1

HX svojom žalbom zahtijeva djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 2. lipnja 2016., HX/Vijeće (T‑723/14, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2016:332), kojom je taj sud, s jedne strane, poništio Provedbenu odluku Vijeća 2014/488/ZVSP od 22. srpnja 2014. o provedbi Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL 2014., L 217, str. 49.) i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 793/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL 2014., L 217, str. 10.), u dijelu u kojem se ta provedbena odluka i ta provedbena uredba odnose na HX‑a, i, s druge strane, odbio njegov tužbeni zahtjev za poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/837 od 28. svibnja 2015. o izmjeni Odluke 2013/255/ZVSP (SL 2015., L 132, str. 82.).

2

Članak 44. Poslovnika Općeg suda, u verziji primjenjivoj na postupak koji je doveo do donošenja pobijane presude (u daljnjem tekstu: Poslovnik Općeg suda), sadržava popis jezika postupka pred Općim sudom, među kojima se nalazi i bugarski jezik.

3

Članak 45. Poslovnika Općeg suda, naslovljen „Određivanje jezika postupka”, koji se nalazi u glavi drugoj, naslovljenoj „Pravila o jeziku”, u stavku 1. određuje:

„U postupcima po izravnim tužbama u smislu članka 1. tužitelj izabire jezik postupka […]”

4

U skladu s člankom 78. tog Poslovnika:

„1.   Tužbi se po potrebi prilažu dokumenti navedeni u članku 21. stavku 2. Statuta [Suda Europske unije].

2.   Tužbi podnesenoj na temelju arbitražne klauzule sadržane u ugovoru javnog ili privatnog prava, koji je sklopila Unija ili koji je sklopljen za njen račun na temelju članka 272. UFEU‑a, mora biti priložen primjerak ugovora koji sadrži tu klauzulu.

3.   Ako je tužitelj pravna osoba privatnog prava, on tužbi prilaže noviji dokaz svog pravnog postojanja (izvadak iz sudskog registra, izvadak iz registra udruga ili kakav drugi službeni dokument).

4.   Tužbi se prilažu dokumenti iz članka 51. stavaka 2. i 3.

5.   Ako tužba nije u skladu s pretpostavkama iz stavaka 1. do 4., tajnik tužitelju određuje razuman rok za podnošenje gore navedenih dokumenata. Ako nedostatak ne bude otklonjen u za to određenom roku, Opći sud odlučuje izaziva li neispunjenje tih pretpostavki formalnu nedopuštenost tužbe.”

5

Članak 86. navedenog Poslovnika, naslovljen „Prilagodba tužbe”, glasi:

„1.   Kad se akt čije se poništenje zahtijeva zamijeni ili izmijeni drugim aktom istog predmeta, tužitelj može, prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, prilagoditi tužbu kako bi se uzeo u obzir taj novi čimbenik.

2.   Prilagodba tužbe mora se izvršiti zasebnim aktom i u roku predviđenom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a, u kojem se može zahtijevati poništenje akta koji opravdava prilagodbu.

3.   Podnesak kojim se vrši prilagodba sadrži:

4.   Podnesku kojim se vrši prilagodba prilaže se akt koji opravdava prilagodbu tužbe. Ako taj akt nije podnesen, tajnik tužitelju određuje razuman rok za njegovo podnošenje. Ako u tom roku taj nedostatak ne bude otklonjen, Opći sud odlučuje izaziva li nepoštovanje tog zahtjeva nedopuštenost podneska kojim se vrši prilagodba tužbe.

5.   Ne dovodeći u pitanje naknadnu odluku Općeg suda o dopuštenosti podneska kojim se vrši prilagodba tužbe, predsjednik tuženiku određuje rok za odgovor na podnesak kojim se vrši prilagodba.

[…]”

6

U skladu s člankom 102. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda:

„Tajnik sastavlja zapisnik sa svakog ročišta za izvođenje dokazâ. Zapisnik potpisuju predsjednik i tajnik. Zapisnik je javna isprava.”

7

Članak 227. Poslovnika Općeg suda propisuje da je taj Poslovnik vjerodostojan na jezicima iz njegova članka 44.

8

Žalitelj je poslovni čovjek sirijskog državljanstva koji je podvrgnut mjerama ograničavanja u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Njegovo je ime Provedbenom odlukom 2014/488 uvršteno na popis iz Priloga I. Odluci Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL 2013., L 147, str. 14.), a Provedbenom uredbom br. 793/2014 na popis iz Priloga II. Uredbi Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 442/2011 (SL 2012., L 16, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.). On je u svojoj tužbi kojom je pokrenut postupak pred Općim sudom zatražio poništenje te provedbene odluke i te provedbene uredbe u dijelu u kojem se one odnose na njega.

9

Budući da je valjanost Odluke 2013/255 u međuvremenu produljena Odlukom 2015/837, žalitelj je prilagodbom svoje tužbe kojom je pokrenut postupak, predviđenom člankom 86. Poslovnika Općeg suda, zatražio i poništenje potonje odluke.

10

Tu je prilagodbu zatražio na raspravi 8. prosinca 2015. prilikom izlaganja zastupnika Vijeća Europske unije, tijekom koje je tvrdio da je znao za odluku o produljenju.

11

Opći sud, koji je prihvatio zahtjev za poništenje podnesen u tužbi kojom je pokrenut postupak, međutim, nije kao dopušten prihvatio zahtjev za njezinu prilagodbu. Opći sud je smatrao da je ta nedopuštenost bila posljedica nepodnošenja tog zahtjeva „zasebnim aktom”, u smislu članka 86. njegova Poslovnika.

12

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

13

Vijeće od Suda zahtijeva da:

14

Žalitelj tvrdi da je Opći sud pogriješio kada nije uzeo u obzir njegov zahtjev za prilagodbu tužbe jer je on, iako usmeno iznesen na raspravi, prije zatvaranja usmenog dijela postupka imao određeni pisani oblik, s obzirom na to da je spomenut u zapisniku s rasprave. Ističe da se na taj način, neovisno o tome što nije podnio pisani i zasebni dokument u pravom smislu riječi, trebalo smatrati da je njegov zahtjev za prilagodbu tužbe udovoljavao zahtjevima iz članka 86. Poslovnika Općeg suda. Štoviše, tvrdi da zbog nepostojanja pravog pisanog zahtjeva nisu povrijeđena prava protivne stranke i da to nije otežalo rad Općeg suda.

15

Usto, žalitelj smatra da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije uzeo u obzir posebnosti jezika postupka koji je on odabrao, to jest bugarskog jezika. Doista, u verziji Poslovnika Općeg suda na tom jeziku upotrebljava se dvoznačni pojam koji ne znači nužno da se za podnošenje zahtjeva za prilagodbu tužbe zahtijeva pisani i zasebni dokument.

16

Nadalje, ističe da je Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti postupka jer mu nije odobrio dodatni rok za podnošenje zahtjeva za poništenje Odluke 2015/837, iako je on za tu odluku saznao tek tijekom rasprave.

17

Vijeće tvrdi da se člankom 86. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda posve nedvosmisleno traži podnošenje pisanog zahtjeva. Čak i pod pretpostavkom da se njegova verzija na bugarskom jeziku u tom pogledu razlikuje od drugih jezičnih verzija, ta institucija smatra da ona ne može imati prednost. Naime, Vijeće tvrdi da se u svim ostalim jezičnim verzijama upotrebljavaju pojmovi koji nedvojbeno izražavaju nužnost podnošenja pisanog i zasebnog akta. U svakom slučaju, kontekstualna analiza svih verzija članka 86. tog Poslovnika dovoljna je da se dokaže da može biti riječ samo o pisanom aktu, osobito s obzirom na to da je riječ o dokumentima koji su „priloženi” aktu.

18

Najprije valja navesti da iz sudske prakse Suda proizlazi da zahtjeve stranaka načelno obilježava njihova nepromjenjivost (vidjeti osobito presudu od 11. studenoga 2010., Komisija/Portugal, C‑543/08, EU:C:2010:669, t. 20. i navedenu sudsku praksu). Članak 86. Poslovnika Općeg suda predstavlja kodifikaciju već postojeće sudske prakse vezane uz iznimke od tog načela nepromjenjivosti. Napomene Suda u ovom žalbenom postupku stoga vrijede samo u toj situaciji odstupanja.

19

Valja podsjetiti da u postupcima po izravnim tužbama članak 45. Poslovnika Općeg suda tužitelju omogućuje da odabere jezik postupka. U ovom slučaju HX je u postupku pred Općim sudom koji je doveo do pobijane presude odabrao bugarski jezik, koji poznaje njegov odvjetnik.

20

Žalitelj pred Sudom tvrdi, a da to Vijeće ne osporava, da je verzija članka 86. stavka 2. Poslovnika Općeg suda na tom jeziku dvosmislena, na način da, suprotno verzijama te odredbe na engleskom („separate document”) i francuskom („acte séparé”), njezina verzija na bugarskom jeziku ne upotrebljava pojam „akt”, već pojam „molba” („zahtjev”). Doista, taj pojam ne podrazumijeva nužno zahtjev pisanog oblika, nego općenitije označava izražavanje volje, koje bi moglo biti i usmeno i pisano.

21

Stoga se ne može isključiti da je ta dvosmislenost navela žaliteljeva zastupnika na to da smatra dopuštenim zahtjev za prilagodbu tužbe koji je podnesen usmeno na raspravi tijekom koje je on, kako to tvrdi, doznao da postoji odluka koja je predmet tog zahtjeva. Nadalje, taj je žaliteljev dojam mogao biti potkrijepljen činjenicom da je navedeni zahtjev nakon toga unesen u zapisnik s rasprave, koji je na temelju članka 102. stavka 1. Poslovnika Općeg suda javna isprava.

22

Ako je Opći sud smatrao da se tako podnesenim zahtjevom za prilagodbu tužbe nije poštovao oblik predviđen njegovim Poslovnikom, onda je bio dužan barem signalizirati žalitelju njegovu pogrešku i dati mu mogućnost da je ispravi.

23

Naime, kako to ističe nezavisna odvjetnica u točkama 33. i 34. svojeg mišljenja, iako je posve opravdano postavljati određene formalne zahtjeve za prilagodbu tužbe, oni nisu sami sebi svrha, već, naprotiv, služe osiguravanju kontradiktornosti postupka i dobrog sudovanja.

24

U tom pogledu, sâm članak 86. stavci 3. i 4. Poslovnika Općeg suda predviđa da neispunjavanje određenih formalnosti prilikom podnošenja zahtjeva za prilagodbu tužbe ne izaziva nužno njihovu nedopuštenost. Uostalom, Opći sud ima istu marginu prosudbe i kad je riječ o prilozima tužbi jer članak 78. stavak 5. njegova Poslovnika propisuje mogućnost da tajnik pozove stranke na otklanjanje nedostatka, a ako on ne bude otklonjen, Opći sud ipak može odlučiti da je, bez obzira na to, tužba dopuštena.

25

Taj zaključak ne može valjano biti doveden u pitanje argumentacijom koju je iznijelo Vijeće, koja se temelji, s jedne strane, na tome da jedino verzija na bugarskom jeziku Poslovnika Općeg suda sadržava dvosmislenost na koju žalitelj upućuje i, s druge strane, na sudskoj praksi Suda u skladu s kojom nužnost ujednačene primjene i tumačenja prava Unije isključuje to da se odredba razmatra izdvojeno u jednoj od svojih jezičnih verzija, već, nasuprot tomu, zahtijeva njezino tumačenje s obzirom na sve ostale jezične verzije i na volju njezina autora (vidjeti u tom smislu presude od 12. studenoga 1969., Stauder, 29/69, EU:C:1969:57, t. 3.; od 17. srpnja 1997., Ferriere Nord/Komisija, C‑219/95 P, EU:C:1997:375, t. 15. i od 15. listopada 2015., Grupo Itevelesa i dr., C‑168/14, EU:C:2015:685, t. 42.).

26

Naime, kad je riječ o odredbi Poslovnika suda Unije, koji je, uostalom, taj sud sâm donio i učinio vjerodostojnim na svim jezicima postupka u skladu sa zajedničkom primjenom odredaba članka 44. i članka 227. stavka 1. tog Poslovnika, očekivati od pojedinaca da se upute u sve jezične verzije navedenog poslovnika kako bi izbjegli da eventualna razlika u njegovoj verziji na jeziku postupka uzrokuje nedopuštenost bilo bi protivno njihovu pravu da se obrate sudu Unije na onom službenom jeziku koji odaberu, a koje proizlazi kako iz članka 20. stavka 2. točke (d) i članka 24. četvrtog stavka UFEU‑a tako i iz članka 45. Poslovnika Općeg suda.

27

Stoga je Opći sud HX‑ov zahtjev za prilagodbu tužbe pogrešno odbacio kao nedopušten, samo zato što nije bio podnesen zasebnim pisanim aktom, a da ga prethodno nije pozvao da otkloni taj nedostatak.

28

Slijedom toga, točku 2. izreke pobijane presude valja ukinuti a da nije potrebno ispitati drugi žalbeni razlog.

29

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može u slučaju ukidanja odluke Općeg suda sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. Tu odredbu valja primijeniti u predmetnom slučaju.

30

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, tužiteljev pravni interes kao i predmet tužbe moraju postojati ne samo u trenutku podnošenja tužbe nego sve do proglašenja sudske odluke jer se u protivnom postupak obustavlja. To pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (presude od 19. listopada 1995., Rendo i dr./Komisija, C‑19/93 P, EU:C:1995:339, t. 13.; od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. i od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 61.).

31

U tom pogledu treba podsjetiti da HX u biti želi prilagoditi svoju prvotnu tužbu podnesenu u prvostupanjskom postupku kojom se osobito traži poništenje Provedbene odluke 2014/488 o uvrštenju njegova imena na popis iz Priloga I. Odluci 2013/255, kako bi se njome usto tražilo i poništenje odluke o produljenju postojanja navedenog popisa za još jednu godinu.

32

Međutim, zbog retroaktivnog učinka poništenja Provedbene odluke 2014/488 o kojem je odlučeno u točki 1. izreke pobijane presude, koja je postala pravomoćna jer se žalba u ovom predmetu odnosila samo na točku 2. izreke navedene presude, mora se smatrati da popis iz Priloga I. Odluci 2013/255 nikada nije sadržavao žaliteljevo ime.

33

Slijedom toga, potonji ne može od poništenja Odluke 2015/837, kojom se produljuje postojanje tog popisa, imati bilo kakvu veću korist od one koju je mogao steći poništenjem Provedbene odluke 2014/488 kojom se njegovo ime uvrštava na taj popis.

34

Posljedično, obustavlja se postupak povodom zahtjeva za prilagodbu tužbe koju je HX podnio u prvostupanjskom postupku.

35

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima.

36

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

37

Budući da je HX zatražio da se Vijeću naloži snošenje troškova i da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti da, uz vlastite troškove, snosi i HX‑ove troškove nastale u prvostupanjskom postupku i u okviru ove žalbe.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: