1

Intervenijent, Maquet GmbH, podnio je pri Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) 29. srpnja 2009. zahtjev za prijavu žiga Europske unije, u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) Prijavljeni je žig verbalni znak LUCEA LED za „operacijska svjetla” razreda 10. u skladu s Nicanskim sporazumom o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova od 15. lipnja 1957. u revidiranoj i izmijenjenoj verziji. Ta je prijava objavljena u Glasniku žigova Zajednice br. 31/2009 od 17. kolovoza 2009.

2

Društvo Copernicus EOOD (u daljnjem tekstu: Copernicus), koje zastupa osoba A., prijavilo je 16. rujna 2009. pri EUIPO‑u žig Europske unije u skladu s Uredbom br. 207/2009.

3

U slučaju tog prijavljenog žiga radi se o verbalnom znaku LUCEO (u daljnjem tekstu: sporna prijava, sporni prijavljeni žig ili sporni žig).

4

Ta se prijava odnosila na sljedeću robu razredâ 10., 12. i 28.:

5

Copernicus je u pogledu spornog prijavljenog žiga zahtijevao pravo prvenstva na temelju prijave austrijskog žiga LUCEO (br. 1533/2009) koja je pri Österreichisches Patentamt [Austrijski patentni ured] 16. ožujka 2009. podnesena za istu robu kao u točki 4.

6

Društvo Capella EOOD, koje je 21. listopada 2009. postalo nositelj spornog prijavljenog žiga i koje zastupa osoba A., podnijelo je 12. studenoga 2009. prigovor protiv prijave žiga Europske unije LUCEA LED u skladu s člankom 41. Uredbe br. 207/2009.

7

Prigovor se temeljio na spornom prijavljenom žigu. Iako je sporna prijava podnesena nakon prijave žiga Europske unije LUCEA LED, društvo Capella navelo je da je njegova prijava ranije podnesena pozivajući se na pravo prvenstva koje je navedeno u točki 5. ove Presude.

8

Sporna prijava objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 39/2010 od 1. ožujka 2010.

9

Registrirana je 26. listopada 2010. pod brojem 8554974, pri čemu je 16. ožujka 2009. upisan u registar kao njezin datum prvenstva.

10

Intervenijent je 3. svibnja 2011. pri EUIPO‑u podnio zahtjev za proglašavanje spornog žiga ništavim za svu robu i usluge za koje je registriran.

11

Zahtjev se temeljio na razlozima za ništavost iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009. Intervenijent smatra da je Copernicus postupao u zloj vjeri kada je podnosio prijavu spornog žiga.

12

Društvo Verus EOOD upisano je 6. rujna 2011., a tužitelj, društvo Copernicus‑Trademarks Ltd, koje zastupa osoba A., upisan je 27. kolovoza 2012. u registar žigova Europske unije kao nositelj spornog žiga.

13

Odjel za poništaje proglasio je 14. prosinca 2012. sporni žig ništavim uz obrazloženje da je Copernicus postupao u zloj vjeri kad je podnosio prijavu.

14

Istog je dana tužitelj, kojeg zastupa osoba A., u skladu s člancima 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 pri EUIPO‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje.

15

Društvo Ivo‑Kermartin GmbH, koje također zastupa osoba A., upisano je 13. studenoga 2013. u registar žigova Europske unije kao novi nositelj spornog žiga.

16

Odlukom od 25. studenoga 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), koja je bila upućena tužitelju, četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je žalbu. Potvrdilo je utvrđenje Odjela za poništaje da je Copernicus postupao u zloj vjeri kada je podnosio prijavu spornog žiga. Kao obrazloženje žalbeno je vijeće, među ostalim, navelo da je Copernicus sporni žig prijavio samo zato da bi mogao osporavati prijavu žiga Europske unije LUCEA LED i da bi na temelju toga ostvario gospodarsku korist.

17

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

18

OHIM i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:

19

U trenutku podnošenja tužbe nositelj spornog žiga više nije bio tužitelj, nego Ivo‑Kermartin (vidjeti točku 15. ove presude).

20

Tužitelj je 4. rujna 2014. kao prilog K.17. uz repliku dostavio podnesak prema kojem ga je društvo Ivo‑Kermartin opunomoćilo da u njegovo i u vlastito ime vodi postupak pred Općim sudom.

21

U tom pogledu dovoljno je podsjetiti da je sudac Europske unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdavaju li načela dobrog sudovanja odbijanje tužbe kao neosnovane, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti (presuda od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, Zb., EU:C:2002:118, t. 51. i 52.).

22

U predmetnim okolnostima Opći sud smatra da zbog razloga procesne ekonomije odmah treba ispitati osnovanost tužbe za poništenje, a da se prethodno ne donese odluka o dopuštenosti jer je tužba zbog razloga navedenih u nastavku u svakom slučaju neosnovana.

23

Tužitelj ističe tri tužbena razloga: kao prvo, povredu članka 75. druge rečenice Uredbe br. 207/2009, kao drugo, povredu članka 76. te uredbe i, kao treće, povredu članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe.

24

Svojom argumentacijom u okviru triju žalbenih razloga, koja se djelomično preklapa, tužitelj osporava utvrđenje žalbenog vijeća da je Copernicus postupao u zloj vjeri kad je podnosio prijavu. Ta je argumentacija usmjerena protiv utvrđenja žalbenog vijeća da se, uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima je podnesena ta prijava, može pretpostaviti da je Copernicus postupao u zloj vjeri. Osim toga, tužitelj osporava točnost utvrđenja žalbenog vijeća u pogledu postojanja tih okolnosti i ističe da je intervenijent sa svoje strane postupao u zloj vjeri, što žalbeno vijeće nije uzelo u obzir.

25

Uzimajući u obzir bitan sadržaj tužbenih razloga, čini se nužnim, nakon navođenja relevantnih odredbi i relevantne sudske prakse, najprije ispitati argumentaciju tužitelja kojom osporava utvrđenja žalbenog vijeća u pogledu okolnosti prijave, zatim njegovu argumentaciju u pogledu zaključka žalbenog vijeća da je Copernicus postupao u zloj vjeri i, konačno, njegovu argumentaciju da žalbeno vijeće nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir zlu vjeru intervenijenta.

26

Sustav registracije žiga Europske unije temelji se na načelu „prava prvenstva” koje je propisano člankom 8. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009. U skladu s tim načelom znak je moguće registrirati kao žig Europske unije samo ako to ne sprječava raniji žig (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., SA.PAR./OHIM – Salini Costruttori [GRUPPO SALINI], T‑321/10, EU:T:2013:372, t. 17. i ondje navedenu sudsku praksu).

27

Međutim, primjena ovog načela posebno je utanačena člankom 52. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009, prema kojoj se žig Europske unije proglašava ništavim na zahtjev podnesen EUIPO‑u ili na temelju protutužbe podnesene u postupku zbog povrede kad je podnositelj prijave postupao u zloj vjeri prilikom podnošenja prijave žiga (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., GRUPPO SALINI, T‑321/10, EU:T:2013:372, t. 18. i ondje navedenu sudsku praksu).

28

Pojam zle vjere u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 odnosi se na subjektivnu motivaciju podnositelja prijave žiga, odnosno neiskrenu namjeru ili drugi nepošteni motiv. Odnosi se na ponašanje koje odstupa od priznatih načela etičkog ponašanja ili dobre poslovne prakse u industriji i trgovini (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., Peeters Landbouwmachines/OHIM – Fors MW [BIGAB], T‑33/11, EU:T:2012:77, t. 35. do 38. i mišljenje nezavisne odvjetnice Sharpston u predmetu Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:148, t. 60.).

29

Kako bi se ocijenilo je li podnositelj prijave postupao u zloj vjeri, osobito treba ispitati je li namjeravao upotrebljavati prijavljeni žig. U tom smislu valja najprije podsjetiti da je bitna funkcija žiga jamstvo potrošaču ili krajnjem korisniku u pogledu istovjetnosti porijekla proizvoda ili usluge koju označuje taj žig, tako što mu omogućuje razlikovanje tog proizvoda ili usluge od proizvoda ili usluga drugog porijekla, a da pritom ne dođe u zabludu (presuda od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 45.).

30

Namjera sprječavanja stavljanja proizvoda na tržište može, u određenim okolnostima, predstavljati zlu vjeru podnositelja prijave. O tome je osobito riječ kada se naknadno pokaže da je potonji registrirao znak kao žig Europske unije, a da ga nije namjeravao rabiti, samo kako bi spriječio ulazak treće strane na tržište (presude od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 43. i 44. te od 8. svibnja 2014., Simca Europe/OHIM – PSA Peugeot Citroën [Simca], T‑327/12, EU:T:2014:240, t. 37.).

31

Namjera podnositelja prijave u relevantnom trenutku subjektivan je element koji se mora ocijeniti na temelju svih relevantnih čimbenika koji su specifični za pojedini slučaj i koji postoje u trenutku prijave znaka kao žiga Europske unije. Ta se namjera obično može utvrditi na temelju objektivnih kriterija, kao što je, među ostalim, poslovna logika na kojoj se temelji prijava (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 37., 42. i 53.).

32

U okviru sveobuhvatne analize u skladu s člankom 52. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009 mogu se uzeti u obzir i porijeklo pobijanog znaka i njegova upotreba od izrade, poslovna logika na kojoj se temeljila prijava tog znaka kao žiga Europske unije te kronologija događaja tijekom prijave (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., BIGAB, T‑33/11, EU:T:2012:77, t. 21. do 23.).

33

Osoba koja se želi pozvati na taj apsolutni razlog ništavosti mora dokazati okolnosti koje dovode do zaključka da je nositelj žiga Europske unije postupao u zloj vjeri prilikom podnošenja prijave za registraciju tog žiga (presuda od 11. srpnja 2013., GRUPPO SALINI, T‑321/10, EU:T:2013:372, t. 18.).

34

Argumentaciju tužitelja treba ispitati na temelju tih propisa i te sudske prakse.

35

U pobijanoj odluci žalbeno vijeće utvrdilo je da je prijava bila dio strategije zloporabe prijave žiga u cilju stjecanja prava prvenstva za prijavu žiga Europske unije uz zaobilaženje šestomjesečnog roka za razmišljanje u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 i petogodišnjeg razdoblja počeka u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) te uredbe. Sporna prijava podnesena je samo zato da bi se protiv prijave žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent mogao podnijeti prigovor i da bi se na temelju tog prigovora ostvarila gospodarska korist. Strategija prijave na kojoj se temelji sporna prijava nije transparentna za treće osobe.

36

Tužitelj smatra da su ta utvrđenja pogrešna.

37

Kao što je navedeno u točki 35. ove presude, kao prvu okolnost žalbeno vijeće uzelo je u obzir da je sporna prijava dio strategije prijave žiga čija je svrha bila stjecanje prava prvenstva za prijavu žiga Europske unije uz zaobilaženje šestomjesečnog razdoblja za razmišljanje i petogodišnjeg razdoblja počeka te pružanje mogućnosti blokiranja zastupniku tužitelja, osobi A., kako bi mogla sprječavati prijave žiga trećih osoba.

38

Žalbeno vijeće utvrdilo je postojanje takve strategije, osobito u točkama 20., 25., 31., 32., 35. i 41. pobijane odluke. U točki 20. pobijane odluke navelo je da je Copernicus trgovačko društvo povezano s osobom A. i da se u okviru ispitivanja je li to društvo postupalo u zloj vjeri mora uzeti u obzir i postupanje osobe A. i drugih trgovačkih društava koja su s njom povezana, a ne samo postupanje društva Copernicus. Žalbeno vijeće smatra da osoba A. primjenjuje strategiju prijave koja uključuje znatan broj prijava žiga. Mogle su mu se pripisati 2392 njemačke i oko 750 austrijskih prijava žiga, od kojih je najviše jedna ikad dospjela do registracije (točka 25. pobijane odluke). Žalbeno vijeće osobito je u točkama 25., 35. i 41. pobijane odluke navelo da je jedina svrha tih prijava bila kasnija mogućnost podnošenja zahtjeva za priznanje prava prvenstva za prijavu žiga Europske unije. Strategija osobe A. sastoji se od podnošenja beskonačnog lanca prijava nacionalnih žigova bez plaćanja pristojbi za prijavu. Čim treća osoba prijavi istovjetan ili sličan žig, osoba A. prijavljuje žig Europske unije i za njega zahtijeva pravo prvenstva, pozivajući se na posljednji element u lancu prijava nacionalnih žigova. Konačno, podnosi prigovor na prijavu treće osobe pozivajući se na svoju prijavu žiga Europske unije. U točkama 31. i 32. pobijane odluke žalbeno vijeće uputilo je na to da je takvu situaciju razmatralo samo u postupcima u kojima je sudjelovala osoba A. i da to stoga nije slučajnost, nego rezultat strategije prijave osobe A.

39

Među ostalim je u točkama 27. do 29., 33., 35., 36. i 43. pobijane odluke žalbeno vijeće navelo razloge na temelju kojih je pretpostavljalo da je sporna prijava dio strategije zloporabe prijave. Tako je u točkama 27. do 29. pobijane odluke navelo da je od 2003. znak LUCEO bio predmet prijava nacionalnih žigova u Austriji i u Njemačkoj te da su od 2005. prijave podnošene svakih pola godine prema načelu „u ožujku u Austriji, u rujnu u Njemačkoj”. Taj polugodišnji ritam odgovara upravo šestomjesečnom razdoblju prvenstva. Predmetne prijave jedna su za drugom opozvane zbog neplaćanja pristojbi za prijavu. U točki 33. pobijane odluke žalbeno vijeće utvrdilo je da je Copernicus podnio spornu prijavu tek nakon što je intervenijent prijavio žig Europske unije LUCEA LED te je za nju, pozivajući se na posljednji element u lancu prijava nacionalnih žigova LUCEO, to jest prijavu austrijskog žiga podnesenu 16. ožujka 2009., zatražio pravo prvenstva. Žalbeno je vijeće na temelju toga zaključilo da je osoba A. uzastopnim nizom različitih prijava nacionalnih žigova LUCEO namjeravala nekoliko godina nakon prve prijave znaka LUCEO kao nacionalnog žiga zatražiti pravo prvenstva za sporni žig, iako je člankom 29. Uredbe br. 207/2009 predviđen samo jedan rok za razmišljanje od šest mjeseci. U točkama 36. i 43. pobijane odluke žalbeno vijeće uputilo je na to da je osoba A. sama navela da nije htjela sama upotrebljavati žig LUCEO te nije mogla navesti ime klijenata koji su bili zainteresirani za taj žig. U točkama 35., 36. i 43. pobijane odluke žalbeno vijeće ocijenilo je da je tvrdnja da se žig LUCEO „dodatno razvijao” prijavama nacionalnih žigova LUCEO bila samo izgovor. U tom je pogledu, kao prvo, navelo da se postupanje koje se sastoji od ponovljenih prijava nacionalnih žigova bez namjere plaćanja pristojbi za prijavu ne može smatrati razvojem žiga ništa više od male izmjene razreda u svakoj novoj prijavi. Kao drugo, smatralo je da nakon prijave već „pronađenog” znaka, kao što je ovdje LUCEO, za odluku o tome treba li taj znak prijaviti kao žig Europske unije nisu potrebna višegodišnja razmišljanja. Stoga je žalbeno vijeće zaključilo da je jedina svrha sporne prijave bila „presresti” prijavu žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent.

40

Tužitelj smatra da su ta razmatranja žalbenog vijeća pogrešna. U tom se pogledu u njegovoj argumentaciji osporava, kao prvo, utvrđenje žalbenog vijeća da je osoba A. primijenila strategiju zloporabe prijave žiga i, kao drugo, utvrđenje da je sporna prijava dio te strategije.

41

Tužitelj osporava zaključak žalbenog vijeća da je osoba A. primijenila strategiju zloporabe prijave, kao što je opisano u točki 38. U tom pogledu tužitelj, kao prvo, smatra da je, suprotno utvrđenjima žalbenog vijeća, osoba A. primijenila legitiman poslovni model, i to model agencije za prijavu žigova. Kao drugo, smatra da su pogrešni zaključci koje je žalbeno vijeće donijelo na temelju drugih predmeta koje je razmatralo, a u kojima je sudjelovala osoba A.

42

Tužitelj smatra da žalbeno vijeće iz broja prijava nacionalnih žigova koje se mogu pripisati osobi A. nije smjelo zaključiti da su one podnesene samo kako bi se kasnije za prijavu žiga Europske unije moglo zahtijevati pravo prvenstva. Naprotiv, visoki broj tih prijava neposredna je posljedica njegove legitimne djelatnosti kao agencije za prijavu žigova koja se sastoji u stjecanju portfelja žigova koji su se trebali prodati trećim osobama, što žalbeno vijeće nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir. Prijave nacionalnih žigova dio su procesa razvoja žigova.

43

EUIPO i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

44

U tom pogledu, kao prvo, treba utvrditi da tužitelj ne iznosi argumente kojima bi se pobila pretpostavka žalbenog vijeća da se u okviru ispitivanja je li Copernicus postupao u zloj vjeri mora uzeti u obzir i postupanje osobe A. i drugih trgovačkih društava koja su s njom povezana.

45

Kao drugo, treba uputiti na to da je žalbeno vijeće u točki 34. pobijane odluke pretpostavilo da ništa ne sprječava poduzetnika da posluje kao agencija za prijavu žigova i da stoga u okviru te djelatnosti prijavljuje žigove koje on sam ne želi upotrebljavati, nego ih prodavati trećim osobama. Međutim, žalbeno vijeće smatra da se djelatnost osobe A. ne može izjednačiti s takvom djelatnosti.

46

Kao treće, treba odbiti argumentaciju tužitelja da je uzastopni niz prijava nacionalnih žigova dio nastojanja u pogledu razvoja žigova, koja su legitimna za agenciju za prijavu žigova.

47

Točno je da ništa ne sprječava nositelja žiga da žig koji je valjano registriran „razvija” izmjenom znaka, popisa obuhvaćene robe i usluga ili zemljopisnog proširenja zaštite.

48

Međutim, kao što proizlazi iz utvrđenjâ žalbenog vijeća, osoba A. uzastopno je podnosila prijave nacionalnih žigova koje je u Njemačkoj i Austriji naizmjenično podnosio svakih šest mjeseci neposredno prije isteka šestomjesečnog roka za razmišljanje, unutar kojeg se u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 može zatražiti pravo prvenstva za žig Europske unije. Te su prijave jedna za drugom opozvane zbog neplaćanja prijava te ih stoga nacionalni uredi za žigove nisu ispitivali.

49

Takvo se postupanje ne može smatrati legitimnom poslovnom praksom, nego se mora ocijeniti protivnim ciljevima Uredbe br. 207/2009.

50

Kao što je žalbeno vijeće pravilno navelo, u članku 29. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 za podnositelja prijave nacionalnog žiga predviđen je šestomjesečni rok za razmišljanje u kojem može odlučiti želi li isti žig prijaviti i kao žig Europske unije za robu i usluge koje su istovjetne robi i uslugama za koje je taj žig prijavljen, ili su u njima sadržane. S druge strane, u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 207/2009 žig Europske unije proglašava se opozvanim na zahtjev podnesen EUIPO‑u ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede ako se tijekom neprekinutog razdoblja od pet godina žig nije stvarno rabio u Europskoj uniji u odnosu na proizvode ili usluge za koje je registriran, a ne postoje opravdani razlozi za neuporabu.

51

U ovom slučaju treba utvrditi da uzastopni niz prijava nacionalnih žigova za isti znak za robu i usluge koje barem djelomično pripadaju istovjetnim razredima ima za cilj pružiti osobi A. mogućnost blokiranja. Naime, kad treća osoba prijavi istovjetan ili sličan žig Europske unije, osoba A. prijavljuje žig Europske unije, zahtijeva za njega pravo prvenstva, oslanjajući se na posljednji element u lancu prijava nacionalnih žigova, i podnosi prigovor, pozivajući se na svoju prijavu žiga Europske unije. Dakle, uzastopni niz prijava nacionalnih žigova ima za cilj pružiti joj mogućnost blokiranja tijekom razdoblja koje je dulje od šestomjesečnog roka za razmišljanje u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009, pa čak i od petogodišnjeg razdoblja počeka u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) te uredbe.

52

Stoga strategija prijave koju primjenjuje osoba A. nije samo u neskladu s ciljevima Uredbe br. 207/2009, nego pokazuje i podudarnosti sa slučajevima „zloporabe prava”, kojoj je svojstveno da se, s jedne strane, bez obzira na formalno poštovanje pretpostavki predviđenih propisom Unije, ne postiže cilj tog propisa i da, s druge strane, postoji volja za stjecanjem koristi koja proizlazi iz navedenog propisa tako da se umjetno stvore uvjeti potrebni za njezino stjecanje (presude od 14. prosinca 2000., Emsland‑Stärke, C‑110/99, EU:C:2000:695, t. 52. i 53. te od 21. srpnja 2005., Eichsfelder Schlachtbetrieb, C‑515/03, EU:C:2005:491, t. 39.).

53

Kao četvrto, u pogledu argumentacije tužitelja da žigove iz svojeg portfelja prodaje trećim osobama treba uputiti na to je da žalbeno vijeće u točkama 36. i 43. pobijane odluke navelo da se nije moglo utvrditi postojanje trećih osoba koje bi bile zainteresirane za prijave nacionalnih žigova koje je podnio tužitelj i da tužitelj nije iznio nikakve argumente kojima bi se ta pretpostavka mogli dovesti u pitanje. U svakom slučaju treba primijetiti da se osoba A., ako joj je cilj bio samo proširiti svoj portfelj žigova Europske unije i nacionalnih žigova, mogla ograničiti na registraciju takvih žigova, umjesto da podnosi uzastopan niz prijava nacionalnih žigova koje nisu ispitivane te su jedna za drugom opozvane zato što nije platila pristojbu za prijavu.

54

Stoga je žalbeno vijeće s pravom pretpostavilo da se postupanje osobe A. i s njom povezanih društava nije moglo izjednačiti s legitimnom djelatnošću agencija za prijavu žigova, nego da je imalo za cilj pružiti joj mogućnost blokiranja tijekom razdoblja koje je duže od šestomjesečnog roka za razmišljanje u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 i petogodišnjeg razdoblja počeka u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) te uredbe.

55

Ostalom argumentacijom tužitelja taj se rezultat ne može dovesti u pitanje.

56

Najprije treba odbiti argumentaciju tužitelja da broj prijava žigova u stvarnosti nije odgovarao broju različitih prijavljenih žigova, koji je znatno manji. Tom se argumentacijom više podupiru razmatranja žalbenog vijeća. Naime, za obavljanje legitimne djelatnosti agencije za prijavu žigova ne bi bilo potrebno podnositi velik broj prijava za jedan te isti žig, kako je postupala osoba A.

57

Nadalje, tužitelj argumentira da je većina „razvijenih žigova” stvarno registrirana. Suprotno argumentaciji intervenijenta, osoba A. i s njom povezana društva nisu posjedovali samo 90, nego 200 registriranih žigova Europske unije. Tvrdi da je osoba A. uvijek kad je to bilo pravno i gospodarski moguće nastojala u potpunosti registrirati sve žigove koje je razvila.

58

Kao prvo, u pogledu tvrdnje da je osoba A. nastojala registrirati sve žigove koje je razvila dovoljno je uputiti na to da, u skladu s utvrđenjima žalbenog vijeća, većina prijava koje joj se mogu pripisati zbog neplaćanja pristojbe za prijavu nije ispitana i dovedena do registracije i na to da prigovori tužitelja na ta utvrđenja nisu bili potkrijepljeni.

59

Kao drugo, utvrđenja žalbenog vijeća ne mogu se dovesti u pitanje ni činjenicom da je izvjesni broj žigova u konačnici registriran na ime osobe A. ili s njom povezanih društava. Naime, strategijom zloporabe prijave koju je utvrdilo žalbeno vijeće podrazumijeva da osoba A., čim odluči upotrijebiti svoju mogućnost blokiranja, prijavljuje žig Europske unije, zahtijevajući pritom pravo prvenstva na temelju posljednjeg elementa u lancu prijava nacionalnih žigova.

60

Kao treće, u pogledu točnog broja žigova koji se mogu pripisati osobi A. i s njom povezanim društvima utvrđenja žalbenog vijeća oslanjaju se na usporedbu između broja prijavljenih i broja registriranih žigova. Čak i da je, kako tvrdi tužitelj, registrirano 200 žigova, ostaje znatna razlika između broja prijava, kojih ima više od 3000, i broja žigova koji su u konačnici registrirani. U svakom slučaju tužitelj nije dokazao da se u trenutku donošenja pobijane odluke osobi A. moglo pripisati 200 registriranih žigova.

61

Stoga i tu argumentaciju treba odbiti.

62

Konačno, ni argumentacijom tužitelja da se na prijavama djelomično nije moglo ustrajati zato što se tržište nije razvijalo prema općim očekivanjima ili zato što se ispostavilo da izabrano ime nije prikladno za predmetne robe ili usluge ne može se dokazati da razmatranja žalbenog vijeća sadržavaju pogrešku u ocjeni. To vrijedi i za argumentaciju da je u određenim sektorima teško pronaći verbalni žig koji nije u konfliktu sa starijim pravima. Naime, tim se argumentima ne može obrazložiti uzastopni niz prijava nacionalnih žigova za jedan te isti znak.

63

Stoga treba odbaciti cjelokupnu argumentaciju tužitelja da je velik broj prijava njemačkih i austrijskih žigova koje se mogu pripisati osobi A. moguće opravdati legitimnim poslovnim modelom koji je slijedila.

64

Tužitelj smatra pogrešnom pretpostavku žalbenog vijeća da situacija s kojom se susrelo u ovom predmetu (vidjeti točke 38. i 39. ove presude) nije posljedica slučajnosti. Kao prvo, tvrdi da je u svih pet predmeta koje je navelo žalbeno vijeće osoba A. saznala za prijavu žiga Europske unije koju je podnijela treća osoba tek nakon što je sama prijavila žig Europske unije. Nadalje, navodi da je žalbeno vijeće sâmo navelo tri druga predmeta u kojima je osoba A. svoj prigovor temeljila na žigu koji je već bio registriran u trenutku prijave koju je podnijela treća osoba. Osim toga, tvrdi da se tim trima predmetima dokazuje da osoba A. nije čekala da treća osoba prijavi istovjetan ili sličan žig pa da tek tada sama prijavi žig Europske unije i, oslanjajući se na prijavu nacionalnog žiga, za njega zahtijeva pravo prvenstva. Osim toga, navodi da je broj predmeta koje je navelo žalbeno vijeće neznatan u usporedbi s brojem prijava žigova podnesenih od početka 2001. i u usporedbi s preko 200 registriranih žigova Europske unije. Povrh toga, tvrdi da je pet postupaka koje je navelo žalbeno vijeće predstavljalo iznimku i da se pritom radilo o slučajnosti. Naposljetku, navodi da je žalbeno vijeće prije donošenja pobijane odluke moralo u skladu s člankom 75. drugom rečenicom Uredbe br. 207/2009 saslušati tužitelja.

65

EUIPO i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

66

Najprije treba ispitati prigovor da je povrijeđeno pravo na saslušanje.

67

U tom pogledu treba uputiti na to da se u skladu s člankom 75. drugom rečenicom Uredbe br. 207/2009 odluke EUIPO‑a mogu temeljiti samo na onim razlozima ili dokazima o kojima su se predmetne stranke imale mogućnost očitovati.

68

Međutim, u pogledu predmeta koji se odnose na tri žiga VORTEX, ROCKY i FORERUNNER, koja je žalbeno vijeće navelo u točkama 31. i 32. pobijane odluke, treba utvrditi da je intervenijent u svojem zahtjevu za poništenje od 2. svibnja 2011. argumentirao da je osoba A. bila uključena u sporove oko žigova i sustavno zahtijevala pravo prvenstva, pozivajući se na prijave nacionalnih žigova. U tom je kontekstu intervenijent u prilozima 4.c i 6. uz taj zahtjev uputio na velik broj znakova koji su bili predmet takve prakse, a među njima i na znakove VORTEX, ROCKY i FORERUNNER. Dakle, u pogledu tih žigova tužitelj i njegovi pravni prednici imali su mogućnost očitovati se u postupku pred EUIPO‑om.

69

U pogledu tvrdnji tužitelja da bi on, da je znao da će se žalbeno vijeće u pobijanoj presudi poslužiti tim prijavama žigova kao pokazateljem za postupanje društva Copernicus u zloj vjeri, pružio više argumenata u tom pogledu, dovoljno je uputiti na to da pravo na pravno saslušanje u skladu s člankom 75. drugom rečenicom Uredbe br. 207/2009 obuhvaća sve pravne ili stvarne elemente koji su činili osnovu za odlučivanje, ali ne i na konačno stajalište koje uprava želi zauzeti (vidjeti u tom pogledu presudu od 7. rujna 2006., L & D/OHIM– Sämann [Aire Limpio], T‑168/04, EU:T:2006:245, t. 116.). Stoga i taj argument treba odbiti.

70

Zatim treba razmotriti argumentaciju tužitelja da je situacija u ovom predmetu te u predmetima koji se odnose na žigove VORTEX, ROCKY i FORERUNNER bila posljedica slučajnosti jer osoba A. u trenutku svoje prijave nije znala za prijave koje su podnijele treće osobe.

71

U tom pogledu treba utvrditi da je točno da podnositelj prijave nacionalnog žiga može u skladu s člankom 29. Uredbe br. 207/2009 u roku za razmišljanje od šest mjeseci nakon podnošenja prijave zahtijevati pravo prvenstva za prijavu žiga Europske unije. Stoga je teoretski moguće da tijekom tog roka za razmišljanje treća osoba prijavi istovjetan ili sličan znak kao žig Europske unije te da podnositelj prijave nacionalnog žiga sa svoje strane, ne znajući za prijavu žiga Europske unije, također odluči prijaviti žig Europske unije i zahtijevati za njega pravo prvenstva.

72

Međutim, kao što je navedeno u točkama 42. do 63. ove presude, žalbeno vijeće smjelo je u okolnostima ovog slučaja pretpostaviti da je uzastopni niz prijava nacionalnih žigova koje je podnijela osoba A. imao za cilj pružiti joj mogućnost blokiranja, koju je iskoristio za podnošenje prigovora protiv prijava koje su podnijele treće osobe. U tim okolnostima i s obzirom na činjenicu da je takva situacija nastala samo u predmetima u koje je bila uključena osoba A. žalbeno vijeće smjelo je pretpostaviti da se nije radilo o posljedici slučajnosti.

73

Nijednim od argumenata koje je iznio tužitelj taj se rezultat ne može dovesti u pitanje.

74

Kao prvo, tužitelj argumentira da je osoba A., suprotno utvrđenjima žalbenog vijeća, prigovor u izvjesnim slučajevima temeljila na već registriranim žigovima Europske unije.

75

Ta argumentacija ne može se prihvatiti u pogledu predmeta koji se odnose na žigove VORTEX, ROCKY i FORERUNNER i koje je žalbeno vijeće navelo u pobijanoj odluci. Naime, u tim se predmetima prigovor temeljio na novijim prijavama žigova, ali se pravo prvenstva zahtijevalo na osnovi starije prijave žiga.

76

Tako se prigovor u predmetu koji se odnosi na žig ROCKY (predmet R 2147/2010‑4) i u predmetu koji se odnosi na žig VORTEX (predmet R 512/2011‑4) temeljio na novijim prijavama žigova Europske unije, ali se pravo prvenstva zahtijevalo na osnovi starijih prijava njemačkih žigova.

77

Točno je da se u predmetu koji se odnosi na žig FORERUNNER (predmet R 2000/2010‑4) prigovor temeljio na prijavi austrijskog žiga, a ne na prijavi žiga Europske unije. Međutim, radilo se o postupanju koje je bilo vrlo slično postupanju u ovom predmetu jer je jedina razlika bila u tome da je tužitelj prigovor temeljio neposredno na prijavi austrijskog žiga, umjesto da ga je temeljio na prijavi žiga Europske unije i pritom zahtijevao pravo prvenstva na osnovi te prijave nacionalnog žiga.

78

U tom kontekstu treba odbiti argumentaciju tužitelja da se prigovor u drugom predmetu koji se također odnosio na žig VORTEX (predmet R 1496/2011‑4) temeljio na registriranom žigu Europske unije. U tom je pogledu dovoljno utvrđenje da je predmetni žig u tom predmetu već bio registriran zbog strategije prijave koju je osoba A. slijedila u ranijem predmetu navedenom u točki 76. ove presude (predmet R 512/2011‑4). Stoga se tom argumentacijom ne može dokazati da osoba A. u pogledu žiga VORTEX nije slijedila svoju strategiju zloporabe prijave.

79

Kao drugo, tužitelj navodi da je broj predmeta koje je navelo žalbeno vijeće malen. U tom pogledu treba uputiti na to da je žalbeno vijeće utvrdilo da se, osim u predmetima u koje je bila uključena osoba A., nije susretala s predmetnom situacijom i da se stoga zbog okolnosti da je broj predmeta koje je navelo žalbeno vijeće neznatan ne može dovesti u pitanje ocjena žalbenog vijeća da se ne može raditi o slučajnosti. Čak i kad bi se moglo pretpostaviti da je tužitelj u drugim slučajevima prigovor možda temeljio na već registriranom žigu čija se registracija ne može pripisati strategiji zloporabe prijave koju je utvrdilo žalbeno vijeće, tom se okolnošću ne bi mogao dovesti u pitanje zaključak žalbenog vijeća da je osoba A. za žigove VORTEX, ROCKY i FORERUNNER te za spornu prijavu slijedila takvu strategiju.

80

Budući da se utvrđenje žalbenog vijeća da situacija koja je nastala u ovom predmetu nije posljedica slučajnosti može potkrijepiti njegovim utvrđenjima u pogledu žigova VORTEX, ROCKY i FORERUNNER, kritika tužitelja u pogledu dodatnih utvrđenja žalbenog vijeća u odnosu na žigove ANDROMEDA i DORADO JUMP IN THE AIR nije osnovana. Naime, čak i kad bi ta argumentacija bila točna, njome se ne bi moglo dovesti u pitanje utvrđenje žalbenog vijeća da situacija s kojom se susrelo nije posljedica slučajnosti.

81

Stoga treba odbiti cjelokupnu argumentaciju usmjerenu protiv utvrđenja žalbenog vijeća da je osoba A. primjenjivala strategiju koja je imala za cilj podnošenje prigovora protiv prijava koje su podnijele treće osobe.

82

Osim toga, tužitelj osporava točnost utvrđenja žalbenog vijeća da je sporna prijava dio prethodno navedene strategije zloporabe prijave.

83

U tom kontekstu treba podsjetiti na to da, kao što je navedeno u točki 39. ove presude, iz utvrđenja žalbenog vijeća proizlazi da je osoba A. od 2005. uzastopno nizala prijave njemačkog i austrijskog žiga LUCEO svakih pola godine prema načelu „u ožujku u Austriji, u rujnu u Njemačkoj”. Žalbeno vijeće tvrdi da je Copernicus spornu prijavu podnio kao reakciju na prijavu žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent i da je jedina svrha prijave koju je podnio Copernicus bila podnošenje prigovora protiv prijave žiga Europske unije LUCEA LED. U tom je kontekstu žalbeno vijeće osobito uzelo u obzir i okolnost da se osoba A. do prijave žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent ograničila na uzastopno nizanje prijava nacionalnih žigova LUCEO, dok je nakon prijave navedenog žiga Europske unije podnijela spornu prijavu i temeljila prigovor na spornoj prijavi, te okolnost da je takvo postupanje odgovaralo njezinoj strategiji zloporabe prijave.

84

Tužitelj smatra da su ta razmatranja pogrešna. Navodi da sporna prijava nije imala za cilj „presresti” prijavu žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent.

85

Kao prvo, tužitelj ističe da je sporna prijava bila samo izraz legitimnog poslovnog modela koji slijedi osoba A., a sastoji se od stvaranja portfelja žigova Europske unije radi njihove prodaje trećim osobama. Navodi da je osoba A. sporni žig dalje razvijala prijavama nacionalnih žigova time što je mijenjala popis roba i usluga za koje je prijava podnesena prije nego što ih je u proširenom i moderniziranom obliku preuzela u svoj portfelj.

86

EUIPO i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

87

U tom pogledu, kao prvo, treba uputiti na to da je žalbeno vijeće u točkama 36. i 43. pobijane odluke utvrdilo da osoba A. prema vlastitom navodu ne želi sama upotrebljavati sporni žig i da ne može navesti imena kupaca koji su pokazali interes za taj žig. Osoba A. nije iznijela nijedan argument kojim bi se to razmatranje moglo osporiti.

88

Kao drugo, tužitelj nije iznio nijedan argument kojim bi se moglo dokazati da je uzastopni niz prijava nacionalnih žigova LUCEO bio opravdan u pogledu ostvarivanja legitimnog poslovnog modela. Naprotiv, kao što je navedeno u točkama 46. do 52. ove presude, moglo se ocijeniti ne samo to da postupanje osobe A. ne predstavlja razvoj sporne prijave, nego i to da je usto imalo za cilj monopolizirati znak LUCEO uz zaobilaženje šestomjesečnog roka u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 i petogodišnjeg razdoblja počeka u skladu s člankom 51. stavkom 1. točke (a) te uredbe.

89

Stoga tu argumentaciju treba odbiti.

90

Kao drugo, tužitelj tvrdi da u trenutku u kojem je prijavio sporni žig, odnosno austrijski žig LUCEO, Copernicus nije znao za prijavu žiga LUCEA LED i da stoga nije postojala veza između tih dviju prijava.

91

EUIPO i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

92

U tom pogledu treba utvrditi da se argument tužitelja da društvu Copernicus nisu bile dostupne informacije odnosi na subjektivni element namjere podnositelja prijave u trenutku podnošenja prijave. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 31. ove presude zla vjera podnositelja prijave mora se obično utvrditi na temelju objektivnih kriterija.

93

Osim toga, žalbeno vijeće utvrdilo je postojanje objektivnih okolnosti koje snažno idu u prilog tome da je sporna prijava podnesena kao reakcija na prijavu žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent.

94

Uzimajući u obzir tu sudsku praksu i te okolnosti, treba ispitati argumentaciju kojom tužitelj želi dokazati da nije postojala veza između prijave žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent i sporne prijave koju je podnio Copernicus.

95

Kao prvo, tužitelj argumentira da intervenijent u trenutku prijave austrijskog žiga LUCEO još nije bio podnio žig Europske unije LUCEA LED i da stoga Copernicus nije mogao znati za prijavljeni žig LUCEA LED.

96

U tom pogledu treba podsjetiti na to da su, kao što je navedeno u točkama 38. te 41. do 81. ove presude, u okviru strategije zloporabe prijave koju je slijedila osoba A. njemački i austrijski žigovi prijavljeni kako bi se osobi A. pružila mogućnost blokiranja koju je upotrebljavala kako bi podnosila prigovore protiv mogućih prijava istovjetnih ili sličnih znakova koje su podnosile treće osobe.

97

Stoga okolnost da Copernicus ili osoba A. u trenutku u kojem su prijavili austrijski žig LUCEO nisu znali za prijavu žiga Europske unije LUCEA LED nije u suprotnosti s utvrđenjem da je sporna prijava, za koju je na temelju prijave austrijskog žiga LUCEO zahtijevano pravo prvenstva, podnesena kao reakcija na prijavu žiga Europske unije LUCEA LED.

98

Kao drugo, treba odbiti argumentaciju tužitelja da pristojba za prijavu austrijskog žiga LUCEO koja je podnesena 16. ožujka 2009. nije plaćena zato što je osoba A. u tom trenutku već bila odlučila prijaviti sporni žig. U tom pogledu dovoljno je utvrđenje da osoba A. ni za devet ranijih prijava njemačkih i austrijskih žigova LUCEO nije platila pristojbu za prijavu, a da zatim po isteku pojedinog roka za razmišljanje nije podnio prijavu za žig Europske unije LUCEO.

99

Kao treće, tužitelj ističe da sporna prijava nije podnesena kao reakcija na prijavu koju je podnio intervenijent, nego zato što je istekao rok za razmišljanje za zahtijevanje prava prvenstva za žig Europske unije.

100

Ni ta argumentacija nije uvjerljiva.

101

S jedne strane, osoba A. puštala je za ranije prijave njemačkih i austrijskih žigova LUCEO da istekne šestomjesečni rok za razmišljanje, a da pritom nije prijavila žig Europske unije, te se ograničila na podnošenje prijave za još jedan nacionalni žig kako bi očuvao svoju mogućnost blokiranja.

102

S druge strane, postupanje koje se sastojalo u tome da se pri kraju roka za razmišljanje provjeri jesu li prijavljeni istovjetni ili slični žigovi u potpunosti se uklapa u strategiju prijave koju je slijedila osoba A. Naime, uzastopni niz prijava njemačkih i austrijskih žigova imao je upravo za cilj da se osobi A. pruži mogućnost blokiranja kako bi mogla podnositi prigovore protiv mogućih prijava istovjetnih ili sličnih znakova koje su podnosile treće osobe. Za izvlačenje koristi od te mogućnosti blokiranja ili za njezino očuvanje bilo je dovoljno prije isteka pojedinog roka za razmišljanje provjeriti jesu li treće osobe prijavile istovjetne ili slične žigove.

103

Stoga treba odbiti cjelokupnu argumentaciju tužitelja kojom se želi dokazati da Copernicus u trenutku u kojem je prijavio sporni žig nije znao za prijavu žiga Europske unije LUCEA LED.

104

Kao treće, tužitelj ističe da žalbeno vijeće nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir to da je Copernicus mogao uložiti prigovor i na temelju prijave austrijskog žiga LUCEO koja je podnesena 16. ožujka 2009., što bi bilo jeftinije i sigurnije.

105

EUIPO i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

106

Taj argument također treba odbiti.

107

Naime, njime se ne mogu dovesti u sumnju pokazatelji koji idu u prilog tome da je sporna prijava imala za cilj „presresti” prijavu žiga Europske unije LUCEA LED. Točno je da tužitelj s pravom upućuje na to da se prigovor mogao temeljiti i neposredno na prijavi austrijskog žiga LUCEO koja je podnesena 16. ožujka 2009., kako je tužitelj postupio u predmetu koji se odnosio na žig FORERUNNER (predmet R 2000/2010‑4) (vidjeti točku 77. ove presude). Međutim, prijavom spornog žiga mogla se ojačati mogućnost blokiranja koju je osoba A. imala u odnosu na intervenijenta jer je sporni žig kao žig Europske unije pokrivao čitavu Europsku uniju, čime je osobi A. omogućeno podnošenje prigovora protiv prijave nacionalnog žiga i pred nacionalnim uredima za žigove u državama članicama Europske unije.

108

Stoga se nijednim od argumenata koje je iznio tužitelj ne može dokazati kako su pogrešna utvrđenja žalbenog vijeća da je sporna prijava dio strategije zloporabe prijave koju je slijedila osoba A. i da je imala za cilj „presresti” prijavu žiga Europske unije LUCEA LED koju je podnio intervenijent. Štoviše, ponašanje društva Copernicus u pogledu spornog žiga služi kao primjer za to kako je funkcionirala strategija zloporabe prijave koju je primjenjivala osoba A., za koju se iz razloga navedenih u točkama 42. do 63. ove presude ne može smatrati da je u skladu s ciljevima Uredbe br. 207/2009.

109

Druga okolnost koju je žalbeno vijeće uzelo u obzir jest način na koji je osoba A. upotrebljavala sporni žig. U točkama 36. i 43. pobijane odluke žalbeno je vijeće utvrdilo da je osoba A., s jedne strane, navela da ne želi sama upotrebljavati sporni žig i da nije mogla navesti imena kupaca koji su pokazali interes za taj žig te, s druge strane, od intervenijenta zahtijevala da plati 75000 eura. Ono je iz toga zaključilo da je taj zahtjev za plaćanje bio jedina mogućnost za iskorištavanje spornog žiga. Žalbeno vijeće smatra da iznos zahtijevanog plaćanja treba razmotriti s obzirom na pristojbe za prijavu koje su ukupno plaćene za sporni žig.

110

Tužitelj smatra da su ta razmatranja žalbenog vijeća pogrešna.

111

Kao prvo, tužitelj iznosi prigovor protiv razmatranja žalbenog vijeća o gospodarskom iskorištavanju spornog žiga. Osporava da je osoba A. u okviru postupka povodom prigovora zahtijevala novčanu naknadu. Navodi da je osoba A., kako bi zaštitila svoja prava i kako ne bi ostavila dojam neaktivnosti, tek nakon što postupak povodom prigovora završio u njezinu korist od intervenijenta zahtijevala obustavu daljnjih radnji. Tvrdi da je osoba A. tek nakon što je intervenijent ponudio otkup spornog žiga za 15000 eura zahtijevala iznos od 75000 eura. Navodi da nije tiho i potajice čekao da intervenijent počne upotrebljavati žig LUCEA LED za svoje proizvode niti je čekao da intervenijent taj žig dulje upotrebljava za svoje proizvode kako bi ga tužio radi naknade štete. Stoga smatra netočnom tvrdnju da je registracija spornog žiga imala za cilj jedino iznudu novca od protivne stranke. Usto tvrdi da drugi predmeti koje je spomenulo žalbeno vijeće i koji se odnose na žigove koji se mogu pripisati osobi A. predstavljaju upravne postupke koji su pokrenuti samo radi očuvanja područja zaštite pravâ žiga čiji su nositelji osoba A. ili njezina društva. Navodi da se ne radi o građanskim postupcima niti su od drugih stranaka zahtijevana bilo kakva plaćanja.

112

OHIM i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

113

U tom pogledu treba utvrditi da tužitelj ne iznosi nijedan argument kojim bi pokazao pogrešku u ocjeni koja je utjecala na utvrđenje žalbenog vijeća da osoba A. nije namjeravala sama upotrebljavati sporni žig i da nije bilo naznaka da je bilo koja treća osoba pokazala interes za sporni žig. Tužitelj osobito ne navodi uporište koje bi išlo u prilog tome da su uzastopne prijave nacionalnih žigova LUCEO u godinama prije prijave žiga Europske unije LUCEA LED pobudile interes trećih osoba. Stoga treba utvrditi da tužitelj ne može pružiti zadovoljavajuće objašnjenje za to da je osoba A. sporni žig htjela upotrijebiti za nešto drugo osim za podnošenje prigovora protiv prijava istovjetnih ili sličnih znakova, kakva je bila ona koju je podnio intervenijent.

114

Osim toga, zaključak žalbenog vijeća o gospodarskom iskorištavanju spornog žiga ne može se dovesti u pitanje ni argumentacijom da je osoba A. tek nakon što je uspjela u postupku povodom prigovora zahtijevala plaćanje od intervenijenta ni argumentacijom da nije duže čekala prije nego što je istaknula svoja prava. U tom pogledu osobito treba uputiti na to da je okolnost da je osoba A. uspjela u postupku povodom prigovora ojačala njezin položaj u pregovorima s intervenijentom o financijskom sporazumu.

115

Nadalje, u pogledu argumentacije o drugim žigovima treba utvrditi da tužitelj nije objasnio kako je osoba A. namjeravala te žigove upotrijebiti za nešto drugo osim za podnošenje prigovora protiv prijava istovjetnih ili sličnih znakova, kakva je bila ona koju je podnio intervenijent, i za izvlačenje gospodarske koristi iz te mogućnosti blokiranja. Naime, tužitelj ne iznosi nijedan argument koji bi išao u prilog pretpostavci da je osoba A. imala namjeru sama upotrebljavati te žigove ili da su treće osobe pokazale interes za njih. Taj se zaključak ne dovodi u pitanje činjenicom da se u predmetima na koje se pozvalo žalbeno vijeće radi o postupcima povodom prigovora. Naime, način postupanja osobe A. prilikom sporne prijave pokazuje da je u slučaju svojeg uspjeha u postupku povodom prigovora bila spremna pokretati postupke opomene zbog upotrebe istovjetnih ili sličnih znakova i započinjati pregovore.

116

Stoga sve prigovore protiv razmatranja žalbenog vijeća o gospodarskom iskorištavanju spornog žiga treba odbiti.

117

Kao drugo, tužitelj ističe da prijave nacionalnih žigova, suprotno utvrđenjima žalbenog vijeća, nisu bile besplatne. Tvrdi da je u Austriji, neovisno o tome je li žig kasnije registriran ili nije, nastajala obveza plaćanja pristojbi za isprave. Navodi da je osoba A. različitim uredima za žigove ukupno platila pristojbe u šesteroznamenkastom iznosu za razne registracije žigova, ali i za žigove za koje postupak nije nastavljen do registracije.

118

OHIM i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

119

Kao prvo, u tom pogledu treba utvrditi da tužitelj nije pružio nijedan konkretan dokaz za te iznose koje je platio za prijave njemačkih žigova.

120

Kao drugo, u pogledu pristojbi plaćenih za prijave austrijskih žigova treba utvrditi da je žalbeno vijeće u točki 40. pobijane odluke priznalo da u Austriji predajom službenog obrasca nastaje obveza plaćanja pristojbe za isprave. Stoga se, suprotno mišljenju tužitelja, iz pobijane odluke ne može zaključiti da je žalbeno vijeće pretpostavilo da za prijave austrijskih žigova nisu plaćene takve pristojbe.

121

Taj se zaključak ne dovodi u pitanje okolnošću da je žalbeno vijeće u točki 21. pobijane odluke naglasilo „besplatnu” narav strategije prijave koju je slijedila osoba A. Naime, to utvrđenje žalbenog vijeća mora se čitati u vezi s njegovim utvrđenjem u točki 40. pobijane odluke, u kojoj je priznalo da za prijave austrijskih žigova nastaje obveza plaćanja pristojbi za isprave. Upućivanjem na „besplatnu” narav strategije koju je slijedila osoba A. žalbeno vijeće htjelo je samo dokazati da joj je strategija zloporabe prijave koju je slijedila omogućila da izbjegne plaćanja pristojbi za prijavu njemačkih i austrijskih žigova jer u skladu sa zakonodavstvom u tim dvjema državama članicama nije bilo potrebno plaćati te pristojbe prilikom prijave.

122

U tom kontekstu treba uputiti i na to da sam tužitelj priznaje da je zbog neplaćanja pristojbi za prijavu za njemačke i austrijske žigove mogao smanjiti troškove svoje strategije prijave. Međutim, to upravo potvrđuje zaključke koje je izvelo žalbeno vijeće. Naime, budući da su osoba A. i s njom povezana društva prijavljivali žig Europske unije samo kad bi treća osoba prijavljivala istovjetan ili sličan žig Europske unije, dok su se kad to nije bio slučaj ograničavali samo na uzastopno nizanje prijava njemačkih i austrijskih žigova bez plaćanja pristojbi za prijavu, mogli su minimalizirati troškove koji proizlaze iz takve strategije prijave te istovremeno zaobići šestomjesečni rok za razmišljanje u skladu s člankom 29. Uredbe br. 207/2009 i razdoblje počeka u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) te uredbe. Tako osoba A. u pogledu spornog žiga nije platila pristojbu za prijavu za deset prijava njemačkih i austrijskih žigova, a tek nakon što je intervenijent prijavio žig Europske unije LUCEA LED, plaćena je pristojba za prijavu u okviru sporne prijave.

123

Kao treće, argumentacijom tužitelja o ukupnom iznosu pristojbi koji je platila osoba A. ne može se pokazati pogreška u ocjeni koja bi utjecala na razmatranja žalbenog vijeća o gospodarskom iskorištavanju spornog žiga.

124

S jedne je strane tužitelj, čak i nakon što ga je Opći sud pozvao da dostavi dokaze da je osoba A. „ukupno platila visoki šesteroznamenkasti iznos”, dostavio samo kopiju odredaba Zakona o pristojbama iz 1957. u verziji od 11. studenoga 2011. (BGBl. 267/1957) te u tom pogledu naveo da se više ne može točno utvrditi konkretan iznos plaćenih pristojbi za isprave zato što se više ne može pronaći knjigovodstvena dokumentacija predmetnih društava.

125

S druge strane, čak i da je za sve registracije ili prijave žigova koje su pokrenuli osoba A. ili s njom povezana društva plaćen šesteroznamenkasti ukupni iznos različitim uredima za žigove, tom se okolnošću nikako ne bi mogla dokazati pogreška u ocjeni koja bi utjecala na razmatranja žalbenog vijeća da je postojala strategija prijave kojom se nastojalo blokirati prijave istovjetnih ili sličnih žigova koje su podnosile treće osobe. Naime, gospodarska uspješnost takve strategije prijave ovisi, kao prvo, o mogućnosti minimalizacije troškova koji nastaju stvaranjem mogućnosti blokiranja prije nego što se pojavi konflikt s prijavom koju je podnijela treća osoba i, kao drugo, o tome da se ostvare prihodi koji premašuju troškove koji će nastati u okviru takvog konflikta. Strategija prijave koju je slijedila osoba A. imala je za cilj ograničiti troškove za pripremne prijave, za koje nisu plaćene pristojbe za prijavu, dok je osoba A. samo za sporni žig zahtijevala od intervenijenta da plati 75000 eura, tj. peteroznamenkasti ukupni iznos.

126

Stoga se nijednim od argumenata koje je iznio tužitelj ne može pokazati da je netočno utvrđenje žalbenog vijeća da se jedina mogućnost za iskorištavanje žiga sastojala u tome da se upotrijebi za podnošenje prigovora protiv prijava istovjetnih ili sličnih žigova te da se iz tih prigovora izvuče gospodarska korist.

127

Treća okolnost koju je žalbeno vijeće uzelo u obzir jest nepostojanje transparentnosti strategije prijave koju je slijedila osoba A. Tako je u točki 21. pobijane odluke uputilo na netransparentnost prijava žigova koji se mogu pripisati osobi A. te je pretpostavilo da je njezinom strategijom „stvorena zbrka na razini prava intelektualnog vlasništva koja je nerješiva za treće osobe”. U točki 51. pobijane odluke žalbeno vijeće utvrdilo je da je sporna prijava podnesena u okolnostima koje su netransparentne za treće osobe i u suprotnosti s temeljnom strukturom prava žigova, koja se sastoji od osiguravanja pravne sigurnosti za treće osobe putem javno dostupnih prava intelektualnog vlasništva.

128

Tužitelj smatra da su ta razmatranja žalbenog vijeća pogrešna.

129

Kao prvo, tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće pretpostavilo postojanje „zamke prava prvenstva” jer je pretpostavilo da su prijave nacionalnih žigova bile prikrivene i da ih treće osobe nisu mogle pronaći. Smatra da je žalbeno vijeće upotrebom izraza „zamka prava prvenstva” prekršilo načelo da za određivanje prava prvenstva odnosno senioriteta nije presudan trenutak moguće kasnije registracije, nego trenutak prijave. Osim toga, tvrdi da uopće nije postojala „zamka prava prvenstva”. Kao prvo, navodi da su prijavljeni nacionalni žigovi bili upisani u javne i slobodno dostupne baze podataka na internetu. Tvrdi da su se stoga mogli pronaći besplatno i uz minimalan trud. Navodi da se osoba A. svjesno odlučila za prijavu njemačkih i austrijskih žigova kako bi osigurala njihovo objavljivanje i kako bi raspoložive žigove učinila vidljivima za potencijalno zainteresirane osobe. Tvrdi da je stoga intervenijent znao ili barem morao znati za prijavu austrijskog žiga LUCEO koja je podnesena 16. ožujka 2009. U pogledu prigovora žalbenog vijeća zbog nedostatka transparentnosti jer je tužitelj tijekom jednog desetljeća nastupao pod različitim tvrtkama i jer su neke žigove tijekom tog razdoblja držala različita društva, tužitelj ta utvrđenja smatra nevažnima i usto pogrešnima.

130

OHIM i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

131

Kao prvo, u pogledu argumentacije tužitelja da je žalbeno vijeće pretpostavilo da treće osobe kao što je intervenijent nisu mogle pronaći prijave njemačkih i austrijskih žigova LUCEO dovoljno je uputiti na to da je žalbeno vijeće u točki 42. pobijane odluke objasnilo da utvrđenje zle vjere društva Copernicus ne ovisi o tome je li postojala „neprepoznatljiva zamka prava prvenstva” ili nije. Stoga se pobijana odluka, suprotno argumentaciji tužitelja, ne temelji na razmatranju da treće osobe nisu mogle pronaći prijave njemačkih ili austrijskih žigova LUCEO.

132

Kao drugo, mora se ispitati može li se argumentacijom tužitelja pokazati da je pogrešno razmatranje žalbenog vijeća da je strategija prijave koju je slijedila osoba A. bila netransparentna.

133

U tom pogledu tužitelj smatra da žalbeno vijeće nije smjelo uzeti u obzir da su prijave žigova koje se mogu pripisati osobi A. postupno prenošene na različita društva koja su s njom povezana.

134

U tom pogledu treba utvrditi da je točno da tužitelj s pravom argumentira da identifikacija nositelja žiga na kojoj se temelji ili može temeljiti prigovor ne utječe na pitanje postoji li među dvama žigovima rizik od zamjene.

135

Međutim, suprotno argumentaciji tužitelja, to ne znači da u okolnostima opisanima u prethodnim točkama 38. i 39. uzastopni prijenosi prava na žig na različita društva ne bi bila primjerena za to da se strategija zloporabe prijave koju je slijedila osoba A. učini slabije prepoznatljivom za treće osobe. Naime, prijenosima je postalo manje očito da je jedna jedina osoba, tj. osoba A., s pomoću različitih društava organizirala višestruke prijave žigova i da situacija koja je nastala u ovom predmetu nije posljedica slučajnosti, nego rezultat strategije zloporabe prijava koja se temeljila na uzastopnom nizu prijava njemačkih i austrijskih žigova.

136

To se razmatranje ne dovodi u pitanje argumentacijom tužitelja da su podnositelj prijave i EUIPO mogli saznati da se svi ti postupci povodom prigovora mogu pripisati osobi A. jer je u bazama podataka ureda za žigove on uvijek naveden kao zastupnik tih društava. Naime, čak i da je to bilo moguće u svim predmetima u kojima su se žigovi ili prijave žigova, uključujući prijave koje su opozvane zbog neplaćanja pristojbe, mogli pripisati osobi A., to ne bi promijenilo ništa u ocjeni da je uslijed prijenosâ, barem na prvi pogled, manje jasno izašlo na vidjelo da su predmetni postupci povodom prigovora izraz strategije zloporabe prijava koju je slijedila jedna osoba.

137

Osim toga, u tom kontekstu treba uputiti na to da tužitelj, unatoč tome što ga je Opći sud pozvao da navede razloge zbog kojih je došlo do uzastopnih prijenosa, nije iznio nikakvu konkretnu argumentaciju u tom pogledu, nego je samo apstraktno izjavio da su provedeni iz unutarnjih, mikroekonomskih i administrativnih razloga društva.

138

S obzirom na to, žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni kad je uzastopne prijenose i prijave žigova uzelo u obzir kao čimbenik koji je negativno utjecao na transparentnost postupanja osobe A. i s njom povezanih društava.

139

Kao treće, u pogledu argumentacije da je intervenijent mogao pronaći prijave nacionalnih žigova LUCEO treba utvrditi da je žalbeno vijeće s pravom uputilo na to da je zbog naizmjenične prijave njemačkih i austrijskih žigova te zbog neplaćanja njihovih pristojbi za prijavu način postupanja osobe A. bio manje transparentan za treće osobe. Naime, točno je da je treća osoba u slučaju nailaska na prijavu njemačkog ili austrijskog žiga za koji nije plaćena pristojba za prijavu mogla računati s tim da će se ta prijava još platiti i da će se žig registrirati. Međutim, nije mogla racionalno računati da se ta pristojba neće platiti i da će se neposredno prije isteka šestomjesečnog roka za razmišljanje u skladu s člankom 29. Uredbe br. 207/2009 podnijeti prijava za drugi nacionalni žig LUCEO u drugoj državi članici jer je takvo postupanje iz razloga navedenih u točkama 51. i 52. ove presude u suprotnosti sa smislom i svrhom te uredbe.

140

Kao četvrto, u pogledu argumentacije da je žalbeno vijeće prekršilo načelo da za određivanje prava prvenstva, odnosno senioriteta, nije presudan trenutak moguće kasnije registracije, nego trenutak prijave,dovoljno je utvrđenje da je žalbeno vijeće samo ispitalo je li Copernicus u trenutku sporne prijave postupao u zloj vjeri, kako je predviđeno člankom 52. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009. Stoga se, suprotno argumentaciji tužitelja, žalbeno vijeće nije oslanjalo na trenutak moguće kasnije registracije.

141

S obzirom na prethodna razmatranja treba zaključiti da se argumentacijom tužitelja ne može pokazati da je pogreška u ocjeni sadržana u razmatranjima žalbenog vijeća da je zbog uzastopnih prijenosa i uzastopnih prijava žigova, naizmjenične prijave njemačkih i austrijskih žigova te neplaćanja odgovarajućih pristojbi za prijavu strategija zloporabe prijave koju je slijedila osoba A. bila manje transparentna za treće osobe.

142

Kao drugo, tužitelj iznosi prigovor protiv daljnjih razmatranja žalbenog vijeća o nedostatku transparentnosti strategije prijave koju je slijedila osoba A., koja se odnose na pružanje dokaza potrebnih za zahtijevanje prava prvenstva i senioriteta te na dostupnost spisa o prijavi njemačkih žigova. U tom kontekstu također tvrdi da je povrijeđen članak 75. druga rečenica Uredbe br. 207/2009 jer mu žalbeno vijeće nije pružilo priliku da se o tome očituje. Stoga se ti argumenti ispituju u nastavku u točkama 152. do 156.

143

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, treba ispitati argumentaciju tužitelja da žalbeno vijeće nije bilo ovlašteno izvesti zaključak da, s obzirom na okolnosti u kojima je podnesena sporna prijava, treba pretpostaviti da je Copernicus postupao u zloj vjeri.

144

U tom pogledu treba podsjetiti na to da tužitelj, kako je navedeno u prethodnim točkama 37. do 108., nije iznio nijedan argument kojim bi se moglo dovesti u sumnju utvrđenje žalbenog vijeća da je prijava koju je podnio Copernicus bila dio strategije zloporabe prijave, koja se sastojala od uzastopnog nizanja prijava nacionalnih žigova i imala za cilj pružiti osobi A. mogućnost blokiranja, koju je ona upotrebljavala za podnošenje prigovora protiv mogućih prijava istovjetnih ili sličnih znakova koje podnesu treće osobe i pritom zahtijevala pravo prvenstva za prijavu žiga Europske unije. Kao drugo, nijednim od argumenata tužitelja ne može se dovesti u pitanje razmatranje žalbenog vijeća da takvo postupanje nije u skladu s ciljevima Uredbe br. 207/2009 jer se njime nastojao zaobići šestomjesečni rok za razmišljanje u skladu s člankom 29. te uredbe i petogodišnje razdoblje počeka u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) te uredbe. Kao treće, kao što proizlazi iz prethodnih točaka 109. do 126., tužitelj nije iznio nijedan argument kojim bi se moglo osporiti utvrđenje žalbenog vijeća da je Copernicus namjeravao iskoristiti sporni žig podnošenjem prigovora protiv prijava kao što su one koje je podnio intervenijent i iz tog prigovora izvlačiti gospodarsku korist. Kao četvrto, kao što je prikazano u prethodnim točkama 127. do 141., argumentacijom tužitelja ne može se dovesti u sumnju točnost utvrđenja žalbenog vijeća da je zbog određenih elemenata, tj. uzastopnih prijenosa žigova i uzastopnih prijava žigova na različita društva, naizmjenične prijave njemačkih i austrijskih žigova te neplaćanja pristojbi za prijavu, strategija zloporabe prijave koju je slijedila osoba A. bila manje očita za treće osobe.

145

Iz tih elemenata samih po sebi može se zaključiti da je Copernicus prilikom sporne prijave postupao u zloj vjeri. Naime, kao što je žalbeno vijeće u točki 21. pobijane odluke s pravom pretpostavilo, zla vjera postoji osobito kad prijave žigova odstupaju od izvorne svrhe te se podnose špekulativno ili samo radi ostvarivanja novčane naknade. S obzirom na okolnosti ovog slučaja žalbeno vijeće s pravom je zaključilo da je uzastopni niz prijava njemačkih i austrijskih žigova LUCEO koje je organizirala osoba A. imao za cilj pružiti osobi A. mogućnost blokiranja, koju je ona upotrebljavala za zahtijevanje prava prvenstva za prijavu žiga Europske unije kad bi treća osoba podnijela prijavu za istovjetan ili sličan žig Europske unije. Tako Copernicus svojom prijavom spornog žiga nije namjeravao upotrijebiti bitnu funkciju spornog žiga, tj. jamstvo potrošaču ili krajnjem korisniku u pogledu istovjetnosti porijekla proizvoda ili usluge koju označuje taj žig, tako što mu omogućuje razlikovanje tog proizvoda ili usluge od proizvoda ili usluga drugog porijekla, a da pritom ne dođe u zabludu (vidjeti t. 29. ove presude), nego ju je htio upotrijebiti za sprječavanje registracije žiga LUCEA LED za koji je prijavu podnio intervenijent i za izvlačenje gospodarske koristi iz svoje mogućnosti blokiranja.

146

Argumentacijom tužitelja taj se zaključak ne može dovesti u pitanje.

147

Kao prvo, tužitelj ističe da Copernicus nije htio intervenijenta spriječiti u upotrebi žiga koji je on već upotrebljavao. U tom pogledu treba uputiti na to da je točno da bi postojanje takve namjere bilo jedan od elemenata koji bi upućivao na postojanje zle vjere u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009. Međutim, suprotno mišljenju tužitelja, nepostojanje takve namjere nije zapreka za utvrđivanje zle namjere podnositelja prijave (vidjeti u tom pogledu presudu od 14. veljače 2012., BIGAB, T‑33/11, EU:T:2012:77, t. 20.). Stoga tu argumentaciju treba odbiti.

148

Kao drugo, tužitelj ističe da u ovom slučaju nije postojala zamka prava prvenstva koju treće osobe ne mogu prepoznati. U tom je pogledu dovoljno uputiti na to da je, kao što je navedeno u točkama 131. te 143. do 145. ove presude, žalbeno vijeće u okolnostima ovog slučaja moglo doći do zaključka da je Copernicus postupao u zloj vjeri i u slučaju da trećoj osobi ne bi bilo nemoguće pronaći prijave nacionalnih žigova.

149

Kao treće, tužitelj argumentira da je prijava austrijskog žiga LUCEO koja je podnesena 16. ožujka 2009. već predstavljala ojačani pravni položaj i da je postojao opravdani interes društva Copernicus da prijavi sporni žig i da, oslanjajući se na prijavu podnesenu 16. ožujka 2009., unutar razdoblja prvenstva zahtijeva pravo prvenstva.

150

U tom pogledu, s jedne strane, treba uputiti na to da se za strategiju prijave u koju se uklapala sporna prijava može zbog razloga navedenih u točkama 49. do 52. ove presude ocijeniti da nije u skladu sa smislom i svrhom Uredbe br. 207/2009.

151

S druge strane, u pogledu iskaza tužitelja kojim u biti tvrdi da je postupao u okviru pravila predviđenih Uredbom br. 207/2009 treba utvrditi da je člankom 52. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009 predviđeno da se žig Europske unije proglašava ništavim kad je podnositelj prijave postupao u zloj vjeri kada je podnosio prijavu žiga, čime se nijansira primjena pravila na koja se poziva tužitelj.

152

U tom je pogledu žalbeno vijeće s obzirom na okolnosti sažete u točki 144. ove presude moglo doći do zaključka da je prilikom podnošenja sporne prijave Copernicus postupao u zloj vjeri.

153

Stoga se zaključak žalbenog vijeća o zloj vjeri društva Copernicus može potvrditi već na osnovi okolnosti navedenih u točki 144. ove presude.

154

Stoga argumentaciju tužitelja navedenu u točki 142. ove presude kojom želi osporiti druga razmatranja žalbenog vijeća o nedostatku transparentnosti strategije zloporabe prijave koju je slijedila osoba A. treba odbiti kao nevažnu. Tako se, kao prvo, tom argumentacijom netočnim želi prikazati razmatranje žalbenog vijeća sadržano u točkama 23. i 24. pobijane odluke prema kojem je prilikom utvrđivanja zle vjere društva trebalo uzeti u obzir da Copernicus nije pružio potrebne dokaze za zahtijevanje prava prvenstva te da je već okolnost da spis sporne prijave još uvijek nije sadržavao dokumente iz kojih bi se moglo ispitati je li zahtijevanje prava prvenstva bilo opravdano predstavljala sastavnicu strategije prikrivanja i namjerne netransparentnosti. Kao drugo, tom se argumentacijom želi netočnim prikazati razmatranje sadržano u točki 47. pobijane odluke prema kojem je nepostojanje transparentnosti u pogledu zahtijevanja prava prvenstva nastalo, među ostalim, iz okolnosti da spisi o prijavama njemačkih žigova nisu više bili dostupni. Međutim, s obzirom na prethodna izlaganja u točkama 143. do 153. treba utvrditi da bi se zaključak žalbenog vijeća o zloj vjeri društva Copernicus morao potvrditi čak i kad bi se tom argumentacijom tužitelja moglo pokazati da razmatranja žalbenog vijeća sadržavaju pogreške u ocjeni.

155

Stoga kao nevažnu treba odbiti i argumentaciju tužitelja da je žalbeno vijeće prekršilo članak 75. drugu rečenicu Uredbe br. 207/2009 time što nije ni društvu Copernicus ni kasnijim nositeljima spornog žiga omogućilo da se očituju o dostupnosti spisa o prijavama njemačkih žigova.

156

Stoga treba odbiti i argumentaciju kojom se žele osporiti utvrđenja žalbenog vijeća o okolnostima u kojima je podnesena sporna prijava i argumentaciju koja je usmjerena protiv zaključka žalbenog vijeća u pogledu zle vjere društva Copernicus.

157

Osim toga, tužitelj smatra da je žalbeno vijeće moralo u većoj mjeri uzeti u obzir zlu vjeru intervenijenta i njegova odvjetnika. U tom pogledu tužitelj u biti tvrdi da je odvjetnik intervenijenta prije bio poslovni partner osobe A. i da je stoga bio upoznat s njezinim poslovnim modelom. Tvrdi da je sam intervenijent postupao u zloj vjeri time što je prijavio žig Europske unije LUCEA LED, iako je znao za prijavu austrijskog žiga LUCEO podnesenu 16. ožujka 2009. S obzirom na odnos između osobe A. i odvjetnika tužitelja žalbeno vijeće moralo je kritički preispitati tvrdnje intervenijenta.

158

Najprije treba uputiti na to da se iz točaka 17. i 18. pobijane odluke, u skladu s kojima odnos između osobe A. i odvjetnika intervenijenta ne predstavlja razlog za nedopuštenost žalbe intervenijenta pred EUIPO‑om, može zaključiti da je žalbeno vijeće uzelo u obzir argumentaciju tužitelja o tom odnosu.

159

U pogledu argumentacije tužitelja da žalbeno vijeće u ovom predmetu nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir zlu vjeru intervenijenta treba utvrditi da je točno da bi se zla vjera intervenijenta, ako se dokaže, morala uzeti u obzir u okviru postupka radi proglašenja ništavim žiga čiji je nositelj intervenijent, tj. žiga LUCEA LED. Međutim, u predmetnom postupku, u kojem se radi o spornom žigu LUCEO i u kojem je žalbeno vijeće utvrdilo da je Copernicus prilikom sporne prijave postupao u zloj vjeri, mogućom zlom vjerom intervenijenta ne bi se mogla pokazati pogreška koja je utjecala na zaključak žalbenog vijeća da je proglašenje spornog žiga ništavim opravdano. Naime, kao što je žalbeno vijeće u točki 22. pobijane odluke točno navelo, smatranje zle vjere razlogom ništavosti temelji se na javnom interesu i stoga ne može ovisiti o zloj vjeri osobe koja zahtijeva proglašenje žiga ništavim.

160

U svakom slučaju tužitelj nije iznio detaljnije argumente o „povlaštenim informacijama” odvjetnika intervenijenta koje je intervenijent mogao iskoristiti na nepošten način. Naime, s obzirom na strategiju zloporabe prijave koju je slijedila osoba A. (vidjeti t. 49. do 52. ove presude) odvjetnik intervenijenta nije bio obvezan odbiti svojoj stranci pomoć prilikom prijave žiga koji bi mogao doći u konflikt sa znakom koji je bio predmet te strategije prijave.

161

U pogledu prigovora da je žalbeno vijeće moralo kritički preispitati tvrdnje intervenijenta treba uputiti na to da iz ispitivanja argumentacije tužitelja, uz pridržaj njegove argumentacije koja nije ispitana zato što je nevažna (vidjeti t. 154. i 155. ove presude), nije vidljivo da je žalbeno vijeće prekršilo obvezu ispitivanja činjenica po službenoj dužnosti u skladu s člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 ili načelo dobre uprave. Osim toga, taj prigovor treba odbaciti u skladu s člankom 44. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. jer tužitelj nije naveo na koja se razmatranja žalbenog vijeća prigovor odnosi.

162

Stoga treba odbiti i argumentaciju tužitelja da je žalbeno vijeće moralo u većoj mjeri uzeti u obzir zlu vjeru intervenijenta i njegova odvjetnika. Stoga treba odbiti cjelokupnu argumentaciju u pogledu obrazloženja zahtjeva za ukidanje pobijane odluke.

163

S obzirom na prethodno navedeno, tužbu treba u cijelosti odbiti bez potrebe za odlučivanjem o njezinoj dopuštenosti.

164

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu, u skladu za zahtjevima EUIPO‑a i intervenijenta, naložiti snošenje troškova postupka.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje: