1

Članak 2. stavak 7. točka (a) Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) [zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51., ispravak u SL 2010., L 7, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.)], određuje:

„U slučaju uvoza iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva uobičajena vrijednost određuje se na temelju cijene ili izračunane vrijednosti u nekoj trećoj zemlji tržišnoga gospodarstva, odnosno cijene iz takve treće zemlje u druge zemlje, uključujući Zajednicu, odnosno ako to nije moguće, na nekoj drugoj razumnoj osnovi, uključujući stvarno plaćenu ili naplativu cijenu u Zajednici za istovjetan proizvod, odgovarajuće prilagođenu, ako je potrebno, kako bi uključivala razumnu profitnu maržu.

Odgovarajuća treća zemlja tržišnoga gospodarstva odabire se na razuman način, pri čemu se u obzir uzimaju svi pouzdani podaci dostupni u trenutku odabira. Vodi se računa i o rokovima; ako je moguće, koristi se treća zemlja tržišnoga gospodarstva nad kojom se provodi isti ispitni postupak.

Stranke iz ispitnog postupka obavješćuju se odmah nakon pokretanja o odabranoj trećoj zemlji tržišnoga gospodarstva te im se daje 10 dana za primjedbe.“

2

Komisija Europskih zajednica je 20. listopada 2007. objavila obavijest o pokretanju antidampinškog postupka u vezi s uvozom pripremljenih ili konzerviranih agruma (i to mandarina itd.) podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 246, str. 15.).

3

Tužitelj, I. Schroeder KG (GmbH & Co.), 2. studenoga 2007. zatražio je od Komisije da bude dio uzorka nepovezanih uvoznika predviđenog obaviješću o pokretanju postupka.

4

Komisija je 4. srpnja 2008. donijela Uredbu (EZ) br. 642/2008 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz pripremljenih ili konzerviranih agruma (i to mandarina itd.) podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 178, str. 19.).

5

Vijeće Europske unije donijelo je 18. prosinca 2008. Uredbu (EZ) br. 1355/2008 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe na uvoz pripremljenih ili konzerviranih agruma (i to mandarina itd.) podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 350, str. 35.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 82., str. 61.).

6

Tužitelj je platio antidampinške pristojbe utvrđene tom uredbom za svoj uvoz dotičnog proizvoda, a tvrdi da ih je platio i za uvoz obavljen posredstvom četiriju drugih uvoznika (u daljnjem tekstu: četiri druga društva).

7

Presudom od 22. ožujka 2012., GLS (C‑338/10, Zb., EU:C:2012:158, t. 36.) Sud je utvrdio da je Uredba br. 1355/2008 nevaljana zato što su Komisija i Vijeće povrijedili zahtjeve koji proizlaze iz članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe (koji je postao članak 2. stavak 7. točka (a) Uredbe br. 1225/2009) time što su odredili uobičajenu vrijednost predmetnog proizvoda na temelju stvarno plaćene ili naplative cijene u Europskoj uniji za sličan proizvod a da nisu pružili dokaz o tome da su uložili svu potrebnu dužnu pažnju kako bi tu vrijednost utvrdili na temelju cijena koje su se za taj isti proizvod primjenjivale u trećoj zemlji s tržišnim gospodarstvom.

8

Nakon presude GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158), tužitelj i četiri druga društva zatražili su povrat pristojbi naplaćenih na osnovi Uredbe br. 1355/2008. Njemačke glavne carinarnice vratile su neosnovano naplaćene pristojbe.

9

Tužitelj i četiri druga društva također su, s jedne strane, zahtijevali od glavnih carinarnica Hamburg‑Stadt, Duisburg i Krefeld (Njemačka) isplatu kamata po mjesečnoj stopi od 0,5% na plaćene antidampinške pristojbe za razdoblje od dana isplate tih pristojbi do dana njihova povrata. Dotične glavne carinarnice su odlukama od 8. i 23. studenoga, 18. prosinca i 3. travnja 2013 odbile te zahtjeve od 6. i 7. studenoga 2012. Tužitelj i četiri druga društva podnijeli su prigovore protiv tih odluka o odbijanju. U odgovoru na pitanje koje mu je postavio Opći sud tužitelj je na raspravi pojasnio da su ti postupci prekinuti do donošenja odluke u predmetu između Hüpeden & Co. (GmbH & Co.) i carinskih tijela od strane Finanzgerichta Hamburg (Financijski sud u Hamburgu).

10

S druge strane, tužitelj je dopisima od 10. prosinca 2013. od Vijeća i Komisije zahtijevao naknadu štete od 345.644 eura, što odgovara kamatama po osnovi zajmova koje je bio prisiljen uzeti zbog Uredbe br. 1355/2008. Ti su zahtjevi odbijeni dopisom Vijeća od 31. siječnja 2014. i Komisijinim dopisom od 14. veljače 2014.

11

Nakon presude GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158), Komisija je osim toga odlučila ponovno pokrenuti antidampinški postupak i to samo u pogledu provođenja zaključaka navedene presude. Nakon okončanja tog postupka Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 158/2013 od 18. veljače 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz pripremljenih ili konzerviranih agruma (i to mandarina itd.) podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 49, str. 29.), koja je stupila na snagu 23. veljače 2013. Sudu su bila upućena dva prethodna pitanja o ocjeni valjanosti te uredbe (spojeni predmeti C‑283/14, CM Eurologistik i C‑284/14, GLS).

12

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. ožujka 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

13

Komisija je zahtijevala prekid ovog postupka, s jedne strane, dok nacionalna tijela konačno ne odluče o tužbama navedenima u točki 9. ove presude, te, s druge strane i podredno, dok Sud ne odgovori na prethodna pitanja o valjanosti Uredbe br. 158/2013 koja su postavljena u gorenavedenim spojenim predmetima C‑283/14 i C‑284/14. Tužitelj i Vijeće nisu podnijeli prigovore protiv tih zahtjeva za prekid.

14

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

15

Na raspravi je tužitelj podredno zahtijevao od Općeg suda, kako je zabilježeno u zapisniku s rasprave, da međupresudom utvrdi da je njegova tužba dopuštena i da su Vijeće i Komisija počinili pogrešku koja može dovesti do odgovornosti Unije, a potom da prekine ovaj postupak do donošenja konačne odluke u postupku pred Finanzgerichtom Hamburg iz točke 9. ove presude.

16

Vijeće i Komisija od Općeg suda zahtijevaju da:

17

Vijeće i Komisija ističu u svojim pismenima da se ova tužba mora odbaciti kao nedopuštena jer tužitelj nije iscrpio nacionalna pravna sredstva koja mogu dovesti do naknade navodne štete.

18

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužba za naknadu štete na temelju članka 268. i članka 340. drugog podstavka UFEU‑a mora se ocjenjivati s obzirom na cjelokupni sustav sudske zaštite pojedinaca koji je uspostavljen Ugovorom. Iz toga proizlazi da, kad se osoba smatra oštećenom zbog pravilne primjene propisa Unije koji smatra nezakonitim te kad se događaj koji je prouzročio navodnu štetu može stoga isključivo pripisati Uniji, dopuštenost takve tužbe za naknadu štete ipak u određenim slučajevima može biti uvjetovana iscrpljivanjem nacionalnih pravnih sredstava. Osim toga, ta nacionalna pravna sredstva moraju djelotvorno osiguravati zaštitu prava dotičnih osoba i moraju moći dovesti do naknade navodne štete (vidjeti presudu od 30. svibnja 1989., Roquette frères/Komisija, 20/88, Zb., EU:C:1989:221, t. 15. i navedenu sudsku praksu i presudu od 23. studenoga 2004., Cantina sociale di Dolianova i dr./Komisija, T‑166/98, Zb., EU:T:2004:337, t. 115. i navedenu sudsku praksu).

19

Pod pretpostavkom da se zahtjev iscrpljivanja unutarnjih pravnih sredstava može primijeniti u ovom slučaju u kojem se radi o nacionalnim tužbama za plaćanje kamata na vraćene antidampinške pristojbe i s obzirom na to da se tužbom za naknadu štete nastoji pred sudom Unije ishoditi naknada štete koja proizlazi iz plaćanja bankovnih kamata na ugovorene zajmove zbog gubitaka u likvidnosti uslijed plaćanja tih pristojbi, i neovisno o presudi od 18. rujna 2014., Holcim (Rumunjska)/Komisija (T‑317/12, Zb., u žalbenom postupku, EU:T:2014:782, t. 73. do 77.), kojom je slučaj nedopuštenosti ograničen na neiscrpljivanje nacionalnih pravnih sredstava, valja utvrditi da tužiteljevo neiscrpljivanje nacionalnih pravnih sredstava ne može dovesti do nedopuštenosti njegove tužbe.

20

Naime, ne može se smatrati da upravna i sudska pravna sredstva koja su podnesena ili se mogu podnijeti nacionalnim tijelima u ovom slučaju na djelotvoran način osiguravaju zaštitu tužiteljevih prava u smislu sudske prakse navedene u točki 18. ove presude i stoga ona nisu trebala biti iscrpljena radi dopuštenosti ove tužbe.

21

Vodeći osobito računa o tome da je analiza djelotvornosti nacionalnih pravnih sredstava nužno prospektivna te da je argument o postojanju predmetne zapreke vođenju postupka po definiciji istaknut protiv tužitelja koji nije iscrpio nacionalna pravna sredstva, sud Unije odbio je takav argument o postojanju zapreke vođenju postupka kad je ishod unutarnjih pravnih sredstava bio „krajnje neizvjestan“ (presuda od 30. svibnja 1984., Eximo Molkereierzeugnisse Handelsgesellschaft/Komisija, 62/83, Zb., EU:C:1984:197, t. 15.; vidjeti također u tom smislu presudu od 26. veljače 1986., Krohn Import‑Export/Komisija, 175/84, Zb., EU:C:1986:85, t. 28.) ili kad je bilo „pretjerano teško“ upotrijebiti ih (presuda Cantina sociale di Dolianova i dr./Komisija, točka 18. supra, EU:T:2004:337, t. 117.). Iz toga proizlazi da teret dokazivanja nametnut tužitelju protiv kojeg je istaknuto neiscrpljivanje nacionalnih pravnih sredstava ne može ići dalje od navođenja indicija koje mogu izazvati ozbiljnu sumnju u djelotvornost zaštite osigurane nacionalnim pravnim sredstvima (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 26. listopada 1993., Caronna/Komisija, T‑59/92, Zb., EU:T:1993:91, t. 35. i presudu od 9. ožujka 2005., L/Komisija, T‑254/02, Zb. SS, EU:T:2005:88, t. 148.).

22

No tužitelj je u ovom slučaju iznio takve indicije.

23

Tužitelj je podrobno naveo primjenjive odredbe i činjenicu, koju je k tomu Vijeće potvrdilo u odgovoru na tužbu, da te odredbe ne dopuštaju povrat kamata koje se zahtijevaju u ovom slučaju.

24

Naime, članak 241. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Zajednice), i koji se, kao što su to Vijeće i Komisija potvrdili na raspravi, primjenjivao na dan nastanka činjenica o kojima je riječ u ovom postupku, određuje:

„Ako nadležna tijela vrate iznose uvoznih ili izvoznih carina ili kreditnih kamata, odnosno zateznih kamata koje su obračunala prilikom naplate tih carina, to ne dovodi do plaćanja kamata od strane tih tijela. Međutim, kamate se plaćaju:

[...]“

25

Međutim, u ovom slučaju ni iz jednog dokumenta u spisu ne proizlazi niti ijedna stranka tvrdi da odluka kojom se nalaže povrat nije bila izvršena u roku predviđenom člankom 241. prvim stavkom prvom alinejom Carinskog zakonika Zajednice. Osim toga, primjenjiva nacionalna odredba u smislu članka 241. prvog stavka druge alineje Carinskog zakonika Zajednice, to jest članak 236. Abgabenordnunga (njemački porezni zakonik) predviđa plaćanje kamata samo kad je vraćanje predmetnih pristojbi naloženo odlukom nacionalnog suda, što ovdje nije slučaj.

26

Osim toga, tužitelj je u prilogu tužbi i u dopisu poslanom kao odgovor na pitanje koje mu je postavio Opći sud dostavio odluke nacionalnih tijela koja su sva odbila naložiti plaćanje zatraženih kamata na temelju odredbi iz prethodne točke, kao i dopis predsjednika četvrtog vijeća Finanzgerichta Hamburg od 5. veljače 2015., kojim se prima facie potvrđuje to odbijanje u predmetu označenom kao „pilot‑predmet“ u nacionalnom sporu o isplati kamata na vraćene pristojbe (vidjeti točku 9. ove presude).

27

U svim tim odlukama odbačena je osobito mogućnost da se na ovaj slučaj primijeni rješenje koje proizlazi iz presude od 27. rujna 2012., Zuckerfabrik Jülich i dr. (C‑113/10, C‑147/10 i C‑234/10, Zb., EU:C:2012:591, t. 65. do 67.; vidjeti također presudu od 18. travnja 2013., Irimie, C‑565/11, Zb., EU:C:2013:250, t. 21. i 22.). Prema toj presudi pojedinci koji imaju pravo na povrat neopravdano plaćenih iznosa po osnovi doprinosa za proizvodnju u sektoru šećera koji su utvrđeni nevaljanom uredbom također imaju pravo na isplatu pripadajućih kamata (gorenavedena presuda Zuckerfabrik Jülich i dr., EU:C:2012:591, t. 67.), pri čemu je Sud u tom području utvrdio načelo o postojanju obveze država članica da uz kamate vrate porez ubran kršenjem prava Unije (gorenavedena presuda Zuckerfabrik Jülich i dr., EU:C:2012:591, t. 66.).

28

Stoga, iako se, kao što je Komisija istaknula, ne može u potpunosti isključiti da na temelju presude Zuckerfabrik Jülich i dr., točka 27. supra (EU:C:2012:591) korištenje sredstvima nacionalnog prava dovodi do plaćanja zahtijevanih kamata, dokazi koje je podnio tužitelj u ovom slučaju dostatni su za pobuđivanje ozbiljne sumnje o takvom ishodu.

29

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je tužitelj u dovoljnoj mjeri dokazao nedjelotvornost nacionalnih pravnih sredstava, pri čemu nije potrebno čekati ishod pokrenutih nacionalnih postupaka.

30

Slijedom toga, valja odbiti kako argument o postojanju zapreke vođenju postupka, koji se temelji na neiscrpljivanju nacionalnih pravnih sredstava, tako i Komisijin zahtjev za prekid postupka u ovom predmetu do okončanja gorenavedenih nacionalnih postupaka.

31

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije, u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija, mora se kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, tj. postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 19. travnja 2012., Artegodan/Komisija, C‑221/10 P, Zb., EU:C:2012:216, t. 80. i navedenu sudsku praksu i presudu od 16. svibnja 2013., Gap granen & producten/Komisija, T‑437/10, EU:T:2013:248, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

32

Tužitelj ističe da iz presude GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158) proizlazi da su Komisija i Vijeće povrijedili svoju obvezu dužne pažnje i načelo dobre uprave jer su, time što su postupajući protivno zahtjevima iz članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe, odredili uobičajenu vrijednost predmetnog proizvoda na temelju stvarno plaćene ili naplative cijene u Uniji za sličan proizvod a da nisu pružili dokaz o tome da su uložili svu potrebnu dužnu pažnju kako bi tu vrijednost utvrdili na temelju cijena koje su se za taj isti proizvod primjenjivale u nekoj trećoj zemlji s tržišnim gospodarstvom.

33

U svojoj presudi GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158, t. 36.) Sud je presudio da su Komisija i Vijeće povrijedili zahtjeve koji proizlaze iz članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe jer su odredili uobičajenu vrijednost predmetnog proizvoda na temelju stvarno plaćene ili naplative cijene u Uniji za sličan proizvod a da nisu pružili dokaz o tome da su uložili svu potrebnu dužnu pažnju kako bi tu vrijednost utvrdili na temelju cijena koje su se za taj isti proizvod primjenjivale u nekoj trećoj zemlji s tržišnim gospodarstvom.

34

Iz te presude proizlazi, prvo, da se nevaljanost Uredbe br. 1355/2008 i time navodno nezakonito postupanje u ovom slučaju može pripisati kako Komisiji, koja je provela antidampinški postupak i donijela Privremenu antidampinšku uredbu, tako i Vijeću, koje je donijelo Konačnu antidampinšku uredbu potvrdivši Privremenu uredbu.

35

Drugo, iz nje proizlazi da se tim dvjema institucijama prigovara da su povrijedile svoju dužnost dužne pažnje koja u biti odgovara obvezi dužne pažnje i načelu dobre uprave, čiju povredu ističe tužitelj, prilikom provođenja odredbi članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe, kojom se određuje metoda izračuna uobičajene vrijednosti.

36

S tim u vezi valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, samo dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čiji je cilj dodjela prava pojedincima može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije i da u svrhu ocjene postojanja dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila valja uzeti u obzir marginu prosudbe kojom raspolaže institucija koja je donijela akt. Stoga, kad institucije raspolažu diskrecijskom ovlasti, odlučujući kriterij za utvrđenje dovoljne ozbiljnosti povrede prava Unije jest očito i ozbiljno nepoštovanje ograničenja te ovlasti. Nasuprot tomu, obična povreda prava Unije dostatna je za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede samo kad one imaju znatno smanjenu marginu prosudbe, odnosno uopće je nemaju (vidjeti presudu od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, Zb., EU:C:2000:361, t. 42. do 44. i navedenu sudsku praksu i presudu od 2. ožujka 2010., Arcelor/Parlament i Vijeće, T‑16/04, Zb., EU:T:2010:54, t. 141. i navedenu sudsku praksu).

37

Valja stoga najprije utvrditi doseg margine prosudbe kojom su institucije raspolagale prilikom provođenja članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe.

38

Radi utvrđivanja dosega margine prosudbe kojom institucije raspolažu, valja najprije utvrditi kakvo je bilo postupanje u pogledu kojeg im se prigovara prilikom provedbe članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe te, u ovom slučaju, po kojoj pravnoj osnovi je utvrđena nevaljanost Uredbe br. 1355/2008. Takav se pristup može objasniti činjenicom da provedba odredbe može uključivati različita djelovanja za koja institucije, nadležne za njihovu provedbu, ne raspolažu nužno istom marginom prosudbe. To je osobito slučaj s odredbama o metodi izračuna vrijednosti kao što je uobičajena vrijednost koja se koristiti za izračun dampinške marže (za analogni pristup u pogledu metode izračuna uvoznih cijena u sektoru žita vidjeti presudu Gap granen & producten/Komisija, točka 31. supra, EU:T:2013:248, t. 30. do 41.).

39

U ovom slučaju i nasuprot onomu što tužitelj navodi, nezakonitost koja se ističe protiv institucija ne sastoji se u tome da su one odabrale podrednu metodu izračuna zasnovanu na cijenama koje su se primjenjivale u Uniji umjesto metode izračuna koja se temelji na cijenama koje se primjenjuju u nekoj trećoj zemlji s tržišnim gospodarstvom, pri čemu je to izbor u pogledu kojeg nisu imale nikakvu marginu prosudbe (vidjeti u tom smislu presudu GLS, točka 7. supra, EU:C:2012:158, t. 26. i mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu GLS, C‑338/10, Zb., EU:C:2011:636, t. 97.).

40

Suprotno onomu što je tužitelj osim toga tvrdio na raspravi, Komisiji se također ne prigovara da je u cijelosti propustila ispitati podatke koje je dostavio Eurostat radi izračuna uobičajene vrijednosti dotičnog proizvoda. Naime, Sud je Komisiji prigovorio, kao što proizlazi iz presude GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158, t. 34. do 36.; vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu GLS, točka 39. supra, EU:C:2011:636, t. 107. do 119.), da nije sa svom potrebnom pažnjom ispitala podatke Eurostata, to jest da nije dostatno iskoristila te statističke podatke niti je u trećoj zemlji s tržišnim gospodarstvom provela istraživanje na temelju navedenih podataka.

41

Međutim, s tim u vezi Komisija raspolaže marginom prosudbe kako u odnosu na analizu podataka Eurostata tako i u odnosu na provođenje istraga na temelju te analize.

42

To da institucije, s jedne strane, raspolažu marginom prosudbe prilikom ispitivanja podataka Eurostata potvrđuje, kao što je Komisija istaknula, činjenica da su podaci prikupljeni radi određivanja treće zemlje s tržišnim gospodarstvom u smislu članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe nužno gospodarski podaci na temelju kojih se donose složene ocjene kao što je utvrđivanje postojanja i važnosti proizvodnje dotičnog proizvoda ili sličnog proizvoda u toj zemlji (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 1991., Nölle, C‑16/90, Zb., EU:C:1991:402, t. 11. do 17.; presudu od 29. svibnja 1997., Rotexchemie, C‑26/96, Zb., EU:C:1997:261, t. 10. i presudu od 28. rujna 1995., Ferchimex/Vijeće, T‑164/94, Zb., EU:T:1995:173, t. 66.).

43

S druge strane, postojanje margine prosudbe kojom institucije raspolažu kod provođenja istraga nakon prvih provedenih analiza potvrđuju odredbe Osnovne uredbe, kojima je predviđeno da Komisija određuje treću zemlju s tržišnim gospodarstvom na temelju „dostupnih pouzdanih podataka“ (članak 2. stavak 7. točka (a) drugi podstavak Osnovne uredbe), čime se Komisiji daje margina prosudbe prilikom utvrđivanja raspoloživosti podataka, jer su navedena sredstva ispitivanja fakultativna i tim ih je teže primijeniti u ovom slučaju, s obzirom na to da se odnose na podatke o trećim zemljama (članak 6. stavak 4. Osnovne uredbe), te margina prosudbe prilikom utvrđivanja pouzdanosti prikupljenih podataka, jer se provjera njihove točnosti mora provesti samo „u mjeri u kojoj je moguće“ (članak 6. stavak 8. Osnovne uredbe).

44

Ta razmatranja nisu dovedena u pitanje tvrdnjom Suda u točki 32. presude GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158; vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu GLS, točka 39. supra, EU:C:2011:636, t. 101. i 102.), prema kojoj je Komisija obvezna na vlastitu inicijativu razmotriti sve dostupne informacije jer u antidampinškom ispitnom postupku ona nema ulogu arbitra čija je nadležnost ograničena na donošenje odluke isključivo na temelju informacija i dokaza koje su dostavile stranke ispitnog postupka. Naime, tom tvrdnjom Sud je pojasnio izvore „dostupnih podataka“ na kojima Komisija mora zasnovati svoju analizu koja nije ograničena na dokaze koje su dostavile stranke te nije namjeravao ograničiti Komisijinu marginu prosudbe prilikom utvrđivanja dostupnosti podataka koji potječu iz tih izvora, i to tim više što je Sud u istoj točki presude GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158) uputio na istražne ovlasti predviđene člankom 6. stavkom 4. Osnovne uredbe.

45

Stoga, budući da je Komisija u ovom slučaju raspolagala diskrecijskom ovlasti, tužitelj mora dokazati očito i ozbiljno nepoštovanje te ovlasti kako bi se uspostavila odgovornost Unije.

46

Valja uvodno pojasniti da je manjak pažnje jedan od kriterija koji je sudskom praksom uspostavljen za utvrđenje toga predstavlja li nepravilnost ili pogreška koju je počinila institucija dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije (vidjeti presudu Gap granen & producten/Komisija, točka 31. supra, EU:T:2013:248, t. 28. i navedenu sudsku praksu). Zato dužna pažnja služi tomu da se povreda drugog načela ili drugog pravila prava Unije smatra „ozbiljnom“. Suprotno tomu, u ovom slučaju dužna pažnja predstavlja načelo čija je povreda istaknuta i koja je utvrđena od strane Suda.

47

U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da je, kako bi se nepostupanje s dužnom pažnjom smatralo očitom i ozbiljnom povredom institucijine diskrecijske ovlasti, potrebno da se uopće nije postupalo s dužnom pažnjom, pri čemu nije dostatna samo pogrešna ocjena opsega obveza koje proizlaze iz te dužnosti (vidjeti u pogledu načela dobre uprave i pažljivog postupanja presudu od 18. rujna 1995., Nölle/Vijeće i Komisija, T‑167/94, Zb., EU:T:1995:169, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

48

Valja stoga utvrditi predstavlja li u ovom slučaju Komisijino ponašanje potpuno nepoštovanje obveza koje proizlaze iz dužne pažnje ili je ono samo rezultat loše ocjene opsega navedenih obveza.

49

Stoga kao što proizlazi iz točke 40. ove presude, Sud je u svojoj presudi GLS, točka 7. supra (EU:C:2012:158), utvrdio nevaljanost Uredbe br. 1355/2008 zato što Komisija nije postupila s dužnom pažnjom jer nije provela svoju istragu na temelju podataka Eurostata o uvozu u Uniju dotičnog proizvoda podrijetlom iz trećih zemalja s tržišnim gospodarstvom.

50

No pritom institucije nisu u cijelosti povrijedile svoje obveze koje proizlaze iz dužne pažnje.

51

Naime, budući da dotične stranke nisu podnijele prijedloge o trećoj zemlji s tržišnim gospodarstvom, Komisija je provela istražne mjere radi određivanja takvih zemalja, a da ih je propustila provesti, to bi predstavljalo očitu i ozbiljnu povredu obveze dužne pažnje (vidjeti po analogiji presudu Nölle/Vijeće i Komisija, točka 47. supra, EU:T:1995:169, t. 88. i presudu od 16. rujna 2013., ATC i dr./Komisija, T‑333/10, Zb., EU:T:2013:451, t. 88. i 91.).

52

Kao što proizlazi iz uvodne izjave 40. Uredbe br. 642/2008 i kako je Komisija pojasnila na raspravi, potonja je vodila istragu po službenoj dužnosti tijekom antidampinškog postupka. Konkretnije, vodeći računa o činjenici da je taj postupak pokrenut nakon pritužbe španjolske udruge, ona je od španjolskih tijela zatražila da provedu potrebne nadzore i provjere radi određivanja trećih zemalja s tržišnim gospodarstvom koje predmetni proizvod izvoze u Uniju. Zahvaljujući toj istrazi Komisija je otkrila da postoje dva tajlandska proizvođača dotičnog proizvoda kojima je poslala upitnike.

53

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik Y. Bot, Komisiji se ne može prigovoriti da u odnosu na dva predmetna poduzetnika nije postupala s dužnom pažnjom. Naime, oni su na temelju uvjeta u kojima su ispitani i roka unutar kojeg su bili pozvani ispuniti obrazac mogli na njega odgovoriti tako da im se u cijelosti može pripisati njihov propust, tim više što Komisija ne raspolaže nikakvim sredstvom pritiska u odnosu na poduzetnike iz trećih zemalja kojim bi ih prisilila na suradnju (mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu GLS, točka 39. supra, EU:C:2011:636, t. 115. i 116.).

54

Nasuprot tomu, budući da dva tajlandska poduzetnika nisu odgovorila, Komisija je morala provesti istragu, tim više što je imala potrebno vrijeme za to, s obzirom na to da njezina inicijativa u odnosu na navedene poduzetnike nije bila uspješna u prosincu 2007., a Privremena uredba donesena je u srpnju 2008. Time što nije provela istragu, Komisija nije uložila dostatan i ozbiljan napor (vidjeti u tom smislu presudu GLS, točka 7. supra, EU:C:2012:158, t. 34. i mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu GLS, točka 39. supra, EU:C:2011:636, t. 117. i 119.; vidjeti također po analogiji presudu Nölle/Vijeće i Komisija, točka 47. supra, EU:T:1995:169, t. 88.).

55

Slijedom toga, Komisija je pogrešno ocijenila doseg svojih obveza koje se temelje na dužnoj pažnji, ali nije u cijelosti povrijedila obveze koje proizlaze iz te dužnosti.

56

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se institucijama u ovom slučaju ne može predbaciti nijedno djelovanje ili postupanje koji bi dovelo do odgovornosti Unije.

57

Stoga ne postoji odgovornost Unije jer je za odbijanje zahtjeva za naknadu štete dovoljno da nije ispunjena jedna od tri pretpostavke za pozivanje na tu odgovornost, pri čemu nije potrebno ispitati jesu li ispunjene druge dvije pretpostavke (presuda od 20. veljače 2002., Förde‑Reederei/Vijeće i Komisija, T‑170/00, Zb., EU:T:2002:34, t. 37.; vidjeti također u tom pogledu presudu od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, Zb., EU:C:1994:329, t. 81.).

58

Radi cjelovitosti ipak valja ispitati postoji li dovoljno izravna i izvjesna uzročna veza između navodnog nezakonitog postupanja i navodno pretrpljene štete.

59

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, šteta na koju se poziva treba dovoljno izravno proizlaziti iz ponašanja kojemu se prigovara, pri čemu potonje mora biti odlučujući uzrok štete, stoga što ne postoji obveza naknađivanja svake takve jednako daljnje štetne posljedice neke nezakonite situacije (presuda od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, Zb., EU:C:1979:223, t. 21.; vidjeti također presudu od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija, T‑279/03, Zb., EU:T:2006:121, t. 130. i navedenu sudsku praksu). Na tužitelju je da pruži dokaze o postojanju uzročne veze između predbacivanog postupanja i navedene štete (vidjeti presudu od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, Zb., EU:T:1998:228, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

60

Međutim, tužitelj u ovom slučaju nije dokazao takvu uzročnu vezu.

61

Naime, na temelju dokaza koje je tužitelj podnio ne može se utvrditi da su kamate od kojih se navodno sastoji njegova šteta odgovarale zajmovima ugovorenima uslijed gubitka likvidnosti zbog plaćanja spornih antidampinških pristojbi.

62

Jedini podneseni dokaz, prilog A4 tužbi naslovljen „Pregled dodatnih troškova kamata“, iznesen je u obliku tablice dugovanih iznosa po razdobljima (stupac naslovljen „Gesamtzinsen“, to jest „ukupne kamate“), uz navod o kamatnim stopama (stupac „Zinssatz“) kao i iznosima na koje se odnose (stupac „Betrag“). Međutim, izuzev činjenice da taj prilog ne pojašnjava prirodu iznosa, osim pozivanja na „porezno rješenje“ („Steuerbescheid“) koje slijedi broj, valja istaknuti da ga je tužitelj sastavio za potrebe ove tužbe, što je i potvrdio na raspravi. Stoga, budući da ne postoje dokazi iz vanjskog izvora ili bilo kakvog drugog službenog dokumenta kojim ih se može potkrijepiti, prilog ne može biti dovoljan dokaz navodne veze između kamata, zajmova i antidampinških pristojbi nepravilno određenih Uredbom br. 1355/2008 (u pogledu priznavanja slabe dokazne snage dokumenta koji je sastavio tužitelj vidjeti rješenje od 3. rujna 2014., Diadikasia Symvouloi Epicheiriseon/Komisija, T‑261/12, EU:T:2014:755, t. 38.).

63

Nadalje, čak i da se prilozi C2 i C3 replici mogu proglasiti dopuštenima unatoč tomu što su neopravdano nepravodobno podneseni, ni oni ne mogu dokazati navodnu uzročnu vezu.

64

Točno je da podaci iz priloga C2 (bankovni izvaci, porezna rješenja i rješenja o povratu koja su izdala carinska tijela, carinske deklaracije i zahtjevi za povrat koje su podnijeli tužitelj i četiri druga društva) potvrđuju plaćanje i povrat antidampinških pristojbi i dotičnih iznosa. Prilog C3, koji sadrži potvrde tužiteljeve banke u kojima se navode glavni uvjeti njegovih ugovora o kreditu (posuđeni iznosi, kamatne stope, iznosi kamata, trajanje), dokazuje, osim toga, plaćanje kamata. Nadalje, na temelju ispitivanja koje je bilo otežano nejasnim prikazom brojnih dokumenata koji se nalaze u prilogu C2, može se osim toga zaključiti da određeni iznosi ili određeni dodaci iznosa navedenih u prilogu C2 odgovaraju određenim iznosima koji su u prilogu A4 navedeni kao posuđeni iznosi i da kamatne stope u prilogu C3 odgovaraju kamatnim stopama navedenima u prilogu A4.

65

Međutim, na temelju zajedničkog tumačenja triju predmetnih priloga ne može se utvrditi da je tužitelj ugovorio zajmove zbog neopravdano plaćenih antidampinških pristojbi, a ne samo zbog općeg financiranja svoje djelatnosti neovisno o predmetnim antidampinškim pristojbama. S jedne strane, kao što je Vijeće pravilno istaknulo na raspravi, iz priloga C2 i C3 ne proizlazi da su oni međusobno povezani, s obzirom na to da su posuđeni iznosi, kako su navedeni u prilogu C3, mnogo viši od iznosa neopravdano plaćenih antidampinških pristojbi koji proizlaze iz priloga C2. S druge strane, u prilozima C2 i C3 su u najboljem slučaju navedeni podaci s dokaznom vrijednošću jer potječu iz vanjskih izvora i/ili su sastavljeni u obliku službenih dokumenata te se odnose na iznose predmetnih antidampinških pristojbi i na kamatne stope (vidjeti točku 64. ove presude), ali se njima ne može nadomjestiti nedostatna dokazna snaga priloga A4 (vidjeti točku 62. ove presude) i stoga, čak ni zajedno s tim prilogom A4, nisu dostatan dokaz veze između neopravdano plaćenih antidampinških pristojbi, ugovorenih zajmova i plaćanja odgovarajućih kamata (vidjeti u tom smislu presudu od 1. veljače 2001., T. Port/Komisija, T‑1/99, Zb., EU:T:2001:36, t. 72. i 73.).

66

Tužiteljeva potreba uzimanja gorenavedenih zajmova zbog spornih antidampinških pristojbi tim je dvojbenija jer je on, kao što je sam priznao u replici te kao što su to naveli Vijeće i Komisija, te pristojbe prevalio na svoje klijente. Stoga je tužitelj eventualno bio prisiljen poslužiti se zajmom za financiranje svojih kupnji u očekivanju prodaje svojih proizvoda te odgovarajućeg prebacivanja tereta antidampinških pristojbi na svoje klijente, no uopće nije bio dužan uzeti u zajam predmetne iznose po osnovi mnogo dugotrajnijih zajmova, kao što proizlazi iz priloga A4 tužbi, to jest za razdoblje od plaćanja predmetnih antidampinških pristojbi do njihova vraćanja od strane carinskih tijela. Štoviše, Vijeće je istaknulo, a tužitelj mu glede toga nije proturječio, da je na djelatnost u odnosu na koju su se naplaćivale predmetne antidampinške pristojbe otpadalo najviše 6% prometa uvoznika koji su bili predmet antidampinške istrage, poput tužitelja, zbog čega je, s obzirom na to da tužitelj nije podnio dokaze pa ni argumente o suprotnome, malo vjerojatno da je uslijed gubitka likvidnosti zbog plaćanja spornih antidampinških pristojbi bilo potrebno koristiti zajam.

67

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze između istaknute pogreške i štete.

68

Stoga nije ispunjena ta pretpostavka nastanka odgovornosti Unije, pri čemu nije potrebno odlučiti o navodima Vijeća i Komisije o prekidu te uzročne veze zbog tužiteljevog nemarnog ponašanja i ponovnog uvođenja spornih antidampinških pristojbi Uredbom br. 158/2013. Također proizlazi da nije potrebno prihvatiti Komisijin zahtjev za prekid ovog postupka koji se zasniva na činjenici da Sud trenutačno odlučuje o dva prethodna pitanja o valjanosti Uredbe br. 158/2013 (spojeni predmeti C‑283/14, CM Eurologistik i C‑284/14, GLS).

69

Ova se tužba stoga mora odbiti kao neosnovana u pogledu glavnog i podrednog zahtjeva, pri čemu nije potrebno odlučiti, s jedne strane, o navodnoj djelomičnoj nedopuštenosti tužbe u dijelu u kojem se odnosi na kamate povezane s kreditima ugovorenima zbog antidampinških pristojbi plaćenih za uvoz obavljen posredstvom četiriju drugih društava, te, s druge strane, o argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka koji se temelji na zlouporabi postupka jer je cilj tužbe zapravo poništenje odluka nacionalnih carinskih tijela.

70

Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevima, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Vijeća i Komisije, sukladno njihovim zahtjevima.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: