1

Tužitelji, Nexans France SAS i njegovo društvo majka Nexans SA francuska su društva koja djeluju u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova.

2

Podmorski i podzemni električni kablovi upotrebljavaju se pod vodom odnosno pod zemljom za prijenos i distribuciju električne energije. Podijeljeni su u tri kategorije: niskonaponski, srednjenaponski te visokonaponski i vrlo visokonaponski. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi u većini se slučajeva prodaju u okviru projekata. Ti projekti uključuju kombinaciju električnog kabla i potrebne opreme, instalacija i drugih dodatnih usluga. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi prodaju se u cijelom svijetu velikim operatorima nacionalnih mreža i drugim elektroenergetskim poduzećima, uglavnom u okviru javne nabave.

3

Dopisom od 17. listopada 2008. švedsko društvo ABB AB dostavilo je Komisiji Europskih zajednica niz izjava i dokumenta koji se odnose na ograničavajuće trgovinske prakse u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova. Te izjave i dokumenti nastali su u okviru zahtjeva za oslobađanje u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o primjeni pokajničkog programa).

4

Nakon izjava društva ABB, od 28. siječnja do 3. veljače 2009., Komisija je provela pretrage u prostorijama društava Prysmian SpA i Prysmian Cavi e Sistemi Srl, kao i tužiteljâ.

5

Japanska društva Sumitomo Electric Industries Ltd, Hitachi Cable Ltd i J‑Power Systems Corp. podnijela su 2. veljače 2009. zajednički zahtjev za oslobađanje od kazne u skladu s točkom 14. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa ili, podredno, za smanjenje njezina iznosa, u skladu s točkom 27. te obavijesti. Ta su društva potom Komisiji dostavila druge usmene izjave i dokumente.

6

Tijekom istrage, Komisija je poslala nekoliko zahtjeva za pružanje informacija, u skladu s člankom 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) i točkom 12. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, poduzećima u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova.

7

Komisija je 30. lipnja 2011. pokrenula postupak i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu sljedećih pravnih subjekata: Pirelli & C. SpA, Prysmian Cavi e Sistemi Energia, Prysmian, The Goldman Sachs Group, Inc., Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable, J‑Power Systems, Furukawa Electric Co. Ltd, Fujikura Ltd, Viscas Corp., SWCC Showa Holdings Co. Ltd, Mitsubishi Cable Industries Ltd, Exsym Corp., ABB, ABB Ltd, Brugg Kabel AG, Kabelwerke Brugg AG Holding, nkt cables GmbH, NKT Holding A/S, Silec Cable SAS, Grupo General Cable Sistemas, SA, Safran SA, General Cable Corp., LS Cable & System Ltd, Taihan Electric Wire Co. Ltd i tužiteljâ.

8

Od 11. do 18. lipnja 2012. svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, osim društva Furukawa Electric, sudjelovali su na upravnoj raspravi pred Komisijom.

9

Presudama od 14. studenoga 2012., Nexans France i Nexans/Komisija (T‑135/09, EU:T:2012:596) i od 14. studenoga 2012., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia/Komisija (T‑140/09, neobjavljena, EU:T:2012:597), Opći sud djelomično je poništio odluke o pretragama upućene, s jedne strane, tužiteljima i, s druge strane, društvima Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia, u dijelu u kojem se odnose na električne kablove koji nisu visokonaponski podmorski i podzemni električni kablovi te na materijal povezan s tim drugim kablovima, te je u preostalom dijelu tužbu odbio. Tužitelji su 24. siječnja 2013. podnijeli žalbu protiv prve od tih presuda. Sud je presudom od 25. lipnja 2014., Nexans i Nexans France/Komisija (C‑37/13 P, EU:C:2014:2030) odbio tu žalbu.

10

Komisija je 2. travnja 2014. donijela odluku C(2014) 2139 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o [EGP‑u] (predmet AT.39610 – električni kablovi) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

11

Članak 1. pobijane odluke određuje da je nekoliko poduzetnika tijekom različitih razdoblja sudjelovalo u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a u „sektoru (vrlo) visokonaponskih podzemnih i/ili podmorskih električnih kablova”. Komisija je u biti utvrdila da su od veljače 1999. do kraja siječnja 2009. glavni europski, japanski i južnokorejski proizvođači podmorskih i podzemnih električnih kablova sudjelovali u mreži jednostranih i dvostranih sastanaka te su uspostavili kontakte kojima su nastojali ograničiti tržišno natjecanje za projekte (vrlo) visokonaponskih podzemnih i podmorskih električnih kablova na određenom području raspodjelom tržišta i korisnika, narušavajući time uobičajeni postupak tržišnog natjecanja (uvodne izjave 10. do 13. i 66. navedene odluke).

12

Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je zabranjeni sporazum imao dvije glavne konfiguracije koje su činile složenu cjelinu. Konkretnije, prema njezinu mišljenju, zabranjeni sporazum sastojao se od dva , dijela, odnosno:

13

Komisija je utvrdila da su sudionici zabranjenog sporazuma uspostavili obveze dostavljanja podataka kako bi se omogućilo poštovanje sporazuma o podjeli (uvodne izjave 94. do 106. i 111. do 115. pobijane odluke).

14

Uzimajući u obzir ulogu različitih sudionika zabranjenog sporazuma u provođenju tog sporazuma, Komisija ih je podijelila u tri skupine. Najprije je utvrdila osnovnu skupinu zabranjenog sporazuma kojoj su pripadali, s jedne strane, europski poduzetnici Nexans France, društva kćeri Pirelli & C., prije Pirelli SpA, koji su uzastopno sudjelovali u zabranjenom sporazumu (u daljnjem tekstu: Pirelli), i Prysmian Cavi e Sistemi Energia te, s druge strane, japanski poduzetnici Furukawa Electric, Fujikura i njihovo zajedničko društvo Viscas kao i Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable te njihovo zajedničko društvo J‑Power Systems (uvodne izjave 545. do 561. pobijane odluke). Nadalje, Komisija razlikuje skupinu poduzetnika koji nisu pripadali osnovnoj skupini, ali se nisu mogli smatrati marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma te je u tu skupinu ubrojila ABB, Exsym, Brugg Kabel i subjekt koji su činila društva Sagem SA, Safran i Silec Cable (uvodna izjava 562. do 575. navedene odluke). Naposljetku, smatrala je da su društva Mitsubishi Cable Industries, SWCC Showa Holdings Ltd, LS Cable & System, Taihan Electric Wire i nkt cables bili marginalni sudionici zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 576. do 594. te odluke).

15

Odgovornost društva Nexans France utvrđena je na temelju njegova izravnog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu od 13. studenoga 2000. do 28. siječnja 2009. Društvo Nexans smatralo se odgovornim za povredu kao društva majku društva Nexans France od 12. lipnja 2001. do 28. siječnja 2009. (uvodne izjave 712. i 714. pobijane odluke).

16

Člankom 2. točkama (c) i (d) pobijane odluke izriče se, s jedne strane, novčana kazna u iznosu od 4903000 eura društvu Nexans France (za razdoblje od 13. studenoga 2000. do 11. lipnja 2001.) i, s druge strane, novčana kazna u iznosu od 65767000 eura društvu Nexans France „pojedinačno i solidarno” s društvom Nexans (za razdoblje od 12. lipnja 2001. do 28. siječnja 2009.).

17

U svrhu izračuna iznosa novčanih kazni, Komisija je primijenila članak 23. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 1/2003 i metodologiju iznesenu u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s [navedenim člankom] (SL 2006., C 210, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.), u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006.).

18

Kao prvo, što se tiče osnovnog iznosa novčanih kazni, nakon što je odredila vrijednost odgovarajućih prihoda od prodaje, u skladu s točkom 18. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. (uvodne izjave 963. do 994. pobijane odluke), Komisija je utvrdila udio te vrijednosti prihoda od prodaje koji odražavaju težinu povrede, u skladu s točkom 22. i 23. navedenih smjernica. U tom je pogledu smatrala da je povreda sama po sebi jedno od najtežih oblika ograničavanja tržišnog natjecanja, čime se opravdava stupanj težine od 15 %. Isto tako, primijenila je povećanje koeficijenta težine od 2 % za sve adresate na temelju zajedničkog tržišnog udjela, kao i zemljopisnog dosega na gotovo svjetskoj razini, koji je osobito obuhvaćao cijelo područje Europskog gospodarskog prostora (EGP). Osim toga, osobito je smatrala da se ponašanjem europskih poduzetnika više naštetilo tržišnom natjecanju nego ponašanjem ostalih poduzetnika jer su europski poduzetnici, osim njihova sudjelovanja u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, među sobom raspodijelili projekte električnih kablova u okviru „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”. Zbog toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 19 % za europske poduzetnike i 17 % za ostale poduzetnike (uvodne izjave 997. do 1010. navedene odluke).

19

Što se tiče koeficijenta množenja koji se odnosi na trajanje povrede, Komisija je u pogledu društva Nexans France utvrdila koeficijent od 8,16 za razdoblje od 13. studenog 2000. do 28. siječnja 2009., a u pogledu društva Nexans koeficijent od 7,58 za razdoblje od 12. lipnja 2001. do 28. siječnja 2009. K tomu je u osnovni iznos novčanih kazni, za društvo Nexans France uključila dodatan iznos (ulaznu naknadu), koji odgovara 19 % vrijednosti prihoda od prodaje. Navedeni je iznos time utvrđen na 70670000 eura (uvodne izjave 1011. do 1016. pobijane odluke).

20

Kao drugo, što se tiče prilagodbi osnovnog iznosa novčanih kazni, Komisija nije osporavala otegotne okolnosti koje mogu utjecati na osnovni iznos novčane kazne utvrđen u pogledu svakog od sudionika zabranjenog sporazuma, osim društva ABB. Suprotno tomu, što se tiče olakotnih okolnosti, odlučila je da se iznosom novčanih kazni odražava uloga koju su imali različiti poduzetnici u provedbi zabranjenog sporazuma. Stoga je smanjila za 10 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma i za 5 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći poduzetnicima koji su djelomično sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Usto je društvima Mitsubishi Cable Industries i SWCC Showa Holdings za razdoblje prije osnivanja društva Exsym kao i društvima LS Cable & System i Taihan Electric Wire odobrila dodatno smanjenje od 1 % zato što nisu znala za određene aspekte jedinstvene i trajne povrede i zbog toga što nisu bili odgovorni za njih. Suprotno tomu, poduzetnicima koji su pripadali osnovnoj skupini zabranjenog sporazuma, uključujući tužitelje, nije odobreno nikakvo smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne (uvodne izjave 1017. do 1020. pobijane odluke). Osim toga, Komisija je u skladu sa Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. odobrila dodatno smanjenje od 3 % društvu Mitsubishi Cable Industries zbog njegove učinkovite suradnje izvan okvira pokajničkog programa (uvodna izjava 1041. navedene odluke).

21

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. lipnja 2014. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

22

U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika Općeg suda, taj je sud (osmo vijeće) strankama postavio pitanja i zatražio pisani odgovor te je pozvao Komisiju da podnese dokumente.

23

Budući da je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u osmo vijeće (novi sastav), kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

24

Stranke su na pitanja Općeg suda odgovorile u za to određenom roku. Komisija je podnijela jedan od zatraženih dokumenata te je tražila donošenje mjere izvođenja dokaza kako bi podnijela ostale dokumente koje je Opći sud zatražio, odnosno prijepise usmenih izjava koje je društvo J‑Power Systems dalo u okviru njegova zajedničkog zahtjeva za oslobađanje s društvima Hitachi Cable i Sumitomo Electric Industries. Rješenjem od 17. siječnja 2017., predsjednik osmog vijeća Općeg suda donio je mjeru izvođenja dokaza kojom se od Komisije traži da podnese predmetne prijepise. Komisija je 24. siječnja 2017. postupila u skladu s tom mjerom izvođenja dokaza.

25

Na temelju prijedloga sutkinje izvjestiteljice, Opći sud odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud, saslušani su na raspravi 21. ožujka 2017.

26

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

27

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

28

Tužitelji u okviru tužbe iznose zahtjev za poništenje pobijane odluke i zahtjev za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene.

29

Što se tiče, kao prvo, zahtjeva za poništenje, on se odnosi na potpuno ili djelomično poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se, s jedne strane, ona temelji na dokumentima prikupljenima na nezakonit način od društva Nexans France i, s druge strane, u njoj se odlučuje da je Nexans France sudjelovao u povredi prije 22. veljače 2001.

30

Tužitelji ističu dva tužbena razloga u potporu svojem zahtjevu za poništenje. Prvi se temelji na povredi članka 20. stavaka 2. do 4. Uredbe br. 1/2003, odluke Komisije od 9. siječnja 2009. (u daljnjem tekstu: odluka o pretrazi), prava obrane i članka 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), a drugi na pogrešci u ocjeni u pogledu određivanja datuma početka sudjelovanja društva Nexans France u zabranjenom sporazumu.

31

Što se tiče, kao drugo, zahtjeva za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene, on se odnosi na to da Opći sud svojom ocjenom zamijeni Komisijinu ocjenu kako bi se uzele u obzir pogreške koje je počinila u pogledu elemenata izračuna navedenih novčanih kazni, odnosno trajanja sudjelovanja društva Nexans France u povredi, kao i koeficijenta težine povrede.

32

U prilog svojim zahtjevima za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene, tužitelji se, osim na Komisijinu pogrešku u pogledu trajanja povrede koja se osporava u okviru drugog tužbenog razloga, pozivaju na poseban tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i povredama obveze obrazlaganja, kao i načela jednakog postupanja pri utvrđivanju koeficijenta težine povrede za izračun iznosa novčanih kazni.

33

Tužitelji tvrde da su određene mjere koje je poduzela Komisija tijekom iznenadne pretrage kojoj su se morali podvrgnuti od 28. do 30. siječnja i 3. veljače 2009., u skladu s odlukom od 9. siječnja 2009. (u daljnjem tekstu: odluka o pretrazi), nezakonite i da informacije koje je u tom okviru prikupila Komisija ne mogu biti dopuštene u upravnom postupku niti se mogu uzeti u obzir u pobijanoj odluci.

34

Tužitelji tako prigovaraju da su Komisijini inspektori kopirali nizove poruka elektroničke pošte pronađene na računalima osoba J. i R., kao i cijeli tvrdi disk računala osobe J. te da su te kopije odnijeli sa sobom kako bi u njima elemente relevantne za istragu naknadno tražili u Komisijinim prostorijama u Bruxellesu (Belgija) (u daljnjem tekstu: sporne mjere).

35

Kao prvo, tužitelji tvrde da su takvim postupanjem Komisijini agenti prekoračili ovlasti koje su im dodijeljene člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003. Konkretno tvrde da, u skladu s člankom 20. stavkom 2. točkom (c) navedene uredbe, ti agenti ne mogu uzeti ili kopirati dokumente, a da ih nisu prethodno ispitali. U suprotnom slučaju, Komisija bi u pretrazi mogla samo kopirati cijeli informatički sustav društva, uključujući velik broj dokumenta koji su potpuno nevažni za istragu, kako bi ih po vlastitom nahođenju ispitala u svojim prostorijama u Bruxellesu.

36

Kao drugo, prema mišljenju tužiteljâ, time što je Komisija kopirala te podatke kako bi ih naknadno ispitala u vlastitim prostorijama u Bruxellesu, prekoračila je uvjete odluke o pretrazi, u skladu s kojima se zemljopisni opseg pretrage odnosio samo na prostorije društva Nexans.

37

Kao treće, tužitelji tvrde da su spornim mjerama povrijeđena njihova prava obrane, na način da se njima spriječila mogućnost da iznesu svoje interese. Smatraju da im je produljenjem pretrage za jedan i pol mjesec u biti uskraćena mogućnost da ozbiljno procijene trebaju li podnijeti zahtjev za oslobađanje jer tijekom tog razdoblja nisu mogli ocijeniti kakvu su važnu dodanu vrijednost mogli pridati dokazima koje je Komisija već prikupila.

38

Kao četvrto, tužitelji tvrde da je, s obzirom na to da je u ovom slučaju pretraga započela u Francuskoj, ali je nastavljena u Belgiji, Komisija trebala obavijestiti Autorité belge de la concurrence (Belgijsko tijelo za tržišno natjecanje, Belgija) o nastavku pretrage u toj zemlji, u skladu s člankom 20. stavcima 3. i 4. Uredbe (EZ) br. 1/2003.

39

Kao peto, tužitelji tvrde da, s obzirom na to da „masovno” kopiranje podataka koje Komisija prethodno nije pregledala nije obuhvaćeno Komisijinim ovlastima na temelju Uredbe br. 1/2003, takvo uzimanje čini proizvoljnu i neproporcionalnu intervenciju u njihovu privatnu sferu, zaštićenu člankom 7. Povelje.

40

Komisija osporava argumente tužiteljâ.

41

Prije odgovora na argumente stranaka, valja se kratko osvrnuti na tijek pretrage koju su u prostorijama tužiteljâ proveli Komisijini agenti.

42

Kao što proizlazi iz presude od 14. studenoga 2012., Nexans France i Nexans/Komisija (T‑135/09, EU:T:2012:596), 28. siječnja 2009. Komisijini inspektori ušli su, u pratnji predstavnika francuskog tijela za tržišno natjecanje, u prostorije društva Nexans France u Clichyju (Francuska) kako bi izvršili pretragu na temelju članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003. Komisijini inspektori dostavili su poduzetniku odluku o pretrazi koja se odnosi na „društvo Nexans i sve poduzetnike koje ono izravno ili neizravno nadzire, uključujući društvo Nexans France” te napomenu s objašnjenjem u pogledu pretraga.

43

Inspektori su izrazili želju da ispitaju dokumente, kao i računala određenih zaposlenika društva Nexans France, odnosno osobe R. (zamjenik glavnog direktora i direktor marketinga – odjel „Visoki napon”), osobe B. (glavni direktor – odjel „Visoki napon”) i osobe J. (direktor prodaje i marketinga poslovne jedinice „Zemni visoki napon”). Inspektori su bili obaviješteni da je osoba J. na putovanju sa svojim računalom te da će se vratiti tek u petak 30. siječnja 2009.

44

Inspektori su najprije ispitali dokumente u papirnatom obliku u uredima osoba R., B. i J. kao i u uredu njihove zajedničke asistentice. Potom su računala osoba R., B. i D. (voditelj projekta – odjel „Visoki napon”) prenijeli u dvoranu za sastanke koja im je stavljena na raspolaganje. S pomoću zakonite tehnologije za digitalnu forenziku (u daljnjem tekstu: FIT), napravili su forenzičku kopiju tvrdih diskova tih računala te su ih pripremili za indeksiranje koje se trebalo dovršiti sljedećeg dana. Na kraju prvog dana pretrage, ured osobe J. i dvorana za sastanke koji su inspektorima stavljeni na raspolaganje, bili su zapečaćeni. Drugog dana pretrage nastavila se potraga za informacijama na navedenim forenzičkim kopijama. Na kraju dana opet je zapečaćena dvorana za sastanke koja im je stavljena na raspolaganje.

45

Trećeg dana pretrage, inspektori su mogli ispitati prijenosno računalo osobe J., koja se vratila u ured. Na početku nije bila napravljena nikakva kopija sadržaja navedenog računala, ali se primjenom FIT‑a omogućilo da se pregledaju datoteke, dokumenti i poruke elektronička pošta koji su izbrisani s tvrdog diska tog računala i utvrdi da su ti dokumenti bili relevantni za istragu. Inspektori su odlučili napraviti forenzičku kopiju tog tvrdog diska. Međutim, u tom trenutku više nisu imali dovoljno vremena za izradu takve kopije. Stoga su odlučili izraditi kopiju odabranih podataka i pohraniti ih na uređaje za bilježenje podataka (eng. data‑recording devices, u daljnjem tekstu: DRD), koje su namjeravali odnijeti sa sobom u Bruxelles. Bila je riječ o dva niza poruka elektroničke pošte pronađena na prijenosnom računalu osobe J. koji su bili zabilježeni na DRD‑ove nazvane JABR 12 i JABR 13. Kopirali su i sve poruke elektroničke pošte pronađene na računalu osobe R. na dva DRD‑a nazvana JABR 14 i JABR 15. Ta četiri DRD‑a pohranjena su u omotnice koje je potom zapečatio i potpisao zastupnik tužiteljâ. Te su zapečaćene omotnice odnesene u Komisijine urede u Bruxellesu. Računalo osobe J. kao i DRD koji je pronađen u njegovu uredu i koji je sadržavao dokumente zaštićene lozinkom pohranjeni su u ormar, koji su inspektori zapečatili. Tvrdi diskovi Komisijinih računala upotrijebljeni u pretraživanju potom su bili izbrisani te nakon te radnje više nisu sadržavali nijednu datoteku preuzetu tijekom pretrage. Inspektori su obavijestili tužitelje da će im javiti datum nastavka pretrage. Tužitelji su naveli da im više odgovara da se eventualna pretraga tvrdog diska računala osobe J. provede u prostorijama društva Nexans France, a ne u Komisijinim uredima.

46

Inspektori su se vratili u prostorije društva Nexans France u utorak, 3. veljače 2009. Otvorili su zapečaćeni ormar u kojem se nalazio DRD pronađen u uredu osobe J., kao i njegovo računalo. Pregledali su DRD na licu mjesta, ispisali i zadržali dva dokumenta dobivena iz tog DRD‑a te su ga vratili zastupnicima tužiteljâ. Potom su izradili tri forenzičke kopije tvrdog diska računala osobe J. koje su pohranili na tri DRD‑a. Inspektori su vratili jedan od tri DRD‑a zastupnicima tužiteljâ, a druga dva pohranili su u zapečaćene omotnice koje su odnijeli u Bruxelles nakon što su saznali da tužitelji osporavaju zakonitost tog postupka. Inspektori su naveli da će zapečaćene omotnice biti otvorene isključivo u Komisijinim prostorijama u prisutnosti zastupnika tužiteljâ.

47

Zapečaćene omotnice koje su sadržavale DRD‑ove koje je uzela Komisija otvoreni su 2. ožujka 2009. u njezinim uredima u Bruxellesu u prisutnosti odvjetnika tužiteljâ. Dokumenti zabilježeni na tim DRD‑ovima ispitani su te su inspektori ispisali na papir one koje su smatrali relevantnim za istragu. Druga ispisana preslika tih dokumenata i njihov popis proslijeđeni su odvjetnicima tužiteljâ. Ispitivanje svih podataka zabilježenih na predmetne DRD‑ove trajalo je osam radnih dana te je završeno 11. ožujka 2009. Ured u kojem su ispitivani dokumenti i DRD‑ovi zapečaćen je na kraju svakog radnog dana, u prisutnosti odvjetnika tužiteljâ, i ponovno otvoren sljedećeg dana, također u njihovoj prisutnosti. Na kraju tih radnji, tvrdi diskovi računala na kojima su radili Komisijini inspektori izbrisani su.

48

Tužitelji u biti tvrde da su Komisijini istražitelji, time što su napravili forenzičku kopiju tvrdog diska računala osobe J. kao i nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na navedenom računalu i računalu osobe R. kako bi naknadno u Komisijinim prostorijama u Bruxellesu tražili relevantne dokumente za istragu, prekoračili ovlasti koje su Komisiji dodijeljene člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.

49

Najprije valja podsjetiti da, u skladu s člankom 4. Uredbe br. 1/2003, „[z]a potrebe primjene članaka [101.] i [102.] Ugovora, Komisija ima ovlasti utvrđene na temelju [navedene] uredbe”.

50

Člankom 20. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da Komisija može, kako bi izvršila obveze koje su joj povjerene navedenom provesti sve neophodne pretrage poduzetnika i udruženja poduzetnika.

51

Što se tiče Komisijinih ovlasti, člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 određuje se, među ostalim, sljedeće:

„Službene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteno od Komisije da provedu pretrage imaju pravo:

[…]

[…]”

52

U ovom slučaju valja pojasniti da se praksa izrade forenzičke kopije tvrdog diska računala ili kopije podataka spremljenih na medijima za pohranu digitalnih podataka upotrijebila u okviru provedbe FIT‑a, kojom su se Komisijini agenti koristili tijekom pretraga. Naime, kao što Komisija opisuje u svojim pismenima, a da tužitelji to ne osporavaju, uporaba te tehnologije uključuje poseban softver s pomoću kojeg se informacije relevantne u pogledu predmeta pretrage na tvrdom disku računala ili bilo kojem drugom mediju za pohranu digitalnih podataka pretražuju korištenjem ključnih riječi. Za to pretraživanje nužna je prethodna faza koja se naziva „indeksiranje” tijekom koje softver izrađuje katalog od svih slova i riječi koje se nalaze na tvrdom disku računala ili bilo kojem drugom mediju za pohranu digitalnih podataka koji se pretražuje. Trajanje tog indeksiranja ovisi o veličini predmetnog digitalnog medija, ali obično traje dosta dugo. U tim uvjetima Komisijini agenti obično kopiraju podatke koje sadržavaju mediji za pohranu digitalnih podataka poduzetnika na koji se pretraga odnosi kako bi indeksirali podatke koji su na njemu spremljeni. Kada je riječ o tvrdom disku računala, ta kopija može biti u obliku forenzičke kopije. Ta forenzička kopija omogućava dobivanje točne kopije tvrdog diska koji se pretražuje, a koji sadržava sve podatke koji se na tom disku nalaze upravo u trenutku kada je kopija nastala, uključujući datoteke koje su naizgled izbrisane.

53

U tom pogledu, kao prvo, valja utvrditi da je, s obzirom na to da su, s jedne strane, kao što je objašnjeno u točki 52. ove presude, podaci spremljeni na medij za pohranu digitalnih podataka poduzetnika koji se pretražuje kopirani u svrhu indeksiranja i da se, s druge strane, tim indeksiranjem zatim nastoji omogućiti pretraživanje dokumenata relevantnih za istragu, takvo kopiranje obuhvaćeno ovlastima koje su Komisiji dodijeljene člankom 20. stavkom 2. točkama (b) i (c) Uredbe br. 1/2003.

54

Naime, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz članka 20. stavka 2. točaka (b) i (c) Uredbe br. 1/2003 ne proizlazi da je Komisijina ovlast da uzme ili zahtijeva primjerke ili izvatke iz poslovnih knjiga ili poslovne dokumentacije poduzetnika koji se pretražuje ograničena na poslovne knjige ili poslovnu dokumentaciju koju je već provjerila.

55

K tomu, valja napomenuti da takvo tumačenje može ugroziti koristan učinak članka 20. stavka 2. točke (b) navedene uredbe s obzirom na to da, u određenim okolnostima, za izvršavanje uvida u poslovne knjige i poslovnu dokumentaciju poduzetnika koji se pretražuje može biti potrebno prethodno kopiranje navedenih poslovnih knjiga ili poslovne dokumentacije ili, kao u ovom slučaju, biti pojednostavljeno tim kopiranjem.

56

Slijedom toga, valja utvrditi da, s obzirom na to da je izrada forenzičke kopije tvrdog diska računala osobe J. i kopija nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na navedenom računalu i računali osobe R., dio FIT‑a koji provode Komisijini agenti, čiji je cilj bilo traženje informacija relevantnih za istragu, izrada tih kopija obuhvaćena je ovlastima predviđenim člankom 20. stavkom 2. točkama (b) i (c) Uredbe br. 1/2003.

57

Kao drugo, iako se argumentacija tužiteljâ može tumačiti u smislu da oni prigovaraju Komisijinim agentima da su u istražni spis uložili kopije nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na računalu osobe R. i na računalu osobe J., kao i forenzičke kopije tvrdog diska potonjeg računala a da prethodno nisu provjerili jesu li dokumenti koje sadržavaju navedene kopije relevantni u pogledu predmeta pretrage, navedena argumentacija ne može se prihvatiti.

58

Naime, kao što proizlazi iz točaka 42. do 47. ove presude, tek nakon što je, tijekom provjere dokumenata koje sadržavaju kopije nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na računalu osobe R. i na računalu osobe J., kao i forenzičke kopije tvrdog diska potonjeg računala, u Komisijinim prostorima u Bruxellesu i u prisutnosti zastupnika tužiteljâ, utvrđeno da su neki od tih dokumenata relevantni prima facie s obzirom na predmet pretrage, Komisijini agenti konačno su uložili u istražni spis papirnatu verziju predmetnih dokumenata.

59

Stoga valja utvrditi, suprotno onomu što tvrde tužitelji, da Komisijini agenti nisu izravno uložili u istražni spis dokumente koje sadržavaju kopije nizove poruka elektroničke pošte pronađenih na računalu osobe R. i na računalu osobe J., kao i forenzička kopija tvrdog diska potonjeg računala a da pritom nisu prethodno provjerili jesu li ti dokumenti relevantni s obzirom na predmet pretrage.

60

Kao treće, što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem Komisijini istražitelji nisu imali ovlast za traženje informacija relevantnih za istragu sadržanih na forenzičkoj kopiji tvrdog diska računala osobe J. kao i na kopijama nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na tom računalu i na računalu osobe R. u Komisijinim prostorijama, valja istaknuti da se člankom 20. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1/2003 ne utvrđuje, kao što tvrde tužitelji, da se nadzor poslovnih knjiga i poslovne dokumentacije poduzetnika koji su podvrgnuti istrazi provodi isključivo u njihovim prostorijama ako, kao u ovom slučaju, navedena pretraga nije mogla biti završena u prvotno predviđenom razdoblju. Njime se Komisiju samo obvezuje na to da tijekom provjere dokumenata u svojim prostorijama poštuje jamstva s obzirom na poduzetnike koje se pretražuje, kao što su ona kojih se sama mora pridržavati tijekom provjere na licu mjesta.

61

Međutim, valja istaknuti da su tužitelji na raspravi, u odgovoru na pitanje Općeg suda, priznali da ne prigovaraju Komisiji da je tijekom nadzora nad forenzičkom kopijom tvrdog diska računala osobe J. i kopijom nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na navedenom računalu kao i na računalu osobe R., koji je proveden u njezinim prostorijama u Bruxellesu, postupala drukčije nego što bi postupala da je taj nadzor proveden u prostorijama tužiteljâ. Tužitelji su samo tvrdili da zbog činjenice da je takav nadzor proveden u Komisijinim prostorijama nisu imali pomoć zaposlenikâ koji bi Komisiji mogli pružiti objašnjenja o dokumentima koji su se ispitivali tijekom tog nadzora.

62

U tom pogledu, dovoljno je istaknuti da tužitelji ne tvrde da se Komisija protivila tome da njihovim zastupnicima prilikom ispitivanja predmetnih kopija u Komisijinim prostorijama pomažu neki njihovi zaposlenici.

63

U svakom slučaju, valja istaknuti da su, kao što proizlazi iz prikaza činjeničnog stanja iz točaka 46. i 47. ove presude, predmetne kopije prevezene u Bruxelles u zapečaćenim omotnicama, da su omotnice koje su sadržavale te kopije otvorene i ispitane na datum koji je dogovoren s tužiteljima i u prisutnosti njihovih zastupnika, da su Komisijine prostorije u kojima je to ispitivanje provedeno bile propisno zaštićene stavljanjem pečata, da su dokumenti dobiveni iz tih podataka koje je Komisija odlučila priložiti istražnom spisu ispisani i popisani, da je njihova kopija dostavljena tužiteljima i da su, na kraju ispitivanja, forenzička kopija tvrdog diska računala osobe J. i kopije nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na navedenom računalu i na računalu osobe R., trajno izbrisane.

64

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija tijekom pretrage nije prekoračila ovlasti koje su joj povjerene člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003. Prigovor tužiteljâ u tom pogledu stoga treba odbiti.

65

Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem su Komisijini agenti, traženjem informacija relevantnih za istragu u forenzičkoj kopiji tvrdog diska računala osobe J., kao i u kopijama nizova poruka elektroničke pošte pronađenih na navedenom računalu i na računalu osobe R., u Komisijinim prostorijama, u biti povrijedili doseg odluke o pretrazi, valja podsjetiti da se, u skladu sa sudskom praksom Suda, obrazloženjem navedene odluke ograničava opseg ovlasti povjerenih Komisijinim agentima člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 (presuda od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija, C‑583/13 P, EU:C:2015:404, t. 60.).

66

U ovom slučaju, što se tiče, s jedne strane, zemljopisnog dosega odluke o pretrazi, valja utvrditi da je u članku 1. drugom stavku navedene odluke bilo navedeno sljedeće:

„Pretraga se može provesti u svim prostorima koji su pod nadzorom poduzeća te osobito u uredima koji se nalaze na sljedećoj adresi: 4-10 Rue Mozart, 92110 Clichy, Francuska”.

67

Iz odluke o pretrazi stoga proizlazi da, ako se pretraga „može” odvijati u „svim prostorijama koje nadziru” tužitelji, a osobito u njihovim uredima koji se nalaze u Clichyju, ona se ne treba, kao što tvrde tužitelji, odvijati isključivo u njihovim prostorijama. Prema tome, odlukom o pretrazi ne isključuje se mogućnost da Komisija nastavi pretragu u Bruxellesu.

68

Što se tiče, s druge strane, vremenskog dosega odluke o pretrazi, važno je istaknuti da se člankom 2. te odluke utvrdio datum od kojeg pretraga može početi, ali se nije naveo datum kada treba završiti.

69

Točno je da nepojašnjavanje datuma završetka pretrage ne znači da pretraga može neograničeno trajati, s obzirom na to da je Komisija, u tom pogledu, dužna poštovati razuman rok u skladu s člankom 41. stavkom 1. Povelje.

70

Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da tužitelji u okviru ovog tužbenog razloga ne tvrde da je razdoblje od jednog mjeseca koje je proteklo od provedene pretrage u prostorijama tužiteljâ, s jedne strane, i nastavka te pretrage u Bruxellesu, s druge strane, bilo nerazumno.

71

Iz toga slijedi da se, suprotno onomu što tvrde tužitelji, odluci o pretrazi ne protivi to da Komisijini agenti, u svojim prostorijama u Bruxellesu, nastave pretragu materijala relevantnih za istragu u forenzičkim kopijama tvrdih diskova računala određenih zaposlenika društva Nexans France.

72

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija nije povrijedila ni doseg odluke o pretrazi donošenjem spornih mjera tijekom odvijanja pretrage. Prema tome, treba odbiti prigovore tužiteljâ u tom pogledu.

73

Tužitelji tvrde da zbog prekida postupka odabira dokumenata relevantnih za cilj pretrage između 3. veljače 2009. i 2. ožujka 2009., kad su otvorene zapečaćene omotnice koje su sadržavale računalne medije na koje su bile kopirane poruke elektroničke pošte određenih zaposlenika društva Nexans France i forenzička kopija tvrdog diska računala osobe J., nisu mogli pristupiti ozbiljnoj procjeni mogućnosti podnošenja zahtjeva za oslobađanje jer tijekom tog razdoblja nisu mogli odrediti dodanu vrijednost drugih informacija koje su posjedovali. Iz toga proizlazi da je Komisija time povrijedila njihova prava obrane.

74

U tom pogledu valja podsjetiti da se, u skladu s točkom 10. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, oslobađanje od kazne ne može dodijeliti „ako u vrijeme [priopćavanja informacija i] podnošenja [dokaza] Komisija ima već dovoljno dokaza za donošenje odluke o nadzoru vezanom uz navodni kartel ili ako je već obavila takav nadzor”.

75

Doista, u ovom slučaju, kao što je potvrdio Opći sud u točki 93. presude od 14. studenoga 2012., Nexans France i Nexans/Komisija (T‑135/09, EU:T:2012:596), Komisija je imala dovoljno dokaza, u pogledu visokonaponskih podmorskih i podzemnih električnih kablova, kako bi naložila pretragu koja je provedena u prostorijama društva Nexans. Iz toga slijedi da se tužiteljima nije moglo dodijeliti oslobađanje od kazne na temelju Obavijesti o primjeni pokajničkog programa.

76

Točno je da, u skladu s točkom 23. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, poduzetnici koji otkrivaju svoje sudjelovanje u navodnom kartelu koji utječe na Zajednicu, a ne ispunjavaju uvjete predviđene za dodjelu prava na oslobađanje od kazne, mogu ipak ostvariti pogodnost smanjenja kazne koja bi u protivnome bila izrečena. U skladu s točkom 24. navedene obavijesti, kako bi ispunio uvjete, poduzetnik mora dostaviti Komisiji dokaze o navodnoj povredi, sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje.

77

Međutim, važno je istaknuti da su tužitelji i dalje posjedovali podatke koje su Komisijini agenti kopirali. Stoga su u potpunosti mogli odrediti koje se informacije nisu nalazile u tim digitalnim kopijama i koje, u pogledu predmeta pretrage, mogu imati znatnu dodanu vrijednost u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje.

78

K tomu, čak i ako je, kao što u biti tvrde tužitelji, Komisija već imala na raspolaganju tvrde diskove računala koji sadržavaju informacije koje su mogle biti podnesene u njihovu zahtjevu za djelomično oslobađanje od kazne, valja ponovno podsjetiti da činjenica da je Komisija izradila kopije nizova poruka elektroničke pošte određenih zaposlenika društva Nexans France i forenzičku kopiju tvrdog diska računala osobe J., ne znači da ih je pretražila i da je već imala pristup informacijama koje se u njima nalaze. Naime, takva pretraga provedena je tek nakon što su predmetne kopije izvađene iz zapečaćenih omotnica u Bruxellesu. U tom kontekstu, tužitelji su i dalje mogli ispitati sadržaj navedenog tvrdog diska i navedenih kopija poruka elektroničke pošte i obavijestiti Komisiju o dokumentima ili dokazima koji se u njima nalaze i koji su mogli imati dodanu vrijednost u odnosu na ostale dokaze koje je Komisija već prikupila u okviru istrage.

79

Iz toga slijedi da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija tužiteljima nije uskratila mogućnost da ocijene trebaju li podnijeti zahtjev za djelomično oslobađanje od kazne.

80

Budući da se tužitelji pozivaju na povredu njihovih prava obrane, valja podsjetiti da mjere izvođenja dokaza koje je provela Komisija tijekom stadija prethodne istrage, posebice radnje provjere i zahtjevi za pružanje informacija, po naravi stvari podrazumijevaju da Komisija sumnja da je počinjena povreda i mogu imati značajne posljedice na položaj osumnjičenih poduzetnika. Stoga se mora izbjeći mogućnost nepopravljive povrede prava obrane tijekom tog stadija upravnog postupka, s obzirom na to da provedene mjere izvođenja dokaza mogu biti odlučujuće za dokazivanje nezakonitog postupanja poduzetnika za koje oni mogu biti odgovorni (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Orange/Komisija, T‑402/13, EU:T:2014:991, t. 79. i navedena sudska praksa).

81

Međutim, u ovom slučaju, sama činjenica da predmetni elektronički podaci nisu bili ispitani u prostorijama društva Nexans France u Clichyju, nego u Komisijinim prostorijama u Bruxellesu, ne utječe na poštovanje prava obrane tužiteljâ s obzirom na to da je utvrđeno da su DRD‑ovi na koje su pohranjene predmetne kopije elektroničkih podataka bili prevezeni u Bruxelles u zapečaćenim omotnicama, da je Komisija proslijedila tužiteljima kopiju tih podataka, da su omotnice koje su sadržavale DRD‑ove s tim podacima otvorene i dodatno ispitane na datum koji je dogovoren s tužiteljima i u prisutnosti njihovih zastupnika, da su Komisijine prostorije u kojima je to ispitivanje provedeno bile propisno zaštićene stavljanjem pečata, da su dokumenti dobiveni iz tih podataka koje je Komisija odlučila priložiti istražnom spisu ispisani i popisani, da je njihova kopija dostavljena tužiteljima i da je, na kraju ispitivanja, sadržaj svih DRD‑ova i računala upotrijebljenih za njihovo ispitivanje trajno izbrisan.

82

Stoga prigovor tužiteljâ koji se temelji na povredi njihovih prava obrane valja odbiti kao neosnovan.

83

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je nastavila s ispitivanjem kopije nizova poruka elektroničke pošte određenih zaposlenika društva Nexans France i forenzičke kopije tvrdog diska računala osobe J. u svojim prostorijama u Bruxellesu a da prethodno nije obavijestila Belgijsko tijelo za tržišno natjecanje.

84

U tom pogledu, valja podsjetiti da, s jedne strane, na temelju članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 „Komisija donosi [odluke o pretrazi] nakon izvršenih konzultacija s tijelom države članice nadležnim za tržišno natjecanje na čijem se državnom području treba provesti pretraga” i, s druge strane, na temelju članka 20. stavka 3. te iste uredbe, „Komisija prije provođenja pretrage u razumnom roku o tome obavješćuje tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje na čijem se državnom području pretraga provodi”.

85

S obzirom na ratio legis članka 20. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 1/2003, iznesen u uvodnoj izjavi 24. navedene uredbe, treba omogućiti da tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje aktivno surađuju u provođenju ovlasti koje Komisija ima na temelju članka 20. stavka 1. te uredbe u području pretraga.

86

U tom smislu, u članku 20. stavku 5. Uredbe br. 1/2003 pojašnjava se da „[s]lužbene osobe kao i osobe opunomoćene ili imenovane od strane tijela države članice nadležnim za tržišno natjecanje na čijem se državnom području treba izvršiti pretraga, dužne su, postupajući po zahtjevu tog tijela ili Komisije, aktivno pomagati službenim osobama i ostalom pratećem osoblju koje je ovlastila Komisija” i da „[u] navedenu svrhu imaju ovlasti navedene u stavku 2.”.

87

U ovom slučaju nije sporno da je Komisija izvršila konzultacije s Belgijskim tijelom za tržišno natjecanje prije donošenja odluke o pretrazi. Također nije sporno da je Komisija obavijestila navedeno tijelo u razumnom roku prije pretrage u prostorijama društva Nexans France. Nije uostalom sporno ni da su Komisijini inspektori bili u pratnji zastupnika navedenog tijela tijekom pretrage u prostorijama društva Nexans France.

88

Stoga valja smatrati da je Komisija u ovom slučaju poštovala zahtjeve iz članka 20. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 1/2003.

89

To se utvrđenje ne može dovesti u pitanje argumentacijom tužiteljâ.

90

Naime, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz članka 20. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 1/2003 ne proizlazi da je, u ovom slučaju, Komisija bila dužna „izvršiti konzultacije” ili „u razumnom roku obavijestiti” Belgijsko tijelo za tržišno natjecanje kad je iz praktičnih razloga planirala u svojim prostorijama u Bruxellesu nastaviti s ispitivanjem dokumenata započetim u okviru pretrage provedene na temelju članka 20. Uredbe br. 1/2003, na državnom području druge države članice, nego samo ako namjerava nastaviti pretragu u prostorijama poduzeća koje se nalazi u Belgiji.

91

Iz toga proizlazi da prigovor tužiteljâ koji se temelji na Komisijinoj povredi članka 20. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 1/2003 treba odbiti kao neosnovan.

92

Tužitelji u biti tvrde, s obzirom na to da se spornim mjerama prekoračuju Komisijine ovlasti na temelju Uredbe br. 1/2003, da se navedene mjere protive zahtjevu za zaštitu od arbitrarnih ili neproporcionalnih intervencija javne vlasti u sferu privatnih aktivnosti osobe, bila ona fizička ili pravna.

93

U tom pogledu, valja podsjetiti, kao što je utvrđeno u točki 64. ove presude, da se spornim mjerama ne prekoračuju ovlasti koje Komisija ima na temelju Uredbe br. 1/2003. Stoga, s obzirom na to da tužitelji prigovor koji se temelji na povredi članka 7. Povelje povezuju s prethodnim utvrđenjem povrede članka 20. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, taj prigovor treba odbiti kao neosnovan.

94

Nadalje, ako prigovor koji se temelji na povredi članka 7. Povelje treba tumačiti kao neovisan prigovor, valja istaknuti da se argumentacija tužiteljâ u tom pogledu temelji na pretpostavci koja je jednaka onoj koja služi kao temelj argumentacije koja se odnosi na povredu članka 20. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, odnosno da su Komisijini agenti kopirali nizove poruka elektroničke pošte pronađene na računalima osoba R. i J., kao i da su napravili forenzičku kopiju tvrdog diska računala osobe J. te da su te kopije izravno uložili u istražni spis a da prethodno nisu provjerili jesu li dokumenti koje sadržavaju relevantni u pogledu cilja pretrage.

95

Međutim, kao što je već utvrđeno u točkama 48. do 72. ove presude, takva je pretpostavka pogrešna, tako da je argumentacija tužiteljâ u pogledu povrede članka 7. Povelje neosnovana.

96

Stoga valja odbiti argumentaciju tužiteljâ prema kojoj se dokumenti, koji su uzeti tijekom pretrage njihovih prostorija koju je provela Komisija, ne mogu upotrijebiti u potporu pobijane odluke zato što su prikupljeni na nezakonit način.

97

Osim toga, također valja odbiti argumentaciju žaliteljâ prema kojoj se pobijana odluka ne može temeljiti na dokumentima koji su se uzeli tijekom pretrage koju je Komisija provela u prostorijama društva Prysmian jer je Komisija za prikupljanje tih dokumenata upotrijebila istu metodu kakvu je upotrijebila prilikom pretrage koju je Komisija provela u vlastitim prostorijama. Naime, čak i da se pretpostavi, kao što tužitelji samo navode, da su dokumenti uloženi u spis nakon pretrage u prostorijama društva Prysmian prikupljeni prema istoj metodi kao oni o kojima je riječ u ovom slučaju, dovoljno je istaknuti da je argumente tužiteljâ koji se temelje na nezakonitosti navedene metode Opći sud odbio kao neosnovane.

98

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da kopije predmetnih elektroničkih podataka nisu napravljene nezakonito i da je, slijedom toga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija mogla zakonito upotrijebiti te podatke kako bi na njima temeljila svoje zaključke o postojanju povrede utvrđene u pobijanoj odluci.

99

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

100

Tužitelji tvrde da je Komisija pogrešno utvrdila 13. studenoga 2000. kao datum početka sudjelovanja društva Nexans France u povredi. To je sudjelovanje započelo tek 22. veljače 2001. kada su određeni zaposlenici društva Nexans, odnosno osobe R. i J., sudjelovali na sastanku A/R organiziranom u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), koji se odnosio na dodjelu projekata podmorskih i podzemnih električnih kablova.

101

U tom pogledu, s jedne strane, tužitelji tvrde da se dokazima u spisu, ako ih se razmatra zajedno, u dovoljnoj mjeri ne dokazuje sudjelovanje zaposlenika društva Nexans France na sastanku A/R od 29. studenoga 2000. u Kuala Lumpuru (Malezija).

102

S druge strane, tužitelji napominju da Komisija, iako ih pravilno ne smatra odgovornima za povredu počinjenu prije 13. studenoga 2000., zaključuje da su sudjelovali u povredi nakon tog datuma zato što je povreda 18. veljače 1999. već bila uspostavljena. Međutim, postojanje te povrede, barem od tog posljednjeg datuma, nije dokazano u dovoljnoj mjeri, suprotno onomu što Komisija tvrdi u uvodnoj izjavi 1064. pobijane odluke.

103

Najprije, prema mišljenju tužiteljâ, Komisija se u tom pogledu oslanja isključivo na dokaze koje su podnijeli određeni podnositelji zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, odnosno društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems, što su puki dokazi koji se temelji na njihovoj riječi i čiju je vjerodostojnost sama Komisija dovela u pitanje. Izjave društva ABB u okviru njegova zahtjeva za oslobađanje, na koje se poziva Komisija, također nisu vjerodostojne.

104

Nadalje, suprotno onomu što proizlazi iz pobijane odluke, izjave dane u okviru pokajničkog programa kojima raspolaže Komisija potvrđuju da tijekom 1999. te sve do početka 2001. zabranjeni sporazum još nije postojao. S jedne strane, dokazi koji su u spisu i koje su podnijela društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems pokazuju samo da su se određeni proizvođači električnih kablova okupili a da pritom nisu uspjeli sklopiti sporazum. S druge strane, dokazi koje je podnijelo društvo ABB potvrđuju samo pokušaj suradnje koja je zakonita i koja ide u prilog tržišnom natjecanju u okviru zakonitog konzorcija.

105

Konačno, tužitelji osporavaju dokaznu vrijednost izravnih dokaza navedenih u pobijanoj odluci kako bi se potvrdilo postojanja povrede od 18. veljače 1999. Većinu tih dokaza čine bilješke u rokovnicima koje su općenite, slabo razumljive i ne pružaju informacije o eventualnim sastancima, čak ni o njihovim sudionicima.

106

Komisija osporava argumente tužiteljâ.

107

Što se tiče datuma koji je Komisija odabrala kao datum početka sudjelovanja društva Nexans France u povredi, valja istaknuti da su društva Nexans France i Nexans nastala iz djelatnosti u području električnih kablova grupe sastavljene od [povjerljivo] ( 1 ) i njegovih društava kćeri.

108

Stoga, 13. studenoga 2000., društvo kći [povjerljivo], odnosno [povjerljivo], prenijelo je većinu svoje djelatnosti u području podzemnih električnih kablova na jedno od svojih društava kćeri naziva Vivalec, potom preimenovanog u Nexans France. Taj prijenos djelatnosti također je uključivao prijenos različitih zaposlenika, kao što su osobe B., R. i J. U narednim je mjesecima ostatak djelatnosti u području električnih kablova koju su obavljala različita društva kćeri [povjerljivo] prenesen na zasebno društvo kći potonjeg društva nazvanog [povjerljivo]. Kasnije, ali prije 12. lipnja 2001. društva Nexans France i [povjerljivo] bila su prodana društvu Nexans, novoosnovanom društvu kćeri društva [povjerljivo]. [Povjerljivo] prenijelo je 12. lipnja 2001. gotovo 80 % udjela društva Nexans prilikom uvrštavanja na burzu tog društva, koje je postalo neovisno od grupe [povjerljivo]. [Povjerljivo] potom je prenio sve svoje udjele u društvu Nexans, koje je postalo holding društvo grupe Nexans (uvodne izjave 709. i 711. pobijane odluke).

109

U pobijanoj je odluci Komisija navela da dokazi pokazuju da su zaposlenici [povjerljivo] koji su 13. studenoga 2000. upućeni u društvo Vivalec, koje je zatim postalo društvo Nexans France, izravno sudjelovali u povredi od 18. veljače 1999. sve do 28. siječnja 2009. Odlučila je da neće poslati obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku društvima grupe sastavljene od [povjerljivo] i njegovih društava kćeri. Također nije zauzela stajalište o pitanju je li društvo Nexans France bilo odgovorno za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu prije 13. studenoga 2000. u svojstvu sljednika [povjerljivo]. Suprotno tomu, odlučila je odabrati taj datum kao datum početka sudjelovanja društva Nexans France u povredi. Što se tiče društva Nexans, ono kao društvo majka preuzima odgovornost za ponašanje društva Nexans France samo od 12. lipnja 2001. (uvodne izjave 710., 711. i 912. pobijane odluke).

110

Iz prethodno navedenog proizlazi da datum 13. studenoga 2000., koji je Komisija odabrala kao početak sudjelovanja društva Nexans France u povredi, u stvarnosti samo obilježava datum prijenosa na društvo Vivalec, koje je zatim postalo društvo Nexans France, djelatnosti [povjerljivo] na koje je utjecala povreda koja je, prema Komisijinu mišljenju, već postojala, uzimajući u obzir da se prijenos odnosio i na glavne zaposlenike tih društava uključene u protutržišne prakse, odnosno osobe B., R. i J.

111

Iz toga proizlazi da ispitivanje osnovanosti ovog tužbenog razloga treba usredotočiti na pitanje je li na dan 13. studenoga 2000. povreda koja je predmet pobijane odluke, koju je Komisija kvalificirala kao jedinstvenu i trajnu, već postojala i jesu li dotični zaposlenici [povjerljivo], upućeni u društvo Vivalec, koje je postalo društvo Nexans France, već sudjelovali u njezinoj provedbi prije tog datuma, tako da se njihovo sudjelovanje na sastanku A/R od 22. veljače 2001. u Londonu može smatrati samo nastavkom njihovih prethodnih protutržišnih djelovanja. U tom pogledu nije potrebno provjeriti je li Komisija pravilno utvrdila 18. veljače 1999. kao početak povrede na koju se odnosi pobijana odluka Naime, u ovom slučaju nije važno saznati je li ta povreda počela 18. veljače 1999., nego je li već postojala najkasnije 13. studenoga 2000. i jesu li dotični zaposlenici bili uključeni u tu povredu prije navedenog sastanka.

112

U tom pogledu, najprije, što se tiče postojanja povrede prije 13. studenoga 2000., iz uvodnih izjava 137. do 157. pobijane odluke u kojima se upućuje na izjave društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems u okviru njihova zajedničkog zahtjeva za oslobađanje kao i na onodobne dokumente o činjenicama koje su dostavili u okviru tog zahtjeva, proizlazi da su između 18. veljače 1999. i 22. veljače 2001. zastupnici [povjerljivo], konkretnije osobe J. i R. sudjelovali na više sastanaka čiji je cilj bio utvrđivanje pravila dodjele projekata podmorskih i podzemnih električnih kablova u različitim dijelovima svijeta ili dodjele tih projekata sudionicima zabranjenog sporazuma. Riječ je o sastancima A/R koji su organizirani 18. veljače 1999. u Zürichu (Švicarska), 24. ožujka 1999. u Kuala Lumpuru, 3. i 4. lipnja 1999. u Tokiju (Japan), 26. srpnja 1999. u Londonu i 19. listopada 1999. u Kuala Lumpuru. Što se tiče 2000. godine, Komisija je spomenula organizaciju najmanje četiriju sastanaka 1. i 2. ožujka, 11. svibnja, u srpnju i 29. studenoga (uvodna izjava 146. i Prilog I. pobijanoj odluci). Utvrdila je i da, prema bilješkama iz dnevnog reda koji su dostavila društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems, osobe R. i J. sudjelovale su na tim sastancima u ime [povjerljivo] (uvodna izjava 146. pobijane odluke).

113

Što se tiče sadržaja tih sastanaka, u dokazima koje Komisija navodi u pobijanoj odluci, osobito bilješkama sa sastanaka preuzetima u pobijanoj odluci, navode se rasprave koji se odnose na izradu sporazuma o podjeli tržišta, osobito provedbu sporazuma o „nacionalnom području” i sporazuma o podjeli „područja za izvoz” prema prethodno utvrđenoj kvoti. Komisija se poziva i na dokaze koji potvrđuju da su se projekti dodjeljivali već od 1999. U tom je pogledu u navedenoj odluci prikazala primjer popisa s tržišnim položajima, dokumenta koji omogućuje da se projekti električnih kablova zabilježe i dodjeljuju različitim sudionicima zabranjenog sporazuma. Prema njezinu mišljenju, rasprave tijekom gore navedenih sastanaka odnosili su se i na mogućnost da se u te sporazume uključe europski poduzetnici kao što su ABB, Brugg Kabel i Sagem, kao i na potrebu imenovanja japanskog koordinatora s ciljem osiguravanja dobre komunikacije između dviju strana zabranjenog sporazuma.

114

Komisija k tomu utvrđuje da su dokazi, koje su u okviru njihova zajedničkog zahtjeva za oslobađanje podnijela društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems, na kojima je temeljila dokazivanje postojanja zabranjenog sporazuma prije 13. studenoga 2000., bili potkrijepljeni usmenim izjavama društva ABB u okviru zahtjeva za oslobađanje potonjeg društva kao i onodobnim dokumentima koje je to društvo podnijelo u okviru tog zahtjeva. Naime, Komisija upućuje na uvodne izjave 149. do 150. pobijane odluke, na izjave društva ABB koje se odnose na sastanak između zaposlenika potonjeg društva i zaposlenika [povjerljivo] u travnju 2000. i na protumjere kojima je društvo Pirelli podvrgnulo društvo ABB u svibnju 2000. zato što je dobio projekt u Italiji, područje rezervirano za društvo Pirelli. U uvodnoj izjavi 151. te odluke također preuzima sadržaj poruke elektroničke pošte i internih bilješki kojima se potvrđuje da je već u travnju 2000. društvo ABB bilo uključeno u „sporazum o nacionalnom području”, kao i u naknadnu podjelu europskih projekata među članovima R zabranjenog sporazuma.

115

Nadalje, dokazi koje Komisija navodi potvrđuju i da su zaposlenici [povjerljivo] imali važnu ulogu u izradi i funkcioniranju sporazuma od kojih se sastoji povreda utvrđena u pobijanoj odluci. Ne samo da su djelovali u okviru zabranjenog sporazuma od sastanka 18. veljače 1999. u Zürichu, nego su, kao što proizlazi iz bilješki sa sastanka održanog 26. srpnja 1999. u Londonu, navedenih u uvodnoj izjavi 141. navedene odluke, nastojali i uključiti druge europske poduzetnike u zabranjeni sporazum. K tomu, kao što je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 154. te odluke, usmene izjave društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems omogućuju da se potvrdi da je upravo osoba J., odnosno zaposlenik [povjerljivo], bila autor prvog popisa s tržišnim položajima na koji se Komisija pozvala u pobijanoj odluci i koje je nastalo u rujnu 2000.

116

Valja istaknuti da se, time što je društvo Vivalec, koje je postalo društvo Nexans France, preuzelo djelatnosti [povjerljivo] u studenome 2000., nije promijenio način funkcioniranja zabranjenog sporazuma. Naime, iste su osobe nastavile zastupati poduzetnika na sastancima zabranjenog sporazuma, pri čemu su imale istu ulogu u okviru povrede. Osobito, nakon studenoga 2000. osoba J. nastavila je biti odgovorna za pripremu i ažuriranje popisa s tržišnim položajima i obavljati dužnosti tajnika „grupe R”, zaduženog za kontakte sa „stranom A” zabranjenog sporazuma (vidjeti osobito uvodne izjave 94., 96., 99. i 211. pobijane odluke).

117

Konačno, valja istaknuti da jedinstvena i trajna priroda povrede i činjenica da se u dokazima koje je prikupila Komisija ne spominje prekid zabranjenog sporazuma u razdoblju od početka 1999. do početka 2001. Iz pobijane odluke također proizlazi da su zastupnici [povjerljivo], osobe R. i J., bili prisutni na sastancima zabranjenog sporazuma 1999. i 2000. iako je moguće, kao što je Komisija upozorila u uvodnoj izjavi 146. pobijane odluke, da nisu bili prisutni na svim sastancima organiziranim 2000.

118

Zbog mogućnosti da određeni članovi osoblja [povjerljivo] nisu prisustvovali na jednom od sastanaka zabranjenog sporazuma organiziranih 2000. ne može se sumnjati u neprekinuto sudjelovanje predmetnog poduzetnika u zabranjenom sporazumu, osobito s obzirom na sadržaj bilješki sa sastanka A/R održanog 22. veljače 2001. u Londonu, koji, prema mišljenju tužiteljâ, označava početak sudjelovanja društva Nexans France u zabranjenom sporazumu. Te bilješke sadržavaju popis prisutnih osoba na kojem se, pored imena zaposlenika društva Nexans France, osoba J. i R., nalazi riječ „[povjerljivo]”, čime se upućuje na to da je riječ o nekadašnjim zaposlenicima [povjerljivo]. K tomu, u navedenim se bilješkama navodi početak djelatnosti društva Nexans France, pojašnjava da je uvrštavanje društva Nexans na burzu bilo odgođeno, ali potvrđeno i da je [povjerljivo] od tada telekomunikacijsko poduzeće. Stoga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, bilješke s navedenog sastanka potvrđuju da se sudjelovanje društva Nexans France na tom sastanku dogodilo tek nakon niza prethodnih tajnih aktivnosti osoba [J.] i [R.] nakon restrukturiranja djelatnosti proizvodnje električnih kablova unutar grupe sastavljene od [povjerljivo] i njegovih društava kćeri.

119

Iz tih elemenata proizlazi, s jedne strane, da je najkasnije sredinom 2000. zabranjeni sporazum koji je Komisija utvrdila u pobijanoj odluci već bio proveden i da je [povjerljivo], koje su osobito zastupale osobe R. i J., bio jedan od članova osnivača tog zabranjenog sporazuma. S druge strane, iz toga proizlazi da je Komisija pravilno prihvatila da je sudjelovanje društva Nexans France u zabranjenom sporazumu bio samo nastavak praksi koje su provodili zaposlenici [povjerljivo] od početka 1999. godine. Komisija je stoga mogla utvrditi, a da nije počinila pogrešku, da je sudjelovanje društva Nexans France u zabranjenom sporazumu počelo 13. studenoga 2000., u trenutku u kojem je društvo Vivalec, koje je postalo društvo Nexans France, preuzelo djelatnosti [povjerljivo] u području podzemnih električnih kablova, uključujući zaposlenike koji su bili izravno uključeni u zabranjeni sporazum.

120

Argumenti tužiteljâ ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

121

Kao prvo, valja utvrditi da tužitelji nastoje dovesti u pitanje dokaznu vrijednost dokaza koje je prikupila Komisija time što ih iznose i analiziraju zasebno. Odvojeno ispituju izjave podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa i onodobne dokaze koje su oni podnijeli u okviru njihovih zahtjeva.

122

U tom pogledu, važno je podsjetiti da, iako je Komisija dužna pružiti precizne i dosljedne dokaze kako bi utvrdila postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a, svaki dokaz koji podnosi ne mora nužno zadovoljiti te kriterije za svaki element povrede. Dovoljno je da skup indicija na koje se poziva institucija, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu. Stoga se indicije na koje se Komisija poziva u pobijanoj odluci kako bi dokazala postojanje povrede te odredbe koju je počinio poduzetnik ne smiju ocjenjivati odvojeno, nego zajedno (vidjeti presude od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, EU:T:2013:259, t. 51. i navedenu sudsku praksu, i od 12. prosinca 2014., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, T‑562/08, neobjavljena, EU:T:2014:1078, t. 152. i 153. te navedenu sudsku praksu). K tomu, u većini slučajeva zaključak o postojanju protutržišnog djelovanja ili sporazuma treba stoga izvesti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu činiti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija, C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 26.).

123

U ovom slučaju, kao što je izneseno u točkama 112. do 115. ove presude, dokazi koje je Komisija istaknula u pobijanoj odluci potvrđuju nezakonito stupanje u kontakt između europskih i japanskih proizvođača podmorskih i podzemnih električnih kablova, izradu složenog sporazuma koji se odnosi na podjelu tržišta među njima i provedbu tog sporazuma od početka 1999. godine. Ti dokazi također potvrđuju da su zaposlenici [povjerljivo], koje je postalo društvo Vivalec, a zatim Nexans France, imali ključnu ulogu u tim kontaktima.

124

Kao drugo, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisijini zaključci o postojanju povrede tijekom razdoblja od početka 1999. do početka 2001. ne temelje se samo na dokazima koje su joj dostavila društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems u okviru njihova zajedničkog zahtjeva za oslobađanje. Iako je točno da se na te elemente poziva najčešće u prilog Komisijinim očitovanjima, ta se institucija također oslanja na dokaze koje je podnijelo društvo ABB, koji izričito upućuju na sudjelovanje [povjerljivo] u povredi.

125

Tužitelji pogrešno shvaćaju značenje uvodne izjave 1064. pobijane odluke u kojoj navode da je sama Komisija potvrdila da je utvrđenje postojanja povrede tijekom njezina početnog razdoblja temeljila samo na izjavama društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems. U toj uvodnoj izjavi, koja se nalazi u dijelu posvećenom ocjeni, radi utvrđivanja novčane kazne, zajedničke suradnje društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems kao drugog podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, Komisija je samo utvrdila da se informacije koje su pružili ti podnositelji odnose na odlučujuće dokaze, u smislu točke 26. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, odnosno na dokaze koji imaju veliku dokaznu vrijednost. Istaknula je i da je čak utvrdila postojanje povrede tijekom razdoblja od 18. veljače 1999. do 1. ožujka 2001. samo na temelju tih informacija, čime se samim po sebi ne isključuje to da je raspolagala drugim dokazima koji se odnose na to razdoblje, osobito onima koje je pružilo društvo ABB, koje se prvo obratilo Komisiji i počelo surađivati u okviru navedene obavijesti.

126

Kao treće, suprotno onomu što tvrde tužitelji, ne postoji razlog za dovođenje u pitanje iskrenosti i pouzdanosti izjava društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems, kao ni društva ABB.

127

Naime, prema sudskoj praksi, nijedna odredba ni opće načelo prava Unije ne zabranjuje Komisiji da se protiv poduzetnika pozove na izjave drugog optuženog poduzetnika. U suprotnom bi slučaju, teret dokazivanja ponašanja protivnih članku 101. UFEU‑a, koji je na Komisiji, bio neodrživ i nespojiv s njezinom zadaćom nadzora pravilne primjene tih odredbi koja joj je povjerena UFEU‑om (vidjeti presudu od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, EU:T:2005:367, t. 285. i navedena sudska praksa).

128

Iako je općenito potreban određeni oprez u pogledu dobrovoljnih iskaza glavnih sudionika u nezakonitom zabranjenom sporazumu jer je moguće da ti sudionici žele podnijeti što više inkriminirajućih elemenata u pogledu aktivnosti njihovih konkurenata, ipak je činjenica da zahtijevanje pogodnosti na temelju primjene Obavijesti o suradnji radi dodjele oslobađanja od novčane kazne ili smanjenja njezina iznosa ne potiče nužno na dostavljanje iskrivljenih dokaza što se tiče sudjelovanja drugih članova zabranjenog sporazuma. Naime, svaki pokušaj obmane Komisije može dovesti u pitanje iskrenost i potpunost suradnje podnositelja pa stoga i time ugroziti njegovu mogućnost da u potpunosti iskoristi pogodnosti iz Obavijesti o suradnji (presuda od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t 94.).

129

U ovom slučaju, točno je da je Komisija dovela u pitanje pouzdanost izjava društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems u njihovu zajedničkom zahtjevu za oslobađanje te je, posljedično, ograničila smanjenje iznosa novčane kazne koju treba izreći tim društvima s 50 na 45 %. Međutim, Komisijine dvojbe ne odnose se na početak povrede, nego samo na datum povlačenja društva J‑Power Systems iz zabranjenog sporazuma, s obzirom na to da su podnositelji zahtjeva za primjenu pokajničkog programa naveli različite datume tog povlačenja. Suprotno tomu, što se tiče početnog razdoblja zabranjenog sporazuma, Komisija je u uvodnoj izjavi 1064. pobijane odluke naglasila da su dokazi koje su podnijela društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems bili odlučujući.

130

Osim toga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, izjave koje su podnijeli Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems ne mogu se smatrati pukim dokazima koji se temelje na njihovoj riječi. Naime, riječ je o izjavama zakonskih zastupnika tih poduzetnika, koje su kontekstualizirane onodobnim dokazima o činjenicama, kao što su izvadci iz dnevnog reda i bilješke sa sastanaka. Dokazi koje su podnijela društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems potkrijepljeni su, uostalom, dokazima koje je pružilo društvo ABB u okviru njegova zahtjeva za oslobađanje (vidjeti točku 114. ove presude).

131

K tomu, što se tiče tvrdnje tužiteljâ, u okviru njihove tužbe protiv pobijane odluke upisane pod brojem T‑445/14, prema kojoj se čini da društvo ABB osporava datum koji je Komisija odabrala kako bi označila početak njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, nju treba odbiti kao bespredmetnu, s obzirom na to da nema posljedica na vrijednost dokaza koje je to poduzeće podnijelo u svojem zahtjevu za oslobađanje, a kojima se potvrđuje postojanje zabranjenog sporazuma od sredine 2000.

132

Kao četvrto, što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem iz izjava podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa proizlazi da tijekom 1999. i 2000. zabranjeni sporazum još nije postojao, dovoljno je podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, za postojanje sporazuma u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dovoljno da su poduzetnici o kojima je riječ izrazili zajednički interes za djelovanje na tržištu na određeni način. Može se smatrati da je sporazum u smislu navedene odredbe sklopljen onda kada postoji opća suglasnost volje o samom principu ograničenja tržišnog natjecanja, iako se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovara (vidjeti presudu od 16. lipnja 2011., Solvay/Komisija, T‑186/06, EU:T:2011:276, t. 85. i 86. i navedenu sudsku praksu).

133

Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, s obzirom na poimanje koje je inherentno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na tržištu. Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili očekivanom ponašanju svojih konkurenata, on se ipak snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata ili otkriti takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju uobičajenim uvjetima na predmetnom tržištu, uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili pruženih usluga, važnost i broj poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 116. do 118. i navedena sudska praksa).

134

U ovom slučaju, kao što proizlazi iz točaka 111. do 134. ove presude, utvrđeno je da su se 1999. i 2000. zastupnici glavnih europskih i japanskih proizvođača podmorskih i podzemnih električnih kablova, uključujući društva Nexans France, sastajali radi utvrđivanja pravila o dodjeli projekata podmorskih i podzemnih električnih kablova u različitim dijelovima svijeta ili dodjeli tih projekata sudionicima zabranjenog sporazuma. Iako su pregovori o tim pravilima trajali neko vrijeme, nema nikakve sumnje da su zastupnici poduzeća koji su sudjelovali na tim sastancima imali zajednički interes da među sobom podijele tržišta projekata podmorskih i podzemnih električnih kablova te da su stoga sklopili protutržišni sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

135

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da drugi žalbeni razlog treba odbiti.

136

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužitelji nisu uspjeli dokazati postojanje nezakonitosti ili pogreške koju je počinila Komisija kako bi se opravdalo potpuno ili djelomično poništenje pobijane odluke.

137

Stoga zahtjev za poništenje treba odbiti.

138

Prije ispitivanja različitih zahtjeva tužiteljâ koji se odnose na dobivanje smanjenja iznosa novčanih kazni koje su im izrečene, valja podsjetiti da je nadzor zakonitosti dopunjen neograničenom nadležnosti koja je sudu Unije priznata člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Takva nadležnost omogućuje sudovima, osim pukog nadzora zakonitosti tih novčanih kazni, zamjenu ocjene Komisije vlastitom ocjenom i stoga ukidanje, smanjenje ili povećanje izrečene novčane kazne ili dnevne kazne. Treba međutim naglasiti da izvršavanje neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti, pri čemu valja podsjetiti i na to da su postupci pred sudovima Unije kontradiktorne naravi. Osim razloga javnog poretka koje sud mora ispitati po službenoj dužnosti, poput nepostojanja obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je da istakne tužbene razloge protiv te odluke i podnese dokaze njima u prilog (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, EU:C:2011:816, t. 130. i 131.).

139

Tužitelji zahtijevaju smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene kako bi se uzela u obzir, s jedne strane, pogreška koju je Komisija počinila u pogledu trajanja sudjelovanja društva Nexans France u povredi i, s druge strane, pogrešaka koje je Komisija počinila u pogledu koeficijenta težine povrede koja im se stavlja na teret.

140

Valja istaknuti da je trajanje sudjelovanja društva Nexans France u zabranjenom sporazumu obuhvaćeno sastavnim elementima povrede koju je Komisija utvrdila u pobijanoj odluci te je stoga sud Unije ne može ispitati na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003 (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 77.). Osim toga, s obzirom na to da zahtjev tužiteljâ u tom pogledu treba tumačiti kao da se odnosi na to da Opći sud vlastitom ocjenom zamijeni Komisijinu u pogledu koeficijenta množenja za trajanje koje je Komisija primijenila za izračun iznosa novčanih kazni koje su izrečene tužiteljima, valja istaknuti da se taj zahtjev temelji samo na argumentu prema kojem je Komisija počinila pogrešku time što je kao početak sudjelovanja društva Nexans France u povredi utvrdila 13. studenoga 2000. Međutim, s jedne strane, važno je istaknuti da je takav argument bespredmetan u pogledu novčane kazne koja se tužiteljima izriče člankom 2. točkom (d) pobijane odluke, s obzirom na to da je predmetna novčana kazna tužiteljima izrečena zbog toga što je poduzetnik koji su činili sudjelovao u povredi u smislu članka 101. UFEU‑a tijekom razdoblja od 12. lipnja 2001. do 28. siječnja 2009. S druge strane, također valja istaknuti da ispitivanje drugog tužbenog razloga, koji je istaknut u potporu zahtjevu za poništenje, nije otkrilo da je Komisija počinila ikakvu pogrešku kad je kao početak sudjelovanja društva Nexans France u povredi utvrdila 13. studenoga 2000. Budući da tužitelji nisu podnijeli dodatne elemente kojima bi se u ovom slučaju mogla opravdati izmjena koeficijenata množenja koje je Komisija upotrijebila za izračun osnovnog iznosa novčanih kazni koje su im izrečene pobijanom odlukom, valja odbiti njihov zahtjev za smanjenje iznosa navedenih novčanih kazni u dijelu u kojem se temelji na navodnoj pogrešci koju je Komisija počinila u pogledu trajanja sudjelovanja društva Nexans France u povredi.

141

Ovaj tužbeni razlog ima tri dijela. U okviru prvog dijela tužitelji tvrde da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni i da je povrijedila svoju obvezu obrazlaganja time što nije smanjila koeficijent težine povrede s obzirom na dokaze da je provedba zabranjenog sporazuma bila djelomična, ograničena i u velikoj mjeri neučinkovita. U okviru drugog dijela tvrde da je Komisija pogrešno povećala navedeni koeficijent kako bi se u obzir uzeo zajednički tržišni udio stranaka. U okviru trećeg dijela tvrde da je Komisija, time što je na njih primijenila takav koeficijent, povrijedila načelo jednakog postupanja.

142

Prije ispitivanja triju dijelova ovog tužbenog razloga, valja podsjetiti da, na temelju članka 23. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, Komisija može poduzetnicima odlukom propisati novčane kazne, ako bilo namjerno ili nepažnjom krše odredbe članka 101. stavka 1. UFEU‑a, čiji se iznos određuje osobito uzimanjem u obzir težine povrede i njezina trajanja.

143

U skladu s točkama 19. do 22. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006., jedan od dvaju čimbenika na kojima se temelji osnovni iznos novčane kazne jest udio vrijednosti prihoda od predmetne prodaje koji se određuje ovisno o stupnju težine povrede. Težina svake vrste povreda ocjenjuje se u svakom slučaju zasebno, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja. Pri odlučivanju o udjelu vrijednosti prihoda od prodaje koju u danom slučaju treba uzeti u obzir, Komisija razmatra niz čimbenika kao što je priroda povrede, zajednički tržišni udio svih predmetnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti provedena.

144

Komisija pri utvrđivanju iznosa novčanih kazni raspolaže marginom prosudbe kako bi ponašanje poduzetnika usmjerila prema poštovanju pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presude od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 43. i navedenu sudsku praksu i od 14. ožujka 2013., Dole Food i Dole Germany/Komisija, T‑588/08, EU:T:2013:130, t. 662. i navedenu sudsku praksu). Međutim, prilikom nadzora iznosa novčane kazne, sud se ne može pozvati na tu diskrecijsku ovlast ni u pogledu odabira elemenata koje treba uzeti u obzir prilikom primjene kriterija spomenutih u smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. ni u pogledu ocjene tih elemenata kako bi odustao od provođenja detaljnog pravnog i činjeničnog nadzora iznosa novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, EU:C:2011:810, t. 102.). Isto tako, svaki put kad Komisija odluči izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, mora poštovati opća pravna načela, među kojima i načelo jednakog postupanja te načelo proporcionalnosti kako ih tumače sudovi Unije (presuda od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 44.).

145

U ovom slučaju valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci, konkretno u njezinim uvodnim izjavama 997. do 1010., smatrala da je povreda, u pogledu osnovnog iznosa novčane kazne i određivanja težine, po svojoj prirodi, bila jedno od najtežih ograničenja tržišnog natjecanja, čime se, prema njezinu mišljenju, opravdava primjena stope od 15 %. Isto tako, Komisija je primijenila povećanje navedenog postotka od 2 % za sve adresate na temelju zajedničkog tržišnog udjela, kao i zemljopisnog dosega zabranjenog sporazuma na gotovo svjetskoj razini koji je osobito obuhvaćao područje EGP‑a. Osim toga, osobito je smatrala da se ponašanjem europskih poduzetnika, uključujući tužitelje, više naštetilo tržišnom natjecanju nego ponašanjem ostalih poduzetnika jer su europski poduzetnici, osim njihova sudjelovanja u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, među sobom raspodijelili projekte električnih kablova u okviru „europske konfiguracije” navedenog zabranjenog sporazuma. Zbog toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 19 % za europske poduzetnike i 17 % za ostale poduzetnike.

146

Tri dijela tužbenog razloga koje navode tužitelji valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.

147

Tužitelji ističu da su tijekom upravnog postupka iznijeli argumente koji dokazuju da povreda utvrđena u pobijanoj odluci nije utjecala na većinu prodaje električnih kablova. Tvrde da je Komisija, time što je odbila smanjiti udio vrijednosti prihoda od prodaje kako bi se u obzir uzela ta djelomična i uglavnom neučinkovita provedba povrede, počinila očitu pogrešku u ocjeni i da Komisijina pobijana odluka sadržava nedostatak u obrazloženju s obzirom na njihov zahtjev za smanjenje koeficijenta težine povrede.

148

U tom pogledu tužitelji pojašnjavaju, kao prvo, da sporazum o „nacionalnom području” nije mogao imati učinak na europsko tržište, s obzirom na to da iz tehnoloških i logističkih razloga japanska poduzeća nisu stvarala istinsku prijetnju europskim proizvođačima na tom tržištu. Stoga, čak i da sporazum nije postojao, rezultat europskih poziva na nadmetanje navedenih u pobijanoj odluci ne bi bio drukčiji.

149

Kao drugo, tužitelji tvrde da se zabranjeni sporazum odnosio samo na vrlo ograničen dio prodaje električnih kablova u Europi. Navode da su tijekom predmetnom razdoblja ostvarili više od 4000 europskih prodaja električnih kablova koje su obuhvaćene povredom. Međutim, u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku opisuje se manje od 100 slučajeva manipuliranja pozivima na nadmetanje. Tvrde da ne postoji jedinstveno europsko tržište podzemnih i podmorskih električnih kablova na kojem se sve prodaje izvršavaju na isti način i pod istim uvjetima tržišnog natjecanja. Prema tome, Komisija ne može primijeniti ekstrapolaciju iz malog dijela projekata koji uključuju električne kablove, osobito projekata namijenjenih operatorima transportnog sustava, kako bi se utvrdilo postojanje povrede koja utječe na veliko tržište. Tužitelji također tvrde da Komisija nije dokazala postojanje učinka povrede na cijene koje se zaračunavaju korisnicima ili na cijene koje plaćaju potrošači.

150

Kao treće, prema mišljenju tužiteljâ, za većinu prodaja električnih kablova obuhvaćenih područjem primjene pobijane odluke ne postoje dokazi za povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

151

Kao četvrto, tužitelji tvrde da, čak i ako postoje dokazi o sporazumu među konkurentima koji se odnosi na prodaju električnih kablova, u većini slučajeva taj se sporazum nije mogao provesti. Među razlozima kojima se spriječila provedba sporazuma, koje potkrjepljuju primjerima, navode slučaj projekta koji se nije ostvario s obzirom na to da je javna nabava koja je bila cilj rasprava u okviru zabranjenog sporazuma bila poništena, slučaj zakonite suradnje među proizvođačima električnih kablova, slučaj kupca koji nije tražio konkurentne ponude osobito zbog svojeg zanimanja za patentirane tehnologije konkretnog proizvođača, te slučaj dodjele projekta poduzetniku koje nije sudjelovalo u kartelu unatoč činjenici da je taj projekt bio cilj rasprava među članovima zabranjenog sporazuma. Ističu i da se njihovom unutarnjom strukturom sprječavala provedba sporazuma, uzimajući u obzir da članovi osoblja koji su sudjelovali na sastancima zabranjenog sporazuma nisu često bili u kontaktu s timovima koji su pripremali ponude. Slično tomu, vrlo dugačko razdoblje upravljanja projektima električnih kablova i promjene korisnika te specifikacija ponuda početne su kontakte među konkurentima učinili neučinkovitima.

152

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

153

Valja utvrditi, s jedne strane, da svojim argumentima tužitelji u biti prigovaraju Komisiji da u fazi utvrđivanja novčanih kazni nije uzela u obzir ograničenost, čak i nepostojanje, stvarnih učinaka povrede na predmetno tržište. Tužitelji osobito tvrde da povreda nije „utjecala” na većinu prodaja električnih kablova na koje se odnosi obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili da sporazum „nije mogao imati učinak na korisnike”, osobito na cijene koje su im naplaćene. Konačno, tvrde da su činjenične okolnosti koje se ne odnose na zabranjeni sporazum oslabile njegov učinak.

154

S druge strane, određeni argumenti tužiteljâ upućuju i na nedostatak dokaza o postojanju sporazuma. Uostalom, Komisijin odgovor na argumente tužiteljâ također ulazi u područje dokazivanja postojanja povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a, osobito pitanjem je li potrebno dokazati učinke povrede koja se, s obzirom na to da se sastoji od podjele tržišta, može kvalificirati kao povreda s obzirom na cilj. Komisija u biti tvrdi da, s obzirom na to da povreda utvrđena u pobijanoj odluci jest povreda s obzirom na cilj, u skladu s ustaljenom sudskom praksom (vidjeti presudu od 13. prosinca 2012., Expedia, C‑226/11, EU:C:2012:795, t. 35. i navedena sudska praksa), nije morala dokazati njezine učinke. K tomu, upućuje i na sudsku praksu prema kojoj čak i djelomična provedba sporazuma koji ima protutržišni cilj dovoljna kako se ne bi moglo zaključiti da navedeni sporazum nije imao utjecaj na tržište (presuda od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, EU:T:2005:367, t. 148.).

155

U svojoj su replici tužitelji pojasnili svoje napomene, pri čemu su naveli da su njihovi argumenti o ograničenoj provedbi povrede i nepostojanju utjecaja povrede na cijenu istaknuti u pogledu težine povrede, a ne u pogledu utvrđenja njezina postojanja. Prema mišljenju tužiteljâ, treba smatrati da protutržišni sporazum koji nije u potpunosti proveden i koji, u svakom slučaju, nema nikakav utjecaj na cijene koje su korisnici platili, ima manju težinu od sporazuma koji je u potpunosti proveden i kojim se nanosi šteta korisnicima povećanjem cijena.

156

U tom pogledu valja utvrditi da je većina argumenata tužiteljâ, sažetih u točkama 153. do 155. ove presude, obuhvaćena miješanjem pojma „izvršenje” povrede, koje se navodi u točki 22. Smjernica o načinu utvrđivanja novčanih kazni iz 2006. i pojma „stvarni utjecaj na tržište”, koji je, s obzirom na to da je mjerljiv, Komisija mogla uzeti u obzir prilikom utvrđivanja novčane kazne, prema Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i članka 65. stavka 5. [UEZUČ-a] (SL 1998., C 9, str. 3., (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni iz 1998.). Međutim, prema samom tekstu točke 22. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006., koje se primjenjuju na činjenice u ovom slučaju, Komisija ne mora nužno uzeti u obzir stvarni učinak na tržište, ili njegovu odsutnost, kao otegotni ili olakotni čimbenik tijekom ocjene težine povrede u svrhu izračuna novčane kazne. Dovoljno je da se, kao u ovom slučaju, visina udjela vrijednosti prihoda od prodaje, koju treba uzeti u obzir i koju je utvrdila Komisija, opravda drugim dokazima koji mogu utjecati na određivanje težine na temelju potonje odredbe, kao što je sama narav povrede, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika i njezin zemljopisni opseg.

157

Slijedom toga, s obzirom na to da tužitelji svojim argumentima nastoje dokazati da, iz razloga neovisnih o interesu članova zabranjenog sporazuma, potonji sporazum nije mogao proizvesti učinke ili postići očekivane rezultate, te argumente treba odbiti.

158

Budući da se argumentacija tužiteljâ treba shvatiti u smislu da oni smatraju da Komisija nije dokazala provedbu povrede, ta se argumentacija ne može prihvatiti.

159

Naime, valja napomenuti da jedini argument koji su istaknuli tužitelji za koji se može smatrati da je obuhvaćen provedbom povrede jest onaj prema kojem društvo Nexans France nije moglo provoditi sporazume zbog svoje unutarnje organizacije, s obzirom na to da članovi osoblja koji su sudjelovali na sastancima kartela nisu bili u kontaktu s timovima koji su pripremali ponude. Međutim, taj se argument ne može prihvatiti jer navodna nemogućnost postupanja prema uputama koje proizlaze iz predmetnih sporazuma nije dovoljna za obaranje Komisijina utvrđenja, koje se temelji na dokazima koji su podneseni u pobijanoj odluci i koje tužitelji nisu osporavali, prema kojem je društvo Nexans France poput ostalih članova zabranjenog sporazuma uglavnom poštovalo sporazum o „nacionalnom području” te je sudjelovalo u podjeli, između azijskih i europskih proizvođača, projekata električnih kablova koje je trebalo provesti na „područjima za izvoz”, a koji su dodijeljeni potonjim proizvođačima i projekata električnih kablova koje je trebalo provesti na „nacionalnom području” europskih proizvođača.

160

Što se tiče prigovora koji se temelji na obvezi obrazlaganja, valja podsjetiti da obrazlaganje propisano člankom 296. UFEU‑a treba biti prilagođeno naravi predmetnog akta i treba jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije, autora akta, na način koji omogućuje zainteresiranim osobama da shvate svrhu poduzetih mjera, a nadležnom sudu da obavi svoj nadzor (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147. i navedena sudska praksa).

161

U ovom slučaju valja istaknuti da je, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija u uvodnoj izjavi 1007. pobijane odluke iznijela razlog iz kojeg je, u odgovoru na argumente koje su tužitelji istaknuli u okviru upravnog postupka, smatrala da je jedinstvena i trajna povreda bila u potpunosti provedena. Komisija je naime podsjetila da su sudovi Unije potvrdili da „činjenica da se sporazumi nisu proveli u cijelosti ne znači da se tajni sporazumi nisu primjenjivali u praksi” i da činjenica da „ne posjeduje dokaze o postojanju tajnog sporazuma u svakoj državi članici i ugovornoj strani koja je bila obuhvaćena zabranjenim sporazumom, ne znači da on nije bio proveden”.

162

Slično tomu, u uvodnoj izjavi 1006. pobijane odluke Komisija je odgovorila na argument tužiteljâ, koji se istaknuo i tijekom upravnog postupka, prema kojem povreda nije utjecala na tržišno natjecanje unutar EGP‑a, pri čemu je je tvrdila da, s obzirom na to da sporazumi koji su sankcionirani pobijanom odlukom čine povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, u svrhu izračuna novčane kazne nije bilo potrebno dokazati stupanj utjecaja tih sporazuma na tržište ni na tržišno natjecanje niti ga je bilo potrebno uzeti u obzir.

163

U tom pogledu, važno je naglasiti da okolnost da sudska praksa, koju je Komisija navela u bilješci 1413. u prilog objašnjenju navedenom u uvodnoj izjavi 1006. pobijane odluke, nije relevantna i da je okolnost da navedeno objašnjenje ne čini odgovarajuću osnovu za odbijanje uzimanja u obzir navodnog nepostojanja učinaka povrede unutar EGP‑a u fazi ocjene njezine težine (vidjeti točku 156. ove presude), bespredmetna u dijelu u kojem se na nju poziva u potporu ovom prigovoru.

164

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja čini bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Prigovori i argumenti čiji je cilj osporiti osnovanost tog akta stoga su bespredmetni u okviru tužbenog razloga koji se temelji na nepostojanju obrazloženja ili njegovoj nedostatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 22. ožujka 2001., Francuska/Komisija, C‑17/99, EU:C:2001:178, t. 35. do 38., i od 15. lipnja 2005., Corsica Ferries France/Komisija, T‑349/03, EU:T:2005:221, t. 52. i 59.).

165

Stoga prvi dio trećeg tužbenog razloga valja odbiti.

166

Tužitelji ističu da iz uvodnih izjava 998. do 1010. pobijane odluke proizlazi da je Komisija povećala udio vrijednosti prihoda od prodaje za 2 % za sve poduzetnike, s jedne strane, zbog veličine zajedničkog tržišnog udjela svih dotičnih poduzetnika i, s druge strane, zbog zemljopisnog opsega povrede. Tvrde da povećanje zbog veličine zajedničkog tržišnog udjela nije osnovano, s obzirom na to da se određen broj sudionika izmijenio tijekom povrede i da su se osobito određeni poduzetnici pridružili povredi nakon 18. veljače 1999. i prestali sudjelovati prije konačnog datuma 28. siječnja 2009.

167

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

168

U tom pogledu valja istaknuti da, iako, kao što tvrde tužitelji, nisu svi poduzetnici koji su bili uključeni u zabranjeni sporazum u njemu sudjelovali tijekom cijelog predmetnog razdoblja, ipak je, s jedne strane, tijekom većine svojeg postojanja zabranjeni sporazum okupljao glavne europske i japanske proizvođače visokonaponskih i vrlo visokonaponskih podmorskih i podzemnih električnih kablova. K tomu, tijekom razdoblja od kraja 2001. do 2006., zabranjeni sporazum ojačan je sudjelovanjem manjih europskih dobavljača kao što su Brugg Kabel, nkt cables, Safran i Silec Cable te u razdoblju od kraja 2002. do polovine 2005. sudjelovanjem južnokorejskih dobavljača. S druge strane, kao što ističe Komisija, a da tužitelji to ne osporavaju, broj sudionika na predmetnom tržištu koji nisu adresati pobijane odluke vrlo je mali. U tim okolnostima valja utvrditi da je, nakon provođenja detaljnog nadzora, Komisija mogla smatrati, a da pritom ne počini pogrešku, da su adresati odluke gotovo svi poduzetnici na tržištu u EGP‑u koji proizvode visokonaponske i vrlo visokonaponske podmorske i podzemne električne kablove. Komisija je također mogla pravilno smatrati da je taj element i zemljopisni doseg zabranjenog sporazuma na gotovo svjetskoj razini, koji tužitelji ne osporavaju, učinio povredu težom te je posljedično udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir povećan za 2 %.

169

Stoga valja odbiti drugi dio trećeg tužbenog razloga.

170

Tužitelji tvrde da se Komisijino razlikovanje između europskih poduzetnika i japanskih poduzetnika u pogledu udjela vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog kako bi se uzela u obzir težina povrede, protivi načelu jednakog postupanja.

171

Tužitelji podsjećaju da je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji je Komisija primijenila na europske poduzetnike bio 2 % veći od udjela koji je primijenila na ostale poduzetnike. Kako bi obrazložila to razlikovanje, Komisija je u uvodnoj izjavi 999. pobijane odluke istaknula da su, osim mehanizama dodjele u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, „određeni projekti koji se odnose na EGP bili dodatno raspodijeljeni među europskim proizvođačima putem ‚europske konfiguracije’ zabranjenog sporazuma”. Doista, tužitelji ističu da su, prema Komisijinu mišljenju, „ta druga postupanja, za koja su bili odgovorni samo europski proizvođači, povećala narušavanje tržišnog natjecanja već nastalog sporazumom o podjeli tržištâ među europskim, japanskim i južnokorejskim proizvođačima te stoga stupanj težine povrede” i da je „dodatno narušavanje koje je nastalo zbog europske konfiguracije zabranjenog sporazuma opravdavalo povećanje stupnja težine povrede za 2 % za poduzetnike koji su sudjelovali u tom aspektu zabranjenog sporazuma”.

172

Tužitelji osporavaju to razlikovanje pri čemu, s jedne strane, tvrde da „europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma” nisu isključivo proveli europski poduzetnici. Naime, iz pobijane odluke proizlazi da su japanski i južnokorejski poduzetnici sudjelovali u raspravama koje su se odnosile na određene projekte europskih korisnika. S druge strane, oni smatraju da Komisija nije dokazala kako je navedena konfiguracija „povećala već nastalo narušavanje tržišnog natjecanja” ni koje je „dodatno narušavanje” nastalo zbog te konfiguracije.

173

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

174

Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvijek kada Komisija odluči da će izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, ona mora poštovati opća načela prava, među kojima i načelo jednakog postupanja kako ga tumače sudovi Unije. To načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presude od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 85. i navedenu sudsku praksu i od 19. siječnja 2016., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑409/12, EU:T:2016:17, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

175

Što se tiče ocjene težine ponašanja europskih poduzetnika u odnosu na ponašanje azijskih poduzetnika, konkretno japanskih poduzetnika, valja podsjetiti da je Komisija povredu na koju se odnosi pobijana odluka kvalificirala kao jedinstvenu i trajnu povredu koja se sastoji od dvije konfiguracije, odnosno „konfiguracije zabranjenog sporazuma A/R” i „europske konfiguracije” navedenog sporazuma. Prva od tih konfiguracija sadržavala je, s jedne strane, sporazum o „nacionalnom području” na temelju kojeg su se japanski i južnokorejski poduzetnici obvezali da će napustiti europsko „nacionalno područje”, koje je rezervirano za članove R tog zabranjenog sporazuma, u zamjenu za uzajamnu obvezu potonjih članova da napuste japansko i južnokorejsko „nacionalno područje”, i, s druge strane, raspodjelu projekata koji se većinom nalaze u ostatku svijeta, nazvanom „područja za izvoz”. Druga od tih konfiguracija, kao što proizlazi iz točke 12. ove presude, odnosi se na raspodjelu među europskim poduzetnicima projekata koji se nalaze na europskom „nacionalnom području” i projekata koje su europskoj strani dodijeljeni na „područjima za izvoz”.

176

Razlozi iz kojih je Komisija smatrala da su obje konfiguracije zabranjenog sporazuma dio jedne povrede izneseni su u uvodnim izjavama 527. do 619. pobijane odluke. U tom je okviru, u pogledu uvjeta o postojanju istog jedinstvenog cilja koji povezuje konfiguracije zabranjenog sporazuma, Komisija u uvodnoj izjavi 534. navedene odluke utvrdila sljedeće:

„Europska konfiguracija zabranjenog sporazuma (kao i dodjela među azijskim poduzetnicima) bila je uvjetovana općim sporazumom i davala mu je učinak. Naime, tijekom tih europskih sastanaka R, europski koordinator prenosio je rasprave koje su se odvijale na sastancima A/R […]. U tu svrhu, stranke su često organizirale sastanke R nedugo nakon sastanaka A/R […]. Usto, tijekom sastanaka R, stranke su izrazile interes za projekte na područjima za izvoz, o kojima se trebalo raspravljati na sastancima A/R. Slično tomu, stranke koje su sudjelovale na sastancima A/R bile su obaviještene o glavnim raspravama u europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma […]. Stoga je europska konfiguracija zabranjenog sporazuma bila sastavni dio sveobuhvatnog plana.”

177

Komisija je smatrala većinu japanskih i južnokorejskih društava odgovornim za sudjelovanje u cijelom zabranjenom sporazumu, uključujući u njegovoj europskoj konfiguraciji. Konkretno, priznala je odgovornost japanskih poduzetnika koji su svrstani u osnovnu skupinu zabranjenog sporazuma, odnosno društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i njihova zajedničkog poduzetnika J‑Power Systems kao i društava Furukawa Electric, Fujikura i njihova zajedničkog poduzetnika Viscas za cijeli navedeni zabranjeni sporazum.

178

Međutim, u uvodnoj izjavi 537. pobijane odluke, Komisija je razlikovala razinu sudjelovanja u zabranjenom sporazumu različitih poduzetnika. Naime, utvrdila je sljedeće:

„Osnovna skupina sudionika zabranjenog sporazuma (Nexans, Pirelli/Prysmian, Furukawa [Electric], Fujikura i Viscas, [Sumitomo Electric Industries], [Hitachi Cable] i [J‑Power Systems]) bila je jednaka za [podzemne i podmorske električne] kablove i istodobno je primjenjivala [sporazum o] nacionalnom području i sporazum o dodjeli projekata na područjima za izvoz. Dok japanski i [južnokorejski] poduzetnici zbog objektivnih razloga nisu bili uključeni u europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma, društva Nexans i Pirelli/Prysmian bila su aktivna u obje.”

179

Na temelju tog utvrđenja Komisija je u uvodnoj izjavi 999. pobijane odluke, na koju se odnose argumenti tužiteljâ, zaključila da se povreda koju su počinili europski poduzetnici treba smatrati težom od povrede koju su počinili japanski poduzetnici i da stoga, zbog njihove uključenosti u „europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma”, udio vrijednosti prihoda od prodaje europskih poduzetnika utvrđen za izračun osnovnog iznosa novčane kazne treba povećati za 2 %.

180

U tom pogledu valja smatrati da čak i da se dokaže činjenica, kao što tvrde tužitelji, da je sudjelovanje japanskih poduzetnika bilo slično sudjelovanju europskih poduzetnika što se tiče „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”, time se ne može dovesti u pitanje Komisijin zaključak prema kojem je raspodjela projekata unutar EGP‑a dodatan čimbenik koji treba sankcionirati dodatnim postotkom na temelju težine povrede.

181

Naime, s jedne strane, valja istaknuti da, osim „konfiguracije zabranjenog sporazuma A/R”, unutar koje su se europski i azijski poduzetnici, među ostalim, dogovorili da neće međusobno ulaziti u „nacionalna područja”, europski poduzetnici, uključujući tužitelje, raspodijelili su među sobom različite projekte električnih kablova koji su dodijeljeni „članovima R” navedenog zabranjenog sporazuma. Konkretno, kao što proizlazi iz uvodne izjave 73. pobijane odluke, takva raspodjela, koja je provedena u okviru navedene konfiguracije, odnosila se na dodjelu projekata na „područjima za izvoz” i dodjelu projekata koji pripadaju članovima R u skladu sa sporazumom o „nacionalnom području”, odnosno projekata koji se nalaze na „nacionalnom području” europskih proizvođača. S druge strane, valja istaknuti da, iako su raspodjela projekata unutar te konfiguracije i raspodjela projekata unutar „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma” bile usko povezane, kao što Komisija objašnjava u uvodnoj izjavi 534. pobijane odluke, potonja konfiguracija uključivala je dodatnu obvezu raspodjele projekata koja je prekoračila postojeća pravila dodjele u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”.

182

K tomu, suprotno onomu što tvrde tužitelji, nema dvojbe da je raspodjela projekata visokonaponskih podzemnih i podmorskih električnih kablova unutar „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma” povećala narušavanje tržišnog natjecanja nastalo u EGP‑u zbog „konfiguracije navedenog zabranjenog sporazuma A/R”.

183

Stoga je bilo opravdano, kao što tvrdi Komisija, da ocjena težine ponašanja proizvođača koji su sudjelovali u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma”, konkretno europskih proizvođača, odražava dodatno narušavanje tržišnog natjecanja unutar EGP‑a.

184

Stoga, argument tužiteljâ, prema kojem je Komisija u biti počinila pogrešku u ocjeni jer je smatrala da japanski poduzetnici nisu sudjelovali u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” na istoj razini kao europski poduzetnici, ne utječe na postojanje povrede načela jednakog postupanja u pogledu tužiteljâ.

185

Naime, takvim se argumentom, ako je osnovan, može opravdati povećanje postotka vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog za izračun novčane kazne izrečene japanskim poduzetnicima.

186

Suprotno tomu, ta okolnost nije relevantna u pogledu postotka vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog u pogledu tužiteljâ kako bi se uzela u obzir težina njihova ponašanja jer se na temelju načela jednakog postupanja ne može izvesti pravo na nediskriminatornu primjenu nezakonitog postupanja (presuda od 11. rujna 2002., Pfizer Animal Health/Vijeće, T‑13/99, EU:T:2002:209, t. 479.).

187

Iz prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti treći dio trećeg tužbenog razloga i, slijedom toga, taj tužbeni razlog u cijelosti.

188

Budući da su tužbeni razlozi i argumenti koje su tužitelji istaknuli u prilog svojem zahtjevu za preinaku odbijeni te u nedostatku elemenata kojima bi se, u ovom slučaju, opravdalo smanjenje iznosa novčanih kazni, zahtjev koji se odnosi na navedeno smanjenje valja odbiti.

189

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da tužbu treba odbiti u cijelosti.

190

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova postupka u skladu sa zahtjevom Komisije.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora

A. Tužitelji i predmetni sektor

B. Upravni postupak

C. Pobijana odluka

1. Predmetna povreda

2. Odgovornost tužiteljâ

3. Izrečene novčane kazne

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Zahtjev za poništenje

1. Prvi tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju pravne osnove, povredi odluke o pretrazi, prava obrane, članka 20. stavaka 2. do 4. Uredbe br. 1/2003 i članka 7. Povelje

a) Tijek pretrage

b) Navodno nepostojanje pravne osnove spornih mjera

c) Navodna povreda odluke o pretrazi

d) Navodna povreda prava obrane

e) Navodna povreda članka 20. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 1/2003

f) Navodna povreda članka 7. Povelje

2. Drugi tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u ocjeni prilikom određivanja datuma početka sudjelovanja tužiteljâ u povredi

B. Zahtjev koji se odnosi na smanjenje iznosa izrečenih novčanih kazni

1. Pogreška koju je Komisija počinila u pogledu trajanja sudjelovanja društva Nexans France u povredi

2. Treći tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i povredama obveze obrazlaganja, kao i na načela jednakog postupanja pri utvrđivanju koeficijenta težine povrede za izračun iznosa novčanih kazni

a) Prvi dio trećeg tužbenog razloga

1) Navodna pogreška u ocjeni

2) Navodna povreda obveze obrazlaganja

b) Drugi dio trećeg tužbenog razloga

c) Treći dio trećeg tužbenog razloga

IV. Troškovi