1.

Dana 17. listopada 2007. dogodila se prometna nezgoda na autocesti u Španjolskoj u kojoj je jedna osoba smrtno stradala, a druga je ozlijeđena. Vozač, portugalski državljanin zaposlen u društvu registriranom u Portugalu, izgubio je nadzor nad unajmljenim vozilom, danim na korištenje spomenutom društvu. Vozilo koje je prouzročilo nezgodu njegov je vlasnik osigurao kod društva Helvetia Seguros, s poslovnim nastanom u Španjolskoj, a čiji je imenovani predstavnik u Portugalu bilo društvo C. E. D. Portugal Unipessoal, Lda (dalje u tekstu: C. E. D.). Tužitelji u glavnom postupku su, s jedne strane, preživjela žrtva nezgode i, s druge strane, nasljednici osobe koja je smrtno stradala u nezgodi.

2.

Kako bi ishodili naknadu štete prouzročene nezgodom, tužitelji u glavnom postupku tužili su pred prvostupanjskim sudom u Portugalu primarno C. E.D, a podredno Fundo de Garantia Automóvel. Međutim, sud je zbog nedostatka pasivne legitimacije društva C. E. D. odbacio tužbu, s obzirom na, osobito, sadržaj ugovora o zastupanju koji povezuje društva C. E. D. i Helvetia Seguros.

3.

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su žalbu protiv te odluke sudu koji je uputio zahtjev. Taj sud smatra da ne postoji nacionalna odredba na temelju koje bi portugalski predstavnici društava za osiguranje koji izvršavaju svoju djelatnost na području druge države članice bili nedvojbeno pasivno legitimirani u postupku pred portugalskim sudom u okviru tužbe za naknadu štete koju podnese žrtva prometne nezgode do koje je došlo izvan države članice njezina boravišta ( 2 ) i u kojoj je sudjelovalo vozilo osigurano kod tih društava. Nacionalni sud nadalje navodi i da o tom pitanju postoje oprečna stajališta, kako u portugalskoj sudskoj praksi tako i u pravnoj teoriji.

4.

Sud koji je uputio zahtjev također ističe da obveza društava za osiguranje sa sjedištem u jednoj od država članica Europske unije da imenuju predstavnika u svakoj od preostalih država proizlazi iz Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila te o izmjeni direktiva Vijeća 73/239/EEZ i 88/357/EEZ (Četvrta Direktiva o osiguranju motornih vozila) ( 3 ).

5.

Naime, člankom 4. stavkom 4. Direktive 2000/26 propisano je da „predstavnik za likvidaciju štete prikuplja u pogledu takvih odštetnih zahtjeva sve potrebne informacije u vezi s likvidacijom šteta i poduzima mjere potrebne da dogovori njihovu likvidaciju. Obveza imenovanja predstavnika za likvidaciju štete ne isključuje pravo oštećene osobe ili njezina društva za osiguranje da pokrene postupak izravno protiv osobe koja je prouzročila nezgodu ili njezina društva za osiguranje“.

6.

U skladu s člankom 4. stavkom 5. Direktive 2000/26 „predstavnik za likvidaciju štete mora imati dovoljno ovlasti da zastupa društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe u slučajevima iz članka 1. i da u potpunosti udovolji njihovim odštetnim zahtjevima. On mora biti u stanju obraditi predmete na službenom jeziku (službenim jezicima) države članice boravišta oštećene osobe“.

7.

Članak 4. stavak 8. Direktive 2000/26 izmijenjen je Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o izmjenama Direktiva 72/166/EEZ, 84/5/EEZ, 88/357/EEZ i 90/232/EEZ Vijeća i Direktive 2000/26 Europskog parlamenta i Vijeća o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila ( 4 ) te je njime sada pojašnjeno da „imenovanje predstavnika za likvidaciju štete samo po sebi ne predstavlja otvaranje podružnice u smislu članka 1. točke (b) Direktive 92/49/EEZ [Vijeća od 18. lipnja 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno osiguranje osim životnog osiguranja te kojom se izmjenjuje Direktiva 73/239/EEZ i Direktiva 88/357/EEZ („Treća direktiva o neživotnom osiguranju“)] te se predstavnik za likvidaciju štete ne smatra poslovnim nastanom iz članka 2. točke (c) Direktive 88/357/EEZ kao niti […] poslovnom jedinicom u smislu Uredbe (EZ) br. 44/2001“.

8.

Sud koji je uputio zahtjev stoga ne može, samo na temelju odredaba Direktive 2000/26, bez prethodnih pojašnjenja Suda, odlučiti o predmetu koji se pred njime vodi, s obzirom na to da pojam „dovoljno ovlaštenja“ kojima mora raspolagati predstavnik za likvidaciju štete nije dovoljno precizan kako bi se utvrdilo obuhvaća li mogućnost žrtava prometnih nezgoda da pred sudovima mjesta svog boravišta tuže izravno predstavnika.

9.

Budući da je, slijedom navedenog, bio suočen s problemom tumačenja prava Unije, Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu, Portugal) odlučio je prekinuti postupak i, odlukom koju je tajništvo Suda zaprimilo 2. studenoga 2015., uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

10.

U vezi s ovim prethodnim postupkom, pisana očitovanja podnijeli su Fundo de Garantia Automóvel, Portugal i Europska komisija.

11.

Koje je značenje odredbe u skladu s kojom predstavnik za likvidaciju štete, na temelju Direktive 2000/26, raspolaže s „dovoljno ovlasti da zastupa društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe […] i da u potpunosti udovolji njihovim odštetnim zahtjevima“ ( 5 )? Je li zakonodavac Unije time želio žrtvama na koje se primjenjuje ta Direktiva pružiti mogućnost da tog predstavnika neposredno tuže pred sudovima države članice svojeg boravišta? To je glavna pravna problematika o kojoj je riječ u prethodnim pitanjima koja je uputio nacionalni sud i koja ću razmotriti zajedno.

12.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst i ciljeve propisa čiji je ona dio ( 6 ). Prije svega, analizirat ću položaj predstavnika za likvidaciju štete, kako je definiran u direktivama 2000/26 i 2005/14. Jezičnu analizu zatim treba dopuniti kontekstualnom, teleološkom i sustavnom analizom propisa o kojem je riječ.

13.

Kao niti Europa, uređenje osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila nije nastalo u jednom danu, što je vidljivo iz niza direktiva koje je zakonodavac donio s ciljem rješavanja različitih problema ( 7 ). Predstavnik za likvidaciju štete uveden je tek Direktivom 2000/26, koja je četvrta o toj materiji.

14.

Cilj je te direktive popuniti praznine ( 8 ) prethodnih direktiva utvrđivanjem „posebnih odredaba koje se primjenjuju na oštećene osobe koje imaju pravo na naknadu štete, za štete ili ozljede koje su posljedica nezgoda u državi članici koja nije država članica boravišta oštećene osobe, prouzročenih upotrebom vozila koja su osigurana i koja se uobičajeno nalaze u državi članici“ ( 9 ). U tom kontekstu, sva društva za osiguranje slobodno imenuju ( 10 ), u svakoj od država članica osim onoj u kojoj su dobila službena odobrenja za rad, predstavnika za likvidaciju štete koji ima boravište ili poslovni nastan u državi članici u kojoj je imenovan i čija je zadaća rješavanje i likvidacija odštetnih zahtjeva ( 11 ). U tu svrhu on mora prikupiti sve informacije i poduzeti mjere potrebne da dogovori likvidaciju štete ( 12 ) te imati dovoljno ovlasti da zastupa društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe kao i da u potpunosti udovolji njihovim odštetnim zahtjevima ( 13 ).

15.

Istodobno, zakonodavac Unije smatrao je da „obveza imenovanja predstavnika za likvidaciju štete ne isključuje pravo oštećene osobe ili njezina društva za osiguranje da pokrene postupak izravno protiv osobe koja je prouzročila nezgodu ili njezina društva za osiguranje“ ( 14 ). Ta odredba ne bi imala smisla da zakonodavac nije smatrao mogućim podnijeti tužbu protiv samog predstavnika za likvidaciju štete.

16.

Naposljetku, zakonodavac je pojasnio da imenovanje predstavnika za likvidaciju štete samo po sebi ne predstavlja otvaranje podružnice ( 15 ) te se sâm predstavnik ne može smatrati poslovnom jedinicom ( 16 ).

17.

Zadaće, funkcije i dužnosti predstavnika za likvidaciju štete ostale su nepromijenjene u Direktivi 2009/103 ( 17 ) koja ima samo ulogu kodifikacije. To znači da se njezinim tekstom ne dodaje nikakvo pojašnjenje o tome što obuhvaća izraz „dovoljno ovlasti“ ( 18 ) te da zakonodavac, iako tu mogućnost nije isključio, nije izričito zauzeo stajalište o pitanju mogu li osobe koje su pretrpjele štetu zbog nesreće do koje je došlo izvan nacionalnog područja tužiti predstavnika za likvidaciju štete izravno pred sudovima mjesta njihova boravišta. Zaključak Suda u vezi s člankom 21. stavkom 5. Direktive 2009/103, o tome kako se „tom odredbom kojom se utvrđuju ciljevi tog predstavljanja ne pojašnjava točan opseg ovlasti dodijeljenih u tu svrhu“ ( 19 ) stoga se u potpunosti može primijeniti i kad je riječ o članku 4. stavku 5. Direktive 2000/26. Slijedom navedenog, potrebne su kontekstualna, teleološka i sustavna analiza.

18.

Na temelju jezične analize Direktive 2000/26 zaključio sam da pojam „dovoljno ovlasti“ predstavnika za likvidaciju štete treba tumačiti na način da mu se omogući obavljanje dviju osnovnih zadaća koje su mu povjerene, to jest zadaće „zastupanja društva za osiguranje u odnosu na oštećene osobe“ i zadaće „udovoljavanja njihovim odštetnim zahtjevima u potpunosti“ ( 20 ). Međutim, taj jezični prikaz Direktive 2000/26 ne bi bio potpun kad ne bismo uzeli u obzir i neka pojašnjenja iz njezinih uvodnih izjava.

19.

Slijedom toga, zakonodavac Unije pojasnio je da sustav koji se temelji na predstavniku za likvidaciju štete „ne utječe na materijalno pravo koje se primjenjuje u svakom pojedinom slučaju niti na sudsku nadležnost“ ( 21 ). Iz tog pojašnjenja koje se odnosi na materijalno pravo koje se primjenjuje i na određivanje sudske nadležnosti ponovno je jasno da navedeni predstavnik može biti stranka u sudskom postupku. Pojašnjeno je još i da djelatnosti predstavnika za likvidaciju štete „nisu dovoljne da bi se sudska nadležnost dodijelila sudovima u državi članici boravišta oštećene osobe ako propisi međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti to ne predviđaju“ ( 22 ). Sudjelovanje predstavnika za likvidaciju štete u eventualnim sudskim postupcima stoga se ne može isključiti.

20.

Usporedno s mjerama koje je zakonodavac predvidio u vezi s mogućim slučajevima utjecaja sudjelovanja predstavnika za likvidaciju štete na određivanje pravila o nadležnosti i pravila međunarodnog privatnog prava, žrtve imaju pravo podnijeti tužbu izravno protiv društva za osiguranje koje ima sjedište na području druge države članice. Međutim, to pravo podnošenja tužbe nije prikazano kao isključivi način sudskog rješavanja odštetnih zahtjeva, nego samo kao „logičan dodatak imenovanju [takvih predstavnika] i […] poboljšanje pravnog položaja [osoba oštećenih u prometnim nezgodama]“ ( 23 ). Usto, preambula direktive je, nakon donošenja Uredbe Vijeća br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 24 ), dopunjena dodavanjem uvodne izjave 16.a ( 25 ) u skladu s kojom, na temelju članka 11. stavka 2. u vezi s člankom 9. stavkom 1. točkom (b) te uredbe, oštećene osobe mogu pokrenuti sudski postupak protiv osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti u državi članici u kojoj imaju domicil. U načelu, žrtve stoga mogu pred sudovima države članice svog boravišta tužiti i društva za osiguranje.

21.

Iz normativnog dijela direktive kao i njezinih uvodnih izjava proizlazi da oštećene osobe mogu pokrenuti postupak bilo izravno protiv društva za osiguranje bilo protiv njegova predstavnika jer je zakonodavac Unije očito dopustio oba načina.

22.

Čitanjem uvodnih izjava tako se barem malo razjašnjava unutrašnja logika Direktive 2000/26. Međutim, treba još provjeriti je li moj međuzaključak koji se temelji na tekstualnoj i kontekstualnoj analizi te direktive u suprotnosti s teleološkim tumačenjem koje treba izvršiti.

23.

Cilj je direktive 2000/26 zajamčiti žrtvama prometnih nezgoda usporedivo postupanje bez obzira na to gdje se nezgoda dogodila ( 26 ). To podrazumijeva da treba uzeti u obzir različit objektivan položaj žrtava nezgoda do kojih je došlo izvan područja države članice u kojoj borave na način da se te razlike kompenziraju pojednostavljenjem poduzimanja potrebnih koraka za ostvarenje naknade štete ( 27 ). To je pojednostavljenje, prema mišljenju Suda, ključna funkcija predstavnika za likvidaciju štete ( 28 ). U vezi s time, sustav uspostavljen Direktivom 2000/26 predviđa, primjerice, da se odštetni zahtjevi tom predstavniku mogu podnositi na jeziku žrtve ( 29 ) te da se pred njim mogu poduzeti i svi prethodni koraci potrebni za naknadu štete.

24.

Jasno je da se priznanjem „pasivne legitimacije“ predstavnika za likvidaciju štete, odnosno njegove „sposobnosti biti tužena stranka“ ( 30 ) u cijelosti ispunio cilj Direktive 2000/26. Naime, pred njim žrtve mogu poduzeti sve „potrebne korake“ ( 31 ), a on je možda i njihov jedini sugovornik. Slijedom toga, logično je da je sljedeći korak priznati da je tužba koju te žrtve podnesu protiv predstavnika društva za osiguranje valjano usmjerena, tim više što mu je dodijeljena aktivna uloga u postupku za naknadu štete. Prema mojem mišljenju, potpuno udovoljenje odštetnim zahtjevima koje je jedna od zadaća koje su predstavniku za likvidaciju štete dodijeljene Direktivom 2000/26 zahtijeva da mu se u sudskom postupku – i to ne bilo kojem – dodijeli postupovna uloga, i to uloga tuženika.

25.

Smatram da se time poboljšava pravni položaj žrtava, o čemu je riječ u uvodnoj izjavi 14. Direktive 2000/26. Uzimajući u obzir kontekst glavnog postupka, te bi žrtve, s obzirom na usku povezanost društva za osiguranje i predstavnika za likvidaciju štete, teško prihvatile odbacivanje njihove tužbe zbog pomalo formalističkog razloga, odnosno njezine usmjerenosti protiv spomenutog predstavnika, a ne protiv samog društva za osiguranje.

26.

Međutim, većina zainteresiranih stranaka koje su sudjelovale u pisanom postupku odlučno je isticala da je Sud u presudi Spedition Welter od 10. listopada 2013. ( 32 ) zaključio da je ovlast predstavnika za likvidaciju štete ograničena te da ga se zbog tog ograničenja ne može tužiti pred sudovima države članice oštećenih osoba. Smatram da se ta tvrdnja temelji na pogrešnom tumačenju presude o kojoj je riječ, koju stoga moram analizirati.

27.

U tom predmetu riječ je o tome treba li pojam „dovoljno ovlasti“ obuhvaćati i ovlast predstavnika za likvidaciju štete da valjano zaprimi dostavu sudskih pismena kojima se pred nadležnim sudom pokreće postupak za naknadu štete.

28.

U tom je pogledu Sud presudio da „žrtve moraju biti u mogućnosti u državi članici svog boravišta pozvati se na svoje pravo na naknadu štete protiv predstavnika za likvidaciju štete koji je imenovan u toj državi od strane društva za osiguranje osobe koja je prouzročila nezgodu“ ( 33 ). Nadalje, Sud je istaknuo da je uvodnom izjavom 37. Direktive 2009/103, koja odgovara uvodnoj izjavi 15. Direktive 2000/26, propisana obveza država članica da predmetnim predstavnicima dodijele ovlasti dostatne za zastupanje društva za osiguranje ne samo u odnosu na žrtve nego i pred nacionalnim tijelima, „uključujući, po potrebi, pred sudovima u mjeri u kojoj je to u skladu s pravilima međunarodnog privatnog prava“ ( 34 ). Sud je zaključio da je „zakonodavac Unije smatrao, bez namjere da time dovede u pitanje pravila međunarodnog privatnog prava, da zastupanje društva za osiguranje, kako je predviđeno [Direktivom 2000/26], pretpostavlja i ono koje će omogućiti oštećenim osobama da pred nacionalnim sudovima valjano pokrenu postupak za naknadu štete koju su pretrpjele“ ( 35 ). Ti su zaključci važni za ovaj predmet kad je riječ o pasivnoj legitimaciji.

29.

Međutim, nakon tog očitog velikog priznanja ovlasti predstavnika za likvidaciju štete Sud je, u skladu s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, pojasnio da iz pripremnih akata za direktivu 2000/26 proizlazi da je „sukladno volji zakonodavca, cilj ovlasti zastupanja koju izvršava osiguravatelj u državi boravišta žrtve bio uključiti ovlast zaprimanja dostave sudskih pismena, makar i ograničenu, s obzirom na to da ta ovlast ne smije dovesti u pitanje pravila međunarodnog privatnog prava o određivanju sudske nadležnosti“ ( 36 ). Ta tvrdnja stoga vrijedi samo kad je riječ o posebnoj ovlasti predstavnika za likvidaciju štete da zaprima pismena upućena društvu za osiguranje kad je tužba podnesena protiv tog društva.

30.

U ovom je predmetu riječ o bitno drugačijoj situaciji. Naime, nije u pitanju tužba protiv društva za osiguranje podnesena putem predstavnika koji zaprima sudska pismena u vezi te tužbe, nego je riječ o mogućnosti da žrtve kao tuženika u svojoj tužbi odrede predstavnika za likvidaciju štete. Razlika je vrlo bitna. U prvom slučaju, legitimno se mogu postaviti osjetljiva pitanja u vezi s položajem društva za osiguranje kao tuženika ( 37 ), što doista opravdava da se predstavniku za likvidaciju štete prizna samo ograničena ovlast, kao što je to učinio Sud. U drugom slučaju, barem na prvi pogled, riječ je o jednostavnijem pravnom odnosu između dva subjekta, odnosno žrtve (kao tužitelja) i predstavnika za likvidaciju štete za kojeg je potrebno utvrditi ima li ovlast zastupati društvo za osiguranje u sudskom postupku.

31.

Slijedom toga, u ovom stadiju analize valja zaključiti da, suprotno onome što svojim drugim pitanjem želi reći sud koji je uputio zahtjev, pitanje pasivne legitimacije predstavnika za likvidaciju štete potpuno je neovisno i nepovezano s konkretnim sadržajem ovlasti koja ga veže s društvom za osiguranje. Kako bi se postiglo usporedivo postupanje sa žrtvama i olakšalo im se poduzimanje potrebnih koraka, uključujući one pred sudom, mogućnost da predstavnik za likvidaciju štete bude tužena stranka nikako ne smije ovisiti o njegovim ugovornim vezama s društvom za osiguranje. Rečeno vrijedi i kad je riječ o predvidljivosti pravnih sredstava i postupaka za naknadu štete koji su predviđeni Direktivom 2000/26 u korist žrtava. Drugim riječima, tom je direktivom predviđena vrsta pravnog zastupanja za koje nije moguće zamisliti da može biti prepušteno samoj volji stranaka.

32.

Ako odgovor Suda na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev bude potvrdan, bi li se time, kao što to tvrdi Komisija, dovela u pitanje „krhka ravnoteža koja je značajka odredaba o međunarodnoj sudskoj nadležnosti i o pravu koje se primjenjuje u slučaju tužbi za naknadu štete prouzročene prometnim nezgodama s prekograničnim elementom“ ( 38 )?

33.

Smatram da nije. Zabrinutost zakonodavca glede pravila međunarodnog privatnog prava i određivanja sudske nadležnosti opravdana je kad je tužba podnesena protiv društva za osiguranje. Međutim, pitanje koje se postavlja u ovom predmetu drugačije je s obzirom na to da nije riječ ni o određivanju nadležnog suda ni o mjerodavnom pravu za spor. Riječ je samo o pitanju može li predstavnik za likvidaciju štete imati svojstvo tuženika. Usto, odgovor koji će Sud dati sudu koji je uputio zahtjev nipošto ne pretpostavlja da su nadležni portugalski sudovi, što dokazuje i činjenica da je to pitanje nadležnosti između stranaka glavnog postupka sporno jer nije jasno koja je država članica stvarnog boravišta jednog od tužitelja. Sposobnost biti tužena stranka stoga je različit pojam od pojma sudske nadležnosti. Čak i da se zauzme suprotno stajalište, odredba iz članka 4. stavka 5. Direktive 2000/26 prema kojoj predstavnik za likvidaciju štete mora imati „dovoljno ovlasti“ da u potpunosti udovolji odštetnim zahtjevima žrtava, može se činiti kao odredba o posebnoj nadležnosti, iako možda samo implicitno, u odnosu na pravila koja uređuju pitanje međunarodne sudske nadležnosti ( 39 ). S obzirom na navedeno i vodeći računa o isticanju zakonodavca u tom pogledu, čini se razumnim upozoriti na to ograničenje.

34.

Slijedom navedenog, zbog svih prethodno navedenih razloga, smatram da članak 4. stavak 5. Direktive 2000/26 treba tumačiti na način da u pojam „dovoljno ovlasti“ kojima mora raspolagati predstavnik za likvidaciju štete ulazi i sposobnost biti tužena stranka u sudskom postupku, u okviru tužbe žrtava prometne nezgode iz članka 1. stavka 1. te direktive, pod uvjetima predviđenim tom direktivom, s obzirom na to da ugovorne odredbe koje vežu društvo za osiguranje u odnosu na predstavnika ne mogu utjecati na njegovu sposobnost da bude tužena stranka.

35.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu, Portugal) odgovori kako slijedi:

Članak 4. stavak 5. Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila te o izmjeni direktiva Vijeća 73/239/EEZ i 88/357/EEZ (Četvrta Direktiva o osiguranju motornih vozila) treba tumačiti na način da u pojam „dovoljno ovlasti“ kojima mora raspolagati predstavnik za likvidaciju štete ulazi i sposobnost biti tužena stranka u sudskom postupku, u okviru tužbe žrtava prometne nezgode iz članka 1. stavka 1. te direktive, pod uvjetima predviđenim tom direktivom, s obzirom na to da ugovorne odredbe koje vežu društvo za osiguranje u odnosu na predstavnika ne mogu utjecati na njegovu sposobnost da bude tužena stranka.