—

za Modelo Continente Hipermercados SA, D. Abrunhosa e Sousa, advogado,

—

za portugalsku vladu, M. Perestrelo de Oliveira, potom L. Inez Fernandes i F. Figueiroa Quelhas, u svojstvu agenata,

—

za njemačku vladu, T. Henze i D. Kuon, u svojstvu agenata,

—

za mađarsku vladu, K. Szíjjártó, u svojstvu agenta,

—

za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, P. Guerra e Andrade i H. Støvlbæk, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. stavka 1. Treće direktive Vijeća 78/855/EEZ od 9. listopada 1978. koja se temelji na članku 54. stavku 3. točki (g) Ugovora, a odnosi se na spajanje javnih društava s ograničenom odgovornošću (SL L 295, str. 36.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/109/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. (SL L 259, str. 14., u daljnjem tekstu: Direktiva 78/855).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Modelo Continente Hipermercados SA (u daljnjem tekstu: MCH) i Autoridade para as Condições de Trabalho – Centro Local do Lis (ACT) (tijelo za nadzor radnih uvjeta – mjesni centar Lis), povodom odluke potonjeg da osudi MCH za prekršaje portugalskog radnog prava koje je počinio Good and Cheap – Comércio Retalhista SA (u daljnjem tekstu: Good and Cheap) prije svojeg spajanja preuzimanjem s MCH‑om.

3

Uvodne izjave 3. i 6. Direktive 78/855 glasile su:

„Zaštita interesa članova i trećih stranaka zahtijeva usklađivanje zakonodavstava država članica koja se odnose na spajanja dioničkih društava te [...] da se odredbe o spajanjima predvide u zakonodavstvima svih država članica;

[...]

Vjerovnike, uključujući imatelje zadužnica i osobe s drugim pravima s obzirom na društva u postupku spajanja, trebalo bi zaštititi tako da spajanje ne utječe nepovoljno na njihove interese.“

4

Na temelju članka 3. stavka 1. te direktive:

„U smislu ove direktive, ‚spajanje osnivanjem novog društva’ znači postupak u kojem jedno ili više društava prestaje postojati bez likvidacije, a sva njihova aktiva i pasiva prenose se na drugo društvo koje ona osnivaju u zamjenu za izdavanje dionica tog novog društva dioničarima društva ili društava koja se spajaju i, ovisno o slučaju, novčanu naknadu koja ne prelazi 10% nominalne vrijednosti tako izdanih dionica ili, ako te dionice nemaju nominalnu vrijednost, njihove knjigovodstvene vrijednosti.“

5

Članak 13. stavci 1. i 2. navedene direktive glasili su:

„1.   Prava država članica moraju osigurati odgovarajući sustav zaštite interesa vjerovnika društava uključenih u postupak spajanja čije tražbine prethode objavi nacrta uvjeta spajanja i nisu dospjele u vrijeme takve objave.

2.   U tu svrhu, prava država članica osiguravaju barem da takvi vjerovnici imaju pravo na odgovarajuće zaštitne mjere ako financijsko stanje društava uključenih u postupak spajanja zahtijeva takvu zaštitu i ako ti vjerovnici već nemaju takve zaštitne mjere.

Države članice utvrđuju uvjete zaštite navedene u stavku 1. i u prvom podstavku ovog stavka. U svakom slučaju, države članice osiguravaju da su vjerovnici ovlašteni za prijavljivanje odgovarajućim upravnim ili pravosudnim tijelima za dobivanje odgovarajućih zaštitnih mjera pod uvjetom da mogu uvjerljivo dokazati da je zbog spajanja poštovanje njihovih prava ugroženo i da društvo nije osiguralo odgovarajuću zaštitu.“

6

Članak 19. stavak 1. te iste direktive glasio je:

1.   „Spajanje ima sljedeće posljedice, ipso jure i istovremeno:

7

Direktiva 78/855 bila je stavljena izvan snage od 1. srpnja 2011. Direktivom 2011/35/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o spajanjima dioničkih društava (SL L 110, str. 1.). Kako proizlazi iz uvodne izjave 1., ta direktiva želi zbog jasnoće i racionalnosti kodificirati Direktivu 78/855 koja je nekoliko puta znatno izmijenjena. Članak 19. stavak 1. Direktive 2011/35 identično preuzima članak 19. stavak 1. Direktive 78/855.

8

Članak 112. Zakonika o trgovačkim društvima (Código das Sociedades Comerciais, u daljnjem tekstu: CSC) predviđa:

„Upis spajanja u sudski registar:

9

ACT je 15. veljače 2011. obavio provjeru evidencije radnih sati koje su odradili radnici Good and Cheapa u prosincu 2010. i siječnju 2011. Utvrdio je povrede odredbi portugalskog radnog prava u pogledu broja sati koje su određeni zaposlenici odradili uzastopno kao i broja sati odmora između razdoblja rada u određenim slučajevima.

10

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da su 22. veljače 2011. MCH i Good and Cheap pri službi nadležnoj za upis u trgovački registar upisali nacrt spajanja koji je bio objavljen na internetskoj stranici za objave Ministarstva pravosuđa.

11

ACT je 7. ožujka 2011. sastavio je dva zapisnika protiv Good and Cheapa povodom navedenih prekršaja. Međutim, dostavio ih je tek 4. travnja 2011.

12

Spajanje preuzimanjem imovine Good and Cheapa od MCH‑a bilo je upisano 31. ožujka 2011., čime je prvo društvo prestalo postojati zato što ga je drugo preuzelo.

13

Odlukom od 24. rujna 2012. ACT je potvrdio dva gore navedena zapisnika i nametnuo MCH‑u novčane kazne za svaki od predmetnih prekršaja.

14

U svojoj žalbi protiv te odluke pred Tribunal do Trabalho de Leiria MCH je iznio pitanje spojivosti članka 112. CSC‑a, kako ga tumači ACT, s člankom 19. Direktive 2011/35. U tom pogledu navedeni sud se pita može li prilikom spajanja preuzimanjem prijenos cjelokupne aktive i pasive preuzetog društva na društvo koje provodi preuzimanje, kako je predviđeno stavkom 1. točkom (a) potonjeg članka, uključivati prijenos na društvo preuzimatelja odgovornosti za plaćanje novčanih kazni nametnutih za prekršaje koje je prije spajanja počinilo društvo koje je predmet preuzimanja.

15

U tim je okolnostima Tribunal do Trabalho de Leiria odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

U svojim pisanim očitovanjima njemačka i austrijska vlada izražavaju sumnje u dopuštenost određenih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Njemačka vlada smatra da se treće i četvrto pitanje odnose na tumačenje nacionalnog prava. Austrijska vlada pak smatra da se drugo pitanje odnosi na situaciju u kojoj je, suprotno činjenicama iz glavnog postupka, novčana kazna već nametnuta prije spajanja te da je ono stoga hipotetskog karaktera. Osim toga, pitanje kaznene odgovornosti izneseno u četvrtom pitanju nije uređeno Direktivom 2011/35 i stoga ne predstavlja vezu s pravom Unije koju zahtijeva članak 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

17

U tom pogledu treba kao prvo utvrditi da, iako iz činjeničnog stanja u glavnom postupku koje je iznio sud koji je uputio zahtjev doista proizlazi da su novčane kazne nametnute odlukom donesenom nakon što je MCH preuzeo Good and Cheap, iz sadržaja drugog pitanja ne proizlazi da se ono ne odnosi na takav slučaj. Stoga se ne može smatrati da je to pitanje hipotetske naravi.

18

Nadalje, svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev očito ne traži tumačenje nacionalnog prava, već Direktive 2011/35, osobito članka 19., u svrhu određivanja je li tumačenje članka 112. CSC‑a koje je, među ostalim, usvojio ACT suprotno pravu Unije.

19

Konačno, kako je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 34. svojeg mišljenja, četvrto pitanje odnosi se na tumačenje načela portugalskog prava i ničim ne upućuje na pravo Unije. Međutim, treba podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi postupak ustanovljen člankom 267. UFEU‑a temelji na jasnoj podjeli funkcija između nacionalnih sudova i Suda, pri čemu je Sud ovlašten samo iznijeti tumačenje ili izjasniti se o valjanosti akata Unije iz tog članka. U tom okviru, nije na Sudu da ocijeni tumačenje odredbi nacionalnog prava ili da odluči o tome je li tumačenje nacionalnog suda pravilno (vidjeti presudu Texdata Software, C‑418/11, EU:C:2013:588, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

20

Slijedi da su pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, osim četvrtog pitanja, dopuštena.

21

Kao prvo treba reći da Direktiva 2011/35, čije je tumačenje predmet prvih triju pitanja, u vrijeme činjenica iz glavnog postupka još nije bila na snazi. U tim okolnostima postavljena pitanja valja ispitati samo u odnosu na odredbe Direktive 78/855.

22

Stoga treba smatrati da svojim prvim trima pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 19. stavak 1. Direktive 78/855 tumačiti na način da „spajanje preuzimanjem“ u smislu njezina članka 3. stavka 1. uzrokuje prijenos obveze plaćanja novčane kazne nametnute konačnom odlukom nakon tog spajanja na društvo preuzimatelja za povrede radnog prava koje je društvo koje je predmet preuzimanja počinilo prije tog spajanja.

23

Sukladno članku 19. stavka 1. točki (a) Direktive 78/855, spajanje preuzimanjem ipso jure uzrokuje prijenos cjelokupne aktive i pasive društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja.

24

Kako bi se dao odgovor na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, valja ispitati treba li prekršajnu odgovornost društva koja se, preciznije, sastoji od obveze plaćanja novčane kazne određene nakon spajanja preuzimanjem tog društva za prekršaje počinjene prije navedenog spajanja smatrati dijelom pasive tog istog društva u smislu navedene odredbe.

25

Među zainteresiranim subjektima navedenima u članku 23. Statuta Suda Europske unije koji su se očitovali o tome nesporno je da novčana kazna određena konačnom odlukom prije spajanja dvaju društava, ali još neplaćena, čini dio pasive društva koje je predmet preuzimanja, u mjeri u kojoj iznos takve novčane kazne treba smatrati dugom tog društva u korist predmetne države članice. Naprotiv, kada se radi o situaciji iz glavnog postupka, u kojoj je novčana kazna određena tek nakon spajanja društava iz glavnog postupka, samo portugalska i mađarska vlada te Europska komisija smatraju da obveza plaćanja takve novčane kazne ulazi u pasivu društva koje je predmet preuzimanja, dok MCH i njemačka vlada podržavaju suprotnu teoriju.

26

U tom pogledu treba istaknuti da pojam „aktive i pasive“, kako je naveden osobito u članku 19. stavku 1. točki (a) Direktive 78/855, nije njome definiran. Osim toga, ta odredba ne upućuje na pravo država članica u odnosu na takvu definiciju.

27

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadrže nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje njihova smisla i dosega trebaju u cijeloj Uniji dobiti autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba izabrati uzimajući u obzir kontekst i cilj predmetne odredbe (vidjeti osobito presude Fish Legal i Shirley, C‑279/12, EU:C:2013:853, t. 42. i Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 14.).

28

Što se tiče konteksta u kojem se koristi pojam „pasiva“ članak 19. stavak 1. Direktive 78/855 propisuje da spajanje preuzimanjem uzrokuje ipso jure i stoga automatski ne samo prijenos cjelokupne aktive i pasive društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja već također na temelju te odredbe, pod točkom (c), prestanak postojanja društva koje je predmet preuzimanja. Slijedi da bi se ta odgovornost ugasila bez prijenosa prekršajne odgovornosti kao elementa pasive društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja.

29

Kao što je to nezavisni odvjetnik iznio u točki 61. svojeg mišljenja, takvo gašenje bilo bi u suprotnosti sa samom prirodom spajanja preuzimanjem kako je definirano u članku 3. stavku 1. Direktive 78/855, u mjeri u kojoj se, sukladno toj odredbi, takvo spajanje sastoji od prijenosa cjelokupne aktive i pasive društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja nakon prestanka postojanja bez likvidacije.

30

Tumačenje pojma pasive koje prethodi potvrđeno je ispitivanjem svrhe Direktive 78/855. U tom pogledu iz njezine treće uvodne izjave proizlazi da koordinacija zakonodavstava država članica što se tiče spajanja dioničkih društava uvođenjem instituta spajanja u njihovo pravo ima osobito za cilj zaštitu interesa članova i trećih tijekom spajanja preuzimanjem.

31

No, pojam trećih širi je od onoga „vjerovnici i imatelji zadužnica i osobe s drugim pravima“ koji se koristi u uvodnoj izjavi 6. navedene direktive, s obzirom na to da su ti vjerovnici i osobe s drugim pravima predmet određenih zaštitnih mjera, predviđenih osobito člancima 13. do 15. Direktive 78/855.

32

Stoga valja smatrati da pod treće, čije interese ta direktiva štiti, potpadaju subjekti koji na datum spajanja još nisu kvalificirani kao vjerovnici ili osobe s drugim pravima, ali koji se mogu tako okvalificirati nakon tog spajanja zbog situacija nastalih prije spajanja kao što je to počinjenje prekršaja radnog prava koje je utvrđeno odlukom tek nakon navedenog spajanja. U nedostatku prijenosa prekršajne odgovornosti društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja koja se sastoji od plaćanja novčane kazne za takve prekršaje, interes države članice čija su nadležna tijela nametnula tu novčanu kaznu nije zaštićen.

33

U tom kontekstu valja primijetiti, kao što su to iznijele portugalska i mađarska vlada te Komisija, da bi, ako bi prijenos takve odgovornosti bio isključen, spajanje predstavljalo sredstvo kojim bi društvo izbjeglo posljedice prekršaja koje je počinilo na štetu predmetne države članice ili mogućih drugih zainteresiranih.

34

Taj zaključak nije opovrgnut argumentom MCH‑a prema kojem bi prijenos prekršajne odgovornosti društva koje je predmet preuzimanja putem spajanja bio suprotan interesima vjerovnika i dioničara društva preuzimatelja, s obzirom da ti posljednji ne bi mogli procijeniti gospodarske i imovinske posljedice tog spajanja. Naime, s jedne strane, navedeni vjerovnici moraju, na temelju članka 13. stavka 2. Direktive 78/855, imati pravo steći odgovarajuću zaštitu kada financijsko stanje društava uključenih u postupak spajanja zahtijeva takvu zaštitu, prema potrebi pokrećući postupak pred nadležnim upravnim ili sudskim tijelom kako bi dobili takvu zaštitu. S druge strane, kao što je to nezavisni odvjetnik iznio u točki 61. svojeg mišljenja, dioničari društva preuzimatelja mogu biti zaštićeni, među ostalim, umetanjem klauzule izjava i jamstava u dogovor o spajanju. Osim toga, ništa ne sprečava društvo preuzimatelja da prije spajanja provede detaljnu reviziju ekonomskog i pravnog stanja društva koje je predmet preuzimanja kako bi, uz dokumente i podatke dostupne na temelju zakonodavnih odredbi, dobilo potpuniji uvid u obveze tog društva.

35

Stoga na prvo do trećeg postavljenog pitanja valja odgovoriti da članak 19. stavak 1. Direktive 78/855 treba tumačiti na način da „spajanje preuzimanjem“, u smislu članka 3. stavka 1. navedene direktive, uzrokuje prijenos na društvo preuzimatelja obveze plaćanja novčane kazne nametnute konačnom odlukom nakon tog spajanja za povrede radnog prava koje je društvo koje je predmet preuzimanja počinilo prije tog spajanja.

36

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 19. stavak 1. Treće direktive Vijeća 78/855/EEZ od 9. listopada 1978. koja se temelji na članku 54. stavku 3. točki (g) Ugovora, a odnosi se na spajanje javnih društava s ograničenom odgovornošću (SL L 295, str. 36.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/109/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009., treba tumačiti na način da „spajanje preuzimanjem“, u smislu članka 3. stavka 1. navedene direktive, uzrokuje prijenos na društvo preuzimatelja obveze plaćanja novčane kazne nametnute konačnom odlukom nakon tog spajanja za povrede radnog prava koje je društvo koje je predmet preuzimanja počinilo prije tog spajanja.