. Kao treće, X. je ušao u njegov ured s dokumentom, ne kucajući na vrata, i na provokativan način bez poštovanja postavio mu pitanje „to ovdje predajem?” Kao četvrto, X. je tužitelju dao do znanja da smatra da su Misijina pravila za evaluaciju „imbecilna” (odnosno „debilna”). Tužitelj je u svojoj poruci naveo da bi se mogao osjećati prisiljenim podnijeti službenu pritužbu voditelju Misije.

17

U svojem odgovoru od 9. veljače 2015. M. je s obzirom na ozbiljnost sadržaja poruke tužitelju predložio tri mogućnosti, od kojih je morao odabrati jednu. Prva je bila organizirati sastanak najprije s tužiteljem, zatim s X.-om i naposljetku s tužiteljem i X.-om zajedno u cilju razjašnjavanja situacije i pronalaska rješenja za budućnost. Druga je bila organizirati sastanak najprije s tužiteljem, zatim s X.-om i naposljetku s tužiteljem, X.-om i predstavnikom Misijina sektora upravljanja ljudskim resursima u cilju razjašnjavanja situacije i pronalaska rješenja za budućnost. Izradilo bi se izvješće, odnosno ocjena, te bi se dodala kadrovskim dosjeima tužitelja i X.-a. Treća je bila podnošenje službene pritužbe voditelju Misije.

18

Tužitelj je na tu poruku odgovorio drugom elektroničkom porukom istog dana. U toj je poruci tužitelj obavijestio M.-a o novom incidentu s X.-om. Prema tužitelju, potonji je ušao u njegov ured bez kucanja. Kad mu je tužitelj objasnio da očekuje da X. pokuca na vrata prije ulaska u njegov ured, potonji je „kružio prstom s desne strane čela (samorazumljivi znak)”. Tužitelj je dodao da ga je X., kad mu je rekao da je to zadnji put da otvara vrata njegova ureda bez kucanja, prekinuo i uz široki osmijeh izgovorio: „ prijetiš mi?”.

19

U toj je poruci tužitelj nadalje obavijestio M.-a da se nakon tog događaja osjećao loše pa je otišao medicinskoj sestri koja mu je dala lijek. Dodao je da je imao laganu vrtoglavicu, ili od lijeka ili od ponašanja koje je smatrao oblikom „uznemiravanja”, i da zbog toga ne može odgovoriti na M.-ov prijedlog. Tužitelj je ipak potonjeg obavijestio da ima povjerenja u njegovu prosudbu i da je, ako M. zaključi da postoji ozbiljan problem koji treba podnijeti voditelju Misije, suglasan s tim da on obavijesti potonjega „također [u] [njegovo] ime, sve dok se [on] ne osjeti dovoljno dobro [za] podnošenje službene pritužbe”. Tužitelj je dodao da, u slučaju da M. smatra da se može pronaći rješenje na razini uprave, prednost naravno daje takvom rješenju. On je, međutim, inzistirao na tome da u tom slučaju M. razmisli o privremenim mjerama koje bi se mogle poduzeti da bi mu se osigurala zaštita, odnosno o zabrani X.-u da ulazi u njegov ured i obraća mu se dok se ne pronađe rješenje.

20

M. je u svojem odgovoru od 10. veljače 2015. obavijestio tužitelja da „s obzirom na dužnost brižnog postupanja, te ozbiljnost činjenica koje mu je [on] priopćio, smatra da nema druge mogućnosti osim prosljeđivanja njegove poruke [voditelju Misije i njegovu zamjeniku], koji su jedini nadležni u Misiji za kodeks ponašanja i rješavanje takvog disciplinskog pitanja”. Voditelj Misije i njegov zamjenik bili su adresati te poruke.

21

Kasnije tog dana 10. veljače 2015. zamjenik voditelja Misije, S., poslao je poruku voditelju Misije da ga obavijesti da se tužitelj „žalio na ponašanje [X.-a]” i da su događaji od posljednjih dana doveli tužitelja do toga „da osjeća da mu je narušeno zdravstveno stanje”. S. je objasnio da je, iako je u takvoj situaciji teško utvrditi što se stvarno dogodilo, doista teško ne uzeti u obzir činjenice koje je iznio tužitelj. Stoga je S. voditelju Misije naveo da, „u svrhu potpunog rasvjetljavanja [činjenica] predlaže da se te različite poruke smatraju pritužbama koje dovode do pokretanja disciplinskog postupka” i da „će preliminarna istraga omogućiti da se utvrdi je li prijava [bila] utemeljena ili nije”. S. je dodao da će, ako voditelj Misije naloži takvu mjeru, poduzeti korake za pokretanje preliminarne istrage u pogledu navodnih činjenica o uznemiravanju i zlostavljanju.

22

U poruci poslanoj kasnije 10. veljače 2015. voditelj Misije složio se sa S.-ovim prijedlogom. Voditelj Misije je također obavijestio S.-a da smatra da je istodobno s preliminarnom istragom potrebno organizirati sastanak između M.-a, tužitelja i X.-a.

23

Međutim, nakon te razmjene poruka nije pokrenuta ni preliminarna istraga niti je održan sastanak između M.-a, tužitelja i X.-a.

24

Tužitelj je od 19. lipnja do 6. srpnja 2015. i od 1. do 24. kolovoza 2015. bio na dopustu.

25

U poruci od 25. kolovoza 2015. upućenoj voditelju Misije tužitelj je naveo da je M. obavijestio voditelja Misije o ozbiljnim činjenicama koje predstavljaju uznemiravanje od strane X., ali da ga nije saslušao ni voditelj Misije ni disciplinski odbor. Tvrdeći da X.-ovo ponašanje prema njemu i dalje pridonosi stvaranju lošeg radnog okruženja štetnog za njegovo zdravlje, tužitelj je zatražio od voditelja Misije da ga obavijesti o mjerama koje namjerava poduzeti kako bi tu situaciju okončao.

26

Istog je dana voditelj Misije odgovorio da je činjenice koje je tužitelj priopćio u veljači 2015. proslijedio zamjeniku voditelja Misije, u svojstvu odgovornog za disciplinu, u skladu s točkom 8.4.1. Kodeksa ponašanja, i da je, s obzirom na to da mu se zainteresirane stranke nisu povratno javile, bio dojma da je zamjenik šefa Misije mogao riješiti spor mirnim putem. Voditelj misije je dodao da, s obzirom na to da je u tom trenutku morao utvrditi da to nije bio slučaj, tužiteljevu poruku od 25. kolovoza 2015. smatrao službenom pritužbom.

27

U poruci od 28. kolovoza 2015. upućenoj voditelju Misije tužitelj je tvrdio da je nakon sastanaka odbora za procjenu održanih u prosincu 2014. X. pokazivao „mržnju u svakom trenutku, i da je svako njegovo djelovanje imalo za cilj ocrniti ga, obraćati mu se svisoka, poniziti ga u javnosti i pred njegovim osobljem”. Osim toga, tužitelj je obavijestio Misiju da je na dan, koji nije točno određen, u veljači ili ožujku 2015. X. ušao u njegov ured te izvršio fizički napad na njega prolivši mu vrući čaj po nogama.

28

Dopisom od 28. kolovoza 2015. voditelj Misije je obavijestio tužitelja da je nakon pritužbe koju je 25. kolovoza 2015. podnio protiv X.-a on odlučio poslati tu pritužbu „na disciplinsku nadležnost” privremenom zamjeniku šefa Misije. Voditelj misije je nadalje u tom dopisu obavijestio tužitelja da je donio odluku kojom se X.-u zabranjuje da mu se približava.

29

U poruci od 30. kolovoza 2015. upućenoj voditelju Misije tužitelj je naveo da „potvrđuje optužbe za fizički napad i uznemiravanje koje je počinio X.” te od adresata poruke zatražio da je smatra službenom pritužbom.

30

U potvrdi od 25. kolovoza 2015. liječnik s kojim se tužitelj savjetovao u Nigeru je zaključio da zdravstveno stanje potonjega zahtijeva prekid rada u trajanju od sedam dana. U drugoj potvrdi izdanoj 27. kolovoza 2015. taj je liječnik objasnio da tužiteljevo psihičko zdravstveno stanje zahtijeva njegovo udaljavanje iz radnog okruženja. Nakon kontrolnog posjeta tog istog dana liječnik je zaključio da nema poboljšanja, da tužitelj psihički pati te da mu čvrsto preporučuje da se vrati u Europu i u što kraćem roku posavjetuje s psihijatrom.

31

Tužitelj je 29. kolovoza 2015. napustio Misiju kako bi otišao u jednu bolnicu u Francuskoj.

32

Nadležni liječnik u bolnici u koju je tužitelj došao propisao mu je 1. rujna 2015. prekid rada do 14. rujna 2015. Psihijatar s kojim se tužitelj savjetovao je 9. rujna 2015. izdao potvrdu prema kojoj se tužitelj nije mogao vratiti na posao prije 25. rujna 2015. Taj je prekid rada isti liječnik produljio u nekoliko navrata, zadnji put do 16. srpnja 2016. Dvije od tih potvrda, izdane 14. listopada i 26. studenoga 2015., upućivale su na „teško depresivno stanje”.

33

Porukom od 6. listopada 2015. Misija je obavijestila tužitelja da na temelju članka 15.3. njegova ugovora o radu on više nema pravo ni na kakvu naknadu od 30. rujna 2015., odnosno 30 dana nakon početka njegova bolovanja.

34

Porukom od 8. listopada 2015. član osoblja Misije obavijestio je tužitelja da je imenovan kao osoba odgovorna za preliminarnu istragu koja je pokrenuta nakon njegove pritužbe protiv X.-a i pitao ga može li doći u Misiju na saslušanje i, u slučaju negativnog odgovora, ima li dodatnih dokaza koje mu želi dostaviti te može li mu dati imena svjedoka za koje želi da se saslušaju.

35

Tužitelj je putem svojih odvjetnika Misiji dostavio dodatne podatke.

36

Dopisom od 26. studenoga 2015. voditelj Misije je obavijestio tužitelja da je disciplinska istraga protiv X.-a zaključena, da je Misijin disciplinski odbor utvrdio povredu Kodeksa ponašanja te predložio mjeru protiv X.-a i, konačno, da je potvrdio odluku Disciplinskog odbora te proveo tu mjeru.

37

Tužitelj je 25. siječnja 2016. putem svojih odvjetnika Misiji postavio zahtjev za naknadu štete na temelju članka 340. stavka 2. UFEU‑a.

38

Dopisom od 8. lipnja 2016. Misija je obavijestila tužitelja da se njegov ugovor ne može produžiti nakon 15. srpnja 2016.

39

Francuska liječnička ordinacija je na Misijin zahtjev 11. srpnja 2016. preporučenom poštom poslanom na adresu u Francuskoj koju je tužitelj dostavio Misiji pozvala tužitelja na liječničku kontrolu koja je bila određena za 13. srpnja 2016. Omotnica s tim pozivom poštom je vraćena navedenoj liječničkoj ordinaciji jer je tužitelj nije podigao.

40

Porukom od 15. srpnja 2016. Misija je obavijestila tužitelja o vraćanju omotnice s pozivom na liječničku kontrolu. Također je navela da liječničke potvrde koje je dostavio od 1. rujna 2015. nisu bile u skladu s pravilima iz njegova ugovora o radu i da stoga Misija sumnja u njihovu valjanost.

41

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 31. listopada 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

42

U okviru mjera upravljanja postupkom propisanih člankom 89. stavkom 3. njegova Poslovnika, Opći je sud pozvao Misiju da dostavi dokument. Misija je na taj zahtjev odgovorila u za to određenom roku.

43

Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (peto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak te je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. stavkom 3. Poslovnika, pozvao stranke da odgovore na neka pitanja. Stranke su u dodijeljenom roku udovoljile tom zahtjevu.

44

Na raspravi održanoj 26. listopada 2017. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud.

45

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

46

Misija od Općeg suda zahtijeva da:

47

Imajući u vidu tekst tužbe, tužitelj u biti traži od Općeg suda da naloži Misiji popravljanje imovinske i neimovinske štete koju mu je nanijela jer je propustila pravodobno istražiti pritužbe zbog uznemiravanja, koje su joj prijavljene u prosincu 2014. i veljači 2015.

48

U svojoj poruci od 28. kolovoza 2015. upućenoj voditelju Misije tužitelj je obavijestio potonjega da ga je X. također fizički napao u veljači ili ožujku 2015. Taj navodni fizički napad međutim nije bio naveden ni u jednoj od poruka iz prosinca 2014. i veljače 2015., koje su prema tužiteljevu mišljenju bile pritužbe zbog uznemiravanja. Točno je da je u svojoj poruci od 30. kolovoza 2015. upućenoj također voditelju Misije tužitelj od potonjeg zatražio da njegovu poruku od 28. kolovoza 2015. smatra službenom pritužbom koja se, među ostalim, odnosi na spomenuti fizički napad. Međutim, ova se tužba ne odnosi na postupanje Misije po porukama od 28. i 30. kolovoza 2015. U ovom se slučaju ispitivanje Općeg suda mora ograničiti na pitanje je li Misija ispunila svoje obveze u pogledu pritužbi zbog uznemiravanja za koje tužitelj smatra da ih je podnio u prosincu 2014. i veljači 2015.

49

Iz tužbe proizlazi da se odnosi na ugovornu odgovornost Misije, u smislu članka 340. stavka 1. UFEU‑a, što je tužitelj uostalom potvrdio u svojem odgovoru na pisana pitanja Općeg suda od 10. listopada 2017. Argumenti koje je Misija iznijela kako bi dokazala da, u ovom slučaju, nisu ispunjeni uvjeti potrebni za postojanje njezine izvanugovorne odgovornosti, u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a, su prema tome potpuno irelevantni.

50

Člankom 12.a Odluke 2012/392, koja se primjenjuje od 16. srpnja 2014. u skladu s člankom 2. Odluke 2014/482 (vidjeti točku 3. ove presude), uvodi se sposobnost Misije da sklapa ugovore i bude stranka u sudskom postupku, čime joj se daje pravna sposobnost. Osim toga, iz članka 7. stavaka 3. i 4. Odluke 2012/392 proizlazi da Misija može zaposliti osoblje na ugovornoj osnovi i da se uvjeti zaposlenja te prava i obveze osoblja nalaze u ugovorima sklopljenima između voditelja Misije i članova osoblja.

51

U skladu sa člankom 272. UFEU‑a, Sud Europske unije nadležan je donositi presude na temelju svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru sklopljenom od strane Unije ili u njezino ime, bez obzira na to radi li se o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru. U ovom slučaju tužiteljev prvi ugovor o radu s Misijom sadržava klauzulu o ugovaranju nadležnosti sudova u Bruxellesu (Belgija). Suprotno tomu, ugovor o radu sklopljen između Misije i tužitelja za razdoblje od 16. srpnja 2014. do 15. srpnja 2015., kao i onaj koji su te dvije stranke sklopile za razdoblje od 16. srpnja 2015. do 15. srpnja 2016. sadržava klauzulu o ugovaranju nadležnosti Suda Europske unije. Budući da su se činjenice koje su dovele do tužbe dogodile tijekom razdoblja obuhvaćenih dvama potonjim ugovorima o radu, ova tužba se može temeljiti na članku 272. UFEU‑a. Usto, prema članku 256. stavku 1. UFEU‑a, Opći sud nadležan je za provođenje postupka i odlučivanje u prvom stupnju u slučaju predmeta i postupaka iz članka 272. UFEU‑a.

52

U skladu s člankom 20. dvaju posljednjih ugovora o radu sklopljenih između tužitelja i Misije, sporovi povezani s tumačenjem tih ugovora moraju se uputiti na arbitražu. Međutim, taj članak izričito propisuje da se time ne dovodi u pitanje mogućnost podnošenja spora Sudu Europske unije. Odredbe tog članka ne protive se dakle tomu da tužitelj podnese ovaj spor Općem sudu.

53

Nadalje, valja istaknuti da je, prema sudskoj praksi, sud Unije nadležan za odlučivanje o tužbama koje se odnose na upravljanje Misija ZSOP‑a njihovim osobljem, čak i ako se to upravljanje odnosi na operacije „na terenu” (vidjeti u tom smislu presudu od 19. srpnja 2016., H/Vijeće i Komisija, C‑455/14 P, EU:C:2016:569, t. 54. do 60.).

54

Opći je sud stoga nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi, kao što to Misija uostalom i ne osporava.

55

Misija osporava dopuštenost tužbe.

56

Kao prvo, što se tiče argumenta koji je Misija istaknula na raspravi, i prema kojem je tužba nedopuštena zato što tužitelj nije poštovao predsudski postupak, dovoljno je istaknuti da je, s obzirom na to da taj argument znači da je tužitelj bio obvezan obratiti se Misiji prije podnošenja ove tužbe, takva obveza svakako bila ispunjena u ovom slučaju. Naime, zahtjev za naknadu štete koji je tužitelj uputio Misiji 25. siječnja 2016., iako se formalno temeljio na članku 340. stavku 2. UFEU‑a, imao je isti predmet kao i ova tužba.

57

Kao drugo, Misija ističe da je ova tužba nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na zaključke o naknadi navodne štete, uzrokovane njezinom odlukom da više ne isplaćuje plaću tužitelju od 30. rujna 2015. (vidjeti točku 33. ove presude). Budući da tužitelj nije podnio žalbu na ovu odluku Misije, ona se više ne može dovesti u pitanje putem zahtjeva za naknadu štete. U tom pogledu dovoljno je istaknuti da tužitelj svoju tužbu kao takvu ne temelji na naknadi štete vezanoj uz Misijinu odluku da mu više ne isplaćuje plaću od 30. rujna 2015. Naime, ova tužba se odnosi na štete koje proizlaze iz činjenice da Misija nije pokrenula istragu po pritužbama zbog uznemiravanja koju je tužitelj smatrao pokrenutom u prosincu 2014. i veljači 2015., od kojih je jedna nastala ukidanjem njegove plaće. Prema tome, ovaj argument treba odbiti, a da nije potrebno odlučiti o pitanju je li tužitelj bio obavezan podnijeti žalbu protiv odluke o prestanku isplate plaće od 30. rujna 2015.

58

Kao treće, u svojem odgovoru od 11. listopada 2017. na pisana pitanja Općeg suda, i u okviru svojih očitovanja o francuskom pravu, Misija je tvrdila da bi u nedostatku preciznih, objektivnih i dosljednih činjenica na temelju kojih se može pretpostaviti uznemiravanje, Opći sud morao tužbu proglasiti nedopuštenom. Na raspravi, u odgovoru na pitanje Općeg suda, Misija je tvrdila da se ovaj zaključak nameće neovisno o pravu koje je u ovom slučaju primjenjivo. Taj argument treba, u svakom slučaju, odbiti s obzirom na to da se ova tužba ne temelji na šteti zbog navodnog uznemiravanja, nego na šteti koja proizlazi iz činjenice da Misija nije pokrenula istragu o pritužbi zbog uznemiravanja koju je tužitelj smatrao pokrenutom u prosincu 2014. i veljači 2015.

59

Kao četvrto i posljednje, također se treba odbiti argument koji Misija pokušava temeljiti na sadržaju poruke upućene voditelju Misije 30. kolovoza 2015. Točno je da u toj poruci tužitelj navodi da „službeno potvrđuje da nema prigovora” u vezi s „činjenicom da preliminarna istraga koju je naložio [voditelj Misije] nije provedena odnosno da je provedena bez njegova svjedočenja”. Međutim, kao što je tužitelj istaknuo na raspravi, ta se napomena ne može smatrati odricanjem od mogućnosti podnošenja tužbe pred Općim sudom. Naime, takvo odricanje mora biti jasno i nedvosmisleno da bi moglo dovesti u pitanje dopuštenost tužbe. To nije slučaj u ovom predmetu. U tom pogledu dovoljno je istaknuti da se primjedbom koju navodi Misija uopće ne spominje mogućnost podnošenja tužbe Općem sudu.

60

S obzirom na sve prethodno navedeno, ovu tužbu treba smatrati dopuštenom.

61

Na temelju članka 340. stavka 1. UFEU‑a „ugovorna odgovornost Unije uređuje se pravom koje je mjerodavno za predmetni ugovor“.

62

U ovom slučaju, u tužiteljevim se ugovorima o radu ne navodi pravo koje je na njih primjenjivo.

63

U odgovoru na pitanje Općeg suda o tom pitanju tužitelj je istaknuo da, pravni temelj Misijine odgovornosti čine, kao prvo, odredbe tih ugovora, uključujući Kodeks ponašanja i akti Unije na temelju kojih su ti ugovori sklopljeni. Podredno valja se pozvati na Nigerski građanski zakonik, osobito njegov članak 1134. prvi stavak.

64

Misija sa svoje strane tvrdi da njezina ugovorna odgovornost proizlazi iz ugovora o radu koje je sklopila s tužiteljem. Ako bi u izvanrednom slučaju Opći sud morao provjeravati nacionalno pravo u tom području, relevantne bi bile odredbe francuskog prava, a osobito francuskog Zakonika o radu.

65

Na raspravi, u odgovoru na pitanja Općeg suda u tom pogledu, stranke su potvrdile da smatraju da je za ispitivanje moguće ugovorne odgovornosti Misije dovoljno ispitati predmetne ugovore o radu, uključujući odredbe Kodeksa ponašanja, te da nije potrebno upućivati na nacionalno pravo.

66

Opći sud smatra da se ova tužba zapravo može ispitati samo na temelju dotičnih ugovora o radu, uključujući odredbe Kodeksa ponašanja koji čine njihov sastavni dio, s obzirom na opća načela prava Unije u području ugovorne odgovornosti. U skladu s tim načelima, moraju biti ispunjena tri uvjeta da bi se uspjelo s tužbom zbog ugovorne odgovornosti, odnosno, kao prvo, da predmetna institucija nije ispunila svoje ugovorne obveze, zatim, da je tužitelj pretrpio štetu i, konačno, da postoji uzročna veza između postupanja navedene institucije i štete.

67

Stoga nije potrebno ispitati jesu li, kako je tužitelj istaknuo na raspravi, dokazi koje je Misija podnijela za utvrđivanje moguće primjene francuskog prava bili nedopušteni.

68

Tužitelj tvrdi da, unatoč činjenici da je Misiji putem elektroničkih poruka od 17. prosinca 2014., 7. i 9. veljače 2015. podnio pritužbe koje se odnose na uznemiravanje koje je počinio suradnik, a čija je bio žrtva, Misija nije istražila te pritužbe, kršeći pritom više odredbi točke 8.4. Kodeksa ponašanja.

69

Prema tužiteljevu mišljenju, tu povredu karakterizira činjenica da je, s jedne strane, zamjenik voditelja Misije, S., u poruci od 10. veljače 2015., sam smatrao da se tužiteljeve poruke od 7. i 9. veljače 2015. trebaju smatrati službenom pritužbom zbog uznemiravanja i da je slijedom toga predložio pokretanje preliminarne istrage te je, s druge strane, taj prijedlog istog dana izričito odobrio voditelj Misije. Međutim, po toj se odluci o pokretanju preliminarne istrage uopće nije dalje postupalo.

70

U tom pogledu, tužitelj ističe da je točkom 8.4.1. Kodeksa ponašanja propisano da se u slučaju prijave povrede odredbi tog kodeksa mora pokrenuti preliminarna istraga. Prema tome, Misiji nije imala pravo na marginu prosudbe jednom kad je saznala za tužiteljevu dojavu i smatrala je službenom pritužbom.

71

Misija je stoga na osobito težak način povrijedila ugovorna pravila, odnosno ona koja je sama utvrdila u području pravilnog ponašanja i unutarnjih istraga. Cilj je tih pravila zaštita osoblja Misije, osobito u slučajevima uznemiravanja ili zastrašivanja od strane kolega.

72

Tužitelj dodaje da je u poruci od 9. veljače 2015. već istaknuo da mu je situacija u kojoj se tada nalazio narušila zdravstveno stanje, o čemu je zamjenik voditelja Misije obavijestio njezina voditelja.

73

Misija osporava te navode.

74

Iz točke 8.4.1. Kodeksa ponašanja proizlazi da se u slučaju navodne povrede, osobito odredaba navedenog kodeksa, koja je prijavljena ili otkrivena pokreće preliminarna istraga. Iz toga slijedi da je, kao što tužitelj tvrdi, pokretanje preliminarne istrage u takvom slučaju obvezno, te da u tom pogledu Misija ne raspolaže marginom prosudbe.

75

Osim toga, valja istaknuti da odredbe točke 8.4.1. Kodeksa ponašanja treba tumačiti zajedno s odredbama njegove točke 7.1., prema kojima članovi osoblja Misije imaju pravo i obvezu u pisanom obliku voditelju Misije podnijeti pritužbu u svakom slučaju navodne povrede, prijestupa ili nesposobnosti (vidjeti točku 9. ove presude). Iz tih odredbi proizlazi da član osoblja Misije, koji smatra da je žrtva uznemiravanja i koji želi da se o tom pitanju pokrene istraga, mora podnijeti pisanu pritužbu i uputiti je voditelju Misije. Budući da točka 8.4.3. Kodeksa ponašanja upućuje na „inkriminiranog člana osoblja” u tom kontekstu, jasno je da se pritužba mora odnositi na identificiranu osobu.

76

Što se tiče, u prvom redu, tužiteljeve poruke od 17. prosinca 2014., ti uvjeti očito nisu ispunjeni.

77

Kao prvo, nesporno je da u toj poruci tužitelj nije otkrio X.-ov identitet. Činjenica da iz te poruke proizlazi da se radi o ocjenjivaču koji je član povjerenstva za odabir, kojeg je tužitelj identificirao, i da su u tom odboru postojala samo tri ocjenjivača, od kojih dva muškarca, ne utječe na taj zaključak.

78

Kao drugo, iako je tužitelj u svojoj poruci od 17. prosinca 2014. strogo kritizirao stajalište koje je X. zauzeo tijekom rasprava unutar odbora za procjenu, on nije imao nikakav poseban prigovor koji bi odavao da je smatrao X.-ovo ponašanje uznemiravanjem. Točno je da je u tužbi tužitelj tvrdio da je u svojoj poruci od 17. prosinca 2014. prijavio X.-ov sukob interesa što se tiče pregovaračkog postupka koji je bio predmet rasprave u Odboru za procjenu. Uz činjenicu da se u tužiteljevoj poruci od 17. prosinca 2014. ne navodi ništa u tom smislu, potonji uopće nije objasnio kako je takav sukob interesa mogao dovesti do uznemiravanja. U svakom slučaju, tužitelj nije objasnio kako je činjenica da je Misija eventualno propustila pokrenuti preliminarnu istragu o takvom sukobu interesa mogla dovesti do njezine ugovorne odgovornosti prema njemu.

79

Kao treće, treba napomenuti da je u poruci od 17. prosinca 2014. tužitelj naveo da je spreman sastaviti „potkrijepljeno detaljno izvješće” za voditelja Misije ako to primatelj poruke želi. Međutim, tužitelj nije tvrdio da je nakon toga voditelju Misije poslao takvo izvješće ili podnio pritužbu protiv X.-ovog ponašanja unutar predmetnog odbora za procjenu.

80

Kao četvrto i posljednje, valja primijetiti da je u tužbi sam tužitelj tvrdio da je po prvi puta prijavio uznemiravanje u veljači 2015.

81

Što se tiče, kao drugo, poruke koju je tužitelj poslao M.-u, privremenom voditelju administracije Misije, 7. veljače 2015., valja istaknuti da je u toj poruci tužitelj dostavio X.-ovo ime i naveo njegova određena ponašanja koja je smatrao neprimjerenima te izrazio nadu da će se uspjeti pronaći rješenje. Međutim, valja napomenuti i to da se u toj poruci tužitelj ograničio na traženje M.-ove pomoći zbog X.-ova ponašanja objašnjavajući da je došao do zaključka da se u tom trenutku ne osjeća obveznim podnijeti službenu pritužbu voditelju Misije. Poruka od 7. veljače 2015. se kao takva ne može smatrati pritužbom u smislu točke 7.1. Kodeksa ponašanja.

82

Kao treće, što se tiče poruke koju je tužitelj poslao M.-u 9. veljače 2015., valja istaknuti da je ta poruka tužiteljev odgovor na poruku od 9. veljače 2015. kojom je M. odgovorio na poruku od 7. veljače 2015. U tom odgovoru M. je iznio tri mogućnosti, uključujući onu koja se sastoji u podnošenju službene pritužbe voditelju Misije. Kako je Misija pravilno primijetila, u poruci od 9. veljače 2015. tužitelj nije odabrao nijednu od navedenih mogućnosti, istodobno izražavajući želju za upravnim rješenjem. Osim toga, činjenica da je u poruci od 9. veljače 2015. tužitelj spomenuo mogućnost da Misijin privremeni voditelj uprave obavijesti voditelja Misije o problemima s X.-om „dok se [on] ne osjeti dovoljno dobro [za] podnošenje službene pritužbe” ukazuje na to da je smatrao da još nije podnio takvu pritužbu. Naposljetku, trebalo bi napomenuti da poruka od 9. veljače 2015. nije bila upućena voditelju Misije, iako se u skladu s točkom 7.1. Kodeksa ponašanja njemu treba podnijeti pritužbu zbog uznemiravanja.

83

Bez obzira na te elemente, Opći sud smatra da je istodobno i legitimno i prikladno da Misija smatra tužiteljeve poruke od 7. i 9. veljače 2015. zajedno službenom pritužbom.

84

Kao prvo, valja napomenuti da je u svojoj poruci od 9. veljače 2015. tužitelj, suprotno onome što tvrdi Misija, pojasnio da se smatra žrtvom „uznemiravanja” od strane X.-a.

85

Kao drugo, iako tužitelj nije izričito odabrao jednu od tri mogućnosti koje su mu bile iznesene, on je u elektroničkoj poruci od 9. veljače 2015. obavijestio M.-a da se nakon incidenta spomenutog u toj poruci osjećao loše te je otišao kod bolničarke koja mu je dala lijek. Tužitelj je dodao da je imao laganu vrtoglavicu od lijeka, ili od tog ponašanja koje je smatrao oblikom uznemiravanja, i da zbog toga ne može odgovoriti na M.-ov prijedlog. Također je spomenuo mogućnost da se voditelja Misije obavijesti o njegovim problemima s X.-om dok mu ne bude bolje i ne bude u stanju podnijeti službenu pritužbu. Iz tih očitovanja proizlazi da se tužitelj smatrao žrtvom uznemiravanja, da je imao zdravstvene probleme povezane s tim uznemiravanjem i da mu njegovo zdravstveno stanje nije dopuštalo podnijeti službenu pritužbu zbog uznemiravanja u tom trenutku. Očito je da je Misija morala uzeti u obzir te dodatne elemente prilikom odlučivanja o daljnjim koracima nakon tužiteljeve poruke od 9. veljače 2015. Posebice je na Misiji, da zbog dužnosti brižnog postupanja, uzme u obzir činjenicu da, iako je član njezina osoblja utvrdio moguće činjenice uznemiravanja, on u tom trenutku nije bio u mogućnosti podnijeti valjani zahtjev zbog zdravstvenih tegoba koje su, prema mišljenju te osobe, bile povezane s tim uznemiravanjem.

86

Kao treće, u poruci od 9. veljače 2015. tužitelj je istaknuo da se pouzdaje u M.-ovu prosudbu i da bi mu, ako M. zaključi da postoji ozbiljan problem na koji treba ukazati voditelju Misije, bio zahvalan kada bi on o tome obavijestio potonjega. Iz toga slijedi da je tužitelj povjerio M.-u da procijeni koje daljnje korake treba poduzeti u pogledu njegovih poruka. U tom pogledu također treba uzeti u obzir M.-ovu konkretnu ocjenu u ovom predmetu.

87

Kao četvrto, valja istaknuti da je u svojem odgovoru od 10. veljače 2015. M. obavijestio tužitelja da „s obzirom na dužnost brižnog postupanja te ozbiljnost činjenica koje mu je [on] priopćio smatra da nema druge mogućnosti osim prosljeđivanja njegove poruke [voditelju Misije i njegovu zamjeniku], koji su jedini nadležni u Misiji za kodeks ponašanja i rješavanje takvog disciplinskog pitanja”.

88

Što se tiče M.-ove poruke od 10. veljače 2015. i njegova daljnjeg postupanja po njoj, valja istaknuti sljedeće.

89

Kao prvo, adresati poruke od 10. veljače 2015. bili su i voditelj Misije i njegov zamjenik. Osim toga, iz pismena priležećih spisu proizlazi da su dvije poruke od 7. i 9. veljače 2015. doista proslijeđene voditelju Misije 10. veljače 2015. Međutim, iako se točkom 7.1. Kodeksa ponašanja zahtijeva da se pritužbe na koje upućuje ta odredba podnose voditelju Misije, ona ne precizira da se pritužba obvezno mora uputiti izravno voditelju Misije i da je isključena mogućnost da tu pritužbu voditelju Misije podnese treća osoba koja ju je primila od njezina podnositelja, uz njegov pristanak.

90

Kao drugo, iz M.-ove poruke od 10. veljače 2015. proizlazi da se on, suprotno tvrdnjama Misije, nije ograničio na to da obavijesti voditelja Misije o problemima koje je tužitelj imao s X.-om, čekajući službenu pritužbu koju je tužitelj mogao, prema potrebi, uputiti voditelju Misije. Upravo suprotno, iz teksta poruke jasno proizlazi da je M. smatrao da se u konkretnom slučaju radilo o disciplinskom pitanju kojim su se trebala baviti nadležna tijela Misije. Naime, da je M. samo želio obavijestiti šefa Misije o tužiteljevim problemima, ne bi bilo potrebe da poruku pošalje i zamjeniku voditelja Misije te da se naglasi da su ta dva adresata „jedina nadležna tijela Misije odgovorna za Kodeks ponašanja i za rješavanje takvih disciplinskih pitanja”.

91

Kao treće, valja primijetiti da je u poruci upućenoj voditelju Misije kasnije 10. veljače 2015. S., zamjenik voditelja Misije, ustvrdio da se tužitelj žali na X.-ovo ponašanje i predložio da se tužiteljeve poruke od 7. i 9. veljače 2015. smatraju pritužbom koja dovodi do pokretanja disciplinskog postupka. S. je dodao da će, ako voditelj Misije naloži takvu mjeru, poduzeti korake za pokretanje preliminarne istrage u pogledu navodnih činjenica o uznemiravanju i zlostavljanju. Treba također napomenuti da se voditelj Misije u odgovoru koji je 10. veljače 2015. poslao zamjeniku načelnika Misije složio s njegovim prijedlogom. Iz te korespondencije proizlazi da su i voditelj Misije i njegov zamjenik bili mišljenja da se tužiteljeve poruke od 7. i 9. veljače 2015. mogu i moraju smatrati pritužbom u smislu Kodeksa ponašanja i da se treba pokrenuti preliminarna istraga.

92

Činjenica da se radilo o unutarnjoj korespondenciji o kojoj tužitelj nije bio obaviješten do kraja kolovoza 2015. nije relevantna u tom pogledu jer je u ovom slučaju jedino važan način na koji je Misija protumačila tužiteljeve poruke od 7. i 9. veljače 2015. Isti se zaključak nameće u pogledu Misijina argumenta prema kojem voditelj Misije nije imao ovlast narediti pokretanje preliminarne istrage. Čak i da je to bio slučaj, suprotno premisi na kojoj se sam zamjenik voditelja Misije temeljio u poruci od 10. veljače 2015., to ne utječe na zaključak prema kojem su i voditelj Misije i njegov zamjenik smatrali da u predmetnom slučaju treba pokrenuti preliminarnu istragu. Stoga nije potrebno ispitati treba li navedeni argument Misije u svakom slučaju odbaciti kao nepravodoban i stoga nedopušten, kao što je to tužitelj istaknuo na raspravi.

93

Kao četvrto, budući da iz njegove poruke od 10. veljače 2015. proizlazi da će M. proslijediti tužiteljeve poruke od 7. i 9. veljače 2015. voditelju Misije i njegovu zamjeniku kako bi im se omogućilo provođenje mjera propisanih Kodeksom ponašanja, tužitelj uopće nije morao poduzeti daljnje korake u tom pogledu. Konkretno, tužitelj se više nije trebao obratiti voditelju Misije o tom pitanju da bi mu podnio službenu pritužbu vezano uz činjenice iznesene u porukama od 7. i 9. veljače 2015. M.-ova poruka ne upućuje na činjenicu da bi podnošenje takve pritužbe bilo potrebno. Isto vrijedi i za razmjenu poruka od 10. veljače 2015. između voditelja Misije i njegova zamjenika.

94

Na petom i posljednjem mjestu, valja istaknuti da je u elektroničkoj poruci od 9. veljače 2015. tužitelj inzistirao, u slučaju da M. smatra da treba pronaći rješenje na razini uprave, da potonji razmisli o privremenim mjerama koje se mogu poduzeti kako bi mu se osigurala zaštita, odnosno o zabrani X.-u da ulazi u njegov ured i obraća mu se dok se ne pronađe rješenje. Međutim, nesporno je da nakon tog zahtjeva, u to vrijeme, nisu poduzeti nikakvi daljnji koraci. Iako je Misija bila mišljenja da je tužitelj tek trebao uputiti službenu pritužbu voditelju Misije kako bi se omogućilo pokretanje preliminarne istrage, ona je u očekivanju takve pritužbe trebala odlučiti o navedenom zahtjevu.

95

Ta se razmatranja ne dovode u pitanje okolnošću da je u poruci od 30. kolovoza 2015., tužitelj od voditelja Misije zatražio da navedenu poruku smatra službenom pritužbom. Naime, kao što je to navedeno u točkama 91. do 93. ove presude, i voditelj Misije i njegov zamjenik su smatrali da su tužiteljeve poruke od 7. i 9. veljače 2015. službena pritužba i da se mora pokrenuti preliminarna istraga, tako da u tom stadiju tužitelj više nije trebao poduzimati dodatne korake.

96

S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud smatra da činjenica da nakon tužiteljevih poruka od 7. i 9. veljače 2015. nije pokrenuta nikakva preliminarna istraga predstavlja povredu točke 8.4. Kodeksa ponašanja i, stoga, ugovornu povredu koja se može pripisati Misiji.

97

Nijedan od ostalih argumenata koje Misija ističe protiv tog zaključka nije uvjerljiv.

98

Kao prvo, Misija upućuje na objašnjenje koje je njezin voditelj iznio u svojoj poruci od 25. kolovoza 2015., odnosno da je dojma, s obzirom na to da nije dobio odgovor zainteresiranih strana, da je njegov zamjenik bio sposoban sporazumno riješiti spor između tužitelja i X.-a. Međutim, misija ne poriče da nije došlo do takvog rješenja. U svakom slučaju, kao što to tužitelj pravilno ističe, na voditelju je Misije da se raspita o nastavku preliminarne istrage o čijem se pokretanju dogovorio sa svojim zamjenikom.

99

Kao drugo, misija sugerira da preliminarna istraga nije bila potrebna s obzirom na to da činjenice koje je naveo tužitelj nisu predstavljale uznemiravanje i nisu bile potkrijepljene dovoljnim dokazima. Ova se tvrdnja mora odbiti. S jedne strane, Misija nije utvrdila da nijedna činjenica iznesena u porukama od 7. i 9. veljače 2015. nije mogla predstavljati slučaj uznemiravanja, u smislu točke 2.5. Kodeksa ponašanja. S druge strane, iz Kodeksa ponašanja ni na koji način ne proizlazi da je preliminarna istraga opravdana samo ako je podnositelj pritužbe već podnio dovoljno dokaza kako bi se utvrdilo da je zaista došlo do uznemiravanja.

100

Kao treće, Misija tvrdi da između veljače i kolovoza 2015. tužitelj nije zatražio informacije o istrazi koja je, prema njegovu mišljenju, trebala biti pokrenuta u veljači 2015. Međutim, Misija nije objasnila kako bi to moglo biti relevantno za odgovor na pitanje je li počinila povredu ugovora jer nije pokrenula preliminarnu istragu u pogledu tužiteljevih poruka od 7. i 9. veljače 2015. Isti zaključak nameće se u odnosu na Misijin argument prema kojem, u razdoblju između veljače i kolovoza 2015. tužitelj nije prijavio nikakav problem i nije obavijestio Misiju o eventualnoj potrebi za psihološkom pomoći.

101

Kao četvrto i posljednje, činjenica na koju se poziva Misija prema kojoj je ona zadržala tužiteljev ugovor o radu na snazi, iako ga je mogla okončati, zbog toga što ona tužiteljevo ponašanje smatra teškom povredom – osobito uvrede i klevete kojima se služio u porukama koje je uputio Misiji 28. i 30. kolovoza 2015. – nije relevantna za odgovor na pitanje je li Misija propustivši pokrenuti preliminarnu istragu u veljači 2015. povrijedila ugovor.

102

Prva vrsta štete na koju se poziva tužitelj je neimovinske naravi. Zbog inertnosti Misije nastavio je trpjeti uznemiravanje od veljače do kolovoza 2015., što se moglo i moralo izbjeći. Prema tužiteljevu mišljenju, to se „pogoršanje” očituje u težini njegova zdravstvenog stanja u trenutku odlaska iz Misije, kao i liječenjem lijekovima koje su mu liječnici morali prepisati. Neimovinsku štetu također čine daljnji medicinski događaji povezani s tim uznemiravanjem, tj. teško depresivno stanje u kojem se i dalje nalazi, lijekovi koje zbog toga mora uzimati i činjenica da zbog bolovanja ne može biti profesionalno aktivan.

103

Tu neimovinsku štetu pogoršalo je stajalište Misije u razdoblju u kojem je tužitelj prestao s radom. S jedne strane, ona nije poduzela nikakvu inicijativu da ga vrati na posao. Upravo suprotno, Misija mu je tek 11. srpnja 2016. na službenu adresu poslala poziv za navodnu liječničku kontrolu, uostalom s upitnom pravnom osnovom, koja se trebala održati samo dva dana kasnije, znajući da je zapravo boravio drugdje. S druge strane, Misija je dovela u pitanje valjanost svih liječničkih potvrda jer su bile poslane elektroničkom poštom, iako je nakon primitka prve potvrde potvrdila da dostava poštom nije bila potrebna. Takvo ponašanje nije bilo brižno već se radilo o nelojalnom postupanju u zloj vjeri. Ona je tako pridonijela pogoršanju tužiteljeve neimovinske štete.

104

Prema tužiteljevu mišljenju, njegova se neimovinska šteta može procijeniti ex aequo et bono na iznos od 70000 eura.

105

Druga vrsta štete na koju se tužitelj poziva imovinske je naravi. Misija mora platiti naknadu štete koja je jednaka plaći za razdoblje od 29. rujna 2015., datuma kad mu je prekinuta isplata plaće zbog toga što je prestao raditi, do 15. srpnja 2016., datuma na koji je istekao njegov treći ugovor o radu s Misijom, kao i kamatama i novčanoj naknadi za njegova prava na godišnji odmor. Naime, do njegovih je bolovanja došlo zbog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja povezanog s uznemiravanjem na radnom mjestu kojemu je bio izložen. Iznos koji mora platiti na temelju tužiteljevih neisplaćenih plaća između 1. rujna 2015. i 15. srpnja 2016. ukupno iznosi 73774 EUR.

106

Prema tužiteljevu mišljenju, treća je vrsta štete također imovinske naravi, i sastoji se od gubitka prilike za produljenje ugovora o radu. Naime, nemogućnost da se provede ocjena njegova učinka bila je jedini razlog zbog kojeg njegov ugovor nije bio obnovljen. S obzirom na njegov izvrstan učinak u prošlosti i daljnju potrebu Misije za uslugama službenika odgovornog za nabavu, njegovi izgledi za produljenje ugovora morali su biti najmanje 80 %. Slijedom toga, morala bi mu se dodijeliti naknada štete u iznosu koji odgovara 80 % svih plaća koje bi tužitelj primio da mu je obnovljen ugovor.

107

Misija osporava te tužiteljeve argumente.

108

U tom pogledu valja istaknuti, u pogledu tužiteljeva zdravstvenog stanja, da on naime nije, kao što ističe Misija, podnio nijedno stručno medicinsko mišljenje kako bi potkrijepio svoj zahtjev za naknadu štete.

109

Međutim, iz spisa proizlazi da je liječnik kojem se tužitelj obratio u Nigeru krajem kolovoza 2015. utvrdio da tužitelj ima psihičkih problema. Osim toga, iz spisa također proizlazi da je tužitelj prestao raditi od 25. kolovoza 2015. do isteka svojeg ugovora o radu s Misijom u srpnju 2016. Naposljetku, iz toga proizlazi da u potvrdama kojima se odobrava prestanak rada psihijatar kojemu se tužitelj obratio u Francuskoj nekoliko puta upućuje na „teško depresivno stanje”.

110

Točno je da iz sadržaja spisa proizlazi da tužiteljevo zdravstveno stanje nije bilo takvo da bi zahtijevalo bolničko liječenje u Nigeru ili Francuskoj. Također je točno da nije potvrđen tužiteljev navod prema kojem je težina njegova zdravstvenog stanja krajem kolovoza 2015. potvrđena terapijom lijekovima koju su mu liječnici morali prepisati jer se u liječničkim potvrdama koje je tužitelj podnio Općem sudu ne spominje terapija lijekovima. Ipak, iz dokumentacije dostupne Općem sudu proizlazi da se tužiteljevo zdravstveno stanje znatno pogoršalo i da je do tog pogoršanja došlo nakon što je tužitelj porukama od 7. i 9. veljače 2015. skrenuo Misiji pozornost na to da smatra da ga X. uznemirava.

111

U tim okolnostima Opći sud smatra da se ne može poreći postojanje neimovinske štete vezane uz to pogoršanje tužiteljeva zdravstvenog stanja.

112

Što se tiče navodne imovinske štete koju navodi tužitelj, nesporno je da je isplata njegove plaće obustavljena 29. rujna 2015. i da je tužitelj zato izgubio ostatak plaće koja bi mu pripala u skladu s njegovim zadnjim ugovorom o radu, sve do njegova isteka, da je on bio u mogućnosti nastaviti raditi, kao i prava na godišnji odmor u tom razdoblju. Točno je da članak 15.7. zadnjeg tužiteljeva ugovora o radu navodi da se izostanci zbog bolesti smatraju istovjetnima razdobljima aktivne službe u trajanju od najviše 30 kalendarskih dana i da nakon tog roka ne postoji pravo koje obuhvaća razdoblje odsutnosti zbog bolesti. Međutim, činjenica da je navedena odredba Misiji omogućila, ili je čak obvezala, da obustavi isplatu plaće tužitelju ne utječe na zaključak da je potonji izgubio plaću koju bi zaradio te da je stoga pretrpio imovinsku štetu.

113

U pogledu mogućnosti dobivanja dodatnog ugovora o radu, točno je da tužitelj nije imao stečeno pravo produljenja svojeg ugovora o radu s Misijom. Potonja međutim nije dovela u pitanje tužiteljev argument prema kojem se, uzimajući u obzir izvrstan učinak ostvaren u prošlosti i daljnju potrebu Misije za vrstom usluge koju je pružao, njegovi izgledi za produljenje ugovora za godinu dana trebaju procijeniti na najmanje 80 %. Naime, Misija se u tom pogledu ograničila na isticanje da joj kratko vrijeme u kojem je tužitelj radio tijekom ukupnog razdoblja obuhvaćenog njegovim trećim ugovorom o radu nije dopustilo da ocijeni njegov učinak u svrhu eventualnog produljenja njegova ugovora. Međutim, tužitelj tvrdi da je upravo povreda ugovora koju je počinila Misija utjecala na njegovo zdravstveno stanje tako da se nije mogao vratiti na posao. U tim se okolnostima ne može poreći ni postojanje imovinske štete u vezi s gubitkom prilike za sklapanje novog ugovora.

114

Drugim argumentima koje je Misija istaknula u tom kontekstu ne mogu se dovesti u pitanje ti zaključci.

115

Kao prvo, argument Misije prema kojem tužitelj od početka 2015. od kolega nije skrivao da traži način odlaska iz Misije, usto što nije potkrijepljen konkretnim dokazima, ne može dovesti u pitanje zaključak da mu se zdravstveno stanje znatno pogoršalo između veljače i kolovoza 2015.

116

Kao drugo, ni činjenicom da tužitelj nikada nije kontaktirao Misiju u pogledu mogućih psiholoških poteškoća u razdoblju od veljače do kolovoza 2015. te da nije upitao Misiju o koracima koje je poduzela povodom poruka od 7. i 9. veljače 2015. prije kolovoza 2015. ne može se dovesti u pitanje taj zaključak.

117

Kao treće, isti se zaključak očito nameće kada je riječ o Misijinom argumentu prema kojem je tužitelj organizirao odlazak iz Misije krajem kolovoza 2015. na način koji sugerira da se nije namjeravao u nju vratiti.

118

Misija je nadalje navela određene argumente koji se odnose na razdoblje koje je započelo nakon tužiteljeva odlaska s njegova radnog mjesta do kraja kolovoza 2015. S jedne strane, Misija tvrdi da je tužitelj propustio primiti Misijine zahtjeve da se podvrgne liječničkoj procjeni kako bi se procijenilo njegovo zdravstveno stanje i njegova eventualna radna nesposobnost. S druge strane, tužiteljeva odsutnost s radnog mjesta bila je neopravdana i stoga ne može dovesti do naknade štete s obzirom na to da je tužitelj propustio dostaviti valjane i provjerljive zdravstvene potvrde, da je boravio na mjestu koje nije bilo poznato Misiji i da nije bilo moguće provesti liječničku procjenu odnosno kontrolu iz razloga koji se mogu pripisati tužitelju. Međutim, Opći sud smatra da je potrebno ispitati te argumente samo ako tužitelj može utvrditi uzročnu vezu između Misijine povrede ugovora i imovinske i neimovinske štete pretrpljene tijekom razdoblja nakon njegova odlaska iz Misije, što valja dakle ispitati u nastavku.

119

Tužitelj tvrdi da je zbog Misijine inertnosti situacija u pogledu uznemiravanja prijavljena u veljači 2015. potrajala, pogoršala se i dovela do toga je prestao raditi zbog bolesti, počevši od 25. kolovoza 2015. Utvrđeno je da je taj prekid rada među ostalim bio posljedica depresivnog stanja, kvalificiranog kao teškog, povezanog s uznemiravanjem doživljenim na radnom mjestu. Ovaj posljednji aspekt, koji je istaknuo tužiteljev liječnik, u dovoljnoj mjeri dokazuje uzročnu vezu između Misijine povrede ugovorne obveze i štete koju je pretrpio tužitelj. Tužitelj dodaje da su mu antidepresivi prvi put prepisani u veljači 2015. i to usprkos višegodišnjoj službi u Misiji u često neprijateljskim uvjetima. Osim toga, prvi je put bio na bolovanju od 9. do 13. veljače 2015., odnosno odmah nakon prve prijave za uznemiravanje.

120

Misija osporava tužiteljeve argumente. Prema Misiji, ne postoji uzročna veza između njezina postupanja i navodne štete.

121

Iz sudske prakse proizlazi da se, u pogledu izvanugovorne odgovornosti Unije, potonja može smatrati odgovornom samo za štetu koja dovoljno izravno proizlazi iz nezakonitog ponašanja institucije (vidjeti presudu od 24. listopada 2000., Fresh Marine/Komisija, T‑178/98, EU:T:2000:240, t. 118. i navedenu sudsku praksu; rješenje od 9. studenoga 2016., Jenkinson/Vijeće i dr., T‑602/15, EU:T:2016:660, t. 49.). Opći sud smatra da isto vrijedi u odnosu na ugovornu odgovornost Unije.

122

Kao prvo, valja ispitati postojanje izravne veze između postupanja Misije i neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj.

123

U tom pogledu, Opći sud utvrđuje da tužitelj nije podnio nijedan dokument koji neprijeporno dokazuje da su njegove neimovinske štete prouzročene zbog ugovorne povrede koju je u predmetnom slučaju počinila Misija. Osobito ne proizlazi iz dokaza koje je podnio tužitelj, suprotno njegovim tvrdnjama, da je njegov liječnik utvrdio da je pogoršanje njegova zdravstvenog stanja bilo povezano s uznemiravanjem koje je doživio na radnom mjestu. Činjenica da je u potvrdi od 14. listopada 2015. psihijatar koji ga je pregledao napomenuo da se tužitelj žalio na uznemiravanje na radnom mjestu ne predstavlja takvo utvrđenje s obzirom na to da se radilo o tužiteljevoj primjedbi o kojoj se njegov liječnik nije izjašnjavao.

124

Međutim, potrebno je uzeti u obzir sljedeće elemente u tom kontekstu.

125

Kao prvo, u poruci od 9. veljače 2015. tužitelj je obavijestio Misiju o zdravstvenim problemima koje je imao nakon događaja u vezi s X.-om, o kojem je bila riječ u toj istoj poruci. Nadalje, iz dokaza koje je podnio tužitelj proizlazi da je potonji nakon toga prvi put prestao raditi od 9. do 13. veljače 2015. U tim okolnostima Misija nije mogla zanemariti da je propust odgovarajućeg postupanja po tužiteljevim porukama od 7. i 9. veljače 2015. mogao dovesti do opasnosti da će se tužiteljevo zdravstveno stanje još više pogoršati. U tom kontekstu, treba napomenuti da je prilikom pokretanja preliminarne istrage krajem kolovoza 2015. voditelj Misije istodobno donio odluku o zabrani X.-u da se približava tužitelju, s trenutačnim učinkom.

126

Kao drugo, i kako je već napomenuto (vidjeti točku 110. ove presude), nesporno je da je do znatnog pogoršanja tužiteljeva zdravstvenog stanja došlo krajem kolovoza 2015. i da tužitelj tvrdi da je to pogoršanje rezultat činjenice da u veljači 2015. nije pokrenuta nikakva preliminarna istraga. Točno je da Misija sugerira da se to pogoršanje moglo dogoditi i zbog drugog razloga, a ne uznemiravanja ili činjenice da ona nije pokrenula preliminarnu istragu u veljači 2015. U tom pogledu, Misija tvrdi da potvrde liječnika kojeg je tužitelj posjetio u Nigeru krajem kolovoza 2015. upućuju na uvjete života u okviru Misije kao uzrok koji je doveo do pogoršanja njegova zdravstvenog stanja. Međutim, taj argument nije potkrijepljen navedenim potvrdama u kojima se dotični liječnik ograničio na zaključak da tužitelj ima psihičke probleme i da njegovo zdravstveno stanje zahtijeva udaljavanje iz radnog okruženja.

127

Kao treće, Misija priznaje da je istraga koju je pokrenula krajem kolovoza 2015. dovela do zaključka da je X. povrijedio Kodeks ponašanja.

128

S obzirom na te okolnosti, Opći sud smatra da postoji niz dovoljno uvjerljivih indicija da bi se moglo smatrati da postoji izravna veza između, s jedne strane, činjenice da Misija nije pokrenula preliminarnu istragu nakon razmjene poruka od 10. veljače 2015. između voditelja Misije i njegova zamjenika kako bi istražila predstavljaju li činjenice koje je pružio tužitelj uznemiravanje od strane X.-a i, s druge strane, pogoršanja tužiteljeva zdravstvenog stanja do kojeg je došlo u razdoblju nakon tog datuma.

129

Međutim, Opći sud smatra da se ta uzročnost može utvrditi samo za jedan dio tog razdoblja.

130

Kao prvo, u tom pogledu treba istaknuti da iz Kodeksa ponašanja proizlazi da preliminarnu istragu treba provesti brzo. Osobito se u točki 8.4.4. Kodeksa ponašanja navodi da se izvješće o preliminarnoj istrazi zamjeniku voditelja Misije mora dostaviti u kratkom roku, odnosno za deset dana. U tim se okolnostima tužitelj opravdano trebao zapitati, nakon određenog vremenskog razdoblja koje je proteklo a da nije dobio informacije o daljnjem postupanju s njegovom pritužbom, je li preliminarna istraga doista bila pokrenuta i je li još uvijek bila u tijeku. Osim toga, iz dokumenata u spisu, i posebno iz različitih poruka, proizlazi da je tužitelj bio odgovarajuće obaviješten o postupcima na snazi u takvoj situaciji.

131

Slijedom toga, valja zaključiti da je bilo na tužitelju da traži informacije o daljnjem postupanju po njegovim porukama od 7. i 9. veljače 2015. u relativno kratkom roku, posebno s obzirom na to da se to uznemiravanje na koje se žalio u navedenim porukama elektroničke pošte doimalo, prema njegovim porukama od 25. i 28. kolovoza 2015., znatno pogoršanim. Posebno valja napomenuti da se u potonjoj poruci tužitelj žalio da je u veljači ili ožujku 2015. X. izvršio fizički napad na njega prolivši mu kipući čaj po nogama. Na raspravi, u odgovoru na pitanje Općeg suda o tome, tužitelj nije mogao objasniti zašto je obavijestio Misiju tek nakon nekoliko mjeseci o tom događaju, koji je, ako bi ga se smatralo dokazanim, trebalo shvatiti vrlo ozbiljno.

132

Međutim, tužitelj ne osporava činjenicu da je tijekom razdoblja od veljače do kolovoza 2015., i kao što je to istaknula Misija, šutio o navodnom uznemiravanju i nikad nije Misiju upitao što je poduzela u pogledu njegovih poruka od 7. i 9. veljače 2015., niti se javio da bi obavijestio Misiju o pogoršanju svoje situacije. U tom pogledu, u odgovoru na pitanje Općeg suda na raspravi, tužitelj se ograničio na tvrdnju da nije smatrao korisnim poduzeti takve mjere, da je imao povjerenje u Misiju i da je vjerovao da je istraga doista bila u tijeku.

133

Točno je da je u okviru dodatnih informacija koje je dostavio Misiji 26. listopada 2015. tužitelj naveo da se [X.] „pokazao u najboljem svijetlu tijekom kratkog razdoblja (u svibnju 2015.)”, da „[treba] precizirati da još uvijek, nakon pritužbe od veljače, čeka zaključak disciplinskog postupka i sankcije koje je zapravo trebala imati „pedagoški” i „poticajni” učinak na X.-a, te se vidjevši da je potonji promijenio svoje držanje nadao da će se stvari srediti” i da ga je, „da bi pohvalio tu pozitivnu promjenu tijekom tog kratkog razdoblja pozvao na ručak; on je taj poziv prihvatio i on se na ručku pojavio”. Iz tih vlastitih tužiteljevih izjava proizlazi da je u svibnju 2015. on smatrao da se X.-ovo držanje prema njemu poboljšalo i da je mogao očekivati da će se njihovi odnosi nakon okončanja pritužbe i njegova ohrabrenja normalizirati. Međutim, kao što to sam ističe, to je poboljšanje trajalo kratko i stoga treba zaključiti da se, nadalje, uznemiravanje na koje se žalio, nastavilo. Zbog toga, čak i pod pretpostavkom da je u svibnju 2015., poboljšanje situacije potaknulo tužitelja da ne traži informacije o koracima poduzetima nakon njegove pritužbe, to ne može biti slučaj za razdoblje nakon toga.

134

S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud smatra da se izravna uzročna veza između nepokretanja preliminarne istrage i pogoršanja tužiteljeva zdravstvenog stanja može smatrati u dovoljnoj mjeri dokazanom samo za razdoblje od 10. veljače 2015. do, najdulje, svibnja 2015. Nakon tog razdoblja potrebno je smatrati da pogoršanje tužiteljeva zdravstvenog stanja ne proizlazi izravno iz nepokretanja preliminarne istrage, nego također iz nepoduzimanja koraka kojima je cilj bio obavješćivanje o mjerama poduzetima nakon njegovih poruka od 7. i 9. veljače 2015. odnosno obavješćivanje nadređenih o pogoršanju odnosa s X.-om. U tom pogledu, tužiteljeva se poruka od 25. kolovoza 2015. treba smatrati nepravodobnom s obzirom na to da se u tom trenutku njegovo zdravstveno stanje pogoršalo u tolikoj mjeri da je prema liječničkim potvrdama sastavljenima u tom razdoblju zahtijevalo odlazak na bolovanje i povratak u Europu. Stoga, a da nije potrebno ispitati ostale argumente koje je u tom pogledu istaknula Misija, potonja se ne može smatrati odgovornom za neimovinsku štetu koju je tužitelj pretrpio nakon svibnja 2015., a posebno ne onu koja je nastala nakon tužiteljevog odlaska iz Misije krajem kolovoza 2015.

135

Kao drugo, iz točaka 112. i 113. ove presude proizlazi da su imovinske štete koje je pretrpio tužitelj nastale nakon njegova odlaska iz Misije u kolovozu 2015. Prema tome, iz istih razloga kao onih koji su navedeni u točkama 130. do 134. ove presude, valja smatrati da se Misija ne može smatrati odgovornom za te imovinske štete.

136

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, Opći sud smatra da iznos neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio treba utvrditi ex aequo et bono na iznos od 10000 eura.

137

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da Misiji valja naložiti da tužitelju isplati iznos od 10000 eura na temelju pretrpljene neimovinske štete i u preostalom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

138

Sukladno članku 134. stavku 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako je to opravdano s obzirom na okolnosti slučaja, Opći sud može odlučiti da jedna stranka, osim svojih troškova, snosi i dio troškova druge stranke.

139

U ovom slučaju su i tužitelj i Misija djelomično uspjeli. Međutim, s obzirom na okolnosti ovog slučaja, valja odlučiti da će Misija uz vlastite troškove snositi i tri četvrtine tužiteljevih troškova.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje: