—

za vladu Helenske Republike, A. Magrippi i S. Charitaki, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, A. Rubio González, potom A. Gavela Llopis, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, M. Konstantinidis i M. Heller, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.; u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Georgiosa Leventisa i Nikolaosa Vafeiasa, zastupnikâ društva za iznajmljivanje pomorskih brodova Brave Bulk Transport ltd., s jedne strane, te društva Macon Navigation Co. ltd. (u daljnjem tekstu: Malcon Navigation), s druge strane, u vezi sa zahtjevom za naknadu štete koji je Malcon Navigation podnio solidarno protiv društva Brave Bulk Transport te G. Leventisa i N. Vafeiasa, i u odnosu na koji se osporava nadležnost grčkih sudova.

3

U skladu s uvodnom izjavom 11. Uredbe Bruxelles I:

„Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. [...]”

4

Članak 2. stavak 1. te uredbe, koji se nalazi u poglavlju II., naslovljenom „Nadležnost”, odjeljku 1., naslovljenom „Opće odredbe”, propisuje:

„Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

5

Članak 6. navedene uredbe, koji se nalazi u odjeljku 2., naslovljenom „Posebna nadležnost”, propisuje:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena:

[...]”

6

U odjeljku 7. toga poglavlja, naslovljenom „Ugovorena nadležnost”, nalazi se, među ostalim, članak 23. koji glasi kako slijedi:

„1.   Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:

[...]”

7

Odjeljak 9. tog poglavlja II., naslovljen „Litispendencija – povezani postupci”, sadržava, među ostalim, članke 27. i 28. Navedeni članak 27. određuje:

„1.   Ako se pred sudovima različitih država članica vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započet postupak zastaju s postupcima, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.

2.   Nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.”

8

U skladu s člankom 28. Uredbe Bruxelles I:

„1.   Ako se pred sudovima različitih država članica vode povezani postupci, s postupkom mogu zastati svi sudovi osim onog pred kojim je započet prvi postupak.

2.   Ako je riječ o prvostupanjskim postupcima, svi sudovi osim suda pred kojim je pokrenut prvi postupak mogu, na zahtjev jedne od stranaka, izjaviti da nisu nadležni ako sud pred kojim je pokrenut prvi postupak ima nadležnost nad stvarima o kojima je riječ i ako njegovo pravo omogućava spajanje postupaka.

3.   Za potrebe ovog članka, postupci se smatraju povezanima ako među njima postoji toliko bliska veza da postoji interes da se odvijaju zajedno i da bude donesena jedna sudska odluka, kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka zbog vođenja odvojenih postupaka.”

9

Članci 33. do 37. Uredbe Bruxelles I uređuju priznavanje sudskih odluka. Članak 33. te uredbe sadržava načelo po kojemu se sudske odluke donesene u nekoj državi članici priznaju bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom. Članci 34. i 35. navedene uredbe navode razloge zbog kojih se iznimno može odbiti priznanje u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici.

10

U tom pogledu članak 34. iste uredbe određuje:

„Sudska odluka se ne priznaje:

[...]

11

U skladu s člankom 71. Građanskog zakonika:

„Pravna osoba odgovorna je za radnje ili propuste svojih predstavničkih tijela, ako su radnja ili propust nastali u obavljanju dužnosti koje su im povjerene i dovode do obveze naknade štete. Usto, odgovornost dotične pravne osobe jest solidarna.”

12

Članak 926., naslovljen „Šteta koju je prouzročilo više osoba”, u poglavlju 39., naslovljenom „Delikti”, tog zakonika, propisuje:

„Ako je šteta nastala zajedničkom radnjom više osoba ili ako je više osoba suodgovorno za istu štetu, one odgovaraju solidarno. Isto vrijedi i u slučaju kada je više osoba postupalo istodobno ili sukcesivno, a ne može se utvrditi koja je od njih prouzročila štetu.”

13

Iz svih informacija dostupnih Sudu proizlazi da je društvo Malcon Navigation, sa statutarnim sjedištem na Malti, a stvarnim sjedištem u Maroussiju (Grčka), vlasnik broda Sea Pride koji plovi pod malteškom zastavom, a kojim upravlja društvo Hellenic Star Shipping Company SA, sa sjedištem u Panami i uredima u Maroussiju.

14

Sud koji je uputio zahtjev također navodi da društvo Brave Bulk Transport ima svoje statutarno sjedište na Malti, a stvarno sjedište u Maroussiju, da je G. Leventis jedini član upravnog odbora i zakonski zastupnik tog društva, a da je N. Vafeias njegov jedini glavni direktor i stvarni zastupnik. G. Leventis i N. Vafeias (u daljnjem tekstu: zastupnici društva Brave Bulk Transport) borave, redom, u Pireju i Kifissiji (Grčka).

15

Društvo Malcon Navigation 9. lipnja 2006. sklopilo je brodarski ugovor s društvom Brave Bulk Transport kojim je prvonavedeno društvo iznajmilo brod Sea Pride drugonavedenom društvu. Društvo Brave Bulk Transport zatim je taj brod dalo u podnajam iračkom Ministarstvu za trgovinu radi prijevoza tereta žita iz Hamburga (Njemačka) do Iraka.

16

Brod je vraćen s pet mjeseci zakašnjenja u odnosu na rok predviđen brodarskim ugovorom.

17

Društvo Malcon Navigation 17. veljače 2007. pokrenulo je arbitražni postupak u Londonu (Ujedinjena Kraljevina) protiv društva Brave Bulk Transport radi naknade štete zbog dugovanih prekostojnica i najamnine.

18

Sa svoje strane, društvo Brave Bulk Transport podnijelo je tužbu za naknadu štete protiv Iračke Države jer je zakašnjenje vraćanja broda društvu Malcon Navigation bilo prouzročeno zakašnjenjem potonje u vraćanju tog broda.

19

Društva Malcon Navigation i Brave Bulk Transport 14. studenoga 2007. potpisala su sporazum u obliku privatne isprave. Sporazum je predviđao šestomjesečni prekid arbitraže koja je bila u tijeku, obvezu društva Brave Bulk Transport da obavještava društvo Malcon Navigation o odvijanju postupka pokrenutog protiv Iračke Države te, u slučaju nagodbe s Iračkom Državom, isplatu društvu Malcon Navigation barem 20 % iznosa koji Iračka Država plati društvu Brave Bulk Transport. U članku 10. navedenog sporazuma ugovoreno je da je u odnosu na njega „mjerodavno englesko pravo”, da su u vezi s njime „nadležni engleski sudovi” i da „je za bilo kakav spor koji iz njega proizlazi ili je s njime povezan isključivo nadležan High Court of Justice (England & Wales) [(Visoki sud, Engleska i Wales)]”.

20

Društvo Malcon Navigation saznalo je u studenome 2008. da je društvo Brave Bulk Transport 20. svibnja 2008. sklopilo nagodbu s Iračkom Državom te da je primilo iznos predviđen tom nagodbom. Stoga je društvo Malcon Navigation nastavilo s arbitražnim postupkom te mu je 29. rujna 2009. arbitražnim pravorijekom dodijeljena naknada štete.

21

Društvo Malcon Navigation prigovorilo je i da su ga zastupnici društva Brave Bulk Transport onemogućili u ostvarivanju te naknade štete jer su otuđili imovinu društva koje zastupaju.

22

Društvo Malcon Navigation 22. rujna 2010. na temelju članaka 71. i 926. Građanskog zakonika podnijelo je pred Polymeles Protodikeio Peiraios (Okružni sud u Pireju, Grčka) tužbu za naknadu štete protiv društva Brave Bulk Transport i njegovih zastupnika, ističući njihovu solidarnu odgovornost za počinjenje deliktnih radnji. Na temelju ugovorne odredbe o ugovorenoj nadležnosti u sporazumu od 14. studenoga 2007., taj je sud odbacio tužbu protiv društva Brave Bulk Transport. Međutim, on se oglasio nadležnim u odnosu na zastupnike tog društva te je prihvatio zahtjev u meritumu.

23

Efeteio Peiraios (Žalbeni sud u Pireju, Grčka), kojem su zastupnici društva Brave Bulk Transport podnijeli žalbu protiv odluke Polymelesa Protodikeija Peiraiosa (Okružni sud u Pireju), potvrdio je stajalište tog potonjeg suda u vezi s pitanjima koja se odnose na nadležnost.

24

Žalbom od 31. srpnja 2014. zastupnici društva Brave Bulk Transport podnijeli su kasacijsku žalbu pred Areiosom Pagosom (Kasacijski sud, Grčka).

25

Sud koji je uputio zahtjev navodi da su se prvostupanjski i žalbeni sud proglasili nadležnima za glavni postupak u pogledu zastupnika društva Brave Bulk Transport jer su smatrali da ti zastupnici nisu bili stranke sporazuma od 14. studenoga 2007. te da nisu bili vezani ugovornom odredbom o ugovaranju nadležnosti koju je taj sporazum sadržavao.

26

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev smatra, s jedne strane, da iz članka 23. Uredbe Bruxelles I i iz sudske prakse Suda proizlazi da se na sporazum o prenošenju nadležnosti mogu u načelu pozivati samo stranke koje su ga sklopile, ali da se na njega iznimno može pozivati i u korist odnosno protiv stranke u parnici koja je u trenutku sklapanja sporazuma bila treća osoba.

27

Sud koji je uputio zahtjev naglašava, s druge strane, da članak 6. točka 1. te uredbe propisuje da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena, ako je ona jedan od više tuženika, i pred sudom u mjestu u kojemu bilo koja od tuženih osoba ima domicil, pod uvjetom da su tužbe toliko usko povezane da ih je bolje obrađivati zajedno kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka u odvojenim postupcima. Doista, taj sud smatra da postoji istovrsna opasnost u slučaju kada je jedan od više tuženika pristao na ugovaranje nadležnosti.

28

S obzirom na prethodno navedeno, navedeni sud sumnja u osnovanost ocjene, koju su proveli sudovi pred kojima se vodio postupak, u vezi s dosegom ugovorne odredbe o prenošenju nadležnosti iz sporazuma od 14. studenoga 2007.

29

U tim je okolnostima Areios Pagos (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Primjenjuje li se ugovorna odredba o prenošenju nadležnosti, koju su u skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I ugovorila dva društva, odnosno Malcon Navigation i Brave Bulk Transport, koja je u ovom slučaju sadržana u ugovoru koji su 14. studenoga 2007. sklopila ta dva društva u obliku privatne isprave te sukladno čijem članku 10. je ‚za ovaj sporazum mjerodavno englesko pravo, u vezi s njime nadležni su engleski sudovi te je za bilo kakav spor koji iz njega proizlazi ili je s njime povezan isključivo nadležan High Court of Justice (England & Wales) [(Visoki sud, Engleska i Wales)]’, na odgovorne osobe koje su postupale obavljajući vlastite dužnosti te su na temelju zajedničke primjene članaka 71. i 926. grčkog građanskog zakonika solidarno odgovorne s društvom kao pravnom osobom, kad je riječ o radnjama i propustima tijela koja zastupaju društvo Brave Bulk Transport i koja u skladu s člankom 71. grčkog građanskog zakonika mogu prouzročiti odgovornost tog društva?”

30

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. Uredbe Bruxelles I tumačiti na način da se na ugovornu odredbu o prenošenju nadležnosti u ugovoru sklopljenom između dvaju društava mogu pozivati zastupnici jednog od tih društava radi osporavanja nadležnosti suda za postupanje povodom tužbe za naknadu štete kojom se zahtijeva utvrđenje njihove solidarne odgovornosti za deliktne radnje koje su navodno počinili u obavljanju svojih dužnosti.

31

Uvodno valja podsjetiti da s obzirom na to da Uredba Bruxelles I u odnosima među državama članicama zamjenjuje Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena kasnijim konvencijama koje se odnose na pristup novih država članica toj konvenciji, u slučajevima kada se odredbe tih dvaju akata mogu smatrati istovjetnima, tumačenje odredaba te konvencije koje je dao Sud primjenjuje se i na ovu uredbu, kao što je to slučaj s člankom 23. Uredbe Bruxelles I, koji je zamijenio članak 17. podstavak prvi navedene konvencije (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2016., Hőszig, C-222/15, EU:C:2016:525, t. 30. i 31. te navedenu sudsku praksu).

32

Nadležnost sudova države članice na čijem državnom području tuženik ima domicil opće je načelo u sustavu Uredbe Bruxelles I sadržano u njezinu članku 2. stavku 1., pri čemu pravila o nadležnosti kojima se odstupa od tog općeg načela, poput onih koja su propisana u članku 23. navedene uredbe, ne mogu dovesti do tumačenja kojim se prekoračuju granice slučajeva koji su izričito predviđeni tom istom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2009., Vorarlberger Gebietskrankenkasse, C-347/08, EU:C:2009:561, t. 37. i 39. te navedenu sudsku praksu).

33

Doista, članak 23. Uredbe Bruxelles I jasno navodi da je njegovo područje primjene ograničeno na slučajeve u kojima se stranke „sporazume” o sudu. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 11. te uredbe, ta suglasnost volja između stranaka jest to što opravdava dogovoreno prvenstvo, u ime načela autonomije volje, za izbor suda koji je različit od onoga koji bi eventualno bio nadležan na temelju navedene uredbe (presude od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C-322/14, EU:C:2015:334, t. 26. i navedena sudska praksa, te od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C-366/13, EU:C:2016:282, t. 24. i navedena sudska praksa).

34

Sud je tako naveo da sud pred kojim se vodi postupak ima obvezu ispitati in limine litis jesu li stranke stvarno bile suglasne s ugovornom odredbom o prenošenju nadležnosti, a ta suglasnost mora biti jasna i precizna s obzirom na to da oblik koji zahtijeva članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I u tom smislu ima funkciju osigurati da pristanak doista bude utvrđen (presuda od 7. srpnja 2016., Hőszig, C-222/15, EU:C:2016:525, t. 37. i navedena sudska praksa).

35

Na taj način, ugovorna odredba o prenošenju nadležnosti unesena u ugovor u načelu može proizvoditi svoje učinke samo u odnosima između stranaka koje su pristale na sklapanje tog ugovora (presuda od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C-352/13, EU:C:2015:335, t. 64. i navedena sudska praksa).

36

U ovom slučaju ugovornu odredbu o prenošenju nadležnosti o kojoj je riječ u glavnom postupku ne osporava stranka ugovora u kojem se ta ugovorna odredba nalazi, nego treća osoba u odnosu na taj ugovor.

37

Doista, ne samo da zastupnici društva Brave Bulk Transport nisu izrazili volju za sklapanje sporazuma o prenošenju nadležnosti, nego ni društvo Malcon Navigation nije pristalo biti povezano s tim osobama takvim sporazumom.

38

Osim toga, ni stranke u glavnom postupku ni sud koji je uputio zahtjev ne navode dokaze ili indicije koji bi omogućili stajalište da su zastupnici društva Brave Bulk Transport i društvo Malcon Navigation sklopili u jednom od oblika predviđenih u članku 23. stavku 1. točkama (b) i (c) Uredbe Bruxelles I sporazum o prenošenju nadležnosti koji sadržava ugovornu odredbu o ugovaranju nadležnosti, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

39

Što se tiče članka 6. Uredbe Bruxelles I, koji se odnosi na sudsku nadležnost u slučaju postojanja više tuženika, treba naglasiti da odredbe članka 23. Uredbe Bruxelles I u pogledu uvjeta koje određuju treba tumačiti usko s obzirom na to da one isključuju kako nadležnost utvrđenu općim načelom suda sjedišta tuženika sadržanu u članku 2. te uredbe tako i posebne nadležnosti sadržane u njezinim člancima 5. do 7. (presuda od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C-322/14, EU:C:2015:334, t. 25. i navedena sudska praksa).

40

Naime, sklapajući sporazum o prenošenju nadležnosti u skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I, stranke imaju mogućnost odstupiti ne samo od opće nadležnosti predviđene člankom 2. te uredbe, nego i od posebnih nadležnosti predviđenih njezinim člancima 5. i 6. Na taj način, sud pred kojim se vodi postupak može, u načelu, biti vezan ugovornom odredbom o prenošenju nadležnosti kojom se odstupa od nadležnosti predviđenih u navedenim člancima 5. i 6. i koju su stranke ugovorile u skladu s navedenim člankom 23. stavkom 1. (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C-352/13, EU:C:2015:335, t. 59. i 61.).

41

Naposljetku, radi odgovaranja na bojazni suda koji je uputio zahtjev što se tiče moguće opasnosti od proturječnih odluka, valja podsjetiti da Uredba Bruxelles I sadržava različite mehanizme za sprečavanje takvih situacija.

42

To je osobito slučaj s člancima 27. i 28. navedene uredbe, koji se odnose, redom, na slučajeve litispendencije i povezanih postupaka, a omogućavaju sprečavanje pojave proturječnih odluka, te s člankom 34. točkama 3. i 4. te uredbe, koji omogućava popravljanje takvih situacija.

43

S obzirom na prethodna razmatranja, na prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I treba tumačiti na način da se na ugovornu odredbu o prenošenju nadležnosti u ugovoru sklopljenom između dvaju društava ne mogu pozivati zastupnici jednog od tih društava radi osporavanja nadležnosti suda za postupanje povodom tužbe za naknadu štete kojom se zahtijeva utvrđenje njihove solidarne odgovornosti za deliktne radnje koje su navodno počinili u obavljanju svojih dužnosti.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 23. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se na ugovornu odredbu o prenošenju nadležnosti u ugovoru sklopljenom između dvaju društava ne mogu pozivati zastupnici jednog od tih društava radi osporavanja nadležnosti suda za postupanje povodom tužbe za naknadu štete kojom se zahtijeva utvrđenje njihove solidarne odgovornosti za deliktne radnje koje su navodno počinili u obavljanju svojih dužnosti.