1.

Razilaženje mišljenja Vrhovnog suda Slovačke i Ustavnog suda te države članice ponovno je dovelo do zahtjeva za prethodnu odluku. ( 2 ) U ovom predmetu sporno je smiju li porezna tijela voditi povjerljivu evidenciju fizičkih osoba koje obavljaju fiktivne upravljačke funkcije u određenim pravnim osobama. Istovremeno se tim sporom postavljaju pitanja djelotvorne pravne zaštite, odnosno, s jedne strane, smije li iscrpljivanje obveznog pravnog lijeka u upravnom postupku biti preduvjet za podnošenje tužbe i, s druge strane, smije li se evidencija odbaciti kao nedopušteno dokazno sredstvo kad se obrađuje bez suglasnosti poreznih tijela. Konačno, Sud bi nacionalnom sudu trebao priopćiti treba li slijediti njegovu sudsku praksu ili sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) kad su mišljenja tih dvaju sudova suprotstavljena.

2.

Temeljno pravo na zaštitu podataka iz članka 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima konkretizirano je u Direktivi o zaštiti podataka ( 3 ) koja će se uskoro staviti izvan snage Osnovnom uredbom o zaštiti podataka ( 4 ).

3.

Članak 6. stavak 1. Direktive o zaštiti podataka sadržava određena načela koja se odnose na obradu osobnih podataka:

„Države članice osiguravaju da su osobni podaci;

[…]

[…]”

4.

U članku 7. Direktive o zaštiti podataka uređeni su uvjeti u kojima je dopuštena obrada osobnih podataka:

„Države članice osiguravaju da se osobni podaci mogu obrađivati jedino ako:

[…]

[…]

5.

U članku 10. Direktive o zaštiti podataka zahtijeva se da se osobi čiji se podaci obrađuju daju određeni podaci kad se osobni podaci prikupljaju izravno od nje. Članak 11. sadržava odgovarajuće odredbe za slučaj kad se podaci ne prikupljaju od osobe čiji se podaci obrađuju. Konačno, članak 12. sadržava pravo osobe čiji se podaci obrađuju na obavijest o obradi njezinih podataka te njezino pravo na ispravak, brisanje ili blokiranje podataka čija obrada nije u skladu s odredbama te direktive.

6.

Odstupanja od određenih odredaba Direktive o zaštiti podataka predviđena su u članku 13. stavku 1.:

„Države članice mogu donijeti propise za ograničavanje područja primjene obveza i prava iz članka 6. stavka 1., članka 10., članka 11. stavka 1. te članka 12. i 21. ove Direktive kada takvo ograničavanje predstavlja potrebne mjere za zaštitu:

[…]

[…]”

7.

Članak 14. Direktive o zaštiti podataka sadržava pravo osobe čiji se podaci obrađuju na prigovor:

„Države članice odobravaju osobi čiji se podaci obrađuju pravo:

[…]”

8.

Članak 22. Direktive o zaštiti podataka sadržava odredbu o pravnim lijekovima:

„Ne dovodeći u pitanje pravne lijekove u upravnom postupku koji se mogu propisati, među ostalim, pred nadzornim tijelom iz članka 28. ove Direktive, prije upućivanja sudskom tijelu države članice utvrđuju pravo svake osobe na pravni lijek za slučaj kršenja prava koje joj je osigurano nacionalnim pravom koje se primjenjuje na tu obradu.”

9.

U članku 28. stavku 4. Direktive o zaštiti podataka predviđeno je pravo na pritužbu podnesenu nadzornom tijelu:

„Svako nadzorno tijelo razmatra zahtjeve koje podnese bilo koja osoba ili bilo koja udruga koja zastupa tu osobu, u vezi zaštite njezinih prava i sloboda u odnosu na obradu osobnih podataka. Tu osobu se izvještava o ishodu tog zahtjeva.

Svako nadzorno tijelo posebno razmatra zahtjev za provjeru zakonitosti obrade podataka koji preda bilo koja osoba kada se primjenjuju nacionalne odredbe donesene u skladu s člankom 13. ove Direktive. Osobu se u svakom slučaju obavješćuje da je provjera u tijeku.”

10.

Članak 250.v stavci 1. i 3. Občiansky súdny poriadok (Zakon o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, sadržava odredbe o sudskoj zaštiti:

[…]

11.

Zákon č. 9/2010 Z. z. o sťažnostiach (Zakon br. 9/2010 o upravnim pritužbama) previđena je mogućnost podnošenja pritužbe protiv činjenja ili nečinjenja upravnih tijela.

12.

Članak 164. Zákona č. 563/2009 Z. z. o správe daní (daňový poriadok) (Zakon br. 563/2009 o poreznoj upravi (Porezni zakonik) (), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, odnosi se na obradu osobnih podataka:

„Za potrebe financijske uprave porezna tijela, Financijsko ravnateljstvo i Ministarstvo (financija) ovlašteni su obrađivati osobne podatke poreznih obveznika, njihovih zastupnika i drugih osoba u skladu s posebnim zakonom(95) ( 5 ); osobni podaci smiju se dostaviti samo općini kao poreznom tijelu, financijskim tijelima i Ministarstvu te, u pogledu porezne uprave i izvršenja njezinih zadaća na temelju posebnih zakona, drugim osobama, sudovima ili ustanovama koji postupaju u okviru kaznenog postupka. U računalnim sustavima AOP‑a(95) smiju se obrađivati ime i prezime fizičke osobe, njezina adresa stanovanja i, ako joj pri registraciji nije dodijeljen porezni identifikacijski broj, njezin nacionalni identifikacijski broj.”

13.

Člankom 4. stavkom 3. točkama (d), (e) i (o) Zákona č. 333/2011 Z. z. o orgánoch štátnej správy v oblasti daní, poplatkov a colníctva (Zakona br. 333/2011 o tijelima državne uprave za poreze, pristojbe i carinu) uređene su zadaće Financijskog ravnateljstva koje su relevantne za ovaj predmet:

„Financijsko ravnateljstvo izvršava sljedeće zadaće:

14.

Obrada podataka o povredama uređena je u članku 5. stavku 3. točki (b) Zakona br. 333/2011:

„Ured Financijske uprave za borbu protiv kriminala koristi se računalnim sustavima Financijske uprave na način da prikuplja, obrađuje, pohranjuje, dostavlja, upotrebljava, štiti i briše informacije i osobne podatke osoba koje su povrijedile porezne ili carinske propise ili kod kojih postoji osnovana sumnja da su povrijedile porezne ili carinske propise ili osoba koje su u području nadležnosti Financijske uprave narušile javni red ili kod kojih postoji osnovana sumnja da su narušile javni red, kao i daljnje informacije o takvim povredama poreznih ili carinskih propisa ili o takvim narušavanjima javnog reda; te informacije i osobne podatke dostavlja ili stavlja na raspolaganje Financijskom ravnateljstvu, Financijskom ili Carinskom uredu ako je to nužno za izvršenje njihovih zadaća.”

15.

P. Puškár je tužbom podnesenom 19. studenoga 2014. od Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovnog suda Slovačke Republike) zatražio da se Financijskom ravnateljstvu i svim podređenim financijskim tijelima te Uredu Financijske uprave za borbu protiv kriminala zabrani uključivanje njegova imena u evidenciju (prema njegovim navodima 1227) fizičkih osoba koje su, prema mišljenju tijela javne uprave, „biele kone” [uobičajeni kolokvijalni izraz za osobe koje obavljaju fiktivne upravljačke funkcije]. U toj je evidenciji fizičkoj osobi, u pravilu, dodijeljena jedna pravna osoba ili više njih (od njih ukupno 3369, prema navodima tužitelja) u čije je ime takva osoba navodno poslovala, i to uz navođenje njezina nacionalnog identifikacijskog broja, identifikacijskog broja poreznog subjekta u čije ime ta osoba djeluje te trajanja njezina mandata. Istovremeno je tužitelj zatražio da tijela uklone njegovo ime iz navedene ili odgovarajuće evidencije, kao i iz računalnih sustava Financijske uprave.

16.

Ured Financijske uprave za borbu protiv kriminala potvrdio je postojanje evidencije „biele kone”, ali je naveo da je evidenciju sastavilo Financijsko ravnateljstvo.

17.

Tužitelj smatra da je ta intervencija Financijskog ravnateljstva i Ureda Financijske uprave za borbu protiv kriminala nezakonita prije svega zbog toga što su njegovim uključivanjem u navedenu evidenciju povrijeđena njegova prava na privatnost, a osobito pravo na zaštitu časti, dostojanstva i ugleda.

18.

Vrhovni sud odbio je tu tužbu, kao i tužbe drugih dviju osoba koje su navedene u toj evidenciji u različitim predmetima kao neosnovane, djelomično zbog postupovnih i djelomično zbog materijalnopravnih razloga.

19.

U okviru ustavnih tužbi tužitelja i drugih gore navedenih osoba Ústavný súd (Ustavni sud, Slovačka) utvrdio je da je Vrhovni sud svojim presudama povrijedio temeljna prava tužitelja na pošteno suđenje.

20.

U skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku Ustavni sud u jednom je od tih predmeta odlučio da je, uz pravo na poštovanje privatnog života, povrijeđeno i temeljno pravo na zaštitu osobnih podataka od neovlaštenog prikupljanja i drugih zlouporaba. Na temelju tih pravnih osnova Ustavni sud ukinuo je sve gore navedene presude Vrhovnog suda i vratio mu predmete na ponovno razmatranje i odlučivanje o meritumu. Istovremeno je uputio na to da je Vrhovni sud u području zaštite osobnih podataka obvezan postupati u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (ESLJP).

21.

U preostalim presudama Ustavni sud prigovorio je Vrhovnom sudu da je u okolnostima glavnog postupka pri tumačenju pravne norme koja se odnosi na nedopuštenost tužbe protiv nezakonite intervencije tijela javne uprave primijenio strogo formalistički pristup. Vrhovni sud nije uzeo u obzir ustavnopravni doseg slovačkog temeljnog prava na sudsku zaštitu. Njime je previđena mogućnost sudskog preispitivanja odluka i praksi tijela javne uprave kojima su narušena temeljna prava i slobode. Nasuprot tomu, Ustavni sud nije uzeo u obzir sudsku praksu Suda Europske unije u pogledu primjene prava Europske unije na zaštitu osobnih podataka.

22.

Kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, posljednjih je godina slovački Ustavni sud pod utjecajem sudske prakse ESLJP‑a izrazio stajalište da se pritužba u smislu Zakona o upravnim pritužbama uvijek može smatrati učinkovitim pravnim lijekom u slučaju nezakonite intervencije javnih tijela ili u slučaju njihova nečinjenja. Njegova je smjernica, u skladu s kojom Vrhovni sud u glavnom postupku u potpunosti mora poštovati gore navedenu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, prema slovačkom pravu obvezujuća za nastavak glavnog postupka, a da se pritom ne uzimaju u istoj mjeri u obzir učinci prava Europske unije i sudska praksa Suda Europske unije.

23.

Stoga Vrhovni sud Slovačke Republike Sudu postavlja sljedeća pitanja:

24.

P. Puškár, Slovačka, Češka Republika, Kraljevina Španjolska, Francuska Republika, Italija, Poljska i Europska komisija iznijeli su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 16. veljače, uz P. Puškára i Slovačku, sudjelovale su Španjolska i Komisija.

25.

Prvo i treće pitanje Vrhovnog suda odnose se na postupak pravne zaštite. Stoga ih treba ispitati jedan za drugim (odjeljci B i C), to jest prije materijalnopravnog drugog pitanja o usklađenosti sporne evidencije sa zaštitom osobnih podataka (odjeljak D). Na kraju treba razmotriti četvrto pitanje koje se odnosi na moguća razilaženja sudske prakse Suda i sudske prakse ESLJP‑a (odjeljak E). Međutim, uvodno treba pojasniti u kojoj se mjeri europsko pravo na zaštitu podataka može primijeniti na spornu evidenciju (odjeljak A).

26.

Osobito Španjolska zastupa stajalište da se europsko pravo o zaštiti podataka ne može primijeniti na glavni postupak.

27.

U tom pogledu treba razlikovati Direktivu o zaštiti podataka i članak 8. Povelje.

28.

Područje primjene Direktive o zaštiti podataka osobito je ograničeno njezinim člankom 3. stavkom 2. U skladu s tim stavkom ona se, među ostalim, ne primjenjuje na kazneni progon. To vrijedi i kad sporna evidencija služi u kaznenopravne svrhe ( 6 ). Nasuprot tomu, Direktiva o zaštiti podataka načelno se primjenjuje za naplatu poreza i upotrebu evidencije u tom pogledu ( 7 ). To je vidljivo i iz članka 13. stavka 1. točke (e) Direktive o zaštiti podataka kojom se izričito dopušta ograničenje Direktive o zaštiti podataka u porezne svrhe.

29.

Nasuprot tomu, članak 3. stavak 2. Direktive o zaštiti podataka ne utječe na područje primjene temeljnog prava na zaštitu podataka iz članka 8. Povelje. Ono proizlazi osobito iz članka 51. stavka 1. Povelje. U skladu s tom odredbom temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju se na sve situacije uređene pravom Unije ( 8 ). Kao što je osobito već utvrđeno u presudi Åkerberg Fransson, Povelja se primjenjuje i na sankcije u području poreznih propisa, ako se radi o poreznopravnim odredbama prava Unije ( 9 ). Pritom osobito treba uzeti u obzir porez na promet i trošarine. Međutim, pravu Unije podliježu i određena pitanja izravnih poreza, primjerice u području primjene posebnih mjera usklađivanja ( 10 ) ili u slučaju ograničavanja temeljnih sloboda ( 11 ). Stoga nacionalni sud u konkretnom slučaju često mora ispitati je li Povelja primjenjiva. Osim toga, ako pravo Unije i Povelja nisu primjenjivi, usporedivi zahtjevi često proizlaze iz članka 8. EKLJP‑a.

30.

Za ovaj predmet proizlazi da upotreba evidencije za potrebe naplate poreza podliježe Direktivi o zaštiti podataka i Povelji, dok je u području kaznenog prava primjenjiva samo Povelja ako se radi o pitanjima koja su utvrđena pravom Unije.

31.

Prvo pitanje odnosi se na preduvjete za sudsku zaštitu pri ostvarivanju prava u pogledu osobnih podataka. Vrhovni sud želi saznati je li u skladu s pravom na djelotvornu pravnu zaštitu iz članka 47. stavka 1. Povelje da tužba nije dopuštena dok god tužitelj prije toga nije iscrpio pravni lijek u upravnom postupku.

32.

To se pitanje očito postavlja zbog toga što je slovački Ustavni sud doveo u pitanje taj preduvjet za tužbu.

33.

Sud na takva pitanja u pravilu odgovara upućivanjem na postupovnu autonomiju država članica koja se mora izvršavati u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 12 ). Međutim, postupovna autonomija primjenjuje se samo ako pravo Unije ne sadržava nikakve odredbe. No, u Direktivi o zaštiti podataka zaista postoje odredbe u kojima se barem spominje to pitanje. Stoga, neovisno o mogućnosti izoliranog ostvarivanja prava iz članka 8. Povelje ( 13 ), najprije treba razmotriti te odredbe Direktive (odjeljak 2.), prije nego što se dalje ispita odnos načela djelotvornosti i prava na djelotvornu pravnu zaštitu (odjeljak 3.). Na kraju se mogu izložiti posljedice tih odredaba na obvezni pravni lijek u upravnom postupku (odjeljak 4.). Međutim, najprije je potrebno iznijeti neke napomene u pogledu dopuštenosti tog pitanja (odjeljak 1.).

34.

P. Puškár osobito osporava dopuštenost prvog pitanja. Ističe da je podnio različite pravne lijekove koji su svi bili bezuspješni. Stoga je to pitanje hipotetsko.

35.

Međutim, kao što P. Puškár sam priznaje, za pitanja u vezi s tumačenjem prava Unije koja je postavio nacionalni sudac u zakonskom i činjeničnom okviru koji je sam nadležan utvrditi, a čiju točnost Sud ne provjerava, vrijedi pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o pitanju koje je uputio nacionalni sud samo kada na očit način proizlazi da traženo tumačenje prava Unije nema nikakav odnos sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, kada je problem hipotetske naravi ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi se na koristan način odgovorilo na pitanja koja su mu postavljena ( 14 ).

36.

U zahtjevu za prethodnu odluku nažalost se ne precizira koje je pravne lijekove u upravnom postupku P. Puškár iscrpio. Međutim, navodi se da se Vrhovni sud i Ustavni sud Slovačke razilaze u mišljenju u pogledu nužnosti iscrpljivanja pravnih lijekova u upravnom postupku i njihovih posljedica za dopuštenost tužbe. Stoga to pitanje očito nije hipotetsko, nego se na njega mora odgovoriti.

37.

U Direktivi o zaštiti podataka pravni lijekovi spominju se u člancima 22. i 28. Člankom 22. predviđa se da, ne dovodeći u pitanje pravne lijekove iz članka 28. stavka 4., svaka osoba ima pravo na pravni lijek za slučaj kršenja prava koje joj je osigurano nacionalnim pravom koje se primjenjuje na tu obradu.

38.

U skladu s člankom 28. stavkom 4. Direktive o zaštiti podataka takozvano nadzorno tijelo razmatra zahtjeve koje podnese bilo koja osoba u vezi sa zaštitom njezinih prava i sloboda u odnosu na obradu osobnih podataka. To nadzorno tijelo posebno razmatra zahtjev za provjeru zakonitosti obrade podataka koji preda bilo koja osoba.

39.

U članku 22. i članku 28. stavku 4. Direktive o zaštiti podataka mogle bi se na prvi pogled vidjeti odredbe koje se odnose na odnos između tužbe i pravnog lijeka osobe čiji se podaci obrađuju u upravnom postupku u području ostvarivanja prava na zaštitu podataka.

40.

Međutim, ako se detaljnije promotri, postaje jasno da barem pravni lijek koji se spominje u članku 28. stavku 4. Direktive o zaštiti podataka nije predmet ovog prethodnog postupka. Pravni lijek iz Direktive o zaštiti podataka provodi neovisno nadzorno tijelo ( 15 ) koje je njome predviđeno. Nasuprot tomu, upravna pritužba, koja je u skladu sa slovačkim pravom preduvjet za tužbu, usmjerena je na nadležna upravna tijela.

41.

Međutim, šira odredba članka 79. Osnovne uredbe o zaštiti podataka, koja se još ne primjenjuje, ali će vrijediti u budućnosti, pokazuje kakav treba biti odnos između prava na podnošenje tužbe u području zaštite prava i drugih pravnih lijekova. U skladu s tim, ne dovodeći u pitanje nijedan dostupan upravni ili izvansudski pravni lijek, uključujući pravo na podnošenje pritužbe nadzornom tijelu, ispitanik ima pravo na učinkoviti pravni lijek.

42.

Barem će u budućnosti pravni lijek pred sudom time biti zajamčen, neovisno o svim drugim pravnim lijekovima. To znači da pravo na podnošenje tužbe ne utječe na druge pravne lijekove.

43.

Međutim, time još nije pojašnjeno smije li se podnošenje tužbe uvjetovati iscrpljivanjem drugog pravnog lijeka. U tom se pogledu iz članka 79. Osnovne uredbe o zaštiti podataka može samo zaključiti da pravni lijek pred sudom mora biti učinkovit. Stoga bi obveza iscrpljivanja drugog pravnog lijeka prije podnošenja tužbe bila nedopuštena ako pravni lijek pred sudom postane neučinkovit zbog tog preduvjeta.

44.

Točno je da se članak 22. Direktive o zaštiti podataka odnosi samo na specifični pravni lijek i da se u njemu ne zahtijeva izričito učinkovitost sudskog pravnog lijeka, no barem se učinkovitost sama po sebi podrazumijeva ( 16 ). Činjenica da se pravom na pravni lijek pred sudom ne smiju dovoditi u pitanje drugi pravni lijekovi može se zaključiti već iz toga što članak 22. u tom pogledu ne sadržava nikakve odredbe.

45.

Stoga i pravo na podnošenje tužbe iz Direktive o zaštiti podataka koje vrijedi u glavnom postupku znači da se iscrpljivanje predsudskog postupka može zahtijevati samo onda kad se time ne narušava učinkovitost sudskog pravnog lijeka pred sudom. To se ograničenje može usporediti s ograničenjem nacionalne postupovne autonomije načelom djelotvornosti.

46.

U skladu s načelom postupovne autonomije država članica nacionalnim pravnim poretkom uređuju se postupovna pravila za tužbe kojima se trebaju zajamčiti prava za pojedinca koja proizlaze iz prava Unije ako ne postoje relevantne odredbe prava Unije.

47.

U pravilu je ta autonomija ograničena načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. U ovom je predmetu samo potonje relevantno. U skladu s tim nacionalna postupovna pravila ne smiju u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje pravâ koja dodjeljuje pravo Unije ( 17 ).

48.

Sud je više puta utvrdio da svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li nacionalna procesna odredba nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Zajednice mora biti analiziran uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima; u tu svrhu valja osobito uzeti u obzir, ako je potrebno, načela na kojima se temelji nacionalni sustav pravne zaštite, kao na primjer zaštitu prava obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka ( 18 ).

49.

Međutim, u novije se vrijeme načelo djelotvornosti sve više povezuje i s pravom na djelotvornu pravnu zaštitu u skladu s člankom 47. stavkom 1. Povelje ( 19 ). Posljednjih su mjeseci donesene čak dvije relevantne presude koje se više ne temelje na načelu djelotvornosti, nego isključivo na članku 47. stavku 1. ( 20 )

50.

Pozivanje na članak 47. stavak 1. Povelje zahtijeva ispitivanje relevantnih mjera jer se time nužno stavljaju u fokus ograničenja temeljnih prava iz članka 52. stavka 1. ( 21 ) U skladu s tom odredbom ograničenje temeljnih prava opravdano je samo kad je predviđeno zakonom i kad se njime poštuje bit relevantnog prava. Osim toga, uz poštovanje načela proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba. Međutim, načelo proporcionalnosti sastavni je dio i načela djelotvornosti. Odražava se u ograničenju pretjeranog otežavanja.

51.

Stoga članak 47. stavak 1. Povelje i načelo djelotvornosti u konačnici predstavljaju isto pravno načelo i mogu se zajedno ispitati, uz primjenu kriterija iz članka 47. stavka 1. i članka 52. stavka 1. Povelje.

52.

Stoga treba ispitati je li obvezno iscrpljivanje pravnog lijeka u upravnom postupku prije podnošenja tužbe u skladu s člankom 47. stavkom 1. Povelje i načelom djelotvornosti.

53.

Takvim postupovnim pravilom u najmanju će se ruku odugovlačiti pristup pravnom lijeku pred sudom. Osim toga, ono može dovesti do dodatnih troškova. Upravna tijela mogu naplatiti pristojbe za provedbu tog pravnog lijeka. Zahtijevanje pomoći odvjetnika ili dostavljanje stručnog mišljenja može biti smisleno ili čak nužno.

54.

Time obveza iscrpljivanja pravnog lijeka u upravnom postupku prije podnošenja tužbe utječe na pravo na učinkoviti pravni lijek pred sudom.

55.

Međutim, to se postupovno pravilo može opravdati na temelju članka 52. stavka 1. Povelje.

56.

Kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, takvo je pravilo u Slovačkoj predviđeno zakonom. Nije vjerojatno da bi se njime narušila bit prava na djelotvornu pravnu zaštitu jer se njime ne ograničava krug osoba koje načelno mogu zatražiti primjenu načela sudske zaštite ( 22 ). Njima se samo nalaže dodatni postupovni korak.

57.

Stoga je presudna proporcionalnost obveznog pravnog lijeka u upravnom postupku.

58.

U skladu s načelom proporcionalnosti mjera mora biti „prikladna, nužna i proporcionalna cilju koji se njome slijedi” ( 23 ) ( 24 ). Kao što se ističe u članku 52. stavku 1. Povelje to mora biti cilj koji priznaje Unija ili mora služiti zaštiti prava i sloboda drugih osoba.

59.

Prema mišljenju Vrhovnog suda iscrpljivanjem pravnog lijeka u upravnom postupku osigurava se veća učinkovitost jer se time upravnom tijelu daje prilika da ispravi navodnu nezakonitu intervenciju i poštedi se neočekivanog sudskog postupka. Osim toga, u tom se predsudskom postupku precizira status spora između stranaka, što sudovima olakšava daljnje postupanje u predmetu. Treba dodati da se pravnim lijekom u upravnom postupku sudove štiti od nepotrebnih postupaka te se njime može poticati i stabilnost prava na način da osoba čiji se podaci obrađuju prihvati mjeru, primjerice, na temelju uvjerljivog obrazloženja bez provođenja sudskog postupka. Konačno, pravni lijek u upravnom postupku u pravilu je za sve stranke znatno jeftiniji od pravnog lijeka pred sudom.

60.

Kao što je vidljivo iz usporedivih predsudskih postupaka, taj je cilj priznat u pravu Unije, primjerice u službeničkim propisima ( 25 ) ili u pravu na pristup dokumentima ( 26 ). Žalbena tijela, koja su primjerice uspostavljena pri EUIPO‑u ( 27 ) ili Europskoj agenciji za kemikalije ( 28 ), također služe toj svrsi. Konačno, i za žalbu koja se podnosi Europskom ombudsmanu potrebno je prethodno podnijeti upravnu pritužbu ( 29 ).

61.

Želim dodati da taj cilj priznaje i njemački pravni poredak. U njemačkom upravnom postupku podnošenje pravnog lijeka u upravnom postupku u skladu s člankom 68. Zakona o upravnim sudovima (Verwaltungsgerichtsordnung) u pravilu je preduvjet za podnošenje tužbe. Korisnost tog preduvjeta uglavnom ( 30 ) se ne osporava. Naprotiv, sudovi su već morali odlučivati o tome je li djelomično ukidanje pravnog lijeka u upravnom postupku u skladu s pravom višeg ranga ( 31 ).

62.

Obvezni predsudski postupak nedvojbeno je primjeren za postizanje ciljeva iz t. 59. Osim toga, ne nameće se ni blaže sredstvo kojima bi se oni u jednakoj mjeri ostvarili.

63.

Stoga ostaje pitanje je li obvezni pravni lijek u upravnom postupku proporcionalan odnosno primjeren za postizanje cilja koji se njime slijedi. Odgovor na to pitanje ovisi o konkretnom obliku pravnog lijeka u upravnom postupku. U konačnici, to mogu ocijeniti samo nacionalni sudovi.

64.

To osobito vrijedi za točku koju je istaknuo P. Puškár, odnosno navodnu nesigurnost počinje li rok za podnošenje tužbe teći već i prije donošenja odluke o pravnom lijeku u upravnom postupku. Ako nacionalni sudovi utvrde da je takva nesigurnost u relevantnom trenutku doista postojala, teško bi se dopuštenost tužbe mogla uvjetovati iscrpljivanjem pravnog lijeka u upravnom postupku.

65.

Osim toga, Sud je u području prava potrošača odlučio da je obvezni postupak rješavanja spora prije pokretanja postupka pred sudom dopušten jer se, među ostalim, time nije znatno kasnilo s podnošenjem tužbe te potrošač nije imao nikakve troškove ili su oni bili vrlo mali ( 32 ).

66.

Ta su dva stajališta važna i za ocjenu obveznog pravnog lijeka u upravnom postupku. Znatna odugovlačenja ili previsoki troškovi podnositelja pritužbe sigurno bi doveli u pitanje primjerenost tog postupovnog pravila.

67.

U pogledu odugovlačenja već se u članku 47. stavku 2. Povelje pojašnjava da svatko ima pravo da se njegov predmet obrađuje u razumnom roku. Iako se to pravo odnosi na postupak pred sudom, ono se, naravno, ne smije umanjiti uvjetom podnošenja tužbe. Stoga ESLJP uključuje trajanje obveznih pravnih lijekova u upravnom postupku u ispitivanje trajanja postupka pred sudom ( 33 ). Čak i kad bi se odbila primjena članka 47. stavka 2. Povelje, usporedivi zahtjevi proizašli bi iz općeg načela prava Unije ( 34 ).

68.

Točno je da se u pogledu troškova u članku 47. stavku 3. Povelje pravna pomoć zahtijeva samo ako je potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu. Načelno se primjerene pristojbe za provođenje upravnog postupka ne mogu osporavati ( 35 ).

69.

Međutim, naplata pristojbi za obvezni pravni lijek u upravnom postupku mora podlijegati strožim granicama jer je taj predsudski postupak prepreka izvršenju pravnog lijeka pred sudom zajamčenog člankom 47. Povelje te se njegovi troškovi dodaju troškovima pravnog lijeka pred sudom ( 36 ). Stoga su načelom koje se temelji na pravu na pravnu pomoć obuhvaćeni i troškovi obveznog pravnog lijeka u upravnom postupku. Osim toga, u Uniji prava samonadzor povezan s pravnim lijekom u upravnom postupku nije samo u interesu osobe čiji se podaci obrađuju, nego i u javnom interesu.

70.

Pravo na djelotvornu pravnu zaštitu u skladu s člankom 47. Povelje o temeljnim pravima i načelo djelotvornosti nisu u suprotnosti s pravnim lijekom u upravnom postupku koji se mora iscrpiti prije podnošenja tužbe kad se pravilima o tom pravnom lijeku proporcionalno ne narušava učinkovitost sudske zaštite. Stoga obvezni pravni lijek u upravnom postupku osobito ne smije dovesti do neprimjerenog odugovlačenja ili pretjeranih troškova čitavog žalbenog postupka.

71.

Međutim, dodatno treba pojasniti da usklađenost obveznog pravnog lijeka u upravnom postupka s pravom Unije ne isključuje da takvo postupovno pravilo sudske zaštite nije u skladu s nacionalnim ustavnim pravom.

72.

Trećim pitanjem, na koje je potrebno odgovoriti prije nego na drugo pitanje, Vrhovni sud želi saznati može li se sporna evidencija isključiti kao dokazno sredstvo zato što ju je P. Puškár pribavio bez odobrenja nadležnih tijela.

73.

Slovačka i P. Puškár smatraju to pitanje nedopuštenim jer se ono zbog nepostojanja primjenjivih odredaba prava Unije odnosi samo na tumačenje nacionalnog prava.

74.

Međutim, tim se prigovorom zanemaruje činjenica da su i dokazna pravila, slično kao i obvezni pravni lijek u upravnom postupku, postupovna pravila koja mogu utjecati na učinkovitost pravne zaštite pri ostvarivanju prava zajamčenih pravom Unije. Stoga se pravom Unije može i u tom području ograničiti postupovna autonomija država članica.

75.

Nasuprot tomu, Češka Republika izražava sumnju u to da je to pitanje bitno za odluku u sporu jer je jedno od tijela koje je stranka u glavnom postupku, Ured Financijske uprave za borbu protiv kriminala, priznalo da evidencija postoji i da ju je sastavilo drugo tijelo koje je stranka u postupku, Financijsko ravnateljstvo. U skladu s navedenim moglo bi se pretpostaviti da daljnji dokaz nije potreban i da je to pitanje hipotetsko.

76.

Međutim, osobito na usmenoj raspravi pokazalo se da je drugo tijelo koje je stranka u postupku, Financijsko ravnateljstvo, u glavnom postupku poreklo da je izradilo evidenciju ili znalo za nju. Osim toga, u svakom je slučaju nejasno jesu li informacije koje se odnose na P. Puškára dio te evidencije. Konačno, ne može se isključiti da će Vrhovni sud, neovisno o ishodu pravnog spora, unatoč tomu morati donijeti odluku o dopuštenosti te evidencije kao dokaznog sredstva.

77.

Stoga treba pretpostaviti da je odgovor na to pitanje nužan za odluku u glavnom postupku.

78.

Kao i u okviru prvog pitanja, postupovna autonomija država članica dolazi do izražaja i u pogledu dokaznih pravila. Naime, kad ne postoji propis Unije, zadaća je država članica da odrede dokaze koji se mogu podnijeti, poštujući pritom načela ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 37 ).

79.

Ni u pogledu tog pitanja ne postoje naznake za povredu načela ekvivalentnosti. Stoga je opet presudno samo načelo djelotvornosti koje treba primijeniti u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu u skladu s člankom 47. Povelje.

80.

Ograničavanje dopuštenih dokaznih sredstava za dokazivanje povrede prava zajamčenog pravom Unije zadire u temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Stoga ono mora biti opravdano u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje.

81.

Budući da se to odnosi samo na jedno zamislivo dokazno sredstvo, nema utjecaja na bit djelotvorne pravne zaštite. Stoga ponovno treba ispitati proporcionalnost.

82.

Sud je načelno već priznao cilj sprečavanja nedopuštene upotrebe internih dokumenata u sudskim postupcima ( 38 ). Kao što Vrhovni sud pravilno ističe, taj cilj proizlazi iz načelâ poštenog suđenja, osobito iz ideje jednakosti oružja u postupku, koja su utvrđena člankom 47. Povelje ( 39 ) jer nezakonit pristup internim informacijama može znatno naštetiti stranci čiji se podaci obrađuju. Na ta se načela mogu pozivati i državna tijela ako su stranke u postupku ( 40 ). Odbijanje nedopušteno predočenog internog dokumenta kao dokaznog sredstva prikladno je za postizanje tog cilja.

83.

Međutim, bezuvjetno odbijanje takvih dokaznih sredstava nije najblaže sredstvo. Naprotiv, trebalo bi ispitati ima li osoba čiji se podaci obrađuju pravo na pristup spornim informacijama. U tom slučaju interes sprečavanja nedozvoljene upotrebe ne bi više bio zakonit.

84.

Naime, Sud smatra da je u slučaju odbijanja nedozvoljeno upotrijebljenih dokumenata zamislivo da sâm sud može naložiti njihovo predočenje ( 41 ). Osim toga naglašava da se zaštita od nedozvoljene upotrebe temelji na tome da sporni dokumenti nisu javni ( 42 ). Konačno, iz njegove sudske prakse u pogledu prava na pristup dokumentima proizlazi mogućnost da se uskraćivanje internih dokumenata mora opravdati ( 43 ). Stoga pravo na pristup dokumentima predstavlja naznaku za ocjenu odbijanja nedozvoljeno upotrijebljenih internih dokumenata ( 44 ).

85.

U glavnom postupku treba obratiti pažnju na to da u skladu s člankom 8. stavkom 2. drugom rečenicom Povelje o temeljnim pravima i člankom 12. Direktive o zaštiti podataka svatko ima pravo na pristup podacima koji se na njega ili nju odnose. To načelno vrijedi i za uključivanje u spornu evidenciju. Osim toga, osobe čiji se podaci obrađuju morale su se, u skladu s člankom 10. ili člankom 11. Direktive o zaštiti podataka, zbog prikupljanja podataka obavijestiti o njihovoj upotrebi.

86.

Točno je da se u skladu s člankom 13. stavkom 1. Direktive to pravo na pristup informacijama može ograničiti, osobito ako je to potrebno radi sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela (točka (d)) ili zbog važnoga gospodarskog ili financijskog interesa države članice, uključujući porezna pitanja (točka (e)), te zbog nadzora, inspekcije ili regulatorne funkcije koji su povezani s time (točka (f)). Međutim, spomenuti članak 13. izričito zahtijeva da se takva ograničenja propisuju zakonskim mjerama ( 45 ).

87.

Ako takve odredbe postoje, zamislivo je da je osobi čiji se podaci obrađuju nužno ograničiti pravo na pristup informacijama. Možda postoji opasnost da će aktivnosti nadzora i inspekcije na temelju evidencije biti manje učinkovite ako je poznato tko je uključen u nju.

88.

Stoga će nadležni sudovi prije odbijanja upotrebe sporne evidencije kao dokaznog sredstva morati ispitati je li takvo ograničenje prava na pristup informacijama predviđeno i u danom slučaju opravdano. Međutim, u postupku pred Sudom nije iznesena nikakva argumentacija o tim aspektima.

89.

Čak ako postoje naznake opravdanog interesa za moguće zakonom predviđeno čuvanje tajnosti sporne evidencije, nacionalni sudovi moraju osim toga ispitati prevladavaju li one u pojedinačnom slučaju nad interesom pravne zaštite pojedinaca.

90.

U području carinskih propisa Sud je odlučio da se ostvarivanje prava osobe čiji se podaci obrađuju pretjerano otežava ako ona mora predočiti podatke kojima ne može raspolagati ( 46 ). To ispitivanje proporcionalnosti može u drugim područjima imati drukčiji rezultat ako se radi o interesima koji su važniji od carinskih prihoda ( 47 ). Međutim, ne čini se nužno logičnim da su porezni prihodi važniji od carinskih prihoda.

91.

Uostalom, interes za tajnost evidencije u glavnom postupku znatno je izgubio na važnosti jer su je već objavile treće osobe i jer je Ured Financijske uprave za borbu protiv kriminala potvrdio njezino postojanje. Stoga je eventualna šteta od toga već mogla nastati.

92.

Točno je da se osobi čiji se podaci obrađuju može uskratiti pozivanje na evidenciju ako je ona sama sudjelovala u njezinu nedozvoljenom javnom širenju. Naime, stranke u postupku moglo bi se spriječiti da ostvare korist od svojeg nezakonitog ponašanja. Međutim, teško bi se moglo opravdati prigovaranje osobi čiji se podaci obrađuju, kao što je P. Puškár, zbog ponašanja trećih osoba.

93.

Stoga na treće pitanje treba odgovoriti da načelo poštenog suđenja navedeno u članku 47. stavku 2. Povelje načelno dopušta da se interni dokumenti javnog tijela koje je stranka u postupku do kojih je druga stranka u postupku došla bez suglasnosti tog javnog tijela odbiju kao nedopušteno dokazno sredstvo. Međutim, takvo je odbijanje isključeno ako se radi o evidenciji financijskog tijela države članice koja sadržava osobne podatke tužitelja koje to javno tijelo, u skladu s člancima 12. i 13. Direktive o zaštiti podataka, mora priopćiti tužitelju.

94.

Drugo pitanje odnosi se na materijalnu bit glavnog postupka. Njime se pita mogu li se temeljna prava na poštovanje privatnog života i zaštitu podataka te Direktiva o zaštiti podataka tumačiti na način da državi članici ne dopuštaju da, bez suglasnosti osobe u pitanju, vodi evidencije osobnih podataka za potrebe porezne uprave. Vrhovni sud smatra da bi u tom slučaju opasnost predstavljala već sama mogućnost da javno tijelo raspolaže osobnim podacima radi suzbijanja porezne prijevare.

95.

Međutim, u glavnom postupku nije potrebno odgovoriti na općenito pitanje smiju li porezna tijela prikupljati osobne podatke bez pristanka osobe čiji se podaci obrađuju. To nijedna stranka u postupku ne dovodi u pitanje. Naprotiv, potrebno je razjasniti smije li porezna uprava radi suzbijanja porezne prijevare voditi evidenciju osoba koje obavljaju fiktivne upravljačke funkcije u određenim pravnim osobama i koje nisu dale suglasnost da ih se uključi u tu evidenciju. Na to pitanje treba odgovoriti prvenstveno s obzirom na Direktivu o zaštiti podataka jer se njome konkretiziraju temeljna prava na poštovanje privatnog života i zaštitu podataka. U mjeri u kojoj, osobito u području kaznenog progona u području primjene prava Unije, vrijede samo temeljna prava potrebno je još jednom provjeriti proizlaze li iz toga drukčije smjernice.

96.

Stranke se ispravno slažu da uključivanje osobe u takvu evidenciju i njezino pridruživanje određenoj pravnoj osobi treba smatrati obradom osobnih podataka u smislu članka 2. točke (b) Direktive o zaštiti podataka.

97.

U skladu s odredbama Glave II. Direktive o zaštiti podataka, naslovljene „Opća pravila o zakonitosti obrade osobnih podataka”, osim odstupanja predviđenih u članku 13. te direktive, svaka obrada osobnih podataka treba s jedne strane biti u skladu s načelima koja se odnose na kvalitetu podataka navedenih u članku 6. spomenute direktive i, s druge strane, odgovarati na jedno od načela koja se odnose na zakonitost obrade podataka navedenih u članku 7. te iste direktive. ( 48 )

98.

Kao što je već naznačeno u prethodnom pitanju, kao osnova za izradu sporne evidencije dolaze u obzir članak 7. (odjeljak 1.) i članak 13. Direktive o zaštiti podataka (odjeljak 2.).

99.

U skladu s člankom 7. Direktive o zaštiti podataka, osobni podaci mogu se obrađivati jedino ako je ispunjen jedan od šest uvjeta navedenih u toj odredbi. Prethodno pitanje odnosi se na slučajeve navedene u točkama (e) i (f), odnosno kad je obrada potrebna za izvršavanje zadatka koji se provodi zbog javnog interesa ili u svrhe zakonitog interesa koji ima nadzornik ili treća stranka. Dodatno se može uzeti u obzir i članak 7. točka (c), odnosno kad je obrada potrebna za sukladnost sa zakonskom obvezom.

100.

Unatoč tomu već na ovom mjestu želim razjasniti da u ovom slučaju smatram suvišnim ispitivanje članka 7. točke (c) ili (f). Naime, sve stranke u postupku priznaju da su naplata poreza i suzbijanje porezne prijevare zadaci od javnog interesa u smislu članka 7. točke (e) Direktive o zaštiti podataka.

101.

Međutim, P. Puškár smatra da je Financijsko ravnateljstvo izradilo evidenciju bez pravne osnove jer je za izradu takve evidencije ovlašten jedino Ured Financijske uprave za borbu protiv kriminala. To se mišljenje temelji na članku 5. stavku 3. točki (b) Zakona br. 333/2011, kojim se Ured Financijske uprave za borbu protiv kriminala ovlašćuje za prikupljanje podataka o povredama odnosno sumnji na povrede.

102.

Pri ispitivanju članka 7. točke (e) Direktive o zaštiti podataka taj se argument može shvatiti tako da, prema mišljenju P. Puškára, Financijskom ravnateljstvu nije dodijeljen zadatak da postupa protiv fiktivnih subjekata.

103.

Slovačka iznosi protuargument da je već članak 164. Zakona br. 563/2009 dovoljna pravna osnova. Tvrdi da su u skladu s njim za svrhe financijske uprave porezna tijela, Financijsko ravnateljstvo i Ministarstvo (financija) ovlašteni obrađivati osobne podatke poreznih obveznika, njihovih zastupnika i drugih osoba.

104.

O tome za koje je zadatke zaduženo koje tijelo u Slovačkoj na temelju tih odredaba mogu odlučiti samo nacionalni sudovi. Isto vrijedi i za pitanje treba li jednu ili obje odredbe tumačiti na način da je na temelju njih navedenim tijelima dopušteno sastavljanje sporne evidencije.

105.

Međutim, Sud se može očitovati o pitanju koje zahtjeve prava Unije mora zadovoljavati zadatak čija je dodjela potrebna u skladu s člankom 7. točkom (e) Direktive o zaštiti podataka.

106.

Točno je da članak 7. točka (e) Direktive o zaštiti podataka ne sadržava smjernice o tome, no potrebno ju je čitati u vezi s načelima iz članka 6. U skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) osobni podaci moraju se prikupljati u posebne, izričite i zakonite svrhe. U području primjene članka 7. točke (e) svrha obrade podataka neodvojivo je povezana s dodijeljenim zadacima. Stoga dodjela zadataka mora izričito obuhvaćati svrhu pojedine obrade.

107.

Budući da u zahtjevu za prethodnu odluku nije detaljnije precizirana svrha sporne evidencije, Vrhovni sud zadužen je za produbljivanje tog pitanja. Međutim, čini se da se ne može a priori isključiti da je sporna evidencija korisna za „svrhe Financijskog ravnateljstva” navedene u članku 164. Zakona br. 563/2009. Iako se u njemu ne spominje izričito pohrana osobnih podataka o sumnji na povrede, osobe čiji se podaci obrađuju moraju računati s tim da porezna tijela spremaju takve podatke kako bi znala na koje osobe moraju obratiti posebnu pozornost. Međutim, znatno je jasnija korist takvih podataka za zadatke Ureda Financijske uprave za borbu protiv kriminala iz članka 5. stavka 3. točke (b) Zakona br. 333/2011. Stoga se njihova pohrana koju provodi to tijelo u svakom slučaju može predvidjeti.

108.

U daljnjem koraku Vrhovni sud morat će ispitati jesu li izrada i upotreba sporne evidencije te osobito uključivanje P. Puškára u tu evidenciju potrebni za javni interes na koji se poziva. Naime, zaštita temeljnog prava na poštovanje privatnog života zajamčena člankom 7. Povelje zahtijeva da su odstupanja i ograničenja u zaštiti osobnih podataka u granicama onog što je strogo nužno ( 49 ). To znači da se mora poštovati načelo proporcionalnosti ( 50 ), tj. da obrada podataka mora biti „prikladna, nužna i proporcionalna za ostvarenje cilja koji se njome želi postići”.

109.

Stoga će Vrhovni sud morati detaljno ispitati je li uključivanje P. Puškára u evidenciju prikladno za ostvarivanje raznih namjena evidencije, postoje li možda blaža, ali jednako učinkovita sredstva te, prije svega, je li njegovo uključivanje u evidenciju proporcionalno tim namjenama.

110.

Točno je da nedostaju konkretni podaci o namjeni te evidencije, ali je izvan svake sumnje da uključivanje u spornu evidenciju znatno zadire u prava osobe čiji se podaci obrađuju. Ono negativno utječe na njegov ugled te može dovesti i do ozbiljnih praktičnih nepogodnosti u njegovim odnosima s poreznim tijelima. Usto njegovo uključivanje u evidenciju zadire u pretpostavku nedužnosti utvrđenu člankom 48. stavkom 1. Povelje ( 51 ). Osim toga, pravnim osobama koje su dovedene u vezu s njim zadire se u njihovu slobodu poduzetništva iz članka 16. Povelje.

111.

Tako ozbiljno zadiranje može biti primjereno samo ako postoje dovoljne naznake za sumnju da osoba čiji se podaci obrađuju drži fiktivne upravljačke funkcije te time šteti javnom interesu u pogledu naplate poreza i suzbijanja porezne prijevare ( 52 ).

112.

Članak 13. Direktive o zaštiti podataka dopušta državama članicama da zbog određenih razloga odstupaju od nekih odredaba te direktive. Međutim, u njemu nije naveden članak 7. Stoga se člankom 13. ne može dovesti u pitanje rezultat tumačenja članka 7. točke (e).

113.

Naprotiv, članak 13. je, kao što je već izloženo ( 53 ), od interesa za pitanje smije li se sporna evidencija voditi kao povjerljiva evidencija, iako iz članaka 10., 11. i 12. Direktive o zaštiti podataka proizlazi da je osobe čiji se podaci obrađuju u pravilu potrebno obavijestiti o obradi podataka. Ta je informacija nužan uvjet da osoba čiji se podaci obrađuju može izvršavati svoja prava koja proizlaze iz Direktive o zaštiti podataka te temeljnih prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka ( 54 ). Naposljetku, međutim, pitanje je li se spornom evidencijom opravdano postupalo povjerljivo ne može utjecati na to je li P. Puškár opravdano uključen u tu evidenciju.

114.

Temeljna prava na poštovanje privatnog života iz članka 7. Povelje i zaštitu podataka iz članka 8. Povelje, koja su od interesa osobito za kaznenopravne mjere u području primjene prava Unije, dovode do jednakog rezultata kao primjena članka 7. točke (e) Direktive o zaštiti podataka.

115.

Uključivanje osobe u spornu evidenciju zadire u oba temeljna prava. U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje takva su zadiranja opravdana samo ako se temelje na dovoljnoj zakonskoj osnovi, poštuju bit obaju temeljnih prava i zadovoljavaju načelo proporcionalnosti.

116.

Od navedenih aspekata dosad još nije bilo riječi jedino o poštovanju biti. Međutim, unatoč negativnim utjecajima povezanima s uključivanjem u spornu evidenciju takva zadiranja ne prelaze prag povrede biti ako se inače poštuje načelo proporcionalnosti.

117.

Stoga na treće pitanje treba odgovoriti da porezna uprava smije na temelju članka 7. točke (e) Direktive o zaštiti podataka za svoje svrhe voditi evidenciju osoba koje obavljaju fiktivne upravljačke funkcije u određenim pravnim osobama i nisu dale suglasnost da ih se uključi u tu evidenciju. Uvjet za to jest da je taj zadatak dodijeljen poreznoj upravi na temelju zakona, da je upotreba te evidencije stvarno prikladna i nužna za svrhe porezne uprave te da postoje dovoljne naznake za sumnju da se te osobe opravdano nalaze u toj evidenciji. U tom slučaju ni temeljna prava na poštovanje privatnog života iz članka 7. Povelje i zaštitu podataka iz članka 8. nisu u suprotnosti s izradom i upotrebom te evidencije.

118.

Četvrtim pitanjem želi se razjasniti smije li nacionalni sud slijediti sudsku praksu Suda Europske unije ako je ona u suprotnosti sa sudskom praksom ESLJP‑a.

119.

Kao što su razne stranke u postupku primijetile, dopuštenost tog pitanja u tom obliku dvojbena je, osobito zato što Vrhovni sud nije iznio oko kojeg se pitanja ta dva europska suda razilaze i u kojoj je mjeri takvo razilaženje bitno za odluku u glavnom postupku. Naime, prethodni postupak ne služi za savjetodavna mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima ( 55 ).

120.

Unatoč tomu to pitanje sadržava element koji može biti važan za konačnu odluku u glavnom predmetu. Naime, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da u ovom slučaju postoji spor između slovačkog Ustavnog suda i slovačkog Vrhovnog suda, pri čemu se prvi poziva na sudsku praksu ESLJP‑a, ali se ne očituje o sudskoj praksi Suda. Iz drugih prethodnih pitanja proizlazi da sud koji je uputio zahtjev nije siguran dovodi li sudska praksa našeg Suda do jednakog rezultata kao sudska praksa slovačkog Ustavnog suda. Zbog toga je smisleno uputiti na to što je potrebno učiniti kad sud koji je uputio zahtjev, možda s obzirom na odluku slovačkog Ustavnog suda, zaključi da se ta dva europska suda razilaze oko pitanja koje je bitno za odluku u glavnom postupku.

121.

Uostalom, slično je odlučio Sud kad je od njega zatraženo da precizira opseg primjene ovlasti odnosno obveze podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU‑a ( 56 ). Takvi zahtjevi za prethodnu odluku često već sadržavaju konkretna pitanja na koja je potrebno odgovoriti radi odluke u pojedinom glavnom postupku. Unatoč tomu Sud odgovara i na općenitija pitanja na temelju članka 267. UFEU‑a. Naime, inače bi bilo vrlo malo vjerojatno da bi Sud dobio priliku očitovati se o takvim pitanjima. Usto bi postojala bojazan da će nacionalni sudovi ostati u neizvjesnosti u pogledu svoje ovlasti ili obveze podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku te da će im se zbog toga potkrasti greške u primjeni prava Unije, koje su se mogle izbjeći.

122.

U pogledu preoblikovanog prethodnog pitanja u članku 52. stavku 3. prvoj rečenici Povelje propisano je da su, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz Konvencije. Prema objašnjenjima koja se odnose na tu odredbu, značenje i opseg primjene zajamčenih prava utvrđuju se ne samo u skladu s tekstom EKLJP‑a već i posebice u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a ( 57 ). Međutim, članak 52. stavak 3. druga rečenica dopušta da pravo Unije pruži širu zaštitu.

123.

Stoga pravo Unije dopušta Sudu da odstupa od sudske prakse ESLJP‑a samo u mjeri u kojoj određenim pravima pruža širu zaštitu nego ESLJP. Međutim, takvo je odstupanje dopušteno samo ako istodobno ne dovodi do toga da se nekom drugom pravu iz Povelje koje odgovara pravu iz EKLJP‑a pruža uža zaštita nego u sudskoj praksi ESLJP‑a. Mogu se zamisliti, primjerice, slučajevi u kojima se mora uspostaviti ravnoteža između određenih temeljnih prava ( 58 ).

124.

Ako iz sudske prakse Suda proizlazi dopuštena šira zaštita temeljnih prava, nadređenost prava Unije obvezuje nacionalne sudove da u području primjene prava Unije slijede sudsku praksu Suda i pruže tu zaštitu.

125.

Međutim, ako nacionalni sud zaključi da sudska praksa Suda u pogledu određenog prava koje je utvrđeno i Poveljom i u EKLJP‑u pruža užu zaštitu nego sudska praksa ESLJP‑a, iz toga nužno slijedi pitanje o tumačenju prava Unije, odnosno u pogledu predmetnog temeljnog prava i članka 52. stavka 3. Povelje. Naime, takav bi stav nacionalnog suda doveo do toga da tumačenje odnosnog temeljnog prava od strane Suda bude u suprotnosti s člankom 52. stavkom 3. Povelje.

126.

Ako je takvo pitanje bitno za odluku u postupku koji se vodi pred nacionalnim sudom, on u skladu s člankom 267. stavkom 2. UFEU‑a može zatražiti od Suda da o tome odluči. Ako se odluka nacionalnog suda više ne može pobijati pravnim lijekovima, on je u skladu s člankom 267. stavkom 3. UFEU‑a čak dužan uputiti to pitanje Sudu.

127.

Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti kako slijedi: Ako nacionalni sud zaključi da na odluku u postupku koji se pred njim vodi utječe sudska praksa Suda Europske unije kojom se pravima iz Povelje koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om pruža uža zaštita nego što je to slučaj sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, on može Sudu Europske unije uputiti pitanje o tumačenju prava Unije u pogledu tog predmeta. Ako se same odluke nacionalnog suda više ne mogu pobijati pravnim lijekovima nacionalnog prava, dužan je uputiti to pitanje Sudu.

128.

Stoga predlažem Sudu da odluči kako slijedi: