1

Svojom žalbom, DK Recycling und Roheisen GmbH (u daljnjem tekstu: DK Recycling) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 26. rujna 2014., DK Recycling und Roheisen/Komisija (T‑630/13, EU:T:2014:833, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud samo djelomično prihvatio njegov zahtjev za poništenje Odluke Komisije 2013/448/EU od 5. rujna 2013. o nacionalnim provedbenim mjerama za prijelaznu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica stakleničkih plinova u skladu s člankom 11. stavkom 3. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2003/87/EZ (SL 2013., L 240, str. 27.) u dijelu u kojem u njezinu članku 1. stavku 1., u vezi s njezinim Prilogom I. točkom A ta odluka ne predviđa upis u popis predviđen člankom 11. stavkom 1. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2003/87/EZ od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL 2003., L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.), kako je izmijenjena Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća 2009/29/EZ od 23. travnja 2009. (SL 2009., L 140, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 30., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/87), postrojenja čije su oznake DE000000000001320 i DE‑new-14220‑0045, kao i ukupnih prijelaznih godišnjih količina besplatno dodijeljenih emisijskih jedinica koje Savezna Republika Njemačka predlaže za ta postrojenja (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Na temelju njezine uvodne izjave 5., cilj Direktive 2003/87 je doprinijeti učinkovitijem ispunjavanju obveza Europske unije i njezinih država članica „putem učinkovitog europskog tržišta emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, uz najmanje moguće smanjivanje gospodarskog razvoja i zapošljavanja”.

3

Uvodna izjava 7. navedene direktive propisuje:

„Nužno je donošenje odredaba Zajednice o raspodjeli emisijskih jedinica koje dodjeljuju države članice da bi se doprinijelo očuvanju cjelovitosti unutarnjeg tržišta i izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja.”

4

Uvodne izjave 8., 15., 23., 44. i 45. Direktive 2009/29 glase:

[...]

[...]

[...]

5

Na temelju članka 10. stavka 1. Direktive 2003/87 koji se odnosi na „[d]ražbovnu prodaju emisijskih jedinica”:

„Od 2013. nadalje države članice prodaju na dražbi sve emisijske jedinice koje nisu besplatno raspodijeljene u skladu s člancima 10.a i 10.c. [...]”

6

Članak 10.a Direktive 2003/87 naslovljen „Prijelazna pravila na razini Zajednice o usklađenoj dodjeli besplatnih emisijskih jedinica” propisuje:

„1.   Do 31. prosinca 2010. Komisija donosi potpuno usklađene mjere na razini Zajednice za dodjelu emisijskih jedinica iz stavaka 4., 5., 7. i 12., uključujući sve potrebne odredbe za usklađenu primjenu stavka 19.

Te mjere, namijenjene za izmjenu nebitnih elemenata ove Direktive njezinim dopunjavanjem, usvajaju se u skladu s regulatornim postupkom s kontrolom koji se spominje u članku 23. stavku 3.

U okviru mjera iz prvog podstavka utvrđuju se, koliko to bude moguće, ex‑ante referentne vrijednosti na razini Zajednice kako bi se osiguralo da se dodjela odvija na način koji potiče smanjivanje emisija stakleničkih plinova i energetski učinkovite tehnike [...].

U načelu se za svaki sektor i podsektor izračunavaju referentne vrijednosti za proizvod, a ne za ulazne sirovine kako bi se u svakom proizvodnom postupku predmetnog sektora ili podsektora maksimalno povećala smanjenja emisija stakleničkih plinova i uštede zbog energetske učinkovitosti.

[...]

2.   Početna točka pri definiranju načela za utvrđivanje ex‑ante referentnih vrijednosti u pojedinačnim sektorima ili podsektorima mora biti prosječni učinak 10 % najučinkovitijih postrojenja u predmetnom sektoru ili podsektoru u okviru Zajednice u razdoblju 2007. – 2008. godine. Komisija se pritom savjetuje s relevantnim zainteresiranim stranama, uključujući i predmetne sektore i podsektore.

[...]”

7

Članak 11. Direktive 2003/87 naslovljen „Nacionalne provedbene mjere” propisuje:

„1.   Svaka država članica do 30. rujna 2011. dostavlja Komisiji popis postrojenja na njezinu teritoriju na koja se odnosi ova Direktiva i emisijske jedinice koje su besplatno dodijeljene svakom postrojenju na njezinu teritoriju, izračunane u skladu s pravilima navedenima u članku 10.a stavku 1. i članku 10.c.

2.   Do 28. veljače svake godine nadležna tijela izdaju količinu emisijskih jedinica koje se raspodjeljuju za tu godinu, izračunanu u skladu s člancima 10., 10.a i 10.c.

3.   Države članice ne smiju izdavati besplatne emisijske jedinice iz stavka 2. postrojenjima čije je stavljanje na popis iz stavka 1. Komisija odbila.”

8

Odlukom 2011/278/EU od 27. travnja 2011. o utvrđivanju prijelaznih propisa na razini Unije za usklađenu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 29., str. 257.) Komisija je utvrdila usklađene podatke na temelju kojih države članice moraju za svaku godinu izračunati broj besplatno dodijeljenih emisijskih jedinica svakom postrojenju koje se nalazi na njihovu teritoriju.

9

Uvodne izjave 4. i 12. Odluke 2011/278 glase:

[...]

10

Direktiva 2003/87 i Odluka 2011/278 i u Njemačkoj su provedene među ostalim u Treibhausgas‑Emissionshandelsgesetzu (Zakon o trgovanju emisijama stakleničkih plinova) od 21. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu: TEHG).

11

Članak 9. stavak 5. TEHG‑a određuje:

„Ako dodjela emisijskih jedinica na temelju članka 10. izazove pretjerane teškoće operateru postrojenja i povezanom društvu koje na temelju pravila trgovačkog prava i prava društava mora preuzeti poslovne rizike operatera, nadležno tijelo na zahtjev potonjeg dodjeljuje dodatnu količinu emisijskih jedinica koja odgovara pravičnoj naknadi, pod uvjetom da Europska komisija ne odbije tu dodjelu na temelju članka 11. stavka 3. Direktive [2003/87/EZ].”

12

Na dan donošenja sporne odluke, DK Recycling upravljao je na njemačkom državnom području postrojenjem za recikliranje otpada industrije čelika koji sadržava željezo i cink, kao i elektranom, pri čemu se na obama primjenjuje sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova uspostavljen Direktivom 2003/87.

13

Na temelju članka 9. stavka 5. TEHG‑a, to društvo postiglo je od njemačkih tijela upis svojih postrojenja na popis predviđen člankom 11. stavkom 1. Direktive 2003/87.

14

Spornom odlukom, Komisija nije prihvatila taj upis niti, posljedično tomu, odgovarajuću besplatnu dodjelu emisijskih jedinica.

15

To odbijanje obrazloženo je, u biti, sljedećim tvrdnjama.

16

Kao prvo, Odlukom 2011/278 nije bila predviđena dodjela emisijskih jedinica koju je htjela provesti Savezna Republika Njemačka na temelju članka 9. stavka 5. TEHG‑a.

17

Kao drugo, Savezna Republika Njemačka nije dokazala da je dodjela emisijskih jedinica na temelju pravila utvrđenih Odlukom 2011/278 očito neprimjerena u pogledu cilja ukupnog usklađivanja dodjele predviđenog tom odlukom.

18

Kao treće, besplatna dodjela većeg broja emisijskih jedinica pojedinim postrojenjima narušila bi ili bi prijetila narušavanjem tržišnog natjecanja te bi imala prekogranične učinke s obzirom na postojeću trgovinsku razmjenu na razini Unije u svim sektorima obuhvaćenima Direktivom 2003/87.

19

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. studenog 2013. DK Recycling tražio je poništenje sporne odluke.

20

U prilog svojoj tužbi, DK Recycling je istaknuo četiri tužbena razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi Odluke 2011/278, kao drugo, na povredi temeljnih prava i načela proporcionalnosti, kao treće, na povredi obveze obrazlaganja te, kao četvrto, na povredi prava na saslušanje. Nakon što je odbacio prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija, Opći sud je pobijanom presudom odbacio prvi, drugi i četvrti tužbeni razlog, ali je prihvatio treći.

21

Opći sud je zaključio da spornu odluku treba poništiti, ali samo u dijelu u kojem njome nije prihvaćena besplatna dodjela emisijskih jedinica koju je predložila Savezna Republika Njemačka za pod‑postrojenje s emisijama iz procesa za proizvodnju cinka u visokoj peći i povezanih procesa.

22

S druge strane, Opći sud odbio je u preostalom zahtjev iz tužbe DK Recyclinga, koji se temelji na odbijanju uzimanja u obzir slučaja „pretjeranih teškoća” pri dodjeli besplatnih emisijskih jedinica.

23

Opći sud je time među ostalim presudio, po završetku ispitivanja proporcionalnosti Odluke 2011/278, da time što njome nije omogućena dodjela besplatnih emisijskih jedinica u slučaju „pretjeranih teškoća”, nisu povrijeđena temeljna prava DK Recyclinga i načelo proporcionalnosti.

24

Žalitelj zahtijeva od Suda da:

25

Komisija od Suda zahtijeva da:

26

Podneskom tajništvu Suda od 23. ožujka 2016. DK Recycling je zatražio da se naloži ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, primjenom članka 83. Poslovnika Suda. U prilog svojem zahtjevu istaknuo je potrebu izražavanja stajališta o mišljenju nezavisnog odvjetnika i osobito njegovoj tvrdnji da su žalbeni razlozi bespredmetni.

27

Valja podsjetiti da Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da stranke iznesu svoja zapažanja kao odgovor na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 4. rujna 2014., Vnuk, C‑162/13, EU:C:2014:2146, t. 30. i navedena sudska praksa).

28

Pritom, na temelju članka 83. svojeg poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti otvaranje ili ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, po zatvaranju tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve naravi da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda.

29

To nije slučaj u ovom predmetu. U ovom slučaju Sud, saslušavši nezavisnog odvjetnika, smatra da raspolaže svim potrebnim elementima za odlučivanje i da predmet ne treba ispitivati u vezi s novom činjenicom koja je takve naravi da ima odlučujući utjecaj na njegovu odluku ili u vezi s argumentom o kojem se pred Sudom nije raspravljalo.

30

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, Sud ocjenjuje da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

31

Komisija smatra a da izričito ne zahtijeva izmjenu obrazloženja pobijane presude, da iako je moguće pojedinačno odbaciti svaki žalbeni razlog, žalbu treba, primarno odbiti zbog razloga koje Komisija smatra „više fundamentalnim”.

32

U tom pogledu ona navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 50. pobijane presude presudio da joj je Direktivom 2003/87 dana ovlast da u Odluci 2011/278 predvidi besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u slučaju da primjena usklađenih pravila te odluke dovede do „pretjeranih teškoća” za operatore.

33

Ipak, s obzirom na to da Komisija ne zahtijeva – te da osim toga ne može zahtijevati – ukidanje pobijane presude, valja smatrati da svojom argumentacijom traži da Sud izmijeni obrazloženje.

34

Kao što to navodi Komisija, ako se pokaže da joj, kao što to ona smatra, Direktiva 2003/87 nije omogućila dodjelu dodatnih besplatnih emisijskih jedinica u slučaju „pretjeranih teškoća”, svaki žalbeni razlog koji DK Recycling može istaknuti u okviru ove žalbe bit će bespredmetan.

35

Stoga argumentaciju Komisije u tom pogledu valja razmotriti prije nego žalbene razloge.

36

Komisija smatra da joj člankom 10.a stavkom 1. prvim i drugim podstavkom Direktive 2003/87 nije dodijeljena nikakva ovlast uvođenja, u Odluci 2011/278, odredbe koja omoguće dodjelu besplatnih emisijskih jedinica poduzetnicima koji su se našli u „pretjeranim teškoćama”. U tom pogledu, Komisija osporava tumačenje Općeg suda navedeno u točki 50. pobijane presude prema kojemu povreda temeljnih prava i načela proporcionalnosti tom odlukom ne može biti automatski isključena, u mjeri u kojoj je ovlast ocjene kojom raspolaže na temelju Direktive 2003/87 Komisiji omogućila da predvidi besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u slučaju „pretjeranih teškoća”.

37

Komisija naprotiv smatra da joj članak 10.a stavak 1. Direktive 2003/87 nije omogućavao odstupanje od načela na temelju kojeg su trebale biti donesene, u području besplatne dodjele emisijskih jedinica, provedbene mjere koje su potpuno usklađene na razini Unije, s obzirom na to da je cilj zakonodavca bio, kao što je to navedeno u drugim odredbama te direktive kao i u uvodnoj izjavi 23. Direktive 2009/29, svesti narušavanje tržišnog natjecanja u Uniji na minimum te ne poticati povećavanje emisija. Pravila koja omogućavaju dodjelu dodatnih emisijskih jedinica postrojenju koje je u svakom pogledu usporedivo, u pogledu njegovih proizvoda, s drugim postrojenjem i koje se od njega razlikuje samo po tome što bi mu primjena sustava trgovanja emisijskim jedinicama uzrokovala „pretjerane teškoće” zbog nepostojanja financijske sposobnosti, bila bi protivna tim ciljevima i ne bi se mogla smatrati mjerama koje su u potpunosti usklađene na razini Zajednice.

38

Osim toga, zahtjev za potpunu usklađenost pravila na razini Zajednice proizlazi iz osnovnih elemenata Direktive 2003/87 koji Komisija, na temelju članka 10.a stavka 1. drugog podstavka potonje, ne može izmijeniti.

39

Naposljetku, Komisija smatra da joj izraz „u mjeri u kojoj je to moguće”, koji se koristi u članku 10.a stavku 1. trećem podstavku Direktive 2003/87, daje manevarski prostor samo kad je riječ o regulatornom pristupu koji treba usvojiti za svaki sektor ili podsektor, a ne za određenog poduzetnika.

40

U svojoj replici, DK Recycling osporava argumentaciju Komisije i navodi da bi se, kad bi je Sud odlučio prihvatiti, pozvao na neusklađenost Direktive 2003/87 s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima.

41

U svojem odgovoru na repliku, Komisija ocjenjuje da taj prigovor nedopuštenosti primarno nije dopušten i, podredno, nije osnovan, s obzirom na usklađenost Direktive 2003/87 s temeljnim pravima i načelom proporcionalnosti.

42

S druge strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, dopuštenost zahtjeva za izmjenu obrazloženja pretpostavlja postojanje pravnog interesa, u smislu da predmetni zahtjev mora svojim ishodom moći osigurati korist stranci koja ga je podnijela. Takav je slučaj kada zahtjev za izmjenu obrazloženja čini obranu protiv pravnog navoda tužitelja (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, EU:C:2009:610, t. 23.; od 21. prosinca 2011., Iride/Komisija, C‑329/09 P, EU:C:2011:859, t. 48. do 51., kao i od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 42.).

43

U predmetnom slučaju, zahtjev za izmjenu obrazloženja ide za time da Sud utvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je člankom 10.a stavkom 1. Direktive 2003/87 dana ovlast Komisiji da u Odluci 2011/278 uvede odredbu o slučajevima s „pretjeranim teškoćama”. Ako Sud prihvati takav zahtjev, razlozi na temelju kojih DK Recycling prigovara Komisiji da nije usvojila takvu odredbu, te Općem sudu da nije na temelju toga poništio tu odluku, postat će bespredmetni.

44

Iz toga slijedi da je zahtjev za izmjenu obrazloženja, koji može utjecati na više argumenata istaknutih u žalbi, dopušten.

45

Valja utvrditi je li Opći sud mogao a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava, presuditi da je Komisija bila ovlaštena uvesti, u Odluci 2011/278, odredbu kojom se omogućuje dodjela dodatnih besplatnih emisijskih jedinica određenim poduzetnicima kojima bi dodjela emisijskih jedinica prema sektorskim pravilima predviđenima tom odlukom uzrokovala „pretjerane teškoće”.

46

U tom pogledu valja podsjetiti da je u uvodnoj izjavi 45. Direktive 2009/29 navedeno da bi „Komisija trebala imati ovlasti za donošenje mjera za usklađivanje pravila o [...] prijelaznoj dodjeli emisijskih jedinica na razini Zajednice”. U članku 10.a stavku 1. drugom podstavku Direktive 2003/87 pojašnjeno je da su te provedbene mjere „namijenjene za izmjenu nebitnih elemenata” potonje.

47

Valja utvrditi da je Sud već presudio da odredbe za čije su donošenje potrebne političke odluke koje spadaju u nadležnost zakonodavca Unije ne mogu biti predmet prijenosa njegovih ovlasti i da stoga provedbene mjere koje donosi Komisija ne mogu niti izmijeniti bitne elemente nekog osnovnog propisa niti ga dopuniti novim bitnim elementima (presuda od 5. rujna 2012., Parlament/Vijeće, C‑355/10, EU:C:2012:516, t. 65. i 66.).

48

Utvrđivanje elemenata nekog područja koje treba okvalificirati kao ključne mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskoj kontroli i nalaže uzimanje u obzir značajki i posebnosti predmetnog područja (presuda od 10. rujna 2015., Parlament/Vijeće, C‑363/14, EU:C:2015:579, t. 47.).

49

Kad je riječ o elementima Direktive 2003/87 koje treba okvalificirati bitnima u smislu odredbi i sudske prakse navedenih u točkama 46. do 48. ove presude, valja istaknuti da, iako je glavni cilj te direktive znatno smanjiti emisije stakleničkih plinova, taj cilj treba postići u skladu s nizom podciljeva. Kao što je navedeno u uvodnim izjavama 5. i 7. navedene direktive, ti podciljevi su, osobito, očuvanje gospodarskog razvoja i zaposlenosti kao i cjelovitosti unutarnjeg tržišta i uvjeta tržišnog natjecanja (presude od 29. ožujka 2012., Komisija/Poljska, C‑504/09 P, EU:C:2012:178, t. 77., i Komisija/Estonija, C‑505/09 P, EU:C:2012:179, t. 79., kao i od 17. listopada 2013., Iberdrola i dr., C‑566/11, C‑567/11, C‑580/11, C‑591/11, C‑620/11 i C‑640/11, EU:C:2013:660, t. 43.).

50

Ponovljeno navođenje podcilja koji se odnosi na očuvanje uvjeta tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu ne samo u uvodnim izjavama 5. i 7. Direktive 2003/87, već i u uvodnim izjavama 8. i 15. Direktive 2009/29, svjedoči o važnosti tog podcilja za sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova.

51

Kad je riječ konkretnije o prijelaznim pravilima o besplatnoj dodjeli emisijskih jedinica, valja navesti da uvodna izjava 23. Direktive 2009/29 predviđa i zahtjev za smanjenje na minimum narušavanja tržišnog natjecanja u Zajednici. U tu svrhu navedeno je da prijelazna dodjela besplatnih emisijskih jedinica treba biti izvršena u skladu s usklađenim pravilima na razini Zajednice.

52

U članku 10.a stavku 1. Direktive 2003/87 zakonodavac je, s jedne strane, ustrajao pri zahtjevu potpunog usklađivanja time što je odredio da „Komisija donosi potpuno usklađene mjere na razini Zajednice za dodjelu emisijskih jedinica”, a s druge strane, Komisiji je naznačio kriterije prema kojima treba biti izvršeno usklađivanje, odnosno, u biti, na temelju referentnih vrijednosti sektora i podsektora.

53

Time što je predvidio takvu metodu dodjele besplatnih emisijskih jedinica koja je sektorski potpuno usklađena, zakonodavac je ostvario bitan zahtjev za smanjenje na minimum narušavanja tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

54

Stoga Komisija ne može – a da ne povrijedi taj zahtjev i da stoga ne izmijeni bitan element Direktive 2003/87 – predvidjeti pravila o besplatnoj dodjeli emisijskih jedinica koja nisu potpuno usklađena i sektorska.

55

Nije upitno da bi uvođenje od strane Komisije, u Odluci 2011/278, odredbe koja omogućava dodjelu besplatnih emisijskih jedinica određenim poduzetnicima koji su se našli u „pretjeranim teškoćama” nakon provedbe sektorskih kriterija predviđenih tom odlukom bilo protivno načelu usklađene i sektorske dodjele besplatnih emisijskih jedinica, jer bi ono nužno podrazumijevalo individualni pristup temeljen na postojanju određenih i pojedinačnih okolnosti, svojstvenih svakom operatoru na kojeg se odnose takve „pretjerane teškoće”. Posljedično tomu, takva odredba mogla bi izmijeniti bitan element Direktive 2003/87 dovodeći tako u pitanje sustav koji je njome utvrđen.

56

U tim okolnostima, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 50. pobijane presude presudio da je Komisija imala ovlast, na temelju članka 10.a stavka 1. Direktive 2003/87, uvesti takvu odredbu.

57

Taj zaključak ne mogu osporiti izrazi „koliko to bude moguće” i „u načelu” korišteni u članku 10.a stavku 1. trećem i četvrtom podstavku Direktive 2003/87. Iako ti izrazi dodjeljuju određenu marginu prosudbe Komisiji za utvrđivanje referentnih vrijednosti ex‑ante u slučaju u kojem nije moguće koristiti referentnu vrijednost izračunatu na temelju proizvoda, njihov cilj nije omogućiti Komisiji da odstupi od načela usklađene i sektorske dodjele emisijskih jedinica. Osim toga je moguće, ako bi za time postojala potreba, da se na temelju kontekstualne analize tih izraza potvrdi tumačenje prema kojemu se utvrđivanje referentnih vrijednosti ex‑ante treba izvršavati „prema sektoru i podsektoru” jer se tim riječima koristi članak 10.a stavak 2. Direktive 2003/87.

58

Stoga je Opći sud pogrešno odbio tužbu DK Recyclinga polazeći od pretpostavke prema kojoj je Komisija zakonito mogla donijeti odredbu kojom se predviđa besplatna dodjela emisijskih jedinica u slučajevima „pretjeranih teškoća”, umjesto da je samo primijetio da je Komisija zasigurno bila nenadležna za donošenje takve odredbe.

59

Posljedično tomu, zahtjev za izmjenu obrazloženja treba prihvatiti.

60

Iz prethodno navedenoga proizlazi da su bespredmetni žalbeni razlozi kojima DK Recycling prigovara Općem sudu da nije prigovorio tomu da u Odluci 2011/278 nije bilo odredbe kojom se predviđa besplatna dodjela dodatnih emisijskih jedinica u slučajevima „pretjeranih teškoća” te ih treba odbaciti.

61

Osim toga, kad je riječ o argumentaciji DK Recyclinga u pogledu nezakonitosti Direktive 2003/87 jer njome nije predviđena takva odredba, čak i ako se DK Recycling, kao što tvrdi, pozvao na nezakonitost te direktive pred Općim sudom, iz dokumenata u spisu pismenog postupka pred Sudom proizlazi da je u žalbenom postupku prvi put podnio taj razlog tek u svojoj replici, a ne u zahtjevu kojim je pokrenuo žalbeni postupak.

62

Kako proizlazi iz članka 127. stavka 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 190. tog poslovnika, tijekom postupka zabranjeno je iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.

63

Takva iznimka ne može se primijeniti na žalbeni razlog koji je podnio DK Recycling u svojoj replici odgovarajući na primjedbu kojom je Komisija, u svojem odgovoru na žalbu, samo primijetila a da nije istaknula novi pravni ili činjenični element, da zakonitost Direktive 2003/87 nije u žalbi dovedena u pitanje.

64

Žalbeni razlog koji se temelji na nezakonitosti Direktive 2003/87 valja stoga proglasiti nedopuštenim.

65

Slijedom navedenog, žalbu treba odbiti.

66

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

67

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

68

Budući da nije uspio u postupku te s obzirom na to da je Komisija zatražila da žalitelj snosi troškove, treba mu naložiti da, pored vlastitih troškova, snosi i troškove Komisije.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: