1

Svojom žalbom AC‑Treuhand AG (u daljnjem tekstu: AC‑Treuhand) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 6. veljače 2014., AC‑Treuhand/Komisija (T‑27/10, EU:T:2014:59, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud odbio njegov zahtjev za poništenje Odluke Komisije C(2009) 8682 final od 11. studenoga 2009. o postupku primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38589 – Toplinski stabilizatori) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), ili, podredno, smanjenje iznosa novčanih kazni koje su mu tom odlukom izrečene.

2

Članak 23. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), naslovljen „Novčane kazne“, u svojim stavcima 2. i 3. određuje:

„2.   Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10% njegova ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

[...]

3.   Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.“

3

Članak 31. navedene uredbe, naslovljen „Sudski nadzor Suda“, glasi:

„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“

4

U točkama 4. do 6., 13., 36. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) određuje se:

„4.   [...] Kazne bi trebale imati dovoljno preventivan učinak ne samo kako bi sankcionirale dotične poduzetnike (poseban preventivni učinak) nego i kako bi odvratile druge poduzetnike od poduzimanja ili nastavka ponašanja koje je protivno člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (opći preventivni učinak).

5.   U svrhu postizanja tih ciljeva primjereno je da se Komisija poziva na vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga na koje se odnosi povreda kao temelj za utvrđivanje kazne. Trajanje povrede također bi trebalo igrati značajnu ulogu u utvrđivanju primjerene visine kazne. [...]

6.   Kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te trajanje povrede smatra se primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi. [...]

[...]

13.   U određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno [(takav će na primjer biti slučaj s horizontalnim sporazumima o cijenama nekog određenog proizvoda, ako cijena tog proizvoda potom služi kao osnovica za cijenu kvalitetnijih ili manje kvalitetnih proizvoda)] odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar [Europskoga gospodarskog prostora (EGP)]. [...]

[...]

36.   Komisija u određenim slučajevima može izreći simboličnu kaznu. Obrazloženje za izricanje takve kazne treba se navesti u sklopu odluke.

37.   Unatoč tomu što ove smjernice daju opću metodologiju za utvrđivanje kazni, pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom slučaju mogu opravdati odstupanje od takve metodologije [...].“

5

Spornom odlukom Komisija je utvrdila da je određeni broj poduzetnika prekršio članak 81. UEZ‑a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 3.), jer su sudjelovali u dvije skupine protutržišnih sporazuma i usklađenih djelovanja na području EGP‑a u odnosu na, s jedne strane, sektor kositrenih stabilizatora i, s druge strane, sektor epoksidnog sojinog ulja i estera (u daljnjem tekstu: sektor ESBO/esteri).

6

U spornoj se odluci navodi da su dotični poduzetnici sudjelovali u dvjema povredama tijekom raznih razdoblja između 24. veljače 1987. i 21. ožujka 2000. za kositrene stabilizatore te između 11. rujna 1991. i 26. rujna 2000. za sektor ESBO/esteri.

7

AC‑Treuhand, čije je glavno sjedište u Zürichu, je konzultantsko društvo koje nudi različite usluge za nacionalna i međunarodna udruženja i interesne skupine, što uključuje i vođenje i upravljanje švicarskim i međunarodnim stručnim udruženjima, savezima i neprofitnim organizacijama; prikupljanje, obradu i korištenje podataka o tržištu, prezentaciju tržišnih statistika i provjeru dostavljenih brojki kod članova.

8

Člankom 1. sporne odluke AC‑Treuhand se utvrđuje odgovornim za sudjelovanje – između 1. prosinca 1993. i 21. ožujka 2000., u sektoru kositrenih stabilizatora, te između 1. prosinca 1993. i 26. rujna 2000., u sektoru ESBO/esteri – u nizu zabranjenih sporazuma i usklađenih djelovanja unutar EGP‑a, koji su se sastojali od dogovaranja cijena, podjele tržišta putem prodajnih kvota, podjele klijenata i razmjene gospodarski osjetljivih podataka, osobito podataka o klijentima, proizvodnji i prodaji.

9

Komisija smatra AC‑Treuhand odgovornim jer je kod obiju predmetnih povreda odigrao bitnu i sličnu ulogu time što je za sudionike zabranjenih sporazuma organizirao sastanke na kojima je bio prisutan i aktivno sudjelovao, prikupljao i davao sudionicima podatke o prodaji na predmetnim tržištima, nudio svoje sudjelovanje kao moderator u slučaju napetosti između dotičnih poduzetnika, i poticao strane da nađu kompromise, i to uz naknadu.

10

U skladu s člankom 2. sporne odluke, AC‑Treuhandu su izrečene dvije novčane kazne, svaka u iznosu od 174.000 eura.

11

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. siječnja 2010., AC‑Treuhand je zahtijevao poništenje sporne odluke, ili, podredno, smanjenje novčanih kazni koje su mu izrečene.

12

U potporu svojoj tužbi, AC‑Treuhand je naveo devet tužbenih zahtjeva, od kojih su za ovu žalbu od interesa samo treći do peti. Opći ih je sud u točkama 36. i 268. pobijane presude izložio na sljedeći način:

[...]

13

Opći je sud pobijanom presudom u cijelosti odbio tužbu.

14

AC‑Treuhand od Suda zahtijeva da:

15

Komisija od Suda zahtijeva da:

16

U potporu svojoj žalbi AC‑Treuhand navodi četiri žalbena razloga.

17

Svojim prvim žalbenim razlogom, AC‑Treuhand tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 81. stavak 1. UEZ‑a, kao i načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni (nullum crimen, nulla poena sine lege), utvrđeno u članku 49. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kada je u točkama 43. i 44. pobijane presude utvrdio, pozivajući se na svoju presudu AC‑Treuhand/Komisija (T‑99/04, EU:T:2008:256, u daljnjem tekstu: presuda AC‑Treuhand I), s jedne strane, da ponašanje poduzetnika konzultanta koji pružanjem usluga pomaže zabranjenom sporazumu potpada pod područje primjene članka 81. stavka 1. UEZ‑a, i, s druge strane, da je takvo tumačenje bilo razumno predvidivo u trenutku počinjenja povreda.

18

U tom pogledu AC‑Treuhand ističe da se zahtjevi preciznosti koji proizlaze iz načela zakonitosti kaznenih djela i kazni, protive zaključku prema kojem je on sudjelovao u „sporazumu među poduzetnicima“ ili „usklađenom djelovanju“ koji ograničavaju tržišno natjecanje, u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a. Naime, iz teksta navedene odredbe proizlazi da se u njoj sadržana zabrana odnosi jedino na same stranke takvih sporazuma ili usklađenog djelovanja, a ne na ponašanje koje predstavlja obično sudjelovanje.

19

Međutim, ponašanje AC‑Treuhanda se ne može kvalificirati sudjelovanjem u predmetnim zabranjenim sporazumima, koji su obuhvaćali samo proizvođače toplinskih stabilizatora. U tom pogledu žalitelj ističe da, prema sudskoj praksi Suda, pojam „sporazuma među poduzetnicima“ zahtijeva da su barem dvije stranke izrazile svoje sukladne volje da se na tržištu ponašaju na određeni način.

20

Stoga navedeni pojam pretpostavlja određenu vezu stranaka s tržištima na koje se odnosi ograničavanje tržišnog natjecanja. U pogledu AC‑Treuhanda takva veza nedostaje, jer je njegova volja bila usredotočena isključivo na pružanje usluga s ciljem olakšavanja zaključenja zabranjenih sporazuma, na temelju ugovora koji nemaju izravne veze s ograničenjima tržišnog natjecanja koje je utvrdila Komisija. Usto, AC‑Treuhand tvrdi da nije bio aktivan na tržištima koja su u odnosu na tržišta na koja se odnose zabranjeni sporazumi uzlazna ili silazna ili su im susjedna, te da nije ograničio svoje ponašanje na tržištu, što predstavlja samu bit zabranjenih sporazuma.

21

Kako se AC‑Treuhand nije lišio svoje autonomije glede ponašanja na tržištu u korist koordinacije s drugim poduzetnicima, ponašanje koje mu se stavlja na teret ne odgovara ni kriterijima pojma „usklađenog djelovanja“, u smislu u kojem ga se shvaća u sudskoj praksi Suda.

22

Nadalje, AC‑Treuhand ističe da se – da je u trenutku počinjenja povreda postojala ustaljena sudska praksa iz koje se na dovoljno jasan način moglo zaključiti o postojanju kažnjivog djela – njegovo ponašanje moglo sankcionirati u skladu sa zahtjevima predvidljivosti koji proizlaze iz načela zakonitosti kaznenih djela i kazni. No, ne postoji sudska praksa koja bi prethodila presudi AC‑Treuhand I, a koja bi osuđivala ponašanje o kojem je riječ u ovom predmetu.

23

Nadalje, prije donošenja Odluke Komisije 2005/349/EZ od 10. prosinca 2003. u vezi s postupkom primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/E-2/37. 857 – Organski peroksidi) (SL 2005., L 110, str. 44.) (u daljnjem tekstu: odluka Organski peroksidi), koja je dovela do presude AC‑Treuhand I, niti jedan poduzetnik konzultant koji je pružao usluge zabranjenom sporazumu nije smatran odgovornim na temelju članka 81. stavka 1. UEZ‑a. U njoj je Komisija i sama priznala da je upućivanje odluke poduzetniku koji je obavljao toliko specifičnu ulogu bilo u određenoj mjeri novost.

24

U takvim se okolnostima Opći sud ne može pozivati na razloge prikladnosti u području politike tržišnog natjecanja kako bi opravdao tumačenje iz pobijane presude.

25

Komisija osporava argumentaciju AC‑Treuhanda.

26

U ovom predmetu valja utvrditi može li se poduzetnika konzultanta držati odgovornim za povredu članka 81. stavka 1. UEZ‑a, ako on aktivno i pri punoj svijesti pridonosi uspostavljanju i održavanju zabranjenog sporazuma između proizvođača koji su aktivni na tržištu koje se razlikuje od tržišta na kojem djeluje navedeni poduzetnik.

27

Kada je, kao prvo, riječ o članku 81. stavku 1. UEZ‑a, na temelju kojeg su nespojivi s unutarnjim tržištem i stoga zabranjeni svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje, koji imaju određene osobine, treba najprije ustvrditi da ništa u tekstu navedene odredbe ne ukazuje da se u njoj navedena zabrana odnosi samo na stranke takvih sporazuma ili usklađenih djelovanja koje su aktivne na tržištima na koje oni utječu.

28

Također valja podsjetiti i da se, sukladno sudskoj praksi Suda, postojanje „sporazuma“ temelji na sukladnosti izjava volja najmanje dviju stranaka, dok oblik u kojem se ta sukladnost ispoljava nije sam po sebi od odlučujućeg značenja (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Volkswagen, C‑74/04 P, EU:C:2006:460, t. 37.).

29

Kada je riječ o pojmu „usklađenog djelovanja“, iz prakse Suda proizlazi da članak 81. stavak 1. UEZ‑a razlikuje taj pojam od pojmova „sporazuma“ i „odluke udruženja poduzetnika“, s isključivom namjerom da obuhvati različite oblike suradnje među poduzetnicima koji, sa subjektivnog gledišta, imaju istu narav te se razlikuju samo po svojem intenzitetu i oblicima u kojima se očituju (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 112., i T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 23.).

30

Kada je, kao u ovom slučaju, riječ o sporazumima i usklađenim djelovanjima koji imaju protutržišni cilj, iz prakse Suda proizlazi da Komisija – kako bi se moglo zaključiti o sudjelovanju poduzetnika u povredi i njegovoj odgovornosti za sve različite elemente od kojih se ona sastoji – mora dokazati da je dotični poduzetnik svojim vlastitim ponašanjem namjeravao doprinijeti zajedničkim ciljevima koje su ostvarivali svi sudionici, i da je bio svjestan materijalnih postupaka koje su zamislili ili provodili drugi poduzetnici prilikom ostvarivanja istih ciljeva, ili da ih je razumno mogao predvidjeti i da je bio spreman preuzeti taj rizik (u tom smislu vidjeti presude Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 86. i 87., kao i Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 83.).

31

U tom pogledu Sud je posebice presudio da pasivni načini sudjelovanja u povredi, kao što su nazočnost nekog poduzetnika na sastancima na kojima su sklopljeni sporazumi koji imaju protutržišni cilj, bez da se tome izrijekom protivio, ukazuju na suučesništvo koje može dovesti do njegove odgovornosti na temelju članka 81. stavka 1. UEZ‑a, s obzirom na to da prešutno odobravanje zabranjene inicijative, bez javnog distanciranja od njezina sadržaja ili njezina prijavljivanja upravnim tijelima, za učinak ima ohrabrivanje nastavljanja povrede i ugrožavanje njezina razotkrivanja (vidjeti u tom smislu presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 142. i 143. kao i navedenu sudsku praksu).

32

Točno je da je Sud već istaknuo – kada je bio pozvan ocijeniti postojanje „sporazuma“ u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a – da se radi o sukladnoj izjavi volje stranaka da se na tržištu ponašaju na određeni način (vidjeti u tom smislu posebice presudu ACF Chemiefarma/Komisija, 41/69, EU:C:1970:71, t. 112.). Usto, Sud je smatrao da kriterije koordinacije i suradnje koji su konstitutivni za „usklađeno djelovanje“, u smislu navedene odredbe, treba tumačiti u skladu s koncepcijom inherentnom odredbama ugovora koje se odnose na tržišno natjecanje, prema kojoj svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na zajedničkom tržištu (vidjeti posebice presudu Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 116.).

33

Međutim, iz tih razmatranja ne proizlazi da pojmovi „sporazuma“ i „usklađenog djelovanja“ pretpostavljaju međusobno ograničavanje slobode djelovanja na istom tržištu na kojem su prisutne sve stranke.

34

Nadalje, iz prakse Suda se ne može izvesti zaključak prema kojem se članak 81. stavak 1. UEZ‑a odnosi isključivo ili na poduzetnike koji su aktivni na tržištu na koje se odnose ograničenja tržišnog natjecanja ili na tržištima koja su u odnosu na njega uzlazna, silazna ili su mu susjedna, ili pak na poduzetnike koji ograničavaju svoju samostalnost ponašanja na danom tržištu na temelju sporazuma ili usklađenog djelovanja.

35

Naime, iz ustaljene prakse Suda proizlazi da se tekst članka 81. stavka 1. UEZ‑a na općenit način odnosi na sve sporazume i usklađena djelovanja koji – bilo u horizontalnim bilo u vertikalnim odnosima – iskrivljavaju tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu, neovisno o tržištu na kojem su stranke aktivne, sve i da predmetni dogovori utječu samo na ponašanje na tržištu jedne od njih (vidjeti u tom smislu presude LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 358.; Consten i Grundig/Komisija, 56/64 i 58/64, EU:C:1966:41, str. 492. i 493.; Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 72. do 80.; Binon, 243/83, EU:C:1985:284, t. 39. do 47., te Javico,C‑306/96, EU:C:1998:173, t. 10. do 14.).

36

Također valja istaknuti da je glavni cilj članka 81. stavka 1. UEZ‑a osigurati održavanje neometanog tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta. Međutim, tumačenje tog članka za kakvo se zalaže AC‑Treuhand bi moglo umanjiti punu učinkovitost zabrane utvrđene tom odredbom, imajući u vidu da ono ne bi omogućilo sprječavanje aktivnog doprinosa poduzetnika ograničavanju tržišnog natjecanja, zbog puke činjenice da se taj doprinos ne odnosi na gospodarsku djelatnost koja potpada pod relevantno tržište na kojem se to ograničavanje ostvaruje ili se treba ostvariti.

37

U ovom je slučaju, prema činjeničnim utvrđenjima Općeg suda iz točke 10. pobijane presude, AC‑Treuhand imao ključnu i sličnu ulogu u dvije predmetne povrede, na način da je organizirao više sastanaka kojima je nazočio i u kojima je aktivno sudjelovao, prikupljajući i dostavljajući proizvođačima toplinskih stabilizatora podatke o prodaji na predmetnim tržištima, nudeći djelovanje u svojstvu moderatora u slučajevima napetosti između proizvođača te potičući ih na pronalaženje kompromisa, i to sve uz naknadu.

38

Iz navedenoga proizlazi da ponašanje AC‑Treuhanda izravno predstavlja dio napora proizvođača toplinskih stabilizatora u pogledu pregovaranja kao i kontrole poštivanja obveza koje su preuzeli u okviru zabranjenih sporazuma, s obzirom na to da je sam cilj usluga koje je pružao AC‑Treuhand na temelju ugovora o pružanju usluga zaključenih s navedenim proizvođačima ostvarenje – pri punoj svijesti – predmetnih protutržišnih ciljeva, odnosno, kako proizlazi iz točke 4. pobijane presude, dogovaranje cijena, podjela tržišta i klijenata te razmjena gospodarski osjetljivih podataka.

39

U takvim okolnostima, suprotno tvrdnjama AC‑Treuhanda, čak iako su navedeni ugovori o pružanju usluga formalno bili sklopljeni odvojeno od obveza koje su preuzeli sami proizvođači toplinskih stabilizatora, i unatoč činjenici da je AC‑Treuhand konzultantsko poduzeće, ne može se smatrati da je njegovo djelovanje, u takvom svojstvu, predstavljalo obične nuzgredne usluge, bez poveznice s obvezama koje su preuzeli proizvođači i ograničenjima tržišnog natjecanja koja su iz njih proizlazila.

40

Kada je, kao drugo, riječ o navodnoj povredi od strane Općeg suda načela zakonitosti kaznenih djela i kazni, valja primijetiti da, prema sudskoj praksi Suda, to načelo zahtijeva da zakon jasno definira povrede i za njih propisane kazne. Taj je uvjet ispunjen ako pojedinac može znati, iz teksta relevantne odredbe i u slučaju potrebe, pomoću njezina tumačenja od strane sudova, koji akti i propusti dovode do njegove kaznene odgovornosti (presuda Evonik Degussa/Komisija, C‑266/06 P, EU:C:2008:295, t. 39. i navedena sudska praksa).

41

Stoga se načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni ne može tumačiti na način da zabranjuje naknadno objašnjenje pravila o kaznenoj odgovornosti sudskim tumačenjem od predmeta do predmeta, pod uvjetom da je rezultat razumno predvidljiv u trenutku počinjenja povrede, posebice imajući u vidu tumačenje koje je u to vrijeme bilo na snazi u sudskoj praksi koja se odnosi na predmetnu pravnu odredbu (vidjeti u tom smislu presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 217. i 218.).

42

Doseg pojma predvidljivosti u velikoj mjeri ovisi o sadržaju teksta o kojem je riječ, području na koje se odnosi i broju i svojstvu njegovih adresata. Predvidljivost zakona se ne protivi tomu da dotična osoba mora pribjeći stručnom savjetovanju kako bi ocijenila, u stupnju koji je razuman u okolnostima predmeta, posljedice koje mogu proizići iz određenog akta. Tako je posebice kod profesionalaca koji su navikli na primjenu velikog opreza u izvršavanju svojeg zanimanja. Stoga se od njih može očekivati da ulože posebnu brigu pri ocjeni s njima povezanih rizika (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 219. i navedena sudska praksa).

43

U tom kontekstu, čak i ako u vrijeme počinjenja povreda koje su dovele do sporne odluke sudovi Europske unije još nisu bili dobili priliku da se određeno izjasne o ponašanju poduzetnika konzultanta kakvo je ono AC‑Treuhanda, potonji je morao očekivati – po potrebi nakon pribavljanja stručnih savjeta – da bi njegovo ponašanje moglo biti proglašeno nespojivim s pravilima o tržišnom natjecanju prava Unije, imajući u vidu posebice širok opseg pojmova „sporazuma“ i „usklađenog djelovanja“ koji proizlaze iz sudske prakse Suda.

44

U konačnici taj je zaključak poduprt i upravnom praksom Komisije. Naime, Komisija je već u svojoj Odluci 80/1334/EEZ od 17. prosinca 1980. o postupku primjene članka 85. UEEZ‑a (predmet IV/29.869 – Valjano staklo u Italiji) (SL L 383, str. 19.), smatrala da je poduzetnik konzultant koji je sudjelovao u uspostavljanju zabranjenog sporazuma povrijedio članak 81. stavak 1. UEZ‑a. Niti jedna kasnija odluka ne omogućuje zaključivanje da je Komisija promijenila svoje tumačenje područja primjene navedene odredbe.

45

Stoga su u ovom predmetu ispunjene pretpostavke potrebne za valjano utvrđivanje odgovornosti AC‑Treuhanda zbog njegova sudjelovanja u sporazumima i usklađenim djelovanjima o kojima je riječ.

46

Iz svega prethodno iznesenog proizlazi da je Opći sud s pravom mogao smatrati, u točkama 43. i 44. pobijane presude, da ponašanje AC‑Treuhanda potpada pod zabranu iz članka 81. stavka 1. UEZ‑a, te da je takvo tumačenje bilo razumno predvidivo u trenutku počinjenja povreda.

47

Stoga valja zaključiti da prvi žalbeni razlog nije osnovan.

48

Svojim drugim žalbenim razlogom AC‑Treuhand ističe da je Opći sud povrijedio načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni, utvrđeno u članku 49. stavku 1. Povelje, zato što je odbio četvrti tužbeni razlog tužbe za poništenje sporne odluke, koji se odnosi na iznos novčanih kazni, te se ograničio na upućivanje na razmatranja koja se nalaze u pobijanoj presudi o predvidljivosti primjene članka 81. UEZ‑a na ponašanje AC‑Treuhanda. Prema njegovu mišljenju, navedeno načelo zakonitosti zahtijeva da i zabrana određenog djelovanja kao i rizik od sankcije koji je s njime povezan, budu razumno predvidljivi u trenutku počinjenja djela. Stoga je ta dva aspekta Opći sud trebao razlikovati i ocijeniti odvojeno.

49

Nadalje, AC‑Treuhand navodi da je Opći sud povrijedio načelo jednakog postupanja kada je presudio, u pogledu ovlasti Komisije da odstupi od svoje ranije prakse odlučivanja u pogledu utvrđivanja iznosa novčanih kazni, da navedena institucija u okolnostima ovog predmeta nije bila dužna izreći simbolične novčane kazne. U tom pogledu AC‑Treuhand navodi da se ponašanje koje mu se stavlja na teret u ovom predmetu u osnovi ne razlikuje od ponašanja koje je bilo predmet odluke Organski peroksidi, u kojoj je Komisija sankcionirala AC‑Treuhand izricanjem simboličke novčane kazne.

50

Usto, AC‑Treuhand ističe da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja, jer pobijana presuda ne navodi objektivne razloge koji opravdavaju razliku u postupanju između dva navedena predmeta.

51

Komisija osporava argumentaciju AC‑Treuhanda.

52

Iz spisa podnesenog Sudu može se zaključiti da se AC‑Treuhand pred Općim sudom ograničio na navode – sukladno četvrtom tužbenom razlogu istaknutom u prvostupanjskom postupku – da je Komisija bila obvezna izreći mu novčane kazne simboličkog iznosa, iz razloga što u trenutku počinjenja predmetnih povreda primjena članka 81. UEZ‑a na njegovo ponašanje nije bila predvidljiva. U tom se pogledu, s jedne strane, AC‑Treuhand ograničio na upućivanje na svoje argumente u pogledu novosti tumačenja prema kojem ponašanje poduzetnika konzultanta potpada pod područje primjene navedenog članka. S druge strane, AC‑Treuhand je tvrdio da je odluka Komisije da izrekne novčanu kaznu koja nije simbolična protivna načelu zakonitosti, zato što su povrede na koje se ta odluka odnosi već prestale prije donošenja odluke Organski peroksidi, kojom mu je Komisija izrekla samo simboličnu novčanu kaznu. Naprotiv, AC‑Treuhand nije istaknuo da je i taj pristup bio suprotan načelu jednakog postupanja.

53

Iz navedenoga slijedi da – u okviru ovog razloga istaknutog u potporu žalbi – AC‑Treuhand ističe nove prigovore, koji se temelje na nepredvidljivosti određivanja novčanih kazni u znatnijem iznosu koje su mu u ovom slučaju izrečene, neovisno o pitanju ima li primjena članka 81. na njegovo ponašanje takav karakter, kao i neovisno o pitanju povrede načela jednakog postupanja.

54

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da bi dopustiti stranci da po prvi put iznese pred Sudom razloge i argumente na koje se nije pozvala pred Općim sudom značilo omogućiti joj da pred Sudom – čija je nadležnost u vezi sa žalbama ograničena – vodi širi postupak od onoga koji se vodio pred Općim sudom. Dakle, u okviru je žalbe nadležnost Suda ograničena na ispitivanje ocjene od strane Općeg suda tužbenih razloga i argumenata koji su pred njim raspravljani. Stoga navedene prigovore treba odbiti kao nedopuštene.

55

Što se tiče prigovora AC‑Treuhanda u pogledu nedostatka obrazloženja u svjetlu zahtjeva koje postavlja načelo jednakog postupanja, dovoljno je istaknuti da se Općem sudu ne može predbacivati da nije odlučio o tužbenom razlogu koji pred njim nije bio iznesen (vidjeti u tom smislu posebice presudu Chalkor/Komisija,C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 70.). Stoga valja utvrditi da je ovaj prigovor neosnovan.

56

Stoga drugi žalbeni razlog valja odbiti, dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

57

Svojim trećim žalbenim razlogom AC‑Treuhand ističe da je Opći sud povrijedio članak 23. stavke 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, kao i Smjernice iz 2006., smatrajući tijekom ispitivanja petog tužbenog razloga, s jedne strane, da se AC‑Treuhand ne može pozvati na povredu navedenih Smjernica, i, s druge strane, da je Komisija opravdano utvrdila novčane kazne u paušalnim iznosima, na osnovi točke 37. navedenih Smjernica, umjesto da u tu svrhu uzme vrijednost honorara koje je AC‑Treuhand primio za usluge koje je pružio proizvođačima. Prema mišljenju AC‑Treuhanda, s obzirom na to da ga se proglasilo odgovornim zbog sudjelovanja u navedenim zabranjenim sporazumima, ti honorari predstavljaju njegov prihod izravno ili neizravno povezan s povredama, te su stoga mogli – sukladno točki 13. Smjernica iz 2006. – služiti kao osnova za izračun iznosa novčanih kazni. U tom pogledu dodaje još i to da su paušalnim utvrđivanjem izrečenih novčanih kazni povrijeđena načela pravne sigurnosti, jednakog postupanja i proporcionalnosti.

58

Usto, AC‑Treuhand navodi da je Opći sud pogrešno smatrao da je Komisija svoju odluku u pogledu kriterija koji su primijenjeni prilikom utvrđivanja izrečenih novčanih kazni obrazložila u dovoljnoj mjeri.

59

Komisija osporava argumentaciju AC‑Treuhanda.

60

Uvodno valja uzeti da prigovore AC‑Treuhanda koji se temelje na povredi načela pravne sigurnosti, jednakog postupanja i proporcionalnosti treba utvrditi nedopuštenima, iz razloga objašnjenog u točki 54. ove presude. Naime, iz ispitivanja spisa podnesenog Sudu proizlazi da su ti prigovori po prvi puta izneseni u okviru ove žalbe, dok je u svojem petom razlogu prvostupanjske tužbe AC‑Treuhand samo naveo da ovaj predmet ne ukazuje ni na kakvu posebnu značajku koja bi mogla opravdati izračun novčanih kazni u paušalnom iznosu.

61

Kada je riječ o argumentu prema kojem je Opći sud pogrešno smatrao da AC‑Treuhand nije bio u pravu navodeći povredu Smjernica iz 2006., dostaje opaziti da je Opći sud, u točkama 298. i 299. pobijane presude, u skladu sa sudskom praksom Suda u pogledu pravnih učinaka smjernica koje je usvojila Komisija za izračun novčanih kazni (vidjeti osobito presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija,C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 209. do 213.), provjerio, uzimajući u obzir prigovore AC‑Treuhanda u tom pogledu, je li Komisija u ovom predmetu mogla odstupiti od Smjernica iz 2006.

62

U dijelu u kojem AC‑Treuhand ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da Komisija nije bila dužna utvrditi iznos izrečenih kazni na osnovi honorara koji su mu isplaćeni, valja podsjetiti da je prilikom određivanja iznosa novčane kazne dopušteno uzeti u obzir kako ukupni prihod poduzetnika, koji je pokazatelj, premda približan i nepotpun, njegove veličine i gospodarske snage, tako i udio tog prihoda ostvaren proizvodima obuhvaćenima povredom, koji je pokazatelj opsega povrede (vidjeti osobito presudu LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 50.).

63

Tako je u točki 13. Smjernica iz 2006. određeno da „[u] određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno [...] odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora.“ U svojoj točki 6. navedene Smjernice preciziraju da se„kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te trajanje povrede smatra primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi.“

64

Iz toga slijedi da je cilj točke 13. navedenih smjernica u načelu kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzeti iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikova doprinosa toj povredi (presuda LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 53.).

65

Međutim, točka 37. Smjernica iz 2006. određuje da „[u]natoč tomu što ove Smjernice daju opću metodologiju za utvrđivanje kazni, pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom slučaju mogu opravdati odstupanje od takve metodologije.“

66

U ovom je predmetu nesporno da su jedina tržišta na koja se odnose utvrđene povrede tržišta kositrenih stabilizatora i stabilizatora ESBO/estera, na kojima AC‑Treuhand, s obzirom na to da je konzultant, nije prisutan. Stoga niti jedan dio prihoda tog poduzetnika ne potječe od proizvoda koji su predmet navedenih povreda. U takvim bi okolnostima utvrđivanje izrečenih novčanih kazni na osnovu honorara koje je primio AC‑Treuhand za usluge koje je pružio proizvođačima predstavljalo uzimanje u obzir vrijednosti koja – iako predstavlja indikaciju koristi koju je AC‑Treuhand ostvario iz povreda – ne bi primjereno odražavala ni ekonomsku važnost predmetnih povreda, ni veličinu individualnog doprinosa AC‑Treuhanda u njima, a suprotno cilju točke 13.

67

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 302. do 305. pobijane presude smatrao da je Komisija s pravom odstupila od metodologije izračuna novčanih kazni iz Smjernica iz 2006., utvrdivši – na temelju točke 37. navedenih smjernica – osnovni iznos izrečenih novčanih kazni paušalno. Stoga prigovor AC‑Treuhanda koji se temelji na povredi Smjernica iz 2006. po toj osnovi, valja proglasiti neosnovanim.

68

U dijelu u kojem AC‑Treuhand kritizira Opći sud da je pogrešno smatrao da je Komisija u dovoljnoj mjeri obrazložila svoju odluku u pogledu kriterija uzetih za utvrđivanje izrečenih novčanih kazni, valja podsjetiti da Komisija prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja udovoljava svojoj obvezi obrazlaganja kada u svojoj odluci navede elemente na kojima se temelji ocjena, a koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede, a da pri tome nije obvezna navesti brojčane elemente relevantne za način izračuna novčane kazne (vidjeti u tom smislu osobito presudu Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 181.).

69

U ovom predmetu valja osobito utvrditi da se u uvodnim izjavama 747. do 750. sporne odluke navode faktori koji se odnose na težinu i trajanje povreda počinjenih od strane AC‑Treuhanda koje je Komisija uzela u obzir pri izračunu iznosa novčanih kazni izrečenih tom poduzetniku. Iz toga proizlazi da se Općem sudu ništa ne može predbaciti zato što je u točkama 306. i 307. pobijane presude presudio da je Komisija udovoljila zahtjevima koji proizlaze iz njezine obveze obrazlaganja. Stoga navedeni prigovor nije osnovan.

70

U skladu s navedenim, treći žalbeni razlog valja odbiti, dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.

71

Svojim četvrtim žalbenim razlogom AC‑Treuhand ističe da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava, zato jer Opći sud nije upotrijebio svoju neograničenu nadležnost, i tako zajamčio djelotvornu sudsku zaštitu u smislu članka 47. stavka 1. Povelje.

72

U tom pogledu AC‑Treuhand navodi da iz točke 308. navedene presude proizlazi da je Opći sud, kako bi ispitao primjerenost iznosa novčanih kazni, uzeo u obzir samo težinu utvrđenih povreda. No, Opći je sud trebao uzeti u obzir i načela zakonitosti, proporcionalnosti i jednakog postupanja, u mjeri u kojoj se ona, u ovom slučaju, protive izricanju novčanih kazni u iznosu većem od simboličkog, ili u iznosu koji bi bio izračunat na osnovi različitoj od honorara koje je primio za usluge pružene proizvođačima. U svakom je slučaju Opći sud bio dužan iznijeti razloge koji opravdavaju razliku u postupanju između ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena odluka Organski peroksidi i presuda AC‑Treuhand I. Opći je sud morao voditi računa i o trajanju predmetnih povreda.

73

Komisija osporava argumentaciju AC‑Treuhanda.

74

Što se tiče sudskog nadzora nad Komisijinim odlukama kada je riječ o izricanju novčane kazne ili periodičnog penala zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju, osim nadzora zakonitosti, predviđenog u članku 263. UFEU‑a, sudovi Unije raspolažu neograničenom nadležnošću koju im dodjeljuje članak 31. Uredbe br. 1/2003, sukladno članku 261. UFEU‑a, i koji ih ovlašćuje da zamijene ocjenu Komisije vlastitom ocjenom i, posljedično, da ukinu, smanje ili povećaju izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal (vidjeti u tom smislu presudu Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

75

Međutim, važno je podsjetiti da izvršavanje neograničene nadležnosti predviđene člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003 nije izjednačeno s nadzorom po službenoj dužnosti i da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran. Osim kada je riječ o apsolutnim zaprekama vođenju postupka, koje sudac mora ispitati po službenoj dužnosti, na tužitelju je obveza isticanja tužbenih razloga protiv sporne odluke i podnošenja dokaza u prilog svojim navodima (vidjeti presudu Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 213. i navedenu sudsku praksu).

76

S druge strane, kako bi udovoljio zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite utvrđenog u članku 47. stavku 1. Povelje, i uzimajući u obzir da članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 utvrđuje da će se pri određivanju iznosa novčane kazne uzeti u obzir težina i trajanje povrede, sud je Unije dužan, izvršavajući nadležnosti iz članaka 261. i 263. UFEU‑a, ispitati svaki pravni ili činjenični prigovor kojim se želi dokazati da iznos novčane kazne nije sukladan težini i trajanju povrede (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

77

Kada je riječ o ovom predmetu, iz točaka 52., 53. i 60. pobijane presude proizlazi da prigovori AC‑Treuhanda koji se odnose na povredu načela zakonitosti, proporcionalnosti i jednakog postupanja nisu bili izneseni u prvostupanjskom postupku. No, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 75. ove presude, Općem se sudu ne može predbacivati da nije po službenoj dužnosti ispitao te prigovore prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti.

78

Nadalje, važno je utvrditi da je Opći sud u točkama 268. do 314. pobijane presude ispitao sve prigovore AC‑Treuhanda glede utvrđivanja iznosa izrečenih novčanih kazni, uključujući i prigovor koji se temelji na pogrešci u ocjeni u pogledu trajanja dotičnih povreda, te je u dovoljnoj mjeri odgovorio na navedene argumente. Time je Opći sud izvršio svoj sudski nadzor u pogledu sporne odluke na način koji je sukladan zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. stavka 1. Povelje.

79

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da četvrti žalbeni razlog nije osnovan.

80

Kako su žalbeni razlozi koje je naveo AC‑Treuhand u potporu svojoj žalbi dijelom nedopušteni, a dijelom neosnovani, žalbu valja odbiti u cijelosti.

81

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

82

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da AC‑Treuhand nije uspio u postupku, te s obzirom na to da je Komisija zatražila da AC‑Treuhand snosi troškove, treba mu naložiti snošenje troškova ove žalbe.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: