1.

Ovo se prethodno pitanje Landesgerichta Korneuburg (regionalni sud u Korneubourgu, Austrija) odnosi na utvrđivanje mjerodavnog prava za zahtjev za naknadu štete pojedinca s boravištem u Austriji protiv operatora zrakoplova i njegova osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti nakon zrakoplovne nesreće koja se dogodila u Španjolskoj.

2.

Taj je zahtjev od dvostrukog interesa s gledišta razvoja prava Unije. S jedne strane, pruža Sudu priliku da precizira okvire polja primjene Konvencije o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu ( 2 ) kao i Uredbe (EZ) br. 2027/97 ( 3 ), kojom se provodi ta konvencija. S druge strane, omogućava preciziranje dosega članka 18. Uredbe (EZ) br. 864/2007 ( 4 ) koji se odnosi na izravnu tužbu protiv osiguravatelja odgovorne osobe.

3.

Članak 1. Montrealske konvencije, naslovljen „Opseg primjene“, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Ova se Konvencija primjenjuje na cjelokupan međunarodni prijevoz osoba, prtljage ili putnika obavljen zrakoplovom za naknadu. Primjenjuje se isto tako i na besplatan prijevoz zrakoplovom koji obavlja zrakoplovna prijevoznička tvrtka.

2.   U svrhe ove Konvencije izraz međunarodni prijevoz znači bilo koji prijevoz u kojem se, sukladno sporazumu između stranaka, mjesto polaska i mjesto odredišta, bilo da postoji ili ne postoji prekid ili prekrcaj tijekom tog prijevoza, nalazi ili unutar državnog područja dviju država stranaka ili unutar državnog područja jedne države stranke ako postoji ugovoreno zaustavno mjesto unutar državnog područja druge države, čak i ako ta država nije država stranka. Prijevoz između dva mjesta unutar državnog područja jedne države stranke bez ugovorenog zaustavnog mjesta unutar državnog područja druge države nije međunarodni prijevoz u svrhe ove Konvencije.

[...]“

4.

Članci 17. i 21. Montrealske konvencije uređuju naknadu u slučaju smrti ili povrede putnika.

5.

Članak 29. navedene konvencije glasi kako slijedi:

„Za prijevoz putnika, prtljage i tereta, bilo kakav odštetni zahtjev, s bilo koje osnove, bilo prema ovoj Konvenciji ili prema ugovoru ili na temelju kršenja ugovora ili na neki drugi način, mogu se podnijeti samo pod uvjetima i takvim ograničenjima odgovornosti kako je određeno ovom Konvencijom ne utječući na pitanje tko su osobe koje imaju pravo na tužbu i koja im prava pripadaju. U bilo kojoj od navedenih aktivnosti, kaznene, preventivne ili bilo kakve druge štete koje se ne mogu nadoknaditi ne mogu se naplatiti.“

6.

Članak 33. iste konvencije utvrđuje sudsku nadležnost za podnošenje tužbe za naknadu štete na temelju te konvencije.

7.

Članak 1. Uredbe br. 2027/97 određuje:

„Ovom se uredbom provode odgovarajuće odredbe Montrealske konvencije u pogledu zračnog prijevoza putnika i njihove prtljage te se utvrđuju određene dodatne odredbe. Područje primjene tih odredaba također se proširuje na zračni prijevoz unutar pojedine države članice.“

8.

Članak 2. stavak 1. točka (b) te uredbe predviđa:

„1.   U smislu ove uredbe:

[...]

9.

Članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2027/97 glasi:

„Odgovornost zračnog prijevoznika Zajednice u pogledu putnika i njihove prtljage uređene su svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost.“

10.

Obavljanje zračnog prijevoza zračnih prijevoznika Unije unutar Europske unije trenutačno je uređeno Uredbom (EZ) br. 1008/2008 ( 6 ).

11.

Članak 2. stavci 4. do 6. Uredbe br. 1008/2008 određuje:

„Za potrebe ove uredbe:

[...]

4.   ‚usluga zračnog prijevoza’ znači let ili niz letova tijekom kojih se prevoze putnici, pošta i/ili teret za nadoknadu i/ili najamninu,

5.   ‚let’ znači odlazak s određene zračne luke prema određenoj odredišnoj zračnoj luci,

6.   ‚lokalni let’ znači let koji ne uključuje prijevoz putnika, pošte i/ili tereta između različitih zračnih luka ili drugih ovlaštenih uzletišta“.

12.

Članak 3. stavci 1. i 3. navedene uredbe određuje:

„1.   Poduzeću sa sjedištem u Zajednici nije dozvoljeno obavljati zračni prijevoz putnika, pošte i/ili tereta za naknadu i/ili najamninu ako mu nije izdana odgovarajuća operativna licencija.

[...]

3.   Ne dovodeći u pitanje niti jednu drugu važeću odredbu Zajednice, nacionalnog ili međunarodnog prava, za sljedeće kategorije usluga zračnog prijevoza ne važe zahtjevi vezani za dobivanje važeće operativne licencije:

13.

Članak 4. Uredbe Rim II određuje:

„1.   Ako nije drukčije propisano ovom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja.

2.   Međutim, ako osoba kojoj je utvrđena odgovornost i osoba koja je pretrpjela štetu u trenutku nastanka štete imaju uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuju se propisi te države.

[...]“

14.

Članak 18. te uredbe određuje:

„Osoba koja je pretrpjela štetu može svoj zahtjev za naknadu štete podnijeti neposredno protiv osiguravatelja odgovorne osobe, ako to propisuje pravo kojim se uređuje izvanugovorna obveza ili pravo kojim se uređuje ugovor o osiguranju.“

15.

E. Prüller‑Frey, tužiteljica u glavnom postupku, 30. kolovoza 2010. imala je nesreću u blizini Jereza de la Frontera (Španjolska) tijekom leta žirokopterom kojim je upravljao njegov vlasnik F. Preiss. Mjesto polaska i mjesto odredišta leta bila je zračna luka u Medini Sidoniji (Španjolska), a svrha mu je bila pregledavanje zemljišta koje pripada F. Preissu kako bi eventualno došlo do zaključenja posla prijenosa nekretnine.

16.

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, policu osiguranja od građanskopravne odgovornosti s njemačkim društvom Axa Versicherungom AG koja pokriva predmetni žirokopter nije sklopio njegov vlasnik F. Preiss, već N. Brodnig kao posjednik stroja. Ta polica osiguranja podvrgnuta je njemačkom pravu te predviđa prorogaciju nadležnosti u korist njemačkih sudova.

17.

Osim toga, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da N. Brodnig nije poduzetnik s licencijom zračnog prijevoznika.

18.

E. Prüller‑Frey ima uobičajeno boravište u Austriji. U doba nastanka činjenica, N. Brodnig imao je prijavljeno boravište i u Austriji i u Španjolskoj. Međutim, iz spisa proizlazi da sud koji je uputio zahtjev teži tumačenju da stranke iz glavnog postupka u trenutku nesreće nisu imale boravište u istoj državi, kako bi došlo do eventualne primjene članka 4. stavka 2. Uredbe Rim II.

19.

E. Prüller‑Frey pokrenula je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev tužbom za naknadu štete koju je pretrpjela kao posljedicu nesreće, utemeljenu na solidarnoj odgovornosti tuženikâ iz glavnog postupka.

20.

Kao što to proizlazi iz spisa, tužiteljica u svojoj tužbi iz glavnog postupka smatra da su primjenom Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 7 ) nadležni austrijski sudovi te da se, sukladno članku 4. stavku 2. Uredbe Rim II, primjenjuje austrijsko pravo. Osim toga, ona potvrđuje da ima pravo podnijeti izravnu tužbu protiv osiguravatelja prema austrijskom pravu.

21.

Prema mišljenju E. Prüller‑Frey, Axa Versicherung AG može biti pozvan pred austrijski sud u svojstvu sutuženika na temelju bilo članka 6. Uredbe Bruxelles I, bilo članka 11. te uredbe o izravnoj tužbi oštećenika protiv osiguravatelja.

22.

Tuženici iz glavnog postupka osporavaju kako nadležnost austrijskog suda tako i primjenjivost austrijskog prava, tvrdeći da je primjenjivo španjolsko pravo i da sud pred kojim je pokrenut postupak nije nadležan. U pogledu podnošenja izravne tužbe protiv osiguravatelja, tuženici iz glavnog postupka ističu da ni njemačko pravo, kojemu je podvrgnuta polica osiguranja, ni primjenjivo španjolsko pravo ne dopušta takvu tužbu u okolnostima kao u glavnom postupku.

23.

Naprotiv, iz potvrde o stranom pravu koju je zatražio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da tužitelj u glavnom postupku može podnijeti izravnu tužbu protiv osiguravatelja prema španjolskom pravu.

24.

Iako se čini da se nijedna stranka nije pozvala na Montrealsku konvenciju, sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu njezine primjene. Također se pita o uređenju odgovornosti primjenjivom na činjenice iz glavnog postupka, kako u situaciji u kojoj bi Montrealska konvencija bila primjenjiva tako i u suprotnoj situaciji.

25.

U tom je kontekstu Landesgericht Korneuburg odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje:

26.

Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku od 12. svibnja 2014. zaprimljena je u tajništvu Suda 15. svibnja 2014. Tužitelj iz glavnog postupka, austrijska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

27.

Održavanje rasprave obrazloženo su zatražili tuženici iz glavnog postupka kao i francuska vlada, koja nije sudjelovala u pisanom dijelu postupka. Stranke iz glavnog postupka i ostale zainteresirane osobe sudjelovale su na raspravi održanoj 4. ožujka 2015.

28.

Podsjećam da je Montrealska konvencija sastavni dio pravnog poretka Unije te kao takva predstavlja akt koji je Sud nadležan tumačiti kao prethodno pitanje ( 10 ).

29.

Što se tiče tužbi za naknadu štete u vezi s nesrećama tijekom zračnog prijevoza, ta konvencija isključivo predviđa utvrđivanje nadležnog suda kao i neke materijalne aspekte odštete u slučaju smrti ili ozljede putnika. Ako, naprotiv, Montrealska konvencija nije primjenjiva, nadležni sud utvrđuje se u skladu s Uredbom Bruxelles I te ispituje zahtjev za naknadu štete primjenjujući nacionalno pravo na koje upućuju kolizijska pravila.

30.

Slijedom navedenog, pitanje primjene Montrealske konvencije prethodi ispitivanju ostalih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

31.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem želi znati je li Montrealska konvencija primjenjiva na glavni postupak ako je mjesto polaska i mjesto odredišta leta ista zračna luka smještena na području jedne države članice i ako je putnica prevezena besplatno radi preleta zemljišta koje pripada vlasniku zrakoplova sa svrhom prijenosa nekretnine.

32.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da mu se čini da primjenjivost Montrealske konvencije na činjenice iz glavnog postupka proizlazi iz činjenice da je primjena Uredbe br. 2027/97 proširena na letove izvršene unutar jedne države članice. Također primjećuje da, iako ovaj zahtjev za naknadu štete nije usmjeren protiv zračnog prijevoznika s operativnom licencijom, taj se zahtjev odnosi na odgovornost povezanu s iskorištavanjem zrakoplova. Doista, Uredba br. 785/2004 nameće obvezu osiguranja od odgovornosti ne samo zračnim prijevoznicima već i operatorima zrakoplova.

33.

Tuženici u glavnom postupku na raspravi su isticali, na temelju argumentacije analogne ovoj suda koji je uputio zahtjev, da se primjenjuje Montrealska konvencija.

34.

Tužiteljica iz glavnog postupka, austrijska i francuska vlada i Komisija, zbog ponešto različitih razloga, smatraju da se Montrealska konvencija ne primjenjuje.

35.

Francuska vlada ističe da se za let s istim mjestom polaska i odredišta, kao što je ovaj u glavnom predmetu, ne može smatrati da je izvršen u okviru „zračnog prijevoza“ u smislu Montrealske konvencije i Uredbe br. 2027/97. Ostale zainteresirane osobe smatraju da je Montrealska konvencija neprimjenjiva temeljeći se na činjenici da let nije izvršio „zračni prijevoznik“ u smislu Uredbe br. 1008/2008.

36.

Primjećujem da se Montrealska konvencija, sukladno članku 1. stavku 1., primjenjuje na cjelokupan „međunarodni prijevoz[ ( 11 )] osoba, prtljage ili putnika obavljen zrakoplovom“.

37.

Članci 1. i 3. Uredbe br. 2027/97 provodeći Montrealsku konvenciju unutar pravnog poretka Unije proširuju njezinu primjenu na letove izvršene na području samo jedne države članice.

38.

Članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2027/97 u tom pogledu određuje da je odgovornost zračnog prijevoznika Unije uređena odredbama Montrealske konvencije, bez razlike između međunarodnih i domaćih letova unutar Unije.

39.

Osim toga, članak 2. stavak 1. točka (b) te uredbe definira „zračnog prijevoznika [Unije]“ kao osobu s valjanom operativnom licencijom koju mu je izdala država članica u skladu s odredbama Uredbe br. 1008/2008 ( 12 ).

40.

Iz toga proizlazi da se uređenje odgovornosti propisano u Montrealskoj konvenciji primjenjuje na domaće letove unutar Unije kada je te letove izvršio zračni prijevoznik s valjanom operativnom licencijom u smislu Uredbe br. 1008/2008.

41.

Zapravo, iz uvodne izjave 8. Uredbe (EZ) br. 889/2002 ( 13 ) proizlazi da je proširenje primjene odredaba Montrealske konvencije na domaće letove obrazloženo činjenicom da je stvaranjem unutarnjeg tržišta za obavljanje zračnog prijevoza ukinuta razlika između domaćeg i međunarodnog prijevoza unutar Unije, što je opravdalo uvođenje jedinstvenog uređenja odgovornosti ( 14 ).

42.

Doista, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku iz glavnog postupka proizlazi da N. Brodnig nije imao licenciju za zračni prijevoz.

43.

Na predmetni let ne odnose se odredbe Uredbe br. 2027/97 ni odredbe Montrealske konvencije, s obzirom na to da se radi o domaćem letu koji nije izvršio zračni prijevoznik s licencijom. Iz toga slijedi da se predmetni zahtjev za naknadu štete može preispitati samo na temelju primjenjivog nacionalnog prava na koje upućuju kolizijska pravila.

44.

Osim toga, primjećujem da iz okolnosti glavnog spora proizlazi da N. Brodnig nije bio obvezan imati licenciju za zračni prijevoz.

45.

U tom pogledu članak 3. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008 propisuje da poduzeća koja pružaju usluge zračnog prijevoza moraju obavezno imati operativnu licenciju. Međutim, sukladno članku 3. stavku 3. točkama (a) i (b) te uredbe, neke su usluge oslobođene te obveze. To oslobođenje vrijedi osobito za „usluge zračnog prijevoza koje se obavljaju zrakoplovima bez motora i/ili ultralakim zrakoplovima s motorom“ i za „lokalne letove“ ( 15 ).

46.

Takav je slučaj leta u glavnom postupku, s obzirom na to da se radi o lokalnom letu čije su mjesto polaska i odredišta isti i da je predmetni zrakoplov ultralak s motorom.

47.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da se članak 1. i članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2027/97 trebaju tumačiti na način da se odredbe Montrealske konvencije ne primjenjuju na domaći let koji nije izvršio zračni prijevoznik s operativnom licencijom u smislu Uredbe br. 1008/2008.

48.

S obzirom na moj zaključak o prvom pitanju, nije potrebno odgovoriti na drugo i treće prethodno pitanje, koja su postavljena samo u slučaju ako bi Montrealska konvencija bila primjenjiva.

49.

Međutim, ispitat ću ih ukratko, ako Sud utvrdi da se ta konvencija primjenjuje.

50.

Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita za odnos između odredbe članka 33. Montrealske konvencije i odredbe članka 67. Uredbe Bruxelles I.

51.

Podsjećam, navedeni članak 67. propisuje da Uredba Bruxelles I ne utječe na primjenu odredaba sadržanih u aktima Unije ili usklađenom nacionalnom zakonodavstvu koji određuju nadležnost u posebnim područjima. Taj članak stoga izričito predviđa postojanje posebnih pravila u odnosu na pravila o nadležnosti Uredbe Bruxelles I.

52.

Osim toga, primjećujem da se članak 67. Uredbe Bruxelles I poziva na lex specialis koji je sadržan u pravnom aktu Unije. Također, za razliku od članka 71. iste uredbe, koji se odnosi na pravila sudske nadležnosti sadržana u konvencijama kojima su države članice već pristupile u trenutku stupanja na snagu te uredbe i koja im omogućuju njihovu primjenu pod uvjetom da se ne krše načela sadržana u Uredbi Bruxelles I ( 16 ), taj članak 67. nije podvrgnut nijednom uvjetu.

53.

U tom pogledu čini mi se da je teško osporiti da članak 33. Montrealske konvencije predstavlja takav lex specialis, sadržan u pravnom aktu Unije koji isključuje primjenu općih pravila o nadležnosti propisanih Uredbom Bruxelles I. To se isključenje odnosi na pitanja sudske nadležnosti koja su uređena člankom 33. Montrealske konvencije.

54.

Međutim, valja još ispitati primjenjuje li se članak 33. na let izvršen unutar jedne države članice.

55.

Austrijska vlada u tom pogledu smatra da se Montrealska konvencija primjenjuje samo na međunarodni prijevoz i da Uredba br. 2027/97 proširuje područje primjene materijalnih odredbi, a ne pravila o nadležnosti iz članka 33. navedene konvencije.

56.

Taj me stav nije uvjerio.

57.

Sukladno članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2027/97, odgovornost zračnog prijevoznika u pogledu putnika i njihove prtljage uređena je „svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost“.

58.

Prema mojem mišljenju, takvo upućivanje odnosi se na odredbe poglavlja III. Montrealske konvencije o odgovornosti zračnih prijevoznika, uključujući i pravila o sudskoj nadležnosti iz njezina članka 33.

59.

Zapravo, Uredbom br. 2027/97 odgovornost zračnih prijevoznika želi se podvrgnuti jedinstvenom uređenju kako za međunarodni tako i za domaći prijevoz unutar Unije. Taj cilj ide u prilog širokom tumačenju upućivanja iz članka 3. stavka 1. te uredbe.

60.

Doista, pravila o sudskoj nadležnosti dio su globalnog rješenja predviđenog Montrealskom konvencijom kojim se žele ukloniti sukobi zakona i sukobi nadležnosti te uspostaviti predvidljivo uređenje odgovornosti, štiteći putnike te omogućujući zračnim prijevoznicima da bolje upravljaju rizicima. S gledišta opće strukture Montrealske konvencije, njezina se pravila o sudskoj nadležnosti nalaze s drugim materijalnim odredbama unutar poglavlja III. o odgovornosti zračnih prijevoznika i opsegu naknade štete.

61.

Osim toga, kako to i pokazuje ovaj predmet, usko povezivanje gospodarskih odnosa u unutarnjem tržištu znači da jedan spor, iako je nastao slijedom nesretnog slučaja prilikom domaćeg leta, može lako steći prekogranični karakter. To razmatranje opravdava primjenu jedinstvenih pravila o sudskoj nadležnosti u pogledu odgovornosti povezane s domaćim i međunarodnim letovima unutar Unije.

62.

Stoga mislim da bi se, u slučaju da Sud smatra da se Montrealska konvencija i Uredba br. 2027/97 primjenjuju na glavni predmet, sudska nadležnost za odlučivanje o glavnom predmetu trebala odrediti primjenom članka 33. navedene konvencije.

63.

Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem u biti želi znati je li članak 29. Montrealske konvencije protivan nacionalnoj odredbi koja propisuje izravnu tužbu oštećenika protiv osiguravatelja zračnog prijevoznika.

64.

Podsjećam da je ovo pitanje bitno samo u slučaju da Sud smatra, suprotno stavu koji branim, da se Montrealska konvencija primjenjuje na okolnosti poput ovih u glavnom predmetu.

65.

Sud koji je uputio zahtjev polazi od toga da, ako Montrealska konvencija na iscrpan način uređuje tužbe za naknadu štete u zračnom prijevozu, nije moguće podnijeti izravnu tužbu koju propisuje nacionalno pravo.

66.

Podsjećam da članak 29. Montrealske konvencije predviđa pravilo o isključivom uređenju odgovornosti, navodeći da se svaka tužba o odgovornosti u skladu s tom konvencijom može podnijeti samo pod uvjetima i u granicama odgovornosti predviđenima navedenom konvencijom.

67.

Međutim, primjećujem da Montrealska konvencija uređuje samo odgovornost zračnog prijevoznika, a ne obvezu osiguravatelja od odgovornosti.

68.

Prema tome, ta konvencija ne utječe na odredbe nacionalnog prava kojima se oštećeniku daje pravo na podnošenje izravne tužbe protiv osiguravatelja odgovornog zračnog prijevoznika.

69.

Osim toga, članak 29. Montrealske konvencije primjenjiv je „ne utječući na pitanje tko su osobe koje imaju pravo na tužbu i koja im prava pripadaju“. Oštećenikovo pravo da podnese tužbu protiv osiguravatelja stoga ne utječe na isključivo pravilo navedeno u spomenutom članku 29.

70.

Posljedično, s obzirom na to da je odgovornost zračnog prijevoznika uređena odredbama Montrealske konvencije, oštećenik ima pravo podnijeti izravnu tužbu protiv osiguravatelja ako mjerodavno pravo, primjenjujući mogućnost iz članka 18. Uredbe Rim II, predviđa to pravo. To pravo može, ako se ne primjenjuje Montrealska konvencija, biti predviđeno bilo pravom koje se primjenjuje na ugovor o osiguranju, bilo pravom koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu. Drugim riječima, Montrealska konvencija ne utječe na primjenjivost tih dvaju slučajeva iz članka 18. Uredbe Rim II.

71.

Sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim pitanjem u biti pita omogućuje li članak 18. Uredbe Rim II podnošenje izravne tužbe oštećenika protiv osiguravatelja, ako je takva tužba predviđena pravom koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu, iako su stranke ugovora o osiguranju ugovorile neko drugo mjerodavno pravo.

72.

Zapravo, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je Landesgericht Korneuburg sklon utvrđenju da je odgovornost N. Brodniga na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe Rim II uređena lex loci damni, odnosno u predmetnom slučaju španjolskim pravom ( 17 ). Prema potvrdi o stranom pravu koju je zatražio sud koji je uputio zahtjev, španjolsko pravo predviđa mogućnost da oštećenik podnese izravnu tužbu protiv osiguravatelja u okolnostima kao u glavnom postupku.

73.

Sud koji je uputio zahtjev, međutim, ističe da su stranke ugovora o osiguranju ugovorile primjenu njemačkog prava na taj ugovor. Naglašava važnost načela slobode izbora mjerodavnog prava, koja je moguća u ugovorima o osiguranju kojima se pokriva ono što se naziva „velikim rizicima“, uključujući građanskopravnu odgovornost koja proizlazi iz uporabe zračnih letjelica ( 18 ). Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, oštećenikova situacija ne može biti povoljnija od osiguranikove. Ako su stranke ugovora o osiguranju ugovorile primjenu njemačkog prava, taj izbor mora imati za posljedicu to da se oštećenik ne može okoristiti pravom na podnošenje izravne tužbe protiv osiguravatelja prema španjolskom pravu.

74.

Čini mi se da ovo zaključivanje polazi od netočne premise.

75.

Članak 18. Uredbe br. 864/2007 nije kolizijsko pravilo u pogledu materijalnog prava koje se primjenjuje na utvrđivanje obveza osiguravatelja ili odgovorne osobe. Jedini cilj tog članka jest utvrditi mjerodavno pravo za pitanje može li žrtva podnijeti tužbu izravno protiv osiguravatelja te se ne tiče opsega obveza osiguravatelja ili odgovorne osobe.

76.

Na temelju istog članka 18. to pravo na podnošenje izravne tužbe postoji, s obzirom na to da je predviđeno bilo pravom koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu, bilo pravom koje se primjenjuje na ugovor o osiguranju.

77.

Neovisno o pitanju o postojanju prava na podnošenje izravne tužbe i, ako je potrebno, o načinima podnošenja takve tužbe ( 19 ), osiguravateljeva obveza ostaje uređena pravom koje se primjenjuje na ugovor o osiguranju. U tom pogledu, taj isti članak 18. nema utjecaj na izbor mjerodavnog prava koji su izvršile stranke ugovora o osiguranju.

78.

Osim toga, iz samog teksta članka 18. Uredbe Rim II proizlazi da je riječ o poveznici koja ima alternativnu strukturu, u smislu da je dovoljno da jedno od predmetnih prava predviđa mogućnost podnošenja izravne tužbe.

79.

Ovo razmatranje primjenjuje se neovisno o činjenici proizlazi li pravo primjenjivo na ugovor o osiguranju iz izbora ugovornih strana ili primjene kolizijskih pravila propisanih u Uredbi (EZ) br. 593/2008 ( 20 ).

80.

Stoga žrtva može podnijeti izravnu tužbu protiv osiguravatelja, s obzirom na to da ta mogućnost proizlazi bilo iz prava koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu, bilo iz onoga koje se primjenjuje na ugovor o osiguranju, bilo da su to pravo izabrale strane ugovora o osiguranju ili da na njega upućuju kolizijska pravila Uredbe Rim I.

81.

Ovo tumačenje potpuno je potkrijepljeno izlaganjem obrazloženja zakonodavnog prijedloga koji je doveo do Uredbe Rim II ( 21 ). Prema tom prijedlogu, predmetno kolizijsko pravilo upućuje na mjerodavno pravo koje određuje je li oštećenik ovlašten na podnošenje izravne tužbe protiv osiguravatelja. U svakom slučaju, opseg osiguravateljeve obveze proizlazi iz prava koje se primjenjuje na ugovor o osiguranju.

82.

Jednako tako, iz akademskih radova koji prethode tom zakonodavnom prijedlogu, odnosno iz prijedloga konvencije Rim II koji je pripremila Europska skupina za međunarodno privatno pravo (GEDIP) ( 22 ), proizlazi da predmetno pravilo – koje je preuzeto iz prijedloga konvencije Rim II bez bitnih promjena – predviđa posebnu poveznicu za izravnu tužbu oštećenika protiv osiguravatelja, uključujući eventualna ograničenja koja utječu na izvršavanje tog prava. Opseg obveza osiguravatelja, nasuprot tomu, proizlazi iz prava koje se primjenjuje na ugovor o osiguranju. Osim toga, iz spomenutog komentara jasno proizlazi da je riječ o alternativnom pravilu.

83.

S obzirom na to da članak 18. Uredbe Rim II sadržava alternativno pravilo, u ovom slučaju tužitelj iz glavnog postupka može podnijeti izravnu tužbu protiv osiguravatelja, ako ta mogućnost proizlazi iz španjolskog prava koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu, neovisno o tome što propisuje njemačko pravo kojemu je podvrgnut ugovor o osiguranju.

84.

To rješenje nije protivno autonomiji volje stranaka ugovora, koje za ovaj ugovor imaju na raspolaganju mogućnost slobodnog izbora mjerodavnog prava. Tim se izborom ne smiju kršiti prava trećih ni oštećenikova prava ( 23 ).

85.

Primjećujem da članak 18. Uredbe Rim II navodi odredbu kojom se štite oštećenikovi interesi, omogućujući mu da se koristi najpovoljnijim uređenjem, u obliku prava na podnošenje tužbe izravno protiv osiguravatelja ( 24 ). Osim toga, zakonodavac je već vodio računa o osiguravateljevim interesima, ograničavanjem osnove za podnošenje izravne tužbe dvama pravima, čiju primjenu osiguravatelj može zakonito očekivati, odnosno pravima koja se primjenjuju, s jedne strane, na izvanugovornu obvezu i, s druge strane, na ugovor o osiguranju ( 25 ).

86.

Slijedom navedenog, izbor mjerodavnog prava prema dogovoru ugovaratelja osiguranja i osiguravatelja ne može imati za posljedicu sprečavanje oštećenika da izvršava svoje pravo na izravnu tužbu, s obzirom na to da to pravo proizlazi iz prava koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu.

87.

S obzirom na sve prethodno izneseno, smatram da se članak 18. Uredbe Rim II treba tumačiti na način da je moguća izravna tužba oštećenika protiv osiguravatelja odgovorne osobe, s obzirom na to da je predviđena pravom koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu, neovisno o onome što predviđa pravo primjenjivo na ugovor o osiguranju koje su izabrale strane tog ugovora.

88.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Landesgericht Korneuburg odgovori na sljedeći način: