–

za Finnair Oyj, T. Väätäinen, asianajaja,

–

za Keskinäinen Vakuutusyhtiö Fennia, V. Teiramaa, asianajaja,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Capolupa, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, I. Koskinen i K. Simonsson, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 31. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni prijevoz, zaključene u Montrealu 28. svibnja 1999. i odobrene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2001/539/EZ od 5. travnja 2001. (SL 2001., L 194, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 21., str. 5.; u daljnjem tekstu: Montrealska konvencija).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između zračnog prijevoznika Finnair Oyj i društva za osiguranje Keskinäinen Vakuutusyhtiö Fennia (u daljnjem tekstu: Fennia) u vezi s odgovornošću tog zračnog prijevoznika za štetu nastalu gubitkom predmeta koji su se nalazili u prtljazi.

3

U preambuli Montrealske konvencije navodi se, među ostalim, u njezinoj trećoj alineji, da države stranke te konvencije „prepoznaj[u] značaj zajamčene zaštite interesa korisnika u međunarodnom zračnom prijevozu i potrebe za pravičnom naknadom temeljenom na načelu naknade štete”.

4

U skladu s petom alinejom te preambule:

„[…] [Z]ajedničko djelovanje država s ciljem daljnjeg usklađivanja i kodifikacije određenih pravila koja uređuju međunarodni zračni prijevoz kroz novu Konvenciju najprikladniji je način postizanja pravedne uravnoteženosti interesa […]”

5

Članak 17. Montrealske konvencije, naslovljen „Smrt ili povreda putnika – oštećenje prtljage”, u stavku 2. predviđa:

„Prijevoznik je odgovoran za pretrpljenu štetu u slučaju uništenja ili gubitka, ili štete na predanoj prtljazi isključivo pod uvjetom da je događaj koji je prouzročio uništenje, gubitak ili štetu dogodio u zrakoplovu ili tijekom bilo kojeg razdoblja u kojem je predana prtljaga bila pod nadzorom prijevoznika. Međutim, prijevoznik nije odgovoran ako i u mjeri u kojoj je šteta nastala radi svojstvenog nedostatka, kvalitete ili greške na prtljazi. U slučaju prtljage koja nije predana, uključujući osobne stvari, prijevoznik je odgovoran ako je šteta nastala njegovom greškom ili greškom njegovih službenika ili agenata.”

6

Člankom 31. te konvencije, naslovljenim „Pravodobno obavještavanje o pritužbama”, propisano je:

„1.   Kada osoba zadužena za isporuku predane prtljage ili tereta tu prtljagu ili teret primi bez pritužbi navedeni primitak predstavlja prima facie dokaz da su prtljaga ili teret isporučeni u dobrom stanju i sukladno prijevozničkom dokumentu ili uz zapis pohranjen na nekom drugom sredstvu navedenom u stavku 2. članka 3. i stavku 2. članka 4.

2.   U slučaju nastanka štete, osoba koja ima pravo na isporuku mora pritužbu uputiti prijevozniku bez odgode nakon otkrića štete, a najkasnije u roku od sedam dana od datuma primitka u slučaju predane prtljage i četrnaest dana od datuma primitka u slučaju tereta. U slučaju kašnjenja, ova pritužba mora biti podnijeta najkasnije u roku od dvadeset jednog dana od datuma na koji joj je prtljaga ili teret stavljen na raspolaganje.

3.   Svaka pritužba mora biti sastavljena u pisanom obliku i predana ili poslana u prethodno navedenim rokovima.

4.   Ako nikakva pritužba nije podnesena u prethodno navedenim rokovima, nikakva tužba neće se podnositi [ne može se podnijeti] protiv prijevoznika, osim u slučaju prijevare na njegovoj strani.”

7

Člankom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2027/97 od 9. listopada 1997. o odgovornosti zračnih prijevoznika u pogledu zračnog prijevoza putnika i njihove prtljage (SL 1997., L 285, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 45.), izmijenjene Uredbom (EZ) br. 889/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. svibnja 2002. (SL 2002., L 140, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 60.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 2027/97), propisano je:

„Ovom se Uredbom provode odgovarajuće odredbe Montrealske konvencije u pogledu zračnog prijevoza putnika i njihove prtljage te se utvrđuju određene dodatne odredbe.

[…]”

8

Člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 2027/97 propisano je sljedeće:

„Odgovornost zračnog prijevoznika Zajednice u pogledu putnika i njihove prtljage uređena je svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost.”

9

K. Mäkelä-Dermedesiotis bila je putnica na letu društva Finnair iz Malage (Španjolska) u Helsinki (Finska). Kada je 1. studenoga 2010. stigla u Helsinki, otkrila je da joj u prtljazi koju je predala nedostaju određene stvari.

10

K. Mäkelä-Dermedesiotis o tome je istog dana telefonski obavijestila zastupnika službe za korisnike društva Finnair. Odredila je izgubljene stvari i tom zastupniku navela njihovu vrijednost, a on je potom te informacije unio u informacijski sustav društva Finnair. Dana 3. studenoga 2010. K. Mäkelä-Dermedesiotis ponovno je telefonski kontaktirala sa službom za korisnike društva Finnair kako bi dobila potvrdu za potrebe njezina društva za osiguranje Fennia. Društvo Finnair slijedom tog zahtjeva izdalo joj je potvrdu o podnošenju prijave štete.

11

Društvo Fennia potom je K. Mäkelä-Dermedesiotis nadoknadilo pretrpljenu štetu te je, stekavši na temelju subrogacije prava svoje osiguranice, 2. rujna 2011. podnijelo tužbu Helsingin käräjäoikeusu (Prvostupanjski sud u Helsinkiju, Finska) zahtijevajući od društva Finnair povrat plaćenih iznosa.

12

Društvo Finnair osporilo je dopuštenost te tužbe ističući, u bitnome, da K. Mäkelä-Dermedesiotis nije podnijela pisanu pritužbu u roku od sedam dana od primitka prtljage, u skladu s člankom 31. stavkom 2. Montrealske konvencije.

13

Presudom od 4. rujna 2012. Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) presudio je u korist društva Finnair i odbio tužbu za povrat plaćenih iznosa.

14

Društvo Fennia podnijelo je žalbu protiv te presude Helsingin hovioikeusu (Žalbeni sud u Helsinkiju, Finska).

15

Taj je sud razmotrio, među ostalim, upute putnicima objavljene na internetskoj stranici društva Finnair, koje su sadržavale različite navode o postupku prijave štete i podnošenju pisane pritužbe u užem smislu. Taj je sud utvrdio da se prijava štete mogla izvršiti telefonskim putem, dok se pisana pritužba morala podnijeti u roku od sedam dana od primitka prtljage u obliku posebnog obrasca. Helsingin hovioijeus (Žalbeni sud u Helsinkiju) smatrao je da upute na internetskoj stranici društva Finnair „nisu dovoljno jasne i nedvosmislene za putnika kao potrošača”. Prema mišljenju tog suda, budući da u uputama nije bila navedena svrha prijave štete, putnik kao potrošač opravdano je mogao vjerovati da će i pritužba koju izrazi telefonskim putem i koju registrira zaposlenik društva također udovoljavati zahtjevima formalne pisane pritužbe. U ovom slučaju K. Mäkelä-Dermedesiotis detaljno je društvu Finnair opisala gubitak do kojega je došlo te je u pisanoj potvrdi podnošenja prijave štete koju je izdalo to društvo stajalo da je u realnom vremenu učinjen transkript njezine pritužbe u informacijskom sustavu društva Finnair. Nadalje, to je društvo zaprimilo predmetnu prijavu štete, ali nije obavijestilo K. Mäkelä-Dermedesiotis da je smatralo da to nije dovoljno za kasniju mogućnost podnošenja tužbe radi utvrđenja odgovornosti tog zračnog prijevoznika te joj nije pojasnilo da je u tu svrhu potrebno podnijeti i pisanu pritužbu.

16

Presudom od 28. veljače 2014. Helsingin hovioikeus (Žalbeni sud u Helsinkiju) preinačio je presudu Helsingin käräjäoikeusa (Prvostupanjski sud, Helsinki) i naložio društvu Finnair povrat iznosa koje je isplatilo društvo Fennia.

17

Društvo Finnair podnijelo je žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev, Korkein oikeusu (Vrhovni sud, Finska). U prilog svojoj žalbi taj zračni prijevoznik, među ostalim, tvrdi da je, za razliku od Helsingin käräjäoikeusa (Prvostupanjski sud u Helsinkiju), Helsingin hovioikeus (Žalbeni sud u Helsinkiju) pogrešno protumačio članak 31. Montrealske konvencije.

18

U tim je okolnostima Korkein oikeus (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19

Valja pojasniti da je Europska zajednica Montrealsku konvenciju potpisala 9. prosinca 1999. te ju je zatim u ime Zajednice 5. travnja 2001. odobrilo Vijeće Europske unije. Konvencija je stupila na snagu, kad je riječ o Europskoj uniji, 28. lipnja 2004.

20

Od tog datuma Montrealska konvencija dio je pravnog poretka Unije te je slijedom toga Sud nadležan u prethodnom postupku odlučivati o njezinu tumačenju (vidjeti u tom smislu presude od 10. siječnja 2006., IATA i ELFAA, C‑344/04, EU:C:2006:10, t. 36. i od 6. svibnja 2010., Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 20.).

21

U vezi s time, člankom 31. Bečke konvencije od 23. svibnja 1969. o pravu međunarodnih ugovora, kojom se kodificira opće međunarodno pravo, a čije odredbe obvezuju Uniju, precizira se da se međunarodni ugovor mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora (presuda od 17. veljače 2016., Air Baltic Corporation, C‑429/14, EU:C:2016:88, t. 24.).

22

Imajući u vidu ta razmatranja, u ovom predmetu valja protumačiti relevantne odredbe Montrealske konvencije.

23

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 31. stavak 4. Montrealske konvencije tumačiti na način da u rokovima predviđenima stavkom 2. tog članka pritužba treba biti predana pisanim putem, u skladu sa stavkom 3. tog članka, pod prijetnjom nedopuštenosti svake vrste tužbe protiv prijevoznika.

24

U vezi s time, prije svega, iz članka 31. stavka 2. Montrealske konvencije proizlazi da, u slučaju nastanka štete, osoba koja ima pravo na isporuku mora pritužbu uputiti zračnom prijevozniku bez odgode nakon otkrića štete, a najkasnije u rokovima predviđenima tom odredbom, za prtljagu odnosno teret.

25

Nadalje, u skladu s člankom 31. stavkom 3. te konvencije, svaka pritužba mora biti sastavljena u pisanom obliku i predana ili poslana u rokovima predviđenima za tu pritužbu.

26

Međutim, odredbe stavaka 2. i 3. članka 31. Montrealske konvencije komplementarne su naravi. Dok se člankom 31. stavkom 2. te konvencije samo određuju rokovi za podnošenje različitih vrsti pritužbi zračnom prijevozniku, njezinim člankom 31. stavkom 3. pojašnjavaju se, s jedne strane, načini upućivanja tih pritužbi prijevozniku i, s druge strane, u kojem se obliku te pritužbe moraju podnijeti, pri čemu to pojašnjenje ne može utjecati na obvezu poštovanja rokova predviđenih u spomenutom članku 31. stavku 2.

27

Iz toga proizlazi da stavke 2. i 3. članka 31. Montrealske konvencije, promatrane zajedno, treba tumačiti na način da se njima utvrđuje da pritužba mora biti podnesena pisanim putem i upućena zračnom prijevozniku u rokovima predviđenima spomenutim člankom 31. stavkom 2.

28

Nadalje, u skladu s člankom 31. stavkom 4. Montrealske konvencije, ako nikakva pritužba nije podnesena u prethodno navedenim rokovima, nikakva tužba protiv prijevoznika nije dopuštena, osim u slučaju prijevare na njegovoj strani.

29

Iz toga proizlazi da osoba koja smatra da je oštećena time što je pretrpjela štetu na prtljazi ili teretu mora zračnom prijevozniku uputiti pritužbu u rokovima predviđenima člankom 31. stavkom 2. te konvencije, pod prijetnjom nedopuštenosti svake vrste tužbe protiv tog prijevoznika.

30

Nadalje, vodeći računa o posebnom međuodnosu stavaka 2. i 3. članka 31. Montrealske konvencije, kako je pojašnjen u točki 26. ove presude, ne može se smatrati da je pritužba valjano upućena zračnom prijevozniku u predviđenim rokovima, u smislu stavka 4. tog članka, ako nije podnesena u pisanom obliku, kako se to zahtijeva njegovim stavkom 3.

31

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 31. stavak 4. Montrealske konvencije treba tumačiti na način da u rokovima iz stavka 2. tog članka pritužba treba biti predana pisanim putem, u skladu sa stavkom 3. tog članka, pod prijetnjom nedopuštenosti svake vrste tužbe protiv prijevoznika.

32

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita udovoljava li pritužba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, registrirana u informacijskom sustavu zračnog prijevoznika, zahtjevu pisanog oblika, predviđenom člankom 31. stavkom 3. Montrealske konvencije.

33

U vezi s time valja istaknuti da, prema svojem uobičajenom značenju, pridjev „pisan” podrazumijeva skup grafičkih znakova koji imaju određeno značenje.

34

Nadalje, imajući u vidu kako treću alineju preambule Montrealske konvencije, kojom se podsjeća na važnost osiguranja zaštite interesa potrošača u međunarodnom zračnom prijevozu, tako i načelo „pravedne uravnoteženosti interesa” iz pete alineje te konvencije, zahtjev povezan s oblikom ne može dovesti do pretjeranog ograničavanja konkretnog načina na koji putnik može odabrati podnijeti svoju pritužbu, ako je identitet tog putnika kao autora pritužbe nedvojben.

35

Slijedom navedenog, pridjev „pisan” u kontekstu članka 31. te konvencije valja razumjeti kao skup grafičkih znakova koji imaju određeno značenje, neovisno o tome jesu li sastavljeni rukom, ispisani na papiru ili registrirani u elektroničkom obliku.

36

Slijedom navedenog, valja smatrati da pritužba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, registrirana u informacijskom sustavu zračnog prijevoznika, udovoljava zahtjevu pisanog oblika, predviđenom člankom 31. stavkom 3. Montrealske konvencije.

37

Imajući u vidu prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da pritužba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, registrirana u informacijskom sustavu zračnog prijevoznika, udovoljava zahtjevu pisanog oblika, predviđenom člankom 31. stavkom 3. Montrealske konvencije.

38

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 31. stavke 2. i 3. Montrealske konvencije tumačiti na način da mu se ne protivi to da se zahtjev pisanog oblika smatra ispunjenim ako zastupnik zračnog prijevoznika prijavljenu štetu, uz znanje putnika, pisano unese u informacijski sustav tog zračnog prijevoznika, bilo na papiru bilo elektronički.

39

Kao što to proizlazi iz točaka 24. i 25. ove presude, osobito iz članka 31. stavka 2. Montrealske konvencije proizlazi da, u slučaju nastanka štete, osoba koja ima pravo na isporuku mora u predviđenim rokovima uputiti pritužbu prijevozniku. Usto, u skladu s člankom 31. stavkom 3., svaka pritužba mora biti sastavljena u pisanom obliku i predana ili poslana u roku previđenom za tu pritužbu.

40

Iz jasne formulacije tih odredaba, promatranih zajedno, proizlazi da je zadaća osobe koja ima pravo na isporuku, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u svojstvu putnika na čijoj je predanoj prtljazi nastala šteta, sastaviti pritužbu i uputiti je zračnom prijevozniku o kojem je riječ.

41

Naime, putnik o kojem je riječ u mogućnosti je utvrditi da je nastala šteta i raspolagati elementima potrebnima za utvrđenje vrste i vrijednosti konkretnih predmeta na kojima je šteta nastala kao i, u konačnici, opsega te štete.

42

Iako je odgovornost podnošenja pritužbe isključivo na putniku, iz formulacije članka 31. Montrealske konvencije nipošto ne proizlazi da on ne može koristiti pomoć drugih osoba prilikom podnošenja te pritužbe.

43

Drukčije tumačenje bilo bi protivno cilju zaštite interesa potrošača u zračnom prijevozu, koji proizlazi iz treće alineje preambule te konvencije, o kojoj valja voditi računa u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u točki 21. ove presude.

44

Mogućnost da koristi pomoć drugih osoba omogućava putniku, kao što je to bio slučaj u glavnom postupku, da koristi pomoć zastupnika zračnog prijevoznika za sastavljanje transkripta njegove usmene izjave u pisanom obliku i unošenje u informacijski sustav tog prijevoznika, predviđen u tu svrhu.

45

Međutim, ne može se zanijekati da su interesi putnika i zračnog prijevoznika u kojem je zastupnik zaposlen različiti, čak suprotni. Naime, prvi tvrdi da postoji šteta na njegovoj prtljazi, dok bi drugi trebao preuzeti odgovornost.

46

Međutim, cilj zaštite interesa potrošača u međunarodnom zračnom prijevozu kao i potreba osiguravanja da zastupnik vjerno i lojalno izradi transkript usmene izjave putnika mogu se dostatno zajamčiti osiguravanjem mogućnosti putnika o kojem je riječ da provjeri točnost teksta pritužbe, kako ga je zastupnik zračnog prijevoznika pisano sastavio i unio u informacijski sustav, i da ga, prema potrebi, izmijeni ili dopuni ili čak zamijeni prije isteka roka predviđenog člankom 31. stavkom 2. Montrealske konvencije.

47

Iz prethodno navedenog proizlazi da članak 31. stavke 2. i 3. Montrealske konvencije treba tumačiti na način da mu se ne protivi smatranje zahtjeva pisanog oblika ispunjenim u slučaju kad zastupnik zračnog prijevoznika prijavu štete, uz znanje putnika, pisano unese u informacijski sustav tog prijevoznika, bilo na papiru bilo elektronički, pod uvjetom da taj putnik može provjeriti točnost teksta pritužbe, kako je sastavljena u pisanom obliku i unesena u taj sustav, te je prema potrebi izmijeniti i dopuniti odnosno čak zamijeniti prije isteka roka predviđenog člankom 31. stavkom 2. te konvencije.

48

Sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim pitanjem u biti pita postavlja li članak 31. Montrealske konvencije neke dodatne materijalne zahtjeve u pogledu pritužbe, uz onaj da prijevoznika treba obavijestiti o nastaloj šteti.

49

U tom pogledu iz formulacije članka 31. stavka 1. Montrealske konvencije proizlazi, među ostalim, da, kad osoba zadužena za isporuku predane prtljage tu prtljagu primi bez pritužbi, navedeni primitak predstavlja prima facie dokaz da je prtljaga isporučena u dobrom stanju i u skladu s prijevozničkim dokumentom ili zabilježbom na nekom drugom sredstvu navedenom u članku 3. stavku 2. te konvencije.

50

Iz te formulacije proizlazi da je cilj pritužbe poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, upućene zračnom prijevozniku, obavijestiti o tome da predana prtljaga nije isporučena u dobrom stanju i u skladu s prijevozničkim dokumentom ili podacima zabilježenima na nekom drugom sredstvu iz članka 3. stavka 2. te konvencije.

51

Nadalje, kad je riječ o kontekstu članka 31. stavka 1. Montrealske konvencije, valja istaknuti da je, u skladu s prvim dijelom prve rečenice njezina članka 17. stavka 2., prijevoznik odgovoran za pretrpljenu štetu u slučaju uništenja, gubitka ili štete na predanoj prtljazi.

52

Iz toga proizlazi da članak 31. stavak 1. Montrealske konvencije, u vezi s prvim dijelom prve rečenice njezina članka 17. stavka 2., treba tumačiti na način da je cilj pritužbe putnika o kojem je riječ, poput one podnesene u glavnom postupku, obavijestiti zračnog prijevoznika o postojanju pretrpljene štete.

53

Međutim, s obzirom na to da iz odgovora na prvo i drugo pitanje proizlazi da se člankom 31. stavcima 2. do 4. prije svega samo pojašnjavaju rokovi za podnošenje različitih vrsta pritužbi koje se upućuju prijevozniku, zatim, na koji način i u kojem obliku sve te pritužbe valja uputiti prijevozniku te, naposljetku, posljedice nepoštovanja svih tih zahtjeva, tim se člankom ne postavlja nikakav materijalni uvjet za te pritužbe.

54

Iz prethodno navedenog proizlazi da članak 31. Montrealske konvencije treba tumačiti na način da ne postavlja dodatne materijalne zahtjeve za pritužbu, uz onaj da zračnog prijevoznika treba upoznati s nastalom štetom.

55

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: