—

za Agrima KG D. Gritsch Herbert & Gritsch Michael & Co., Agricola Lusia srl, Romagnoli Fratelli SpA, Agrimediterranea srl i Parini Francesco, M. Moretto, avvocato,

—

za Duoccio srl, M. Camilli, avvocato,

—

za Novafruit srl i Evergreen Fruit Promotion srl, W. Viscardini i G. Doná, avvocati,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Albenzija, avvocato dello Stato,

—

za španjolsku vladu, A. Rubio González, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, P. Rossi i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 4. Uredbe Komisije (EZ) br. 341/2007, od 29. ožujka 2007., o otvaranju i predviđanju upravljanja carinskim kvotama te uvođenju sustava uvoznih dozvola i potvrda o podrijetlu za češnjak i druge poljoprivredne proizvode uvezene iz trećih zemalja (SL L 90, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 25., str. 197.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Società Italiana Commercio e Servizi srl (SICES), u likvidaciji, Agrima KG D. Gritsch Herbert & Gritsch Michael & Co., Agricola Lusia srl, Romagnoli Fratelli SpA, Agrimediterranea srl, Parini Francesco, Duoccio srl (u daljnjem tekstu: Duoccio), Centro di Assistenza Doganale Triveneto Service srl, Novafruit srl te Evergreen Fruit Promotion srl i Agenzia Dogane Ufficio delle Dogane di Venezia (carinska agencija za Veneciju, u daljnjem tekstu: Agenzia Dogane) glede obavijesti o ispravku i naplati koje im je potonja dostavila u pogledu uvoza češnjaka kineskog podrijetla obuhvaćenog oznakom KN 0703 20 00 koji je potpadao pod povlaštenu carinsku pristojbu.

3

U uvodnim izjavama 1., 7. do 10. i 13. do 15. Uredbe br. 341/2007 navodi se:

[...]

[...]

4

Članak 1. te uredbe, pod naslovom „Otvaranje carinskih kvota i primjenjivih carina“, određuje:

„1.   [...] se otvaraju carinske kvote za uvoze u Zajednicu svježeg ili rashlađenog češnjaka obuhvaćenog oznakom NC 0703 20 00 [...], pod uvjetima navedenim u ovoj Uredbi. Obujam svake carinske kvote, razdoblje uvozne carinske kvote i podrazdoblja na koja se primjenjuje te redni brojevi navedeni su u Prilogu I. ovoj Uredbi.

2.   Carina ad valorem koja se primjenjuje na češnjak uvezen u okviru kvota iz stavka 1. iznosi 9,6%.“

5

Članak 4. te uredbe, pod naslovom „Kategorije uvoznika“, u stavcima 2. i 3. propisuje: „2. „Tradicionalni uvoznici“ znači uvoznici koji mogu dokazati da su:

[...]

3.   „Novi uvoznici“ znači uvoznici osim onih iz stavka 2. koji su u Zajednicu uvezli 50 tona voća i povrća [...] u svakom od dvaju završenih razdoblja uvoznih carinskih kvota ili u svakoj od dvije prethodne kalendarske godine.“

6

Članak 5. iste uredbe, pod naslovom „Predočenje uvoznih dozvola“, u stavku 2. određuje:

„Uvozne dozvole za češnjak stavljene u slobodni promet u okviru kvota iz Priloga I. u daljnjem se tekstu navode kao „dozvole ‚A’”.

Ostale uvozne dozvole u daljnjem se tekstu navode kao „dozvole ‚B’”.“

7

Članak 6. Uredbe br. 341/2007, pod naslovom „Opće odredbe vezane uz dozvole ‚A’ i zahtjeve za izdavanje dozvole ‚A’“, u stavcima 2. i 4. određuje:

„2.   Sredstvo osiguranja [...] iznosi 50 [eura] po toni.

[...]

4.   [...] prava koja proizlaze iz dozvola ‚A’ nisu prenosiva.“

8

Članak 8. iste uredbe, pod naslovom „Referentna količina tradicionalnih uvoznika“, glasi kako slijedi:

„Za potrebe ovog poglavlja „referentna količina“ znači količina češnjaka koju uveze tradicionalni uvoznik u smislu članka 4. kako slijedi:

[...]“

9

Članak 9. Uredbe br. 341/2007, pod naslovom „Ograničenja koja se primjenjuju na zahtjeve za izdavanje dozvola ‚A’“, u stavku 1. određuje:

„Ukupna količina koju pokrivaju zahtjevi za izdavanje dozvola ‚A’ koje podnese tradicionalni uvoznik u bilo kojem razdoblju uvozne carinske kvote ne smije prelaziti referentnu količinu tog uvoznika. Nadležna tijela odbijaju zahtjeve koji ne poštuju to pravilo.“

10

Uredba Komisije (EZ) br. 1291/2000 od 9. lipnja 2000. o utvrđivanju zajedničkih detaljnih pravila za primjenu sustava uvoznih i izvoznih dozvola i potvrda o određivanju predujma za poljoprivredne proizvode (SL L 152, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1423/2007 od 4. prosinca 2007. (SL L 317, str. 36., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1291/2000), primjenjuje se na carinske kvote otvorene Uredbom br. 341/2007 na temelju njezinog članka 2.

11

Prema uvodnoj izjavi 21. Uredbe br. 1291/2000, sredstvo osiguranja koje je dao uvoznik zadržava se u cijelosti ili djelomično ako tijekom razdoblja važenja uvozne dozvole uvoz ili izvoz nije obavljen ili je obavljen samo djelomično.

12

Članak 35. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 1291/2000 propisuje:

„[...] ako obveza uvoza [...] nije ispunjena, sredstvo osiguranja zadržava se u iznosu jednakom razlici između:

[...]

Međutim, ako uvezena količina [...] iznosi manje od 5% količine navedene u dozvoli, sredstvo osiguranja zadržava se u cijelosti.

[...]“ [neslužbeni prijevod]

13

Članak 4. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.) propisuje:

„1.   Svaka nepravilnost u pravilu ima za posljedicu oduzimanje nepravilno stečene koristi:

2.   Primjena mjera iz stavka 1. ograničava se na oduzimanje stečenih pogodnosti te, kada je tako propisano, kamata koj[e] se mo[gu] odrediti na paušalnoj osnovi.

3.   Radnje za koje je određeno da imaju svrhu stjecanja pogodnosti suprotno ciljevima prava Zajednice, u slučaju umjetnog stvaranja traženih uvjeta za stjecanje te pogodnosti imaju za posljedicu, ovisno o slučaju, nemogućnost dobivanja pogodnosti ili njezino oduzimanje.

4.   Mjere propisane ovim člankom se ne smatraju kaznama.“

14

Glavni postupak odnosi se na radnje uvoza češnjaka kineskog podrijetla u Europsku uniju koje su potkraj 2007. i početkom 2008. izvršili SICES, Agrima KG D. Gritsch Herbert & Gritsch Michael & Co., Agricola Lusia srl, Romagnoli Fratelli SpA, Agrimediterranea srl, Parini Francesco, Novafruit srl i Evergreen Fruit Promotion srl. Ti uvoznici, koji su imali status novih uvoznika u smislu članka 4. stavka 3. Uredbe br. 341/2007, bili su nositelji dozvola „A“ izdanih u skladu s tom uredbom. Na temelju toga predmetni uvozi bili su oslobođeni od posebne carinske pristojbe od 1200 eura po neto toni.

15

Nakon a posteriori nadzora carinskih deklaracija u pogledu gore navedenog uvoza češnjaka, Agenzia Dogane na kraju 2010. donijela je obavijesti o ispravku i naplati. Te su se obavijesti temeljile na opozivu oslobođenja od posebne carinske pristojbe od 1200 eura po neto toni, u skladu s člankom 4. Uredbe br. 2988/95, uz obrazloženje da se navedenim radnjama zaobilazila ta posebna pristojba.

16

Agenzia Dogane osobito je dovela u pitanje sljedeći mehanizam koji je smatrala prijevarnim:

17

Duoccio je bio aktivan i na tržištu uvoza češnjaka, kao tradicionalni uvoznik u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 341/2007, i na tržištu distribucije češnjaka u Uniji, kao trgovac na veliko. U vrijeme činjeničnog stanja u glavnom postupku Duoccio je morao zadovoljiti potražnju potrošača Unije, ali je iscrpio svoje dozvole „A“ zbog čega više nije mogao uvoziti češnjak po povlaštenoj carinskoj stopi. Osim toga, posebna carina bila je određena na takvoj razini da uvoz češnjaka izvan carinskih kvota nije bio isplativ.

18

Prema Agenziji Dogane, dvije sukcesivne prodaje češnjaka Duoccija i Tica uvoznicima u pitanju u glavnom postupku, a zatim prodaja uvoznika Duocciju za cilj su imali zaobilaženje zabrane prijenosa prava koja proizlaze iz dozvola „A“ iz članka 6. stavka 4. Uredbe br. 341/2007. Zaobilaženje je rezultiralo time da je Duoccio dogovorio kupnju češnjaka u slobodnom prometu čak prije njegova uvoza. To se društvo stoga trebalo smatrati stvarnim uvoznikom koji je koristio povlaštenu carinsku stopu a da na to nije imao pravo.

19

Žalitelji iz glavnog postupka podnijeli su tužbu protiv tih obavijesti o ispravku i naplati pred Commissione tributaria provinciale di Venezia. Nakon spajanja predmeta, taj je sud odbio tužbe. Naveo je da je, iako su različite radnje prodaje bile valjane, stvarni uvoznik bio Duoccio, a ne uvoznici u pitanju u glavnom postupku, nositelji dozvola „A“. Prema tom sudu, postoje ozbiljni, precizni i usklađeni elementi koji omogućuju zaključak o fiktivnosti pravnih instrumenata korištenih samo radi omogućavanja uvoza češnjaka po povlaštenoj carinskoj stopi i o zaobilaženju zabrane prijenosa prava koja proizlaze iz dozvola „A“. Prema Commissione tributaria provinciale di Venezia, činjenice predmetnog slučaja predstavljale su zloporabu prava.

20

Odlučujući povodom žalbe koju su protiv presude Commissione tributaria provinciale di Venezia podnijeli žalitelji u glavnom postupku, Commissione tributaria regionale di Venezia‑Mestre odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 6. Uredbe br. 341/2007 [...] tumačiti u smislu da postoji nezakonit prijenos uvoznih dozvola po povlaštenoj carinskoj stopi za češnjak kineskog podrijetla u okviru kvote GATT‑a kada nositelj tih dozvola, nakon plaćanja carina, predmetni češnjak stavlja na tržište prenošenjem drugom subjektu, nositelju uvoznih dozvola, od kojeg je predmetni češnjak kupio prije uvoza?“

21

Odlukom od 28. svibnja 2013. sud koji je uputio zahtjev odlučio je dopuniti odluku kojom se upućuje prethodno pitanje od 12. veljače 2013. Naveo je da se prethodnim pitanjem Sudu postavlja pitanje je li dovoljno, kako bi korištenje carinskih dozvola po povlaštenoj carini bilo zakonito, da nositelj carinskih dozvola predmetni češnjak stavlja u slobodan promet bez obzira na sve prethodne ili naknadne trgovačke aktivnosti.

22

Valja podsjetiti da je, u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sucu pred kojim se vodi postupak i koji sam snosi odgovornost za sudsku odluku koju mora donijeti da, ovisno o pojedinostima predmeta, ocijeni je li prethodna odluka nužna za donošenje presude kao i koliko su pitanja koja postavlja Sudu relevantna (vidjeti osobito presudu od 15. rujna 2011., DP grup, C-138/10, Zb., str. I-8369., t. 28.).

23

Međutim, u okviru tog postupka, zadatak je Suda dati nacionalnom sucu koristan odgovor na temelju kojega će moći riješiti predmet u kojem vodi postupak. U tom smislu Sud može, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Naime, misija je Suda tumačiti sve odredbe prava Unije nacionalnim sudovima kada je to potrebno radi rješavanja predmeta u kojima vode postupke, čak i ako te odredbe nisu izričito naveli u pitanjima koja su uputili Sudu (vidjeti osobito gore navedenu presudu DP grup, t. 29.).

24

U tom pogledu, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da u glavnom postupku nije postojalo nikakvo prenošenje dozvola „A“ ili prava koja proizlaze iz tih dozvola. Samo je roba prenesena, najprije od subjekta uvozniku, zatim, nakon uvoza u Uniju, od tog uvoznika istom subjektu.

25

S obzirom na to da članak 6. stavak 4. Uredbe br. 341/2007 propisuje samo zabranu prijenosa prava koja proizlaze iz dozvola „A“, čini se da navedena odredba ne uređuje situaciju u kojoj nositelj uvoznih dozvola sa smanjenom stopom kupuje robu prije njezina uvoza od određenog subjekta, a zatim mu istu prodaje nakon što je uveze u Uniju.

26

Osim toga, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su, ako ih se uzme zasebno, radnje kupnje, uvoza i preprodaje pravno valjane. Osobito što se tiče uvoza, ispunjeni su svi formalni uvjeti za odobravanje povlaštene carinske stope, budući da su uvoznici u pitanju u glavnom postupku obavili carinjenje predmetne robe posredstvom dozvola „A“ koje su dobili na zakonit način.

27

Ipak, iz očitovanja koja su podnesena Sudu proizlazi da je cilj kupca u Uniji, koji je ujedno tradicionalni uvoznik u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 341/2007, bio da mu se putem tih radnji omogući nabava češnjaka uvezenog u okviru carinske kvote predviđene tom uredbom. Prema sudu koji je uputio zahtjev, ta bi se okolnost mogla prihvatiti kako bi se utvrdilo postojanje zloporabe prava.

28

Stoga prethodno pitanje treba razmatrati tako da se odnosi na pitanje treba li članak 6. stavak 4. Uredbe br. 341/2007, iako kao takav ne uređuje radnje kojima uvoznik, nositelj uvoznih dozvola sa smanjenom stopom, kupuje robu prije uvoza od određenog subjekta, koji je tradicionalni uvoznik u smislu članka 4. stavka 2. te uredbe, ali je iscrpio svoje dozvole sa smanjenom stopom, a zatim mu istu robu prodaje nakon što je uveze u Uniju, u smislu da su mu protivne te radnje zbog toga što predstavljaju zloporabu prava.

29

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojedinci se ne mogu s namjerom prijevare ili zloporabe pozivati na pravna pravila Unije (vidjeti osobito presude od 12. svibnja 1998., Kefalas i dr., C-367/96, Zb., str. I-2843., t. 20.; od 23. ožujka 2000., Diamantis, C-373/97, Zb., str. I-1705., t. 33. kao i od 21. veljače 2006., Halifax i dr., C-255/02, Zb., str. I-1609., t. 68.).

30

Primjena propisa Unije ne može se proširiti do te mjere da bi se njima pokrilo zloporabe gospodarskih subjekata, to jest radnje koje su oni izvršili ne u okviru redovnog trgovinskog poslovanja, već u isključivom cilju da se zloporabom izvuče korist iz prava Unije (vidjeti osobito gore navedenu presudu Halifax i dr., t. 69.).

31

Utvrđenje postojanja zloporabe zahtijeva spoj objektivnog i subjektivnog elementa.

32

U pogledu objektivnog elementa, iz skupa objektivnih okolnosti mora proizlaziti da se, bez obzira na formalno poštovanje pretpostavki predviđenih propisom Unije, ne postiže cilj tog propisa (vidjeti osobito presude od 14. prosinca 2000., Emsland‑Stärke, C-110/99, Zb., str. I-11569., t. 52. i od 21. srpnja 2005., Eichsfelder Schlachtbetrieb, C-515/03, Zb., str. I-7355., t. 39.).

33

Takvo utvrđenje zahtijeva ujedno i subjektivni element u smislu da iz skupa objektivnih elemenata mora proizlaziti da je glavni cilj predmetnih radnji dobivanje neopravdane koristi. Zabrana zloporabe nije relevantna ako predmetne radnje mogu imati drugo opravdanje osim samog dobivanja koristi (gore navedena presuda Halifax i dr., t. 75.). Postojanje takvog elementa koji se veže uz namjeru subjekata osobito se može utvrditi dokazom isključivo umjetnog karaktera tih radnji (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Emsland‑Stärke, t. 53. i presudu od 21. veljače 2008., Part Service, C-425/06, Zb., str. I-897., t. 62.).

34

Iako Sud, kad odlučuje o prethodnom pitanju, može, ako je potrebno, dati nacionalnom sudu pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovom tumačenju (gore navedena presuda Halifax i dr., t. 77.), ipak je na nacionalnom sudu da provjeri jesu li elementi koji predstavljaju zloporabu prisutni u postupku koji se pred njim vodi (vidjeti osobito gore navedenu presudu Eichsfelder Schlachtbetrieb, t. 40. i presudu od 11. siječnja 2007., Vonk Dairy Products, C-279/05, Zb., str. I-239., t. 34.). U tom kontekstu valja navesti da provjera postojanja zloporabe zahtijeva od suda koji je uputio zahtjev da uzme u obzir sve činjenice i okolnosti slučaja, uključujući trgovačke aktivnosti prije i poslije predmetnog uvoza.

35

U tom pogledu, kao prvo, što se tiče cilja Uredbe br. 341/2007, iz uvodnih izjava 13. i 14. te uredbe, ako ih se čita zajedno s uvodnim izjavama 9. i 10. iste uredbe, proizlazi da je u upravljanju carinskim kvotama potrebna zaštita natjecanja između pravih uvoznika tako da nijedan pojedinačni uvoznik ne može kontrolirati tržište.

36

U okviru radnji poput onih u pitanju u glavnom postupku gore navedeni cilj nije postignut. Doista, kao što to proizlazi iz očitovanja podnesenih Sudu, tim radnjama kupac u Uniji koji je ujedno tradicionalni uvoznik ne stječe pravo da se njegova referentna količina, kako je određena u članku 8. Uredbe br. 341/2007, računa na temelju osnovice koja obuhvaća količinu robe što ju je kupio od uvoznika nakon njezinog carinjenja. Te mu radnje, dakle, ne omogućavaju da poveća količinu robe za koju ima pravo podnijeti zahtjev za izdavanje dozvole „A“ na temelju članka 9. te uredbe. No, ostaje činjenica da te radnje mogu omogućiti kupcu u Uniji koji je ujedno tradicionalni uvoznik, ali je iscrpio svoje dozvole „A“, zbog čega više ne može uvoziti češnjak po povlaštenoj carini, nabavu uvezenog češnjaka po povlaštenoj carinskoj stopi i širenje njegovog utjecaja na tržištu povrh dijela carinskih kvota koje su mu već dodijeljene.

37

Kao drugo, u pogledu subjektivnog elementa iz točke 33. ove presude valja istaknuti da, u okolnostima poput onih u pitanju u glavnom postupku, kako bi se moglo smatrati da je glavni cilj predmetnih radnji dati kupcu u Uniji neopravdanu korist, potrebno je da su uvoznici imali namjeru dati korist tom kupcu i da te radnje nemaju nikakvo gospodarsko i trgovačko opravdanje za uvoznika, a što je na sucu koji je uputio zahtjev da provjeri. Utvrđenje da te radnje nisu bez gospodarskog i trgovačkog opravdanja taj sudac može, primjerice, temeljiti na okolnosti da je prodajna cijena robe bila određena na razini koja je uvoznicima omogućila da izvuku znatnu dobit od predmetnih prodaja. Isto tako, može uzeti u obzir činjenicu da iz članka 35. Uredbe br. 1291/2000, ako se čita zajedno s člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 341/2007, proizlazi da uvoznici imaju obvezu koristiti dozvole „A“ koje su im izdane pod prijetnjom sankcije i zato imaju stvarni interes za obavljanje uvoza, uključujući u okviru radnji poput onih u pitanju u glavnom postupku.

38

U tom kontekstu, čak i ako su te radnje motivirane željom kupca za korištenjem povlaštene carinske stope i čak i ako su uvoznici toga bili svjesni, ne može se a priori smatrati da su one za potonje bez gospodarskog i trgovačkog opravdanja.

39

Međutim, ne može se isključiti da su radnje poput onih u pitanju u glavnom postupku u određenim okolnostima dogovorene umjetno u isključivom cilju korištenja povlaštene carinske stope. Tako je među elementima pomoću kojih se može utvrditi umjetan karakter tih radnji, kao što je to Europska komisija navela u svojim očitovanjima, okolnost da uvoznik nositelj dozvola „A“ nije preuzeo nikakav poslovni rizik, s obzirom na to da ga je zapravo pokrivao njegov kupac koji je ujedno tradicionalni uvoznik. Takav umjetan karakter također može proizlaziti iz okolnosti da je visina dobiti uvoznika beznačajna ili da su cijene prodaje češnjaka uvoznika kupcu u Uniji niže od tržišne cijene.

40

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 6. stavak 4. Uredbe br. 341/2007 treba tumačiti u smislu da mu u načelu nisu protivne radnje kojima uvoznik, nositelj uvoznih dozvola sa smanjenom stopom, kupuje robu izvan Unije od subjekta koji je ujedno tradicionalni uvoznik u smislu članka 4. stavka 2. te uredbe, ali je iscrpio svoje uvozne dozvole po smanjenoj stopi, a zatim mu istu robu prodaje nakon što je uveze u Uniju. Međutim, te radnje predstavljaju zloporabu prava ako su dogovorene u isključivom cilju korištenja povlaštene carinske stope. Provjera postojanja zloporabe zahtijeva od suda koji je uputio zahtjev da uzme u obzir sve činjenice i okolnosti slučaja, uključujući trgovačke aktivnosti prije i poslije predmetnog uvoza.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 4. Uredbe Komisije (EZ) br. 341/2007 od 29. ožujka 2007. o otvaranju i predviđanju upravljanja carinskim kvotama te uvođenju sustava uvoznih dozvola i potvrda o podrijetlu za češnjak i druge poljoprivredne proizvode uvezene iz trećih zemalja treba tumačiti u smislu da mu u načelu nisu protivne radnje kojima uvoznik, nositelj uvoznih dozvola sa smanjenom stopom, kupuje robu izvan Unije od subjekta koji je ujedno tradicionalni uvoznik u smislu članka 4. stavka 2. te uredbe, ali je iscrpio svoje uvozne dozvole po smanjenoj stopi, a zatim mu istu robu prodaje nakon što je uveze u Uniju. Međutim, te radnje predstavljaju zloporabu prava ako su dogovorene u isključivom cilju korištenja povlaštene carinske stope. Provjera postojanja zloporabe zahtijeva od suda koji je uputio zahtjev da uzme u obzir sve činjenice i okolnosti slučaja, uključujući trgovačke aktivnosti prije i poslije predmetnog uvoza.