1.

MB je transrodna osoba. Od 1974. je u braku sa ženom. Od 1991. živi kao žena te se 1995. podvrgnula operaciji promjene spola. Godine 2008. navršila je 60 godina, što je tada bila zakonska dob za odlazak u mirovinu u Ujedinjenoj Kraljevini. Podnijela je zahtjev za državnu starosnu mirovinu. Zahtjev je odbijen jer se nije podvrgnula pravnom postupku priznavanja promjene spola. Dakle, prema nacionalnom je pravu još uvijek bila muškarac.

2.

MB je odlučila ne pokrenuti postupak za priznavanje spola, kako je tada bio uređen nacionalnim pravom. Njezin razlog za to bio je jednostavan: jedan od uvjeta takvog pravnog priznanja bio je taj da „nije u braku”, jer Ujedinjena Kraljevina tada nije priznavala istospolne brakove. MB bi za to morala ishoditi poništenje braka, čemu su se ona i njezina supruga protivile.

3.

Pitanje koje Vrhovni sud postavlja u tom činjeničnom kontekstu je izravno: je li uvjet da osoba nije u braku suprotan zabrani diskriminacije na temelju spola u pitanjima socijalne sigurnosti, kako je utvrđena Direktivom 79/7/EEZ ( 2 )?

4.

Činjenično stanje i zahtjev u ovom predmetu nalikuju onima u predmetu Richards ( 3 ). Međutim, predmet Richards odnosio se na nemogućnost tužiteljice da joj se promjena spola pravno prizna. To više nije slučaj od stupanja na snagu Zakona o priznavanju spola iz 2004. (Gender Recognition Act 2004). Međutim, iako je ishođenje priznanja sada moguće, donošenje Zakona iz 2004. otvorilo je mnogo dodatnih pitanja. Primjenjuje li se Direktiva 79/7 na uvjete iz nacionalnog prava koji se odnose na priznavanje promjene spola? Od kojeg trenutka transrodna osoba uživa zaštitu koju pruža Direktiva 79/7? Primjenjuje li se zabrana diskriminacije na temelju spola između transrodnih i cisrodnih osoba samo ako je promjena spola pravno priznata na temelju nacionalnog prava?

5.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 79/7:

„Načelo jednakog postupanja znači nepostojanje svake diskriminacije na temelju spola, bilo izravne ili neizravne, prije svega s obzirom na bračni ili obiteljski status, posebno u odnosu na:

6.

U članku 7. stavku 1. Direktive 79/7 predviđeno je:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje pravo država članica da iz njezina područja primjene isključe:

utvrđivanje dobi za odlazak u mirovinu s ciljem pružanja starosne mirovine i njezine moguće posljedice na druga davanja;

[…]”

7.

Ujedinjena Kraljevina iskoristila je odstupanje koje omogućuje članak 7. stavak 1. točka (a) Direktive 79/7.

8.

Kako je navedeno u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje, (i.) članak 44. Zakona o doprinosima i davanjima u sustavu socijalne sigurnosti iz 1992. (Social Security Contributions and Benefits Act 1992) u vezi s definicijom „dobi za odlazak u mirovinu” u članku 122. tog zakona, i (ii.) točka 1. Priloga 4. Zakona o mirovinama iz 1995. (Pensions Act 1995), ako ih se zajedno promatra, predviđaju da žene rođene prije 6. travnja 1950. stječu pravo na državnu starosnu mirovinu kada navrše 60 godina, dok muškarci rođeni prije 6. prosinca 1953. to pravo stječu tek s navršenih 65 godina.

9.

Zakon o priznavanju spola (u daljnjem tekstu: ZPS) donesen je 2004. Stupio je na snagu 4. travnja 2005.

10.

Članak 1. ZPS‑a, kako je glasio u vrijeme nastanka činjeničnog stanja u ovom predmetu, predviđao je da osoba s najmanje 18 godina može Odboru za priznavanje spola podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o neograničenom priznanju spola u kojoj je zabilježena promjena izvornog spola „na temelju […] činjenice života kao osobe drugog spola”.

11.

Kriteriji za ocjenu je li došlo do promjene spola utvrđeni su u člancima 2. i 3. ZPS‑a. U skladu s člankom 2., Odbor za priznavanje spola mora prihvatiti zahtjev ako utvrdi da njegov podnositelj ima ili je imao rodnu disforiju, da do datuma podnošenja zahtjeva najmanje dvije godine živi kao osoba stečenog spola, da do smrti namjerava živjeti kao osoba stečenog spola i da ispunjava dokazne zahtjeve predviđene člankom 3. Dokazni zahtjevi iz članka 3. uključuju izvješće dvaju liječnika ili liječnika i psihologa.

12.

U skladu s člankom 9. ZPS‑a, stečeni spol u slučaju izdavanja potvrde o neograničenom priznanju spola postaje spol osobe za sve potrebe. Točkom 7. Priloga 5. ZPS‑a uređen je učinak koji potvrda o neograničenom priznanju spola ima na uvjete stjecanja prava na državnu starosnu mirovinu: nakon što je potvrda izdana, o svim pitanjima u pogledu prava na državnu starosnu mirovinu odlučuje se kao da je stečeni spol osobe oduvijek bio njezin spol.

13.

U ZPS‑u postoje posebne odredbe u pogledu podnositelja zahtjeva koji su u braku jer je u vrijeme donošenja ZPS‑a pravno valjani brak mogao biti sklopljen samo između muškarca i žene ( 4 ). U skladu s člankom 4. stavkom 2. ZPS‑a, podnositelj zahtjeva koji ispunjava kriterije za priznanje spola predviđene člancima 2. i 3., a nije u braku, ima pravo na potvrdu o neograničenom priznanju spola. Nasuprot tomu, u članku 4. stavku 3. ZPS‑a predviđeno je da podnositelj zahtjeva koji ispunjava te kriterije, ali je u braku, ima pravo samo na potvrdu o privremenom priznanju spola. Potvrda o privremenom priznanju spola omogućuje podnositelju zahtjeva koji je u braku da od suda zatraži poništenje braka, u skladu s člankom 12. točkom (g) Zakona o bračnim sporovima iz 1973. (Matrimonial Causes Act 1973) (kako je izmijenjen ZPS‑om). Podnositelji zahtjeva stječu pravo na potvrdu o neograničenom priznanju spola tek nakon što ishode potvrdu poništenja braka (u Engleskoj i Walesu).

14.

Zakon o građanskom partnerstvu donesen je 2004. te je stupio na snagu 5. prosinca 2005. Njime je bilo predviđeno pravno priznanje istospolnih partnerstava nakon njihove registracije.

15.

Marriage (Same Sex Couples) Act 2013 (Zakon iz 2013. o braku osoba istog spola) stupio je na snagu 10. prosinca 2014. Njime je istospolnim parovima omogućeno sklapanje braka. Prilogom 5. tog zakona izmijenjen je članak 4. ZPS‑a na način da on sada predviđa da Odbor za priznavanje spola mora podnositelju zahtjeva koji je u braku izdati potvrdu o neograničenom priznanju spola ako se njegov bračni drug s tim slaže.

16.

Osoba MB je rođena 1948., pri rođenju je upisana kao muško dijete te je 1974. stupila u brak. MB je 1991. počela živjeti kao žena. Godine 1995. podvrgnula se operaciji promjene spola.

17.

Iako je ZPS stupio na snagu 2005., MB nije podnijela zahtjev za izdavanje potvrde o priznanju spola. Razlog tomu je taj što i dalje živi sa svojom suprugom te one žele ostati u braku. Iako svoj brak mogu zamijeniti građanskim partnerstvom, one ga zbog vjerskih razloga ne žele poništiti.

18.

MB je 2008. navršila 60 godina života, dob za odlazak u mirovinu za žene rođene prije 6. travnja 1950. Podnijela je zahtjev za državnu starosnu mirovinu. Taj je zahtjev odbijen jer je se u pogledu dobi u kojoj stječe pravo na mirovinu nije moglo tretirati kao ženu iz razloga što nije posjedovala potvrdu o neograničenom priznanju spola.

19.

MB (u daljnjem tekstu: tužiteljica) pobijala je tu odluku pred nacionalnim sudovima. Tvrdila je da uvjet da osoba nije u braku predstavlja diskriminaciju koja je u suprotnosti s Direktivom 79/7: onemogućuje joj stjecanje prava na starosnu mirovinu u dobi u kojoj na to kao žena ima pravo.

20.

U tim okolnostima, Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) upitao je Sud „protivi li se Direktivi Vijeća 79/7 zahtjev u nacionalnom pravu u skladu s kojim osoba koja je promijenila spol, osim što mora ispunjavati fizičke, socijalne i psihološke kriterije za priznavanje te promjene, ne smije biti u braku kako bi ostvarila pravo na državnu starosnu mirovinu”.

21.

Tužiteljica, vlada Ujedinjene Kraljevine i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Te su stranke iznijele i usmena očitovanja na raspravi održanoj 26. rujna 2017.

22.

„Dva u jedan” je izraz koji se češće može susresti u oglašavanju nego kao uvod u sudskim mišljenjima. Međutim, taj je izraz prilično relevantan u kontekstu predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku. U pozadini i povrh vanjske jednostavnosti pitanja koje je postavio Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine stoji drugo, dublje pitanje. Stoga je ovom predmetu moguće pristupiti na dva načina.

23.

Kao prvo, uži pristup usredotočen je na pristup davanjima iz socijalne sigurnosti: protivi li se Direktivi 79/7 zahtjev iz nacionalnog prava u skladu s kojim osoba koja je promijenila spol, osim što mora ispunjavati fizičke, socijalne i psihološke kriterije za priznavanje te promjene, ne smije biti u braku kako bi ostvarila pravo na državnu starosnu mirovinu?

24.

Kao drugo, tu je i nešto složeniji pristup, koji je drugačiji od užeg pristupa, ali i dalje s njim povezan, a otvara dodatno pitanje. To se pitanje odnosi na to je li spojivo s temeljnim pravima na privatnost, privatni život i sklapanje braka (i.) nedopuštanje istospolnih brakova od strane države te, posljedično, (ii.) odbijanje priznavanja promjene spola ako ona dovodi do situacije u kojoj će dvije osobe istog spola biti u valjanom (istospolnom) braku.

25.

Prava težina ovog predmeta ne sastoji se, po mojemu mišljenju, u pružanju odgovora na bilo koje od tih dvaju pitanja. Ona se sastoji u odabiru pitanja. Nakon tog odabira može se javiti dodatna poteškoća u pokušavanju usklađivanja odgovora na njih.

26.

Taj je problem jasno vidljiv u očitovanjima podnesenima Sudu. Moglo bi se reći da mu je svaka stranka drugačije pristupila. Tužiteljica i Komisija usredotočile su se na uže shvaćanje problema. Zaključile su da uvjet da osoba nije u braku predstavlja diskriminaciju koja je zabranjena člankom 4. stavkom 1. Direktive 79/7. Tužiteljica je na raspravi pozvana da se osvrne i na šire posljedice koje mogu proizaći iz predmeta. Međutim, ona je u odgovoru ustrajala na užem pristupu, kako je izražen u pitanju Vrhovnog suda Ujedinjene Kraljevine. Nasuprot tomu, argumenti vlade Ujedinjene Kraljevine počivali su na argumentima koji se odnose na šire pitanje temeljnih prava. Ta se vlada u prilog svojem stajalištu pozivala i oslanjala na nedavnu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) ( 5 ).

27.

Pitanje Vrhovnog suda Ujedinjene Kraljevine jasno odražava uži pristup. Unatoč širim implikacijama pitanja koja se postavljaju u ovom predmetu, na koja i sud koji je uputio zahtjev odgovarajuće upućuje u svojoj odluci, taj je sud svoje pitanje odlučio oblikovati tako da bude usredotočeno na to je li zahtjev da osoba nije u braku u skladu s Direktivom 79/7.

28.

Osim toga, valja naglasiti da je sud koji je uputio zahtjev, u odluci kojom je uputio prethodno pitanje te u tekstu samog pitanja, pružio i nekoliko činjeničnih ocjena. Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev u svojem pitanju jasno navodi da se predmetni zahtjev odnosi na osobu koja je promijenila spol. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev potvrđuje i da zahtjev da osoba nije u braku postoji uz obvezu ispunjavanja fizičkih, socijalnih i psiholoških kriterija za priznavanje promjene spola.

29.

S obzirom na takve činjenične okolnosti, u odgovoru na uže pitanje koje je sud koji je uputio zahtjev postavio Sudu moram zaključiti da se zahtjev da osoba nije u braku, koji se zapravo primjenjuje samo na transrodne osobe kao uvjet njihova pristupa državnoj mirovini, protivi članku 4. stavku 1. Direktive 79/7 (B). Unatoč tomu, odgovorit ću i na argumente vlade Ujedinjene Kraljevine u pogledu šireg shvaćanja tog pitanja, iako to ne može promijeniti odgovor na uže pitanje (C). Naglasit ću zašto je ovaj predmet zapravo prilično uzak i u pogledu svojih učinaka te ograničeniji nego što širi argumenti u pogledu temeljnih prava sugeriraju (D).

30.

Nesporno je da davanje na koje se odnosi ovaj predmet ulazi u područje primjene Direktive 79/7. Ta direktiva zabranjuje svaku diskriminaciju na temelju spola u odnosu na uvjete pristupa sustavima socijalne sigurnosti koji pružaju zaštitu, među ostalim, od rizika povezanih sa starošću ( 6 ).

31.

Je li u ovom predmetu riječ o zabranjenoj diskriminaciji? U skladu s ustaljenom sudskom praksom ( 7 ), izravna diskriminacija postoji ako se prema usporedivoj skupini osoba nejednako postupa na štetu zaštićene skupine. Mora biti riječ o diskriminaciji na temelju jednog od zaštićenih razloga, pri čemu ne smije postojati objektivno opravdanje takve razlike u postupanju.

32.

Za potrebe izlaganja, u ovom ću odjeljku prvo ocijeniti postoji li zaštićeni razlog (1.). Zatim ću govoriti o usporedivosti transrodnih ( 8 ) i cisrodnih ( 9 ) osoba (2.), i o postojanju nejednakog postupanja (3.). Ovaj ću odjeljak zaključiti razmatranjem nemogućnosti opravdanja izravne diskriminacije u zakonodavnom kontekstu Direktive 79/7 (4.).

33.

Sada je već ustaljena sudska praksa da zabrana diskriminacije na temelju spola predviđena pravom Unije obuhvaća diskriminaciju na temelju promjene spola ( 10 ). Osim toga, zakonodavac Unije prepoznao je taj važan razvoj potvrdivši da se načelo jednakog postupanja prema muškarcima i ženama „primjenjuje i na diskriminaciju koja proizlazi iz promjene spola osobe” ( 11 ).

34.

Prvi predmet potječe iz 1996. godine. Sud je u presudi P./S. odbio shvaćanje spolne diskriminacije kao binarnog pojma koji počiva na dvjema međusobno isključujućim kategorijama ( 12 ). Taj je zaključak bio inspiriran svrhom i naravi prava zaštićenih direktivama o spolnoj diskriminaciji i činjenicom da pravo da se ne bude izložen diskriminaciji na temelju spola predstavlja temeljno ljudsko pravo ( 13 ). Osim toga, uključivanje promjene spola u pojam spolne diskriminacije povezan je s obvezom poštovanja dostojanstva i slobode transrodnih osoba ( 14 ).

35.

Stoga, Sud je potvrdio da opseg zabrane diskriminacije na temelju spola nije moguće ograničiti „samo na diskriminaciju na temelju činjenice da osoba pripada određenom spolu” ( 15 ). Diskriminacija koja proizlazi iz promjene spola je diskriminacija koja se temelji, „u biti, ako ne i isključivo, na spolu dotične osobe” ( 16 ). Sud je u kasnijoj sudskoj praksi dosljedno uvažavao specifičnost diskriminacije na temelju promjene spola kao oblika diskriminacije na temelju spola ( 17 ).

36.

Činjenica da je promjena spola utvrđena kao jedan od zaštićenih razloga (ili statusa) nije nimalo olakšala povezano pitanje usporedivosti; upravo suprotno. Promjena spola je postupak koji uključuje značajan stupanj dinamike koji je u opreci s tradicionalnom i statičnom usporedbom između muškaraca i žena. U tom kontekstu, mjerilo za usporedbu postaje promjenjivo ili čak postaje nemoguće odrediti jasno definirane usporedive skupine ( 18 ).

37.

Sud se već suočavao s tim konceptualnim problemom. Priznavši da je promjena spola obuhvaćena spolnom diskriminacijom, potvrdio je da transrodne osobe njihov poseban položaj ne lišava zaštite jer ih čini neusporedivom skupinom ( 19 ). Priznavanje promjene spola, podkategorije spolne diskriminacije, kao zabranjenog razloga rezultira nužnom fleksibilnošću u okviru usporedivosti ( 20 ).

38.

Sudska praksa Suda odražavala je složenost u tom području prilagodbom referentnog okvira ovisno o navodnoj diskriminaciji i pravnom kontekstu. Dinamična narav promjene spola znači da zaštita koju pruža pravo Unije nije neodvojivo povezana s „konačnim odredištem” – punim priznanjem pravnih učinaka promjene spola u nacionalnom zakonodavstvu ( 21 ).

39.

Posljedično, odabir mjerila za usporedbu može varirati ovisno o konkretnom kontekstu i zahtjevima. Položaj transrodne osobe moguće je usporediti s položajem cisrodne osobe spola kojem je prvonavedena ranije pripadala, primjerice, u slučaju diskriminirajućeg otkaza ( 22 ). Međutim, moguće ga je usporediti i s položajem cisseksualne osobe koja pripada „novom” spolu transrodne osobe, kada je riječ, primjerice, o pristupu davanjima pod uvjetima koji vrijede za osobe tog novog spola ( 23 ).

40.

Drugim riječima, ovisno o kontekstu te imajući na umu dinamiku svojstvenu promjeni spola, usporedbu je moguće provesti bilo s obzirom na „polaznu točku” bilo s obzirom na „točku odredišta”.

41.

Ovaj predmet ulazi u drugu kategoriju. Tužiteljica zahtijeva da joj se pristup starosnoj mirovini prizna prema dobi koja vrijedi za žene. Slično predmetu Richards, koji se također odnosio na Direktivu 79/7 i pristup mirovinskim davanjima ( 24 ), subjekti usporedbe (mjerila za usporedbu) su transrodne žene, s jedne, i cisrodne žene, s druge strane. Svrha usporedbe (tertium comparationis) pristup je starosnoj mirovini, kao vrsti sustava socijalne sigurnosti.

42.

Međutim, vlada Ujedinjene Kraljevine osporila je usporedivost transrodnih i cisrodnih žena. Ta vlada tvrdi da prvonavedene nisu u usporedivom položaju. To je zato što cisrodne žene ne mogu biti u braku sa ženama, ali se transrodne žene mogu naći u istospolnom braku nakon što im se prizna promjena spola. Te dvije kategorije i s njima povezani uvjeti stoga su potpuno neusporedivi.

43.

Ne slažem se s navedenim. Ujedinjena Kraljevina tom tvrdnjom želi izdvojiti jednu sporednu značajku subjekata usporedbe, koja nije ključna – pitanje građanskog statusa – i pretvoriti je u odlučujući element koji određuje usporedivost. Drugim riječima, Ujedinjena Kraljevina zapravo želi redefinirati svrhu usporedbe, tako da to ne bude pitanje pristupa mirovinskim davanjima, nego pitanje građanskog statusa. Međutim, građanski status sam po sebi nije relevantan za pristup državnoj starosnoj mirovini, ni u pogledu cisrodnih žena ni u pogledu cisrodnih muškaraca.

44.

Prilično je znakovito da se Ujedinjena Kraljevina pri takvom tumačenju usporedivosti oslanja na nedavnu odluku ESLJP‑a ( 25 ). Međutim, ta se odluka konkretno odnosila na pitanje građanskog statusa kao uvjeta za priznavanje promjene spola, a ne za pristup sustavima socijalne sigurnosti. Razumljivo je, stoga, da se subjekte usporedbe i njezinu svrhu različito tumačilo. Nasuprot tomu, u ovom predmetu, za potrebe pristupa državnoj starosnoj mirovini, elementi koji određuju relevantnost razlika i sličnosti u pogledu predmetnog davanja prvenstveno su dob i iznos doprinosa uplaćenih u sustav ( 26 ).

45.

U pogledu potonjeg elementa Ujedinjena Kraljevina navela je na raspravi da, uz dob i iznos doprinosa, i spol dotične osobe predstavlja relevantan element za pitanje pristupa socijalnoj sigurnosti. Taj navod u konkretnom kontekstu ovog predmeta nailazi na dodatni problem: Direktiva 79/7, i to na temelju odstupanja koje je izričito predviđeno u njezinu članku 7. stavku 1. točki (a), samo iznimno dopušta različito postupanje na temelju spola u pogledu starosnih mirovina. Međutim, to ne vrijedi, kako je Sud već utvrdio u presudi Richards, za različito postupanje na temelju promjene spola ( 27 ). Stoga, ako zanemarimo iznimke predviđene Direktivom 79/7, zaključak o „neusporedivosti” nije moguće temeljiti na zaštićenom razlogu (u ovom predmetu, promjeni spola).

46.

Zaključno, smatram da su, za potrebe pristupa sustavima socijalne sigurnosti, cisrodne i transrodne žene međusobno usporedive u kontekstu ovog predmeta.

47.

O tom pitanju želim istaknuti dvije zaključne napomene. Kao prvo, u ocjeni usporedivosti dvaju ili više elemenata (osoba, skupina osoba) prilikom razmatranja zabrane (izravne) diskriminacije, razina apstrakcije svojstvena tom mentalnom postupku vjerojatno će biti veća nego u nacionalnom zakonodavstvu. Općenito gledajući, kada je riječ o svrsi usporedbe, pokazuju li subjekti usporedbe više sličnosti nego razlika? U suprotnom, to jest da je pitanje usporedivosti analitički predodređeno kategorijama iz nacionalnog zakonodavstva, nacionalno zakonodavstvo bi svojim područjem primjene u većini slučajeva, kao u predmetnom ( 28 ), sâmo definiralo skup mogućih usporedbi. Takva ocjena bi nužno bila kružna, te ne bi postojala stvarna mogućnost njezina preispitivanja ( 29 ).

48.

Kao drugo, takav nužan stupanj apstrakcije dodatno naglašava činjenica da „transrodnost” predstavlja specifičan status. Upravo je zbog te specifičnosti bilo potrebno donijeti posebno zakonodavstvo, koje predviđa priznavanje tog statusa i uvjete za isto. Međutim, bilo bi prilično neobično ako bi se za tu činjenicu smatralo da predstavlja potpuno isključenje svih elemenata obuhvaćenih tim zakonodavstvom iz bilo koje ocjene o (ne)diskriminaciji, ili ako bi je se upotrijebilo za stvaranje izdvojenih elemenata usporedbe. Dakle, ponovno ističem da je u ocjeni usporedivosti, zbog tog priznatog, specifičnog i prijelaznog statusa, potrebna razumno viša razina apstrakcije.

49.

Vlada Ujedinjene Kraljevine negira postojanje nejednakog postupanja. I cisrodne i transrodne žene imaju pravo na državnu starosnu mirovinu kada navrše 60 godina. Pritom nitko iz tih skupina ne smije biti u braku sa ženom.

50.

Taj argument nije uvjerljiv.

51.

Kao prvo, tim se argumentom u određenoj mjeri ponavlja ili produljuje pitanje usporedivosti. Njime se nejednako postupanje u pogledu pristupa državnim starosnim mirovinama brka s pitanjem prava na brak. Kao drugo, njime se zanemaruje razlika između zabrane istospolnih brakova i obveze poništavanja valjano sklopljenog braka, što predstavlja stvarnu bit spornog uvjeta u ovom predmetu. Kao treće, s drugim je pitanjem povezana činjenica da se te zabrane jednostavno primjenjuju u različitim trenucima, na različite ljude i s različitim ciljevima.

52.

U skladu s predmetnim nacionalnim zakonodavstvom, puno priznanje promjene spola uvjetovano je građanskim statusom. To ima specifičnu i konkretnu posljedicu, koja je važna u ovom predmetu: samo je pristup transrodnih osoba državnoj starosnoj mirovini povezan ili s činjenicom „samačkog života” ili s poništenjem braka. Nasuprot tomu, pristup cisrodnih žena starosnim mirovinama nije ni na koji način povezan s njihovim bračnim statusom. Ovisi samo o uplaćenim doprinosima i dobi. Naravno, ne moraju poništiti brak da bi stekle pravo na starosnu mirovinu. Stoga, kako je već opisano ( 30 ), građanski status nije kriterij s obzirom na koji se procjenjuje nejednako postupanje, nego uvjet koji dovodi do nejednakog postupanja u pogledu pristupa starosnim mirovinama.

53.

Stoga, ako pitanje postupanja promatramo iz perspektive pristupa državnoj starosnoj mirovini, različito postupanje u ovom predmetu moguće je prilično jednostavno opisati: bračni status ne igra nikakvu ulogu u pristupu cisrodnih osoba državnoj starosnoj mirovini. S druge strane, transrodne osobe u braku moraju poništiti svoj brak.

54.

Zahtjev da osoba nije u braku stvara izravno nejednako postupanje na temelju spola. Taj zahtjev vrijedi samo za osobe koje su promijenile spol. Kako je Sud utvrdio u presudi P./S., nejednako postupanje na temelju promjene spola temelji se, „u biti, ako ne i isključivo, na spolu dotične osobe” ( 31 ).

55.

Izravna diskriminacija na temelju spola dopuštena je samo i isključivo u specifičnim slučajevima navedenima u članku 7. Direktive 79/7 ( 32 ). Osobito, članak 7. stavak 1. točka (a) dopušta državama članicama da za muškarce, s jedne, odnosno za žene, s druge strane, zadrže različitu dob za odlazak u mirovinu s kojom se stječe pravo na starosnu mirovinu. Međutim, različito postupanje u ovom predmetu nije moguće podvesti ni pod tu iznimku ni pod druge moguće razloge za odstupanje od načela jednakog postupanja koje Direktiva 79/7 dopušta ( 33 ). Osobito, Sud je već odbacio uporabu odstupanja iz članka 7. stavka 1. točke (a) za opravdanje različitog postupanja prema transseksualnim osobama, s jedne, i osoba čiji spol nije posljedica promjene spola, s druge strane ( 34 ).

56.

U tim okolnostima, nejednako postupanje iz ovog predmeta predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola koju nije moguće objektivno opravdati (to je moguće samo u pogledu neizravne diskriminacije) ( 35 ).

57.

S obzirom na navedeno, čini se da se članak 4. stavak 1. Direktive 79/7 mora tumačiti na način da mu je protivna primjena zahtjeva u skladu s kojim osoba koja je promijenila spol, osim što mora ispunjavati fizičke, socijalne i psihološke kriterije za priznavanje te promjene, ne smije biti u braku kako bi ostvarila pravo na državnu starosnu mirovinu.

58.

Prethodna ocjena, koliko god da je izravna, ne pruža potpunu analizu pojedinosti na kojima počivaju pravni argumenti u ovom predmetu.

59.

Naime, može se tvrditi da stvarna bit ovog predmeta nije pristup davanjima iz socijalne sigurnosti, već da su to uvjeti za priznavanje promjene spola predviđeni nacionalnim pravom. Uvjet da osoba „nije u braku” nije uvjet za pristup državnoj starosnoj mirovini, nego jedan od uvjeta za stjecanje potvrde o promjeni spola. Unatoč tomu, ta potvrda predstavlja odluku o građanskom statusu, koja „prethodi” možebitnom kasnijem zahtjevu za starosnu mirovinu te je o njemu neovisna. Drugim riječima, uklanjanjem tog međukoraka stvara se lažna uzročnost: nepostojanje istospolnog braka nije uvjet za starosnu mirovinu, ali jest uvjet za izdavanje potvrde o promjeni spola.

60.

Ta argumentacija, koju ističe vlada Ujedinjene Kraljevine, oslanja se na nekoliko elemenata. Kao prvo, utvrđivanje uvjeta za priznavanje promjene spola nadležnost je država članica (1.). Kao drugo, uvjet da osoba nije u braku ima za svrhu spriječiti istospolne brakove. To je cilj povezan s javnim redom kojem države članice zakonito mogu težiti, s obzirom na to da su isključivo nadležne u pogledu građanskog statusa (2.). Kao treće, zabrana uvjeta da osoba nije u braku samo za potrebe Direktive 79/7 ugrozit će jasnoću i dosljednost nacionalnih pravila o građanskom statusu i promjeni spola (3.). Kao četvrto, uvjet da osoba nije u braku u skladu je s Europskom konvencijom o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Konvencija), kako ju tumači ESLJP (4.).

61.

Te je argumente potrebno detaljno razmotriti. Oni odražavaju specifičnu složenost i osjetljivost pitanja koja ovaj predmet otvara. Međutim, koliko god da su načelno relevantni, ti argumenti, zbog razloga koje detaljnije iznosim u nastavku, nailaze na značajne probleme u specifičnom kontekstu ovog predmeta. To jest iz perspektive ocjene užeg pitanja sukladnosti spornog uvjeta s Direktivom 79/7.

62.

Zainteresirane stranke koje su podnijele očitovanja općenito prihvaćaju da su države članice dužne u nacionalnom pravu uspostaviti postupke koji omogućuju puno pravno priznanje promjene spola. Taj zahtjev ne proizlazi samo iz obveza država članica kao stranaka Konvencije ( 36 ), nego, konkretnije, i iz prava Unije i Direktive 79/7 ( 37 ).

63.

Određivanje nekih uvjeta stoga je svojstveno uspostavi takvog postupka. Složenost ovog predmeta proizlazi iz činjenice da se odnosi na jedan od posebnih uvjeta postupka koji je država članica već uspostavila. Ovaj predmet od Suda zahtijeva, prvi put koliko mi je poznato, da razmotri zabranu diskriminacije na temelju spola u kontekstu preduvjetâ za priznavanje promjene spola. Svi raniji predmeti u pogledu transrodnih osoba odnosili su se na situacije u kojima nacionalni postupci za priznavanje promjene spola nisu postojali, ili nisu bili primjenjivi na okolnosti odnosnog slučaja ( 38 ).

64.

Presuda Richards relevantni je presedan u tom pogledu. Sud je u toj presudi zaključio da je u odnosnom slučaju bila riječ o diskriminaciji na temelju (promjene) spola u pogledu pristupa starosnoj mirovini. Razlog tomu bio je taj što S. M. Richards (transseksualna žena koja se podvrgnula operaciji) nije mogla u Ujedinjenoj Kraljevini ishoditi pravno priznanje svoje promjene spola. Dakle, predmet Richards odnosio se na nemogućnost transseksualne osobe da ishodi pravno priznanje svojeg stečenog spola. Ujedinjena Kraljevina nakon presuda Richards i Goodwin uspostavila je postupak za priznavanje promjene spola.

65.

Vlada Ujedinjene Kraljevine ističe da je Sud u presudi Richards izričito utvrdio da „je na državama članicama da odrede uvjete pravnog priznanja promjene spola osobe” ( 39 ).

66.

Imajući navedeno na umu, moglo bi se tvrditi, u suprotnosti s nemogućnosti u predmetu Richards, da države članice, kada postupak priznavanja promjene spola postoji, imaju diskrecijsku ovlast odrediti relevantne uvjete. Diskrecijska ovlast određivanja uvjetâ pravnog priznanja promjene spola znači da će osobe koje se podvrgavaju promjeni spola, nakon što je postupak uspostavljen, zaštitu koju pruža zabrana spolne diskriminacije uživati tek nakon što je njihov stečeni spol pravno priznat u skladu s nacionalnim postupkom.

67.

Slijedeći logiku tog argumenta, zaključak u ovom predmetu bi glasio da uvjet da osoba nije u braku nije izravan zahtjev u pogledu pristupa državnoj starosnoj mirovini, nego zahtjev u pogledu priznavanja promjene spola. U skladu s takvim zaključkom, nejednako postupanje „nije izravno povezano” s pristupom mirovini. Ono proizlazi iz činjenice da tužiteljica ne ispunjava zahtjeve u pogledu priznavanja promjene spola.

68.

Međutim, postoje barem tri problema s takvim razmišljanjem.

69.

Kao prvo, Sud je sličan argument u pogledu „nepostojanja izravne veze” već odbio u presudi K. B. ( 40 ). Taj se predmet odnosio na transseksualnu osobu koja nije imala pristup mirovini preminulog partnera zato što (1.) nije bila u braku, (2.) transseksualna osoba nije mogla sklopiti brak s osobom spola kojem je on ili ona pripadala prije operacije promjene spola, te (3.) promjena spola nije bila pravno moguća. Stoga, Sud se u tom predmetu suočavao sa situacijom u kojoj nejednakost postupanja nije bila povezana sa samim stjecanjem mirovine, nego s nužnim preduvjetom za odobrenje takve mirovine: sposobnošću sklapanja braka ( 41 ). Ta činjenica nije spriječila Sud da razmotri pitanje sukladnosti nacionalnog zakonodavstva s člankom 157. UFEU‑a (nekadašnji članak 141. UEZ‑a). Sud je stoga zaključio da „za nacionalno zakonodavstvo koje transseksualnoj osobi kojoj nije priznat novi spol onemogućuje ispunjenje zahtjeva koji mora zadovoljiti da bi uživala pravo zaštićeno pravom [Unije] načelno treba smatrati da nije u skladu sa zahtjevima iz prava [Unije]” ( 42 ).

70.

Kao drugo, na više konceptualnoj razini, takav bi pristup učinio područje primjene prava Unije koje se odnosi na zabranu diskriminacije na temelju spola sasvim ovisnim o raznim nacionalnim uvjetima. Uživanje pravâ koja dodjeljuje pravo Unije ovisilo bi o neograničenoj diskreciji država članica. Takvi bi uvjeti mogli ne samo uređivati tehnička pitanja fiziomedicinske i psihosocijalne naravi, nego bi ujedno mogli sadržavati razne zahtjeve usmjerene na zaštitu morala ili vrijednosti. Neograničena diskrecija u tom pogledu stvorila bi rizik od toga da do diskriminacije na temelju promjene spola, koja je zabranjena Direktivom 79/7, dođe zaobilaznim putem, u obliku zahtjeva ili uvjeta povezanih s priznavanjem statusa, neovisno o njihovu sadržaju ( 43 ).

71.

Ako tu logiku dovedemo do apsurda, pravni zahtjev da osoba mora barem dva dana u tjednu nositi roza haljinu da bi (socijalno i kulturološki) bila priznata kao žena bio bi valjan ako predstavlja pravni preduvjet za priznavanje promjene spola. U potpunosti prihvaćam da je uvjet iz ovog predmeta sasvim drugačije naravi. Međutim, gdje bi se i kako povukla granica između „prihvatljivih” uvjeta (koji su isključeni iz svakog nadzora) i onih koji su „neprihvatljivi” (koji podliježu nadzoru)? Osim toga, uvjeti koji su načelno „prihvatljivi” mogu, u određenim činjeničnim i pravnim kontekstima, svejedno polučiti prilično neprihvatljive rezultate.

72.

Kao treće, mora se imati na umu da logika u skladu s kojom su uvjeti za priznavanje promjene spola isključeni iz svakog nadzora ujedno zanemaruje dinamiku postupka priznavanja spola, o čemu se već raspravljalo u točkama 36. do 38. ovog mišljenja. Drugim riječima, zbog dinamike svojstvene transrodnim pitanjima, zaštita nije potrebna samo nakon što osoba stekne puno priznanje spola, nego i (a ponekad posebno) u pogledu postupka stjecanja tog priznanja.

73.

Naglašavam da određivanje uvjetâ za pravno priznanje promjene spola predstavlja zadaću država članica ( 44 ). To, međutim, ne znači da države članice, kada donose takve postupke i određuju uvjete, djeluju potpuno izvan područja primjene prava Unije te da stoga ne podliježu nikakvom nadzoru. Uostalom, države članice moraju prilikom izvršavanja svojih nadležnosti poštovati pravo Unije, osobito odredbe koje se odnose na načelo nediskriminacije ( 45 ).

74.

To me dovodi do posljednjeg pitanja, povezanog s prethodnom raspravom: faze ili trenutka u kojem transrodna osoba stječe pravo na jednako postupanje i uživanje zaštite koju pruža zabrana diskriminacije predviđena pravom Unije ( 46 ). Ni u tom pogledu ne postoji opće i strogo pravilo. Svaki pojedini predmet mora se razmatrati s obzirom na konkretnu situaciju i postavljena pitanja.

75.

Što se tiče predmetne situacije, sud koji je uputio zahtjev je u istom naveo da se ona odnosi na osobu koja je već de facto promijenila spol. Osim toga, nacionalni je sud zaključio i da je tužiteljica ispunjavala sve fizičke, socijalne i psihološke kriterije za priznavanje promjene spola.

76.

Što se tiče konkretnog pitanja u ovom predmetu, mora se naglasiti da nije bitan zahtjev da osoba nije u braku kao opći uvjet za priznavanje statusa, nego je bitan njegov učinak na pristup državnoj starosnoj mirovini obuhvaćen Direktivom 79/7. Ako se, kako se zagovara u točkama 69. do 73. ovog mišljenja, uvaži potreba za podvrgavanjem uvjetâ za priznavanje promjene spola nadzoru njihove sukladnosti s pravom Unije, mogućnost pozivanja na zaštitu predviđenu Direktivom 79/7 nužno imaju i pojedinci koji tvrde da im upravo ti uvjeti ograničavaju pristup pravima koja im dodjeljuje pravo Unije.

77.

Posljedično, u kontekstu ovog predmeta, ni ovlast države članice da definira uvjete za priznavanje promjene spola, ni nepovezanost takvih uvjeta s pristupom mirovini iz sustava socijalne sigurnosti, ne dovodi do zaključaka koji su drugačiji od onih donesenih u Dijelu B ovog mišljenja.

78.

Vlada Ujedinjene Kraljevine navela je da bi utvrđenje prema kojem uvjet da osoba nije u braku nije u skladu s Direktivom 79/7, natjerao države članice da priznaju istospolne brakove čak i ako takvi brakovi nisu (u to vrijeme) bili dopušteni u nacionalnom pravu.

79.

Ne slažem se. Iz praktične perspektive, ako bi se za sporni uvjet utvrdilo da nije u skladu s Direktivom 79/7, sve što bi bilo potrebno je da se omogući pristup predmetnom davanju neovisno o tom konkretnom uvjetu. To nipošto ne znači da takav zahtjev više ne bi mogao biti dio nacionalnog prava. Očito bi mogao. Međutim, ne bi ga se moglo primijeniti kao preduvjet za pristup davanjima na koja se Direktiva 79/7 odnosi te koja nisu povezana s građanskim statusom, kao što je starosna mirovina.

80.

Ovaj se predmet odnosi na davanje (državna starosna mirovina) koje ni na koji način nije uvjetovano bračnim statusom ili pravnim vezama između partnera. Kako je gore već objašnjeno ( 47 ), pravo na državnu starosnu mirovinu općenito ovisi, i u kontekstu pravila za muškarce i u kontekstu pravila za žene, o uplaćivanju doprinosa i dobi podnositeljâ zahtjeva.

81.

Taj zaključak nije u suprotnosti s tvrdnjom da su za pitanja građanskog statusa nadležne države članice. Sud je u presudi Parris utvrdio da su „građanski status i davanja koja se na njemu temelje područje koje spada u nadležnost država članica i da se pravom Unije ne ugrožava ta nadležnost” ( 48 ). Države članice zadržavaju slobodu odlučiti hoće li dopustiti istospolne brakove ili, ako to žele, propisati drugi oblik pravnog priznanja istospolnih veza ( 49 ). Međutim, još jednom valja podsjetiti da države članice prilikom izvršavanja nadležnosti povezanih s građanskim statusom moraju poštovati pravo Unije ( 50 ).

82.

Stoga, u mjeri u kojoj na ovaj argument nije već odgovoreno u okviru odgovora na prethodni argument, s kojim se djelomično preklapa, smatram da pitanja koja se odnose na bračni status dotičnih osoba nisu dovedena u pitanje odgovorom koji Sud treba dati, a koji je sukladan stajalištu tužiteljice i Komisije.

83.

Vlada Ujedinjene Kraljevine navela je da bi ta država članica, ako bi se prihvatili tužiteljičini argumenti, bila obvezna pravno priznati tužiteljičin stečeni spol, čak i ako bi ostala u braku, za sve potrebe obuhvaćene Direktivom 79/7. Ovlast država članica da nametnu i provedu te uvjete tada bi zapravo postala ovisna o području: bila bi ograničena u područjima obuhvaćenim pravom Unije, a osobito Direktivom 79/7, ali bi ostala ista u drugima, primjerice, u onima koji su izvan područja primjene prava Unije. To bi očito dovelo u pitanje sposobnost država članica da ostvare jasnoću i dosljednost nacionalnog zakonodavstva i da u svojem zakonodavstvu imaju jedan (općeprimjenjiv) režim u pogledu priznavanja promjene spola i građanskog statusa.

84.

Potpuno uvažavam želju države članice da svoje regulatorne dužnosti ispuni što je moguće jasnije i dosljednije. Međutim, u ovom konkretnom predmetu, ne vidim na koji bi način zaključak da sporni uvjet nije u skladu s Direktivom 79/7 omeo takva nastojanja.

85.

Čini se da je pravni položaj transrodnih osoba u Ujedinjenoj Kraljevini obilježen izrazito fleksibilnim pristupom u pogledu izrazâ spola u različitim pravnim i upravnim područjima.

86.

Tužiteljica je navela, a vlada Ujedinjene Kraljevine joj pritom nije proturječila, da je u svojoj putovnici i vozačkoj dozvoli, koje su joj tijela Ujedinjene Kraljevine izdala nakon 1991., priznata kao žena. Unatoč tomu, ta je vlada na raspravi tvrdila da izdavanje tih dokumenata predstavlja tek internu „upravnu praksu” koja nema nikakav pravni značaj. Iako ne želim da me se smatra formalistom i ljubiteljem osobne identifikacijske isprave, moram priznati da mi je pomalo problematična tvrdnja da službeni dokumenti koje je izdala država članica nemaju nikakav pravni značaj.

87.

Osim toga, tužiteljica se u Engleskoj, kako navodi, zakonito podvrgnula operaciji promjene spola u okviru Nacionalnog zdravstvenog sustava ( 51 ).

88.

Također, ovisno o području na koje se odnose, pravni režim i konkretne posljedice promjene spola su ZPS‑om zasebno uređeni, u različitim njegovim prilozima ( 52 ). Osim toga, iz objašnjenja podnesenih Sudu proizlazi da je postupak priznavanja spola podijeljen na dvije faze kada se primjenjuje na osobe u braku. U prvoj se fazi donosi potvrda o privremenom priznanju koja sadržava ocjenu svih medicinskih, psiholoških i socijalnih zahtjeva. Za osobe koje nisu u braku ona već predstavlja puno priznanje. U drugoj fazi dolazi do poništenja braka (u Engleskoj i Walesu). Dakle, tehničke/znanstvene elemente povezane s priznavanjem promjene spola ocjenjuje se neovisno o dodatnom zahtjevu u pogledu bračnog statusa. Ta podjela na dvije jasno odvojene upravne faze postupka pokazuje mogućnost da se zasebne upravne faze ocjene različitih uvjeta provedu a da se pritom ne ugrozi jasnoća ili dosljednost.

89.

Sva navedena zapažanja pokazuju da je teško tvrditi da postoji jedan opći režim o kojem ovise svi drugi učinci u nacionalnom pravu. Umjesto toga, čini se da zapravo postoji više usporednih i donekle neovisnih pravnih režima. Ponovno ističem da samo država članica može odlučiti na koji će način interno urediti pitanja povezana s građanskim statusom. Međutim, ako (obično prilično pohvalna i razumljiva) fleksibilnost ovisna o području predstavlja pravilo, teško je istovremeno tvrditi da su postojanje specifičnog režima i njegova usklađenost izrazito važni i nužni.

90.

Naposljetku, kao završnu i sporednu napomenu, treba istaknuti vremenski element. Zahtjev iz ovog predmeta nije urezan u kamen. Već se nekoliko puta mijenjao. To pokazuje činjenica da bi tužiteljica prije nego što je ZPS stupio na snagu 2005. imala pravo na starosnu mirovinu s navršenih 60 godina, unatoč činjenici da je bila u braku (kao posljedica primjene presude Richards). To bi pravo imala i nakon stupanja Zakona o braku iz 2013. Stoga, samo jedna (dobna) skupina transrodnih osoba na neki način upada u prazninu između dvaju različitih regulatornih režima. Ni to ne ide u prilog argumentu o važnosti opće usklađenosti sustava, ovog puta iz perspektive njegove vremenske dimenzije.

91.

Ukratko, koliko god da su argumenti Ujedinjene Kraljevine u pogledu jasnoće i dosljednosti valjani, oni nisu dovoljno uvjerljivi u kontekstu ovog predmeta.

92.

Vlada Ujedinjene Kraljevine u svojim se očitovanjima opširno poziva na aspekte povezane s ljudskim pravima te na sudsku praksu ESLJP‑a. To čini radi potpore tvrdnji da se uvjet da osoba nije u braku ne protivi pravu Unije. Osobito, ta se vlada pozvala na presude ESLJP‑a u predmetima Parry/Ujedinjena Kraljevina i R. i F./Ujedinjena Kraljevina ( 53 ) te u predmetu Hämäläinen/Finska ( 54 ). U tim je predmetima uvjet u pogledu braka proglašen sukladnim članku 8. (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) i članku 12. (pravo na brak) Konvencije.

93.

U predmetima Parry/Ujedinjena Kraljevina i R. i F./Ujedinjena Kraljevina, ESLJP je razmatrao upravo uvjet iz ZPS‑a da osoba nije u braku. Tužbe su proglašene očito neosnovanima. ESLJP je u svojem tumačenju članka 8. Konvencije u kontekstu tih predmeta veliku važnost pridao činjenici da su tužiteljice svoje odnose mogle nastaviti u obliku građanskog partnerstva s gotovo istim zakonskim pravima i obvezama. Stoga je zaključio da je između uključenih interesa postignuta pravična ravnoteža. Utvrđeno je da učinci zahtjeva da osoba nije u braku, predviđenog u ZPS‑u, nisu neproporcionalni. ESLJP je u pogledu navodne povrede članka 12. Konvencije podsjetio da ta odredba odražava tradicionalni koncept braka kao zajednice između muškarca i žene. Zaključio je da pitanje istospolnih brakova spada u marginu prosudbe ugovornih stranaka.

94.

O zahtjevu sličnom onom spomenutom veliko je vijeće ESLJP‑a raspravljalo u predmetu Hämäläinen/Finska. Taj se predmet odnosio na transrodnu osobu koja se podvrgnula operaciji promjene spola iz muškog u ženski, a bila je u braku sa ženom. U skladu s finskim pravom, bila je obvezna svoj brak preoblikovati u životno partnerstvo da bi joj promjena spola bila pravno priznata. ESLJP je istaknuo da se radilo o osjetljivim moralnim i etičkim pitanjima u pogledu kojih ne postoji konsenzus u Europi. Priznao je državi široku marginu prosudbe ( 55 ) te je pažljivo razmotrio mogućnosti tužiteljice da svoj brak preoblikuje u građansko partnerstvo. Unatoč tomu, zaključio je da finski sustav nije neproporcionalan i da je postignuta pravična ravnoteža između uključenih suprotstavljenih interesa. ESLJP je isti zaključak donio u pogledu članka 12. Konvencije. Odbijen je i prigovor tužiteljice koji se odnosio na članak 14. Konvencije (nediskriminacija) u vezi s njezinim člancima 8. i 12., s obzirom na to da se, za te potrebe, položaje cisseksualnih i transseksualnih osoba nije smatralo dovoljno sličnima za usporedbu.

95.

Opća relevantnost gorenavedene sudske prakse ESLJP‑a nije sporna. U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz Konvencije.

96.

Međutim, kako je jasno istaknuto u Dijelu B ovog mišljenja, pitanje koje se razmatra u ovom predmetu ne odnosi se na pravo na obiteljski život (članak 7. Povelje) ili pravo na brak (članak 9. Povelje), koja odgovaraju pravima iz članaka 8. i 12. Konvencije.

97.

Stoga, nije potrebno raspravljati pruža li pravo Unije veću zaštitu od Konvencije te je li široka margina prosudbe koju je ESLJP, s obzirom na „nedostatak konsenzusa u Europi”, na širem europskom području, u pogledu istospolnih brakova, ostavio državama u potpunosti primjenjiva u okviru Unije. U ovom se predmetu jednostavno ne postavlja pitanje je li uvjet da osoba nije u braku u skladu s tim temeljnim pravima.

98.

Ovaj se predmet odnosi na zabranu diskriminacije na temelju spola u području socijalne sigurnosti, kako je predviđena Direktivom 79/7. Istina, pravo da se ne bude izložen diskriminaciji predstavlja jedno od temeljnih prava koje je predviđeno i u Povelji i u širem sustavu prava Unije ( 56 ). Konkretizirano je u nekoliko akata sekundarnog prava, od kojih je za ovaj predmet najrelevantnija Direktiva 79/7. To je pravni okvir analize u ovom predmetu, kako je provedena u prethodnim odjeljcima.

99.

Vlada Ujedinjene Kraljevine pozivala se u svojim argumentima na temeljna prava: pravo na privatni i obiteljski život i pravo na brak. Rasprava o poštovanju tih prava svakako je relevantna za možebitnu ocjenu nacionalnog zakonodavstva u pogledu bračnog i građanskog statusa. Međutim, ona jednostavno nije relevantna za uže pitanje koje se postavlja u ovom predmetu, a koje se odnosi na pristup državnim starosnim mirovinama u skladu s Direktivom 79/7.

100.

Ukratko, činjenica da je neka odredba u skladu s određenim temeljnim pravima (u ovom predmetu, pravom na obiteljski život i pravom na brak) nije naročito relevantna u ocjeni sukladnosti tih odredbi s aktima sekundarnog prava Unije kojima su uređena posebna prava i ovlasti pojedinaca (u ovom predmetu to su pravo da se u pogledu pitanja socijalne sigurnosti ne bude izložen diskriminaciji na temelju spola).

101.

Želim dodati pet zaključnih napomena.

102.

Kao prvo, rasprava iz prethodnih dijelova ovog mišljenja razjasnila je (nadam se) da se ovaj predmet ne odnosi na istospolne brakove. Kako je gore navedeno, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da države članice imaju slobodu odlučiti hoće li priznati istospolne brakove. Problem u ovom konkretnom predmetu je, jednostavno rečeno, taj što više različitih uvjeta zajedničkim djelovanjem stvara prilično neobičnu (te iz perspektive prava Unije, problematičnu) situaciju.

103.

Kao drugo, pruženi odgovor utječe samo na davanja obuhvaćena Direktivom 79/7. Vrijedi samo za davanja koja nisu povezana s bračnim statusom.

104.

Kao treće, ovaj se predmet odnosi na specifičnu i izdvojenu stvarnost, koju se teško može podvesti pod tradicionalnu binarnu podjelu na kojoj počiva zabrana diskriminacije na temelju spola. Okolnosti predmeta treba sagledati iz te perspektive. On se odnosi na prilično malen broj pojedinaca koji se suočavaju s velikim izazovima, pri čemu su često u ranjivom položaju. Povezan je sa složenom ljudskom stvarnošću kojoj su se pojedinačni pravni poreci teško prilagođavali te u kojoj neprestane zakonodavne promjene duboko utječu na osobne položaje pojedinaca.

105.

Kao četvrto, na razmeđi prvog i trećeg pitanja nalazi se narav spornog zahtjeva. U ovom se mišljenju mnogo govorilo o usporedivosti. Međutim, ta ponekad prilično tehnička rasprava ne smije odvratiti pozornost s dubokog utjecaja koji obveza poništenja braka, kao preduvjeta za priznanje nove situacije koja nije bila osobni izbor dotičnog pojedinca, vjerojatno može imati na privatnost i osobnost tog pojedinca, koji je vjerojatno već potresen posljedicom tih promjena.

106.

Kao peto i posljednje, ali za budućnost možda najvažnije, teška pitanja u ovom predmetu javljaju se upravo zato što, u predmetnom području, odnosno u području starosnih mirovina, postoji odstupanje od načela jednakog postupanja, u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Direktive 79/7. To nije neobično samo zato što se radi o odstupanju od jednog od temeljnih načela prava Unije, odstupanju koje omogućuje izravnu diskriminaciju na temelju spola, nego i zato što se još prije 38 godina očekivalo da će ono postupno nestati, usklađivanjem dobi za odlazak u mirovinu za muškarce i žene.

107.

Kako je sud koji je uputio zahtjev istaknuo, dob za odlazak u mirovinu za muškarce, s jedne, i žene, s druge strane, postupno će se približavati te će naposljetku biti ista. Stoga će u toj kao i u drugim državama neizbježno nestati i izvor problema.

108.

S obzirom na navedeno, predlažem da se na pitanje Vrhovnog suda Ujedinjene Kraljevine odgovori na sljedeći način:

„Članak 4. stavak 1. Direktive Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima socijalne sigurnosti mora se tumačiti na način da mu se protivi primjena zahtjeva u skladu s kojim osoba koja je promijenila spol, osim što mora ispunjavati fizičke, socijalne i psihološke kriterije za priznavanje te promjene, ne smije biti u braku kako bi ostvarila pravo na državnu starosnu mirovinu.”