1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji se odnosi na tumačenje članka 5. točke 3. Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 2 ) (tzv. uredba „Bruxelles I”), upućen je u okviru spora između Concurrence SARL, društva sa sjedištem u Francuskoj, s jedne strane, i Samsung Electronics France SAS, također sa sjedištem u Francuskoj, i Amazon Services Europe Sàrl, društva sa sjedištem u Luksemburgu, s druge strane, u vezi s navodnom povredom zabrane pretprodaje izvan mreže selektivne distribucije i na određenom tržištu (market place), putem ponuda za prodaju objavljenih na više internetskih stranica kojima se upravlja u različitim državama članicama, tj. na Amazon.fr, Amazon.de, Amazon.co.uk, Amazon.es i Amazon.it.

2. 

Problematika kažnjivih djela počinjenih na internetu (u daljnjem tekstu: kiberkriminalitet) nije jednostavna jer je, s obzirom na to da je internet mreža koja je po svojoj definiciji univerzalna, osobito teško lokalizirati ta djela, bilo da je riječ o uzročnoj činjenici ili pretrpljenoj šteti. Osim toga, kiberkriminalitet podrazumijeva ne samo kažnjiva djela koja se javljaju u tisku, na radiju ili televiziji (kleveta, ugrožavanje privatnog života), nego i, kao što to pokazuje sudska praksa Suda navedena u ovom mišljenju, druge vrste kažnjivih djela kao što je to prodaja krivotvorenih proizvoda na internetu ili povreda zabrane pretprodaje izvan mreže selektivne distribucije, kao što je to ona u glavnom postupku. Neki smatraju da pozitivno pravo još uvijek nije prilagođeno tom kiberkriminalitetu ( 3 ).

3.

Uvodne izjave 11., 12. i 15. Uredbe br. 44/2001 glase:

[…]

4.

Pravila o nadležnosti nalazila su se u Poglavlju II. Uredbe br. 44/2001. Njezin članak 2. stavak 1., koji se nalazi u odjeljku 1. poglavlja II., naslovljenom „Opće odredbe”, glasi kako slijedi:

„Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

5.

Članak 3. stavak 1. te uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku 1., određuje:

„Protiv osoba s domicilom u državi članici može se podnijeti tužba pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”

6.

Člankom 5. točkom 3. navedene uredbe, koji se nalazi u odjeljku 2. poglavlja II., pod naslovom „Posebne nadležnosti”, propisano je:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[…]

7.

Uredba br. 44/2001 stavljena je izvan snage člankom 80. Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 4 ) (tzv. uredba Bruxelles I.a). Na temelju njezina članka 81. drugog podstavka, potonja uredba nije primjenjiva od 10. siječnja 2015. Budući da je glavni postupak započeo prije tog datuma, u ovom predmetu valja primijeniti Uredbu br. 44/2001.

8.

Članak 6. Uredbe br. 864/2007 ( 5 ), naslovljen „Nelojalna konkurencija i radnje koje ograničavaju slobodu tržišnog natjecanja”, određuje sljedeće:

„1.   Pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog nelojalne konkurencije je pravo one države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja na odnose između konkurenata ili skupne interese potrošača ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja.

„2.   Ako nelojalna konkurencija utječe isključivo na interese konkretnog takmaca, primjenjuje se članak 4.

[…]”

9.

U vrijeme odvijanja činjenica, članak L. 442‑6, stavak 1., 6° code de commerce (trgovački zakonik) predviđao je da „[s]vaki proizvođač, trgovac, tvorničar ili obrtnik učlanjen u obrtničku komoru odgovoran je i ima obvezu naknade štete ako izravno ili neizravno sudjeluje u povredi zabrane preprodaje izvan mreže određene za distributere vezane ugovorom o selektivnoj ili isključivoj distribuciji obuhvaćene iznimkom od pravila primjenjivih u pravu tržišnog natjecanja”.

10.

Iz spisa proizlazi da Concurrence obavlja djelatnost maloprodaje elektroničkih proizvoda široj javnosti posredstvom prodavaonice koja se nalazi na place de la Madeleine u Parizu (Francuska) i na internetskoj stranici za online prodaju pod nazivom „concurence.fr”. Concurrence je 16. ožujka 2012. sa Samsungom zaključio ugovor o selektivnoj distribuciji pod nazivom „Détaillant Spécialiste ELITE” („Specijalizirani maloprodavač ELITE”) u vezi s visokokvalitetnim proizvodima marke Samsung (asortiman ELITE). Taj ugovor predviđao je osobito zabranu prodaje predmetnih proizvoda na internetu.

11.

Među strankama je potom nastao spor. Samsung je Concurrenceu stavljao na teret da je prekršio ugovor o selektivnoj distribuciji time što je trgovao proizvodima iz asortimana ELITE na svojoj internetskoj stranici. Concurrence je pak osporavao zakonitost klauzula ugovora, među ostalim tvrdeći da se one ne primjenjuju ujednačeno na sve distributere, među kojima neki trguju proizvodima u pitanju na različitim internetskim stranicama Amazona a da Samsung na to ne reagira.

12.

Dopisom od 20. ožujka 2012., Samsung je obavijestio Concurrence o prestanku njihova poslovnog odnosa, s učinkom od 30. lipnja 2013.

13.

U travnju 2012., pozivajući se na Samsungovo odbijanje da mu dostavi proizvode iz asortimana ELITE, protivno preuzetim obvezama, Concurrence je započeo postupak protiv Samsunga pred sucem privremene pravne zaštite pri tribunal de commerce de Paris (trgovački sud u Parizu, Francuska).

14.

Rješenjem od 18. travnja 2012., taj sudac odbio je zahtjeve Concurrencea. To rješenje potvrđeno je presudom koju je 25. listopada 2012. donio cour d’appel de Paris (žalbeni sud u Parizu, Francuska), odlučujući u postupku privremene pravne zaštite.

15.

Aktom od 3. prosinca 2012., Concurrence je protiv Samsunga i Amazona pokrenuo postupak pred sucem privremene pravne zaštite pri tribunal de commerce de Paris (trgovački sud u Parizu), zahtijevajući da se proglasi da se na njega ne može primijeniti zabrana prodaje proizvoda iz asortimana ELITE na internetu koja mu je nametnuta ugovorom o selektivnoj distribuciji i da se posljedično naloži Samsungu da mu nastavi dostavljati proizvode obuhvaćene tim ugovorom te da se naloži Amazonu da sa svojih stranica Amazon.fr, Amazon.de, Amazon.co.uk, Amazon.es i Amazon.it povuče sve ponude određenog broja modela Samsungovih proizvoda.

16.

Rješenjem od 8. veljače 2013. donesenim u kontradiktornom postupku, sudac privremene pravne zaštite pri tribunal de commerce de Paris (trgovački sud u Parizu) proglasio se nenadležnim u pogledu Amazonovih internetskih stranica u inozemstvu, odlučio da se obustavlja postupak privremene pravne zaštite u vezi sa zahtjevima Concurrencea protiv Samsunga i odbio zahtjeve Concurrencea protiv Amazona.

17.

Dana 27. lipnja 2013., Concurrence je podnio žalbu protiv te odluke pred cour d’appel de Paris (žalbeni sud u Parizu). Presudom od 6. veljače 2014., potonji sud djelomično je preinačio rješenje tribunal de commerce de Paris (trgovački sud u Parizu), pri čemu je potvrdio nedopuštenost zahtjevâ Concurrencea protiv Samsunga i odbijanje zahtjevâ Concurrencea protiv Amazon Services Europe.

18.

Concurrence je zatim podnio žalbu u kasacijskom postupku protiv potonje presude pred sudom koji je uputio zahtjev.

19.

U svojoj žalbi, Concurrence osobito ističe da su pobijanom potvrđujućom presudom francuski sudovi pogrešno proglašeni nenadležnima u pogledu Amazonovih internetskih stranica u inozemstvu iz razloga što se one ne odnose na francusku javnost. Čak i kad kriterij dostupnosti internetske stranice ne bi bio dovoljan, cour d’appel de Paris (žalbeni sud u Parizu) nezakonito je propustio istražiti omogućuje li sustav prodaje na internetskim stranicama Amazona da se proizvodi ponuđeni za prodaju dostave ne samo u zemlju podrijetla stranice, već i u druge europske zemlje, a osobito Francusku, što bi omogućilo utemeljiti nadležnost francuskih sudova.

20.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je spor koji mu je podnesen poseban po tome što ne odgovara ni jednoj od situacija razmatranih u sudskoj praksi Suda o članku 5. točki 3. Uredbe br. 44/2001. Naime, podnesena tužba ima za cilj zaustaviti navodnu štetu koja je prouzročena ovlaštenom distributeru sa sjedištem u Francuskoj i operatoru stranice za online prodaju, koja proizlazi iz dobavljačeva nepoštovanja zabrane, sadržane u ugovoru o selektivnoj distribuciji, preprodaje proizvoda izvan mreže selektivne distribucije kojoj pripada i uporabom ponuda za prodaju objavljenih online na određenom tržištu na različitim internetskim stranicama u Francuskoj i drugim državama članicama.

21.

U tim je uvjetima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 5. stavak 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da u slučaju navodne povrede zabrane preprodaje izvan mreže selektivne distribucije i [na] tržištu putem ponuda za prodaju objavljenih na više internetskih stranica kojima se upravlja u različitim državama članicama, ovlašteni distributer koji se smatra oštećenim ima mogućnost podnošenja tužbe kojom zahtijeva prestanak posljedične protupravne radnje pred sudom na državnom području na kojem su dostupni ili su bili dostupni sadržaji koji su objavljeni na internetu, ili je potrebna druga poveznica?”

22.

Pisana očitovanja podnijeli su Concurrence, Amazon Services Europe, francuska, talijanska i luksemburška vlada i Europska komisija. Stranke nisu zatražile održavanje rasprave niti ju je Sud organizirao po službenoj dužnosti.

23.

Concurrence smatra da ima pravo podnijeti tužbu za prestanak protupravne radnje nastale navodnom povredom pred sudom na čijem su državnom području dostupni sadržaji objavljeni online ili na kojem su bili dostupni i da nije potrebno utvrditi drugu poveznicu. Da bi se utvrdila pretrpljena šteta u Francuskoj prouzročena oglašenim ponudama na inozemnim stranicama, dovoljno je da bi te ponude mogle zainteresirati potencijalne francuske klijente, tj. da se proizvod može kupiti u Francuskoj. U ovom slučaju, predmetni televizori mogu se prodavati iz jedne zemlje u drugu i tržište nije ograničeno na Francusku.

24.

Prema mišljenju Concurrencea, selektivni sporazum obično obuhvaća zemlje Europske unije, a često i Švicarsku, pri čemu se sporazumom daje pravo ili se zabranjuje prodavati na području svih tih zemalja. Tržište Samsungovih televizora za francuskog preprodavatelja je europsko tržište. Na njemu može prodavati, ali mu također mogu konkurirati inozemni preprodavatelji koji otpremaju proizvode iz svojih zemalja bilo oglašavanjem na svojim stranicama koje se nalaze u inozemstvu i vidljive su u Francuskoj (npr. Amazon.it), bilo oglašavanjem na francuskoj stranici (Amazon.fr), ako imaju pravo tamo ih prodavati. U ovom slučaju, Samsungovi ELITE televizori mogu se kupiti i dostaviti iz bilo koje zemlje.

25.

S druge strane, prema mišljenju Amazon Services Europe, osim što trebaju biti dostupni na području suda pred kojim je pokrenut postupak, sadržaji stavljeni online trebaju biti usmjereni javnosti koja boravi na tom području, što pretpostavlja da je više kumulativnih kriterija zadovoljeno, kao što su, ponajprije, zakonodavstvo koje se posebno primjenjuje, mjesto dostave proizvoda ponuđenih za prodaju, jezik na kojem su oglasi napisani, valuta u kojoj je određena cijena ili pak upotrijebljeni načini oglašavanja.

26.

Za razliku od povreda prava osobnosti ili autorskih prava – prilikom kojih šteta nastaje samim širenjem spornog sadržaja – šteta koja proizlazi iz povrede zaštićenosti mreže selektivne distribucije može prouzročiti štetu određenim ovlaštenim distributerima samo ako bi se njihove potencijalne klijente moglo navesti da kupe proizvode ponuđene na tim stranicama. Sud koji je prema tome u najboljem položaju ocijeniti tu štetu jest sud na čijem je području javnost kojoj su upućeni oglasi kojima se stavljaju na prodaju navedeni proizvodi.

27.

Prema mišljenju francuske vlade, spor koji se odnosi na povredu poput one u ovom slučaju može se podnijeti francuskim sudovima ako je radnja počinjena u drugoj državi članici dovela ili zbog nje prijeti opasnost da bi mogla dovesti do štete na području nadležnosti suda pred kojim se vodi postupak.

28.

Ta vlada tvrdi da je, u sporu koji se odnosi na ponudu za prodaju proizvoda zaštićenih žigom koje je proizvođač namijenio prodaji u trećim zemljama, a koja je stavljena na online tržišno mjesto namijenjeno potrošačima u Uniji, Sud smatrao da sama mogućnost pristupa internetskoj stranici na području koje je obuhvaćeno tom zaštitom nije dovoljna za zaključak da su ponude za prodaju oglašene na navedenoj internetskoj stranici upućene potrošačima koji se nalaze na tom području. Nacionalni sudovi stoga trebaju ocijeniti od slučaja do slučaja postoje li relevantne indicije za zaključak da je ponuda za prodaju, koja je oglašena na online tržišnom mjestu dostupnom na području obuhvaćenom zaštitom žiga, namijenjena potrošačima koji se na njemu nalaze, posebice uzimajući u obzir činjenicu da ponuda za prodaju naznačuje zemljopisna područja prema kojima je prodavatelj spreman poslati proizvod ( 6 ).

29.

Talijanska vlada u biti smatra da se predmet u kojem je donesena presuda od 3. listopada 2013., Pinckney (C‑170/12, EU:C:2013:635), razlikuje od ovog slučaja, u kojem je u pogledu navodne štete tužitelj u glavnom postupku podnio tužbu za prestanak protupravne radnje, zahtijevajući da se osporavana ponuda povuče s tržišnog mjesta. Prema toj vladi, u takvom slučaju, s obzirom na načela koja je uspostavio Sud u vezi s mogućnošću širenja povreda počinjenih putem interneta, naravi povrijeđenog prava i načina njegove zaštite, kao i s obzirom na ciljeve predvidljivosti i dobrog sudovanja koji opravdavaju pribjegavanje ispitanom alternativnom forumu, valja smatrati da se postupak može pokrenuti bilo pred sudovima države članice mjesta na kojem je sporna ponuda stavljena na tržišno mjesto putem internetske stranice u toj državi, bilo pred sudovima države članice u kojoj je predmetna ponuda u svakom slučaju dostupna i takva da omogućuje kupnju proizvoda.

30.

Prema mišljenju luksemburške vlade, s obzirom na to da predmet u glavnom postupku uključuje ovlaštenog distributera koji tvrdi da je pretrpio štetu zbog povrede zabrane prodaje izvan mreže selektivne distribucije kojoj pripada, navodna šteta sastoji se od smanjenja njegovih tržišnih udjela, tako da valja uzeti u obzir mjerodavno tržište tog ovlaštenog distributera kako bi se utvrdio nadležni sud. Kriterij koji se temelji na mogućnosti pribavljanja proizvoda na području suda pred kojim je pokrenut postupak stoga je osobito relevantan.

31.

Ta vlada podsjeća da, za razliku od presuda koje je Sud donio u području zaštite prava osobnosti (presuda od 25. listopada 2011., eDate Advertising i dr., C‑509/09 i C‑161/10, EU:C:2011:685), prava žigova (presuda od 19. travnja 2012., Wintersteiger, C‑523/10, EU:C:2012:220) ili autorskih prava (presuda od 3. listopada 2013., Pinckney, C‑170/12, EU:C:2013:635), navodna povreda u glavnom postupku sastoji se od „preprodaje” određenih proizvoda izvan mreže selektivne distribucije. Prema tome, samo širenje sadržaja na internetu ne čini povredu, jer povreda podrazumijeva izvršenje određenih dodatnih radnji koje mogu prouzročiti štetu.

32.

Komisija predlaže da se odgovori da članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 valja tumačiti na način da, u slučaju navodne povrede zabrane prodaje izvan mreže selektivne distribucije počinjene putem ponude proizvoda koji su predmet isključivog prava na internetskim stranicama u različitim državama članicama, mjestom na kojem je nastala šteta treba smatrati mjesto u kojem je nositelj prava na isključivu distribuciju pretrpio smanjenje svojih prodaja, što je mjesto koje se preklapa s područjem u pogledu kojeg raspolaže takvim pravom.

33.

Prije svega, valja navesti – i to je samo po sebi zanimljivo – da se ni jedna posebna odredba o kiberkriminalitetu ne nalazi ni u tekstu Uredbe br. 1215/2012 ni uredaba (EZ) br. 593/2008 ( 7 ) ili Rim II (i to neovisno o tome što internet postoji dobrih 25 godina). Postoje dva moguća objašnjenja za tu šutnju, odnosno ili je europski zakonodavac smatrao da ta kažnjiva djela nisu toliko posebna da im je potrebno posvetiti posebne odredbe ili se pitanje smatralo preosjetljivim i činilo se poželjnijim pričekati sudsku praksu Suda ( 8 ) (navedimo primjerice presude od 25. listopada 2011., eDate Advertising i dr. (C‑509/09 i C‑161/10, EU:C:2011:685); od 19. travnja 2012., Wintersteiger (C‑523/10, EU:C:2012:220); od 3. listopada 2013., Pinckney (C‑170/12, EU:C:2013:635) i od 22. siječnja 2015., Hejduk (C‑441/13, EU:C:2015:28)).

34.

Najprije treba podsjetiti kako se odredbe Uredbe br. 44/2001 trebaju tumačiti samostalno, pozivajući se na njezin sustav i ciljeve ( 9 ).

35.

Valja istaknuti da „upravo odstupajući od temeljnog načela određenog u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 o dodjeljivanju nadležnosti sudu države članice u kojoj tuženik ima domicil, poglavlje II. odjeljak 2. navedene uredbe propisuje određen broj slučajeva dodjeljivanja posebne nadležnosti, među kojima je i ona iz članka 5. stavka 3. navedene uredbe” ( 10 ).

36.

Budući da je sudska nadležnost mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi pravilo posebne nadležnosti, treba ga usko tumačiti te nije dopušteno tumačenje koje ide izvan slučajeva izričito predviđenih Uredbom br. 44/2001 ( 11 ).

37.

Uz poštovanje tih ograničenja valja tumačiti izraz „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, koji se „odnosi kako na mjesto gdje je nastala šteta tako i na mjesto uzročnog događaja koji je doveo do nastanka štete, tako da bi tuženik mogao biti tužen, prema izboru tužitelja, pred sudom jednog ili drugog od navedenih mjesta” ( 12 ).

38.

U tom smislu, ustaljena je sudska praksa da se pravilo nadležnosti predviđeno u članku 5. točki 3. Uredbe br. 44/2001 temelji na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi, koja opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi pravilnog suđenja i procesne ekonomije ( 13 ).

39.

Budući da identifikacija jedne od poveznica priznatih u sudskoj praksi navedenoj u prethodnim točkama mora omogućiti utvrđivanje nadležnosti suda koji je objektivno u najboljem položaju da procijeni jesu li ispunjene pretpostavke za utvrđivanje odgovornosti tužene stranke, samo se pred sudom na čijem se području nadležnosti nalazi mjerodavna poveznica može valjano pokrenuti postupak ( 14 ).

40.

U ovom slučaju postavlja se pitanje je li sud koji je uputio zahtjev nadležan samo na temelju mjesta gdje je nastala navodna šteta. Kao što je Komisija navela, iz spisa pred Sudom proizlazi da se prethodno pitanje odnosi na mjesto na kojem je nastala šteta, a ne na mjesto uzročnog događaja koji je doveo do štete. Smatram (poput francuske vlade) da uzročni događaj koji je doveo do povrede zabrane preprodaje izvan mreže selektivne distribucije može biti postupanje upravitelja svake od stranica. Slijedi da se takva uzročna činjenica može lokalizirati na raznim mjestima ovisno o sjedištu tog ili tih upravitelja. Prema tome, uzročni događaj u ovom slučaju ne omogućuje utvrđenje nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak.

41.

Prema sudskoj praksi, to mjesto je ono gdje je radnja koja može dovesti do deliktne ili kvazideliktne odgovornosti prouzročila štetu ( 15 ).

42.

Sud je već tumačio članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 u slučajevima navodne štete prouzročene sadržajima objavljenima online na internetskim stranicama koja je stoga mogla proizvesti učinke u brojnim mjestima ( 16 ).

43.

Što se posebice tiče navodnih povreda prava intelektualnog vlasništva, Sud je u više presuda ( 17 ) naveo da je sudska nadležnost predodređena područjem na kojem je predmetno pravo zaštićeno. Sudovi države članice zaštite su naime u najboljem položaju odlučivati o navodnim povredama zaštićenog prava.

44.

U predmetu Wintersteiger (presuda od 19. travnja 2012., C‑523/10, EU:C:2012:220), u vezi s navodnom povredom nacionalnog žiga, Sud je smatrao da su i cilj predvidljivosti i cilj dobrog sudovanja išli u prilog dodjeli nadležnosti na temelju nastanka štete sudovima države članice u kojoj je predmetno pravo zaštićeno jer su ti sudovi u najboljem položaju procijeniti je li zaista došlo do povrede navedenog prava i jer mogu na temelju članka 8. Uredbe Rim II primijeniti svoje nacionalno pravo.

45.

Naime, Sud je presudio da „članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se spor o povredi žiga registriranog u državi članici zbog oglašivačeve uporabe ključne riječi koja je ista kao navedeni žig na internetskoj stranici tražilice koja djeluje pod vršnom nacionalnom domenom druge države članice može podnijeti bilo pred sudovima države članice u kojoj je žig registriran, bilo pred sudovima države članice sjedišta oglašivača” ( 18 ).

46.

U presudi od 3. listopada 2013., Pinckney (C‑170/12, EU:C:2013:635), Sud je istaknuo da je, kada je riječ o navodnoj povredi imovinskog prava autora, nadležnost za odlučivanje o tužbi u predmetima koji se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazidelikte utvrđena u korist suda pred kojim je pokrenut postupak, jer država članica na čijem se državnom području nalazi taj sud štiti imovinska prava na koje se poziva tužitelj i jer bi navodna šteta mogla nastati na području nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak. Ti sudovi također mogu, na temelju članka 8. Uredbe Rim II, primijeniti svoje nacionalno pravo. U presudi od 3. travnja 2014., Hi Hotel HCF (C‑387/12, EU:C:2014:215), Sud je primijenio navedenu sudsku praksu iz predmeta Pinckney na navodne povrede prava izvan interneta.

47.

U točkama 41. i 42. presude od 3. listopada 2013., Pinckney (C‑170/12, EU:C:2013:635), Sud je presudio da „u stadiju ocjene nadležnosti suda za odlučivanje o šteti, identifikacija mjesta gdje je nastala šteta u smislu članka 5. točke 3. Uredbe [br. 44/2001] ne može ovisiti o kriterijima koji su svojstveni ocjeni o meritumu i koji nisu navedeni u toj odredbi. Naime, ta odredba, kao jedini uvjet, predviđa samo da se štetni događaj dogodio ili bi se mogao dogoditi […] Stoga, suprotno članku 15. stavku 1. točki (c) te uredbe, koji je protumačen [u presudi od 7. prosinca 2010., Pammer i Hotel Alpenhof (C‑585/08 i C‑144/09, EU:C:2010:740)], članku 5. točki 3. te uredbe, nije potrebno da je navedena djelatnost ‚usmjerena prema’ državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak” (moje isticanje).

48.

Naime, sud nikad nije u određivanju „mjesta gdje je radnja koja može dovesti do deliktne ili kvazideliktne odgovornosti prouzročila štetu” smatrao ključnim da djelatnost koja je uzrok štete mora posebice biti usmjerena prema mjestu u pitanju ( 19 ).

49.

Naposljetku, iz presude od 22. siječnja 2015., Hejduk (C‑441/13, EU:C:2015:28, t. 38.) proizlazi da u slučaju navodne povrede autorskog i srodnih prava koja jamči država članica u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak, potonji sud je, na temelju mjesta nastanka štete, nadležan za odlučivanje o tužbi o odgovornosti za povredu tih prava zbog objave zaštićenih fotografija na internetskoj stranici koja je dostupna na području pod njegovom nadležnošću. Taj je sud nadležan samo za odlučivanje o šteti prouzročenoj na području države članice kojoj on pripada. Na temelju članka 8. Uredbe Rim II, taj sud može primijeniti svoje nacionalno pravo.

50.

Iako je točno da se presuda od 3. listopada 2013., Pinckney (C‑170/12, EU:C:2013:635) odnosi na tužbu za naknadu štete zbog povrede imovinskih prava autora na internetu, njezina točka 42. navedena u točki 47. ovog mišljenja sadržava tvrdnju koja je opće primjenjiva.

51.

U tom kontekstu, treba podsjetiti na to da se izraz „mjesto u kojem se dogodio štetni događaj” ne smije tumačiti na ekstenzivan način do te mjere da uključuje svako mjesto na kojem se mogu osjetiti štetne posljedice događaja koji je već u stvarnosti prouzročio štetu koja je nastupila na drugome mjestu ( 20 ).

52.

Imajući u vidu tu sudsku praksu, valja podsjetiti da je Sud također istaknuo da taj izraz ne upućuje na tužiteljev domicil u kojem se nalazi pretežiti dio njegove imovine isključivo na temelju činjenice da je ondje pretrpio financijsku štetu zbog gubitka dijelova imovine do kojeg je došlo i koji je pretrpio u drugoj državi članici ( 21 ).

53.

Sud je u presudi od 28. siječnja 2015., Kolassa (C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 49.) podsjetio da „činjenica da financijske posljedice pogađaju tužitelja ne opravdava dodjeljivanje nadležnosti sudovima njegova domicila ako su se, kao što je to bio slučaj u predmetu koji je doveo do [presude od 10. lipnja 2004., Kronhofer (C‑168/02, EU:C:2004:364)], i štetni događaj i nastanak štete ostvarili na državnom području druge države članice (vidjeti u tom smislu presudu [od 10. lipnja 2004., Kronhofer,C‑168/02], EU:C:2004:364, t. 20.)”.

54.

Sud je s druge strane u točki 50. presude od 28. siječnja 2015., Kolassa (C‑375/13, EU:C:2015:37) pojasnio da „nasuprot tomu, takvo je dodjeljivanje nadležnosti opravdano ako je mjesto tužiteljeva domicila doista i mjesto štetnog događaja ili mjesto nastanka štete”.

55.

U nastavku obrazloženja, Sud je u točki 55. navedene presude utvrdio da postoji nadležnost sudova prema domicilu tužitelja na temelju mjesta gdje je nastala šteta, kada je ista nastala na tužiteljevu bankovnom računu kod banke sa sjedištem na području nadležnosti tih sudova.

56.

U predmetima u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva ili povrede prava tržišnog natjecanja uporabom interneta, mjesto nastanka štete u pravilu je svako mjesto na kojem je internetska stranica dostupna. Budući da je internet sveprisutan ( 22 ), postoji dakle mnoštvo mjesta nastanka štete.

57.

Naime, kako bi se izbjegla svjetska sudska nadležnost, čak i u slučaju „Minimum Contacts” ( 23 ), sudska praksa i pravna doktrina odavno pokušavaju stvoriti kriterije (razgraničenja odnosno ograničenja mogućih mjesta nastanka šteta za takva kažnjiva djela počinjena putem interneta. Tako za stvaranje sudske nadležnosti na mjestu nastanka štete predmetna povreda prava tržišnog natjecanja mora imati određene učinke ( 24 ). Naime, šteta se može isključiti ako tržišno natjecanje koje žalitelj navodi nije moglo imati nikakve ekonomske posljedice na predmetnom(-im) tržištu(-ima). Slijedi da, primjerice, internetsko oglašavanje usluga pružatelja koji je poznat samo na lokalnoj razini očito ne može prouzročiti štetu izvan tog lokalnog tržišta ( 25 ).

58.

Mogli bismo povući paralelu s navodnim povredama prava intelektualnog vlasništva. Naime, „u predmetima u vezi s krivotvorinama, štetni izravni učinak općenito će biti financijski gubitak koji će pretrpjeti nositelj prava na mjestu ili na mjestima gdje je krivotvoreni proizvod stavljen na prodaju, oglašavan ili pak korišten. U svojem priručniku o tom području, profesori Fawcett i Torremans u vezi s tim su naveli da „u mnogim predmetima, čin krivotvorenja prouzročit će izravni ekonomski gubitak tužitelju […] Obično nije teško identificirati predmetni gubitak. Ako, na primjer, tuženik prodaje krivotvoreni proizvod, to će izazvati gubitak prodaje [za tužitelja]. Šteta je dakle pretrpljena u mjestu gdje su prodaje izgubljene. To će biti mjesto gdje je krivotvoreni proizvod prodan. […] Valja navesti da je ta analiza u potpunom skladu sa sudskom praksom Suda i da bi se mogla proširiti na druge vrste tužbi zbog povrede. Dakle, što se tiče autorskih prava, financijski gubitak obično se trpi ondje gdje se kopije krivotvorenog proizvoda prodaju ili distribuiraju javnosti; što se tiče žigova, to je u mjestu u kojem se znak koristi radi podupiranja trgovanja ili ponude proizvoda” ( 26 ).

59.

Iz sudske praske Suda proizlazi da, u slučaju povrede počinjene putem interneta, „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi”, u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, „može se razlikovati s obzirom na narav prava koje je navodno povrijeđeno” ( 27 ).

60.

Smatram (kao i Komisija) da u ovom predmetu, kako bi se utvrdilo mjesto gdje je nastao štetni događaj, najprije se valja priupitati kakva je narav štete koju je prodaja spornih proizvoda izvan mreže selektivne distribucije mogla nastati za Concurrence. U tu svrhu, valja posjetiti da u okviru ugovora o isključivoj distribuciji, dobavljač distributeru daje isključivo pravo distribucije svojih proizvoda na određenom području i obvezuje se da neće distribuirati predmetne proizvode izvan distributerove prodajne mreže. Distributer se pak obvezuje da će razvijati i promicati prodaju dobavljačevih proizvoda na predmetnom području. U slučaju povrede, putem internetske stranice, isključivih prava dodijeljenih ugovorom, kao u ovom slučaju, šteta na koju se distributer može pozivati je smanjenje obujma njegovih prodaja kao posljedica onih ostvarenih povredom njegova isključivog prava i gubitak profita koji slijedi. Uzimajući u obzir ograničeno teritorijalno područje primjene prava isključive distribucije, mjesto gdje dolazi do smanjenja prodaje i gubitka profita u pitanju može se samo preklapati s područjem države članice za koje je distributeru dodijeljena ekskluzivnost.

61.

Čini se da iz spisa proizlazi da u ovom slučaju, s obzirom na to da distributer ima isključivo pravo ograničeno na francusko državno područje, u Francuskoj može doći do smanjenja prodaja i gubitka profita. Slijedi da je mjesto u kojem se dogodio štetni događaj Francuska i da je na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 nadležan francuski sud.

62.

Naime, budući da su stranice Amazon.de, Amazon.co.uk, Amazon.es i Amazon.it u pravilu dostupne u Francuskoj, šteta koju ističe Concurrence sastoji se od gubitka tržišnih udjela koje ima u sklopu svoje djelatnosti prodaje proizvoda iz asortimana ELITE i u svojoj trgovini u Parizu i na svojoj internetskoj stranici, kojom upravlja iz svojeg sjedišta u Parizu. Slijedi da nanesena mu šteta ne može nastati nigdje drugdje osim u Francuskoj. Iz tog razloga francuski sud bi trebao također biti nadležan u pogledu Amazonovih internetskih stranica u inozemstvu koje su u pitanju u ovom slučaju ( 28 ).

63.

Mjesto nastanka štete mora odrediti forum delicti koji mora biti u „posebno bliskoj vezi” i „opravdavati dodjelu nadležnosti tim sudovima [tj. onima različitima od sudova domicila tuženika] radi pravilnog suđenja i procesne ekonomije” ( 29 ).

64.

Ističem da „oni koji čine informacije dostupnima na određeni način to čine uz punu svijest o dosegu koji te informacije mogu imati. Osobito, oni koji objavljuju informacije na [internetu] to čine znajući da su informacije koje učine dostupnima dostupne svima bez ikakvog zemljopisnog ograničenja” ( 30 ).

65.

Iz tog razloga je u ovom slučaju upravo francuski sud u najboljem položaju ocijeniti pitanje gubitka tržišnih udjela Concurrencea koje ima u sklopu svoje djelatnosti prodaje proizvoda iz asortimana ELITE i u svojoj trgovini u Parizu i na svojoj internetskoj stranici, kojom upravlja iz svojeg sjedišta u Parizu.

66.

Osim toga, ne smijemo zaboraviti da utvrđivanje mjesta gdje je nastao štetni događaj mora biti u cilju predvidljivosti nadležnog suda, još jednog temeljnog načela Uredbe br. 44/2001 (odraženog u njezinoj uvodnoj izjavi 11.). Slično tomu, Sud je u presudi od 19. travnja 2012., Wintersteiger (C‑523/10, EU:C:2012:220) presudio da cilj predvidljivosti u tom slučaju također ide u prilog dodjeli nadležnosti na temelju nastanka štete sudovima države članice u kojoj je predmetno pravo zaštićeno (in casu isključivo pravo distributera).

67.

Konačno, Amazon Services Europe smatra da se teorija dostupnosti ne smije prihvatiti jer promiče forum shopping koji bi, uzimajući u obzir posebnosti nacionalnih prava, mogao lančano dovesti do law shoppinga. Međutim, dovoljno je istaknuti, s jedne strane, da Sud taj argument, koji je istaknuo nezavisni odvjetnik N. Jääskinen u svojem mišljenju u predmetu Pinckney (C‑170/12, EU:C:2013:400, t. 68.) nije slijedio u svojoj presudi u navedenom predmetu i, s druge strane, smatram da mi se ta bojazan doima pretjeranom osobito zato što će nacionalni sud moći dodijeliti naknadu štete samo za štetu prouzročenu na području države članice kojoj pripada ( 31 ).

68.

Smatram da je rješenje predloženo u ovom mišljenju opravdano, s jedne strane, zato što je u skladu s ciljevima članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 (osobito cilja dodjele nadležnosti sudu koji je u najboljem položaju odlučivati o navodnoj povredi) i, s druge strane, opravdano je iako u ovom slučaju pravo intelektualnog vlasništva nije u pitanju.

69.

Nadalje smatram da je u kontekstu ovog predmeta isključivo pravo distribucije na određenom području slično pravima intelektualnog vlasništva.

70.

Naime, obrazloženje analogno onomu iz presude od 5. lipnja 2014., Coty Germany (C360/12, EU:C:2014:1318) opravdano je s obzirom na okolnost da teritorijalnost dodijeljene zaštite ni u okolnostima navedenog predmeta nije bila vezana uz opseg zaštićenog prava intelektualnog vlasništva, s obzirom na to da je u tom slučaju bila riječ o žigu Zajednice.

71.

Iako se nije posebno ticala interneta, presudom od 5. lipnja 2014., Coty Germany (C‑360/12, EU:C:2014:1318) pojašnjeno je da ‐ u slučaju navoda o usporednom protupravnom reklamiranju ili o nepoštenom oponašanju znaka zaštićenoga žigom Zajednice, koji su zabranjeni prema zakonu o suzbijanju nepoštenog tržišnog natjecanja države članice u kojoj se nalazi sud pred kojim se vodi postupak ‐ članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001 dopušta utvrđivanje sudske nadležnosti, na temelju mjesta gdje je nastala šteta, za odlučivanje povodom tužbe za naknadu štete na temelju tog nacionalnog zakona, podnesene protiv osobe sa sjedištem u drugoj državi članici, za koju se tvrdi da je u toj državi učinila radnju koja je dovela ili od koje prijeti opasnost da bi mogla dovesti do štete na području nadležnosti suda pred kojim se vodi postupak. Pored toga, na temelju bilo članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II., bilo članka 6. stavka 2. i članka 4. te uredbe, taj sud primjenjuje svoje nacionalno pravo.

72.

Smatram da podrijetlo stranica na kojima su predmetni proizvodi ponuđeni nije mjerodavno za potrebe određivanja nadležnog suda.

73.

Naime, kao što je to navela Komisija, nadležni sud treba se utvrditi na temelju tržišta na kojem se proizvodi koji su predmet prava isključive distribucije prodaju i na kojem je dakle nastala šteta. U ovom predmetu, kao što je već navedeno, čini se da distributer ima isključivo pravo ograničeno na francusko državno područje pa je dakle u Francuskoj pretrpio smanjenje svojih prodaja, a time i gubitak profita. Činjenica da su to smanjenje i gubitak bile prouzročile stranice u Francuskoj ili drugdje relevantna je samo za potrebe određivanja opsega naloga čije izdavanje distributer zahtijeva, tj. za potrebe utvrđivanja internetskih stranica koje bi mogle biti predmet tog naloga.

74.

Drugim riječima, jedna stvar je određivanje nadležnog suda, a druga je stvar određivanje opsega naloga koji se može izdati protiv tužene stranke u glavnom postupku, odnosno određivanje internetskih stranica na kojima se više neće moći pojavljivati njezine ponude za prodaju spornih proizvoda. Naravno, ako je podnositelj zahtjeva u glavnom postupku u stanju prima facie dokazati da su smanjenje prodaje i gubitak profita koje je pretrpio u Francuskoj rezultat ne samo djelatnosti stranice Amazon.fr, nego i djelatnosti stranica koje nisu Amazon, također bi trebao pred francuskim sudovima moći ishoditi nalog koji se odnosi na te internetske stranice. Međutim, to pitanje dio je merituma predmeta i ne tiče se određivanja nadležnog suda. Kao što je gore navedeno, može se pretpostaviti da pravo isključive distribucije koje uživa Concurrence ima teritorijalno područje primjene ograničeno na francusko tržište ( 32 ). Francuski sud morat će dakle utvrditi u kojoj mjeri je ponuda proizvoda, obuhvaćenih tim pravom, na inozemnim stranicama mogla biti u sukobu s Concurrenceovim pravima na francuskom tržištu.

75.

Neovisno o tome, valja navesti da pitanje je li stvarno došlo do povrede prava isključive distribucije u kontekstu poput onog u predmetu u glavnom postupku potpada po meritum o kojem Sud u ovom predmetu ne odlučuje. Naime, utvrđivanje mjesta u kojem se dogodio štetni događaj ne može ovisiti o elementima koje treba ispitati u kasnijem stadiju, kao što je to analiza predmeta u meritumu.

76.

Iz tih razloga, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori kako slijedi:

Članak 5. točku 3. Uredbe (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da, u slučaju navodne povrede zabrane prodaje izvan mreže selektivne distribucije počinjene putem ponude proizvoda koji su predmet isključivog prava na internetskim stranicama u različitim državama članicama, mjestom na kojem je nastala šteta treba smatrati mjesto u kojem je nositelj prava na isključivu distribuciju pretrpio smanjenje svojih prodaja, što je mjesto koje se preklapa s područjem na kojem je njegovo pravo zaštićeno. Podrijetlo stranica na kojima su predmetni proizvodi ponuđeni nije mjerodavno za potrebe određivanja nadležnog suda.