1

Europska komisija svojom žalbom traži poništenje presude Općeg suda Europske unije od 29. travnja 2015., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑470/11, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2015:241), kojom je Opći sud djelomično poništio Komisijina pisma BUDG/DGA/C4/BM/s746396 od 24. lipnja 2011. (u daljnjem tekstu: pismo od 24. lipnja 2011.) i BUDG/DGA/C4/BM/s812886 od 8. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu: pismo od 8. srpnja 2011., te zajedno: sporna pisma), koja se odnose na plaćanje društava Total SA i Elf Aquitaine SA novčane kazne sa zateznim kamatama, dugovane nastavno na Odluku C (2006) 2098 final od 31. svibnja 2006. o postupku primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) (predmet COMP/F/38.645 – Metakrilati) (u daljnjem tekstu: odluka Metakrilati).

2

Opći sud izložio je okolnosti spora u točkama 2. do 28. pobijane presude na sljedeći način:

[…]

[…]

3

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. rujna 2011. protustranke su pred Općim sudom pokrenule postupak za poništenje spornih pisama, podredno zahtijevajući smanjenje iznosa koji se od njih potražuju te još podrednije, poništenje zateznih kamata.

4

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 17. studenoga 2011. Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. Poslovnika Općeg suda. Ona je, među ostalim, tvrdila da su sporna pisma akti koje nije moguće pobijati jer nemaju obvezujuće pravne učinke koji bi mogli utjecati na protustranke i da obveza plaćanja koja tereti protustranke proizlazi samo iz odluke Metakrilati.

5

Kao prvo, Opći sud je u točkama 72. do 101. pobijane presude ispitao taj prigovor nedopuštenosti.

6

Što se tiče glavnog iznosa koji se u spornim pismima potražuje od protustranaka, Opći sud je u tom pogledu osobito smatrao da ta pisma nisu utjecala na interese protustranaka tako da bi na bitan način mijenjala njihov pravni položaj u smislu članka 263. UFEU‑a nastavno na odluku Metakrilati.

7

Nasuprot tomu, kad je riječ o obvezi plaćanja zateznih kamata, Opći je sud ocijenio da ona ne proizlazi iz te odluke, kao ni iz presuda od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250) odnosno od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251), s obzirom na to da je Arkema neposredno nakon navedene odluke platila početnu novčanu kaznu u cijelosti pa je pobijani akt znatno izmijenio njezin pravni položaj povećavši iznos koji protustranke duguju na temelju te odluke.

8

Stoga je Opći sud presudio da je tužba dopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv zateznih kamata koje se potražuju od protustranaka u spornim pismima.

9

Kao drugo, Opći je sud u točkama 107. do 118. pobijane presude ispitao meritum tužbe u mjeri u kojoj je bila usmjerena protiv zateznih kamata koje se potražuju od protustranaka te ju je u tom dijelu prihvatio.

10

Posljedično, Opći je sud poništio sporna pisma, jer je njima Komisija potraživala od protustranaka zatezne kamate, te je odbio tužbu u preostalom dijelu.

11

Komisija od Suda zahtijeva da:

12

Protustranke od Suda zahtijevaju da:

13

Odlukom predsjednika Suda od 17. veljače 2016. dopuštena je intervencija Nadzornog tijela EFTA‑e u potporu Komisijinim žalbenim zahtjevima. Međutim, s obzirom na to da je zahtjev za intervenciju podnesen nakon isteka roka propisanog u članku 190. stavku 2. Poslovnika Suda, toj je stranci dopušteno iznošenje njezinih očitovanja na temelju članka 129. stavka 4. tog poslovnika tek tijekom rasprave koja je održana 9. lipnja 2016.

14

Trećim žalbenim razlogom, koji valja ponajprije ispitati, Komisija tvrdi da pobijana presuda ima proturječno obrazloženje.

15

Opći je sud u točki 113. te presude pogrešno utvrdio da su u cijelosti ispunjena sva Komisijina prava kako prema Arkemi tako i prema drugim strankama u postupku, solidarnim sudužnicima, dok je u točki 9. navedene presude pravilno primijetio da je Arkema „izrazila žaljenje što ne može ovlastiti Komisiju da zadrži bilo koji iznos u slučaju ako [bi] Arkemina tužba bila okrunjena uspjehom pred sudom Zajednice”.

16

Međutim, Komisija smatra da je to Arkemino pojašnjenje nužno značilo da nije postojala izjava o zajedničkom plaćanju. U tim okolnostima Opći sud nije mogao tvrditi da su u cijelosti ispunjena Komisijina prava u odnosu na Arkemu i sve solidarne sudužnike.

17

Protustranke navode da treći žalbeni razlog valja odbaciti kao očito nedopušten, a u svakom slučaju odbiti kao neosnovan.

18

Komisija u biti prigovara Općem sudu da je u točki 113. pobijane presude pogrešno naveo da su u cijelosti ispunjena Komisijina prava iako Arkema svojim pismom od 25. rujna 2008. nije dala izjavu o zajedničkom plaćanju. Pozivajući se na proturječnost u obrazloženju, Komisija dovodi u pitanje tumačenje tog pisma koje je proveo Opći sud u okviru svoje ovlasti ocjene činjenica.

19

Doista, iako utvrđivanje je li obrazloženje presude Općeg suda proturječno ili nedostatno jest pravno pitanje na koje se, kao takvo, može pozvati u okviru žalbe (vidjeti osobito presude od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, EU:C:2007:88, t. 45. i od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija, C‑280/08 P, EU:C:2010:603, t. 123.), to nije slučaj s ocjenom činjenica koja, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ne podliježe nadzoru Suda osim u slučaju njihova iskrivljavanja (vidjeti u tom smislu osobito presude od 10. srpnja 2014., Grčka/Komisija, C‑391/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:2061, t. 29. i od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 40.).

20

Slijedom toga, treći žalbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten.

21

Svojim prvim žalbenim razlogom, koji se, među ostalim, odnosi na točke 81. do 87. pobijane presude i koji se izlaže u tri dijela, Komisija u biti tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da sporna pisma proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese protustranaka. U bitnome, Nadzorno tijelo EFTA‑e podupire ovaj žalbeni razlog.

22

Prvim dijelom prvog žalbenog razloga Komisija navodi da su sporna pisma obični zahtjevi za plaćanje u provedbi odluke Metakrilati i da se njima priprema njezino moguće prisilno izvršenje nastavno na presude od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250) i od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251). Međutim, ta pisma još uvijek nisu „prisilno izvršenje” te odluke i stoga ne određuju Komisijino konačno stajalište. Predmet prisilnog izvršenja može biti samo navedena odluka, a ono je na neki način izbjegnuto plaćanjem protustranaka.

23

Drugim dijelom prvog žalbenog razloga Komisija tvrdi da sadržaj spornih pisama dokazuje da ona ne proizvode obvezujuće pravne učinke. Naime, ta pisma izražavaju mišljenje računovodstvene službe o naplati novčane kazne izrečene odlukom Metakrilati i samo podsjećaju na načine plaćanja odnosno na „plaćanje novčane kazne do datuma”, što je očito mjera donesena u kontekstu provedbe navedene odluke.

24

Trećim dijelom prvog žalbenog razloga Komisija tvrdi da sporna pisma nisu ništa dodala sadržaju odluke Metakrilati. Obveza protustranaka da plate novčanu kaznu i pripadajuće kamata samo je rezultat odluke Metakrilati, tumačene u vezi s presudama od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250) i od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251) te rješenjem od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60). Kao što to proizlazi iz sudske prakse Općeg suda i Suda, Komisija u tom području ne raspolaže nikakvom diskrecijom jer utvrđivanje zateznih kamata proizlazi iz relevantnih odredaba Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.) i njezine provedbene uredbe, odnosno Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe br. 966/2012 (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.).

25

Komisija smatra da sporna pisma odražavaju samo njezinu namjeru primjene odluke Metakrilati i ne proizvode nijedan pravni učinak osim onoga koji proizvodi ta odluka. Ta pisma nisu odvojiva od odluke čiju provedbu pripremaju.

26

Protustranke smatraju da prvi žalbeni razlog treba djelomično odbaciti kao nedopušten i djelomično odbiti kao neosnovan.

27

U tom pogledu protustranke smatraju da su drugi i treći dio tog žalbenog razloga očito nedopušteni s obzirom na to da je u tim dijelovima tog žalbenog razloga Komisija samo ponovno navela argumente koje je već izložila pred Općim sudom, a da pritom nije dokazala pogreške koje se tiču prava koje je Opći sud počinio u tom pogledu te nije navela koje točke pobijane presude kritizira.

28

Što se tiče prvog dijela prvog žalbenog razloga, protustranke smatraju da se on treba odbiti kao neosnovan.

29

Komisija svojim prvim žalbenim razlogom u biti prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da su sporna pisma, s obzirom na to da je njima Komisija zahtijevala zatezne kamate, akti koje se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a.

30

Kad je riječ o dopuštenosti drugog i trećeg dijela tog žalbenog razloga, valja podsjetiti da iz odredaba članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi, među ostalim, da se u žalbi mora precizno navesti osporavane dijelove presude čije se ukidanje traži kao i pravne argumente koji posebno podupiru taj zahtjev. Žalba u kojoj se samo ponavlja ili od riječi do riječi iznosi tužbene razloge i argumente koji su bili izneseni pred Općim sudom, uključujući i one utemeljene na činjenicama koje je taj sud izričito odbio, ne zadovoljava pretpostavke obrazloženja koje proizlaze iz tih odredaba (vidjeti osobito presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

31

Međutim, pravna pitanja ocijenjena u prvom stupnju mogu ponovno biti raspravljana tijekom žalbenog postupka kada žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presuda od 12. rujna 2006., Reynolds Tobacco i dr./Komisija, C‑131/03 P, EU:C:2006:541, t. 51. i od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 47.).

32

U ovom slučaju Komisija svojim prvim žalbenim razlogom, osobito u njegovu drugom i trećem dijelu, ne traži samo preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, nego upravo dovodi u pitanje pravno zaključivanje zbog kojeg je Opći sud smatrao da sporna pisma proizvode obvezujuće pravne učinke koji mijenjaju položaj poduzetnika o kojima je riječ.

33

Usto, Komisija je u tom smislu u dovoljnoj mjeri naznačila dijelove pobijane presude za koje smatra da sadržavaju pogrešku koja se tiče prava i pravne argumente koje ističe u potporu svojem zahtjevu, čime se Sudu omogućava provedba njegova nadzora.

34

Iz toga slijedi da je prvi žalbeni razlog dopušten.

35

Što se tiče osnovanosti prvog žalbenog razloga, čije dijelove valja ispitati zajedno, uvodno treba podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse o dopuštenosti tužbe za poništenje proizlazi da radi utvrđivanja može li akt biti predmet takve tužbe, valja razmotriti sâmu bit tog akta, a oblik u kojem je donesen načelno je nevažan u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 2000., Nizozemska/Komisija, C‑147/96, EU:C:2000:335, t. 27. i od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 43.).

36

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da predmet tužbe za poništenje mogu biti samo akti ili odluke koji proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj (vidjeti osobito presude od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 29.; od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, EU:C:2010:40, t. 51. i od 9. prosinca 2014., Schönberger/Parlament, C‑261/13 P, EU:C:2014:2423, t. 13.).

37

Stoga je tužba za poništenje u načelu moguća samo protiv mjere kojom dotična institucija konačno utvrđuje svoje stajalište na završetku upravnog postupka. Nasuprot tomu, međuakti, čiji je cilj priprema konačne odluke, kao što su to potvrđujući akti ili obični provedbeni akti ne mogu se smatrati aktima koje se može pobijati jer njihov cilj nije stvaranje obvezujućih pravnih učinaka koji su zasebni u odnosu na učinke pripremljenog, potvrđenog ili provedenog akta institucije Unije (vidjeti u tom smislu osobito presude od 12. rujna 2006., Reynolds Tobacco i dr./Komisija, C‑131/03 P, EU:C:2006:541, t. 55.; od 6. prosinca 2007., Komisija/Ferriere Nord, C‑516/06 P, EU:C:2007:763, t. 29. i od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, EU:C:2010:40, t. 52.).

38

U tom smislu, Komisija u okviru svojeg prvog žalbenog razloga u biti navodi da se, kad je riječ o obvezi plaćanja zateznih kamata koje se zahtijeva u spornim pismima, njima ne nastoji stvoriti obvezujuće pravne učinke koji su zasebni od učinaka koji proizlaze iz odluke Metakrilati, s obzirom na to da navedena obveza plaćanja zateznih kamata proizlazi samo iz te odluke i relevantnih propisa, pri čemu navedena pisma tomu ništa ne nadodaju. Na taj su način sporna pisma samo priprema za moguće prisilno izvršenje odluke Metakrilati.

39

Međutim, s obzirom na okolnosti svojstvene ovom slučaju, nije moguće prihvatiti takvu argumentaciju.

40

U tom pogledu valja ponajprije podsjetiti da je u odluci Metakrilati, kojom je Arkemi izrečena novčana kazna od 219131250 eura, utvrđena „solidarna i zajednička” odgovornost protustranaka u njihovu svojstvu društava majki Arkeme za plaćanje novčane kazne u visini, redom, 140,4 milijuna eura i 181,35 milijuna eura.

41

Naknadno, presudom od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251) iznos novčane kazne izrečene Arkemi smanjen je na 113343750 eura. Nasuprot tomu, iznos novčane kazne koji je, kao takav, izrečen protustrankama ostao je nepromijenjen nakon presude od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250), što je usto potvrđeno rješenjem od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60, t. 83.).

42

Naposljetku valja navesti da nije osporeno da je Arkema 7. rujna 2006. u cijelosti platila početnu novčanu kaznu izrečenu u odluci Metakrilati u iznosu od 219131250 eura, a kao što je to i Opći sud naveo u točki 112. pobijane presude.

43

U tom pogledu valja utvrditi, kao prvo, da je Opći sud u točki 113. pobijane presude smatrao da iz Arkemina pisma upućenog 25. rujna 2008. Komisiji proizlazi da je Arkema jasno dala do znanja da su „u cijelosti ispunjena Komisijina prava kako u odnosu na Arkemu tako i u odnosu na sve solidarne sudužnike” pa da je stoga početna novčana kazna u cijelosti plaćena i u odnosu na protustranke, što je ocjena koja se ne može dovesti u pitanje u okviru ove žalbe, kao što to proizlazi iz razloga navedenih u točkama 18. do 20. ove presude.

44

Kao drugo, valja podsjetiti da u situaciji u kojoj odgovornost društva majke isključivo proizlazi iz odgovornosti njegova društva kćeri i u kojoj niti jedan drugi čimbenik ne karakterizira individualno ponašanje koje se stavlja na teret društvu majci, odgovornost tog društva majke ne može premašiti odgovornost njegova društva kćeri (vidjeti u tom smislu presude od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins, C‑286/11 P, EU:C:2013:29, t. 37., 39., 43. i 49. te od 17. rujna 2015., Total/Komisija, C‑597/13 P, EU:C:2015:613, t. 38.).

45

U ovom je slučaju zajednička i solidarna odgovornost protustranaka u odnosu na Arkemu u cijelosti izvedena iz odgovornosti njihova društva kćeri, pri čemu ne postoji nijedan drugi čimbenik. Stoga iz sudske prakse Suda proizlazi, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik, među ostalim, u točkama 64. do 68. svojeg mišljenja i neovisno o odgovoru na pitanje je li Arkema dala izjavu o zajedničkom plaćanju, da nakon što je Arkema u cijelosti platila početnu novčanu kaznu, što nije sporno, Komisija u svakom slučaju nema više pravo potraživati u tom pogledu plaćanje od protustranaka.

46

S obzirom na prethodna razmatranja nužno treba utvrditi, kao što je to pravilno naveo Opći sud u točki 116. pobijane presude, da Komisija nije mogla spornim pismima opravdano zahtijevati zatezne kamate od protustranaka na temelju novčane kazne izrečene u odluci Metakrilati.

47

Iz toga slijedi, a suprotno Komisijinim tvrdnjama, da se ta pisma ne mogu smatrati samo potvrdom obveza koje proizlaze iz odluke Metakrilati i pripremom za njezino moguće prisilno izvršenje, s obzirom na to da su se u njima zahtijevale neopravdane zatezne kamate.

48

Posljedično, iako su Komisijina pisma, kojima se od adresata odluke o povredi pravila o tržišnom natjecanju, poput odluke Metakrilati, samo potražuje plaćanje novčane kazne koja im je izrečena ili moguće pripadajuće zatezne kamate, u načelu samo obične opomene za provedbu predmetne odluke pa stoga ne proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese dotičnih poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2007., Komisija/Ferriere Nord, C‑516/06 P, EU:C:2007:763, t. 29.), to nije slučaj sa spornim pismima imajući u vidu njihovu bit jer se njima od protustranaka zahtijeva plaćanje zateznih kamata unatoč činjenici plaćanja cjelovitog iznosa početne novčane kazne pa je stoga riječ o izmjeni novčane obveze čiji su dužnici.

49

Iz toga proizlazi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući u točki 99. pobijane presude da sporna pisma, s obzirom na to da je u njima Komisija zahtijevala zatezne kamate, proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese protustranaka mijenjajući na bitan način njihov pravni položaj i, stoga, kvalificirajući ta pisma kao akte koje se može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a.

50

Stoga prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

51

Drugim žalbenim razlogom Komisija u biti prigovara Općem sudu da je povrijedio načelâ litispendencije i pravomoćnosti jer je u točkama 80. i 93. do 101. pobijane presude pitanje potraživanih zateznih kamata odvojio od ostatka odluke Metakrilati.

52

U tom pogledu odluka Metakrilati sadržava u svojem članku 2. odredbe o novčanoj kazni koja je izrečena kao glavna obveza i odredbe o akcesornim kamatama koje treba platiti u slučaju neplaćanja novčane kazne. Doista, na datum podnošenja tužbe u predmetu povodom kojeg je donesena pobijana presuda pred Sudom je još uvijek bila u tijeku žalba u predmetu C‑421/11 P u vezi s tom odlukom. Osim toga, nakon rješenja od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60), navedena je odluka postala konačna za protustranke u svim svojim dijelovima, uključujući pitanje kamata.

53

Protustranke osporavaju osnovanost drugog žalbenog razloga navodeći, među ostalim, da u ovom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke litispendencije među dvama predmetima ni pretpostavke pravomoćnosti, kako proizlaze iz sudske prakse Suda i Općeg suda.

54

Budući da drugi žalbeni razlog u biti počiva na Komisijinoj premisi izloženoj u okviru njezina prvog žalbenog razloga, prema kojoj je zahtjev za zatezne kamate u spornim pismima samo provedba onoga što je predviđeno u odluci Metakrilati i da od nje nije odvojiv, valja utvrditi da se ta premisa ne može prihvatiti, kao što to proizlazi, među ostalim, iz točaka 44. do 52. ove presude.

55

Usto, i u istom smislu, Sud je u točki 89. rješenja od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60), kao što je na to Opći sud opravdano podsjetio u točki 100. pobijane presude, odbacio kao očito nedopušten zahtjev protustranaka, u okviru njihove žalbe povodom koje je doneseno to rješenje, za oslobađanje od kamata s obzirom na činjenicu da se nije odnosio na presudu koja je predmet navedene žalbe i, na taj način, na odluku Metakrilati, nego na sporna pisma koja nalažu zatezne kamate.

56

Posljedično, drugi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

57

Budući da nijedan od žalbenih razloga koje je navela Komisija nije prihvaćen, žalbu valja odbiti u cijelosti.

58

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

59

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da su protustranke postavile zahtjev da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, Komisiji valja naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova koje zahtijevaju protustranke.

60

U skladu s člankom 140. stavkom 2. navedenog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. primjenjuje i na žalbeni postupak, Nadzorno tijelo EFTA‑e snosi vlastite troškove kada intervenira u spor.

61

Posljedično, Nadzorno tijelo EFTA‑e snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: