1.

Svojom tužbom Europska komisija zahtijeva od Suda da utvrdi da je ne primjenjujući odredbe Direktive 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 2 ) na organizaciju radnog vremena liječnika na stručnom usavršavanju, također poznatih kao „bolnički liječnici nekonzultanti“ (non consultant hospital doctors, u daljnjem tekstu: NCHD), Irska povrijedila svoje obveze na temelju članaka 3., 5., 6. i članka 17. stavaka 2. i 5. te direktive.

2.

Irska je Direktivu 2003/88 u pogledu NCHD‑ova prenijela u nacionalno pravo Uredbom iz 2004. o Europskim zajednicama (organizacija radnog vremena) (liječnici na stručnom usavršavanju) (European Communities (Organisation of Working Time) (Activities of Doctors in Training) Regulations 2004), kako je izmijenjena Uredbom iz 2010. (u daljnjem tekstu: Uredba iz 2004.).

3.

Kako bi se riješio spor o radnom vremenu NCHD‑ova, Irish Medical Organisation (udruženje irskih liječnika), koji zastupa sve liječnike koji rade na irskom državnom području, i Health Service Executive (uprava za zdravstvene usluge, u daljnjem tekstu: HSE), javno tijelo koje zastupa zdravstvena tijela, potpisali su sporazum o nagodbi 22. siječnja 2012., kojem je priložen kolektivni ugovor s istim strankama ( 3 ) kao i tipski ugovor o radu za NCHD‑ove ( 4 ).

4.

Preambula tog tipskog ugovora o radu opisuje NCHD‑ove na sljedeći način:

„Za potrebe ovog ugovora, pojam [NCHD] znači osobe zaposlene u sektoru javnog zdravstva u Irskoj kao ‚Interns’, ‚Senior House Officers’, ‚Registrars’, ‚Senior Registrars’, ‚Specialist Registrars’ [titule odgovaraju karijernom stupnju liječnika ovisno o, među ostalim, završenom stručnom usavršavanju] ili drugo radi pružanja zdravstvenih ili stomatoloških usluga ili radi zdravstvenog ili stomatološkog stručnog usavršavanja, koji za potrebe takvog zaposlenja nisu zaposleni kao ‚Consultants’.“

5.

Na temelju odredbe 3. točke (a) kolektivnog ugovora, vrijeme stručnog usavršavanja predviđeno u rasporedu rada izvan vremena dežurstva ne smije se uračunavati kao radno vrijeme.

6.

Komisija smatra, naprotiv, da to vrijeme stručnog usavršavanja jest „radno vrijeme“ u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88.

7.

Tužba zbog povrede obveze koju je Komisija podnijela protiv Irske sadrži više prigovora. Međutim, ovo mišljenje bit će usredotočeno samo na prigovor koji se odnosi na nesukladnost odredbe 3. točke (a) kolektivnog ugovora s Direktivom 2003/88. Naime, taj prigovor otvara novo pravno pitanje tumačenja pojma „radnog vremena“ u smislu članka 2. točke 1. te direktive. Sud će tako morati odlučiti je li isključenje vremena koje NCHD‑ovi posvećuju svojem stručnom usavršavanju, uključujući i ono izvan vremena svojeg dežurstva, iz pojma „radnog vremena“ u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88, u skladu s tom direktivom ili nije.

8.

Članak 2. Direktive 2003/88, naslovljen „Definicije“, propisuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeći pojmovi:

1.   ,radno vrijeme' je vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom;

[...]“

9.

Definicija pojma radnog vremena osobito je važna u sustavu Direktive 2003/88 jer uvjetuje primjenu drugih odredaba te direktive, primjerice njezinih članaka 3., 5. i 6.

10.

Članak 3. Direktive 2003/88, naslovljen „Dnevni odmor“, propisuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se svakome radniku osiguralo pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 11 sati neprekidno, unutar vremena od 24 sata.“

11.

Članak 5. te direktive, naslovljen „Tjedni odmor“, u prvom stavku propisuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik u razdoblju od sedam dana imao pravo na najmanje 24 sata neprekidnog odmora dodatno uz 11 sati dnevnog odmora iz članka 3.“

12.

U skladu s člankom 6. te direktive, naslovljenim „Najdulje tjedno radno vrijeme“:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osiguralo da, u skladu s potrebama zaštite sigurnosti i zdravlja radnika:

[...]

13.

Komisija navodi da su aktivnosti stručnog usavršavanja NCHD‑ova sastavni dio njihova zaposlenja i profesionalnog statusa, kao što to proizlazi iz odredaba tipskog ugovora o radu, a osobito njegova Odjeljka 8., naslovljenog „Medical Education and Training“ („Medicinsko obrazovanje i stručno usavršavanje“). Ti su liječnici obvezni završiti te aktivnosti stručnog usavršavanja u skladu sa svojim ugovorom o radu.

14.

Nadalje, Komisija navodi da ugovor o tretmanu vremena stručnog usavršavanja, koji je priložen kolektivnom ugovoru, razlikuje tri kategorije vremena stručnog usavršavanja:

15.

Komisija smatra da ako program stručnog usavršavanja zahtijeva aktivnosti stručnog usavršavanja i ako se one provode na mjestu određenom tim programom, moraju se računati kao „radno vrijeme“ u smislu Direktive 2003/88. Prema mišljenju Komisije, to mora biti slučaj s prvim dvjema kategorijama vremena stručnog usavršavanja određenima ugovorom o tretmanu vremena stručnog usavršavanja. Nasuprot tomu, vrijeme posvećeno studijama i istraživanjima od kuće ne smije se smatrati „radnim vremenom“ i može se stoga računati kao „vrijeme odmora“ u smislu te direktive. Čini se da je to slučaj s trećom kategorijom vremena stručnog usavršavanja.

16.

Komisija također navodi da okolnost da je u rasporedu rada aktivnostima stručnog usavršavanja posvećeno posebno vrijeme ne mijenja ništa u činjenici da je intrinzično riječ o „radu“.

17.

Komisija također ističe posebnu ulogu ograničenja radnog vremena i određivanja minimalnih odmora za liječnike u očuvanju zdravlja i sigurnosti tih liječnika i njihovih pacijenata. Prema njezinu mišljenju, usko tumačenje pojma radnog vremena, kakvo predlaže Irska, a koje isključuje aktivnosti stručnog usavršavanja, nije u skladu ni s temeljnim socijalnim pravima iz Direktive 2003/88 ni s njezinim ciljem zaštite zdravlja i sigurnosti radnika.

18.

Zbog toga Komisija smatra da odredba 3. točka (a) kolektivnog ugovora nije u skladu s odredbama Direktive 2003/88, a osobito njezinim člancima 3., 5. i 6.

19.

Kao odgovor na to Irska tvrdi da se vremena stručnog usavršavanja predviđena u rasporedu rada izvan razdoblja dežurstva, koja su zaštićeno vrijeme stručnog usavršavanja, ne smiju računati kao „radno vrijeme“ u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88.

20.

Irska, doduše, priznaje da u slučaju NCHD‑ova rad i stručno usavršavanje mogu biti usko povezani. Međutim, prema njezinu mišljenju, postoji temeljna razlika između ta dva pojma, osobito u okviru zaštićenog vremena stručnog usavršavanja, kao u ovom slučaju. Naime, Irska navodi da u tom okviru NCHD nije na raspolaganju poslodavcu i ne obavlja svoje aktivnosti ili dužnosti.

21.

Irska objašnjava da, čak i ako se vremena stručnog usavršavanja bilježe i doista upisuju u raspored rada kako bi se osiguralo da su zaštićena u NCHD‑ovom rasporedu i kako bi se poslodavcu omogućilo razumno planiranje aktivnosti, ta se vremena izričito shvaćaju kao odvojena – ili kao „oslobođenje“ – od „aktivnosti ili dužnosti“ posla.

22.

Prema mišljenju Irske, iz presude Simap ( 5 ) proizlazi da je pojam radnog vremena u bitnome povezan s obavljanjem ili s raspoloživošću radi obavljanja i stvarnim obavljanjem dužnosti i aktivnosti rada na radnom mjestu. Usto, iz točke 63. presude Jaeger ( 6 ) proizlazi da je za zadovoljenje definicije „radnog vremena“ predviđene Direktivom 2003/88 nužno da je liječnik na raspolaganju svojem poslodavcu na određenom mjestu, obično, ali ne isključivo, na radnom mjestu, radi pružanja usluga i/ili obavljanja aktivnosti i dužnosti povezanih s njegovim radom.

23.

Iz odredbe 3. točke (a) kolektivnog ugovora te iz njegova priloga jasno proizlazi da je zaštićeno tjedno vrijeme stručnog usavršavanja – vrijeme tijekom kojega NCHD nije dežuran, ne obavlja aktivnosti ili dužnosti povezane sa svojim radom niti je stvarno raspoloživ za te aktivnosti ili dužnosti. Značajka zaštićenosti tog stručnog usavršavanja nužno isključuje raspoloživost za rad. Usto, činjenica da je to vrijeme stručnog usavršavanja plaćeno, iako liječnik ne obavlja i nije raspoloživ za obavljanje svog posla, jednostavno odražava poseban položaj liječnika na stručnom usavršavanju i dio je njihovih povlastica.

24.

Prema mišljenju Irske, postoji temeljna razlika između, s jedne strane, zaštićenog vremena stručnog usavršavanja koje podrazumijeva fizičku prisutnost na radnom mjestu i, s druge strane, vremena dežurstva koje zahtijeva fizičku prisutnost na radnom mjestu, koje je Sud razmotrio u svojim presudama Simap ( 7 ) i Jaeger ( 8 ) i koje je Uredbom iz 2004. izričito definirano kao radno vrijeme. Dok je dežurni liječnik raspoloživ za rad i može biti obvezan obavljati aktivnosti i dužnosti povezane sa svojim poslom, liječnik na stručnom usavršavanju u zaštićenom vremenu nije raspoloživ za rad i ne može obavljati te aktivnosti ili te dužnosti. Zbog toga se to vrijeme stručnog usavršavanja ne može smatrati „radnim vremenom“ za potrebe Uredbe iz 2004. ili Direktive 2003/88.

25.

Irska smatra da se Komisijina argumentacija temelji na osnovnom nerazumijevanju odnosa između zahtjeva stručnog usavršavanja NCHD‑ova i njihovih uobičajenih obveza na temelju njihova ugovora o radu. Suprotno onomu što Komisija tvrdi u svojoj replici, zahtjevi stručnog usavršavanja NCHD‑ova nisu sastavni dio njihova zaposlenja u smislu obveza koje je nametnuo ili koje nadzire poslodavac. Kao što to proizlazi iz Odjeljaka 2. i 8. tipskog ugovora o radu, prije je riječ o bitnim zakonskim zahtjevima koje svi NCHD‑ovi moraju ispuniti kako bi bili upisani kao liječnici praktičari na temelju Zakona iz 2007. o liječnicima praktičarima (Medical Practitioners Act 2007). Odnos između NCHD‑ova i njihova tijela za stručno usavršavanje odvojen je i različit od odnosa koji postoji između NCHD‑ova i njihova poslodavca.

26.

Kao što je to navedeno u Odjeljku 8. točki (a) tipskog ugovora o radu, poslodavac samo mora olakšati, prema potrebi, stručno usavršavanje i/ili jamstvo kompetentnosti potrebno za radno mjesto NCHD‑a. Iako poslodavac pruža okvir u kojem NCHD‑ovi mogu imati stručno usavršavanje, on ne usmjerava provedbu tog stručnog usavršavanja, ne određuje aktivnosti koje NCHD‑ovi moraju obaviti u okviru tog stručnog usavršavanja ni napredak NCHD‑ova i ne određuje mjesto održavanja tog stručnog usavršavanja. Riječ je pitanjima koja se tiču tijela za stručno usavršavanje NCHD‑ova ili samih NCHD‑ova.

27.

Dodjela konkretnog vremena aktivnostima stručnog usavršavanja u rasporedu rada ima za cilj olakšati NCHD‑ovima poštovanje svojih obveza na temelju Zakona iz 2007. o liječnicima praktičarima i osigurati jasnoću u pogledu organizacije vremena NCHD‑ova, za njih same kao i za poslodavce, i to kako bi se zajamčilo učinkovito pružanje usluga.

28.

Direktiva 2003/88 ima za cilj utvrditi minimalne odredbe za poboljšanje životnih i radnih uvjeta radnika usklađivanjem nacionalnih zakonodavstava o, među ostalim, duljini radnog vremena. To usklađivanje na razini Europske unije u području organizacije radnog vremena ima za cilj zajamčiti bolju zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, osiguravajući im minimalna razdoblja odmora – osobito dnevnog i tjednog – kao i primjerena razdoblja pauza i predviđajući granicu od 48 sati za prosječno trajanje radnog tjedna, maksimalne granice u pogledu koje je izričito pojašnjeno da uključuje prekovremeni rad ( 9 ).

29.

S obzirom na taj bitan cilj, svaki radnik mora, među ostalim, imati pravo na primjerena razdoblja odmora koja ne samo da moraju biti učinkovita, dopuštajući osobama o kojima je riječ odmor od umora uzrokovanog radom, nego i biti preventivna u smislu da što je više moguće smanje rizik narušenja sigurnosti i zdravlja radnika koje može nastati zbog nakupljanja razdoblja rada bez potrebnog odmora ( 10 ).

30.

Različite odredbe Direktive 2003/88 u pogledu maksimalne duljine rada i minimalne duljine odmora pravila su socijalnog prava Unije koja imaju osobitu važnost i koja se moraju primijeniti na svakog radnika kao minimalne odredbe potrebne radi osiguranja zaštite njegove sigurnosti i zdravlja ( 11 ).

31.

Iako su aktivnosti liječnika na stručnom usavršavanju izvorno bile isključene iz područja primjene Direktive Vijeća 93/104/EZ od 23. studenoga 1993. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 12 ), one su uključene u njezino područje primjene Direktivom 2000/34/EZ ( 13 ).

32.

U svojoj bijeloj knjizi od 15. srpnja 1997. ( 14 ) o sektorima i aktivnostima isključenima iz Direktive o radnom vremenu, Komisija je istaknula da „radno vrijeme liječnika na stručnom usavršavanju u mnogim zemljama redovito prelazi 55 sati tjedno ( 15 )“. Prema njezinu mišljenju, iz toga proizlazi „očit rizik […] za zdravlje i sigurnost velikog broja liječnika na stručnom usavršavanju. Ako liječnici izravno sudjeluju u postupcima donošenja zdravstvenih odluka koje se tiču pacijenata, sigurnost potonjih također bi mogla biti ugrožena ( 16 )“.

33.

Kako bi se uzele u obzir moguće poteškoće s kojima se države članice susreću prilikom pomirenja odredaba o radnom vremenu sa svojim odgovornostima u području organizacije i pružanja zdravstvenih usluga i skrbi, uključivanje liječnika na stručnom usavršavanju u područje primjene Direktive 93/104 bilo je postupno.

34.

Nakon kodifikacije koju je provela Direktiva 2003/88 prijelazne odredbe nalaze se u njezinu članku 17. stavku 5. Iz njih u bitnome proizlazi da se dopuštena odstupanja odnose na članak 6. (najveći broj radnih sati tjedno) i članak 16. (referentna razdoblja) točku (b) te direktive i odobravaju se samo za prijelazno razdoblje od pet godina od 1. kolovoza 2004., eventualno produljivo za dvije godine, a zatim za jednu godinu.

35.

Iz toga kratkog opisa razvoja zakonodavstva primjenjivog na liječnike na stručnom usavršavanju proizlazi da je nakon kraja prijelaznog razdoblja ta kategorija liječnika u cijelosti podvrgnuta pravilima o organizaciji radnog vremena sadržanima u Direktivi 2003/88.

36.

Usto, treba istaknuti da odredbe te direktive koje su izričito posvećene liječnicima na stručnom usavršavanju ne predviđaju posebnu definiciju pojma radnog vremena u odnosu na njih ni isključenje određenih njihovih aktivnosti iz tog pojma.

37.

Stoga se primjenjuje opća definicija sadržana u članku 2. točki 1. Direktive 2003/88.

38.

U tom smislu Sud je više puta odlučio da ta direktiva definira pojam „radnog vremena“, u smislu te odredbe, kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom i da taj pojam treba razumjeti kao suprotan vremenu odmora jer su ta dva pojma međusobno isključiva ( 17 ).

39.

U tom smislu Sud je pojasnio, s jedne strane, da Direktiva 2003/88 ne predviđa međukategoriju između radnog vremena i vremena odmora i, s druge strane, da među značajkama pojma „radnog vremena“, u smislu te direktive, nisu intenzitet posla koji obavlja radnik ni njegova učinkovitost ( 18 ).

40.

Stoga ta direktiva ne predviđa „siva razdoblja“ koja bi bila umetnuta između radnog vremena i vremena odmora. U skladu sa sustavom koji je uspostavio zakonodavac Unije, Sud je usvojio binaran pristup na temelju kojega ono što ne ulazi u pojam radnog vremena ulazi u pojam vremena odmora i obratno.

41.

Sud je također smatrao da su pojmovi „radnog vremena“ i „vremena odmora“ u smislu Direktive 2003/88 pojmovi prava Unije koje treba definirati prema objektivnim značajkama, s obzirom na sustav i cilj te direktive, koje imaju za cilj uspostaviti minimalne odredbe za poboljšanje životnih i radnih uvjeta radnika. Naime, samo takvo autonomno tumačenje može toj direktivi osigurati punu učinkovitost i ujednačenu primjenu tih pojmova u svim državama članicama ( 19 ).

42.

Nadalje, treba podsjetiti da članak 2. Direktive 2003/88 nije među njezinim odredbama od kojih je dopušteno odstupanje ( 20 ).

43.

Što se tiče liječnika, Sud je iz toga zaključio da se dežurstva koja radnik obavlja prema režimu fizičke prisutnosti u poslodavčevoj ustanovi moraju u cijelosti smatrati „radnim vremenom“ u smislu Direktive 2003/88, neovisno o poslu koji stvarno obavlja osoba o kojoj je riječ tijekom tih dežurstava ( 21 ).

44.

Činjenica da dežurstva obuhvaćaju određena razdoblja neaktivnosti prema mišljenju Suda nije stoga relevantno u tom kontekstu. Naime, odlučujući čimbenik za zaključak da su značajke pojma „radnog vremena“, u smislu Direktive 2003/88, prisutne u slučaju dežurstva koje radnik obavlja na samom mjestu zaposlenja jest činjenica da je dužan biti fizički prisutan na mjestu koje odredi poslodavac i biti na raspolaganju tom poslodavcu kako bi odmah mogao pružiti odgovarajuće usluge u slučaju potrebe. Prema tome, prema mišljenju Suda, za te obveze treba smatrati da proizlaze iz obavljanja dužnosti tog radnika ( 22 ).

45.

Definicija „radnog vremena“, u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88, temelji se na trima kriterijima za koje se, s obzirom na sudsku praksu Suda, čini da se moraju smatrati kumulativnima. Riječ je o prostornom kriteriju (biti na radnom mjestu), kriteriju autoriteta (biti na raspolaganju poslodavcu) i profesionalnom kriteriju (obavljati svoju aktivnost ili svoje dužnosti) ( 23 ).

46.

Isključenje vremena stručnog usavršavanja NCHD‑ova iz pojma „radnog vremena“, u smislu te odredbe, je, prema mojem mišljenju, suprotno Direktivi 2003/88 jer su u pogledu te kategorije radnika ispunjena tri kriterija koja se spominju u definiciji iz te odredbe.

47.

Počet ću svoju analizu s posljednjim od tih triju kriterija, prema kojem radnik mora obavljati svoju aktivnost ili svoje dužnosti.

48.

Aktivnost NCHD‑ova obuhvaća dva glavna aspekta, tj., s jedne strane, pružanje zdravstvene skrbi i, s druge strane, stručno usavršavanje. Plaća im se kako prvi od ta dva aspekta tako i drugi.

49.

NCHD‑ovi ta dva dijela svoje aktivnosti obavljaju pri dvama tijelima. S jedne strane, dodijeljeni su bolnici i, s druge strane, povezani su s tijelom za stručno usavršavanje, a oboje pod okriljem HSE‑a koji sporazumima sklopljenima s tijelima za stručno usavršavanje organizira i financira stručno usavršavanje NCHD‑ova ( 24 ).

50.

Iz dokumenta koji je izradio HSE, naslovljenog „Non Consultant Hospital Doctor (NCHD) – Job Specification“ („Bolnički liječnici nekonzultanti (NCHD) – Opis posla“) ( 25 ), vidljivo je da se prvi dio aktivnosti NCHD‑ova sastoji, među ostalim, od sljedećih zadaća ( 26 ):

51.

Prema tome, NCHD‑ovi su u potpunosti uključeni u pružanje zdravstvene skrbi pacijentima.

52.

Što se tiče drugog dijela u vezi sa stručnim usavršavanjem NCHD‑ova, on se sastoji, u skladu s odjeljkom naslovljenim „Education and Training“ („Obrazovanje i stručno usavršavanje“) istog dokumenta, među ostalim, od sljedećih zadaća ( 27 ):

53.

NCHD‑ovi stoga moraju slijediti program stručnog usavršavanja pri ovlaštenom tijelu, i to u dogovoru sa svojim poslodavcem koji mora organizirati njihov raspored rada tako da se zajamči dobra provedba tog stručnog usavršavanja.

54.

Uska veza koja objedinjuje ta dva aspekta aktivnosti NCHD‑ova opravdano je naglašena u dokumentu naslovljenom „Training principles to be incorporated into new working arrangements for doctors in training“ („Načela stručnog usavršavanja koja treba ugraditi u novo uređenje rada liječnika na stručnom usavršavanju“) ( 28 ). U njemu je navedeno da su među općim smjernicama za stručno usavršavanje NCHD‑ova ona prema kojoj bi se „mogućnosti obrazovanja i stručnog usavršavanja na radnom mjestu morale što je više moguće iskoristiti i razviti“ i ona prema kojoj se „ne smije stvoriti umjetna prepreka između službe i stručnog usavršavanja“ ( 29 ).

55.

Unatoč toj tvrdnji o nepostojanju nepropusne granice između stručnog usavršavanja i pružanja zdravstvene skrbi, taj dokument svjedoči o postojanju prakse isključivanja vremena koje NCHD‑ovi posvećuju svojem stručnom usavršavanju pri tijelu zaduženom za tu zadaću iz radnog vremena. Tako točka 9. Dijela I. tog dokumenta navodi da se „vrijeme provedeno na stručnom usavršavanju na zahtjev tijela za stručno usavršavanje, a ne poslodavca, ne računa kao radno vrijeme za potrebe [Direktive 2003/88], ali se može smatrati plaćenim vremenom“. Nadalje, točka 15. tog Dijela I. pojašnjava da se „vrijeme, čak i ako se može uglavnom ili čak isključivo posvetiti obrazovanju (primjerice, ,zaštićeni' studijski dopust) i ako nije obuhvaćeno definicijom ,radnog' vremena, ipak može uključiti u ugovor o plaćenom zaposlenju“. Naposljetku, točka 3. Dijela II. tog dokumenta, naslovljenog „Principles relating to each Training Body“ („Načela koja se odnose na svako tijelo za stručno usavršavanje“), navodi da se „obrazovanje i stručno usavršavanje izvan ustanove […] obično ne smatraju radnim vremenom“.

56.

Takvo isključenje vremena stručnog usavršavanja NCHD‑ova iz pojma „radnog vremena“, u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88, je, prema mojem mišljenju, suprotno toj direktivi jer počiva na ideji da NCHD‑ovi ne obavljaju svoju aktivnost ili svoje dužnosti u smislu te odredbe kad se posvećuju svojem stručnom usavršavanju kako proizlazi iz programa koji utvrdi u tu svrhu ovlašteno tijelo.

57.

Suprotno predodžbi koju Irska želi stvoriti u okviru ovog postupka, aspekt aktivnosti NCHD‑ova u vezi s pružanjem zdravstvene skrbi i aspekt u vezi s njihovim stručnim usavršavanjem ipak su usko povezani. Naime, po samoj svojoj prirodi NCHD‑ovi kumuliraju teoretsko i praktično obrazovanje i razvijaju svoja znanstvena znanja i primjenjuju ih u praksi. Upravo o toj uskoj isprepletenosti između teorije i uporabe u praksi ovisi kvaliteta i učinkovitost stručnog usavršavanja NCHD‑ova.

58.

Stoga je stručno usavršavanje NCHD‑ova u potpunosti dio njihove aktivnosti pa se mora smatrati da obavljaju svoje poslove i zadatke u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88, kad slijede svoj program stručnog usavršavanja, uključujući vrijeme izvan razdoblja dežurstava.

59.

Prema tome, nema nikakvog objektivnog razloga za razlikovanje tih dvaju aspekata aktivnosti NCHD‑ova za potrebe računanja njihova radnog vremena.

60.

Nadalje, čini mi se da je ispunjen prostorni kriterij da se radnik mora nalaziti na radnom mjestu.

61.

Naime, bez obzira na to održava li se stručno usavršavanje u bolnici ili u prostorijama tijela za stručno usavršavanje, ono što je važno jest da su NCHD‑ovi tijekom vremena stručnog usavršavanja dužni ostati na mjestu koje ne mogu slobodno odabrati, nego koje ovisi o programu stručnog usavršavanja koji moraju slijediti. Ta obveza za NCHD‑ove da budu fizički prisutni na određenom mjestu tijekom vremena stručnog usavršavanja predstavlja vezanost koja ih sprečava da slobodno obavljaju svoje osobne aktivnosti.

62.

Naposljetku, što se tiče kriterija prema kojem radnik mora biti na raspolaganju poslodavcu, riječ je prije svega o kriteriju autoriteta koji pretpostavlja stalan odnos podređenosti prvo navedenoga u odnosu na potonjega ( 30 ).

63.

Kad su NCHD‑ovi na stručnom usavršavanju izvan vremena dežurstva, ipak nisu izuzeti od upravljačke ovlasti svojeg poslodavca.

64.

Naime, u okviru hijerarhijskog odnosa koji povezuje NCHD‑ove s njihovim poslodavcem taj poslodavac prati njihovo stručno usavršavanje.

65.

To izričito proizlazi iz Odjeljka 3. tipskog ugovora o radu, naslovljenog „Reporting Relationship“ („Hijerarhijski odnos“), koji predviđa:

„Hijerarhijski odnos NCHD‑a prema poslodavcu uspostavlja se preko njegova konzultanta zaduženoga za nadzor i direktora klinike (ako postoji). NCHD može biti obvezan podnositi izvješće konzultantu zaduženom za nadzor/direktoru klinike/šefu akademskog odjela o pitanjima zdravstvenog obrazovanja, stručnog usavršavanja i istraživanja. NCHD će prema potrebi podnositi izvješća izravno poslodavcu ( 31 ).“

66.

U istom smislu Odjeljak 6. točka (c) tipskog ugovora o radu također navodi:

„NCHD ima pravo, tijekom svojeg zaposlenja, na redovito ocjenjivanje svojeg učinka – uključujući učinak u području [zdravstvenog obrazovanja i stručnog usavršavanja]/istraživanja – u njegovoj prisutnosti od strane konzultanta zaduženog za nadzor/direktora klinike/šefa akademskog odjela.“

67.

To poslodavčevo praćenje stručnog usavršavanja NCHD‑ova u skladu je s utvrđenjem prema kojem je sudjelovanje NCHD‑ova u programu stručnog usavršavanja, u skladu s Odjeljkom 8. točkom (b) tipskog ugovora o radu, dio obveza NCHD‑ova na temelju ugovora o radu koji ih veže za njihova poslodavca. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da bi poslodavac bio ovlašten sankcionirati NCHD‑ove u slučaju neispunjavanja njihove obveze stručnog usavršavanja iz ugovora o radu.

68.

Nadalje, poslodavac ima važnu ulogu u dobroj provedbi tog stručnog usavršavanja koje mora omogućiti. U tom smislu, Odjeljak 8. točka (a) tipskog ugovora o radu predviđa da će „u svrhu obrazovanja, stručnog usavršavanja NCHD‑a i zadržavanja profesionalne kompetencije NCHD‑ova poslodavac, prema potrebi, u skladu sa zahtjevima Zakona iz 2007. o liječnicima praktičarima, omogućiti stručno usavršavanje/jamčiti za kompetentnost potrebnu za radno mjesto NCHD‑a“. U istom smislu, Odjeljak 8. točka (c) tipskog ugovora o radu također predviđa koordinaciju između poslodavca i tijela za stručno usavršavanje radi provedbe stručnog usavršavanja NCHD‑ova, koje se mora uključiti u raspored rada koji utvrđuje poslodavac ( 32 ). Dakle, na poslodavcu je da pomiri obvezu stručnog usavršavanja NCHD‑ova i njihove obveze službe.

69.

Stručno usavršavanje NCHD‑ova ima za cilj njihovo prilagođavanje na radno mjesto te je stoga profesionalan cilj. Vrijeme koje NCHD‑ovi posvećuju svojem stručnom usavršavanju moglo bi se izjednačiti s osobnim vremenom samo ako bi bilo izvan radnog odnosa, tako da bi se oni tada mogli slobodno baviti svojim osobnim stvarima. Međutim, vidjeli smo da to nije slučaj jer poslodavac i dalje ima svoj autoritet u okviru praćenja stručnog usavršavanja NCHD‑ova. Usto, njihovo stručno usavršavanje nije posljedica njihova samostalnog izbora da mu posvete dio svojeg osobnog vremena. Budući da je vrijeme stručnog usavršavanja NCHD‑ova namijenjeno ispunjavanju profesionalne obveze, pod izravnim ili neizravnim poslodavčevim nadzorom, ono nije vrijeme odmora.

70.

Podsjećam da Direktiva 2003/88 ima za cilj zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika. Jamčenje radnicima minimalnog razdoblja odmora dio je tog cilja. Prema tome, isključenje vremena stručnog usavršavanja NCHD‑ova iz izračuna njihova radnog vremena zadiralo bi u to minimalno razdoblje odmora i stoga bilo suprotno tom cilju ( 33 ). Drugim riječima, Direktiva 2003/88 protivi se tomu da se vrijeme odmora NCHD‑ova skrati zbog isključenja vremena stručnog usavršavanja iz pojma „radnog vremena“ u smislu njezina članka 2. točke 1.

71.

Dodajem da način na koji je Sud definirao pojam vremena odmora lako omogućuje odbijanje teze koju zastupa Irska. U pogledu „odgovarajućeg zamjenskog vremena za odmor“ u smislu članka 17. stavaka 2. i 3. Direktive 93/104 Sud je tako pojasnio da to vrijeme mora obilježavati činjenica da tijekom tog vremena „radnik u odnosu na svojeg poslodavca ne podliježe nikakvoj obvezi koja ga može spriječiti da se slobodno i neprekinuto posveti vlastitim interesima kako bi se neutralizirali učinci rada na zdravlje i sigurnost osobe o kojoj je riječ. Također, ta razdoblja odmora moraju se neposredno nastavljati na radno vrijeme koje trebaju nadoknaditi, kako bi se izbjegao nastanak umora ili preopterećenost radnika zbog kumuliranja uzastopnih razdoblja rada ( 34 )“. Sud je također pojasnio da, „kako bi se mogao učinkovito odmoriti, radnik mora moći udaljiti se od svojega radnog okruženja na određeni broj sati koji ne samo da moraju biti uzastopni nego i neposredno se nastavljati na razdoblje rada kako bi osobi o kojoj je riječ omogućili odmor i uklanjanje umora svojstvenog obavljanju njenih dužnosti ( 35 )“.

72.

Stoga je funkcija razdoblja odmora nadoknaditi umor uzrokovan razdobljima rada. Ta bitna funkcija razdoblja odmora bila bi ugrožena ako bi u ta razdoblja bila uključena razdoblja stručnog usavršavanja NCHD‑ova.

73.

Iz navedenoga proizlazi da su, prema mojem mišljenju, ispunjena tri kriterija pojma „radnog vremena“ u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88. Posljedično, vrijeme koje NCHD‑ovi moraju posvetiti svojem stručnom usavršavanju izvan razdoblja dežurstva mora se smatrati „radnim vremenom“ u smislu te odredbe.

74.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da presudi da je, isključivši u praksi vrijeme stručnog usavršavanja bolničkih liječnika nekonzultanata („non consultant hospital doctors“) predviđeno u rasporedu rada izvan razdoblja dežurstava iz pojma „radnog vremena“, u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, Irska povrijedila svoje obveze na temelju te odredbe te članaka 3., 5. i 6. te direktive.