Choose the experimental features you want to try

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62016CJ0278

Presuda Suda (peto vijeće) od 12. listopada 2017.
Kazneni postupak protiv Francka Sleutjesa.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Aachen.
Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2010/64/EU – Članak 3. stavak 1. – Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima – Prevođenje ‚bitnih dokumenata’ – Pojam ‚bitni dokumenti’ – Kazneni nalog izdan na temelju jednostranog pojednostavnjenog postupka kojim se osobi kojoj je upućen izriče novčana kazna zbog prekršaja.
Predmet C-278/16.

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2017:757

PRESUDA SUDA (peto vijeće)

12. listopada 2017. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2010/64/EU – Članak 3. stavak 1. – Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima – Prevođenje ‚bitnih dokumenata’ – Pojam ‚bitni dokumenti’ – Kazneni nalog izdan na temelju jednostranog pojednostavnjenog postupka kojim se osobi kojoj je upućen izriče novčana kazna zbog prekršaja”

U predmetu C‑278/16,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu, Njemačka), odlukom od 6. svibnja 2016., koju je Sud zaprimio 19. svibnja 2016., u kaznenom postupku protiv

Franka Sleutjesa,

uz sudjelovanje:

Staatsanwaltschaft Aachen,

SUD (peto vijeće),

u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, A. Tizzano (izvjestitelj), potpredsjednik Suda, E. Levits, M. Berger, i F. Biltgen, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Wahl,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za Franka Sleutjesa, C. Peters, Rechtsanwalt,

za njemačku vladu, M. Hellmann i T. Henze, u svojstvu agenata,

za češku vladu, J. Vláčil i M. Smolek, u svojstvu agenata,

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i M. de Ree, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, R. Troosters i S. Grünheid, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 11. svibnja 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (SL 2010., L 280, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 213.).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka koji je pokrenut protiv Franka Sleutjesa zbog nezakonitog napuštanja mjesta nesreće.

Pravni okvir

Pravo Unije

3

Uvodne izjave 14., 17. i 30. Direktive 2010/64 glase:

„(14)

Pravo na tumačenje i prevođenje za osobe koje ne govore ili ne razumiju jezik na kojem se postupak vodi utkano je u članak 6. [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.], kako se on tumači u sudskoj praksi Europskoga suda za ljudska prava. Ovom se Direktivom olakšava primjena toga prava u praksi. U tom smislu, cilj je ove Direktive osigurati osumnjičenicima ili optuženicima pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenom postupku kako bi im se zajamčilo pravo na pravično suđenje.

[…]

(17)

Ovom Direktivom trebalo bi osigurati mogućnost dobivanja besplatne i primjerene jezične pomoći koja će osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik kaznenog postupka omogućiti da u potpunosti ostvare svoje pravo na obranu i osigurati im pravičnost postupka.

[…]

(30)

Zaštita pravičnosti postupka zahtijeva da se bitni dokumenti ili barem bitni ulomci takvih dokumenata prevedu osumnjičenicima ili optuženicima u skladu s ovom Direktivom. Neke dokumente, kao što su sve odluke o lišavanju slobode, optužnica ili optužni prijedlog te sve presude, bi uvijek trebalo smatrati bitnima te bi ih zato trebalo prevesti. Nadležna državna tijela država članica po službenoj dužnosti ili na zahtjev osumnjičenika ili optuženika ili njihovih pravnih zastupnika odlučuju o tome koji su dokumenti bitni za zaštitu pravičnosti postupka da bi i njih također trebalo prevesti.”

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet i područje primjene”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Ovom Direktivom određuju se pravila o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenome postupku i u postupku izvršenja Europskog uhidbenog naloga.

2.   Pravo iz stavka 1. se na osobe primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice službenom obaviješću ili na neki drugi način obavijesti da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, pa do zaključenja postupka, a to znači dok se konačno ne utvrdi jesu li počinili to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i rješenje svih žalbi.”

5

Članak 3. navedene direktive, naslovljen „Pravo na prijevod bitnih dokumenata”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka u razumnom roku osigura pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja njihova prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka.

2.   U bitne dokumente ubrajaju se sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude.”

Njemačko pravo

GVG

6

Članak 187. stavak 1. Gerichtsverfassungsgesetza (Organski zakon o ustrojstvu sudova, u daljnjem tekstu: GVG) predviđa da će se odrediti tumač ili prevoditelj okrivljeniku ili osuđeniku koji ne vlada njemačkim jezikom, ako je to potrebno za ostvarivanje njegovih prava obrane u kaznenom postupku.

7

Osim toga, navedeni članak 187. u stavku 2. propisuje da se, u svrhu ostvarivanja prava obrane okrivljenika koji ne vlada njemačkim jezikom, u pravilu zahtijeva pisani prijevod mjera o lišavanju slobode kao i optužnica, kaznenih naloga i nepravomoćnih presuda.

StPO

8

Članak 37. stavak 3. Strafprozessordnunga (Zakon o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: StPO) propisuje da, kada je riječ o okrivljeniku koji ne vlada njemačkim jezikom, samo će mu se „presuda” (Urteil) dostaviti zajedno s prijevodom na jezik koji okrivljenik razumije.

9

Članak 407. i sljedeći StPO‑a uređuju kaznene naloge (Strafbefehle).

Glavni postupak i prethodno pitanje

10

Dana 2. studenoga 2015., na zahtjev Staatsanwaltschafta Aachen (Državno odvjetništvo u Aachenu, Njemačka), Amtsgericht Düren (Općinski sud u Dürenu, Njemačka) izdao je, na temelju članaka 407. i sljedećih StPO‑a, kazneni nalog protiv F. Sleutjesa, nizozemskog državljanina, izričući mu osobito novčanu kaznu zbog nezakonitog napuštanja mjesta nesreće.

11

Taj kazneni nalog sadržavao je uputu o dostupnom pravnom lijeku, navodeći da će postati pravno obvezujući i izvršan samo ako F. Sleutjes u roku od dva tjedna od njegove dostave ne podnese prigovor na njemačkom jeziku Amtsgerichtu Düren (Općinski sud u Dürenu) u pisanom obliku ili izjavom danom na zapisnik u tajništvu tog suda.

12

Predmetni kazneni nalog dostavljen je F. Sleutjesu 12. studenoga 2015. Bio je sastavljen na njemačkom jeziku, a samo mu je uputa o pravnom lijeku dodatno i istodobno dostavljena u prijevodu na nizozemski jezik.

13

F. Sleutjes je 24. i 26. studenoga 2015. u porukama elektroničke pošte Amtsgerichtu Düren (Općinski sud u Dürenu) na nizozemskom jeziku zauzeo stajalište o kaznenom nalogu donesenom protiv njega. Porukom od 1. prosinca 2015. taj ga je sud obavijestio da svi njemu upućeni podnesci moraju biti sastavljeni na njemačkom jeziku.

14

Istodobno, odvjetnik F. Sleutjesa telefaksom od 1. prosinca 2015. podnio je prigovor i zatražio povrat u prijašnje stanje. Rješenjem od 28. siječnja 2016. isti je sud odbacio taj prigovor kao nedopušten jer je podnesen nepravodobno i također je odbio zahtjev za povrat u prijašnje stanje.

15

F. Sleutjes odmah je podnio žalbu protiv tog rješenja koja je trenutno u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev, Landgerichtom Aachen (Zemaljski sud u Aachenu, Njemačka).

16

Taj sud smatra da dvije poruke elektroničke pošte F. Sleutjesa od 24. i 26. studenoga 2015., iako su pristigle Amtsgerichtu Düren (Općinski sud u Dürenu) u predviđenom roku za prigovor, nisu valjan prigovor. Naime, čak i pod pretpostavkom da poruka elektroničke pošte udovolji formalnom zahtjevu njemačkog prava, prema kojem prigovor mora biti u pisanom obliku, te poruke u svakom slučaju nisu bile sastavljene na njemačkom jeziku. Zbog tog razloga prigovor F. Sleutjesa ne može biti proglašen dopuštenim, s obzirom na to da je potonji bio na nizozemskom jeziku obaviješten o obvezi sastavljanja takvog pravnog lijeka na njemačkom jeziku.

17

Međutim, sud koji je uputio zahtjev podsjeća, s jedne strane, da članak 37. stavak 3. StPO‑a predviđa da, kada okrivljenik ne vlada njemačkim jezikom, „presuda” mu mora biti dostavljena zajedno s prijevodom na jezik koji zainteresirana strana razumije. S druge strane, članak 187. stavak 2. GVG‑a propisuje da je načelno nužno pisano prevesti, među ostalim, kaznene naloge i nepravomoćne presude.

18

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita se bi li pojam „presuda” (Urteil), u smislu članka 37. stavka 3. [StPO‑a], tumačenog u smislu članka 3. Direktive 2010/64, trebao obuhvaćati i kaznene naloge (Strafbefehle). U slučaju potvrdnog odgovora, slijedilo bi da je dostava kaznenog naloga izdanog protiv F. Sleutjesa bila ništava, s obzirom na to da nije bila popraćena cjelovitim prijevodom na nizozemski jezik, tako da rok za podnošenje prigovora nije čak ni počeo teći.

19

U tim je okolnostima Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 3. [Direktive 2010/64] tumačiti na način da pojam ‚presuda’ (Urteil) u članku 37. stavku 3. [StPO‑a] također obuhvaća i kaznene naloge (Strafbefehle) u smislu članka 407. i sljedećih [StPO‑a]?”

O prethodnom pitanju

20

Prije davanja odgovora na prethodno pitanje, valja reći da je njemačka vlada u svojim pisanim očitovanjima, suprotno tumačenju suda koji je uputio zahtjev, smatrala da primjenjive odredbe nacionalnog prava jamče okrivljeniku pravo na prijevod kaznenog naloga i prigovora iznesenog protiv tog naloga, na način da rješavanje glavnog predmeta ne ovisi o odgovoru na postavljeno pitanje i da ono stoga nije mjerodavno.

21

U tom pogledu valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru njegove suradnje s nacionalnim sudovima uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, samo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji treba preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će se donijeti da ocijeni, s obzirom na posebnosti predmeta, kako potrebu za prethodnom odlukom da bi mogao donijeti svoju odluku tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (presude od 6. rujna 2016., Petruhhin, C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 19. i od 8. prosinca 2016., Eurosaneamientos i dr., C‑532/15 i C‑538/15, EU:C:2016:932, t. 27.).

22

Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 8. prosinca 2016., Eurosaneamientos i dr., C‑532/15 i C‑538/15, EU:C:2016:932, t. 28. i navedena sudska praksa).

23

U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu ne proizlazi na očit način da situacija u ovom predmetu odgovara jednom od tih slučajeva. Osim toga, nije na Sudu da ispituje tumačenje nacionalnog prava koje je pružio sud koji je uputio zahtjev.

24

Stoga valja odgovoriti na upućeno pitanje.

25

Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. Direktive 2010/64 tumačiti na način da akt kao što je nalog predviđen nacionalnim pravom radi sankcioniranja lakših kažnjivih djela i koji je izdao sud u jednostranom pojednostavnjenom postupku predstavlja „bitan dokument” u smislu stavka 1. tog članka, čiji pisani prijevod treba, sukladno formalnim zahtjevima postavljenima tom odredbom, biti osiguran osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju predmetni jezik postupka, kako bi im se omogućilo ostvarivanje njihovih prava obrane i tako jamčilo pravičnost postupka.

26

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja istaknuti da članak 1. stavak 1. Direktive 2010/64 propisuje pravo na tumačenje i prevođenje osobito u kaznenim postupcima. Usto, članak 1. stavak 2. te direktive pobliže određuje da se na osobe to pravo primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice službenom obaviješću ili na neki drugi način obavijesti da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela pa do zaključenja postupka, a to znači dok konačno ne utvrdi jesu li počinile to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i rješenje svih žalbi.

27

Posljedično, situacija u kojoj se nalazi osoba kao što je F. Sleutjes, koji je podnio prigovor protiv kaznenog naloga donesenog na temelju članka 407. i sljedećih StPO‑a u odnosu na njega, čija je dopuštenost ispitana u okviru žalbenog postupka, očito ulazi u područje primjene Direktive 2010/64, tako da ta osoba mora imati pravo na tumačenje i prijevod zajamčeno tom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2015., Covaci, C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 27.).

28

Kada je riječ o tome odnosi li se u ovom slučaju to pravo na navedeni kazneni nalog, valja podsjetiti da članak 3. stavak 1. Direktive 2010/64 predviđa pravo da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka osigura pisani prijevod svih „bitnih dokumenata”.

29

U tom pogledu, kao prvo, taj članak u stavku 2. pojašnjava da se u bitne dokumente ubrajaju sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude.

30

No, iz spisa podnesenog Sudu kao i iz točaka 20. i 60. presude od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686) proizlazi da se kazneni nalog predviđen njemačkim pravom donosi na temelju pojednostavnjenog postupka, prema kojem, u biti, do dostave tog naloga, s jedne strane, dolazi tek nakon što je sud odlučio o osnovanosti optužbe i, s druge strane, ona predstavlja prvu priliku za dotičnu osobu da se informira o optužbama protiv nje. Nadalje, kada ta osoba ne podnese prigovor u roku od dva tjedna od dostave, taj nalog postaje pravomoćan, a predviđene sankcije postaju izvršne.

31

U tim okolnostima, takav je kazneni nalog i optužni prijedlog i presuda u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2010/64.

32

Kao drugo, kao što je to iznio nezavisni odvjetnik u točki 33. svojeg mišljenja, kako iz uvodnih izjava 14., 17. i 30. te direktive tako i iz samog sadržaja njezina članka 3., a osobito stavka 1., proizlazi da je pravo na prijevod koje je njome predviđeno osmišljeno u cilju omogućavanja dotičnim osobama da ostvare svoja prava obrane i jamčenja pravičnosti postupka (presuda od 15. listopada 2015., Covaci, C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 43.).

33

Kada je kazneni nalog poput onoga iz glavnog postupka upućen osobi samo na jeziku predmetnog postupka iako ona ne vlada tim jezikom, ta osoba nije u mogućnosti razumjeti što joj se stavlja na teret i stoga ne može valjano ostvariti svoja prava obrane, ako ne dobije prijevod navedenog naloga na jeziku koji razumije.

34

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 3. Direktive 2010/64 treba tumačiti na način da akt kao što je nalog predviđen nacionalnim pravom radi sankcioniranja lakših kažnjivih djela i koji je izdao sud u jednostranom pojednostavnjenom postupku predstavlja „bitan dokument” u smislu stavka 1. tog članka, čiji pisani prijevod treba, sukladno formalnim zahtjevima postavljenima tom odredbom, biti osiguran osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju predmetni jezik postupka, kako bi im se omogućilo ostvarivanje njihovih prava obrane i tako jamčilo pravičnost postupka.

Troškovi

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

 

Članak 3. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima treba tumačiti na način da akt kao što je nalog predviđen nacionalnim pravom radi sankcioniranja lakših kažnjivih djela i koji je izdao sud u jednostranom pojednostavnjenom postupku predstavlja „bitan dokument” u smislu stavka 1. tog članka, čiji pisani prijevod treba, sukladno formalnim zahtjevima postavljenima tom odredbom, biti osiguran osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju predmetni jezik postupka, kako bi im se omogućilo ostvarivanje njihovih prava obrane i tako jamčilo pravičnost postupka.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: njemački

Top