Stranke
Osnova
Operativni dio

Stranke

U predmetu F‑31/14,

povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a,

Philippe Colart, dužnosnik Europskog parlamenta, sa stalnom adresom u Bastogneu (Belgija), i drugi tužitelji čija su imena navedena u prilogu, koje zastupa A. Salerno, avocat ,

tužitelji,

protiv

Europskog parlamenta, koji zastupaju O. Caisou‑Rousseau i S. Alves, u svojstvu agenata,

tuženika,

SLUŽBENIČKI SUD

(drugo vijeće),

u sastavu: M. I. Rofes i Pujol, predsjednica, K. Bradley i J. Svenningsen (izvjestitelj), suci,

tajnik: X. Lopez Bancalari, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 30. rujna 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

Osnova

1. Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 29. ožujka 2014. P. Colart i drugi tužitelji čija se imena nalaze u prilogu zahtijevaju poništenje rezultata izbora za odbor osoblja u Europskom parlamentu, kako ih je izborno povjerenstvo objavilo i dostavilo 28. studenoga 2013. i potvrdilo nakon odbijanja njihova prigovora.

Pravni okvir

Pravilnik o osoblju

2. Članak 9. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije u verziji primjenjivoj na spor (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) određuje:

„1. Uspostavljaju se

a) u svakoj instituciji:

– odbor osoblja, koji može biti podijeljen u ogranke prema mjestu zaposlenja;

[…]

koji obavlja […] dužnosti koje su [mu] dodijeljene ovim Pravilnikom o osoblju.

2. Sastav i način rada t[og] tijela utvrđuje svaka institucija u skladu s odredbama Priloga II. [Pravilniku o osoblju].

[…]“

3. Članak 1. stavak 2. Priloga II. Pravilniku o osoblju predviđa:

„Uvjeti za izbor u odbor osoblja koji nije podijeljen u lokalne ogranke, ili za izbor u jedan od lokalnih ogranaka ako je odbor osoblja tako podijeljen, utvrđuju se na glavnoj skupštini dužnosnika institucije koji rade u dotičnom mjestu rada. Međutim, institucija može odlučiti da se pri utvrđivanju uvjeta za izbor moraju poštovati želje koje je osoblje institucije izrazilo na referendumu […]“

Uredba o zastupanju osoblja u Parlamentu

4. U skladu s Prilogom II. Pravilniku o osoblju, odbor osoblja u Parlamentu 6. veljače 2012. donio je Uredbu o zastupanju osoblja (u daljnjem tekstu: UZP), koju je 4. travnja 2012. osoblje te institucije usvojilo na referendumu.

5. Članak 8. stavci 1. i 2. UZP‑a predviđa:

„1. Glavna skupština [osoblja, sastavljena od svih birača odbora osoblja,] na zajednički prijedlog lista s najmanje jednim izabranim članom odbora osoblja kojem prestaje mandat, imenuje najmanje jednog stalnog člana izbornog povjerenstva i tri zamjenska člana izbornog povjerenstva po listi koju su odabrali birači.

2. Stalni i zamjenski članovi izbornog povjerenstva ne mogu biti članovi odbora osoblja niti kandidati za izbore za odbor osoblja. […]“

6. Sukladno članku 20. stavcima 1. i 2. UZP‑a, „[izborno] povjerenstvo sastoji se od stalnih članova“ i „odgovorno je za organizaciju i odvijanje izbora za odbor osoblja i drugih izbora te referenduma i savjetovanja organiziranih u skladu s ovom uredbom“.

7. Članak 26. UZP‑a određuje:

„1. Izborne radnje organizira izborno povjerenstvo.

2. Izborno povjerenstvo ima na raspolaganju rok od najmanje [40] radnih dana za organizaciju izbora.

3. Na zahtjev izbornog povjerenstva, glavni tajnik [Parlamenta] može odrediti dva promatrača, od čega jednog iz pravne službe, koji prisustvuju sastancima izbornog povjerenstva o izborima za odbor osoblja.“

8. Članak 39. UZP‑a predviđa:

„1. Nakon prebrojavanja glasova, izborno povjerenstvo utvrđuje i objavljuje popis izabranih.

2. Neizabrani kandidati sa svake liste navode se u zapisniku prema redoslijedu broja glasova koje su dobili.

3. Izborno povjerenstvo sastavlja zapisnik izbornih radnji u roku od najviše [25] radnih dana nakon objave popisa izabranih, nakon što je postupilo po eventualnim prigovorima predviđenima u članku 42. ove uredbe.

4. Izborno povjerenstvo šalje primjerak zapisnika i popisa izabranih glavnom tajniku [Parlamenta] kao i najstarijem izabranom članu te ga objavljuje na intranetu izbornog povjerenstva.“

9. Sukladno članku 41. UZP‑a:

„Osim Suda Europske unije povodom tužbe, izborno povjerenstvo jedino je nadležno za rješavanje svih sporova i žalbi u vezi s organizacijom izbora za odbor osoblja. Žalbe se moraju podnijeti izbornom povjerenstvu u pisanom obliku u roku od 10 radnih dana od dostave odluke ili nepovoljnog akta. Izborno povjerenstvo odgovara na žalbe u roku od deset radnih dana od dana primitka.“

10. Članak 42. UZP‑a određuje:

„Žalbe koje se odnose na odvijanje izbornih radnji moraju se u pisanom obliku podnijeti izbornom povjerenstvu u roku od 10 radnih dana od objave popisa izabranih. Izborno povjerenstvo na te žalbe odgovara u roku od 10 radnih dana od dana primitka.“

11. Sukladno članku 45. UZP‑a, izmjene UZP‑a predlaže odbor osoblja ili se predlažu zahtjevom koji je potpisalo najmanje 200 birača, a ako glavna skupština odobri prijedloge, birači o njima glasuju na referendumu u roku od 20 radnih dana.

12. Članak 47. UZP‑a pojašnjava da se „preslika [ove] uredbe, podnesena glavnom tajniku Parlamenta 20. lipnja 2012. […], šalje predsjedniku i predsjedništvu Parlamenta […]“.

Činjenice iz kojih proizlazi spor

13. Tužitelji su u 2013. bili članovi sindikata „Solidarité pour les agents et fonctionnaires européens“ (u daljnjem tekstu: SAFE). P. Colart i P. Vienne bili su, konkretno, njegov predsjednik odnosno tajnik za politička pitanja.

14. Nakon održavanja izvanredne opće skupštine članova SAFE‑a, došlo je do unutarnjeg spora u sindikatu kad je riječ o sastavu njegova izvršnog odbora jer je devetero članova SAFE‑a pod vodstvom P. Colarta (u daljnjem tekstu: Colart i drugi) na istom temelju kao i druga skupina članova SAFE‑a pod vodstvom g. Ciuffrede polagalo pravo na to da budu legitimni predstavnici tog sindikata. Te dvije skupine članova SAFE‑a sporile su se o pitanju pristupa spremniku elektroničke pošte koji je Parlament stavio na raspolaganje SAFE‑u, i to i pred sudom Unije (vidjeti rješenje Colart i dr./Parlament, F‑87/13, EU:F:2014:53) i pred luksemburškim sudovima.

15. Imajući u vidu izbore za odbor osoblja Parlamenta, koji su bili planirani za jesen 2013., Colart i drugi na kraju su odlučili da se neće predstaviti pod imenom „SAFE“ sve dok se ne razriješi spor s drugom skupinom članova SAFE‑a, koju je u konačnici vodio g. Guccione (u daljnjem tekstu: Guccione i drugi). Stoga su Colart i drugi 20. rujna 2013. izbornom povjerenstvu podnijeli listu za navedene izbore pod nazivom „SAFETY“ (u daljnjem tekstu: lista SAFETY), upozorivši istodobno izborno povjerenstvo elektroničkom poštom upućenom njegovu predsjedniku o posljedicama eventualne prema njihovu mišljenju nepravilne i prijevarne upotrebe naziva „SAFE“ kandidata pod vodstvom g. Guccionea (u daljnjem tekstu: lista SAFE). Prema tužiteljima, Colart i drugi zauzeli su „oprezan i razuman stav, u biti s ciljem izbjegavanja ,oskvrnuća’ demokratskog procesa izbora podnošenjem izbornom povjerenstvu dviju lista koje obje istodobno polažu pravo na [legitimnu] uporabu naziva ,SAFE’, uz [posljedični] rizik vođenja brojnih sudskih postupaka koji mogu znatno narušiti plan izvođenja izbornih radnji“.

16. Nakon što je izborno povjerenstvo 25. rujna 2013. objavilo liste kandidata za izbore za odbor osoblja, Colart i drugi poslali su elektroničku poštu Guccioneu i drugima, koji su bili kandidati na listi SAFE, kako bi ih obavijestili o tome da su oni nositelji logotipa „SAFE“, registriranog pri Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), i da će, prema tome, ako Guccione i drugi budu rabili taj logotip, Colart i drugi protiv njih pokrenuti sudski postupak kako bi ishodili naknadu štete povezane s tom nezakonitom upotrebom.

17. Dana 10. listopada 2013. Parlament je Colartu i drugima stavio na raspolaganje spremnik elektroničke pošte pod nazivom „SAFETY“.

18. Prvi krug glasovanja na izborima za odbor osoblja održao se od 14. do 23. listopada 2013. Drugi krug organiziran je od 18. do 27. studenoga iste godine.

19. Nakon što je izborno povjerenstvo 28. studenoga 2013. objavilo rezultate izbora za odbor osoblja Parlamenta, P. Colart, u svojstvu „nositelja liste SAFETY“, izbornom povjerenstvu 12. prosinca 2013. podnio je „žalbu na temelju članka 42. [UZP‑a], u vezi s rezultatima izbora […]“. Preslika te žalbe također je upućena, među ostalim, predsjedniku Parlamenta i glavnom tajniku te institucije. U toj je žalbi P. Colart u ime liste SAFETY prigovorio izbornom povjerenstvu što nije poduzelo mjere niti odgovorilo na njegovu poruku od 20. rujna 2013., čak ni raspravilo pitanje upotrebe naziva „SAFE“ za potrebe izbora. P. Colart također je osporavao dodjeljivanje listi SAFE, pod vodstvom g. Guccionea, četiriju od ukupno šest mjesta namijenjenih dužnosnicima i članovima privremenog i ugovornog osoblja s mjestom rada u Luxembourgu (Luksemburg).

20. U prigovoru podnesenom izbornom povjerenstvu u ime liste SAFETY P. Colart najprije je zatražio da se „izborne radnje samo jednostavno ponište, zbog prijevarnosti glasovanja i zbog korištenja nelojalnim metodama i postupcima“. Podredno i istodobno dovodeći u pitanje činjenicu da je predsjednik izbornog povjerenstva, tj. g. Tilotta, bio član skupine Guccionea i drugih, koja se proglasila skupinom legitimnih članova izvršnog odbora SAFE‑a, P. Colart u ime liste SAFETY zatražio je da se ponovno ručno prebroje glasački listići. U tom pogledu istaknuo je nepravilnosti koje su se odnosile na otvaranje glasačkih kutija nakon prvog kruga glasovanja i na zaključavanje navodno osiguranih prostorija u kojima je organizirano glasovanje kao i sumnje u vjerodostojnost rezultata jer među 29 osoba izabranih u odbor osoblja, s jedne strane, nema nijednog kandidata koji radi u općoj upravi za prevođenje, koja pak predstavlja 20 % zaposlenih u Parlamentu, i, s druge strane, samo šestero izabranih ima mjesto rada u Luxembourgu.

21. Dopisom od 19. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: odluka izbornog povjerenstva od 19. prosinca 2013. ili odluka o odbijanju prigovora podnesenog izbornom povjerenstvu) izborno povjerenstvo odgovorilo je na prigovor koji je podnio P. Colart, u svojstvu nositelja liste SAFE, navodeći da je zbog nepostojanja obvezne sudske odluke o upotrebi imena „SAFE“ bilo dužno prihvatiti sva imena lista kako su ih predložili njihovi nositelji i da su Colart i drugi, odlučivši se predstaviti kao lista pod imenom „SAFETY“, povećali rizik zabune do koje je moglo doći među biračima zbog postojanja dviju konkurentskih lista s istim imenom.

22. Što se tiče vjerodostojnosti izbornih rezultata, izborno povjerenstvo je ukazalo P. Colartu na to da je broj praznih glasačkih listića bio sustavno provjeravan i prilikom otvaranja i prilikom zatvaranja glasačkih mjesta, koja su usto bila osigurana elektroničkim bravama, te da nije utvrđena nijedna pogreška, što isključuje sumnje u pogledu navodne mogućnosti da su glasačke kutije bile otvarane i punjene novim glasačkim listićima umjesto onih već ubačenih.

23. Kad je riječ o zahtjevu za ponovno prebrojavanje glasačkih listića, izborno povjerenstvo odgovorilo je P. Colartu da je jednoglasno odlučilo da neće pristupiti ponovnom prebrojavanju jer nema ni najmanjeg razumnog i uvjerljivog argumenta koji bi opravdao takav korak.

24. Što se tiče, naposljetku, izbornih rezultata, izborno povjerenstvo istaknulo je da nije na njemu da provodi ikakvu političku analizu, a još manje da komentira pripadnost izabranih jednoj ili drugoj općoj upravi Parlamenta. Što se tiče broja izabranih s mjestom rada u Luxembourgu, on je potpuno u skladu s minimumom koji zahtijeva UZP.

Zahtjevi stranaka i postupak

25. Tužitelji od Službeničkog suda zahtijevaju da:

– poništi rezultate izbora za odbor osoblja koji su se održali tijekom jeseni 2013. i čiji su rezultati službeno objavljeni 28. studenoga 2013.;

– naloži Parlamentu snošenje troškova.

26. Parlament od Službeničkog suda zahtijeva da:

– odbaci tužbu kao nedopuštenu, a da je podredno odbije kao neosnovanu;

– naloži tužiteljima snošenje troškova.

27. Dopisom tajništva od 15. rujna 2014. Službenički sud na temelju mjera upravljanja postupkom postavio je pitanja strankama, na koja su one uredno odgovorile u određenom roku.

28. Tužitelji su sa svoje strane objasnili da se nisu obratili tijelu za imenovanje (u daljnjem tekstu: AIPN) nakon proglašenja rezultata izbora i da su određenim osobama, ovlaštenima postupati u ime A IPN‑a, uputili presliku svoje žalbe izbornom povjerenstvu isključivo iz razloga transparentnosti i uljudnosti. Također su potvrdili da je odluka čije poništenje traže odluka o proglašenju rezultata, s obzirom na to da, prema njihovu mišljenju, odluka izbornog povjerenstva od 19. prosinca 2013. samo potvrđuje rezultate proglašene 28. studenoga iste godine.

29. Usto, tužitelji su naveli da nakon odluke izbornog povjerenstva od 19. prosinca 2013. nisu upitali AIPN o mogućnosti podnošenja žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju jer bi, s jedne strane, takva žalba predstavljala nepotrebno skretanje postupka, s obzirom na to da AIPN nema hijerarhijsku ovlast nad izbornim povjerenstvom i stoga u načelu ne bi mogao izmijeniti njegovu odluku. S druge strane, prema svojem tumačenju članka 41. UZP‑a i prema tome postavke da se AIPN u načelu ne može miješati u izborni proces na izborima za odbor osoblja, tužitelji su smatrali da je Službenički sud na temelju članka 41. UZP‑a nadležan da neposredno ocijeni zakonitost odluka izbornog povjerenstva.

30. Priznajući istodobno da na temelju sudske prakse, iako nema hijerarhijsku ovlast nad izbornim povjerenstvom, AIPN može, ili čak mora, djelovati kako bi izmijenio njegove odluke kad se one pokažu nezakonitima, tužitelji su se zalagali za „razvoj sudske prakse prema apsolutnom nemiješanju AIPN‑a u izborni proces“.

31. Parlament je sa svoje strane Službeničkom sudu potvrdio da na izborno povjerenstvo nije delegirao nikakvu ovlast za donošenje odluke u ime i za račun AIPN‑a. Točnije, ovlast odlučivanja o žalbama podnesenima na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju povjerena je isključivo predsjedništvu, predsjedniku i glavnom tajniku te institucije.

32. Navodeći istodobno da nije posebno obavijestio svoje osoblje o činjenici da predstavnička tijela ne mogu prilikom donošenja uredbe poput UZP‑a odstupiti od odredbe Pravilnika o osoblju poput njegova članka 90. stavka 2., Parlament je obavijestio Službenički sud da, nakon što su se izbornom povjerenstvu obratili putem žalbe na temelju članka 41. UZP‑a, drugi kandidati na izborima za odbor osoblja organiziranima tijekom jeseni 2013. podnijeli su 28. veljače 2014. žalbu AIPN‑u na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, koja je odbijena odlukom AIPN‑a 18. lipnja iste godine.

33. Parlament je istaknuo da je na temelju sudske prakse AIPN dužan intervenirati, uključujući po službenoj dužnosti, ako postoji sumnja u pravilnost izbora za odbor osoblja. U tom pogledu također ističe da je, za razliku od slučaja s odlukama povjerenstva za odabir na natječajima, koje ne može izmijeniti, AIPN ovlašten djelovati u odnosu na izborno povjerenstvo, čije je članove imenovala opća skupština osoblja, kako bi ispravio eventualne utvrđene nepravilnosti.

Pravo

Argumenti stranaka

34. Spontano se u tužbi dotaknuvši pitanja njezine dopuštenosti, tužitelji ističu da je ona podnesena nakon žalbe podnesene izbornom povjerenstvu 12. prosinca 2013. sukladno članku 41. UZP‑a koja je odbijena odlukom od 19. prosinca iste godine. Tužitelji stoga smatraju da im je „dopušteno podnijeti ovu tužbu uz poštovanje uvjeta iz članka 91. Pravilnika o osoblju i članka 100. stavka 3. Poslovnika“ te u tom pogledu, pozivajući se na presudu Vanhellemont/Komisija (T‑396/03, EU:T:2005:406), smatraju da se Parlament „ne može skrivati iza činjenice da njegov interni propis povjerava izbornom povjerenstvu brigu o odlučivanju povodom žalbe u vezi s izborom članova odbora osoblja kako bi izbjegao svoje odgovornosti u pogledu nadzora pravilnosti tih izbora“.

35. U odgovorima na pitanja Službeničkog suda tijekom rasprave tužitelji su smatrali da je AIPN nužno morao znati za nacrt odgovora izbornog povjerenstva na njihov prigovor te je stoga „negdje“ između 12. i 19. prosinca 2013. donio odluku kojom daje pozitivno mišljenje o onome što je postalo odluka izbornog povjerenstva od 19. prosinca 2013.

36. Parlament se poziva na nedopuštenost tužbe ističući da je ona podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju. Ta institucija podsjeća na to da članak 91. stavak 2. Pravilnika o osoblju izričito predviđa da se „[p]ravni lijek Sudu Europske unije može […] podnijeti samo ako je [AIPN‑u] prethodno podnesena žalba na temelju članka 90. stavka 2. [Pravilnika o osoblju] u roku propisanom tim člankom, i ako je žalba odbijena izričitom ili implicitnom odlukom [AIPN‑a]“.

37. U tom pogledu, Parlament ističe da se, na temelju točke X., naslovljene „Zahtjevi i pravni lijekovi“, u prilogu odluci predsjedništva Parlamenta od 13. siječnja 2014. o delegaciji ovlasti AIPN‑a i tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu, koja je u vezi s tim istovjetna odluci predsjedništva Parlamenta od 3. svibnja 2004. koja je prije bila primjenjiva, ovlast AIPN‑a da odlučuje o žalbama podnesenima protiv odluka koje su donijela tijela različita od predsjedništva, predsjednika ili glavnog tajnika Parlamenta delegira glavnom tajniku. Stoga je u ovom predmetu neosporno da, suprotno sudskoj praksi koja, među ostalim, proizlazi iz točke 7. presude Diezler i dr./GSO (146/85 i 431/85, EU:C:1987:457), tužitelji nisu podnijeli AIPN‑u nikakav prigovor. Prema tome, utoliko što pretpostavke za dopuštenost tužbe predstavljaju pravila javnog poretka, ovu tužbu treba proglasiti nedopuštenom.

38. Što se tiče okolnosti na koju se pozivaju tužitelji da su izbornom povjerenstvu podnijeli žalbu, Parlament prigovara da se postupak povodom žalbe iz UZP‑a razlikuje od onoga iz članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Naime, iako UZP u glavi V. pod naslovom „Žalbe“ predviđa pravni lijek pod nazivom „žalba“, koji se može podnijeti izbornom povjerenstvu, taj postupak uređen navedenom uredbom, u pogledu koje uprava usto nema nikakvu ovlast odlučivanja ili suodlučivanja, ne predviđa nikakvo obavještavanje AIPN‑a ni mogućnost njegova djelovanja u svrhu sastavljanja odgovora na tako podnesene žalbe, poput odluke o odbijanju žalbe koju je u ovom predmetu donijelo izborno povjerenstvo. U svakom slučaju, izborno povjerenstvo ne predstavlja tijelo kojem je delegirano odlučivanje, u ime AIPN‑a, o žalbama podnesenima na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

39. Parlament također navodi da u ovom predmetu, za razliku od zahtjeva koje postavlja sudska praksa, u svojstvu AIPN‑a nije bio u mogućnosti saslušati prigovore ili želje tužitelja prije podnošenja ove tužbe. Neovisno o tome, Parlament je tijekom rasprave priznao da bi struktura članaka 41. i 42. UZP‑a mogla navesti dužnosnike i druge članove osoblja na pogrešan zaključak o nužnosti podnošenja, kad je riječ o izborima, žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju prije podnošenja tužbe na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju. Ostajući pri svojim glavnim očitovanjima kad je riječ o dopuštenosti tužbe, navedena institucija ipak je tijekom rasprave pojasnila da, kako bi poštovala suverenost opće skupštine dužnosnika i autonomiju odbora osoblja, koji su suautori UZP‑a, u tom stadiju nije intervenirala u tekst koji su ta dva tijela usvojila kao predstavnici osoblja.

Ocjena Službeničkog suda

40. Kako bi se ocijenila dopuštenost ove tužbe, koju Parlament osporava, valja pojasniti, kao prvo, koje vrste akata u području izbora mogu biti predmet sudskog nadzora Službeničkog suda, i kao drugo, zahtjeve koji se postavljaju u predsudskom stadiju u ovom području.

Vrste akata koji u području izbora mogu biti predmet sudskog nadzora

41. Kao prvo, valja podsjetiti da je sud Unije nadležan odlučivati u području izbornih sporova koji se osobito tiču odborâ osoblja, na temelju općih odredaba Pravilnika o osoblju koje se odnose na tužbe dužnosnika, uspostavljenih na temelju članka 270. UFEU‑a. Taj se sudski nadzor provodi u okviru tužbi usmjerenih protiv odnosne institucije i imaju za predmet akte ili propuštanja AIPN‑a do kojih dovodi izvršavanje upravnog nadzora koji provodi u tom području (vidjeti presude de Dapper i dr./Parlament, 54/75, EU:C:1976:127, t. 8. i 24.; Diezler i dr./GSO, EU:C:1987:457, t. 5. i Grynberg i Hall/Komisija, T‑534/93, EU:T:1994:86, t. 20.).

42. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, institucije imaju dužnost osigurati svojim dužnosnicima mogućnost posve slobodnog imenovanja svojih predstavnika uz poštovanje uspostavljenih pravila (vidjeti u tom smislu presude de Dapper i dr./Parlament, EU:C:1976:127, t. 22. i Maindiaux i dr./GSO, T‑28/89, EU:T:1990:18, t. 32.). Prema tome, one imaju dužnost spriječiti i sankcionirati očite nepravilnosti na strani tijela zaduženih za održavanje izbora, poput odbora osoblja, ili, kao u ovom slučaju, izbornog povjerenstva.

43. U tom pogledu, uprava, s jedne strane, može imati obvezu donositi odluke obvezujućeg karaktera (vidjeti u tom smislu presude Maindiaux i dr./GSO, EU:T:1990:18, t. 32. i Milella i Campanella/Komisija, F‑71/05, EU:F:2007:184, t. 71.) i, s druge strane, u svakom slučaju i dalje imati obvezu odlučivanja o žalbama koje joj se mogu uputiti u vezi s tim u okviru postupka utvrđenog člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju (presuda de Dapper i dr./Parlament, EU:C:1976:127, t. 23.).

44. Nadzor koji uprava provodi u području izbora, koji, kao što je to navedeno u točki 41. ove presude, dovodi do akata ili propuštanja AIPN‑a čija zakonitost može biti predmet sudskog nadzora suda Unije, nije ograničen na pravo djelovanja u situacijama u kojima su tijela uređena Pravilnikom o osoblju ili upravna tijela zadužena za organizaciju izbora već povrijedila izborna pravila ili postoji konkretna prijetnja da ih neće poštovati. Naprotiv, institucije imaju pravo djelovati po službenoj dužnosti, uključujući preventivno, ako imaju sumnje u pravilnost izbora (presuda Maindiaux i dr./GSO, EU:T:1990:18, t. 32.).

45. Odlukama koje proizlaze iz AIPN‑ovih prerogativa u području izbora, a koje mogu biti predmet tužbe na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju, pripadaju osobito one u vezi s propuštanjem AIPN‑a da provede nadzor nad pravilnošću odluka koje donesu tijela uređena Pravilnikom o osoblju (vidjeti presudu White/Komisija, T‑65/91, EU:T:1994:3, t. 91.), one koje idu za poništenjem odluka tijela zaduženih za izbore, uključujući proglašenja izbornih rezultata, ili one kojima se izbornom povjerenstvu nalaže da ispravi pogreške (vidjeti presudu Loukakis i dr./Parlament, F‑82/11, EU:F:2013:139, t. 94.), ili čak one kojima se ta tijela raspuštaju (vidjeti presudu White/Komisija, EU:T:1994:3, t. 100.). Međutim, iz sudskog nadzora suda Unije isključena su AIPN‑ova odbijanja djelovanja kad nije nadležan za poduzimanje mjera koje se od njega traže, kao što je to slučaj kad je riječ o pravilnosti odluka lokalnog odbora osoblja u vezi sa sastavom svojeg predsjedništva (vidjeti presudu Hecq i SFIE/Komisija, T‑35/98, EU:T:1999:23, t. 28. do 41.) ili odluke koje se ne mogu pripisati AIPN‑u, već odboru osoblja ili nekom drugom tijelu (presuda Milella i Campanella/Komisija, EU:F:2007:184, t. 43.).

46. Sud Unije tako ima nadležnost samo u pogledu nepovoljnih akata koji potječu od AIPN‑a (vidjeti, primjerice, presudu Venus i Obert/Komisija i Vijeće, 783/79 i 786/79, EU:C:1981:245, t. 22.). Osobito u sporovima u vezi s izborima koji se tiču imenovanja odbora osoblja valja podsjetiti da akti koje donese tijelo na koje nisu delegirane ovlasti AIPN‑a, uređeno Pravilnikom o osoblju ili ne, kao što su to odbor osoblja, izborni ured ili izborno povjerenstvo, u načelu nisu akti koji u pravom smislu riječi proistječu od AIPN‑a i koji zbog toga mogu biti predmet samostalne tužbe pred sudom Unije (vidjeti presudu Milella i Campanella/Komisija, EU:F:2007:184, t. 42. i 43.).

47. Naime, sud Unije može eventualno tek posredno, u okviru sudskog nadzora akata ili propuštanja AIPN‑a u odnosu na njegovu obvezu osiguravanja pravilnosti izbora, biti doveden do toga da, uzimajući u obzir povezanost uzastopnih akata od kojih se sastoje izborne radnje te složen postupak kojeg su dio, ispita jesu li akti izbornog povjerenstva, koji su usko vezani uz pobijanu odluku koja dolazi od AIPN‑a, eventualno nezakoniti (presude Marx Esser i del Amo Martinez/Parlament, T‑182/94, EU:T:1996:130, t. 37. i Chew/Komisija, T‑28/96, EU:T:1997:97, t. 20.). Takav sudski nadzor, međutim, pretpostavlja postojanje AIPN‑ove odluke.

Zahtjevi vezani uz predsudski stadij u području izbora

48. Kao drugo, valja podsjetiti da, na temelju ustaljene sudske prakse, dopuštenost tužbe podnesene Službeničkom sudu na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju, poput one u ovom slučaju, ovisi o pravilnom odvijanju predsudskog postupka (presuda Van Neyghem/Odbor regija, T‑288/04, EU:T:2007:1, t. 53. i rješenje Lebedef/Komisija, F‑60/13, EU:F:2014:6, t. 37.).

49. Što se tiče akata donesenih u okviru obveze koju ima svaka institucija Unije da osigura pravilnost izbora za predstavnička tijela osoblja i njihova posljedičnog sastava, oni predstavljaju vlastite odluke te institucije u vezi s kojima dužnosnici i članovi osoblja mogu izravno podnijeti žalbu AIPN‑u a da pritom nisu dužni poštovati postupak iz članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju i prethodno pozvati AIPN da u vezi s njima donese odluku (vidjeti u tom smislu presude de Dapper i dr./Parlament, EU:C:1976:127, t. 23.; Milella i Campanella/Komisija, EU:F:2007:184, t. 54. i rješenje Klar i Fernandez Fernandez/Komisija, EU:F:2014:192, t. 58. i 59.).

50. Sud Unije također prepoznaje mogućnost izravnog djelovanja posredstvom žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, čak i kad AIPN još nije donio odluku, bilo implicitnu ili izričitu, o tome da se suzdržava od nadzora pravilnosti odluke koju je donijelo tijelo zaduženo za organizaciju izbora, pod uvjetom da u toj žalbi osoba u pitanju točno navede mjere koje nalaže Pravilnik o osoblju i da se AIPN navodno suzdržao od toga da ih podnese (presuda White/Komisija, EU:T:1994:3, t. 91. i 92.).

51. Neovisno o tome, u području sporova u vezi s izborima koji se odnose na imenovanje odborâ osoblja institucija Unije, prethodno podnošenje žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju i dalje je u svakom slučaju nužno za svaku tužbu podnesenu na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju (vidjeti presudu Diezler i dr./GSO, EU:C:1987:457, t. 7.).

Dopuštenost ove tužbe

52. U ovom predmetu Službenički sud utvrđuje da AIPN nije donio odluku u sklopu obveze koju ima svaka institucija da osigura pravilnost izbora osoblja i posljedičnog sastava predstavničkih tijela osoblja te da tužitelji pred njim nisu izravno pokrenuli postupak niti ga pozvali da provede nadzor pravilnosti izbora za odbor osoblja Parlamenta koji su se održali tijekom jeseni 2013. niti podnijeli žalbu u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv njegove implicitne ili izričite odluke kojom odbija provesti nadzor – bilo nad pravilnošću odvijanja navedenih izbora, bilo nad pravilnošću odluka koje je donijelo izborno povjerenstvo, poput odluke o odbijanju žalbe podnesene izbornom povjerenstvu, bilo nad pravilnošću rezultata koje je navedeno povjerenstvo proglasilo.

53. U tom pogledu, suprotno onome što su smatrali tužitelji tijekom rasprave, AIPN nije donio odluku u obliku pozitivnog mišljenja između 12. i 19. prosinca 2013. samo zato što mu je upućena preslika njihove žalbe koju su na temelju članka 41. UZP‑a podnijeli izbornom povjerenstvu. Osim toga, tužitelji ni u žalbi ni, općenitije, u tužbi nikako nisu upućivali na takvu implicitnu ili izričitu odluku.

54. Međutim, u okolnostima ovog predmeta, Službenički sud navodi da je tužiteljima bilo dopušteno da nakon odluke izbornog povjerenstva o odbijanju žalbe na temelju članka 41. UZP‑a pokrenu postupak pred AIPN‑om – kako bi potonji donio odluku kojom zauzima stajalište o pravilnosti spornih izbora za odbor osoblja ili čak poništio rezultate navedenih izbora – te, u slučaju implicitnog ili izričitog odbijanja, podnesu žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu presude de Dapper i dr./Parlament, EU:C:1976:127, t. 28. i 29.; Grynberg i Hall/Komisija, EU:T:1994:86, t. 23.; Marx Esser i del Amo Martinez/Parlament, EU:T:1996:130, t. 17. do 22. i 33. i Loukakis i dr./Parlament, EU:F:2013:139, t. 25., 29. i 46.). Uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 50. ove presude, tužitelji su također mogli, nakon odbijanja izbornog povjerenstva da prihvati njihov zahtjev podnesen u skladu s člancima 41. i 42. UZP‑a, izravno podnijeti žalbu AIPN‑u u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

55. Međutim, tužitelji su podnijeli samo jednu žalbu, i to ne u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, već kako je predviđena člancima 41. i 42. UZP‑a, odnosno izbornom povjerenstvu. Odluku o odbijanju te žalbe donijelo je izborno povjerenstvo, a ne AIPN, kojem je poslana tek preslika tako podnesene žalbe i koji, kao što to ističe Parlament, nije ni autor ili suautor odluke izbornog povjerenstva od 19. prosinca 2013.

56. U tim uvjetima, suprotno onome što zahtijeva članka 91. stavak 2. Pravilnika o osoblju, čiji je predmet dopustiti i dati prednost prijateljskom rješavanju sporova između dužnosnika ili članova osoblja i uprave, AIPN‑u u ovom predmetu nije izravno podnesen zahtjev ili žalba kojom ga se poziva da provede nadzor nad odlukom izbornog povjerenstva od 19. prosinca 2013. ili nad izborima za odbor osoblja općenito. Štoviše, Službenički sud navodi da tužitelji, kao što su to i priznali, nikako nisu tražili da se pred AIPN‑om provjeri je li, nakon što je izborno povjerenstvo odbilo žalbu na temelju članka 41. UZP‑a, i dalje potrebno pokrenuti postupak pred AIPN‑om sukladno članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju, kako bi nakon toga mogli podnijeti tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju.

57. Slijedi da je ova tužba, koja je usmjerena protiv Parlamenta, ali koja osporava zakonitost rezultata izbora koje je proglasilo i 19. prosinca 2013. konačno potvrdilo izborno povjerenstvo, a ne AIPN‑ovu odluku, nedopuštena s obzirom na posebne zahtjeve sudske prakse u području izbora, kako su ranije navedeni.

58. Ovaj zaključak nije doveden u pitanje presudom Vanhellemont/Komisija (EU:T:2005:406), na koju se pozivaju tužitelji. Naime, činjenične i pravne okolnosti predmeta koji je doveo do te presude jasno se razlikuju od onih u ovom predmetu. U tom je slučaju u točki 27. presude u pitanju Prvostupanjski sud Europskih zajednica izričito naveo da, kad je riječ o izborima za odbor osoblja Europske komisije, izborni ured nije nadležan za rješavanje osporavanja valjanosti izbora, ali da mora, sukladno članku 20. izbornog propisa usvojenog na općoj skupštini osoblja Komisije, bez odgode prenijeti to osporavanje Komisiji. Prvostupanjski sud potom je utvrdio, u sljedećoj točki iste presude, da je slijedom toga nepovoljni akt protiv kojeg je tužba usmjerena bila Komisijina implicitna odluka da neće djelovati, koja je donesena tijekom siječnja 2003., nakon što je izborni ured njezinu AIPN‑u, u skladu s člankom 20. primjenjivog izbornog propisa, proslijedio tužiteljeva osporavanja od 23. prosinca 2002. Prvostupanjski sud o tome je zaključio da je tužba dopuštena samo u onom dijelu u kojem je usmjerena protiv gore navedenog nepovoljnog akta AIPN‑a.

59. Prema tome, tužba u predmetu Vanhellemont/Komisija (EU:T:2005:406) proglašena je dopuštenom samo u dijelu u kojem osporava akt koji potječe od AIPN‑a. Međutim, u ovom predmetu jasno je ne samo da tužitelji nikad nisu izravno pokrenuli postupak pred AIPN‑om već i da UZP, za razliku od izbornog propisa spomenutog u prethodnoj točki, ne previđa to da izborno povjerenstvo prosljeđuje AIPN‑u žalbe koje su pred njim podnesene kako bi mogao odlučiti na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Osim toga, iako je točno da članak 41. UZP‑a previđa da je „izborno povjerenstvo jedino […] nadležno za rješavanje svih sporova i žalbi u vezi s organizacijom izbora za odbor osoblja“, ipak, s obzirom na prethodno navedenu sudsku praksu, kad takvo tijelo, kao u ovom predmetu, odluči da neće usvojiti žalbu kandidata ili birača, pravilnost te odluke, uključujući njezino obrazloženje, kao i pravilnost izbornih radnji općenito uvijek mogu biti predmet upravnog nadzora za koji je zadužen AIPN u području izbora jer je u tom pogledu pojašnjeno da su akti ili propuštanja AIPN‑a u korištenju tom ovlasti nadzora nad pravilnošću izbora oni koji mogu biti predmet tužbe na temelju članka 270. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu Loukakis i dr./Parlament, EU:F:2013:139, t. 101.).

60. Posebice, obveza podnošenja žalbe u području izbora previđene u članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju, prije podnošenja tužbe na temelju članka 270. UFEU‑a u odnosu na akt ili propuštanje AIPN‑a u sklopu njegove obveze nadzora pravilnosti izbora za odbor osoblja, ne može prestati postojati zato što je neko tijelo, u ovom slučaju izborno povjerenstvo, na koje AIPN usto nije delegirao svoju nadležnost za odlučivanje u tom području, nadležno – na temelju akta koji su usvojili odbor osoblja i samo osoblje institucije – odlučiti o osporavanjima vezanima uz odvijanje izbora i njihove rezultate.

61. Naime, s jedne strane, iako je Pravilnik o osoblju, osobito članak 1. stavak 2. njegova priloga II., općoj skupštini dužnosnika doista dodijelio normativnu ovlast u tom području kako bi se unutar svake institucije dopunio regulatorni okvir predstavljanja osoblja uspostavljen Pravilnikom o osoblju (vidjeti presudu Maindiaux i dr./GSO, EU:T:1990:18, t. 45.), Službenički sud mora podsjetiti da, poput samih institucija, opća skupština dužnosnika i tijela uređena Pravilnikom o osoblju, poput odbora osoblja, ipak nisu ovlašteni u okviru „uvjeta izbora za odbor osoblja“ koje su usvojili na temelju članka 1. stavka 2. priloga II. Pravilniku o osoblju, poput UZP‑a, derogirati od izričitog pravila Pravilnika o osoblju, u ovom slučaju njegova članka 90. stavka 2. (vidjeti u tom smislu presudu Schneider/Komisija, T‑54/92, EU:T:1994:283, t. 19.).

62. S druge strane treba istaknuti da žalba poput one iz članka 41. UZP‑a ima za cilj od izbornog povjerenstva, koje predstavlja tijelo koje nije ovlašteno pokrenuti postupak pred AIPN‑om, ishoditi preispitivanje rezultata izbora kako ih je to tijelo proglasilo. Odluka koju je tako donijelo izborno povjerenstvo, u ovom slučaju u kratkim rokovima predviđenima UZP‑om, kako su naveli tužitelji, predstavlja samo odluku koja potvrđuje ili eventualno poništava rezultate izbora. U tom slučaju, kao što je to navedeno u točkama 46. i 47. ove presude, Službenički sud, u izostanku bilo kakve odluke AIPN‑a tužene institucije, nije nadležan za izravno odlučivanje o zakonitosti odluke izbornog povjerenstva.

63. Naprotiv, što se tiče AIPN‑ove odluke o žalbi podnesenoj u području izbora na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, takva odluka za AIPN znači, s obzirom na rezultate izbora i njegovu dužnost osigurati svojim dužnosnicima mogućnost posve slobodnog imenovanja svojih predstavnika uz poštovanje uspostavljenih pravila, da mora izabrati između djelovanja i suzdržavanja od djelovanja u izbornom procesu. Upravo je u takvoj situaciji u području izbora Službenički sud nadležan za nadzor nad zakonitošću AIPN‑ove odluke, posebice kako bi utvrdio je li točno da „AIPN nije poduze[o] mjeru propisanu Pravilnikom o osoblju“ u smislu članka 90. stavka 2. podstavka 1. Pravilnika o osoblju.

64. U tom pogledu, Službenički sud ne može izmijeniti opseg i logiku iza ustaljene sudske prakse o izborima osoblja organiziranima u različitim institucijama Unije zato što, kad je riječ o Parlamentu, s jedne strane, tekst članka 41. UZP‑a, koji su usvojili odbor osoblja i opća skupština dužnosnika, može biračima i kandidatima ostaviti dojam da je sud Unije nadležan za izravno odlučivanje o zakonitosti odluka koje donese izborno povjerenstvo i, s druge strane, Parlament se u tom stadiju odrekao korištenja svojom ovlasti intervencije radi izmjene teksta u smislu da više odražava zahtjeve u vezi s predsudskim postupkom u području izbora. To osobito vrijedi u situaciji poput one u ovom predmetu, u kojoj su, kao što su to pojasnili tijekom rasprave, tužitelji, s jedne strane, namjerno odlučili izravno podnijeti ovu tužbu a da pritom nisu prethodno pokrenuli postupak pred AIPN‑om jer nisu smatrali poželjnom intervenciju tog tijela u izborni proces i, s druge strane, izravno se pozvali na članak 41. UZP‑a i članak 91. Pravilnika o osoblju kao pravnu osnovu svoje tužbe, a ne na članke 90. i 91. Pravilnika o osoblju.

65. Konačno, okolnost da je u presudi Sabbatucci/Parlament (T‑42/98, EU:T:1999:247) Prvostupanjski sud odbacio tužbu kojoj je prethodila samo žalba podnesena izbornom povjerenstvu Parlamenta, a ne žalba u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, više nije relevantna, osobito jer je u tom predmetu došlo do sporazumnog rješenja spora između tužitelja i AIPN‑a, upravo nakon što je AIPN, povodom prijedloga za donošenje privremenih mjera podnesenog u posebnom postupku iz članka 91. stavka 4. Pravilnika o osoblju, odlučio ponovno prebrojiti glasove odnosno poduzeti mjeru koju nalaže Pravilnik o osoblju.

66. Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da ovu tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu.

Troškovi

67. Sukladno odredbama članka 101. Poslovnika, ako nije drukčije propisano drugim odredbama Poglavlja 8. Odjeljka 2. navedenog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Međutim, na temelju članka 102. stavka 2. istog Poslovnika, stranci, čak i onoj koja je uspjela u postupku, može se naložiti da djelomično ili u potpunosti snosi troškove postupka, ako se to čini opravdanim na temelju njezinog ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka, a posebno ako je prouzročila drugoj stranci troškove koji su ocijenjeni nepotrebnim ili nastalim zloupotrebom prava.

68. Iz obrazloženja ove presude proizlazi da tužitelji nisu uspjeli u postupku. Pored toga, Parlament je u svojem zahtjevu izričito zatražio da se tužiteljima naloži snošenje troškova. Međutim, Službenički sud navodi da, kao što je to utvrđeno u točki 64. ove presude, tekst članaka 41. i 42. UZP‑a može biračima i kandidatima, kao što su to tužitelji, ostaviti dojam da je sud Unije nadležan za izravno odlučivanje o zakonitosti odluka koje donese izborno povjerenstvo. Parlament je priznao da ta dvosmislenost postoji, ali je pred Službeničkim sudom naveo da se odrekao interveniranja u izmjenu tog teksta i da o tome nije propisno obavijestio svoje osoblje.

69. Uzimajući u obzir takvo tuženikovo ponašanje i činjenicu da se tužitelji sa svoje strane nisu namjeravali obratiti AIPN‑u kako bi ga upitali je li, nakon što je izborno povjerenstvo odbilo žalbu na temelju članka 41. UZP‑a, kao što je to bilo u njihovu slučaju, potrebno prethodno podnijeti žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, Službenički sud smatra da treba primijeniti odredbe članka 102. stavka 2. Poslovnika te stoga odlučuje da Parlament mora snositi vlastite troškove i da mu se nalaže snošenje polovice troškova tužiteljâ.

Operativni dio

Slijedom navedenoga,

SLUŽBENIČKI SUD

(drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1. Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2. P. Colart i drugi tužitelji čija su imena navedena u prilogu snose polovicu vlastitih troškova.

3. Europski parlament snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje polovice troškova tužiteljâ.