1

Svojom žalbom Europska komisija zahtijeva ukidanje rješenja predsjednika Suda Europske unije od 15. svibnja 2013., Njemačka/Komisija (T‑198/12 R, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje), kojim joj on nalaže da odobri zadržavanje nacionalnih odredbi koje je priopćila Savezna Republika Njemačka o graničnim vrijednostima za antimon, arsen, barij, olovo i živu u igračkama (u daljnjem tekstu: nacionalne odredbe) dok Opći sud u postupku o meritumu u pogledu tužbe za poništenje Odluke Komisije C(2012) 1348 final od 1. ožujka 2012. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) ne donese odluku o zahtjevu za zadržavanje tih nacionalnih odredbi.

2

U točki 2. pobijanog rješenja sporna odluka opisana je kako slijedi:

„[Spornom] odlukom Komisija je, za nitrozamine i prekursore nitrozamina, odobrila zahtjev njemačke vlade za odobrenje zadržavanja nacionalnih odredbi o graničnim vrijednostima za prethodno navedene teške metale koji se temelji na članku 114. stavku 4. UFEU‑a; međutim, u pogledu graničnih vrijednosti za olovo, barij, arsen, antimon i živu, koje odgovaraju graničnim vrijednostima utvrđenima Direktivom Vijeća 88/378/EEZ od 3. svibnja 1988. (SL L 187, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 65., str. 3.) (u daljnjem tekstu: stara direktiva o igračkama), Komisija je u konačnici odbila taj zahtjev i odlučila da se u tom pogledu u budućnosti trebaju primjenjivati granične vrijednosti iz Direktive [2009/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2009. o sigurnosti igračaka (SL L 170, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 55., str. 213.)] (u daljnjem tekstu: nova direktiva o igračkama).”

3

Pravni okvir naveden je u točkama 3. do 12. pobijanog rješenja kako slijedi:

„Primarno pravo

Sekundarno pravo

Stara direktiva o igračkama

Nova direktiva o igračkama

8	Konkretno, u Prilogu II. dijelu III. točki 13. nove direktive o igračkama utvrđene su sljedeće migracijske granične vrijednosti:

Njemačko nacionalno pravo

4

Okolnosti spora sažete su u točkama 13. do 15. pobijanog rješenja kako slijedi:

„13

U skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a u vezi s člankom 36. UFEU‑a dopisom od 18. siječnja 2011. njemačka vlada zatražila je od Komisije da joj odobri zadržavanje svojih nacionalnih odredbi o graničnim vrijednostima za antimon, arsen, barij, olovo i živu (koje odgovaraju vrijednostima iz Priloga II. dijela II. točke 3. stare direktive o igračkama) te za nitrozamine i prekursore nitrozamina i nakon 20. srpnja 2013. jer se tim odredbama pruža viša razina zaštite zdravlja djece nego novom direktivom o igračkama. Pritom se, osobito, pozvala na migracijske granične vrijednosti iz nove direktive o igračkama za igračke s kojih se materijal može ostrugati. Iz usporedbe s graničnim vrijednostima iz norme EN 71‑3 u pogledu antimona, arsena, barija, olova i žive vidljive su više buduće migracijske granične vrijednosti, kao što proizlazi iz sljedeće tablice:

5

Tužbom koja je podnesena tajništvu Općeg suda 14. svibnja 2012. Savezna Republika Njemačka zatražila je poništenje sporne odluke u dijelu u kojem je Komisija odbila njezin zahtjev za zadržavanje nacionalnih odredbi o graničnim vrijednostima za antimon, arsen i živu, a za barij i olovo ga je odobrila samo ograničeno do 21. srpnja 2013.

6

Posebnim aktom od 13. veljače 2013. ta je država članica tajništvu Općeg suda podnijela zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kako bi dobila

7

U svojem očitovanju u pogledu zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, koji je u tajništvu Općeg suda zaprimljen 28. veljače 2013., Komisija je zatražila:

8

Savezna Republika Njemačka odgovorila je na očitovanje Komisije podneskom od 14. ožujka 2013. Komisija je u tom pogledu zauzela konačno stajalište u odgovoru na repliku od 27. ožujka 2013.

9

Predsjednik Općeg suda u točkama 20. do 23. pobijanog rješenja naveo je da sudac u postupku privremene pravne zaštite može narediti suspenziju primjene akta ili drugu privremenu mjeru ako se utvrdi da je to činjenično i pravno opravdano (fumus boni iuris) te da je hitno u mjeri u kojoj se mora donijeti rješenje koje će proizvoditi svoje učinke prije donošenja odluke o meritumu, kako bi se izbjegla ozbiljna i nepopravljiva šteta za interese stranke koja je podnijela zahtjev za određivanje privremene mjere. Ako je potrebno, sudac u postupku privremene pravne zaštite mora procijeniti i uključene interese te u kontekstu tog ukupnog ispitivanja ima široku diskrecijsku ovlast; u pojedinačnom slučaju može slobodno odrediti način na koji treba ispitati jesu li ispunjeni ti različiti uvjeti kao i redoslijed provedbe tog ispitivanja, s obzirom na to da ne postoji zakonska odredba kojom se nameće unaprijed uspostavljen sustav analize za ocjenu nužnosti određivanja privremenih mjera. Predsjednik Općeg suda, koji je smatrao da raspolaže svim informacijama koje su nužne za donošenje odluke o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu tako da ne postoji potreba za raspravom, najprije je ispitao dopuštenost tog zahtjeva.

10

U točkama 24. do 39. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda razmotrio je argumentaciju Komisije da je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu nedopušten zbog nepostojanja pravnog interesa Savezne Republike Njemačke jer se njime, u konačnici, zahtijeva suspenzija izvršenja negativne odluke. Međutim, to je načelno isključeno u hitnom postupku.

11

Točno je da je predsjednik Općeg suda priznao da je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji je ograničen na suspenziju izvršenja negativne odluke načelno nedopušten jer se zatraženom suspenzijom samom po sebi ne može promijeniti pravna situacija podnositelja zahtjeva; međutim, u točki 28. pobijanog rješenja naveo je da ta država članica u konkretnom predmetu nije podnijela zahtjev za suspenziju u smislu članka 278. UFEU‑a, nego je, naprotiv, zatražila donošenje privremene mjere u skladu s člankom 279. UFEU‑a. Pozivajući se osobito na točku 41. rješenja potpredsjednika Suda od 7. ožujka 2013., EDF/Komisija (C‑551/12 P[R]), utvrdio je da se takav zahtjev ne može proglasiti nedopuštenim ni u skladu s člankom 279. UFEU‑a ni u skladu s člankom 104. Poslovnika Općeg suda, ni, a fortiori, u skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima samo zato što se tužba za poništenje na kojoj se on temelji odnosi na negativnu odluku.

12

U točkama 30. do 38. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda utvrdio je da, osim toga, posebnosti ovog predmeta govore u prilog dopuštenosti privremene mjere koju je zatražila Savezna Republika Njemačka. Savezna Republika Njemačka može logično zatražiti nastavak primjene graničnih vrijednosti utvrđenih nacionalnim odredbama i nakon 20. srpnja 2013. samo u okviru privremene mjere u skladu s člankom 279. UFEU‑a. U pogledu argumentacije Komisije da je zatražena privremena mjera protivna institucionalnoj ravnoteži i da se njome prelazi okvir odluke za čije je donošenje nadležan Opći sud u postupku o meritumu predsjednik Općeg suda uputio je na to da sudac u postupku privremene pravne zaštite ima ovlasti za donošenje mjera, čiji utjecaj na predmetnu instituciju EU‑a premašuje kasatorni učinak presude o poništenju, pod uvjetom da su te privremene mjere vrijedile samo tijekom postupka o meritumu, da se njima nije pretpostavljala odluka u postupku o meritumu ni narušio njezin korisni učinak. Ti su uvjeti u ovom slučaju ispunjeni te je zatražena privremena mjera u svakom slučaju obuhvaćena mjerama koje bi Komisija vrlo vjerojatno morala donijeti slijedom moguće presude o poništenju.

13

U točki 39. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda zaključio je da zahtjev za privremenu mjeru treba proglasiti dopuštenim, ali samo u obliku podrednog zahtjeva, jer je u skladu s člankom 114. stavcima 4. i 6. UFEU‑a samo Komisija nadležna odobriti zahtjeve država članica za zadržavanje nacionalnih odredbi, dok je sudac u postupku privremene pravne zaštite načelno ograničen na nalaganje predmetnoj instituciji da nešto učini ili ne učini.

14

Zatim je predsjednik Općeg suda u točkama 40. do 67. pobijanog rješenja ispitao uvjet fumus boni iuris. Najprije je utvrdio da je taj uvjet ispunjen kad je argumentacija podnositelja zahtjeva barem u pogledu jednog tužbenog razloga na prvi pogled osnovana i kad se u svakom slučaju ne čini da nije utemeljena. U tom je pogledu dovoljno da se tom argumentacijom ističu složena i osjetljiva pitanja koja prima facie nisu bez ozbiljnog temelja, nego za koje je potrebno detaljno ispitivanje koje može provesti sastav suda nadležan za odlučivanje o meritumu predmeta, odnosno da u postupku o meritumu na temelju argumentacije stranaka u postupku postoji važan pravni spor kojemu se rješenje ne nazire samo po sebi.

15

U pogledu odobrenja graničnih vrijednosti za olovo i barij ograničenog do 21. srpnja 2013. predsjednik Općeg suda u točkama 41. i 42. pobijanog rješenja naveo je da Savezna Republika Njemačka smatra da se spornom odlukom povrjeđuje članak 114. UFEU‑a jer je Komisija odobrenje nacionalnih odredbi o tim graničnim vrijednostima ograničila najdulje do 21. srpnja 2013; ni tekstom članka 114. stavka 6. ni regulatornim okvirom te odredbe ne dopušta se Komisiji da vremenski ograniči odobrenje zadržavanja nacionalnih odredbi. Nadalje je predsjednik Općeg suda u točkama 43. i 44. tog rješenja u bitnom utvrdio da je, prema mišljenju Komisije, odobrenje zadržavanja strožih nacionalnih odredbi izuzeće od odredbi o usklađivanju i da je u ovom predmetu vremensko ograničenje odobrenja bilo logično jer se samo tim fleksibilnim rješenjem mogao uzeti u obzir legitiman razlog predmetne države članice te istovremeno osigurati da u svakom trenutku vrijede jedinstveni propisi za igračke koje se prodaju na unutarnjem tržištu, i to uz najmanje moguće narušavanje unutarnjeg tržišta.

16

U točkama 45. i 46. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda u bitnom je naveo da je sama Komisija u spornoj odluci smatrala da su granične vrijednosti za olovo i barij utvrđene u nacionalnim odredbama, s jedne strane, opravdane na osnovi važnih potreba u pogledu zaštite zdravlja jer se njima u tom pogledu pruža viša razine zaštite nego graničnim vrijednostima utvrđenima u novoj direktivi o igračkama te, s druge strane, da su spojive s unutarnjim tržištem tako da su se mogle odobriti „uz ograđivanje vezano za vremensko ograničenje”. Iz toga je u točki 47. tog rješenja zaključio da je Komisija u pogledu olova i barija potvrdila postojanje svih pretpostavki iz članka 114. stavaka 4. i 6. UFEU‑a te je u točkama 48. do 50. pobijanog rješenja dodao da nije sigurno da će postupci koji su u tijeku u pogledu donošenja revidiranih graničnih vrijednosti nove direktive o igračkama za te materijale završiti do 21. srpnja 2013., odnosno roka koji je u spornoj odluci utvrđen za zadržavanje nacionalnih odredbi. Stoga je predsjednik Općeg suda u točki 51. pobijanog rješenja utvrdio da argumentacija Savezne Republike Njemačke u pogledu vremenski ograničenog odobrenja graničnih vrijednosti za olovo i barij ima znatnu težinu i da se njome postavljaju pitanja za koja je prima facie potrebno detaljno ispitivanje koje može provesti sastav suda nadležan za odlučivanje o meritumu predmeta, tako da je zahtjevom za privremenu pravnu zaštitu ispunjen uvjet fumus boni iuris.

17

U pogledu odbijanja zahtjeva za odobrenje graničnih vrijednosti za antimon, arsen i živu predsjednik Općeg suda u točki 53. pobijanog rješenja naveo je da se, prema mišljenju Savezne Republike Njemačke, spornom odlukom povrjeđuje članak 114. stavci 4. i 6. UFEU‑a u dijelu u kojem je Komisija toj državi članici prigovorila da nije dokazala da migracijske granične vrijednosti iz nove direktive o igračkama više ne nude prikladnu razinu zaštite, odnosno da su takve prirode da izazivaju štetne posljedice za zdravlje. Svrha je te argumentacije da država članica mora samo dokazati da se njezinim nacionalnim odredbama osiguravala viša razina zaštite javnog zdravlja nego mjerom za usklađenje na temelju prava Unije i da se njima nije prešlo ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja. U točkama 54. i 55. rješenja predsjednik Općeg suda utvrdio je da je ta država članica smatrala da je to dokazala jer je na temelju vlastitih izračuna pokazala da su granične vrijednosti iz nacionalnih odredbi, koje su se odnosile na bioraspoloživost i koje su bile jednake vrijednostima iz stare direktive o igračkama, za predmetna tri elementa bile niže i da su time pružale višu razinu zaštite zdravlja ljudi nego migracijske granične vrijednosti koje su proizlazile iz nove direktive o igračkama, neovisno o vrsti materijala igračke.

18

Predsjednik Općeg suda u točkama 56. do 59. pobijanog rješenja naveo je argumentaciju Komisije u skladu s kojom su, prema njezinim izračunima, migracijske vrijednosti iz nacionalnih odredbi u slučaju tekućih i suhih materijala znatno više nego u novoj direktivi o igračkama te su samo u slučaju „ostruganih” materijala niže, pri čemu su oni u pravilu manje dostupni jer ih najprije treba ostrugati. Utvrdio je da Komisija Saveznoj Republici Njemačkoj u bitnom prigovora da nije izračunala dnevnu bioraspoloživost koja se može ostvariti u praksi za tri vrste materijala koje se u novoj direktivi o igračkama odvojeno razmatraju, primjenom jediničnih vrijednosti utvrđenih u staroj direktivi o igračkama, iako je ta država članica izračunala takvu dnevnu bioraspoloživost za migracijske vrijednosti utvrđene u novoj direktivi o igračkama te kasnije usporedila te različite bioraspoloživosti i time upotrijebila vrijednosti bioraspoloživosti koje se ne mogu usporediti.

19

U točkama 60. i 61. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda utvrdio je da se u sporu između Savezne Republike Njemačke i Komisije u pogledu „pravilnih” graničnih vrijednosti za antimon, arsen i živu u igračkama ističu izrazito tehnička pitanja, što osobito vrijedi za preračunavanje migracijskih graničnih vrijednosti u granične vrijednosti bioraspoloživosti, osobito jer ta država članica smatra da su Komisijine „vrijednosti bioraspoloživosti koje se mogu ostvariti u praksi” bez ozbiljnog temelja. U točki 62. tog rješenja predsjednik Općeg suda primijetio je da Komisija sama priznaje da su vrijednosti za ostrugani materijal koje su utvrđene u nacionalnim odredbama niže od vrijednosti iz nove direktive o igračkama; međutim, Komisija nije pojasnila važnost svoje tvrdnje da su ostrugani materijali djeci teže dostupni jer ih se najprije mora ostrugati. U točki 63. pobijanog rješenja nadalje je utvrdio da Komisija ne može s uspjehom pobijati metodu koju je ta država članica upotrijebila kako bi potkrijepila svoju argumentaciju jer ju je sama primjenjivala 30 godina, i to i u spornoj odluci za privremeno odobrenje vrijednosti za barij i olovo.

20

U skladu s utvrđenjem iz točke 65. pobijanog rješenja, prema kojem se u argumentaciji Savezne Republike Njemačke u pogledu odbijanja odobrenja graničnih vrijednosti za antimon, arsen i živu ističu složena pitanja, koja prima facie nisu bila bez ozbiljnog temelja, predsjednik Općeg suda u točki 66. tog rješenja naveo je da u ovom predmetu nije vidljiv razlog zbog kojeg nacionalne odredbe u pogledu antimona, arsena i žive ne bi bile spojive s unutarnjim tržištem. Time je u točki 67. pobijanog rješenja zaključio da je u pogledu odbijanja odobrenja graničnih vrijednosti za antimon, arsen i živu postojao fumus boni iuris.

21

Kao treće, predsjednik Općeg suda u točkama 68. do 79. pobijanog rješenja ispitao je uvjet hitnosti. U točki 68. uputio je na to da je svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost buduće odluke o meritumu i da je određivanje privremene pravne zaštite hitno kad bi u suprotnom podnositelju zahtjeva nastala ozbiljna i nepopravljiva šteta, pri čemu podnositelj zahtjeva mora dokazati okolnosti na temelju kojih se može očekivati nastanak takve štete. U točkama 69. i 70. naveo je da Savezna Republika Njemačka tvrdi da nakon 20. srpnja 2013. postoji prijetnja narušavanja zdravlja djece, što je ozbiljno jer je zdravlje samo po sebi osobito važna vrijednost koja može biti izložena nepopravljivoj šteti. Na to je Komisija u bitnom odgovorila da, čak i da su granične vrijednosti stare direktive o igračkama vodile do više razine zaštite nego vrijednosti iz nove direktive o igračkama, to ne znači da bi potonje od 20. srpnja 2013. dovele do ozbiljne, nepopravljive štete.

22

U točkama 71. do 74. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda naveo je da se pitanje postoji li u ovom predmetu prijetnja nastanka ozbiljne i nepopravljive štete zbog navodnih rizika za zdravlje ljudi mora ocijeniti uzimajući u obzir načelo predostrožnosti i da je za tu ocjenu u kontekstu ovog predmeta dokazan fumus boni iuris. U pogledu vrijednosti za barij i olovo u točki 75. tog rješenja naveo je da su, prema vlastitim utvrđenjima Komisije, nacionalne odredbe opravdane na osnovi važnih potreba u pogledu zaštite zdravlja u dijelu u kojem se njima pruža viša razina zaštite nego novom direktivom o igračkama. U točkama 76. i 77. rješenja uputio je na to da bi uskraćivanjem više razine zaštite u pogledu kontakta s teškim metalima djeca bila izložena ozbiljnoj i nepopravljivoj opasnosti za zdravlje te je izričito odbio argumentaciju da se novom direktivom o igračkama nudi dovoljna razina zaštite; takva je argumentacija neprimjerena u okviru „renacionalizacije” zdravstvene politike koja je načelno dopuštena u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a.

23

U pogledu vrijednosti za antimon, arsen i živu predsjednik Općeg suda u točki 78. pobijanog rješenja odlučio je da se ne može isključiti da bi se nakon detaljnog ispitivanja u postupku o meritumu na složena pitanja koja je Savezna Republika Njemačka u tom pogledu istakla moglo odgovoriti tako da se predmetnim nacionalnim odredbama i za antimon, arsen i živu osigurava viša razina zaštite nego novom direktivom o igračkama, zbog čega bi se djecu izložilo ozbiljnoj i nepopravljivoj šteti za zdravlje kad bi im se uskratila ta razina zaštite. Stoga je u točki 79. tog rješenja zaključio da je ta država članica dokazala da je u ovom predmetu ispunjen uvjet hitnosti.

24

Konačno je predsjednik Općeg suda u točkama 80. do 83. pobijanog rješenja u pogledu odvagivanja interesa naveo da interes Savezne Republike Njemačke u odobrenju zadržavanja nacionalnih odredbi radi osiguranja najveće moguće zaštite zdravlja djece treba imati prednost pred interesom Komisije u odbijanju zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu radi zaštite koherentnosti unutarnjeg tržišta, osobito jer se zatraženom privremenom mjerom samo zadržava pravna situacija koja je postojala od 1988., i to samo tijekom ograničenog razdoblja.

25

Na temelju svih tih razmatranja predsjednik Općeg suda odlučio je odobriti privremenu mjeru koju je ta država članica podredno zatražila. U tom pogledu točka 1. izreke pobijanog rješenja glasi:

„Europskoj komisiji nalaže se da odobri zadržavanje nacionalnih odredbi koje je priopćila Savezna Republika Njemačka o graničnim vrijednostima za antimon, arsen, živu, barij i olovo u igračkama dok Opći sud ne donese odluku o meritumu.”

26

Komisija od Suda zahtijeva:

podredno,

27

Savezna Republika Njemačka od Suda zahtijeva:

28

Komisija svoju žalbu temelji na sljedećih pet žalbenih razloga:

29

Prvi i četvrti žalbeni razlog treba zajedno ispitati.

30

Svojim prvim žalbenim razlogom Komisija tvrdi da je predsjednik Općeg suda zanemario teret dokazivanja koji je, u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a, na državi članici koja zahtijeva odobrenje za zadržavanje odredbe kojom se odstupa od direktive za usklađivanje; takva država članica treba dokazati da se tom odredbom osigurava bolja zaštita zdravlja nego odredbama te direktive. U ovom slučaju ta je raspodjela tereta dokazivanja tim više nužna jer su vrijednosti iz stare direktive o igračkama zamijenjene vrijednostima iz nove direktive o igračkama i jer je pritom zakonodavac Unije, uz potpuno poznavanje propisa i u skladu sa svojom obvezom iz članka 114. stavka 3. UFEU‑a, pošavši od više razine zaštite te uzevši u obzir najnoviji razvoj utemeljen na znanstvenim činjenicama, odlučio stare vrijednosti, koje Savezna Republika Njemačka želi zadržati, zamijeniti novima.

31

Predsjednik Općeg suda u pobijanom rješenju nije uzeo u obzir te posebnosti postupka u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a jer je, među ostalim, u okviru svojeg ispitivanja uvjeta fumus boni iuris, osobito u točkama 61. i 64. tog rješenja, utvrdio da razlozi za poništenje koje je Savezna Republika Njemačka navela pred Općim sudom prima facie nisu bez ozbiljnog temelja. Isto tako, sudac u postupku privremene pravne zaštite u pogledu uvjeta hitnosti s obzirom na antimon, arsen i živu u točkama 78. i 79. tog rješenja utvrdio je da je okolnost da se „ne [može] isključiti” da se nacionalnim odredbama osiguravala viša razina zaštite dovoljna za donošenje zatražene mjere. To pogrešno prebacivanje tereta dokazivanja osobito jasno proizlazi iz točke 76. rješenja u kojoj predsjednik Općeg suda govori o „renacionalizaciji” zdravstvene politike u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a. Ta pogreška koja se tiče prava utječe na ocjenu uvjeta fumus boni iuris, ocjenu hitnosti i, konačno, na ocjenu odvagivanja interesa te je razlog zašto sudac u postupku privremene pravne zaštite nije poštovao granice svoje ovlasti provedbe nadzora.

32

U pogledu uvjeta fumus boni iuris Komisija tvrdi da predsjednik Općeg suda u pobijanom rješenju ne priznaje odnos između pravila i izuzeća od pravila, koji je svojstven postupku u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a, jer na taj postupak primjenjuje ista pravila o teretu dokazivanja koja su vrijedila u drugim okolnostima, kao na primjer u predmetima tržišnog natjecanja. Rješenjem suca u postupku privremene pravne zaštite Komisiju bi se obvezalo da se pri donošenju novih vrijednosti potpuno svjesno oslanja na druge mjere, a ne na najnovija znanstvena saznanja te bi se narušila institucionalna ravnoteža između suca u postupku privremene pravne zaštite i zakonodavca Unije.

33

U pogledu hitnosti, neovisno o pitanju osigurava li se nacionalnim odredbama viša razina zaštite nego odredbama nove direktive o igračkama, koje Komisija u konačnici osporava, Komisija tvrdi da se radi o pitanju u kojoj mjeri novim odredbama nije samo predviđena niža razina zaštite nego nacionalnim odredbama, nego se stvara i ozbiljna i nepopravljiva opasnost za zdravlje djece. Prema sudskoj praksi podnositelj zahtjeva u hitnom postupku mora dokazati da ne može čekati donošenje odluke o meritumu, a da ne pretrpi ozbiljnu i nepopravljivu štetu. Osim toga, Savezna Republika Njemačka u dopisu od 2. ožujka 2011. upućenom Komisiji, u kojem je navela razloge za zahtjev za odobrenje odstupanja postavljen 18. siječnja 2011. (u daljnjem tekstu: dopis od 2. ožujka 2011.), izričito je prihvatila da vrijednosti za antimon i živu utvrđene u novoj direktivi o igračkama ne prelaze ukupni dopušteni dnevni unos. Osim toga, do istog je zaključka došao i njemački Savezni institut za procjenu rizika u svojem mišljenju od 12. siječnja 2011.

34

Konačno, Komisija upućuje na to da u pogledu složenih tehničkih procjena raspolaže širokom marginom prosudbe. Sudski nadzor u ovom slučaju znatno nadilazi okvir koji iz toga proizlazi. Predsjednik Općeg suda prekoračio je granice svojih ovlasti kao sudac u postupku privremene pravne zaštite jer je implicitno došao do zaključka da je nova direktiva o igračkama djelomično nezakonita.

35

U okviru svojeg četvrtog žalbenog razloga Komisija sucu u postupku privremene pravne zaštite prigovara da se u pobijanom rješenju ne razlikuju pojedinačni materijali za igračke. Čak i kad bi se pretpostavilo da je argumentacija predsjednika Općeg suda točna, rješenjem bi se zahtjev za zadržavanje nacionalnih odredbi smio odobriti samo u pogledu ostruganog materijala jer je, kao što je Komisija dokazala, nova direktiva o igračkama puno stroža u pogledu tekućih i suhih materijala.

36

Ne uzimajući u obzir taj dokaz, koji se u skladu sa zahtjevima iz članka 114. stavka 3. UFEU‑a temelji na najnovijim znanstvenim saznanjima, pobijanim rješenjem Komisiju se obvezuje da odobri granične vrijednosti za antimon, arsen, olovo i živu u tekućem i suhom materijalu za igračke, kojima se znatno slabije štiti zdravlje djece nego vrijednostima iz nove direktive o igračkama.

37

Točno je da su, u pogledu ostruganog materijala, migracijske granične vrijednosti koje su proizlazile iz graničnih vrijednosti bioraspoloživosti utvrđenih u nacionalnim odredbama bile niže nego vrijednosti iz nove direktive o igračkama, no s obzirom na najnovija znanstvena saznanja zadržavanje tih nacionalnih vrijednosti nije nužno jer se zdravlje djece jednako učinkovito štiti i novim vrijednostima, kao što je Savezna Republika Njemačka i sama priznala u svojem dopisu od 2. ožujka 2011. u pogledu antimona i žive. Za slučaj da se ta argumentacija ne prihvati Komisija podredno od Suda zahtijeva da pobijano rješenje ukine samo u pogledu tekućih i suhih materijala.

38

U pogledu prvog žalbenog razloga Savezna Republika Njemačka najprije tvrdi da je on nedopušten jer Komisija zapravo dovodi u pitanje ocjenu činjenica predsjednika Općeg suda. U svakom slučaju, predsjednik Općeg suda nije prebacio teret dokazivanja, nego se ograničio na stajalište da su argumenti koje je ta država članica iznijela radi obrazloženja svojeg zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu uvjerljivi i koherentni. Time se u pobijanom rješenju ni na koji način ne pretpostavlja odluka o meritumu. U dijelu u kojem Komisija dovodi u pitanje ovlasti suca u postupku privremene pravne zaštite za donošenje privremene mjere, kao što se nalaže u točki 1. izreke tog rješenja, ona samo ponavlja argumente koje je iznijela pred Općim sudom, tako da taj dio njezine argumentacije i zbog tog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

39

I u pogledu četvrtog žalbenog razloga Savezna Republika Njemačka smatra da su i argumenti koje je Komisija iznijela radi obrazloženja tog žalbenog razloga nedopušteni jer Komisija zapravo dovodi u pitanje ocjenu činjenica predsjednika Općeg suda. Osim toga, ona u bitnom tvrdi da je Komisija u korištenoj metodi izračuna počinila pogreške, osobito u dijelu u kojem je upotrijebila migracijske granične vrijednosti utvrđene u normi EN 71‑3. Te su pogreške dovele do pogrešne usporedbe razine zaštite zdravlja koja se osigurava nacionalnim odredbama i razine zaštite iz nove direktive o igračkama.

40

U skladu s člankom 104. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda zahtjevi za privremenu pravnu zaštitu „pojašnjavaju predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost, kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva”. Stoga sudac u postupku privremene pravne zaštite može narediti suspenziju primjene akta i donijeti privremenu mjeru ako se dokaže da je to činjenično i pravno opravdano (fumus boni iuris) te da je hitno u toj mjeri u da se mora donijeti rješenje koje će proizvoditi svoje učinke prije donošenja odluke o meritumu, kako bi se izbjegla ozbiljna i nepopravljiva šteta za interese stranke koja je podnijela zahtjev za određivanje privremene mjere. Radi se o kumulativnim uvjetima, stoga zahtjev za određivanje privremene mjere treba odbiti čim jedan od tih uvjeta nije ispunjen (rješenje predsjednika Suda od 14. listopada 1996., SCK i FNK/Komisija, C‑268/96 P[R], Zb. 1996., I‑4971., t. 30.). Sudac u postupku privremene pravne zaštite može, ako je to potrebno, postupiti i tako da odvagne suprotstavljene interese (rješenje predsjednika Suda od 23. veljače 2001., Austrija/Vijeće, C‑445/00 R, Zb. 2001., I‑1461., t. 73.).

41

Najprije treba podsjetiti da je uvjet fumus boni iuris ispunjen kad u stadiju postupka privremene pravne zaštite postoji spor čije se rješenje ne nazire otprve tako da tužba prima facie nije bez ozbiljnog temelja (vidjeti u tom smislu rješenja predsjednika Suda od 13. lipnja 1989., Publishers Association/Komisija, 56/89 R, Zb. 1989., 1693, t. 31. i od 8. svibnja 2003., Komisija/Artegodan i dr., C‑39/03 P‑R, Zb. 2003., I‑4485., t. 40.). Naime, budući da je svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost odluke o meritumu kako bi se izbjegle praznine u pravnoj zaštiti koju pruža Sud, sudac u postupku privremene pravne zaštite mora se ograničiti na prima facie ocjenu osnovanosti tužbenih razloga navedenih u okviru postupka o meritumu kako bi utvrdio postoji li dostatna vjerojatnost da će se tužba prihvatiti.

42

U dijelu u kojem Komisija u ovom slučaju tvrdi da je predsjednik Općeg suda zanemario teret dokazivanja, koji je na državi članici koja u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a zahtijeva zadržavanje odredbe kojom se odstupa od direktive za usklađivanje i koja mora dokazati da se tom odredbom pruža bolja zaštita zdravlja nego odredbama predmetne direktive za usklađivanje, treba utvrditi da je Komisija pogriješila u pogledu prirode te ocjene koju sudac u postupku privremene pravne zaštite mora donijeti, neovisno o predmetu postupka koji se vodi pred Općim sudom.

43

Točno je da su specifičan kontekst postupka u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a i osobito okolnost da država članica mora dokazati opravdanost odstupanja od direktive za usklađivanje koje se zahtijeva kao i margina prosudbe koju Komisija ima u tom pogledu relevantni za ispitivanje uvjeta fumus boni iuris. Međutim, ta relevantnost samo znači da sudac u postupku privremene pravne zaštite pri ispitivanju je li država članica koja zahtijeva donošenje privremene mjere iznijela tužbene razloge kojima se prima facie može dokazati postojanje protupravnog postupanja Komisije, a time i uvjeta fumus boni iuris, mora uzeti u obzir da je država članica obvezna u stadiju upravnog postupka dokazati da su ispunjeni uvjeti za odobrenje zatraženog odstupanja. Suprotno tome, ta relevantnost ne znači da bi država članica bila obvezna u postupku privremene pravne zaštite konačno dokazati da su ti uvjeti ispunjeni. Naime, kad bi sudac u postupku privremene pravne zaštite zauzeo stav o tom pitanju, nužno bi donio odluku o nekom aspektu osnovanosti tužbe predmetne države članice i time prekoračio granice svojih ovlasti.

44

Stoga predsjednik Općeg suda nije počinio pogrešku koja se tiče prava te osobito nije prebacio teret dokazivanja time što je u pobijanom rješenju, osobito u točkama 61. i 65., utvrdio da razlozi za poništenje koje je navela Savezna Republika Njemačka prima facie nisu bez ozbiljnog temelja.

45

Komisija argumentira da joj se pobijanim rješenjem nalaže donošenje novih odredbi na temelju drugih informacija umjesto na temelju najnovijih znanstvenih saznanja te, time, povreda njezinih obveza u skladu s člankom 114. stavkom 3. UFEU‑a u skladu s kojima treba „polaziti od visoke razine zaštite, posebice vodeći računa o svakom novom razvoju utemeljenom na znanstvenim činjenicama”. U tom pogledu treba utvrditi da je predsjednik Općeg suda u točkama 41. do 52. pobijanog rješenja u pogledu olova i barija te u točkama 53. do 67. u pogledu antimona, arsena i žive naveo da je Savezna Republika Njemačka iznijela argumente kojima se moglo dokazati da njezini tužbeni razlozi, kojima bi se trebalo potkrijepiti njezino stajalište suprotno od Komisijina, nisu neutemeljeni. U kontekstu ove žalbe u pogledu postupka privremene pravne zaštite nadležnom sucu može se prigovoriti povreda navedene odredbe samo kad stranka, koja tvrdi da je do toga došlo, dokaže da se to utvrđenje očito moralo činiti pogrešnim.

46

U tom pogledu treba utvrditi, kao što je Savezna Republika Njemačka u svojem odgovoru na žalbu detaljno navela, da se njezina argumentacija u postupku o meritumu u bitnom temelji na tome da se graničnim vrijednostima utvrđenima u njezinim nacionalnim odredbama u pogledu zdravlja djece nudila veća zaštita nego vrijednostima dobivenima iz migracijskih graničnih vrijednosti utvrđenih u novoj direktivi o igračkama.

47

Savezna Republika Njemačka osobito ističe da je točno da su granične vrijednosti bioraspoloživosti utvrđene u nacionalnim odredbama u mikrogramima apsorbirane štetne tvari dnevno, odnosno dopušteni dnevni unosi, istovjetne vrijednostima koje su utvrđene u staroj direktivi o igračkama; migracijske granične vrijednosti za materijale za igračke izvedene su iz stare direktive o igračkama pomoću norme EN 71‑3, ali nisu prenesene u te odredbe. Stoga je Komisija iskrivila sadržaj nacionalnih odredbi jer je migracijske granične vrijednosti utvrđene pomoću norme EN 71‑3 upotrijebila za izračun migracijskih graničnih vrijednosti koje je zatim pripisala nacionalnim odredbama kako bi ih usporedila s graničnim vrijednostima bioraspoloživosti koje su u skladu s migracijskim graničnim vrijednostima utvrđenima u novoj direktivi o igračkama izračunane za tri ondje utvrđene vrste materijala.

48

Tako određene granične vrijednosti bioraspoloživosti, koje je Komisija za svoju usporedbu pripisala nacionalnim odredbama, bile su više od graničnih vrijednosti bioraspoloživosti koje su stvarno utvrđene u samim nacionalnim odredbama. U skladu s usporedbom koju je Savezna Republika Njemačka provela između graničnih vrijednosti bioraspoloživosti utvrđenih u nacionalnim odredbama, s jedne strane, i vrijednosti koje su proizašle iz migracijskih graničnih vrijednosti utvrđenih u novoj direktivi o igračkama nacionalnim odredbama pruža se viša razina zaštite nego tom direktivom, kojom je za sve upotrijebljene tvari u ostruganom, suhom i tekućem materijalu predviđen viši dopušteni dnevni unos.

49

Stoga su se izračuni graničnih vrijednosti koje je provela Komisija temeljili na primjeni pogrešne metode, što je dovelo do toga da je Komisija provela netočnu usporedbu između razine zaštite zdravlja koja se pruža nacionalnim odredbama i razine koja se pruža odredbama nove direktive o igračkama.

50

Bez potrebe za donošenjem odluke o osnovanosti argumenata Savezne Republike Njemačke koji se navode u postupku o meritumu ili protuargumenata Komisije, jer je pravo pridržano sastavu suda pred kojim se vodi postupak o meritumu, treba utvrditi da je argumentacija države članice dovoljno uvjerljiva da bi se na temelju nje u okviru ove žalbe mogao donijeti zaključak da predsjednik Općeg suda nije povrijedio članak 114. stavak 3. UFEU‑a na način da je u točki 51. pobijanog rješenja u pogledu olova i barija te u točki 65. u pogledu antimona, arsena i žive zaključio da tužbeni razlozi koje je ta država članica istakla prima facie nisu bez ozbiljnog temelja. Nadalje, iz prethodno navedenog proizlazi da pobijano rješenje stoga nije nedosljedno u smislu naslova Komisijina četvrtog žalbenog razloga jer je predsjednik Općeg suda, unatoč protuargumentima koje je ona iznijela, došao do navedenih utvrđenja. Uz pridržaj utemeljenosti njegove ocjene hitnosti i odvagivanja interesa, predsjednik Općeg suda nije prekoračio granice svojih ovlasti suca u postupku privremene zaštite niti je povrijedio članak 114. UFEU‑a jer je izvukao zaključke iz tih utvrđenja u pogledu uvjeta fumus boni iuris i stoga Komisiji, samo privremeno, naložio da odobri zadržavanje nacionalnih odredbi.

51

U dijelu u kojem Komisija prigovara da je predsjednik Općeg suda u pogledu antimona, arsena i žive prebacio teret dokazivanja jer je u točkama 78. i 79. pobijanog rješenja utvrdio da se „ne može isključiti” da se nacionalnim odredbama pruža viša razina zaštite zdravlja nego novom direktivom o igračkama, najprije treba uputiti na to da je predsjednik Općeg suda za provjeru pitanja postoji li prijetnja ozbiljne i nepopravljive štete nužno morao pretpostaviti da bi se žalbeni razlozi koje je u postupku o meritumu iznijela Savezna Republika Njemačka mogli prihvatiti (vidjeti po analogiji rješenje potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group, C‑278/13 P[R], t. 38.).

52

Naime, ozbiljna i nepopravljiva šteta čiji se vjerojatni nastanak mora dokazati jest šteta koja eventualno može nastati iz odbijanja zahtijevane privremene mjere u slučaju da se tužba naknadno prihvati, zbog čega tu štetu treba ocijeniti polazeći od te premise, a da to ne znači da se sudac u postupku privremene pravne zaštite time očitovao o podnescima u postupku o meritumu. Stoga se ocjena uvjeta hitnosti koju je dao sudac u postupku privremene pravne zaštite ne može dovesti u pitanje argumentima Komisije u kojima se ona oslanja na teret dokazivanja, koji je u stadiju upravnog postupka na državi članici koja zahtijeva odobrenje odstupanja od direktive za usklađivanje u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a. U pogledu detaljnijeg argumenta koji se odnosi na to da je predsjednik Općeg suda u točki 76. pobijanog rješenja govorio o „renacionalizaciji” zdravstvene politike, koja je u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a načelno dopuštena, dovoljno je utvrditi da se tim prigovorom predmetna ocjena zbog istih razloga kao oni gore navedeni ne može dovesti u pitanje, tako da se nije potrebno očitovati o tome je li za postupak predviđen tom odredbom primjerena takva kvalifikacija.

53

U pogledu argumenta Komisije da je, čak i u slučaju da se nacionalnim odredbama pruža viša razina zaštite nego odredbama nove direktive o igračkama, nužno i to da se potonjim odredbama ozbiljno i nepopravljivo ugrožava zdravlje djece, treba utvrditi da je predsjednik Općeg suda u točkama 71. do 73. pobijanog rješenja pravilno uputio na važnost načela predostrožnosti u predmetnom kontekstu.

54

Prema tom načelu institucije Unije mogu poduzeti mjere za zaštitu zdravlja ljudi ne čekajući da se u potpunosti i u punoj težini ostvare rizici za to zdravlje kada postojanje i opseg tih rizika još uvijek nisu sa sigurnošću utvrđeni (presude od 5. svibnja 1998., National Farmers’ Union i dr., C‑157/96, Zb. 1998., I‑2211., t. 63. i od 12. siječnja 2006., Agrarproduktion Staebelow, C‑504/04, Zb. 2006., I‑679., t. 39.). Slijedom toga, sudac u postupku privremene pravne zaštite nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u svojoj ocjeni pitanja može li se očekivati ozbiljna i nepopravljiva šteta pretpostavio, uz pridržaj svoje ocjene odvagivanja interesa, da je čak samo privremena primjena graničnih vrijednosti koje u pogledu zaštite zdravlja ljudi, osobito djece, možda nisu najučinkovitije dostatna da se uz dovoljnu vjerojatnost dokaže budući nastanak ozbiljne i nepopravljive štete.

55

U pogledu argumenta Komisije da je njemačka vlada u svojem dopisu od 2. ožujka 2011. izričito priznala da vrijednosti za antimon i živu utvrđene novom direktivom o igračkama ne premašuju ukupni dopušteni dnevni unos, što je potvrđeno mišljenjem Saveznog instituta za procjenu rizika od 12. siječnja 2011., treba utvrditi da time Komisija otvara pitanje koje se odnosi na ocjenu činjenica i koje predsjednik Općeg suda nije izričito provjerio u pobijanom rješenju, a da pritom ne tvrdi da su u tom pogledu iskrivljene činjenice.

56

Stoga taj argument treba odbaciti kao nedopušten. Naime, u skladu s člankom 256. UFEU‑a i člankom 58. Statuta Suda Europske unije, koji vrijede i za žalbe iz članka 57. stavka 2. Statuta, žalba je, uz isključenje ocjene činjenica, ograničena na pitanja prava. To znači da je samo Opći sud nadležan za utvrđivanje činjenica i njihovu ocjenu. Stoga ocjena činjenica, osim ako su dokazna sredstva koja su predočena Općem sudu iskrivljena, nije pitanje prava koje kao takvo podliježe nadzoru Suda u žalbenom postupku (vidjeti u tom pogledu rješenje predsjednika Suda od 24. srpnja 2003. Linea GIG/Komisija, C‑233/03 P[R], Zb. 2003., I‑7911., t. 34. do 36.).

57

U svakom slučaju treba utvrditi da je Savezna Republika Njemačka i pred Općim sudom i pred Sudom u okviru predmetnog hitnog postupka iznijela razloge zbog kojih smatra da je u ovom predmetu u pogledu pet predmetnih tvari dokazan očekivani nastanak ozbiljne i nepopravljive štete. Tvrdila je, među ostalim, da je zdravlje ljudi, osobito djece, samo po sebi osobito važna vrijednost. Neovisno o dokaznim sredstvima i argumentima koje država članica navodi u stadiju upravnog postupka, dovoljno je utvrditi da, prema navodima iz članka 54. predmetnog rješenja, predsjednik Općeg suda nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što se osobito oslanjao na načelo predostrožnosti.

58

Naposljetku, u dijelu u kojem Komisija navodi da se pogreška koja se tiče prava na koju se poziva u pogledu tereta dokazivanja odnosi i na odvagivanje interesa koje je proveo sudac u postupku privremene pravne zaštite treba utvrditi da ona u tom pogledu ne iznosi nikakvu posebnu argumentaciju. Stoga se pitanje odvagivanja interesa razmatra u okviru petog žalbenog razloga, koji se odnosi na taj aspekt pobijanog rješenja.

59

Iz svega navedenoga slijedi da prvi i četvrti žalbeni razlog Komisije treba odbiti.

60

Komisija smatra da je predsjednik Općeg suda iskrivljeno prikazao činjenice time što je u točki 62. pobijanog rješenja pretpostavio da se niže granične vrijednosti navedene u nacionalnim odredbama odnose na „ostrugane” igračke u smislu da su posebno istrošene, dok se, zapravo, radi o materijalu od kojeg su igračke izrađene i koji djeca mogu apsorbirati tek nakon što ga ostružu. Komisija tvrdi da je predsjednik Općeg suda u slučaju da nije iskrivio činjenice imao mogućnost prihvatiti zahtjev samo u pogledu ostruganih materijala, a odbiti ga u pogledu tekućih i praškastih materijala. Budući da je iskrivio činjenice, u svojem je rješenju ostao bez te mogućnosti.

61

Savezna Republika Njemačka smatra da predsjednik Općeg suda nije iskrivljeno prikazao činjenice i tvrdi da odlomak koji Komisija osporava nikako ne čini potrebnu osnovu za zaključak do kojeg je sudac u postupku privremene pravne zaštite došao u pogledu toga je li ispunjen uvjet fumus boni iuris.

62

Treba utvrditi da iskrivljavanje činjenica koje Komisija navodi u pogledu točke 62. pobijanog rješenja nema nikakav utjecaj na sveobuhvatnu ocjenu je li ispunjen uvjet fumus boni iuris koju je predsjednik Općeg suda dao u točkama 53. do 67. rješenja u pogledu antimona, arsena i žive. Čak i ako se pretpostavi da je pogrešno shvatio upućivanja u spisu na pojam dostupnosti ostruganih igračaka i pretpostavio da ta igračka mora biti posebno istrošena, u toj je točki 62. također pravilno utvrdio da je Komisija sama priznala kako granične vrijednosti s obzirom na ostrugani materijal sadržane u nacionalnim odredbama i prema njezinoj vlastitoj metodi preračuna pružaju veću zaštitu zdravlja djece nego granične vrijednosti iz nove direktive o igračkama. Takvo je utvrđenje u tom pogledu dostatno za obrazloženje rezultata do kojeg je došao predsjednik Općeg suda u točki 67., naime da je u pogledu ostruganog materijala ispunjen uvjet fumus boni iuris za tri predmetne tvari.

63

Dakle, drugi je žalbeni razlog Komisije bespredmetan te ga kao takvog treba odbiti.

64

Komisija prigovara da predsjednik Općeg suda nije objasnio zbog čega ne smatra osnovanom njezinu argumentaciju da se novom direktivom o igračkama bolje štiti zdravlje djece. Tvrdi da je takvo objašnjenje u kontekstu članka 114. stavka 4. UFEU‑a potrebno zbog odnosa između pravila i izuzeća od pravila.‑ Osim toga, Komisija prigovara da postoji i drugi nedostatak obrazloženja pobijanog rješenja: ona u spornoj odluci u pogledu antimona, arsena i žive nije ispitala postoji li samovoljna diskriminacija, prikriveno ograničenje trgovine ili prepreka za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, dok je predsjednik Općeg suda u pobijanom rješenju sam proveo tu ocjenu, pri čemu se ograničio na to da u tom pogledu preuzme navode Savezne Republike Njemačke, koja tvrdi da se obrazloženje pruženo za olovo, barij, nitrozamine i prekursore nitrozamina u pogledu tih uvjeta čiji je cilj osiguranje nenarušenog tržišnog natjecanja može bez daljnjega prenijeti na druge tvari jer su nacionalne odredbe istovjetne. Tvrdi da je to obrazloženje nedostatno jer nije bitna istovjetnost odredbi, nego situacija na tržištu. Sudac u postupku privremene pravne zaštite i u tom pogledu zamjenjuje ocjenu nadležnih institucija vlastitom ocjenom.

65

Savezna Republika Njemačka smatra da se nijednim od argumenata koje je u tom pogledu iznijela Komisija ne dokazuje nedostatak obrazloženja koji može dovesti do protupravnosti pobijanog rješenja.

66

Prema ustaljenoj sudskoj praksi presude Općeg suda moraju biti dostatno obrazložene kako bi Sud mogao obavljati svoj nadzor (vidjeti u tom smislu osobito presude od 14. svibnja 1998., Vijeće/de Nil i Impens, C‑259/96 P, Zb. 1998., I‑2915., t. 32., od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija, C‑395/96 P i C‑396/96 P, Zb. 2000., I‑1365., t. 106. te od 18. listopada 2012., Neuman i dr./José Manuel Baena Grupo, C‑101/11 P i C‑102/11 P, t. 80.). U tom je pogledu dostatno da je obrazloženje samo po sebi jasno i razumljivo te da čini potrebnu osnovu za rezultat koji se treba temeljiti na njemu (presuda od 4. listopada 2007., Naipes Herclio Fournier/HABM, C‑311/05 P, t. 53.).

67

U pogledu prigovora Komisije da predsjednik Općeg suda nije dostatno obrazložio zbog čega je odbio njezin argument da se zdravlje djece bolje štiti novom direktivom o igračkama nego nacionalnim odredbama, treba utvrditi da je predsjednik Općeg suda, čija se provjera merituma smije temeljiti isključivo na tome je li ispunjen uvjet fumus boni iuris, u točkama 40. do 67. pobijanog rješenja s pravnog stajališta dostatno naveo zbog kojih je razloga, unatoč toj argumentaciji, smatrao da je ispunjen uvjet fumus boni iuris. U pogledu navedene relevantnosti odnosa između pravila i izuzeća od pravila u kontekstu članka 114. stavka 4. UFEU‑a dovoljno je uputiti na točke 42. do 44. predmetnog rješenja, iz kojih proizlazi da predsjednik Općeg suda u pogledu tereta dokazivanja, koji je u okviru postupka privremene pravne zaštite na Saveznoj Republici Njemačkoj, nije počinio pogrešku koja se tiče prava.

68

U pogledu argumenta da predsjednik Općeg suda u točki 66. pobijanog rješenja nije dostatno obrazložio svoje navode o pitanju postoji li u pogledu antimona, arsena i žive samovoljna diskriminacija, prikriveno ograničenje trgovine ili prepreka za funkcioniranje unutarnjeg tržišta jer se ograničio na to da ponovi navode Savezne Republike Njemačke, koja tvrdi da se obrazloženje pruženo za olovo, barij, nitrozamine i prekursore nitrozamina u pogledu tih uvjeta čiji je cilj osiguranje nenarušenog tržišnog natjecanja može bez daljnjega prenijeti na druge tvari jer su nacionalne odredbe istovjetne, treba uputiti na to da je predsjednik Općeg suda kao sudac u postupku privremene pravne zaštite morao utvrditi samo postoji li fumus boni iuris u pogledu nepostojanja tih uvjeta, a ne postoje li ti uvjeti konačno kao takvi. Osim toga, samo po sebi nije nedostatak obrazloženja ni to kad sudac u postupku privremene pravne zaštite u svojem obrazloženju određenog pitanja činjenica ili pitanja prava upotrebljava argumente jedne ili druge stranke.

69

Stoga je predsjednik Općeg suda u okviru zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu o kojem je odlučivao dao primjereno obrazloženje kojim Sudu omogućuje da razumije zbog kojeg je razloga sudac došao do rezultata da u pogledu nepostojanja samovoljne diskriminacije, prikrivenog ograničenja trgovine ili prepreke za funkcioniranje unutarnjeg tržišta za antimon, arsen i živu postoji fumus boni iuris zato što se, prema njegovu mišljenju, obrazloženje koje je Komisija dala za olovo, barij, nitrozamine i prekursore nitrozamina u pogledu tih uvjeta čiji je cilj osiguranje nenarušenog tržišnog natjecanja može prenijeti na tri druge tvari jer su nacionalne odredbe u tom pogledu istovjetne za sve te tvari.

70

Stoga treba odbiti treći žalbeni razlog Komisije.

71

Komisija tvrdi da se predsjednik Općeg suda u pobijanom rješenju ograničio na to da samo slijedi argumentaciju Savezne Republike Njemačke, u skladu s kojom je interes Komisije ograničen na funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Komisija se protivi tom mišljenju i ističe da je interes koji zastupa u ovom predmetu poštovanje volje zakonodavca Unije, koja dolazi do izražaja u novoj direktivi o igračkama. Tvrdi da u praksi taj interes u prvom redu služi zaštiti djece, a ne samo zaštiti unutarnjeg tržišta. Komisija navodi da se, kao što je utvrdila u okviru prvog i četvrtog žalbenog razloga, ta direktiva u skladu s člankom 114. stavkom 3. UFEU‑a temelji na najnovijim znanstvenim spoznajama kako bi se zajamčila navedena zaštita zdravlja. Smatra da se u pobijanom rješenju taj interes pri odvagivanju interesa potpuno zanemaruje.

72

Savezna Republika Njemačka tvrdi da nova direktiva o igračkama kao direktiva za usklađivanje u smislu članka 114. stavka 1. UFEU‑a koja služi uspostavi unutarnjeg tržišta u pogledu sigurnosti igračaka, suprotno argumentaciji Komisije, ne može u prvom redu imati za cilj zaštitu zdravlja djece. Stoga predsjednik Općeg suda u tom pogledu nije počinio pogrešku, zbog čega se peti žalbeni razlog ne može prihvatiti.

73

Treba utvrditi da je Komisija, u okviru postupka privremene zaštite koji je Savezna Republika Njemačka pokrenula pred predsjednikom Općeg suda, nastojala postići odbijanje zahtjeva za privremenu mjeru kako bi omogućila da migracijske granične vrijednosti utvrđene novom direktivom o igračkama vrijede već od 21. srpnja 2013. u čitavoj Uniji jer je odbila izuzeće za koje je ta država podnijela zahtjev u skladu s člankom 114. stavkom 4. UFEU‑a.

74

Među strankama je nesporno da je nova direktiva mjera za usklađivanje u smislu članka 114. stavka 4. UFEU‑a. Osim toga, donesena je na temelju članka 95. UEZ‑a, odredbe koja je ponovljena u članku 114. stavku 1. UFEU‑a. Ta odredba sadržava pravila za ostvarivanje ciljeva iz članka 26. UFEU‑a, tj., u bitnome, ciljeva koji omogućuju uspostavu zajedničkog tržišta. Stoga nova direktiva o igračkama, s obzirom na pravnu osnovu koja je upotrijebljena za njezino donošenje, nužno u prvom redu ima za cilj usklađivanje nacionalnih propisa u području koje se njome uređuje, tj. u području sigurnosti igračaka. Stoga se interes Komisije za neodložnu primjenu te direktive temelji na tom cilju.

75

Naime, treba uputiti na to da je u skladu s člankom 168. stavkom 5. UFEU‑a isključeno bilo kakvo usklađivanje zakona i drugih propisa država članica čiji je cilj štititi i poboljšati zdravlje ljudi. Točno je da, kao što je Sud već odlučio, mjere za usklađivanje donesene na temelju drugih odredbi primarnog prava utječu na zaštitu zdravlja ljudi. U skladu sa stavkom 1. prvim podstavkom te odredbe u utvrđivanju i provedbi svih politika i aktivnosti Unije osigurava se visok stupanj zaštite zdravlja ljudi, a člankom 114. stavkom 3. UFEU‑a propisuje se da će Europski parlament i Vijeće u okviru svojih ovlasti pri uspostavi unutarnjeg tržišta težiti ostvarivanju tog cilja (vidjeti u tom smislu presude od 5. listopada 2000., Njemačka/Parlament i Vijeće, C‑376/98, Zb. 2000., I‑8419., t. 77. i 78. te od 12. prosinca 2006., Njemačka/Parlament i Vijeće, C‑380/03, Zb. 2006., I‑11573., t. 93. do 95.). Međutim, druge odredbe primarnog prava ne smiju se upotrebljavati kao pravna osnova za zaobilaženje izričitog isključenja bilo kakva usklađivanja čiji je cilj štititi i poboljšati zdravlje ljudi u skladu s člankom 168. stavkom 5. UFEU‑a (vidjeti u tom pogledu presudu od 5. listopada 2000., Njemačka/Parlament i Vijeće, t. 79.).

76

Stoga iz sudske prakse Suda proizlazi da za svrhe postupka privremene pravne zaštite, kao što je predmet ove žalbe, treba pretpostaviti da se interes za koji se Komisija zauzima u okviru tog postupka stvarno temelji na cilju usklađivanja nacionalnih pravnih propisa u području sigurnosti igračaka, a ne na cilju zaštite zdravlja djece kao takvog.

77

Iz svega navedenog slijedi da je predsjednik Općeg suda, nakon što je u točkama 82. i 83. pobijanog rješenja odvagao interese, suprotstavivši pritom interes Savezne Republike Njemačke u pogledu zadržavanja nacionalnih odredbi u cilju zaštite zdravlja djece i interes Komisije u pogledu odbijanja zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu u cilju omogućavanja primjene odredbi o usklađivanju koje je zakonodavac Unije donio novom direktivom o igračkama od 21. srpnja 2013. na cijelom zajedničkom tržištu, uključujući Njemačku, u točki 83. s pravom utvrdio da interes Komisije mora ustupiti mjesto interesu te države u pogledu zadržavanja nacionalnih odredbi.

78

Stoga peti žalbeni razlog Komisije treba odbiti.

79

U dijelu u kojem je Komisija na kraju svoje žalbe obavijestila Sud da je migracijske granične vrijednost za barij snizila svojom Uredbom (EU) br. 681/2013 od 17. srpnja 2013. o izmjeni dijela III. Priloga II. Direktivi 2009/48 (SL L 195, str. 16.) dovoljno je utvrditi da ta mjera ne utječe na okvir ovog spora jer je Savezna Republika Njemačka obavijestila Sud da ta mjera prema njezinu mišljenju nije dovoljna. A fortiori, okolnost da se govori o mogućem sniženju vrijednosti za olovo ne može utjecati na predmetni spor.

80

Budući da se nijedan od razloga koje je Komisija navela kako bi potkrijepila svoju žalbu ne može prihvatiti, žalbu u cijelosti treba odbiti.

81

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se u skladu s člankom 184. stavkom 1. Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Savezna Republika Njemačka zatražila da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona u svojem zahtjevu nije uspjela, Komisija je dužna snositi troškove.

Slijedom navedenog potpredsjednik Suda riješio je: