—

za T. H. Bouman, W. van Ophuizen, advocaat,

—

za belgijsku vladu, M. Jacobs i L. Van den Broeck, u svojstvu agenata, uz asistenciju T. Jansen, advocaat,

—

za Europsku komisiju, M. van Beek i V. Kreuschitz, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997, L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1992/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. (SL L 392, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 260.), (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između T. H. Bouman i Rijksdienst voor Pensioenen (državni zavod za mirovinsko osiguranje, u daljnjem tekstu: Rijksdienst), u vezi s revizijom iz 2009. odluke potonjeg od 10. srpnja 1969. o dodjeli T. H. Bouman mirovine za nadživjele i ostvarivanju povrata pogrešno uplaćenih davanja.

3

Člankom 15. Uredbe br. 1408/71, naslovljenim „Pravila o dobrovoljnom osiguranju ili izbornom produženom osiguranju“, određuje se:

„1.   Odredbe članaka 13. i 14.d ne primjenjuju se na dobrovoljno osiguranje ili na izborno produženo osiguranje, osim ako, s obzirom na jednu od grana iz članka 4., u nekoj državi članici postoji samo sustav dobrovoljnog osiguranja.

2.   Ako primjena zakonodavstava dviju ili više država članica ima za posljedicu preklapanje osiguranja:

3.   Međutim, u slučaju invalidnosti, starosti i smrti (mirovine), određena osoba može ući u sustav dobrovoljnog ili izbornog produženog osiguranja države članice čak i kada se na nju obvezno primjenjuje zakonodavstvo druge države članice, ako je takvo preklapanje eksplicitno ili implicitno dopušteno u prvoj državi članici.“

4

Člankom 46.a Uredbe br. 1408/71, naslovljenim „Opće odredbe koje se odnose na smanjenje, obustavu ili ukidanje davanja u odnosu na invalidnost, starost ili za nadživjele osobe prema zakonodavstvu država članica“, predviđa se:

„1.   Za potrebe ovog poglavlja, preklapanje istovrsnih davanja ima sljedeće značenje: sva preklapanja davanja u odnosu na invalidnost, starost ili nadživjele osobe određena ili pružena na temelju razdoblja osiguranja i/ili boravišta navršena od strane jedne te iste osobe.

2.   Za potrebe ovog poglavlja, preklapanje davanja različitih vrsta znači sva preklapanja davanja koja se ne mogu smatrati istima u smislu stavka 1.

3.   Sljedeća pravila primjenjuju se za primjenu odredbi o smanjenju, obustavi ili ukidanju određenih zakonodavstvom države članice u slučaju preklapanja davanja u odnosu na invalidnost, starost ili nadživjele osobe s istovrsnim ili raznovrsnim davanjima ili s drugim primanjima:

5

Člankom 47. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71 (SL L 74, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 8., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1248/92 od 30. travnja 1992. (SL L 136, str. 7.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 574/72), određuje se:

„Izračun iznosa dugovanih za razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja

Tijelo svake države članice prema zakonodavstvu primjenjivom u toj državi izračunava iznos koji valja platiti za razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja koje na temelju članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe ne podliježe odredbama druge države članice koje se odnose na smanjenje, obustavu ili ukidanje.“ [neslužbeni prijevod]

6

Člankom 52. stavkom 1. prvim podstavkom Kraljevske uredbe od 21. prosinca 1967. o općem sustavu osobnih mirovina i mirovina za nadživjele zaposlenih osoba (Koninklijk besluit van 21 december 1967 tot vaststelling van het algemeen reglement betreffende het rust- en overlevingspensioen voor werknemers, Belgisch Staatsblad, 16. siječnja 1968., str. 441.), predviđa se:

„Kada nadživjeli bračni drug na temelju mirovinskog sustava za zaposlene osobe ima pravo, s jedne strane, na mirovinu za nadživjele i, s druge strane, na jednu ili više starosnih mirovina ili neku drugu pogodnost vodeći na temelju mirovinskog sustava za zaposlene osobe ili jednog ili više drugih mirovinskih sustava računa o tome da se mirovina za nadživjele ne može preklapati sa spomenutim mirovinama osim do svote koja je po iznosu jednaka 110% mirovine za nadživjele koja bi se nadživjelom bračnom drugu isplatila za njegov puni radni vijek.“

7

Zakonom o općem sustavu starosnih mirovina (Algemene Ouderdomswet, Stb. 1956, br. 281., u daljnjem tekstu: AOW) predviđa se obvezno osiguranje osobito za sve nizozemske državljane koji borave na području Kraljevine Nizozemske i koji još nisu navršili 65 godina. U tom pogledu treba uplatiti socijalni doprinos koje nije vezan za prihod. Međutim, u ograničenom broju slučajeva postoje iznimke od tog osnovnog pravila u kojima osiguranik može zatražiti izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u obvezno osiguranje.

8

Stoga se člankom 22. Kraljevske uredbe od 24. prosinca 1998. o smanjenju i proširenju kruga osiguranika socijalnih osiguranja (Besluit beperking en uitbreiding kring verzekerden volksverzekeringen, Stb. 1998, br. 746, u daljnjem tekstu: nizozemska uredba) određuje:

„Osoba s boravištem u Nizozemskoj, pod uvjetom da u Nizozemskoj ne radi, koja ima pravo na davanje na temelju zakonskog ili nezakonskog inozemnog sustava socijalne sigurnosti ili na temelju sustava nekog međunarodnog tijela obvezna je, na zahtjev Državnog zavoda za socijalno osiguranje, prijaviti se u osiguranje prema Zakonu o općem sustavu starosnih mirovina [Algemene Ouderdomswet], Zakonu o općem osiguranju nadživjelih [Algemene nabestaandenwet] i Općem zakonu o obiteljskim naknadama [Algemene kinderbijslagwet], tako dugo dok:

9

T. H. Bouman, rođena 2. lipnja 1942., nizozemska je građanka koja je boravila u Nizozemskoj do 23. lipnja 1957. i koja je poslije tog datuma do 3. veljače 1974. boravila u Belgiji.

10

Budući da je bila udana za belgijskog državljanina koji je preminuo 3. kolovoza 1968., od 1. rujna 1969. prima belgijsku mirovinu za nadživjele koja joj je dodijeljena na temelju odluke Rijksdiensta od 10. srpnja 1969.

11

T. H. Bouman odonda nikada nije na temelju nikakve profesionalne aktivnosti primala vlastite prihode.

12

Nakon njezina povratka u Nizozemsku, T. H. Bouman plaćala je doprinose kako bi ostvarila pravo na nizozemsku starosnu mirovinu na temelju AOW‑a (u daljnjem tekstu: mirovina na temelju AOW‑a).

13

T. H. Bouman za posljednje četiri godine koje su prethodile njezinoj dobi za umirovljenje, to jest od 1. kolovoza 2003., na osnovi članka 22. nizozemske uredbe zatražila je i ostvarila pravo na izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u osiguranje na temelju AOW‑a. Ona je stoga prestala uplaćivati doprinose u nizozemski sustav socijalne sigurnosti, zbog čega ispunjenje uvjeta za stjecanje njezine mirovine na temelju AOW‑a nije bilo dovršeno.

14

Ona od 1. lipnja 2007., kada je dosegnula dob za umirovljenje, prima nepunu mirovinu na temelju AOW‑a.

15

Rijksdienst je odlukom od 4. veljače 2009. obavijestio T. H. Bouman o svojoj odluci da njezinu belgijsku mirovinu za nadživjele od 1. lipnja 2007. umanji za spomenutu mirovinu na temelju AOW‑a i da pokrene postupak radi povrata neopravdano isplaćenih iznosa mirovine do svote u iznosu od 2271,81 eura.

16

T. H. Bouman 4. svibnja 2009. protiv te odluke podnijela je tužbu Arbeidsrechtbanku te Antwerpen (radni sud u Antwerpenu).

17

Sociale Verzekeringsbank (Državni zavod za socijalno osiguranje, u daljnjem tekstu: SVB) trebao je kao nadležno tijelo odlučiti prima li T. H. Bouman to davanje na temelju dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja.

18

SVB je dopisima od 31. srpnja 2009. i 15. lipnja 2010. naveo da je osiguranje na temelju AOW‑a u biti obvezno osiguranje i da je samo u dvama slučajevima riječ o dobrovoljnom ili produženom izbornom osiguranju. Prvi je slučaj kada se zahtijeva da se u roku od godine dana od stupanja na snagu prvog obveznog osiguranja urede razdoblja u prošlosti u kojima nije postojalo osiguranje, a drugi je slučaj kada se u godini nakon isteka obveznog osiguranja zahtijeva izborno produženje osiguranja. U obama slučajevima nužno je podnijeti zahtjev SVB‑u, a SVB smatra da nema sumnje da T. H. Bouman nikada nije iskoristila tu mogućnost dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja.

19

SVB je u vezi s time zaključio da mirovina T. H. Bouman na temelju AOW‑a ne proizlazi ni iz kakvog razdoblja dobrovoljnog osiguranja, već da se u potpunosti sastoji od razdoblja obveznog osiguranja.

20

Budući da je tako Arbeidsrechtbank te Antwerpen odlukom od 6. svibnja 2010. meritorno odbio tužbu, T. H. Bouman na tu je presudu podnijela žalbu Arbeidshofu te Antwerpen (radni sud u Antwerpenu).

21

Taj je sud, oslanjajući se na presudu Knoch (C‑102/91, EU:C:1992:303, t. 53.), mišljenja da je na njemu da provjeri tvrdnju SVB‑a. Imajući sumnje u vezi s time je li stajalište SVB‑a u skladu s člankom 46.a stavkom 3. točkom (c) Uredbe br. 1408/71, taj se sud smatra nadležnim o tom pitanju odlučiti u okviru glavnog postupka.

22

U tim je okolnostima Arbeidshof te Antwerpen odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li se dio davanja [na temelju AOW‑a] koji se isplaćuje osobi s boravištem u Nizozemskoj na temelju razdoblja osiguranja tijekom kojeg se ta osoba s boravištem u Nizozemskoj jednostavnim zahtjevom može zatražiti izuzeće iz nizozemskog sustava osiguranja i na taj se način osloboditi obveze uplate doprinosa temeljem toga, i koja je takvo izuzeće doista zatražila za određeno razdoblje, pripisati davanju koje se isplaćuje na temelju produženog izbornog osiguranja u smislu članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71, zbog čega ga nije moguće uzeti u obzir prilikom primjene pravila o zabrani preklapanja iz članka 52. stavka 1. prvog podstavka Kraljevske uredbe od 21. prosinca 1967. o općem sustavu osobnih i mirovina za nadživjele zaposlenih osoba?“

23

Tumačenje prava Unije u ovom slučaju zahtijeva sud države članice koji ima sumnje o tome je li u skladu s pravom Unije stajalište izraženo u potvrdi SVB‑a prema kojoj mirovina koju T. H. Bouman prima na temelju AOW‑a ne proizlazi ni iz kakvog razdoblja dobrovoljnog osiguranja, već je u cijelosti čine razdoblja obveznog osiguranja.

24

Što se tiče pitanja jesu li institucije druge države članice vezane takvom potvrdom izdanom u skladu s člankom 47. Uredbe br. 574/72, valja podsjetiti da je Sud presudio da potvrda koju izda nadležno tijelo države članice u kojoj se spominju razdoblja osiguranja ili zaposlenja koja prema zakonodavstvu te države članice netko ostvari kao zaposlena osoba nije neoboriv dokaz ni u pogledu nadležnog tijela druge države članice ni u pogledu njezinih sudova (vidjeti u tom smislu presude Knoch, EU:C:1992:303, t. 54. kao i Adanez‑Vega, C‑372/02, EU:C:2004:705, t. 36. i 48.).

25

Iz te sudske prakse proizlazi da, s obzirom na to da su u glavnom postupku belgijska tijela bila dužna voditi računa o razdobljima osiguranja ostvarenima na temelju nizozemskog zakonodavstva radi određivanja opsega prava T. H. Bouman kakva proizlaze iz primjene belgijskih pravila o zabrani preklapanja, sudu koji je uputio zahtjev dopušteno je nadzirati sadržaj potvrde koju izdaje SVB kad je riječ o njezinoj usklađenosti s pravom Unije, osobito s relevantnim pravilima predviđenima u Uredbi br. 1408/71.

26

Taj zaključak ne može biti doveden u pitanje time što je Sud presudio da, dok god je tijela države članice koja su je izdala ne povuku ili je ne proglase nevažećom, potvrda izdana na temelju odredaba Glave III. Uredbe br. 574/72, naslovljene „Provedba odredaba uredbe koje se odnose na određivanje mjerodavnog zakonodavstva“, to jest certifikat E 101, veže ustanove socijalne sigurnosti i sudove države članice u koje su radnici u pitanju upućeni, u mjeri u kojoj potvrđuje da su ti radnici osigurani u sustavu socijalne sigurnosti države članice u kojoj je sjedište njihova poduzeća (vidjeti u tom smislu presude FTS, C‑202/97, EU:C:2000:75, t. 55. kao i Herbosch Kiere, C‑2/05, EU:C:2006:69, t. 26. i 31.).

27

U tom pogledu valja utvrditi da, iako se ograničenje sudskog nadzora valjanosti takvog upravnog dokumenta, kad je riječ o potvrdi elemenata na osnovi kojih je izdan (vidjeti presudu Herbosch Kiere, EU:C:2006:69, t. 32.), opravdava razlozima pravne sigurnosti, takvo se rješenje ne može automatski primijeniti na potvrdu kao što je ona koju je u glavnom postupku izdao SVB. Naime, kada tijela dotične države članice trebaju odrediti prava zainteresirane osobe koja proizlaze iz zakonodavstva te države članice, ona također trebaju imati mogućnost nadzirati sve relevantne dijelove koji proizlaze iz dokumenata koje izdaje tijelo države članice porijekla nadležno za izdavanje potvrde.

28

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev može Sudu uputiti prethodno pitanje kao što je ono u glavnom postupku, koje ima za cilj provjeriti je li potvrda koju je tijelo druge države članice izdalo u okviru primjene nacionalnih pravila o zabrani preklapanja u skladu s pravom Unije.

29

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 46.a stavak 3. točku (c) Uredbe br. 1408/71 tumačiti na način da obuhvaća dio davanja ostvarenih na temelju razdoblja osiguranja tijekom kojeg je osiguranik imao pravo dobiti odobrenje za izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u sustav obveznog osiguranja, u slučaju da takvo osiguranje tijekom razdoblja o kojem je riječ utječe na opseg davanja socijalnog osiguranja.

30

Valja utvrditi da pojam „dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje“ nije pojašnjen ni u članku 46.a stavku 3. točki (c) Uredbe br. 1408/71 ni u drugim odredbama te uredbe.

31

U tim okolnostima treba, prema ustaljenoj sudskoj praksi, utvrditi kako se određuje značenje i doseg tih pojmova, vodeći računa o pojmovima iz dotične odredbe prava Unije kao i o njezinom kontekstu (vidjeti u tom smislu presude BLV Wohn- und Gewerbebau, C‑395/11, EU:C:2012:799, t. 25. kao i Lundberg, C‑317/12, EU:C:2013:631, t. 18.) te o ciljevima propisa kojeg je dio (vidjeti osobito presudu Lundberg, EU:C:2013:631, t. 19.) i, u ovom slučaju, o nastanku tog propisa (vidjeti analogijom presudu Pringle, C‑370/12, EU:C:2012:756, t. 135.).

32

Što se tiče teksta članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71, valja spomenuti da je Sud presudio da, iako usporedba različitih jezičnih verzija pojma „dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje“ otkriva razlike, one u svakom slučaju upućuju na namjeru da se obuhvate sve vrste osiguranja koje imaju voljni element (presuda Liégeois, 93/76, EU:C:1977:50, t. 12. do 14.).

33

Što se tiče konteksta članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Uredba br. 1408/71 uspostavlja sustav koordinacije nacionalnih sustava socijalne sigurnosti i u Glavi II. utvrđuje pravila o određivanju primjenjivog zakonodavstva. Ta pravila nemaju za cilj samo sprječavanje da zainteresirane osobe, zbog nedostatka zakonodavstva koje bi na njih bilo primjenjivo, ostanu bez zaštite u području socijalne sigurnosti, nego također nastoje podvrgnuti zainteresirane osobe sustavu socijalne sigurnosti samo jedne države članice, tako da se izbjegne preklapanje primjenjivih nacionalnih zakonodavstava i komplikacije koje iz toga mogu proizići (vidjeti presudu I, C‑255/13, EU:C:2014:1291, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

34

Međutim, u skladu s člankom 15. stavkom 1. Uredbe br. 1408/71, taj sustav koordinacije ne primjenjuje se u području dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja, osim ako za određenu granu u pitanju u državi članici postoji samo jedan sustav dobrovoljnog osiguranja.

35

Osim toga, utvrđeno je da su opće odredbe iz Glave II. Uredbe br. 1408/71 primjenjive samo u mjeri u kojoj posebne odredbe za različite vrste davanja koje čine Glavu III. te uredbe ne propisuju iznimku od njih (vidjeti osobito presudu Aubin, 227/81, EU:C:1982:209, t. 11.).

36

Međutim, to je slučaj u glavnom postupku, s obzirom na to da se na nositelje prava na mirovine primjenjuje poseban sustav predviđen u Glavi III. Poglavlju 3. Uredbe br. 1408/71, naslovljenom „Starost i smrt (mirovine)“, u koji ulazi i članak 46.a. Tako članak 46.a stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1408/71 propisuje da se pravila o zabrani preklapanja ne primjenjuju na dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje u slučaju kada su ona predviđena zakonodavstvom države članice.

37

Kao što je to nezavisni odvjetnik zaključio u točki 42. svojeg mišljenja, te odredbe dopuštaju osobi koja se kreće unutar Europske unije da, nakon što je odabrala uplaćivati doprinose u dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje kako bi ostvarila starosnu mirovinu u drugoj državi članici, može sačuvati prava koja iz toga proizlaze. To dopuštenje provodi se, dakle, dvjema različitim, ali nadopunjavajućim mjerama. Drugim riječima, zakonodavac Unije u tom je kontekstu, s jedne strane, ublažio načelo prema kojem se u određenom slučaju primjenjuje samo nacionalno zakonodavstvo i, s druge strane, dopustio da se na davanja koja osoba primi u državi članici na osnovi dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja ne primjenjuju pravila o zabrani preklapanja koja smanjuju davanje koje prima u drugoj državi članici.

38

Tak zaključak poduprt je ciljem Uredbe br. 1408/71, kao što to navode njezine uvodne izjave 2. i 4., kojim se želi osigurati sloboda kretanja zaposlenih i samozaposlenih osoba u Uniji, poštujući obilježja svojstvena nacionalnim zakonodavstvima o socijalnoj sigurnosti. U tom smislu ta uredba, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 5., 6. i 10., sadrži načelo da se u pogledu različitih nacionalnih zakonodavstava jednako postupa s radnicima i ima za cilj na najbolji način osigurati jednako postupanje sa svim radnicima zaposlenima na njihovom području kao i postupiti tako da ne kažnjavaju one koji se koriste svojim pravom na slobodno kretanje (presuda Tomaszewska, C‑440/09, EU:C:2011:114, t. 28. i navedena sudska praksa).

39

Stoga odredbe Uredbe br. 1408/71 treba tumačiti u svjetlu članka 48. UFEU‑a, kojemu je cilj olakšati slobodu kretanja radnika i koji osobito podrazumijeva da radnici migranti ne smiju gubiti prava na davanja iz socijalnog osiguranja niti im se njihov iznos smije smanjiti zbog činjenice da su se koristili svojim pravom na slobodno kretanje koje im dodjeljuje Ugovor o FEU‑u (vidjeti osobito presude Bosmann, C‑352/06, EU:C:2008:290, t. 29. kao i Hudzinski i Wawrzyniak, C‑611/10 i C‑612/10, EU:C:2012:339, t. 46.).

40

Isto tako uvodna izjava 1. Uredbe br. 1408/71 navodi da pravila o koordinaciji nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti koja ta uredba sadrži ulaze u okvir slobodnog kretanja osoba i trebaju pridonijeti poboljšanju njihove razine života (presude Bosmann, EU:C:2008:290, t. 30. kao i Hudzinski i Wawrzyniak, EU:C:2012:339, t. 47.).

41

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 50. svojeg mišljenja, članak 46.a stavak 3. točku (c) te uredbe stoga treba tumačiti na način da je isključena mogućnost da se radniku zbog primjene nacionalnih pravila o zabrani preklapanja uskrati pravo na razdoblja osiguranja koja je prema zakonodavstvu druge države članice dobrovoljno ostvario.

42

Stoga, s obzirom na tekst i kontekst članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71 kao i na njegov cilj, spomenuti pojam „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ valja široko tumačiti, kako se osiguraniku ne bi uskratilo pravo na sva razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja ostvarena prema zakonodavstvu druge države članice.

43

U tom pogledu valja utvrditi da nastanak članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71, kao što je to nezavisni odvjetnik zaključio u točki 43. svojeg mišljenja, također ide u prilog širokom tumačenju pojma „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“.

44

Člankom 46. stavkom 2. Uredbe br. 574/72, naslovljenim „Izračun davanja u slučaju preklapanja razdoblja osiguranja“, predviđeno je da se radi primjene nacionalnih pravila o zabrani preklapanja u okviru članka 46. stavka 3. Uredbe br. 1408/71 ne uzimaju u obzir iznosi davanja priznati u odnosu na razdoblja dobrovoljnog ili izbornog produženog osiguranja.

45

Sud je u presudi Schaap (176/78, EU:C:1979:112, t. 10. i 11.) zaključio da se stavak 2. članka 46. Uredbe br. 574/72, iako se nalazi pod spomenutim naslovom, treba primijeniti na svaki slučaj iz članka 46. stavka 3. Uredbe br. 1408/71, zbog čega nadležna ustanova radi primjene tog stavka ne može voditi računa o iznosima davanja u odnosu na razdoblja dobrovoljnog ili izbornog produženog osiguranja.

46

Kao što to proizlazi iz prijedloga izmjene članka 46. stavka 2. Uredbe br. 574/72, koji je iznijela Komisija Europskih zajednica [COM(89) 370 final, str. 23.], svrha ograničenja predviđenog umetanjem članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71 bila je provesti tumačenje potonje odredbe koje je dao Sud.

47

Konačno, široko tumačenje pojma „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ potvrđuje i sudska praksa Suda u vezi s člankom 9. stavkom 2. Uredbe br. 1408/71. Cilj je te odredbe olakšati pristup dobrovoljnom ili produženom izbornom osiguranju tako da se državi članici nametne da u potrebnoj mjeri vodi računa o razdobljima osiguranja ili boravišta ostvarenima prema zakonodavstvu druge države članice kao da je riječ o razdobljima osiguranja ostvarenima prema njezinu vlastitom zakonodavstvu, kada je njezinim zakonodavstvom prijava u sustav dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja uvjetovana ostvarenjem razdoblja osiguranja.

48

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, spomenuti pojam obuhvaća sve vrste osiguranja koje sadrže voljni element, bez obzira na to je li riječ o produženju već prije uspostavljenog odnosa osiguranja (presude Liégeois, EU:C:1977:50, t. 12. do 14. kao i Hartmann Troiani, 368/87, EU:C:1989:206, t. 12.).

49

Što se tiče predmeta u glavnom postupku, kao što je to vidljivo iz spisa, mirovina na temelju AOW‑a načelno proizlazi iz sustava obveznog osiguranja u koji je T. H. Bouman automatski bila prijavljena nakon povratka u Nizozemsku tijekom 1974. Međutim, T. H. Bouman za četiri godine koje su prethodile njezinu odlasku u mirovinu primjenom članka 22. nizozemske uredbe zatražila je i dobila odobrenje za izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u osiguranje.

50

Pitanje koje se stoga postavlja jest potpada li takvo osiguranje pod pojam „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ u smislu široko tumačenog članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71.

51

Suprotno od onoga što u svojim očitovanjima zaključuje belgijska vlada, sama činjenica da je T. H. Bouman bila automatski prijavljena u nizozemski opći sustav, ali da je na osiguranikov zahtjev bilo moguće izuzeće, nema za nužnu posljedicu to da ga se ne može smatrati dobrovoljnim ili produženim izbornim osiguranjem.

52

U tom pogledu valja zaključiti da, kao što je to utvrdio nezavisni odvjetnik u točki 58. svojeg mišljenja, dobrovoljno ili izborno svojstvo osiguranja kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku može proizlaziti iz činjenice da osiguranik mora zatražiti pristup sustavu osiguranja ili produženje osiguranja kao i iz činjenice da ima pravo dobiti odobrenje za izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u osiguranje. Te dvije mogućnosti osiguranikov su izbor i time svjedoče o činjenici da je takvo osiguranje, premda produženo, i dalje izborno.

53

Osim toga, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su doprinosi koje je uplaćivala tijekom razdoblja u kojem je imala pravo zahtijevati izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u sustav na osnovi članka 22. nizozemske uredbe T. H. Bouman osigurali dopunsku socijalnu zaštitu, pripisujući joj također iznos njezine mirovine na temelju AOW‑a.

54

Stoga valja zaključiti da dio davanja koji se temelji na razdoblju u kojem je osiguranik načelno imao pravo na izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u osiguranje, ali se tim pravom nije koristio, potpada pod pojam „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ u smislu članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71, premda to produženje osiguranja tijekom razdoblja u pitanju proizvodi učinke na razdoblja osiguranja i time na iznose buduće osiguranikove starosne mirovine.

55

Argument koji u svojim očitovanjima ističe belgijska vlada ne može dovesti u pitanje takav zaključak. Prema belgijskoj vladi, spomenuti pojam u biti ima za cilj pokriti samo razdoblja u kojima nije postojala obveza uplaćivanja doprinosa radi smanjenja ili popunjavanja praznina zbog ispunjenja uvjeta za stjecanje starosne mirovine, a prekid osiguranja, s obzirom na to da ima za posljedicu oslobođenje od uplate doprinosa, proizvodi suprotan učinak, stvarajući takve praznine da se dobrovoljno produljenje uplaćivanja doprinosa u sustav obveznog osiguranja nikada ne može povezati s izuzećem.

56

U tom pogledu dovoljno je zaključiti da ni iz teksta članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71 ni iz strukture te uredbe ne proizlazi da „dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje“ u smislu te odredbe ima samo za cilj popuniti praznine zbog ispunjenja uvjeta za stjecanje mirovine.

57

Osim toga, cilju koji je u pozadini te odredbe, a sastoji se u tome da se osiguranika ne liši prava na sva razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja ostvarena prema zakonodavstvu druge države članice, protivno je takvo ograničeno tumačenje pojma „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ koje, među više ciljeva, vodi računa samo o jednom koji dotično nacionalno zakonodavstvo može imati.

58

Dakle, valja zaključiti da spomenuti pojam može obuhvaćati osiguranikovu mogućnost da odluči hoće li za određena razdoblja produžiti ili prekinuti osiguranje iz sustava obveznog osiguranja, pod uvjetom da taj odabir proizvodi učinke na opseg budućeg socijalnog davanja.

59

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 46.a stavak 3. točku (c) Uredbe br. 1408/71 treba tumačiti na način da obuhvaća dio davanja ostvarenih na temelju razdoblja osiguranja tijekom kojeg je osiguranik imao pravo dobiti odobrenje za izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u sustav obveznog osiguranja, u slučaju da takvo osiguranje tijekom razdoblja o kojem je riječ utječe na opseg davanja socijalnog osiguranja.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 46.a stavak 3. točku (c) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996., kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1992/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006., treba tumačiti na način da obuhvaća dio davanja ostvarenih na temelju razdoblja osiguranja tijekom kojeg je osiguranik imao pravo dobiti odobrenje za izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u sustav obveznog osiguranja, u slučaju da takvo osiguranje tijekom razdoblja o kojem je riječ utječe na opseg davanja socijalnog osiguranja.