–

za E. Torrasa Ferrazzuola, S. Díaz Pardeiro, procuradora, i J. A. López Martínez, abogado,

–

za španjolsku vladu, M. A. Sampol Pucurull, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, É. Gippini Fournier i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 16. i 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o [žigu Europske unije] (SL 2009., L 78., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Salvadora Benjumeje Brava de Lagune i Estebana Torrasa Ferrazzuola, povodom vlasništva figurativnog žiga Europske unije registriranog na ime prvonavedenog.

3

Uvodna izjava 15. Uredbe br. 207/2009 glasi kako slijedi:

„Kako bi pojačale zaštitu žigova [Europske unije], države članice trebale bi odrediti, uzimajući u obzir svoj nacionalni sustav, što je moguće manji broj nacionalnih sudova prvog i drugog stupnja koji bi imali nadležnost u pitanjima povrede i valjanosti žigova [Europske unije].”

4

Na temelju članka 16. te uredbe, naslovljenog „Postupanje sa žigovima Zajednice kao s nacionalnim žigovima”:

„1.   Osim ako je člancima od 17. do 24. drukčije predviđeno, žig [Europske unije] kao predmet vlasništva u svojoj se cijelosti i na čitavom području [Unije] smatra nacionalnim žigom registriranim u državi članici u kojoj prema registru žigova [Europske unije]:

2.   U slučajevima koji nisu predviđeni stavkom 1., država članica koja se navodi u tom stavku jest ona država članica u kojoj se nalazi sjedište Ureda [Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)].

3.   Ako se u registru žigova [Europske unije] navode dvije ili više osoba kao zajednički nositelji žiga, stavak 1. primjenjuje se na zajedničkog nositelja koji je prvi naveden; ako to nije moguće, primjenjuje se na zajedničke nositelje koji slijede i to redoslijedom kojim su navedeni. Kad se stavak 1. ne primjenjuje ni na jednog zajedničkog nositelja žiga, primjenjuje se stavak 2.”

5

Članak 18. navedene uredbe, naslovljen „Prijenos žiga registriranog na ime trgovačkog zastupnika”, predviđa:

„Kad je žig [Europske unije] registriran na ime trgovačkog zastupnika ili predstavnika osobe koja je nositelj tog žiga bez odobrenja nositelja žiga, ovaj potonji ima pravo zahtijevati prijenos navedene registracije u svoju korist, osim ako takav zastupnik ili predstavnik opravda svoj postupak.”

6

Članak 95. stavak 1. iste uredbe propisuje:

„Države članice na svojim područjima imenuju što je moguće manji broj nacionalnih sudova prvog i drugog stupnja, dalje u tekstu ‚sudovi za žig [Europske unije]’ koji obavljaju funkcije koje su im dodijeljene ovom Uredbom.”

7

Članak 105. stavak 3. Uredbe br. 207/2009 glasi:

„Na odluke sudova za žig [Europske unije] drugog stupnja primjenjuju se nacionalna pravila koja se odnose na daljnje pravne lijekove.”

8

Članak 2. stavak 2. Leya 17/2001 de Marcas (Zakon br. 17/2001 o žigovima) od 7. prosinca 2001. (BOE br. 294 od 8. prosinca 2001., u daljnjem tekstu: Zakon br. 17/2001 o žigovima) propisuje:

„Kada je registracija žiga zatražena povredom prava trećeg ili povredom zakonske ili ugovorne obveze, oštećena osoba može zahtijevati vlasništvo žiga pred sudovima, ako vlasničku tužbu kojom ga zahtijeva podnese prije datuma registracije ili u roku od pet godina od objave te registracije ili od trenutka kada se započelo s korištenjem registriranog žiga sukladno odredbama članka 39. Kada je podnesena vlasnička tužba, sud obavještava španjolski ured za patente i žigove radi zabilježbe u registar žigova te nalaže, prema potrebi, prekid postupka registracije žiga.”

9

S. Benjumea Bravo de Laguna 24. siječnja 2011. podnio je EUIPO‑u zahtjev za registraciju žiga Europske unije.

10

Prijava za registraciju žiga podnesena je za sljedeći figurativni znak:

11

EUIPO je 29. kolovoza 2011. registrirao navedeni znak na ime S. Benjumeje Brava de Lagune kao figurativni žig Europske unije pod brojem 9679093.

12

Smatrajući se zakonitim nositeljem tog žiga, E. Torras Ferrazzuolo pred Juzgadom de lo Mercantil de Alicante (Trgovački sud u Alicanteu, Španjolska) podnio je vlasničku tužbu za navedeni žig utemeljenu na članku 18. Uredbe br. 207/2009 i na članku 2. stavku 2. Zakona br. 17/2001 o žigovima.

13

Navedeni sud tu je tužbu odbio, s jedne strane, zbog toga što je samo režim predviđen člankom 18. Uredbe br. 207/2009 primjenjiv na žigove Europske unije, isključujući opći režim iz članka 2. stavka 2. Zakona br. 17/2001 o žigovima, i, s druge strane, zbog toga što uvjeti iz članka 18. Uredbe br. 207/2009 nisu ispunjeni.

14

Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu, Španjolska) ocijenila je da, s obzirom na to da se režim zahtjeva iz članka 18. Uredbe br. 207/2009 odnosi samo na slučaj nepoštenog trgovačkog zastupnika ili predstavnika, u ovom slučaju treba primijeniti pravila koja se odnose na vlasničku tužbu za žig, predviđenu člankom 2. Zakona br. 17/2001 o žigovima.

15

Temeljeći se na članku 16. Uredbe br. 207/2009, navedeni je sud, naime, smatrao da se, izvan ujednačenih pravila koja predviđa navedena uredba, žig Europske unije kao predmet vlasništva razmatra u cijelosti i za cijelo područje Unije kao nacionalni žig registriran u državi članici u kojoj nositelj ima svoje sjedište ili domicil ili, u njihovu nedostatku, nastan.

16

Smatrajući osim toga da su uvjeti potrebni za prihvaćanje vlasničke tužbe u ovom slučaju ispunjeni, Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu) proglasila je da je E. Torras Ferrazzuolo nositelj žiga koji je predmet glavnog postupka.

17

Pred sudom koji je uputio zahtjev, Tribunalom Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), S. Benjumea Bravo de Laguna istaknuo je da pravni poredak Unije predviđa mogućnost da jedna osoba zahtijeva vlasništvo žiga samo u slučaju da je registracija izvršena na ime trgovačkog zastupnika te osobe bez njezina odobrenja. U protivnom bi vlasnička tužba za žig Europske unije bila nemoguća.

18

Naprotiv, E. Torras Ferrazzuolo iznio je da Uredba br. 207/2009 omogućava dopunsku primjenu nacionalnog prava, na način da se njezin članak 18. može tumačiti tako da se ne protivi tomu da se na temelju odredbi nacionalnog zakonodavstva države članice može podnijeti vlasnička tužba u slučajevima različitima od onih predviđenih navedenim člankom.

19

Budući da rješenje spora u glavnom postupku ovisi o tumačenju prava Unije, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li vlasnička tužba za žig Zajednice zbog razloga različitih od onih predviđenih u članku 18. [Uredbe br. 207/2009], a osobito zbog razloga iz članka 2. stavka 2. [Zakona br. 17/2001 o žigovima] […] u skladu s pravom Unije i konkretno s Uredbom [br. 207/2009]?”

20

E. Torras Ferrazzuolo uvodno iznosi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer Tribunal Supremo (Vrhovni sud) nije nadležan za njegovo podnošenje.

21

Temeljeći se u tom pogledu na članku 95. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 – prema kojem države članice „određuju što je moguće manji broj nacionalnih sudova i sudišta prvog i drugog stupnja, dalje u tekstu „sudovi za žig [Europske unije]” koji obavljaju funkcije koje su im dodijeljene [tom] Uredbom” – ističe da Tribunal Supremo (Vrhovni sud) nije nadležan tumačiti navedenu uredbu.

22

Dalje tvrdi da se, s obzirom na to da zahtjev za prethodnu odluku nije bio sastavljen ni u prvom ni u drugom stupnju, radi o novom pitanju koje se ne može ispitivati u okviru žalbe u kasacijskom postupku.

23

Međutim, takvu argumentaciju nije moguće prihvatiti.

24

S jedne strane, iz uvodne izjave 15. Uredbe br. 207/2009 proizlazi, naime, da se njezinim člankom 95. stavkom 1. želi pojačati zaštita žigova Europske unije, nalažući državama članicama da odrede sudove prvog i drugog stupnja koji bi imali nadležnost u pitanjima povrede i valjanosti tih žigova.

25

Članak 95. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 – tumačen s obzirom na članak 105. stavak 3. te uredbe, na temelju kojeg se „na odluke sudova za žig [Europske unije] drugog stupnja primjenjuju nacionalna pravila koja se odnose na daljnje pravne lijekove” – ne može se, međutim, tumačiti na način da su kasacijski sudovi država članica lišeni prava tumačenja te uredbe u okviru sporova koji se pred njima vode.

26

S druge strane, valja naglasiti da, na temelju ustaljene sudske prakse, nije na Sudu da provjerava je li zahtjev za prethodnu odluku donesen sukladno nacionalnim pravilima organizacije i sudskih postupaka (presuda od 7. srpnja 2016., Genentech, C‑567/14, EU:C:2016:526, t. 22. i navedena sudska praksa).

27

Uostalom, valja podsjetiti da je postupak predviđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova, zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente tumačenja prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi (presuda od 5. srpnja 2016., Ognyanov, C‑614/14, EU:C:2016:514, t. 16. i navedena sudska praksa).

28

Prema također ustaljenoj sudskoj praksi, članak 267. UFEU‑a nacionalnim sudovima daje najširu mogućnost obraćanja Sudu ako smatraju da predmet koji je pred njima u tijeku postavlja pitanja koja zahtijevaju tumačenje ili ocjenu valjanosti odredaba prava Unije nužnih za rješavanje podnesenog im spora. Nacionalni sudovi, uostalom, slobodni su se koristiti tom mogućnošću u svakom stadiju postupka kada to smatraju prikladnim (presuda od 5. srpnja 2016., Ognyanov, C‑614/14, EU:C:2016:514, t. 17. i navedena sudska praksa).

29

Konačno valja podsjetiti da je, sukladno članku 267. stavku 3. UFEU‑a, nacionalni sud protiv čije se odluke ne može podnijeti nikakav pravni lijek po nacionalnom pravu načelno dužan pokrenuti postupak pred Sudom kada se pred njim postavi pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Unije (vidjeti osobito presudu od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr., C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

30

Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

31

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu br. 207/2009 tumačiti na način da joj se protivi primjena u odnosu na žig Europske unije nacionalne odredbe na temelju koje osoba oštećena registracijom žiga koja je bila zatražena povredom njezinih prava ili povredom zakonske ili ugovorne obveze ima pravo zahtijevati vlasništvo navedenog žiga.

32

Uvodno valja podsjetiti da članak 16. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 propisuje da, „osim ako je člancima od 17. do 24. drukčije predviđeno, žig [Europske unije] kao predmet vlasništva u svojoj se cijelosti i na čitavom području [Unije] smatra nacionalnim žigom registriranim u državi članici u kojoj prema registru žigova [Europske unije] […] nositelj žiga ima svoje sjedište ili svoj domicil [ili u njihovu nedostatku] poslovni nastan”.

33

U tom pogledu valja istaknuti da članak 18. te uredbe nositelju žiga Europske unije daje pravo zahtijevati prijenos registracije tog žiga u svoju korist, kad je on registriran na ime trgovačkog zastupnika ili predstavnika te osobe bez njezina odobrenja.

34

Slijedi da je vlasnička tužba za žig Europske unije koji je registriran na ime trgovačkog zastupnika ili predstavnika nositelja tog žiga bez njegova odobrenja uređena isključivo Uredbom br. 207/2009.

35

Naprotiv, članak 18. te uredbe ne uređuje vlasničku tužbu za žig Europske unije u slučajevima različitima od onog žiga registriranog na ime trgovačkog zastupnika ili predstavnika nositelja tog žiga bez njegova odobrenja.

36

Stoga, sukladno onomu što je predviđeno u članku 16. Uredbe br. 207/2009, žig Europske unije kao predmet vlasništva mora se, osim u slučajevima predviđenima u članku 18. te uredbe, smatrati nacionalnim žigom registriranim u određenoj državi članici prema kriterijima iz tog članka 16.

37

Stoga, pod uvjetom da je riječ o situacijama koje ne ulaze u područje primjene članka 18. Uredbe br. 207/2009, na vlasničke tužbe za žig Europske unije primjenjuje se nacionalni propis te države članice.

38

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na upućeno pitanje valja odgovoriti da članke 16. i 18. Uredbe br. 207/2009 treba tumačiti na način da im se ne protivi primjena s obzirom na žig Europske unije nacionalne odredbe poput one u glavnom postupku, na temelju koje osoba oštećena registracijom žiga koja je zatražena povredom njezinih prava ili povredom zakonske ili ugovorne obveze ima pravo zahtijevati vlasništvo navedenog žiga, pod uvjetom da predmetna situacija ne ulazi u one obuhvaćene člankom 18. te uredbe.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članke 16. i 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o [žigu Europske unije] treba tumačiti na način da im se ne protivi primjena s obzirom na žig Europske unije nacionalne odredbe poput one u glavnom postupku, na temelju koje osoba oštećena registracijom žiga koja je zatražena povredom njezinih prava ili povredom zakonske ili ugovorne obveze ima pravo zahtijevati vlasništvo navedenog žiga, pod uvjetom da predmetna situacija ne ulazi u one obuhvaćene člankom 18. te uredbe.