—

za Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main eV, M. Ross i M. Hammer, Rechtsanwälte,

—

za estonsku vladu, K. Kraavi‑Käerdi, u svojstvu agenta,

—

za litavsku vladu, D. Kriaučiūnas i K. Mickutė, u svojstvu agenata,

—

za nizozemsku vladu, J. Langer i M. Bulterman, u svojstvu agenata,

—

za finsku vladu, S. Hartikainen, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, D. Roussanov i S. Grünheid, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 21. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main eV, udruge za borbu protiv nepoštene poslovne prakse, i comtecha GmbH, njemačkog društva koje se bavi trgovinom električnim i elektroničkim uređajima, u vezi s tarifom za telefonske pozive koju to društvo primjenjuje u okviru svojih postprodajnih servisa.

3

Članak 1. Direktive 2011/83 utvrđuje njezin predmet kako slijedi:

„Svrha ove Direktive je doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta usklađivanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa u državama članicama o ugovorima koji se sklapaju između potrošača i trgovaca, postižući visoku razinu zaštite potrošača.”

4

Članak 6. te direktive, naslovljen „Obveze informiranja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija”, u stavku 1. određuje:

„Prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu sljedeće informacije:

[…]

[…]”

5

U skladu s člankom 13. stavkom 1. prvim podstavkom navedene direktive:

„Sva plaćanja koja primi od potrošača, ako je primjenjivo uključujući i troškove isporuke, trgovac vraća bez nepotrebnog odlaganja, a u svakom slučaju najkasnije 14 dana od dana na koji je obaviješten o odluci potrošača da odustane od ugovora u skladu s člankom 11.”

6

Članak 19. Direktive 2011/83 predviđa:

„Države članice zabranjuju trgovcima da za korištenje određenog sredstva plaćanja naplaćuju potrošačima naknade koje prelaze trošak koji za korištenje toga sredstva plaćanja snosi trgovac.”

7

Članak 21. te direktive, pod naslovom „Komunikacija telefonom”, glasi:

„Države članice osiguravaju da kad trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga se u vezi sa sklopljenim ugovorom moglo zvati telefonom, potrošač koji zove trgovca nije obvezan platiti više od osnovne tarife poziva.

Prvim se podstavkom ne dovodi u pitanje pravo pružatelja telekomunikacijskih usluga da naplaćuju takve pozive.”

8

Bürgerliches Gesetzbuch (Građanski zakonik) u članku 312.a, naslovljenom „Obveze i opća načela koja se primjenjuju na potrošačke ugovore; granice sporazuma o troškovima”, propisuje:

„[…]

[…]”

9

Na svojoj internetskoj stranici comtech navodi telefonski broj za pristup korisničkoj podršci, posebice klijentima koji su već sklopili kupoprodajni ugovor, a žele dobiti pojašnjenja ili uputiti prigovor. Taj telefonski broj počinje predbrojem 0180, koji se u Njemačkoj općenito rabi za usluge korisničke podrške po jedinstvenoj nacionalnoj tarifi. Trošak poziva na taj tzv. „negeografski” broj viši je od onoga za uobičajeni poziv na tzv. „geografski” broj fiksne mreže ili broj mobilne mreže. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da trošak poziva na comtechov broj koji počinje predbrojem 0180 iznosi 0,14 eura po minuti za pozive iz fiksne mreže odnosno 0,42 eura po minuti za pozive iz mobilne mreže.

10

Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main tvrdi da stavljanje na raspolaganje telefonske linije za korisničku podršku po tarifi višoj od one za uobičajene pozive predstavlja nepoštenu poslovnu praksu, protivnu članku 312.a stavku 5. Građanskog zakonika. Zbog toga je pozvao comtech da prekine s pobijanom praksom te ga je tužio pred Landgerichtom Stuttgart (Zemaljski sud u Stuttgartu, Njemačka).

11

Pred tim sudom comtech je tvrdio da članak 312.a stavak 5. Građanskog zakonika, u vezi s člankom 21. Direktive 2011/83, zahtijeva da trgovac o kojem je riječ ne ostvaruje prihode od telefonske linije za korisničku podršku. Te se odredbe, dakle, ne protive tomu da tarifa poziva na liniju za korisničku podršku bude viša od one za tzv. „uobičajene” pozive, kako bi se trgovcu omogućilo da podmiri troškove stavljanja na raspolaganje takve linije ako time ne ostvaruje prihode.

12

Sud koji je uputio zahtjev navodi da mu je za odlučivanje u glavnom postupku nužno protumačiti pojam „troškova samog korištenja telekomunikacijskom uslugom” iz članka 312.a stavka 5. Građanskog zakonika. Budući da su tarife telefonskih linija za korisničku podršku poput one u glavnom postupku bile predmet usklađivanja na europskoj razini, u skladu s člankom 21. Direktive 2011/83, valja protumačiti i tu odredbu. Ona predviđa, prema mišljenju tog suda, da potrošač nije obvezan platiti više od osnovne tarife za telefonske pozive upućene nakon sklapanja ugovora.

13

Prema mišljenju navedenog suda, njemački je zakonodavac želio izbjeći to da trgovac ostvaruje prihode stavljanjem na raspolaganje negeografske telefonske linije za korisničku podršku. To tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 i, prema tome, članka 312.a stavka 5. Građanskog zakonika ne isključuje mogućnost da potrošač za poziv na negeografsku liniju plati više nego za uobičajeni poziv, pod uvjetom da prihodi nisu viši od troškova stavljanja na raspolaganje takve linije.

14

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se nije li potrebnije uže tumačenje pojma „osnovna tarifa” od onoga navedenog u prethodnoj točki, kako bi se osigurala viša razina zaštite potrošača. U tom slučaju nepostojanje dobiti nije dovoljno, s obzirom na to da se pozivi na liniju poput one u ovom postupku uvijek mogu naplaćivati više od poziva na uobičajene linije. Tekst navedenog članka 21. i cilj koji se njime želi postići govore u prilog takvom tumačenju.

15

U tim je okolnostima Landgericht Stuttgart (Zemaljski sud u Stuttgartu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „osnovna tarifa” iz članka 21. Direktive 2011/83 tumačiti na način da trošak poziva u vezi sa sklopljenim ugovorom na telefonsku liniju za korisničku podršku kojom raspolaže trgovac ne može biti viši od troška poziva na uobičajenu fiksnu geografsku liniju ili mobilnu liniju i je li s time u vezi relevantno ostvaruje li taj trgovac prihode od te telefonske linije za korisničku podršku.

17

U skladu s člankom 21. stavkom 1. Direktive 2011/83, države članice osiguravaju da, kad trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga se moglo zvati u vezi sa sklopljenim ugovorom, potrošač nije obvezan platiti više od osnovne tarife za pozive na tu liniju.

18

Međutim, pojam „osnovna tarifa” iz tog članka nije definiran Direktivom 2011/83.

19

U tim okolnostima, značenje i opseg tog pojma treba utvrditi u skladu s njegovim uobičajenim smislom u svakodnevnom jeziku, uzimajući u obzir kontekst u kojem se navedeni pojam koristi i ciljeve koji se žele postići propisom čiji je sastavni dio (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2016., TMD, C‑412/15, EU:C:2016:738, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

20

Pojam „osnovna tarifa” u svojem uobičajenom smislu upućuje na tarifu predviđenu za uobičajeni poziv. Potrebno je provjeriti može li se na temelju konteksta i svrhe članka 21. Direktive 2011/83 utvrditi da se taj pojam u tom članku koristi u tom uobičajenom smislu.

21

Glede konteksta u kojem se nalazi taj članak, valja navesti da se pojam „osnovna tarifa” nalazi i u članku 6. stavku 1. točki (f) navedene direktive. Ta odredba predviđa da trgovac ima obvezu potrošača obavijestiti o tome izračunava li se tehnički trošak daljinske komunikacije za sklapanje ugovora na neki drugi način, a ne po osnovnoj stopi.

22

Kako nema drukčijih naznaka, iz te odredbe proizlazi da osnovna tarifa na koju se odnosi navedena odredba odgovara uobičajenom trošku uobičajene komunikacije koji potrošač može očekivati te ne zahtijeva da ga trgovac obavijesti o tom trošku.

23

Iako se članak 6. Direktive 2011/83 odnosi na fazu prije sklapanja ugovora, ostaje činjenica da to tumačenje pojma „osnovna tarifa” sadržava naznake za tumačenje tog pojma, navedenog u članku 21. te direktive, glede faze nakon sklapanja ugovora. Naime, važno je da se potrošač može koristiti telefonskom linijom koju je trgovac stavio na raspolaganje uz uobičajeni trošak, a fortiori nakon sklapanja ugovora, kako bi mogao ostvariti svoja prava.

24

Nadalje, iz nekoliko članaka Direktive 2011/83 proizlazi da u načelu nije na potrošaču snošenje ostalih troškova osim onih uobičajenih, ako ostvaruje svoja prava na temelju te direktive, i da, slijedom toga, eventualne dodatne troškove snosi trgovac.

25

Članak 19. te direktive tako određuje da „države članice zabranjuju trgovcima da za korištenje određenog sredstva plaćanja naplaćuju potrošačima naknade koje prelaze trošak koji za korištenje toga sredstva plaćanja snosi trgovac”.

26

Članak 13. stavak 1. navedene direktive predviđa, pak, da trgovac potrošaču, u slučaju kada potonji ostvaruje svoje pravo na odustajanje, vraća sva plaćanja koja primi od njega, uključujući i troškove isporuke. Glede prava na odustajanje, kao što je navedeno u Direktivi 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o zaštiti potrošača s obzirom na sklapanje ugovora na daljinu (SL 1997., L 144, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 30.), koja je prethodila Direktivi 2011/83, Sud je već utvrdio da prodavatelj u načelu nema mogućnost zahtijevati od potrošača naknadu za korištenje robom stečenom na temelju ugovora na daljinu u slučaju kada je potonji unutar roka iskoristio svoje pravo na odustajanje (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2009., Messner, C‑489/07, EU:C:2009:502, t. 29.). Nadalje, trgovac nije ovlašten zaračunavati troškove isporuke robe potrošaču ako potonji iskoristi svoje pravo na odustajanje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. travnja 2010., Heinrich Heine, C‑511/08, EU:C:2010:189, t. 59.).

27

Iz konteksta u kojem se nalazi članak 21. Direktive 2011/83 stoga proizlazi da se pojam „osnovna tarifa” odnosi na uobičajenu tarifu za telefonsku komunikaciju, bez dodatnih troškova za potrošača.

28

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 32. svojeg mišljenja, to tumačenje također odražava cilj Direktive 2011/83, a to je postizanje visoke razine zaštite potrošača, kao što je to navedeno u uvodnim izjavama 3. do 5. i 7. te direktive te u njezinu članku 1. Osim toga, zaštita potrošača u politikama Europske unije sadržana je u članku 169. UFEU‑a i u članku 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

29

Naime, tumačenje pojma „osnovna tarifa” u smislu da bi trgovci bili ovlašteni obračunavati više tarife od one za uobičajenu komunikaciju na fiksnu geografsku liniju ili mobilnu liniju moglo bi odvratiti potrošače od korištenja telefonskom linijom za korisničku podršku radi dobivanja informacija vezanih za sklopljeni ugovor ili od ostvarivanja njihovih prava glede, među ostalim, jamstva ili odustajanja.

30

Činjenica da na temelju članka 21. stavka 2. Direktive 2011/83 pružatelji telefonskih usluga imaju pravo naplatiti potrošačima telefonske pozive ne utječe na prethodno navedena razmatranja, pod uvjetom da obračunani iznosi ne prelaze uobičajene troškove koje bi potonji snosili za uobičajeni poziv.

31

Iz toga slijedi da trgovac može potrošaču obračunati samo troškove koji nisu viši od troška uobičajene telefonske komunikacije. Stoga, pod uvjetom da se ta granica poštuje, okolnost da trgovac ostvaruje ili ne ostvaruje dobit korištenjem negeografske linije za korisničku podršku nije relevantna.

32

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljena pitanja valja odgovoriti da pojam „osnovna tarifa” iz članka 21. Direktive 2011/83 treba tumačiti u smislu da trošak poziva u vezi sa sklopljenim ugovorom na telefonsku liniju za korisničku podršku kojom raspolaže trgovac ne može biti viši od troška poziva na uobičajenu fiksnu geografsku liniju ili mobilnu liniju. Pod uvjetom da se ta granica poštuje, okolnost da trgovac o kojem je riječ ostvaruje ili ne ostvaruje prihode korištenjem te telefonske linije za korisničku podršku nije relevantna.

33

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Pojam „osnovna tarifa” iz članka 21. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća treba tumačiti u smislu da trošak poziva u vezi sa sklopljenim ugovorom na telefonsku liniju za korisničku podršku kojom raspolaže trgovac ne može biti viši od troška poziva na uobičajenu fiksnu geografsku liniju ili mobilnu liniju. Pod uvjetom da se ta granica poštuje, okolnost da trgovac o kojem je riječ ostvaruje ili ne ostvaruje prihode korištenjem te telefonske linije za korisničku podršku nije relevantna.