1

Svojom žalbom Talijanska Republika zahtijeva poništenje presude Općeg suda Europske unije od 28. ožujka 2014., Italija/Komisija (T‑117/10, EU:T:2014:165, u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je taj sud odbio njezinu tužbu usmjerenu na poništenje Odluke Komisije C (2009) 10350 final od 22. prosinca 2009. o smanjenju financijske potpore Europskog fonda za regionalni razvoj dodijeljene Talijanskoj Republici primjenom Odluke Komisije C (2000) 2349 od 8. kolovoza 2000. o odobrenju Regionalnog operativnog programa POR Puglia za razdoblje 2000.‑2006. na temelju Cilja br. 1 (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Uredba Vijeća (EZ) br. 1260/1999 od 21. lipnja 1999. o utvrđivanju općih odredaba o strukturnim fondovima (SL L 161, 26. 6. 1999., str. 1.), u svojem članku 38. stavku 1. propisuje:

„Ne dovodeći u pitanje odgovornost Komisije za provedbu općeg proračuna Europskih zajednica, države članice preuzimaju odgovornost u prvom redu za financijski nadzor pomoći. U tu svrhu, mjere koje poduzimaju uključuju:

[...]“ [neslužbeni prijevod]

3

U skladu s člankom 39. stavkom 1. do 3. te uredbe:

„1.   Države članice su te koje su u prvom redu odgovorne za istraživanje nepravilnosti i djelovanje kad je utvrđena veća izmjena koja utječe na narav ili uvjete provedbe ili nadzora pomoći te za izvršavanje potrebnih financijskih ispravaka. .

Države članice provode potrebne financijske ispravke u vezi s pojedinim ili sustavnim nepravilnostima. Obavljeni ispravci države članice sastoje se od ukidanja svih ili dijela doprinosa Zajednice. [...]

2.   Ako Komisija nakon potrebnih provedenih provjera zaključi:

[...]

Komisija obustavlja odnosna privremena plaćanja i traži od države članice, uz navođenje svojih razloga, da dostavi svoja očitovanja i, ako je to slučaj, da u određenom roku izvrši eventualne ispravke. .

Ako država članica ospori primjedbe Komisije, Komisija je poziva na saslušanje tijekom kojega obje stranke nastoje doći, u duhu suradnje koja se temelji na partnerstvu, do sporazuma o primjedbama i zaključcima koji iz njih proizlaze.

3.   Nakon isteka roka koji je Komisija odredila, ona može, ako ne bude postignut sporazum i ako država članica nije izvršila ispravke te uzimajući u obzir eventualne primjedbe države članice, u roku od tri mjeseca odlučiti:

[...]

Prilikom utvrđivanja iznosa ispravka Komisija će uzeti u obzir, sukladno načelu proporcionalnosti, narav nepravilnosti ili promjene i opseg mogućeg financijskog utjecaja utvrđenih nepravilnosti sustava upravljanja ili kontrole države članice.

[...]“

4

Članak 4. Uredbe Komisije (EZ) br. 438/2001 od 2. ožujka 2001. o provedbi Uredbe br. 1260/1999 u vezi sa sustavima upravljanja i kontrole za pomoć dodijeljenu iz strukturnih fondova (SL L 63, str. 21.) [neslužbeni prijevod] propisuje:

„Sustavi upravljanja i kontrole uključuju postupke za provjeru isporuke sufinanciranih proizvoda i usluga te istinitost prijavljenih izdataka, kao i za osiguranje da su ispunjeni uvjeti uspostavljeni odgovarajućom odlukom Komisije donesenom na temelju članka 28. Uredbe [...] br. 1260/1999 i poštovana nacionalna pravila i pravila Zajednice koja su na snazi [...]

Postupcima je propisana obveza čuvanja dokaza o provjerama pojedinačnih radnji na licu mjesta. Predmetni spisi pružaju informacije o izvršenom radu, rezultatima provjera i mjerama poduzetima u vezi s utvrđenim nepravilnostima. Ako fizičke ili administrativne provjere nisu sveobuhvatne, nego su izvršene na uzorku radnji, u spisu se navode odabrane radnje i opisuju metode pribavljanja uzoraka.“ [neslužbeni prijevod]

5

Članak 8. navedene uredbe glasi kako slijedi:

„Upravljačko tijelo ili tijelo za plaćanja vodi računovodstvenu evidenciju iznosa koji se mogu povratiti na temelju već plaćenih iznosa potpora Zajednice i osigurava da se povrate bez neopravdanog zakašnjenja. Nakon povrata, tijelo za plaćanja nadoknađuje iznose koji su nezakonito dodijeljeni, uvećano za stečene kamate za zakašnjenje, na način da se njezine buduće izjave o izdacima i zahtjevi za plaćanje upućeni Komisiji umanje za te iznose ili, ako to nije dovoljno, tako da uplati te iznose Zajednici [...]“ [neslužbeni prijevod]

6

Članak 9. navedene Uredbe, pod naslovom „Ovjeravanje izdataka“, propisuje da ovjeravanja koja se odnose na privremene i konačne izjave o izdacima sastavlja osoba ili služba tijela za plaćanja funkcionalno neovisna o bilo kojoj službi koja nalaže plaćanje. Usto ovaj članak osobito propisuje provjere koje to tijelo treba izvršiti prije odobravanja izjava o izdacima.

7

Članak 10. iste Uredbe naslovljen „Nasumične provjere radnji“ propisuje:

„1.   Države članice provode, na temelju odgovarajućeg uzorka, provjere radnji osobito da bi:

2.   Prije okončanja svake pomoći izvršit će se kontrole u odnosu na 5% ili manje ukupnih prihvatljivih izdataka i temeljiti se na reprezentativnom uzorku odobrenih radnji, vodeći računa o odredbama stavka 3. Države članice brinu o tome da se kontrole pravilno rasporede tijekom cijelog relevantnog perioda. Osiguravaju odgovarajuću podjelu zadaća između tih kontrola i postupaka provedbe ili plaćanja u vezi s radnjama.

3.   Uzorak kontroliranih radnji pribavlja se na način da se vodi računa o:

8

Komisija je Odlukom C(2000) 2349 od 8. kolovoza 2000. odobrila regionalni operativni program POR Puglia za razdoblje 2000.‑2006. na temelju Cilja br. 1 (u daljnjem tekstu: program POR Puglia) i stavila na raspolaganje talijanskim tijelima iznos od 1.721.827.000 eura iz Europskog fonda za regionalni razvoj (FEDER).

9

Komisija je u 2007. godini provela revizije sustava upravljanja i kontrole koji su uspostavila tijela odgovorna za taj program i zaključila da ta tijela nisu uspostavila sustave upravljanja i kontrole koji bi osiguravali dobro financijsko upravljanje za pomoć iz FEDER‑a i da uspostavljeni sustavi nisu jamčili u dovoljnoj mjeri točnost, pravilnost i prihvatljivost zahtjeva za plaćanje.

10

Komisija je odlukom C(2008) 3340 od 1. srpnja 2008. obustavila privremena plaćanja FEDER‑a za program POR Puglia jer je ocijenila da Talijanska Republika ne postupa u skladu s obvezama koje ima na temelju članka 4. i članaka 8. do 10. Uredbe br. 438/2001 i da nedostaci otkriveni u sustavima upravljanja i kontrole mogu prouzrokovati sustavne nepravilnosti. Ta institucija je Talijanskoj Republici odredila rok od tri mjeseca da provede kontrole i izvrši potrebne ispravke da bi osigurala da se potporama FEDER‑a obuhvate samo prihvatljivi izdaci.

11

Prilikom revizije u siječnju 2009. Komisija je utvrdila da zahtjevi iz navedene odluke nisu ispunjeni u zadanim rokovima. Revizori Unije su utvrdili postojanje više nepravilnosti u vezi s kontrolama koje je provelo upravljačko tijelo na temelju članka 4. Uredbe br. 438/2001 (u daljnjem tekstu: kontrole prve razine), u vezi s radom tijela za plaćanja i kontrolama koje je izvršilo kontrolno tijelo na temelju članka 10. Uredbe br. 438/2001 (u daljnjem tekstu: kontrole druge razine). Komisija je zaključila da se ne može razumno zaključiti da sustavi upravljanja i kontrole programa POR Puglia na učinkovit način osiguravaju zakonitost, pravilnost i točnost prijavljenih izdataka za razdoblje od početka provedbe programa do dana obustave privremenih plaćanja.

12

Dopisom od 3. travnja 2009. Komisija je priopćila svoje zaključke talijanskim tijelima te ih pritom obavijestila da namjerava predložiti ispravak financijske potpore dodijeljene iz FEDER‑a prema stopi od 10% s obzirom na izdatke koji su prijavljeni na temelju tog programa do obustave privremenih plaćanja. Talijanska Republika se usprotivila primjeni tog paušalnog ispravka i zatražila ukidanje obustave privremenih plaćanja. Rasprava je održana 30. rujna 2009. na temelju članka 39. stavka 2. Uredbe br. 1260/1999.

13

Komisija je spornom odlukom snizila iznos financijske potpore dodijeljene programu POR Puglia iz FEDER‑a za razdoblje 2000.‑2006. i primijenila paušalni ispravak od 10% na izdatke odobrene do obustave privremenih plaćanja. Prema članku 1. stavku 1. potpora dodijeljena iz FEDER‑a smanjena je na iznos od 79.335.741,11 eura.

14

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. ožujka 2010. Talijanska Republika pokrenula je postupak za poništenje sporne odluke.

15

U prilog svojoj tužbi ta država članica istaknula je četiri tužbena razloga. Prvi i drugi tužbeni razlog temelje se na iskrivljavanju činjenica i povredi odredbi članka 39. stavka 2. točke (c) i članka 3. Uredbe br. 1260/1999 u dijelu koji se odnosi na kontrole prve razine, rad tijela za plaćanja kao i kontrole druge razine. Trećim tužbenim razlogom ta država članica tvrdi da postoji nepostojanje obrazloženja i povreda članka 39. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1260/1999. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 12. Uredbe br. 1260/1999 i članka 4. prvog podstavka Uredbe br. 438/2001 i nenadležnosti Komisije.

16

Pobijanom presudom Opći sud odbio je tužbu Talijanske Republike.

17

Talijanska Republika zahtijeva od Suda da:

18

Komisija traži od Suda da odbije žalbu i naloži Talijanskoj Republici snošenje troškova.

19

U prilog svojoj žalbi Talijanska Republika ističe tri žalbena razloga.

20

U prvom žalbenom razlogu Talijanska Republika tvrdi da je u točkama 37. i 50. i sljedećima pobijane presude Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti i obvezu obrazlaganja jer je zajedno ispitao prvi i drugi tužbeni razlog koji su vezani uz učinkovitost i pouzdanost, s jedne strane, kontrola prve razine koje je izvršilo upravljačko tijelo i tijelo za plaćanja i, s druge strane, kontrola druge razine koje je izvršilo kontrolno tijelo.

21

Talijanska Republika tvrdi da je Opći sud zbog načela kontradiktornosti morao odvojeno ispitati ta dva tužbena razloga koja se temelje na dvama različitim činjeničnim pitanjima u vezi s radom različitih tijela i bitno različitim nepravilnostima, kako proizlazi iz sporne odluke. Osim toga Opći sud je ispitujući zajedno ta dva tužbena razloga, automatski primijenio obrazloženje jednog tužbenog razloga na drugi.

22

Ispitujući zajedno prvi i drugi tužbeni razlog Opći sud je također povrijedio svoju obvezu obrazlaganja. Također je propustio obrazložiti, detaljno kao u tužbi, razloge zbog kojih je smatrao neosnovanima argumente Talijanske Republike iznesene protiv svih nepravilnosti koji u cjelini čine osnovu sporne odluke.

23

Komisija osporava osnovanost argumentacije Talijanske Republike.

24

Prema sudskoj praksi Suda načelo kontradiktornosti općenito uključuje pravo stranaka u postupku da iznesu stajalište o činjenicama i dokumentima na kojima će se temeljiti sudska odluka kao i da rasprave dokaze i očitovanja podnesene pred sudom i pravne argumente koje sudovi uzimaju u obzir po službenoj dužnosti, na kojima namjeravaju temeljiti svoju odluku (presude Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 52. i 55., kao i preispitivanje M/EMEA, C‑197/09 RX‑II, EU:C:2009:804, t. 41.).

25

U tom pogledu treba utvrditi da je Talijanska Republika uistinu mogla zauzeti stajalište pred Općim sudom o nepravilnostima iz sporne odluke koje se odnose na kontrolu prve razine, rad tijela za plaćanja kao i kontrole druge razine. Usto, iz točaka 40., 48. i 60. do 66. pobijane presude proizlazi da je Opći sud također uzeo u obzir argumente kojima je država članica osporavala postojanje tih nepravilnosti.

26

Kada je riječ o obvezi obrazlaganja ne može se prigovoriti Općem sudu jer nije odgovorio na sve dijelove argumenata kojima je Talijanska Republika osporila nepravilnosti iz sporne odluke. Naime, prema ustaljenoj praksi Suda, obveza obrazlaganja presuda, koja ga obvezuje na temelju članka 36. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda, ne nameće Općem sudu dužnost davanja obrazloženja kojim bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje također može biti implicitno, pod uvjetom da strankama omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru žalbe (presude Coop de France bétail et viande i dr./Komisija, C‑101/07 P i C‑110/07 P, EU:C:2008:741, t. 75. i navedena sudska praksa, A2A/Komisija, C‑318/09 P, EU:C:2011:856, t. 97., kao i Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 86.).

27

U ovom slučaju treba istaknuti da je obrazloženje iz točaka 69. do 77. i 79. do 92. pobijane presude takvo da omogućava Talijanskoj Republici da se upozna s razlozima zbog kojih je Opći sud u cijelosti odbio argumente kojima je ona osporavala zakašnjenja u provedbi kontrolâ prve i druge razine, nepouzdanost predloženih ispravaka i nepravilnosti u radu tijela za plaćanja, ali i da Sudu daje dovoljno elemenata za provođenje njegova nadzora. Opći sud je nadalje u točkama 60. do 63. pobijane presude obrazložio razloge zbog kojih nije odlučio o navodnom nepostojanju svake pojedinačne nepravilnosti koju su u vezi s kontrolama prve i druge razine utvrdili Unijini revizori u siječnju 2009. Stoga također treba odbiti kao neosnovan argument utemeljen na tome da Opći sud nije poštovao svoju obvezu obrazlaganja odluka.

28

Kada je riječ o prigovoru Općem sudu da je primijenio isto obrazloženje na različita činjenična i pravna pitanja, treba zaključiti da taj prigovor proizlazi iz očito pogrešnog tumačenja pobijane presude. Naime, suprotno onome što tvrdi Talijanska Republika, Opći sud je detaljno i odvojeno ocijenio prvo činjenična i pravna pitanja o kontrolama prve razine u točkama 69. do 71. i 79. do 81. pobijane presude, zatim pitanja koja se odnose na kontrole druge razine u točkama 72. do 77. i 82. do 87. te presude i, naposljetku, pitanja u vezi s tijelom za plaćanja u točkama 88. do 92. te presude.

29

Stoga je prvi žalbeni razlog potrebno odbiti kao neosnovan.

30

Može se razumjeti da se drugi žalbeni razlog, unatoč nedostatku strukture u njegovu obrazloženju, sastoji od četiri dijela.

31

Prvim dijelom tog žalbenog razloga Talijanska Republika tvrdi da je Opći sud u točkama 40., 63. i 88. do 93. pobijane presude iskrivio dokaze i činjenice koji su bili pred njim izneseni. Prema mišljenju te države članice, iskrivljavanje u navedenim točkama pobijane presude podrazumijeva da je Opći sud također povrijedio članak 39. Uredbe br. 1260/1999, članak 9. Uredbe br. 438/2001 kao i načela proporcionalnosti i partnerstva.

32

U drugom dijelu navedenog razloga Talijanska Republika navodi da je Opći sud u točkama 60. do 63. pobijane presude pogrešno zaključio da nije bilo potrebno ispitati dokaze za osporavanje postojanja nepravilnosti koje su utvrdili Unijini revizori u uzorku kontrole prve razine revidiranom u siječnju 2009. Iz točke 40. obrazloženja sporne odluke proizlazi da je u njoj Komisija uistinu uzela u obzir nepravilnosti, uz naglasak na činjenici da ih talijanska tijela nisu ispravila. Opći sud je osim toga sâm uzeo u obzir te navedene nepravilnosti u točkama 78. do 81. pobijane presude da bi utvrdio da kontrole prve razine nisu bile pouzdane.

33

Međutim, budući da nisu dokazane posebne nepravilnosti u vezi s kontrolama prve razine koje je utvrdila revizija Komisije provedena u siječnju 2009., Opći sud je trebao utvrditi da je sporna odluka bila suprotna članku 39. stavku 2. i 3. Uredbe br. 1260/1999, a osobito to da je paušalni ispravak u iznosu od 10% očito bio neproporcionalan.

34

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga Talijanska Republika tvrdi da je sporna odluka suprotna načelima proporcionalnosti i partnerstva iz članka 39. Uredbe br. 1260/1999 jer se njome nameće paušalni ispravak od 10% i za nepravilnosti u dodjeli dodatnih radova ili pruženih inženjerskih usluga iako su za njih talijanske vlasti predložile paušalne ispravke u iznosu od 25%. Stoga nije bilo dovoljno da Opći sud u točki 60. pobijane presude utvrdi da je Komisija uzela te ispravke u obzir u izračunu konačnog iznosa smanjenja potpore koju je dodijelio FEDER.

35

Naposljetku, četvrtim dijelom tog razloga Talijanska Republika tvrdi da je došlo do povrede članka 4. Uredbe br. 438/2001 i načela u vezi s teretom dokaza.

36

Može se razumjeti da je treći žalbeni razlog podijeljen na četiri dijela.

37

Prvi dio tog razloga temelji se na iskrivljavanju činjenica i dokaza u točkama 72. do 74. pobijane presude. Talijanska Republika smatra da to iskrivljavanje podrazumijeva također da je Opći sud povrijedio članak 39. Uredbe br. 1260/1999, načela proporcionalnosti i partnerstva kao i članak 10. Uredbe br. 438/2001.

38

U drugom dijelu tog razloga Talijanska Republika navodi da je Opći sud povrijedio članak 10. zaključujući da su kontrole druge razine trebale dosegnuti stupanj nadzora iz tog članka prije okončanja predmetnog programa. Naime, iz odredbi istog članka, prema kojem se kontrole druge razine trebaju izvršiti nad barem 5% izdatka odobrenog „prije okončanja svake pomoći“, proizlazi da se sustav kontrola druge razine treba ocijeniti prije svega u tom trenutku okončanja.

39

Nadalje, trećim dijelom istog razloga Talijanska Republika prigovara Općem sudu da je u točkama 84. do 86. pobijane presude ocijenio bespredmetnim zaključak da su ispravci nakon kontrole druge razine dosezali 59.186.909 eura, a ne 30.950.978,33 eura, jer je Komisija uzela u obzir sve te ispravke pri utvrđivanju cjelokupnog iznosa ispravaka nakon kontrola prve i druge razine koji su zajedno dosezali 95.672.043,08 eura.

40

Četvrti dio trećeg žalbenog razloga se temelji na povredi načela o teretu dokaza.

41

Komisija navodi da su drugi i treći žalbeni razlog nedopušteni jer prema njezinu mišljenju predstavljaju samo ponavljanje argumenata iznesenih u prvom stupnju, i u stvari ciljaju na to da Sud po drugi put ispita osnovanost predmeta. Ti razlozi su svakako u cijelosti neosnovani.

42

Treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog podstavka Statuta Suda i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev (vidjeti osobito presude Španjolska/Komisija, C‑197/13 P, EU:C:2014:2157, t. 43., kao i Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 111. i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu u članku 169. stavku 2. Poslovnika precizirano je da žalbeni razlozi i argumenti precizno navode dijelove obrazloženja odluke Općeg suda koji se pobijaju.

43

Žalba u kojoj se samo ponavljaju ili doslovno prenose tužbeni razlozi i argumenti izneseni pred Općim sudom ne zadovoljava navedene pretpostavke. Međutim, kada žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije od strane Općeg suda, pravna pitanja ocijenjena u prvom stupnju mogu se ponovno raspraviti tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj svoju žalbu ne bi mogao temeljiti na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak djelomično izgubio svoj smisao (vidjeti u tom smislu presude Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlement i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 46. i 47., kao i Španjolska/Komisija, C‑197/13 P, EU:C:2014:2157, t. 44. i 45. kao i navedenu sudsku praksu).

44

Kada je riječ o prigovoru nedopuštenosti koji je iznijela Komisija, treba utvrditi da Talijanska Republika svojim drugim i trećim razlogom ne traži da se provede obično preispitivanje zahtjeva iznesenog pred Opći sud već osporava njegove zaključke iz određenih točaka pobijane presude za koje smatra da su u njima iskrivljene činjenice i dokazi kao i da sadržavaju druge pogreške koje se tiču prava. Stoga, suprotno navodima Komisije, drugi i treći razlog ne predstavljaju samo ponavljanje već iznesenih razloga iz prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, već su u stvari podneseni protiv bitnog dijela obrazloženja pobijane presude pa omogućavaju Sudu da izvrši svoj nadzor.

45

Stoga prigovor nedopuštenosti koji je iznijela Komisija treba odbaciti.

46

Vezano uz povredu članka 4. Uredbe br. 438/2001 iznesenu u četvrtom dijelu drugog žalbenog razloga i povredu pravila o teretu dokaza navedenu u okviru četvrtog dijela drugog razloga i u četvrtom dijelu trećeg razloga, treba istaknuti da, iako Talijanska Republika te pogreške što se tiču prava navodi u dijelu prije obrazloženja svojeg drugog i trećeg razloga, ta obrazloženja ni na koji način ne upućuju na točke pobijane presude koje bi sadržavale navedene pogreške koje se tiču prava niti bilo kakvu argumentaciju s ciljem utvrđivanja na koji je način Opći sud počinio takve pogreške. Ti dijelovi drugog i trećeg razloga su stoga nedopušteni.

47

Kada je riječ o trećem dijelu trećeg žalbenog razloga, iako Talijanska Republika kritizira utvrđenja iz točaka 84. do 86. pobijane presude navodeći razloge različite od iskrivljavanja podataka, treba napomenuti da pritom ni na koji način ne upućuje na načelo ili pravno pravilo koje bi Opći sud bio povrijedio zaključkom da na zakonitost pobijane odluke ne utječe moguća pogreška Komisije u utvrđivanju određenih ispravaka koje su talijanska tijela predložila za ispravke nakon kontrola druge razine jer su navedena uzela u obzir sve ispravke iz sporne odluke.

48

Stoga četvrti dio drugog razloga i treći dio trećeg razloga, u dijelu u kojem se taj posljednji dio ne temelji na iskrivljavanju podataka, i četvrti dio trećeg razloga treba odbaciti kao nedopuštene.

49

Osim toga, kada je riječ o argumentima kojima Talijanska Republika kritizira Opći sud s obrazloženjem da je iskrivio sadržaj dopisa od 15. lipnja 2009., treba napomenuti da ona ne precizira dijelove pobijane presude na koje se odnose ti prigovori. Stoga ove argumente također treba odbaciti kao nedopuštene.

50

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga i prvim i trećim dijelom trećeg žalbenog razloga, koje treba zajedno ispitati, Talijanska Republika tvrdi da je iz utvrđenja iz točaka 40., 63., 72. do 74., 84. do 86. i 88. do 93. pobijane presude vidljivo loše razumijevanje njezine tužbe i da se navedenim zaključcima iskrivljavaju činjenice i dokazi. To iskrivljavanje podrazumijeva da je Opći sud također pogrešno protumačio članak 39. Uredbe br. 1260/1999, članke 9. i 10. Uredbe br. 438/2001 kao i načela proporcionalnosti i partnerstva.

51

Valja podsjetiti da iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog podstavka Statuta Suda proizlazi da je Opći sud isključivo nadležan, s jedne strane, za utvrđivanje činjenica, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, i, s druge strane, za ocjenjivanje tih činjenica (vidjeti presudu Komisija/Aalberts Industries i dr., C‑287/11 P, EU:C:2013:445, t. 47. kao i navedenu sudsku praksu). Ta ocjena dakle ne predstavlja osim u slučaju iskrivljavanja tih elemenata pitanje prava, koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda (vidjeti presude Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346 t. 15., kao i Activision Blizzard Germany/Komisija, C‑260/09 P, EU:C:2011:62, t. 51. kao i navedenu sudsku praksu).

52

Takvo iskrivljavanje postoji kada je bez izvođenja novih dokaza ocjena postojećih dokaza očito netočna (presuda Comitato Venezia vuole vivere i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 153. i navedena sudska praksa). Međutim, takvo iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata u spisu, bez potrebe za obavljanjem nove procjene činjenica i dokaza (presuda General Motors/Komisija, C‑551/03 P, EU:C:2006:229, t. 54.). Kada žalitelj navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, treba precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj procjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze (vidjeti, u tom smislu, presude Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 50., kao i PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, C‑281/10 P, EU:C:2011:679, t. 78.).

53

Treba zaključiti da argumenti izneseni protiv točaka 40., 63. i 72. pobijane presude proizlaze iz očito pogrešnog tumačenja te presude. Kada je riječ o točkama 40. i 72., ne može se prigovoriti Općem sudu da je pogrešno protumačio sadržaj tužbe Talijanske Republike jer je zaključio da ona nije ni na koji način osporila nepravilnosti iz uzorka kontrola prve i druge razine revidiranog u siječnju 2009. ili da su njome osporeni samo neki od navedenih. Suprotno tome, iz točaka 60. do 64. pobijane presude posebno jasno proizlazi da je Opći sud uistinu uzeo u obzir činjenicu da je Talijanska Republika osporila sve te nepravilnosti.

54

Suprotno navodima Talijanske Republike ne može se zaključiti na temelju točke 63. pobijane presude da Opći sud smatra da se sporna odluka ne temelji na navedenim nepravilnostima. Opći sud je naime izrijekom utvrdio u toj točki 63., u vezi s točkom 58. pobijane presude, da su posebne nepravilnosti koje su utvrdili Unijini revizori u siječnju 2009. predstavljale „jedan od prigovora“ uloženih protiv rada tog sustava upravljanja i kontrole uspostavljenog za program POR Puglia.

55

Kada se radi o utvrđenjima iz točaka 73. i 74., 84. do 86. i 88. do 93. pobijane presude, treba napomenuti da Talijanska Republika nije dokazala na koji bi način utvrđenja Općeg suda predstavljala iskrivljavanje dokumenata na koje se ona poziva.

56

Stoga treba u cijelosti odbiti argumente koji se temelje na iskrivljavanju činjenica i dokaza kao djelomično nedopuštene i djelomično neosnovane.

57

U tim okolnostima također nisu osnovani argumenti koji se temelje na povredi članka 39. Uredbe br. 1260/1999, članaka 9. i 10. Uredbe br. 438/2001 i načela proporcionalnosti i partnerstva, koje je Talijanska Republika utemeljila na navodnom iskrivljavanju na koje se poziva u dijelu koji se odnosi na točke 40., 63., 72. do 74. i 88. do 93. pobijane presude.

58

Stoga prvi dio dugog žalbenog razloga i prvi i treći dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao djelomično nedopuštene i djelomično neosnovane.

59

Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga, Talijanska Republika prigovara Općem sudu da je, u točki 76. pobijane presude, pogrešno protumačio članak 10. Uredbe br. 438/2001 jer je da bi pobio sumnje u vezi s pouzdanošću predmetnog sustava upravljanja i kontrole zaključio da nije bilo dovoljno dokazati da će stupanj kontrole propisan tim člankom biti dosegnut u trenutku okončanja pomoći FEDER‑a u programu POR Puglia.

60

U tom pogledu treba napomenuti da iz samih odredbi članka 10. stavka 2. Uredbe br. 438/2001, prema kojima države članice brinu o tome da se kontrole koje se trebaju izvršiti prije okončanja pomoći FEDER‑a pravilno rasporede tijekom cijelog relevantnog razdoblja, proizlazi da se kontrole druge razine trebaju provoditi tijekom cijelog razdoblja pružanja te pomoći, a ne samo u trenutku njezina okončanja.

61

Stoga drugi dio trećeg razloga treba odbiti kao neosnovan.

62

Drugim dijelom drugog razloga Talijanska Republika osporava utvrđenja iz točaka 60. do 63. pobijane presude. Ona tvrdi da zbog toga što se sporna odluka temeljila i na nepravilnostima koje su Unijini revizori utvrdili u uzorku kontrola prve razine revidiranih u siječnju 2009. Opći sud nije mogao odlučiti o nezakonitosti sporne odluke, u odnosu na članak 39. stavak 2. i 3. Uredbe br. 1260/1999 i načela proporcionalnosti, a da nije ispitao argumente kojima je Talijanska Republika osporila postojanje tih nepravilnosti. K tome, Opći sud je u točkama 78. do 81. pobijane presude i sam razmotrio navedene nepravilnosti da bi utvrdio nepouzdanost kontrola prve razine.

63

U tom pogledu treba podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu u vezi s Europskim fondom za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP), prema kojoj, budući da je država članica u najboljem položaju za prikupljanje i provjeru podataka potrebnih za poravnavanje računa EFSJP‑a, da bi dokazala postojanje povrede pravila o zajedničkoj organizaciji poljoprivrednih tržišta Komisija nije dužna iscrpno dokazati manjkavost kontrola koje su provele nacionalne vlasti ili neispravnost podataka koje su one dale, nego podnijeti dokaz svoje ozbiljne i razumne sumnje glede tih kontrola ili tih podataka (vidjeti, u tom smislu, presude Grčka/Komisija, C‑300/02, EU:C:2005:103, t. 34. i 36. i navedenu sudsku praksu, kao i Danska/Komisija, C‑417/12 P, EU:C:2014:2288, t. 80. i 81.).

64

Ta država članica, sa svoje strane, ne može oboriti utvrđenja na kojima se temelji dokaz o ozbiljnoj i razumnoj sumnji Komisije a da ne potkrijepi vlastite navode dokazima o postojanju pouzdanog i djelotvornog sustava kontrole. S obzirom na to da joj ne uspijeva dokazati da su Komisijine tvrdnje netočne, one predstavljaju dokaze koji mogu stvoriti ozbiljne sumnje u provođenje primjerenog učinkovitog skupa mjera nadzora i kontrole (vidjeti presudu Danska/Komisija, C‑417/12 P, EU:C:2014:2288, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

65

Stoga država članica o kojoj se radi mora podnijeti najdetaljniji i najiscrpniji dokaz o provođenju svojih kontrola ili o svojim podacima i, prema potrebi, netočnosti Komisijinih tvrdnji (presude Grčka/Komisija, C‑300/02, EU:C:2005:103, t. 36. i navedena sudska praksa, kao i Danska/Komisija, C‑417/12 P, EU:C:2014:2288, t. 83.).

66

Načela koja proizlaze iz te sudske prakse također se primjenjuju mutatis mutandis na dio koji se odnosi na FEDER, što Talijanska Republika nije osporila tijekom rasprave pred Sudom. Uzimajući u obzir strukturu sustava upravljanja i kontrole uspostavljenu člankom 38. stavkom 1. Uredbe br. 1260/1999, prema kojem su države članice najprije odgovorne za financijski nadzor pomoći FEDER‑a, te posljednje u stvarnosti najbolje mogu prikupljati i provjeravati podatke o tim pomoćima.

67

U ovom predmetu Talijanska Republika kritizira činjenicu da Opći sud nije uzeo u obzir elemente kojima je ona osporila postojanje nepravilnosti koje su utvrdili Unijini revizori u uzorku kontrole prve i druge razine revidiranom u siječnju 2009. U tom pogledu treba napomenuti da prema utvrđenjima Općeg suda iz točke 63. pobijane presude te nepravilnosti predstavljaju samo jedan od prigovora podnesen protiv rada sustava upravljanja i kontrole uspostavljenog za program POR Puglia i da se sporna odluka također temeljila na „drugim prazninama“ u tom sustavu, koje mogu pobuditi ozbiljne i razumne sumnje o pouzdanosti i razumnosti navedenog sustava.

68

Međutim, iz ispitivanja prvog dijela drugog razloga i prvog do trećeg dijela trećeg razloga, čiji se zaključci nalaze u točkama 58. i 61. ove presude, proizlazi da je Opći sud, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, odbio sve argumente kojima je Talijanska Republika osporavala utvrđenja koja se temelje na tim drugim nedostacima sustava upravljanja i kontrole, uspostavljenog za program POR Puglia, koji proizlaze iz zakašnjenja u provedbi kontrolâ prve razine, nepouzdanosti predloženih ispravaka i nepravilnosti u radu tijela za plaćanja.

69

Opći sud je stoga u skladu sa sudskom praksom iz točaka 63. do 65. ove presude zaključio u točki 63. pobijane presude da nije trebalo odlučiti o postojanju posebnih nepravilnosti koje proizlaze iz revizije provedene u siječnju 2009., koje je osporila Talijanska Republika.

70

Treba nadodati da u svojoj žalbi Talijanska Republika ne osporava točke 109. do 118. pobijane presude, u kojima je Opći sud zaključio o proporcionalnosti primijenjenog paušalnog ispravka pozivajući se na nedostatke tog sustava upravljanja i kontrole vezane uz zakašnjenja u provedbi kontrola, nepouzdanost predloženih ispravaka i na nepravilnosti u radu tijela za plaćanja koje su mogle dovesti do ozbiljnih i razumnih sumnji o pouzdanosti i razumnosti navedenog sustava.

71

Kada je riječ o prigovoru prema kojem je, u točkama 78. do 81. pobijane presude, Opći sud na vlastitu inicijativu uzeo u obzir posebne nepravilnosti utvrđene u uzorku kontrole prve razine revidiranom u siječnju 2009., treba napomenuti da te posebne nepravilnosti nisu ono što se razmatra u tim točkama, već sumnje u vezi s praksom koju u području financijskih ispravaka primjenjuju talijanska tijela.

72

Stoga se ne može prigovoriti Općem sudu to što je u točkama 78. do 81. pobijane presude uzeo u obzir utvrđenja Komisije u vezi s pouzdanošću financijskih ispravaka koje su predložila talijanska tijela, nakon što je zaključio, u točkama 60. do 63. te presude, da nije bilo nužno odlučiti o postojanju nepravilnosti koje su utvrdili Unijini revizori u uzorku revidiranom u siječnju 2009.

73

Stoga drugi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan. .

74

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga Talijanska Republika osporava utvrđenje iz točke 60. pobijane presude, s obrazloženjem da je propisivanje paušalnog ispravka od 10% protivno načelima proporcionalnosti i partnerstva, potvrđenima u članku 39. Uredbe br. 1260/1999, jer su talijanska tijela predložila paušalne ispravke od 25% u dijelu koji se odnosi na nepravilnosti u vezi s dodjelom dodatnih inženjerskih radova ili pružanjem usluga, koje su utvrdili Unijini revizori u siječnju 2009.

75

U tom pogledu treba utvrditi da se navedeni ispravci koje je predložila Talijanska Republika odnose samo na određene posebne nepravilnosti koje su utvrdili Unijini revizori u siječnju 2009. Međutim, kako i proizlazi iz točke 69. ove presude, Opći sud je mogao zaključiti, a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava, da navodno nepostojanje tih posebnih nepravilnosti nije utjecalo na zakonitost sporne odluke. U tim uvjetima, i bez pogrešnog tumačenja načela iz prethodne točke, Opći sud je utvrdio u točkama 60. i 62. pobijane presude da se argumenti koji se temelje na navedenim ispravcima, koje je Komisija uzela u obzir u izračunu konačnog iznosa sniženja potpore FEDER‑a, nisu mogli primijeniti u svrhu poništenja sporne odluke.

76

Stoga treći dio drugog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan. .

77

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu valja odbiti u cijelosti kao djelomično nedopuštenu i djelomično neosnovanu.

78

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju članka 184. stavka 1. Poslovnika Suda primjenjuje na žalbeni postupak, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da Talijanska Republika snosi troškove i da ista nije uspjela u svom tužbenom zahtjevu, valja joj naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: