1. 

Vijeće Europske unije podnijelo je žalbu protiv presude Općeg suda u spojenim predmetima T‑208/11 i T‑508/11 ( 2 ) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je poništen niz provedbenih mjera Vijeća u dijelu u kojem se, u vezi s borbom protiv terorizma, odnose na uvrštenje Liberation Tigers of Tamil Eelam (u daljnjem tekstu: LTTE) na popis osoba, skupina i subjekata kojima je ili za čiju je korist zabranjeno pružati financijske usluge. Opći sud poništio je navedene mjere zbog razloga koji se odnose, među ostalim, na nedovoljno obrazloženje u pogledu njih i osnova na temelju kojih je Vijeće odlučilo zadržati LTTE na tom popisu.

2. 

Vijeće smatra da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava:

3.

Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP Vijeća ( 4 ) usvojeno je s ciljem provedbe Rezolucije 1373 (2001) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (VSUN). U skladu s tom rezolucijom, sve države trebaju sprečavati i suzbijati financiranje svih terorističkih djela i zamrznuti bez odgode sredstva i drugu financijsku imovinu ili ekonomske resurse, među ostalim, osoba koje počine ili pokušaju počiniti teroristička djela ili sudjeluju ili olakšavaju počinjenje terorističkih djela ( 5 ).

4.

Članak 1. stavak 1. određuje da se „[Ovo] Zajedničko stajalište primjenjuje […] sukladno odredbama sljedećih članaka na osobe, skupine i subjekte navedene u Prilogu, a koje su uključene u teroristička djela” ( 6 ).

5.

Članak 1. stavak 2. određuje da „osobe, skupine i subjekti uključeni u teroristička djela” jesu „skupine i subjekti koji su u vlasništvu takvih osoba ili su pod njihovom neposrednom ili posrednom kontrolom; te osobe, skupine i subjekti koji djeluju u ime ili po nalogu takvih osoba, skupina ili subjekata, uključujući i financijska sredstva koja potječu ili se stvaraju iz imovine koju imaju u vlasništvu ili kontroliraju, neposredno ili posredno takve osobe, udružene osobe, skupine i subjekti”. Članak 1. stavak 3. definira „terorističko djelo” u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 ( 7 ).

6.

Članak 1. stavak 4. određuje da se popis u Prilogu

„[…] sastavlja […] na temelju točnih podataka ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku u vezi s tim osobama, skupinama i subjektima donijelo nadležno tijelo, bez obzira je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija, ili na temelju osuda za takva djela. Popisu se mogu dodati osobe, skupine i subjekti za koje je [VSUN] utvrdilo da su povezani s terorizmom i protiv kojih je odredilo sankcije.

U smislu ovog stavka, ‚nadležno tijelo’ jest pravosudno tijelo ili, tamo gdje pravosudna tijela nisu nadležna za područje u smislu ovoga članka, ekvivalentno tijelo nadležno za ovo područje.”

7.

Članak 1. stavak 6. određuje da se „imena osoba i subjekata navedenih na popisu redovito […] revidiraju, a najmanje jednom u šest mjeseci, kako bi se osiguralo postojanje razloga zadržavanja imena na popisu”.

8.

U skladu s člancima 2. i 3., (tada) Europska zajednica, djelujući u okviru svojih ovlasti dodijeljenih joj Ugovorom o osnivanju Europske zajednice, „nalaže zamrzavanje financijskih sredstava i ostale financijske imovine i gospodarskih izvora osoba, skupina i subjekata iz Priloga” i „osigurava da financijska sredstva, financijska imovina ili gospodarski izvori, ili financijske ili druge njima srodne usluge ne budu dostupne, neposredno ili posredno, u korist osoba, skupina i subjekata iz Priloga”.

9.

Prilog Zajedničkom stajalištu 2001/931 sadržavao je početni popis osoba, skupina i subjekata navedenih u članku 1. Taj popis nije uključivao LTTE.

10.

Uvodne izjave 3. i 4. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 ( 8 ) pozivaju se na Rezoluciju 1373 (2001) Vijeća sigurnosti UN‑a. Uvodna izjava 5. navodi da je djelovanje (tada) Zajednice nužno za provedbu elemenata Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (u daljnjem tekstu: ZVSP) Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP. U skladu s uvodnom izjavom 6., navedena uredba mjera je koja je potrebna na razini (tada) Zajednice te je dopuna upravnim i sudskim postupcima koji se vode protiv terorističkih organizacija u Europskoj uniji i trećim državama.

11.

Članak 1. stavak 2. Uredbe br. 2580/2001 definira „zamrzavanje financijskih sredstava, ostale financijske imovine i gospodarskih izvora” kao „[…] sprečavanje svakog premještanja, prijenosa, preinake, korištenja ili transakcija s financijskim sredstvima na bilo koji način koji bi doveo do promjene njihovog obujma, iznosa, mjesta, vlasništva, posjeda, naravi, odredišta ili do drugih promjena kojima bi se omogućilo korištenje financijskih sredstava, uključujući i upravljanje portfeljima”. U skladu s člankom 1. stavkom 4., definicija „terorističkog djela” u smislu Uredbe br. 2580/2001 jest ona iz članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

12.

Članak 2. stavak 3. određuje da Vijeće utvrđuje, ispituje i mijenja popis osoba, skupina i subjekata na koje se odnosi Uredba br. 2580/2001 („popis iz članka 2. stavka 3.”), u skladu s odredbama članka 1. stavaka 4., 5. i 6. Zajedničkog stajališta 2001/931. Poglavito određuje da popis obuhvaća:

„[…]

[…]”

13.

LTTE je prvo uvršten na popis priložen Zajedničkom stajalištu 2001/931 Zajedničkim stajalištem 2006/380/ZVSP ( 9 ). Istog dana uvršten je na popis iz članka 2. stavka 3. Odluke Vijeća 2006/379/EZ ( 10 ). LTTE nije osporavao taj prvotni popis. Bio je uvršten na popis iz članka 2. stavka 3. na temelju odluka i uredaba (uključujući pobijane uredbe ( 11 )), svaka od kojih je stavila izvan snage i zamijenila prethodnu. Kada je LTTE podnio prvu tužbu ( 12 ) pred Općim sudom, zahtijevao je poništenje Provedbene uredbe (EU) Vijeća br. 83/2011 u dijelu u kojem se odnosi na njega. Navedena uredba bila je na snazi u to vrijeme i uključivala je LTTE u točku 2.17. popisa iz članka 2. stavka 3. ( 13 ). Kada je LTTE podnio drugu tužbu ( 14 ), zatražio je poništenje Provedbene uredbe (EU) br. 687/2011 (koja je stavila izvan snage, među ostalim, Uredbu (EU) br. 83/2011) u dijelu u kojem se odnosi na njega ( 15 ).

14.

Uvodne izjave svake od pobijanih uredaba navode da je Vijeće svim osobama, skupinama i subjektima pružilo obrazloženje (koliko je to praktično moguće) razloga zbog kojih su uvršteni na popis prethodne uredbe. One navode da je Vijeće obavijestilo osobe, skupine i subjekte na popisu u prethodnoj uredbi o činjenici da ih je odlučilo zadržati na popisu. Nadalje, one objašnjavaju da je tim osobama, skupinama i subjektima rečeno da je moguće zatražiti obrazloženje razloga zbog kojih ih je Vijeće odlučilo uvrstiti na popis (ako im to obrazloženje već nije pruženo). Prema tim uvodnim izjavama, Vijeće je prilikom ukupnog razmatranja popisa iz članka 2. stavka 3. uzelo u obzir sva očitovanja koja su podnijeli oni na koje se popis odnosi.

15.

Opći sud opisao je sadržaj obrazloženja u pogledu Provedbene uredbe br. 83/2011 kako slijedi:

16.

LTTE je 11. travnja 2011. podnio tužbu (upisanu kao predmet T‑208/11) Općem sudu u kojoj je osporio svoje uvrštenje na popis iz članka 2. stavka 3. Provedbene uredbe br. 83/2011. Nakon što je LTTE zadržan na popisu priloženom Provedbenoj uredbi br. 687/2011, podnio je novu tužbu (upisanu kao predmet T‑508/11), u kojoj je zahtijevao poništenje te uredbe na istoj osnovi. Nakon što je ta uredba stavljena izvan snage i zamijenjena Provedbenom uredbom (EU) Vijeća br. 1375/2011 ( 16 ) i LTTE je zadržan na popisu iz članka 2. stavka 3., LTTE je zatražio da predmeti T‑208/11 i T‑508/11 budu spojeni. Zatražio je dopuštenje da izmijeni zahtjeve u obama predmetima tako da također uključuju Provedbenu uredbu br. 1375/2011. Predmeti su spojeni rješenjem od 15. lipnja 2012. U tijeku postupaka, budući da su nove provedbene mjere bile usvojene, LTTE je zatražio izmjenu opsega zahtijevanog poništenja, kako bi uključilo provedbene uredbe (EU) Vijeća br. 542/2012 ( 17 ), br. 1169/2012 ( 18 ), br. 714/2013 ( 19 ), br. 125/2014 ( 20 ) i br. 790/2014 ( 21 ). Zajedno s drugim provedbenim uredbama, one zajedno čine „pobijane uredbe”. Opći sud prihvatio je te izmjene.

17.

Europska komisija i nizozemska vlada intervenirale su u obama predmetima u potporu Vijeću, koje je zahtijevalo od Općeg suda da odbije tužbu LTTE‑a i naloži mu snošenje troškova. U predmetu T‑208/11 vlada Ujedinjene Kraljevine također je intervenirala u potporu Vijeću.

18.

U obama predmetima LTTE je iznio šest tužbenih razloga; jedan dodatni tužbeni razlog bio je relevantan samo za predmet T‑508/11. Samo su treći do šestog tužbenog razloga važni za ovu žalbu.

19.

U trećem tužbenom razlogu (nedostatak odluke koju je donijelo nadležno tijelo) LTTE je tvrdio da su osnove za donošenje pobijanih uredaba upućivale na odluke vlasti Ujedinjene Kraljevine i Indije koje ne predstavljaju odluke nadležnog tijela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931. Ako bi Opći sud zaključio da su odluke Ujedinjene Kraljevine bile odluka nadležnog tijela, LTTE je naveo da se one nisu temeljile na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama i u obrazloženju nije bila navedena osnova za njihovo donošenje. Ako bi Opći sud zaključio da je odluka tijela vlasti treće države (odnosno Indije) bila odluka nadležnog tijela, LTTE je naveo da indijske odluke koje ga proglašavaju nezakonitim nisu bile predmet preispitivanja indijskog suda, kao što to zahtijeva indijsko pravo. Također, obrazloženje se ne odnosi na tu činjenicu niti na drugi način pokazuje da su indijske odluke bile odluke koje je donijelo nadležno tijelo. U svakom slučaju, indijske odluke nisu se temeljile na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama i u obrazloženju nije bila navedena osnova za njihovo donošenje. LTTE je također tvrdio da indijske vlasti zbog svoje pristranosti nisu bile pouzdan izvor informacija.

20.

Opći sud odbacio je prigovor LTTE‑a da tijela Ujedinjene Kraljevine i Indije nisu nadležna tijela ( 22 ). Opći sud pozvao se na sudsku praksu koja potvrđuje da upravno tijelo može biti nadležno tijelo i da okolnost da je ta odluka upravna nije sama po sebi odlučujuća ( 23 ). Opći sud je smatrao da, iako se preferiraju odluke sudskih vlasti, drugi podstavak članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 „[…] ni na koji način ne isključuje uzimanje u obzir odluka upravnih tijela ako (i.) ta tijela u nacionalnom pravu doista imaju ovlast za donošenje restriktivnih odluka protiv skupina uključenih u terorizam i (ii.) ako se ta tijela, iako samo upravna, mogu smatrati ‚ekvivalentnima’ pravosudnim tijelima” ( 24 ). Nadalje, postojeća sudska praksa također je pokazala da Zajedničko stajalište 2001/931 ne zahtijeva da odluka nadležnog tijela bude donesena u okviru kaznenog postupka; takva odluka također može biti dio postupka s ciljem donošenja preventivnih mjera ( 25 ). U ovom predmetu odluke Ujedinjene Kraljevine i indijske odluke bile su dio nacionalnih postupaka s ciljem donošenja preventivnih ili restriktivnih mjera u vezi s borbom protiv terorizma.

21.

Nakon što je zaključio da je Home Secretary nadležno tijelo, Opći sud odlučio je da se tijelo treće države može smatrati nadležnim tijelom u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 ( 26 ). Opći sud zaključio je da je bitan preduvjet potvrde postoji li odluka nacionalnog tijela u skladu s definicijom iz članka 1. stavka 4. još važniji u slučaju odluka koje donose tijela trećih država. Napomenuo je da mnoge treće države nisu vezane zahtjevima koji proizlaze iz Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i nijedna od njih nije podložna odredbama Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Opći sud stoga je zaključio da Vijeće, prije postupanja na temelju odluke tijela treće države, mora pažljivo provjeriti osigurava li relevantno zakonodavstvo te države zaštitu prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu jednakovrijednu onoj koja se jamči na temelju prava Unije. Ne smiju postojati dokazi koji pokazuju da treća država u praksi ne poštuje to zakonodavstvo. Opći sud je dodao da bi – bez jednakovrijednosti između razine zaštite koju jamči treća država i one koja se jamči na temelju prava Unije – priznavanje svojstva nadležnog tijela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 nacionalnom tijelu treće države značilo različito postupanje između osoba obuhvaćenih Unijinim mjerama zamrzavanja financijskih sredstava, ovisno o tome potječu li nacionalne odluke na kojima se te mjere temelje od tijela trećih država ili od tijela država članica ( 27 ).

22.

U ovom predmetu Opći sud je zaključio da obrazloženja pobijanih uredaba ne sadržavaju nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo smatrati da je Vijeće pažljivo izvršilo tu provjeru ( 28 ). Opći sud također je odbacio argument Vijeća da bi u slučaju da se radilo o prvotnom uvrštenju (a ne preispitivanju) postojalo temeljitije obrazloženje koje bi odražavalo detaljniju prvotnu ocjenu indijskog zakonodavstva. Na temelju navedenog, Opći sud je prihvatio treći tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnosi na indijska tijela i odbio ga u dijelu u kojem se odnosi na tijela Ujedinjene Kraljevine ( 29 ).

23.

Opći sud je zatim ispitao četvrti do šestog tužbenog razloga, zajedno s drugim tužbenim razlogom. Ti su tužbeni razlozi:

24.

Opći sud te je tužbene razloge opisao kao potporu tvrdnji da je Vijeće temeljilo pobijane uredbe na popisu djela koje je ono samo pripisalo LTTE‑u, a ne na odlukama nadležnih tijela. Drugi i četvrti tužbeni razlog odnose se na tvrdnju da se pripisivanje terorističkih aktivnosti LTTE‑u na tom popisu nije temeljilo na dostatnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi. Peti i šesti tužbeni razlog odnose se na tvrdnju da su obrazloženja pobijanih uredaba previše manjkava da bi LTTE‑u omogućila učinkovitu obranu i da bi omogućila sudski nadzor sudova Unije ( 30 ).

25.

Opći sud prvo je istaknuo ( 31 ) načela i sudsku praksu na temelju kojih je razmatrao osnove koje je navelo Vijeće u pobijanim uredbama ( 32 ). Zaključio je da Vijeće te uredbe nije temeljilo na ocjenama iz odluka nadležnih tijela, nego na informacijama dobivenima putem tiska i interneta ( 33 ). Prema Općem sudu, smjer razmišljanja Vijeća bio je kako slijedi: (i.) sâmo je Vijeće odredilo LTTE kao terorističku organizaciju i pripisalo mu niz djela nasilja o kojima je doznalo iz tiska i s interneta; (ii.) Vijeće je zatim utvrdilo da djela koja se pripisuju LTTE‑u ulaze u definiciju terorističkog djela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 i da je LTTE teroristička skupina; i (iii.) konačno, Vijeće je istaknulo odluke tijela Ujedinjene Kraljevine i indijskih tijela koje, što se tiče provedbenih uredaba br. 83/2011 do 125/2014, prethode pripisanim djelima ( 34 ).

26.

Opći sud je zaključio da Vijeće u obrazloženjima provedbenih uredaba nije pokazalo da su u naknadnim nacionalnim odlukama o preispitivanju ili drugim odlukama nadležnih tijela doista ispitana i potvrđena konkretna djela koja se nalaze na početku tih obrazloženja. Vijeće je samo navelo prvotne nacionalne odluke i, bez dodatnih informacija, naznačilo da su one još na snazi. Tek u obrazloženju Provedbene uredbe br. 790/2014 Vijeće spominje nacionalne odluke koje su donesene nakon djela koja se konkretno pripisuju LTTE‑u. Međutim, u vezi s time Vijeće je propustilo dokazati da su u tim odlukama doista ispitana i potvrđena konkretna djela koja se nalaze na početku tih obrazloženja ( 35 ). Zbog toga je Opći sud razlikovao ovaj predmet, u kojem je Vijeće samostalno pripisalo činjenice na temelju informacija iz tiska ili s interneta, od predmeta u kojima je činjenična osnova uredaba Vijeća imala svoj izvor u odlukama nacionalnih nadležnih tijela ( 36 ). Dakle, prema Općem sudu, Vijeće je izvršilo funkcije nadležnog tijela. Međutim, te funkcije nisu bile ni u njegovoj nadležnosti u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 niti za to ima sredstava ( 37 ).

27.

Opći sud je zaključio da je pristup Vijeća u suprotnosti s dvodijelnim sustavom uspostavljenim Zajedničkim stajalištem 2001/931. Prema Općem sudu, svako novo terorističko djelo koje Vijeće uključi u svoje obrazloženje prilikom preispitivanja moralo je biti predmet ispitivanja i odluke nadležnog tijela u smislu tog zajedničkog stajališta ( 38 ).

28.

Opći sud odbacio je argument Vijeća da nepostojanje pozivanja (u obrazloženjima pobijanih uredaba) na posebne odluke nadležnih tijela u kojima su konkretno ispitana i potvrđena djela koja su preuzeta na početku tih obrazloženja može pripisati LTTE‑u, koji je mogao i morao osporiti mjere ograničavanja u odnosu na sebe na nacionalnoj razini. To je odlučio zbog sljedećih razloga: (i.) obveza da se odluke o zamrzavanju financijskih sredstava temelje na činjeničnoj osnovi nije podložna osporavanju osobe ili skupine na koju se odnosi; (ii.) argument je potvrdio da Vijeće u stvarnosti odluku nije temeljilo na informacijama dobivenima putem tiska i interneta i (iii.) argumentom se nadalje želi reći da je dopušteno, ako dotična strana nije pokrenula nijedan spor na nacionalnoj razini, da se nacionalne odluke o zamrzavanju financijskih sredstava na temelju kojih Vijeće odlučuje ne temelje na konkretnom terorističkom djelu ( 39 ).

29.

Opći sud nije uvjerio argument Vijeća i Komisije prema kojem obveza izvođenja činjenične osnove uredaba o zamrzavanju financijskih sredstava iz odluka nadležnih tijela, u slučaju nepostojanja takvih odluka, može dovesti do neopravdanih brisanja osoba ili skupina s popisa iz članka 2. stavka 3., također s obzirom na razlike u preispitivanju koje mogu postojati u državama članicama u odnosu na polugodišnje preispitivanje na razini Unije. Taj argument nije bio u skladu sa Zajedničkim stajalištem 2001/931, koje zahtijeva da se činjenična osnova odluke Unije temelji na informacijama koje su posebno ispitane i potvrđene u odlukama nadležnih tijela.

30.

U dvodijelnom sustavu na državama je članicama da Vijeću redovito prosljeđuju, a na Vijeću da prikuplja, odluke nadležnih nacionalnih tijela donesene unutar tih država članica kao i obrazloženja tih odluka. Ako unatoč tom prosljeđivanju informacija Vijeće ne raspolaže odlukom nadležnog tijela o posebnom djelu koje može predstavljati terorističko djelo, Opći sud je zaključio da Vijeće, u nepostojanju vlastitih mogućnosti istrage, mora zatražiti ocjenu nadležnog nacionalnog tijela o tom djelu, kako bi dobilo njegovu odluku. U tu se svrhu Vijeće može obratiti 28 država članica i osobito među njima onima koje su eventualno već ispitale situaciju dotične osobe ili skupine kao i trećoj državi koja ispunjava uvjete u smislu zaštite prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Opći sud je prihvatio da predmetna odluka ne mora nužno biti odluka periodičnog preispitivanja uvrštenja dotične osobe na nacionalni popis osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava. U svakom slučaju, postojanje na nacionalnoj razini vremenskog intervala periodičnog preispitivanja različitog od onoga na snazi na razini Unije ne može opravdati to da država članica odgađa ispitivanje djela u pitanju koje je zatražilo Vijeće. Dvodijelni sustav i načelo uzajamne lojalne suradnje znače da države članice od kojih je to Vijeće zatražilo moraju bez odgode udovoljiti zahtjevima Vijeća za dobivanje ocjene i, ako je potrebno, odluke nadležnog tijela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 o djelu koje može predstavljati terorističko djelo ( 40 ).

31.

Opći sud je dodao da nepostojanje bilo kojeg novog terorističkog djela u određenom šestomjesečnom razdoblju nipošto ne znači da Vijeće mora ukloniti dotičnu osobu ili skupinu s popisa iz članka 2. stavka 3. Vijeće može zadržati dotičnu osobu na tom popisu čak i nakon prestanka same terorističke aktivnosti, ako to okolnosti opravdavaju ( 41 ).

32.

Opći sud je dodao da potreba za činjeničnom osnovom u odlukama nadležnih tijela ne znači da postoji rizik neopravdanog zadržavanja osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. Zajedničko stajalište 2001/931 ne sadržava nikakvu obvezu oslanjanja na odluke nadležnih tijela u cilju nezadržavanja osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. Takva odluka nije predmet istih postupovnih zahtjeva, iako će u većini slučajeva biti donesena u svjetlu povoljnijih odluka usvojenih na nacionalnoj razini ( 42 ).

33.

Opći sud stoga je poništio pobijane uredbe u dijelu u kojem se odnose na LTTE na temelju toga što je Uredba br. 2580/2001 primjenjiva u slučaju oružanog sukoba (što nije predmet ove žalbe ( 43 )) i toga što je Vijeće povrijedilo i članak 1. Zajedničkog stajališta 2001/931 i obvezu obrazlaganja ( 44 ).

34.

Vijeće, uz potporu Komisije ( 45 ) i francuske i nizozemske vlade te vlade Ujedinjene Kraljevine, zahtijeva od Suda da ukine pobijanu presudu, konačno odluči o pitanjima koja su predmet njegove žalbe i odbije tužbe te naloži LTTE‑u snošenje troškova Vijeća iz spojenih predmeta T‑208/11 i T‑508/11 i ovog žalbenog postupka.

35.

Na raspravi održanoj 3. svibnja 2016. sve stranke također su iznijele usmene argumente.

36.

U prvom žalbenom razlogu Vijeće tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da je Vijeće u obrazloženju poslanom LTTE‑u bilo obvezno dokazati da je provjerilo da se djelatnost tijela nadležnog za uvrštavanje na popis u trećoj zemlji provodila uz dovoljna jamstva. Glavni argumenti Vijeća mogu se sažeti kako slijedi: obrazloženje mora sadržavati informacije koje LTTE‑u omogućavaju da shvati zašto je uvršten na popis i, posebno, djelovanje koje je potaknulo uvrštenje. Obrazloženje se ne treba pozivati ni na koje druge informacije, uključujući one vezane uz ocjenu Vijeća relevantnih postupovnih jamstava koja se primjenjuju na odluku nadležne vlasti treće države na kojoj je utemeljilo svoju odluku. Iz toga također proizlazi da nedostatak informacija vezanih uz procjenu u obrazloženju ne znači da je Vijeće propustilo provesti tu procjenu.

37.

LTTE zahtijeva od Suda da odbije prvi žalbeni razlog. Opći sud pravilno je zaključio da obrazloženje ni na koji način nije upućivalo na prava obrane ili pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. LTTE smatra da Zajedničko stajalište 2001/931 sadržava pravnu osnovu za zahtijevanje od Vijeća da provjeri i zakonodavstvo i praksu treće države, kako bi utvrdilo jesu li standardi prava na obranu i djelotvornu sudsku zaštitu u skladu s onima koje jamči pravo Unije. Naime, opća načela prava Unije primjenjuju se na Zajedničko stajalište 2001/931 i provedbene uredbe. Stoga bilo koja odluka na temelju članka 1. stavka 4. mora biti donesena u skladu s tim pravima. Od pojedinaca ne treba očekivati da budu upoznati s postupovnim jamstvima u trećim državama. Nadalje, bilo koja analiza vezana uz treće države bit će istaknuta u obrazloženju samo ako je ishod ocjene Vijeća pozitivan.

38.

U drugom žalbenom razlogu Vijeće tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom ocjene načina na koji se Vijeće koristilo javno dostupnim informacijama.

39.

Prvo, Opći sud pogrešno je pretpostavio da Vijeće mora redovito pružati nove razloge koji opravdavaju zašto se na tužitelja i dalje primjenjuju mjere ograničavanja i da je, bez obzira na Uredbu Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. i zamrzavanje financijskih sredstava u Uniji, postojao stalan tijek odluka nacionalnih tijela koje je Vijeće moglo i trebalo uzeti u obzir tijekom svoje šestomjesečne procjene.

40.

Drugo, Opći sud odbio je korištenje Vijeća javno dostupnim materijalima u okolnostima kada je informacija na koju se pozivalo Vijeće bila korištena za utvrđenje treba li Vijeće nastaviti uvrštavati LTTE na popis, bez obzira na činjenicu da je ono moglo nastaviti uvrštavati LTTE na popis na temelju postojećih odluka nadležnih tijela.

41.

Treće, iako je Opći sud naveo da je Vijeće trebalo od nadležnog tijela zatražiti procjenu novinskih članaka, u Zajedničkom stajalištu 2001/931, presudi Suda u predmetu Al‑Aqsa ili drugdje ne postoji osnova za takav postupak. U svakom slučaju, stav Općeg suda doveo bi do neostvarive situacije.

42.

Četvrto, Opći sud pogrešno je zaključio da bi zbog toga što je odbio korištenje Vijeća javno dostupnim informacijama pobijane uredbe trebalo poništiti.

43.

LTTE je odgovorio da akti navedeni u obrazloženju nisu proizlazili iz odluka nadležnih tijela jer je svaki navedeni akt donesen nakon nacionalnih odluka. To potvrđuje da je odluka o zadržavanju LTTE‑a na popisu iz članka 2. stavka 3. mogla biti zasnovana samo na informacijama iz tiska i s interneta. Opći sud nije smatrao da Vijeće mora pružiti nove dokaze za opravdanje zašto su se na tužitelja i dalje trebale primjenjivati mjere ograničavanja na redovitoj osnovi. Samo je odredio da, ako Vijeće odluči pružiti nove razloge, oni moraju proizlaziti iz odluka nadležnih tijela. Opći sud pravilno je odlučio da je Vijeće nezavisnom procjenom na temelju informacija iz tiska i s interneta zapravo pokušalo izvršavati funkciju nadležnog tijela.

44.

U trećem žalbenom razlogu Vijeće tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije zaključio da Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. predstavlja valjanu odluku u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Prvo, Opći je sud u predmetu PMOI ( 46 ) zaključio da je takva uredba odluka nadležnog nacionalnog tijela. Drugo, Opći sud zahtijevao je od Vijeća da raspolaže svim elementima na koje se oslanjao Home Secretary prilikom zabrane LTTE‑a.

45.

LTTE navodi da, ako nijedno od terorističkih djela koje je navelo Home Secretary da zabrani LTTE nije bilo poznato Vijeću, ono nije moglo provjeriti je li Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. ispunjavala uvjete iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. U tom slučaju Opći sud posljedično nije mogao provjeriti jesu li dokazi na koje se Vijeće pozivalo činjenično točni, pouzdani i dosljedni. To bi također značilo da nijedna od uključenih strana ne bi mogla ispitati je li odluka bila donesena u skladu s člankom 1. stavkom 4. Nadalje, argument Vijeća da ne bi bilo realno zahtijevati dijeljenje određenih informacija na kojima se zasniva nacionalna odluka jest hipotetski. U ovom postupku ne proizlazi da je pristup informaciji (ako postoji) na kojoj se temeljila Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. bio ograničen.

46.

Ova žalba u osnovi poziva Sud da (ponovno) ispita ustroj mehanizma kojim se donose mjere ograničavanja Unije na temelju Zajedničkog stajališta 2001/931 i Uredbe br. 2580/2001 te ulogu država članica i trećih država u tom sustavu.

47.

Unutar tog sustava moguće je razlikovati: (i.) prvotno uvrštenje i (ii.) odluku o zadržavanju osobe, skupine ili subjekta na popisu iz članka 2. stavka 3. U pogledu prvog tipa odluka, Zajedničko stajalište 2001/931 određuje postupak koji Vijeće treba primijeniti i materijale na kojima može utemeljiti svoju odluku. Takva pravila nisu određena za drugi tip odluka. Taj drugi tip odluka bio je predmet LTTE‑ove tužbe pred Općim sudom i predmet je ove žalbe.

48.

Članak 1. stavak 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 određuje samo da se imena osoba i skupina navedenih na popisu iz članka 2. stavka 3. redovito preispituju, kako bi se osiguralo postojanje razloga njihova zadržavanja na popisu. Središnja su pitanja u ovom žalbenom postupku kako Vijeće može utvrditi da takvi razlozi postoje i o čemu mora obavijestiti osobe ili skupine u pitanju.

49.

Iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 proizlazi da, u nedostatku razloga za zadržavanje osobe ili skupine na tom popisu, Vijeće ih mora ukloniti ili „skinuti s popisa” ( 47 ). U tom pogledu, zajedničko je stajalište da sâm LTTE nije podnio očitovanja i dokaze Vijeću koji su mogli utjecati na razloge za njegovo uvrštenje na popis iz članka 2. stavka 3. i moguće rezultirati njegovim uklanjanjem s popisa. U kontekstu drukčijeg tipa mjere ograničavanja, Sud je smatrao da, ako su ta očitovanja i dokazi pruženi i uzeti u obzir prilikom izmjene razloga za uvrštavanje osobe u odluku donesenu u okviru ZVSP‑a, ta izmjena također se mora poštovati u uredbi donesenoj u okviru UFEU‑a ( 48 ).

50.

Nijedna strana nije osporila dio presude koji se odnosi na LTTE‑ov prvi tužbeni razlog u obama predmetima, da se Uredba br. 2580/2001 ne primjenjuje na sukob između LTTE‑a i vlade Šri Lanke jer se na taj oružani sukob (i stoga također na djela počinjena u tom kontekstu) primjenjuje samo međunarodno ratno pravo. To je pitanje, međutim, bilo dio predmeta C‑158/14, A i dr.

51.

U svojim podnescima Vijeće stavlja velik naglasak na činjenicu da LTTE nikada nije osporavao nijednu od nacionalnih odluka na koje se pozivalo Vijeće ili uredbe Vijeća kojima je prvotno uvršten na popis i onda zadržan na popisu iz članka 2. stavka 3. Međutim, mislim da nadzor uredbe Vijeća uključuje ispitivanje je li ono poštovalo pravila prava Unije koja se primjenjuju, uključujući uvjete iz Zajedničkog stajališta 2001/931 i temeljna prava. Ništa u tim pravilima ne određuje da preispitivanje ovisi o tome je li zainteresirana strana prvo osporavala odluku nadležnog tijela pred nadležnim nacionalnim sudom.

52.

Vijeće je na raspravi upitano je li nužno odlučivati o prvom žalbenom razlogu. Taj žalbeni razlog odnosi se na zahtjev iznošenja razloga u odluci kojom se usvajaju mjere ograničavanja. Točno je da, ako Vijeće smatra da je barem jedan od razloga koji su spomenuti dovoljno detaljan i određen, činjenica da isto ne može biti rečeno za druge razloge ne može opravdati poništenje odluke ( 49 ). To znači da u ovom predmetu – ako bi Sud odlučio (u kontekstu drugog i/ili trećeg žalbenog razloga) da je Opći sud pogriješio i zaključio da su pobijane uredbe valjano utemeljene, primjerice, na Uredbi Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. i dovoljno obrazložene – ne bi bilo nužno također razmatrati jesu li obrazloženja za oslanjanje na odluke trećih država bila dovoljna. Međutim, uzimajući u obzir sistemsku važnost pitanja na koje se odnosi prvi žalbeni razlog, razmotrit ću ga bez obzira na sadržaj drugih žalbenih razloga.

53.

Prvi žalbeni razlog odnosi se na opseg obveze Vijeća da iznese razloge zbog kojih se oslonilo na odluku tijela treće države kao osnovu za zaključak da i dalje postoje razlozi za zadržavanje organizacije kao što je LTTE na popisu iz članka 2. stavka 3. Taj žalbeni razlog pretpostavlja da je Opći sud pravilno prihvatio da bi, pod uvjetom da je Vijeće prije postupanja po toj odluci pažljivo provjerilo da relevantno zakonodavstvo te treće države osigurava zaštitu prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu jednakovrijednu onoj koju jamči pravo Unije, takva odluka mogla predstavljati odluku nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Pitanja može li se Vijeće uopće oslanjati na odluku vlasti treće države i, ako može, pod kojim uvjetima nisu postavljena Sudu u ovom žalbenom postupku.

54.

Zajedničko stajalište 2001/931 ne sadržava posebne uvjete u pogledu obrazloženja. Osnova za taj uvjet nalazi se drugdje. Stoga, u skladu s člankom 296. UFEU‑a, Vijeće mora izričito i detaljno objasniti posebne razloge za zadržavanje skupine kao što je LTTE na popisu iz članka 2. stavka 3. To obrazloženje mora pružiti dovoljno informacija da omogući skupini na koju je akt negativno utjecao da shvati razloge zbog kojih je zadržana na popisu i za nadzor odluke od strane sudova Unije ( 50 ). Ta je obveza, nadalje, izraz odgovarajućeg temeljnog prava iz članka 47. Povelje ( 51 ).

55.

Obveza obrazlaganja bitan je postupovni zahtjev. Razlikuje se od pitanja dokaza navodnog postupanja. To je vezano uz materijalnu zakonitost akta i uključuje ocjenu istinitosti činjenica sadržanih u tom aktu i kvalifikaciju tih činjenica kao dokaza koji opravdavaju primjenu mjera ograničavanja protiv osobe u pitanju ( 52 ).

56.

Konkretno, kada se izriče mjera zamrzavanja financijskih sredstava, Vijeće mora u obrazloženju akta „[…] utvrditi stvarne i određene razloge zašto Vijeće smatra, u izvršavanju svojih diskrecijskih ovlasti, da ta mjera mora biti usvojena u pogledu osobe u pitanju” ( 53 ). Vijeće također mora utvrditi „[…] pojedinačne, određene i konkretne razloge zbog kojih nadležne vlasti smatraju da na pojedinca u pitanju treba primijeniti mjere ograničavanja […]” ( 54 ). Moraju li određeni uvjeti biti ispunjeni u obrazloženju ovisi o okolnostima svakog slučaja, posebno o sadržaju mjere u pitanju, prirodi istaknutih razloga i interesu koji adresati mjere ili druge strane za koje ona predstavlja izravni i osobni interes mogu imati u dobivanju obrazloženja. Obrazloženje ne mora nužno ulaziti u sve relevantne činjenice i pravna pitanja. To je zato što se procjenjuje je li obrazloženje dovoljno ne samo na temelju njegova izbora riječi nego također njegova konteksta i svih pravnih pravila koja uređuju pitanje o kojem je riječ ( 55 ).

57.

Stoga je prikladno početi ispitivanjem vrste akta u pitanju i osnova na kojima se može temeljiti.

58.

Uvrštenje i zadržavanje osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. uključuje procjenu rizika da oni jesu ili mogu biti uključeni u teroristička djela, kako su definirana u članku 1. stavku 3. Zajedničkog stajališta 2001/931. U skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, prvotna procjena mora se temeljiti na „točnim podacima ili materijalima iz odgovarajuće dokumentacije” koja upućuje na to da je odluku u vezi s tim osobama, skupinama i subjektima donijelo nadležno tijelo. Tekst članka 1. stavka 4. nudi neke smjernice o predmetu tih odluka. Bitno je da je odluku donijelo nadležno tijelo, „bez obzira” na to odnosi li se ta odluka, s jedne strane, na pokretanje istrage ili progona zbog terorističkog djela, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija, ili, s druge strane, na osudu za terorističko djelo ili pokušaj počinjenja, sudjelovanje ili pomaganje pri počinjenju takvog djela. Potonje također mora biti utemeljeno na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ( 56 ). U svakom slučaju, Vijeće mora biti uvjereno da postoje „ozbiljni i vjerodostojni dokazi i indicije” ( 57 ). To znači da Vijeće ne treba raspolagati svim elementima na koje se nadležno tijelo oslanjalo u usvajanju (izvršne ili sudske) odluke, kao što je Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. u ovom predmetu. To je zbog toga što Vijeće ne može ponovno ispitivati ozbiljnost i vjerodostojnost dokaza ili indicija na kojima se temelji odluka nadležnog tijela. Međutim, može i mora preispitati je li odluka bila zasnovana na dokazima i je li to tijelo smatralo da su ti dokazi ozbiljni i vjerodostojni. Ono što Vijeće ne može učiniti jest samo ispitati dokaze. Umjesto toga, svrha procjene odluka nadležnih tijela (i država članica i trećih država) od strane Vijeća ograničena je na provjeru predstavljaju li takve odluke, s obzirom na pravo Unije, dovoljnu osnovu za primjenu Unijinih mjera ograničavanja.

59.

Iz toga proizlazi da na temelju sadržaja same mjere obrazloženje za prvotnu odluku da se osoba ili skupina uvrsti na popis iz članka 2. stavka 3. mora sadržavati barem: (i.) individualne, specifične i konkretne razloge zbog kojih se smatra da postoji rizik da bi osoba ili skupina mogla biti uključena u teroristička djela, kako su definirana člankom 1. stavkom 3., i da stoga treba primijeniti mjere ograničavanja ( 58 ) i (ii.) odluke nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. koje su korištene kao osnova za te razloge. Oba elementa utječu na zakonitost mjere. Bez priopćenja obaju elemenata, osoba ili skupina u pitanju ne može znati na kojim je materijalnim temeljima uvrštena na popis i je li Vijeće postupalo u skladu sa zakonskim uvjetima primjenjivima na uvrštenje na popis te Sud ne može provesti svoj nadzor. Stoga se ne slažem s Vijećem da bi obrazloženje trebalo biti ograničeno na informacije vezane uz postupanje koje je dovelo do toga da Vijeće uvrsti LTTE na popis, iako Vijeće pravilno tvrdi da je dužnost obrazlaganja odvojena od pitanja dokaza navodnog djelovanja ( 59 ).

60.

Prvi žalbeni razlog odnosi se na drugi element – je li prilikom oslanjanja na odluke nadležnog tijela trećih država dovoljno navesti samo odluku nadležnog tijela u smislu drugog podstavka članka 1. stavka 4.?

61.

Prema mojem mišljenju, nije.

62.

Kada se Vijeće oslanja na odluke nadležnih tijela država članica koje djeluju u dosegu prava Unije, podrazumijeva se da su ta tijela obvezna poštovati temeljna prava primjenjiva u Europskoj uniji. Stoga su standardi zaštite i razina zaštite, što se tiče prava Unije, dobro poznati i podložni nadzoru Suda. Prilikom oslanjanja na njihove odluke, Vijeće će u pravilu opravdano pretpostaviti da su te odluke donesene u skladu s primjenjivim temeljnim pravima, posebno pravima obrane i djelotvorne sudske zaštite. Međutim, ta pretpostavka nije apsolutna. U mišljenju 2/13 Sud je smatrao da načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama u pravu Unije svakoj od država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da smatra, osim u iznimnim okolnostima, da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i konkretno temeljna prava priznata pravom Unije ( 60 ). Drugim riječima, to načelo jest načelo uzajamnog povjerenja, ali ne slijepog povjerenja u svim okolnostima.

63.

Navedeno se mora primjenjivati i u ovom kontekstu. Stoga, ako Vijeće smatra da postoji dokaz stvarnog rizika da u određenom predmetu o kojem je riječ odluka nadležnog tijela nije donesena u skladu s tim pravima, ne može se osloniti na tu odluku prilikom donošenja mjera ograničavanja u skladu sa Zajedničkim stajalištem 2001/931 a da pritom ne provede daljnju ocjenu. Kako sam to navela u svojem mišljenju u predmetu Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, „[…] budući da i odluke Vijeća o zamrzavanju financijskih sredstava moraju poštovati takva prava kako bi uspješno prošle naknadni nadzor sudova Unije, čini mi se da se Vijeće mora uvjeriti ,u pogledu usklađenosti s tim pravima na razini Europske unije’ prije usvajanja svoje odluke” ( 61 ). U drugim (uobičajenijim) okolnostima može pretpostaviti usklađenost s relevantnim temeljnim pravima i stoga se može oslanjati na tu odluku prilikom uvrštenja osobe ili skupine na popis iz članka 2. stavka 3.

64.

Iz toga proizlazi da, u pogledu odluka nadležnog tijela države članice, za Vijeće može biti dovoljno da u svojem obrazloženju navede odluku na koju se oslanjalo i da objasni zašto je to odluka nadležnog tijela u smislu drugog podstavka članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Na temelju tog obrazloženja, osoba ili skupina u pitanju tada je svjesna da je Vijeće postupalo na temelju pretpostavke da su odgovarajuća temeljna prava bila poštovana i da nisu postojale takve iznimne okolnosti da se ne bi moglo oslanjati na tu pretpostavku. Kada je Vijeće raspolagalo dokazima koji pokazuju stvarni rizik da temeljna prava nisu poštovana, mora dokazati da je uvjereno da je postojala usklađenost s temeljnim pravima i jasno to navesti u obrazloženju.

65.

Situacija je različita kada se Vijeće odluči oslanjati na odluku nadležnog tijela treće države. Ta tijela ne djeluju pod istim ograničenjima kao države članice u pogledu zaštite temeljnih prava, iako njihova pravna zaštita temeljnih prava može biti barem jednakovrijedna onoj koju jamči pravo Unije. Samo Vijeće prihvaća da mora biti uvjereno da je odluka tijela treće države donesena u okolnostima u kojima je temeljnim pravima pružena zaštita na razini barem jednakovrijednoj onoj koja se primjenjuje prema pravu Unije (i koja se primjenjuje za jednakovrijedne odluke tijela država članica).

66.

Osim opće pretpostavke da treće države poštuju svoje obveze prema međunarodnom pravu (koje mogu uključivati obveze u pogledu ljudskih prava), nema osnove za pretpostavljanje razine zaštite temeljnih prava koja je zajamčena u trećoj državi i da je ona „barem jednakovrijedna” onoj u Europskoj uniji. Dok činjenica da su pravila međunarodnog prava (uključujući osobito Europsku konvenciju o ljudskim pravima) obvezujuća za treću državu može biti znakovita, nacionalno pravo također mora biti uzeto u obzir. Na Vijeću je da provjeri je li razina zaštite ljudskih prava barem na razini jednakovrijednoj onoj prema pravu Unije i postoje li dokazi koji upućuju na mogućnost da odluka u pitanju možda neće biti donesena u skladu s relevantnom i primjenjivom razinom zaštite.

67.

Mišljenja sam da to znači da Vijeće ima dužnost ispitati: (i.) koja se pravila nacionalnog prava te treće države mogu primijeniti na odluku u pitanju (uključujući bilo koja pravila međunarodnog prava koja su dio nacionalnog prava); (ii.) koje standarde i razinu zaštite pružaju ta pravila (uključujući postoji li upravni ili sudski nadzor odluke, koji stoga jamči temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu) i jesu li jednakovrijedni zaštiti zajamčenoj prema pravu Unije; i (iii.) postoje li dokazi koji upućuju na mogućnost da odluka u pitanju možda nije donesena u skladu s relevantnim i primjenjivim standardom zaštite. Međutim, za razliku od Općeg suda, ne vidim potrebu da Vijeće sustavno provjerava propušta li treća država u praksi primijeniti svoje zakone koji štite prava obrane i jamče djelotvornu sudsku zaštitu. To nije ni nužno ni dovoljno da bi se utvrdilo je li opravdano da se Vijeće u određenom predmetu oslanja na konkretnu odluku nadležnog tijela.

68.

Ne dijelim ni zabrinutost Vijeća da postoji rizik od miješanja u politički sustav treće zemlje ni njegov stav da bi takav rizik mogao biti izbjegnut ako bi se Vijeću dopustilo da iznese svoje primjedbe o pravnom sustavu te države tijekom naknadnih sudskih postupaka, pogotovo u svojim pisanim očitovanjima koja su obuhvaćena drugim stavkom članka 20. Statuta Suda ( 62 ). Prema mojem mišljenju, procjena Vijeća ograničena je na provjeru jednakovrijednosti zakona treće države i zakona Unije te jamstava dostupnih u određenom slučaju. Njezin predmet nije provjeriti usklađenost treće države s bilo kojim pravilima međunarodnog prava koja je obvezuju ili s nacionalnim pravom drugih država. Nadalje, razlozi koji bi mogli navesti Vijeće da se oslanja na odluke tijela treće države priopćavaju se osobi ili skupini u pitanju samo kada Vijeće zaključi da postoji jednakovrijednost. Ako je ishod te procjene negativan, Vijeće se ne može oslanjati na odluke tijela treće države i nijedan dio njegove procjene neće biti dostupan osobi ili skupini u pitanju ili učinjen javno dostupnim.

69.

Zbog istih tih razloga, nema osnove za priopćavanje obrazloženja samo u pisanim očitovanjima podnesenima u postupku pred Općim sudom. U svakom slučaju, dužnost obrazlaganja podrazumijeva odgovarajuće pravo stranke na koju je odluka negativno utjecala da primi razloge na znanje – to pravo ne smije biti ovisno o prethodnom osporavanju uredbe Vijeća pred sudovima Unije. To pravo omogućava zainteresiranoj osobi da sazna bitne elemente na kojima se zasniva mjera koja negativno utječe na nju i da stoga osporava tu mjeru, a ne obratno ( 63 ).

70.

Kada je procjena pozitivna, Vijeće mora u obrazloženju navesti svoje razloge za zaključak da je odluka nadležnog tijela treće države bila usvojena u skladu sa standardima zaštite temeljnih prava koji su jednakovrijedni onima koji se, na temelju prava Unije, primjenjuju na odluke koje donose tijela država članica. Stoga je nedovoljno uključiti samo pozivanje na tu odluku.

71.

To ne znači da Vijeće mora u obrazloženju izložiti cijelu svoju analizu i predstaviti općenitu i potpunu procjenu ustavnog i kaznenog prava i prakse treće države. Međutim, ono mora jasno navesti zašto u predmetu koji uključuje određenu odluku nadležnog tijela pravo treće države pruža jednakovrijednu razinu zaštite barem kad je riječ o pravima obrane i djelotvorne sudske zaštite i mora navesti pravne izvore prava na koje se oslanjalo.

72.

Vijeće također, u potporu svojem prvom žalbenom razlogu, razlikuje odluku kojom prvotno uvrštava osobu ili skupinu na popis i daljnje odluke kojima ih zadržava na popisu iz članka 2. stavka 3. Tom razlikom detaljnije ću se baviti u kontekstu drugog žalbenog razloga. Zbog razloga objašnjenih u tom dijelu ovog mišljenja ( 64 ), smatram da, kada se Vijeće oslanja na odluku nadležnog tijela treće države prilikom odlučivanja da zadrži osobu ili skupinu na popisu iz članka 2. stavka 3., mora pružiti dovoljno obrazloženje za oslanjanje na tu odluku.

73.

Stoga smatram da ne postoji pogreška u tumačenju Općeg suda na kojem temelji svoj zaključak da Vijeće nije pružilo nikakvu procjenu razine zaštite prava na obranu ili sudske zaštite koju pruža indijsko zakonodavstvo i da puko pozivanje na dijelove zakonskih odredaba i na povremena preispitivanja indijskog ministra unutarnjih poslova nije dovoljno. Činjenica da smatram da je Opći sud pogriješio smatrajući da postoji opća obveza Vijeća da praktično i teoretski ispita učinkovitu primjenu treće države njezina zakonodavstva koje štiti prava obrane i djelotvornu sudsku zaštitu ne mijenja taj zaključak.

74.

Prvi žalbeni razlog stoga treba odbiti kao neosnovan.

75.

Drugi žalbeni razlog Vijeća odnosi se prije svega na razloge na temelju kojih ono može odlučiti zadržati osobu ili skupinu na popisu iz članka 2. stavka 3. i uvjet da uključi te razloge u obrazloženje. Taj žalbeni razlog u osnovi se temelji na trima argumentima: (i.) Opći sud pogrešno je pretpostavio da Vijeće mora redovito pružati nove razloge koji opravdavaju zašto se na stranku u pitanju i dalje trebaju primjenjivati mjere ograničavanja; (ii.) Opći sud pogrešno je zaključio da se Vijeće ne može oslanjati na javno dostupne materijale koji nisu bili uključeni u odluku nadležnog tijela; i (iii.) Opći sud pogrešno je odlučio poništiti pobijanu odluku na temelju toga da se Vijeće nije moglo oslanjati na javno dostupne materijale.

76.

Bavit ću se svakim argumentom po redu.

77.

Slažem se s Vijećem da, kada odlučuje zadržati osobu ili skupinu na popisu iz članka 2. stavka 3., ne mora uvijek pružati nove razloge (u smislu novih činjenica navedenih u odluci nadležnog tijela ili nove odluke tog tijela u pogledu činjenica na koje se Vijeće prethodno oslanjalo) za zadržavanje te stranke na popisu. To katkad može biti potrebno, ali ne nužno uvijek.

78.

Osnova za uvrštenje na popis, sukladno članku 1. stavku 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, jest odluka nadležnog tijela „u vezi s osobama, skupinama i subjektima u pitanju, bez obzira je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija, ili na temelju osuda za takva djela”. Dokazi se moraju sastojati od preciznih informacija ili materijala.

79.

Prvotno uvrštenje na popis stoga se temelji na odlukama u pogledu prijašnjih činjenica. Svrha je upućivanja na nacionalnu odluku „[…] [nastojati] […] osigurati da je odluka Vijeća donesena na temelju dovoljne činjenične osnove da potonjem omogući da zaključi da postoji opasnost da, ako se ne poduzmu preventivne mjere, osoba u pitanju može nastaviti biti uključena u terorističke aktivnosti” ( 65 ). Njegova je uloga „[…] ustanovljavanje postojanja dokaza ili ozbiljnih i vjerodostojnih indicija u pogledu sudjelovanja osobe u pitanju u terorističkim aktivnostima koje nacionalna tijela smatraju pouzdanima” ( 66 ). Za prvotno uvrštenje na popis, te odluke koriste se za procjenu rizika od terorističkih djela ili sudjelovanja u tim djelima u budućnosti ( 67 ). Ne postoji opravdanje za zamrzavanje financijskih sredstava za (teroristička) djela kada (više) ne postoji rizik da će se takva djela počiniti.

80.

Na temelju te procjene, na Vijeću je da odluči kako će odrediti razinu zaštite od tog rizika i da procijeni predstavlja li određena osoba ili skupina takav rizik (čak i ako možda neko vrijeme nisu počinili teroristička djela) ( 68 ). To opravdava primjenu preventivnih mjera. Procjena rizika u određenom predmetu mora se temeljiti na činjenicama i informacijama dostupnima u odlukama nadležnih tijela. Uzimajući u obzir dvodijelni sustav na kojem se temelji Zajedničko stajalište 2001/931, te odluke jedina su osnova za dokazivanje da postoje razlozi za uvrštavanje osoba, skupina ili subjekata na popis. Vijeće mora provjeriti je li odluka u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 dovoljno precizna (i.) da utvrdi osobu ili skupinu u pitanju i (ii.) da uspostavi moguću vezu (kako je opisana u članku 1. stavku 2. tog zajedničkog stajališta) između osobe ili skupine u pitanju i terorističkih djela utvrđenih u članku 1. stavku 3. tog zajedničkog stajališta. Vijeće također mora uzeti u obzir i vremenski okvir odluke i činjenica na koje se odluka odnosi, kako bi utvrdilo uspostavljaju li oni trenutačan (i moguće budući) rizik od terorizma koji opravdava usvajanje mjere ograničavanja.

81.

Iz toga proizlazi da, iako Vijeće raspolaže diskrecijskim ovlastima prilikom procjene rizika od terorizma, određivanja razine zaštite i izbora načina za rješavanje tog rizika, ono može uvrstiti osobe, skupine i subjekte na popis iz članka 2. stavka 3. samo kada postoje dovoljni razlozi da smatra da te osobe, skupine i subjekti pokazuju zahtijevanu vezu s terorističkim djelima ili aktivnostima. Ono stoga izvršava diskrecijske ovlasti u svojem ispitivanju odluka nadležnih tijela i činjenica i dokaza na kojima se zasnivaju. Međutim, Zajedničko stajalište 2001/931 ne određuje da, kad odlučuje o prvotnom uvrštenju na popis, samo Vijeće ima istražne ili druge ovlasti za utvrđivanje činjenica ( 69 ). Posljedično, Vijeće ne raspolaže diskrecijskim ovlastima prilikom izbora osnove za ustanovljavanje razloga za uvrštenje na popis. Tu osnovu treba naći u odlukama nadležnih tijela.

82.

Članak 1. stavak 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 propisuje redovitu reviziju popisa iz članka 2. stavka 3. (barem jednom svakih šest mjeseci). Svrha je te revizije osigurati postojanje razloga za zadržavanje osobe ili skupine na popisu. On ne pruža daljnje upute o tome što su ti razlozi i na čemu se moraju temeljiti.

83.

Prema mojem mišljenju, osnove (odnosno razlozi) za prvotno uvrštenje i zadržavanje osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. moraju biti iste: osobe, skupine ili subjekti mogu ostati na tom popisu samo ako rizik od terorističkih djela i aktivnosti i njihova sudjelovanja u njima i dalje postoji. Razlog dvodijelnosti mehanizma uvrštenja na popis isti je bez obzira na to koliko je dugo osoba ili skupina na popisu. Drugim riječima, nakon prvotnog uvrštenja, ne može se smatrati da uvrštena osoba ili skupina ispunjava uvjete za uvrštenje na popis osim ako i dok ne zahtijeva da bude skinuta s popisa i pruži dokaze o novim činjenicama koje podržavaju taj zahtjev.

84.

Umjesto toga, Vijeće mora ispunjavati nadzornu ulogu. Na Vijeću je da provjeri, u kontekstu svoje revizije, postoje li još razlozi, utemeljeni na činjenicama i dokazima, za zadržavanje na popisu. U predmetu Al‑Aqsa Sud je smatrao da je prilikom revizije zadržavanja osobe ili skupine na popisu bitno pitanje „[…] je li se od kada je ta osoba bila uvrštena na taj popis ili od zadnje revizije činjenična situacija promijenila na način da više nije moguće izvesti iste zaključke u pogledu sudjelovanja osobe u pitanju u terorističkim aktivnostima” ( 70 ). Ono što je bitno jest, dakle, jesu li se pojavile nove činjenice ili dokazi ili postoji li promjena u procjeni nadležnih nacionalnih tijela o sudjelovanju te stranke u terorizmu (ili njegovu financiranju) ( 71 ). Na drugim mjestima u toj presudi Sud je uputio na pitanje postoje li dokazi „koji pokazuju da se […] činjenična situacija ili njezina procjena nacionalnih tijela promijenila u pogledu žaliteljeve uključenosti u financiranje terorističkih aktivnosti” ( 72 ).

85.

Predmetne točke presude Al‑Aqsa tumačim kao da su osobito usredotočene na ono što Vijeće može navesti da ukloni osobu ili skupinu s popisa iz članka 2. stavka 3. Dakle, nadležno tijelo može odlučiti da, u svjetlu novih činjenica i dokaza, osoba ili skupina više nije uključena u financiranje terorizma. Ili pak samo Vijeće može otkriti činjenice na temelju kojih će razmotriti svoje prijašnje odluke i moguće ukloniti osobu ili skupinu s popisa iz članka 2. stavka 3.

86.

U ovom predmetu pitanje koje se postavlja drugim žalbenim razlogom jest mora li Vijeće dokazati (i uključiti u obrazloženje) nove razloge za zadržavanje osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. Prema mojem mišljenju, ne može, s jedne strane, postojati jasno i nedvojbeno pravilo koje ovlašćuje Vijeće da zadrži osobu ili skupinu na popisu iz članka 2. stavka 3. samo kada su odluke nadležnih tijela donesene ili poznate Vijeću nakon prvotnog ili prijašnjih uvrštenja na popis. S druge strane, prvotna odluka ili odluke korištene kao osnova za prvotno uvrštenje na popis neće uvijek biti dovoljne.

87.

Je li potrebna nova odluka nadležnog tijela ili ne, koja onda mora biti uključena u obrazloženje, ovisi o raznim čimbenicima.

88.

Kada Vijeće usvoji odluku iz članka 1. stavka 6. bez oslanjanja na novu odluku nadležnog tijela, mora biti uvjereno da je odluka nadležnog tijela na koju se prije oslanjalo za usvajanje bilo prvotne odluke ili naknadne odluke da zadrži osobu ili skupinu na popisu iz članka 2. stavka 3. i dalje dovoljna osnova za dokazivanje da postoje razlozi za to. Slijedom toga, na temelju činjenica i dokaza na kojima se zasniva prijašnja odluka (odluke) nadležnog tijela (čak i ako su te odluke naknadno stavljene izvan snage zbog razloga koji nisu u vezi s tim činjenicama i dokazima koji upućuju na sudjelovanje u terorističkim djelima ili aktivnostima ( 73 )), Vijeće mora dokazati da činjenice i dokazi na kojima su se zasnivale (prvotne ili ranije) odluke nadležnih tijela i dalje opravdavaju njegovu procjenu da osoba ili skupina u pitanju predstavlja rizik od terorizma i da su, posljedično, preventivne mjere opravdane. Jednostavnije rečeno, rizik i posljedična potreba za preventivnim mjerama moraju i dalje postojati.

89.

Budući da se odluke nadležnih tijela nužno odnose na činjenice koje prethode tim odlukama, proizlazi da, što je duže razdoblje između tih činjenica i tih odluka, s jedne strane, i nove odluke o zadržavanju osobe ili skupina na popisu iz članka 2. stavka 3., s druge strane, veća je obveza Vijeća da temeljito provjeri jesu li njegovi zaključci u vrijeme njegove revizije i dalje valjano utemeljeni na tim odlukama i činjenicama koje ih podupiru ( 74 ). Kada je odluka nadležnog tijela obnovljena ili produžena, Vijeće mora provjeriti na kojoj je osnovi to učinjeno. Slijedom navedenoga, iz toga proizlazi da analiza Vijeća ne može biti potpuno jednaka onoj koja je izvršena prilikom usvajanja ranije odluke na temelju članka 1. stavka 6. koja se temeljila na istoj odluci nadležnog tijela. Nužno je barem uzeti u obzir protek vremena. To također mora biti vidljivo u obrazloženju.

90.

Kada je osoba ili skupina na koju je odluka nepovoljno utjecala podnijela Vijeću informacije u pogledu bilo prijašnje odluke o uvrštenju na popis bilo obrazloženja u pogledu sljedeće odluke o uvrštenju na popis, Vijeće također mora uzeti te informacije u obzir ( 75 ) i u svojem obrazloženju nove odluke o uvrštenju na popis objasniti zašto ta informacija ne mijenja njegovu procjenu.

91.

Kada je nova relevantna odluka nadležnog tijela dostupna i poznata Vijeću, ta institucija mora provjeriti na kojim se činjenicama i dokazima ta odluka temelji i može li služiti za dokazivanje da i dalje postoje razlozi za zadržavanje osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. U tom pogledu, obveze Vijeća (uključujući i one u pogledu obrazloženja) razlikovat će se ovisno o tome produžuje li se ili se samo obnavlja nacionalnom odlukom ranija odluka nadležnog tijela na koju se Vijeće prije oslanjalo ili je riječ o potpuno novoj odluci, moguće od drugog nadležnog tijela ili (moguće druge) države članice, koja se temelji na drugim činjenicama i dokazima.

92.

Već sam objasnila što smatram uvjetima pod kojima osobe ili skupine mogu biti uvrštene na popis iz članka 2. stavka 3. na temelju odluke nadležnog tijela treće države ( 76 ). Isto stajalište zauzimam u pogledu odluka na temelju članka 1. stavka 6. Ako su se prijašnje odluke o uvrštenju na popis već temeljile na takvim odlukama treće države i Vijeće je već prije dokazalo da su ti uvjeti ispunjeni, ne smatram da ono u novom obrazloženju, kada se nastavi oslanjati na te odluke, ponovno mora navesti sve te činjenice i dokaze. Umjesto toga, Vijeće mora objasniti (i.) zašto u vrijeme odlučivanja o zadržavanju osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. te odluke i dalje pokazuju da postoje razlozi za zadržavanje te osobe ili skupine na popisu i (ii.) zašto je i dalje uvjereno da su te odluke bile usvojene u skladu sa standardima zaštite temeljnih prava koji su barem jednakovrijedni onima koji se primjenjuju, kad je riječ o pravu Unije, na odluke koje donose tijela država članica. Kada se Vijeće oslanja na novu odluku iste treće države, opseg u kojem ono mora ponovno navesti relevantne činjenice i dokaze ovisi o tome koliko je nova odluka slična prijašnjoj. Međutim, Vijeće u svakom slučaju mora dokazati da su uvjeti pod kojima osobe ili skupine mogu biti uvrštene na popis iz članka 2. stavka 3. na temelju te odluke i dalje ispunjeni.

93.

Točno je da Opći sud u ovom predmetu od Vijeća zahtijeva (u točkama 175. do 177. pobijane presude) da navede novije nacionalne odluke i uputi na razloge tih odluka a da prethodno nije ispitao je li Vijeće dokazalo da i dalje postoje razlozi za zadržavanje LTTE‑a na popisu iz članka 2. stavka 3. na temelju postojećih odluka nadležnih tijela na koje se prije oslanjalo.

94.

Međutim, kada se te točke analiziraju zajedno s točkom 196. pobijane presude, postaje jasno da je Opći sud također zaključio da je Vijeće samo navelo prvotne odluke nadležnih tijela i istaknulo, bez daljnjeg objašnjenja, da one ostaju na snazi i da se u pogledu konkretnih djela koja je utvrdilo (a koja su se dogodila nakon tih odluka) Vijeće nije oslanjalo na odluke nadležnih tijela. U tim okolnostima, bilo koje odluke nadležnih tijela na koje se oslanjalo trebale su očito biti različite i novije od prvotnih odluka na koje se Vijeće pozivalo. Opći sud prihvatio je da su novije odluke bile spomenute u pogledu Provedbene uredbe br. 790/2014, ali je zaključio da Vijeće nije dokazalo kako su te odluke ispitane i potvrdile konkretna djela na koja se Vijeće pozivalo. U točki 204. pobijane presude Opći sud još je jasnije naveo da Vijeće ne može opravdati zadržavanje osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. na temelju novih terorističkih djela a da ta djela nisu predmet ispitivanja i odluke nadležnog tijela.

95.

S obzirom na te okolnosti, smatram da je Opći sud opravdano zaključio da se Vijeće – s obzirom na to da nije bilo novih ili drugih odluka nadležnih tijela u pogledu popisa terorističkih djela na koje se pozivalo da bi stvorilo zadovoljavajuću osnovu za zaključak da postoje razlozi za zadržavanje LTTE‑a na popisu – nije moglo oslanjati na popis terorističkih napada koje je navodno izvela ta organizacija a da te činjenice nisu postojale u odlukama nadležnih tijela.

96.

Iz mojeg zaključka da se Vijeće pri odlučivanju o zadržavanju LTTE‑a na popisu iz članka 2. stavka 3. nije moglo oslanjati na popis terorističkih djela koja je LTTE navodno počinio a da te činjenice nisu prikazane u odlukama nadležnih tijela proizlazi da se Vijeće u načelu (također) ne može oslanjati na javno dostupne informacije o novim napadima kako bi dokazalo da postoje razlozi za zadržavanje osobe, skupine ili subjekta na popisu iz članka 2. stavka 3.

97.

Drugi argument Vijeća u prilog njegovu drugom žalbenom razlogu postavlja pitanje postoje li iznimke od tog načela. Može li se Vijeće pri odlučivanju o zadržavanju osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. ipak oslanjati na razloge temeljene na činjenicama i dokazima koji se ne nalaze u odlukama nadležnih tijela, već drugdje?

98.

Prema mojem mišljenju, ne može.

99.

Bitna je značajka dvodijelnog sustava prema Zajedničkom stajalištu 2001/931 da sâmo Vijeće ne može istraživati činjenice koje onda mogu biti osnova za primjenu preventivnih mjera Unije na osobu ili skupinu. Ono nema ni nužne istražne ovlasti da bi to činilo ( 77 ). Umjesto toga, ono može uvrstiti osobu ili skupinu na popis iz članka 2. stavka 3. samo kada spis predmeta upućuje na to da je nacionalno sudsko tijelo ili pod određenim uvjetima upravno tijelo donijelo odluku. Taj uvjet postoji kako bi se osiguralo da je osoba ili skupina uvrštena na popis samo na temelju dovoljno ozbiljne činjenične osnove ( 78 ). Pretpostavka je, s jedne strane, da odluke tih tijela, u skladu s nacionalnim pravom, uspostavljaju ili provjeravaju i podržavaju ozbiljne i vjerodostojne dokaze ili indicije da je osoba ili skupina uključena u teroristička djela ili aktivnosti. S druge strane, osoba ili skupina u pitanju uživa temeljna prava na obranu i djelotvornu sudsku zaštitu u pogledu tih odluka.

100.

Mislim da je ta argumentacija jednako važna za odluku o zadržavanju osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. Razlozi za takvu odluku moraju imati dovoljno ozbiljnu činjeničnu osnovu. Dopuštanje samom Vijeću da nađe dokaze ili indicije (prošlog ili trenutačnog) sudjelovanja u terorističkim djelima i aktivnostima koje Vijeće smatra da postoje u skladu s člankom 1. stavcima 2. i 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 značilo bi razliku u postupanju, s jedne strane, prema osobama ili skupinama koje su zadržane na popisu iz članka 2. stavka 3. na temelju odluka nadležnih tijela i, s druge strane, prema onima koji su na tom popisu na temelju činjenica koje je Vijeće utvrdilo na vlastitu inicijativu (čak i ako se također u nekoj mjeri oslanjalo na odluke nadležnih tijela). Potonja kategorija tada bi uživala manja prava pravičnog postupka i učinkovite sudske zaštite u pogledu činjenica koje je utvrdilo Vijeće. Oni bi se mogli obratiti samo sudovima Unije u pogledu osporavanja činjeničnih utvrđenja Vijeća. Međutim, prema dvodijelnom sustavu osporavanje je moguće u pravilu i na nacionalnoj razini (odluke nadležnog tijela) i na razini Unije (odluke Vijeća o uvrštenju na popis). Izravnim oslanjanjem Vijeća na takve informacije ili materijale stoga bi se riskiralo da se osobu ili skupinu u pitanju liši temeljnog prava na nadzor odluke koja nepovoljno utječe na njih pred nacionalnim sudom (dok bi, ako je odluka nadležnog tijela dostupna, osoba ili skupina imala to pravo). Umjesto toga. za provedbu tog nadzora bili bi nadležni samo sudovi Unije. Stoga Vijeće ne može uvrstiti osobu ili skupinu na popis iz članka 2. stavka 3. jer raspolaže izvješćem iz tiska koje navodi „on je to učinio” ili „on je rekao da je to učinio”. Takva odluka ne može ispunjavati uvjete iz Zajedničkog stajališta 2001/931. Nije ni u skladu s načelom vladavine prava.

101.

Može se prigovoriti da je ustrajanje na tome da se Vijeće ne može oslanjati na okrivljujuću javno dostupnu informaciju previše formalistički i strog pristup. Moje je mišljenje da je taj prigovor neodrživ.

102.

Treba podsjetiti da su posljedice uvrštavanja na popis vrlo ozbiljne. Financijska sredstva i ostala financijska imovina ili gospodarski izvori su zamrznuti. „Zamrzavanje financijskih sredstava, ostale financijske imovine i gospodarskih izvora” jest „[…] sprečavanje svakog premještanja, prijenosa, preinake, korištenja ili transakcija s financijskim sredstvima na bilo koji način koji bi doveo do promjene njihovog obujma, iznosa, mjesta, vlasništva, posjeda, naravi, odredišta ili do drugih promjena kojima bi se omogućilo korištenje financijskih sredstava, uključujući i upravljanje portfeljima” ( 79 ). Za osobu, skupinu ili subjekt čije je ime na popisu iz članka 2. stavka 3. normalni ekonomski život je obustavljen. Ne čini se nerazumnim ustrajati na tome da, s obzirom na takve posljedice, postupci u pitanju trebaju biti strogi i trebaju poštovati temeljna prava obrane i učinkovite sudske zaštite.

103.

Nadalje, teško je zamisliti kako bi se točno mogla „stvoriti” iznimka od načela da se Vijeće ne može oslanjati na informacije o novim napadima koje su javno dostupne za osnovu dokazivanja da postoje razlozi za zadržavanje osobe, skupine ili subjekta na popisu iz članka 2. stavka 3. Gdje se može povući granica? Je li dovoljan jedan „čvrst” dokaz ili, ako je potrebno više od jednog izoliranog slučaja, koliko ih je potrebno? Ima li javna izjava poznatog, imenovanog glasnogovornika skupine (uvijek pod pretpostavkom da takva osoba postoji) koji izričito tvrdi da preuzima odgovornost za napad potrebnu dokaznu vrijednost? Može li istu dokaznu vrijednost imati javna izjava nekoga tko tvrdi da govori uime skupine? Koji bi bio stav da postoje izvještaji iz tiska koji sugeriraju da je pojedinca koji je počinio napad (i koji je umro tijekom njegova počinjenja, pa ne može biti ispitan) navodno „potaknula” skupina ili da joj se „zakleo na vjernost”? Čini li to skupinu dovoljno odgovornom da bi njezino ime trebalo zadržati na popisu iz članka 2. stavka 3.?

104.

Naravno, neizbježno je da će Vijeće u normalnom tijeku događaja dobiti informacije u pogledu (mogućeg) sudjelovanja osoba ili skupina u terorističkim djelima i aktivnostima. Izvor tih informacija može biti javan ili privatan. Dužnost lojalne suradnje, na kojoj se zasniva dvodijelni sustav utemeljen Zajedničkim stajalištem 2001/931, zahtijeva od Vijeća da obavijesti države članice o informacijama i dokazima za koje sazna i za koje smatra da mogu biti važni za nadležna tijela. Točno je da Zajedničko stajalište 2001/931 kao takvo ne sadržava uvjet da države članice kada prime takve informacije od Vijeća odmah moraju poduzeti nužne korake za usvajanje nove formalne odluke nadležnog tijela u pogledu činjenica i osoba na koje se odnosi informacija koju im je Vijeće proslijedilo. Međutim, ista dužnost lojalne suradnje, prema mojem mišljenju, svejedno bi obvezivala države članice da na odgovarajući način odgovore na zahtjev Vijeća za procjenu danih informacija. Očito, pri upuštanju u šestomjesečni postupak revizije Vijeće bi u takvim slučajevima moralo voditi računa o tome da države članice o kojima je riječ imaju dovoljno vremena da se očituju o informaciji koju je proslijedilo. To se čini kao prihvatljiv uvjet koji bi trebalo ispuniti u cilju osiguravanja poštovanja temeljnih prava obrane i djelotvorne sudske zaštite.

105.

Ako bi Vijeću bilo dopušteno oslanjanje na razloge koji se temelje na činjenicama i dokazima koji se ne nalaze u odlukama nadležnih tijela, već drugdje, također imam dvojbe o tome kako bi se takav postupak odvijao u praksi.

106.

Pretpostavimo da Vijeće ima na raspolaganju materijal iz pouzdanog ili izvornog izvora (bilo javnog ili ne) koji navodi da sadržava ili ima zabilježenu izjavu osobe ili skupine u pitanju u smislu da potvrđuje (prošlo ili buduće) sudjelovanje u terorističkim djelima ili aktivnostima za koje Vijeće smatra da su obuhvaćene člankom 1. stavcima 2. i 3. Zajedničkog stajališta 2001/931. Najviše što bi Vijeće moglo učiniti jest donijeti preliminarno stajalište na temelju tog materijala da posjeduje dovoljno snažnu činjeničnu osnovu za odluku da i dalje postoje razlozi za zadržavanje te osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. (bez obzira na bilo koju relevantnu odluku nadležnih tijela). Vijeće bi tada moralo uključiti informacije i dokaze u obrazloženje priopćeno stranci na koju je ta odluka nepovoljno utjecala, prije usvajanja naknadne odluke u smislu članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 ( 80 ). Je li u praksi vjerojatno da će ta stranka odmah prihvatiti (nepovoljne) činjenice koje joj nameće Vijeće? Ipak, to bi bila jedina osnova na kojoj bi se Vijeće moglo valjano bilo (i.) osloniti na te činjenice u nedostatku (prethodne ili nove) odluke nadležnog tijela ili (ii.) spojiti te činjenice s prethodnom odlukom nadležnog tijela na koju se već oslanjalo. Priznajem da sam pomalo sumnjičava u pogledu toga bi li osoba ili skupina u pitanju imala bilo kakav interes u pružanju takve brze pogodne potvrde Vijeću.

107.

Stoga se ne mogu složiti s takvim slobodnim pravilom koje bi omogućilo Vijeću da se u cilju zadržavanja osobe ili skupine na popisu iz članka 2. stavka 3. oslanja na „činjenice” koje su općepoznate i dokaze tih činjenica iz novinskih članaka ili s interneta. Javni karakter činjenice i javna dostupnost dokaza koji se odnose na nju kao takvi nedovoljna su osnova za prihvaćanje iznimke od općeg pravila da se Vijeće mora oslanjati na odluke nadležnih tijela. Konačno, želim istaknuti da se moje stajalište primjenjuje samo na odluke kojima Vijeće zadržava osobu ili skupinu na popisu iz članka 2. stavka 3. Vijeće nema ista ograničenja pri odlučivanju o uklanjanju osobe ili skupine s tog popisa.

108.

Stoga također odbijam drugi argument u potporu drugom žalbenom razlogu.

109.

Završnim argumentom u potporu drugom žalbenom razlogu Vijeće u osnovi tvrdi da, ako se ne može oslanjati na materijale otvorenog tipa, onda je zaključak trebao biti da ne postoji promjena u činjeničnoj situaciji i da stoga može nastaviti uvrštavati LTTE na popis. Ako je to točno, iz toga proizlazi da Opći sud nije trebao poništiti pobijanu uredbu, među ostalim, zbog njegova odbijanja da podrži oslanjanje Vijeća na javno dostupne materijale.

110.

Ne slažem se.

111.

Prvo, Opći sud poništio je pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na LTTE jer je Vijeće povrijedilo i članak 1. Zajedničkog stajališta 2001/931 i dužnost obrazlaganja.

112.

Drugo, ne prihvaćam logiku argumenta Vijeća da iz toga što se novija djela kako su dokumentirana u tisku ne mogu uzeti u obzir proizlazi da nije bilo promjene u činjeničnoj situaciji i da je stoga LTTE mogao biti zadržan na popisu iz članka 2. stavka 3. Već sam objasnila zbog čega smatram da ne postoji osnova za pretpostavku da postoje razlozi za zadržavanje osobe ili skupine na popisu dok se činjenična situacija ne promijeni na takav način da postoje (pozitivni) razlozi za uklanjanje te osobe ili skupine s popisa. Kako vrijeme prolazi, činjenična situacija nužno se mijenja. Čak i kada nema druge ili novije odluke nadležnog tijela (koja se odnosi na druge činjenice), Vijeće svejedno mora provjeriti, na temelju činjenica i dokaza u odluci na koju se prije oslanjalo, postoji li i dalje rizik od uključenosti u teroristička djela i stoga razlog za uvrštenje na popis. To također znači da je u ovom predmetu Vijeće trebalo objasniti zašto je Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. i dalje bila dovoljna osnova za njegovu odluku i Opći sud trebao je razmotriti taj argument. Zaključci Općeg suda u vezi s Uredbom Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. predmet su trećeg žalbenog razloga Vijeća.

113.

Stoga drugi žalbeni razlog odbijam kao neosnovan.

114.

Treći žalbeni razlog Vijeća jest da je Opći sud pogriješio jer nije zaključio da je uvrštenje LTTE‑a na popis valjano na temelju Uredbe Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. Vijeće je pred Općim sudom tvrdilo da je taj dokument sam po sebi dovoljan.

115.

Prvi je argument Vijeća u vezi s time da je Opći sud već u prijašnjim predmetima prihvatio da je ista uredba odluka nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ( 81 ). To je točno (ili se ne čini da je osporavano) i, doista, u točki 120. pobijane presude Opći sud izričito se oslonio na sudsku praksu prihvativši da je ta uredba odluka nadležnog tijela. Točke 205. i 206. pobijane presude, na koje se Vijeće oslanja u svojem argumentu, zapravo se tiču stajališta Općeg suda u pogledu oslanjanja Vijeća na djela kao razloge za njegovu odluku da zadrži LTTE na popisu iz članka 2. stavka 3. koja nisu bila predmet odluke nadležnog tijela.

116.

Drugi je argument Vijeća da je Opći sud pogriješio kada je u točkama 206. do 208. pobijane presude zaključio da se ono nije moglo oslanjati na Uredbu Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. bez pristupa činjenicama i utvrđenjima na kojima se temelji ta odluka. Smatram da Opći sud nije donio takav zaključak. U navedenim točkama Opći sud razmatrao je argument Vijeća i Komisije koji se odnosio na to zašto se razlozi za pobijane uredbe ne pozivaju na konkretne odluke nadležnih tijela koje ispituju i potvrđuju djela na koja se Vijeće pozivalo na početku svojeg obrazloženja (to jest, kako je to naveo Opći sud, niz nasilnih djela koja je Vijeće preuzelo iz tiska i s interneta i pripisalo LTTE‑u). Institucije su tvrdile da je LTTE mogao i morao osporiti mjere ograničavanja na nacionalnoj razini. Opći sud odbacio je te argumente zbog sljedećeg: (i.) kada koristi teroristička djela kao osnovu za svoju odluku, Vijeće mora u njezinu obrazloženju navesti odluke nadležnih nacionalnih tijela u kojima su posebno ispitana i potvrđena ta teroristička djela ( 82 ); (ii.) ti su argumenti potvrdili da je Vijeće doista svoju odluku utemeljilo na informacijama o kojima je zaključilo iz tiska i s interneta ( 83 ); i (iii.) na temelju tih argumenata može se zaključiti da se nacionalne odluke na koje se Vijeće oslanja možda ne temelje na konkretnom terorističkom djelu, ako dotična strana nije pokrenula nijedan spor ( 84 ). Protivno navodima Vijeća, nigdje se u tim točkama (i sigurno ne u točki 206.) ne navodi da je Opći sud od Vijeća zahtijevao da raspolaže svim elementima na koje se oslanjao Home Secretary kada je zabranio LTTE.

117.

U tom kontekstu valja shvatiti i argument Vijeća da je stranka kao što je LTTE obvezna zatražiti sudski nadzor pred nacionalnim sudovima. Međutim, ti su argumenti nebitni za treći žalbeni razlog Vijeća, koji se u osnovi odnosi na propust Općeg suda da odluči da su pobijane uredbe svejedno bile valjane jer su se temeljile na Uredbi Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001.

118.

Iz trećeg žalbenog razloga Vijeća proizlazi da je, nakon što je prihvatio prvi LTTE‑ov tužbeni zahtjev samo u pogledu indijskih vlasti i odbacio oslanjanje Vijeća na djela koja nisu bila predmet odluka nadležnih tijela, Opći sud ipak trebao odlučiti da je Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. dovoljna osnova za pobijane uredbe. Iz toga bi onda proizlazilo da nedostaci u pogledu drugih razloga ne opravdavaju poništenje tih uredaba.

119.

Zaključci Općeg suda u pogledu odluka nacionalnih tijela na koje su se pozivale pobijane uredbe (stoga posebno Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001.) u osnovi žele odgovoriti na pitanje jesu li djela koja je Vijeće pripisalo LTTE‑u u prvoj i drugoj točki razloga za pobijane uredbe – za koje je Opći sud zaključio da su činjenična obrazloženja koja su imala odlučujuću ulogu u procjeni Vijeća ( 85 ) – bila predmet tih odluka. Posve je očito da nisu mogla biti jer su odluke prethodile tim djelima ( 86 ).

120.

Iako je Opći sud prihvatio da je Vijeće u razlozima za provedbene uredbe br. 83/2011 do 125/2014 navelo prvotne nacionalne odluke (pogotovo Uredbu Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001.), zaključio je da je Vijeće navelo samo da te odluke ostaju na snazi ( 87 ).

121.

Opći sud iz te činjenice nije izričito donio nikakve zaključke. Stoga, iako je Vijeće pogrešno tvrdilo da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je zaključio da Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. ne može ili ne može više biti valjana odluka nadležnog tijela, manje je jasno je li zapravo propustio razmotriti pitanje (koje je jasno bilo pred njim, na temelju LTTE‑ovih argumenata u prilog njegovu četvrtom, petom i šestom tužbenom razlogu, zajedno s drugim tužbenim razlogom) je li Vijeće temeljilo pobijane uredbe ne toliko na odlukama nadležnih tijela koliko na popisu djela koja je Vijeće izravno pripisalo LTTE‑u ( 88 ).

122.

Moguće je odbiti treći žalbeni razlog na osnovi toga da, s obzirom na to da je Opći sud poništio pobijane uredbe, morao je prešutno zaključiti da, bez obzira na indijsku odluku i različita djela poslije usvajanja prvotne odluke koja je Vijeće pripisalo LTTE‑u bez pozivanja na odluke nadležnih tijela, Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001. nije mogla biti nezavisna i dovoljna osnova za pobijane uredbe.

123.

Međutim, prema mojem mišljenju, takvo tumačenje pobijane presude previše je široko. Slažem se s Vijećem da je Opći sud, nakon što je zaključio da neki od istaknutih razloga ne mogu opravdati odluku o zadržavanju LTTE‑a na popisu i da bi taj popis stoga trebalo poništiti, trebao izričito nastaviti i ispitati druge razloge te provjeriti je li jedan od njih bio sam po sebi dovoljan da opravda odluku ( 89 ). Samo ako ti drugi razlozi također nisu bili dovoljno detaljni i određeni da bi tvorili osnovu za uvrštavanje na popis, pobijana uredba mogla je biti poništena. Međutim, Opći sud propustio je donijeti takve zaključke. Obrazloženje Općeg suda u osnovi je bilo ograničeno na zaključak o činjenicama, odnosno da se Vijeće samo pozvalo na ranije nacionalne odluke i navelo da ostaju valjane. Zbog toga treći žalbeni razlog treba prihvatiti i odluka Općeg suda trebala bi biti ukinuta.

124.

Srećom, stanje postupka u ovom predmetu dopušta Sudu da, u skladu s drugom rečenicom prvog stavka članka 61. Statuta Suda, donese konačnu presudu o ovom pitanju. U kontekstu petog i šestog tužbenog razloga LTTE je tvrdio da je obrazloženje pobijanih uredaba bilo nepotpuno te da mu nije omogućilo pripremanje učinkovite obrane i Sudu nadzor tih uredaba.

125.

Drugdje u ovom mišljenju već sam objasnila zašto smatram da je Opći sud pravilno zaključio da se Vijeće pri odlučivanju o zadržavanju LTTE‑a na popisu iz članka 2. stavka 3. nije moglo oslanjati (u svojem obrazloženju) na (i.) odluke tijela trećih država bez navođenja razloga za zaključak da su te odluke bile usvojene u skladu sa standardima zaštite temeljnih prava jednakovrijednima onima koji se primjenjuju, na temelju prava Unije, na odluke koje donose tijela država članica, i (ii.) različita nova djelovanja koja nisu bila procijenjena i ustanovljena odlukama nadležnih tijela. To ostavlja pitanje je li bilo dovoljno da Vijeće u razlozima za pobijane uredbe navede ili da su prvotne odluke nadležnih tijela, pogotovo Uredba Ujedinjene Kraljevine o zabrani iz 2001., ostale valjane ili da je bila donesena odluka nadležnog tijela.

126.

Zbog razloga koje sam već objasnila ( 90 ), smatram da to nije bilo dovoljno. Stoga zaključujem da pobijane mjere iz tog razloga moraju biti poništene. U tim okolnostima, nije nužno da ovaj Sud ispita druge tužbene razloge koje je LTTE istaknuo u prvostupanjskom postupku.

127.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, predlažem da Sud: