1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku podnesen je u okviru spora između društva Modelo Continente Hipermercardos SA (u daljnjem tekstu: MCH) i Autoridade para as Condições de Trabalho – Centro Local do Lis (ACT) (tijelo za nadzor radnih uvjeta), povodom odluke tog tijela da osudi navedeno društvo zbog povreda zakonika o radu koje je počinio Good and Cheap – Comércio Retalhista SA (u daljnjem tekstu: Good and Cheap) prije svojeg spajanja preuzimanjem s MCH‑om.

2.

U tom kontekstu ovaj predmet postavlja pitanje dovodi li spajanje preuzimanjem Good and Cheapa s MCH‑om do prenošenja dugova Good and Cheapa na MCH kada vjerovnik nije podnio svoj zahtjev Good and Cheapu prije spajanja, iako su činjenice koje su uzrokovale predmetni dug nastale prije spajanja.

3.

Ovaj predmet pruža Sudu priliku da prvi put tumači odredbu Treće direktive Vijeća 78/855/EEZ od 9. listopada 1978. koja se temelji na članku 54. stavku 3. točki (g) Ugovora o spajanjima dioničkih društava ( 2 ), kako je posljednje izmijenjena Direktivom 2009/109/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Treća direktiva) i Direktivom 2011/35/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o spajanjima dioničkih društava ( 4 ).

4.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. stavka 1. Treće direktive, koja je još bila na snazi na dan spajanja o kojem je riječ u glavnom postupku.

5.

Treća direktiva bila je kodificirana Direktivom 2011/35. Uvodne izjave i odredbe Direktive 2011/35, koje su mjerodavne u ovom predmetu, u bitnome su identične odgovarajućim uvodnim izjavama i odredbama Treće direktive. Zbog toga ću se, iako je do spajanja iz glavnog postupka došlo dok je na snazi bila Treća direktiva, poput suda koji je uputio zahtjev i stranaka, pozvati na Direktivu 2011/35.

6.

Uvodne izjave 4. i 7. Direktive 2011/35 glase:

[…]

7.

Sukladno članku 3. stavku 1. Poglavlja II. Direktive 2011/35, pod naslovom „Odredbe o spajanju preuzimanjem jednog ili više društava [koje] izvršava drugo društvo i o spajanju osnivanjem novog društva“:

„Za potrebe ove Direktive, ‚spajanje preuzimanjem’ je postupak u kojem jedno ili više društava prestaje postojati bez likvidacije i prenosi na drugo društvo svu svoju aktivu i pasivu, u zamjenu za izdavanje dionica društva preuzimatelja dioničarima društva ili društava koja su predmet preuzimanja i, ovisno o slučaju, novčanu naknadu koja ne prelazi 10% nominalne vrijednosti tako izdanih dionica, ili kada te dionice nemaju nominalnu vrijednost, njihove knjigovodstvene vrijednosti.“

8.

Poglavlje III. te direktive, pod naslovom „Spajanje preuzimanjem“, sadrži, uz ostalo, sljedeće odredbe:

„Članak 6.

Nacrt uvjeta spajanja mora se objaviti kako je propisano pravom svake države članice u skladu s člankom 3. Direktive 2009/101/EZ, za svako od društava koje se spaja, barem mjesec dana prije datuma utvrđenog za glavnu skupštinu na kojoj se odlučuje o tim uvjetima.

[…]

Članak 11.

1.   Svi dioničari imaju pravo pregledati barem sljedeće dokumente u sjedištu barem mjesec dana prije utvrđenog datuma glavne skupštine koja odlučuje o uvjetima spajanja:

[...]

Članak 12.

Zaštita prava zaposlenika svih društava uključenih u postupak spajanja uređuje se u skladu s Direktivom 2001/23/EZ.

Članak 13.

1.   Prava država članica moraju osigurati odgovarajući sustav zaštite interesa vjerovnika društava uključenih u postupak spajanja čije tražbine prethode objavi nacrta uvjeta spajanja i nisu dospjele u vrijeme takve objave.

2.   U tu svrhu, prava država članica osiguravaju barem da takvi vjerovnici imaju pravo na odgovarajuće zaštitne mjere ako financijsko stanje društava uključenih u postupak spajanja zahtijeva takvu zaštitu i ako ti vjerovnici već nemaju takve zaštitne mjere.

Države članice utvrđuju uvjete zaštite navedene u stavku 1. i u prvom podstavku ovog stavka. U svakom slučaju, države članice osiguravaju da su vjerovnici ovlašteni za prijavljivanje odgovarajućim upravnim ili pravosudnim tijelima za dobivanje odgovarajućih zaštitnih mjera pod uvjetom da mogu uvjerljivo dokazati da je zbog spajanja poštovanje njihovih prava ugroženo i da društvo nije osiguralo odgovarajuću zaštitu.

3.   Takva zaštita može se razlikovati za vjerovnike društva preuzimatelja i društava koja su predmet preuzimanja.

[…]

Članak 18.

1.   Spajanje se mora objaviti kako je propisano pravom svake države članice, u skladu s člankom 3. Direktive 2009/101/EZ, s obzirom na svako od društava uključenih u spajanje.

2.   Društvo preuzimatelj može samostalno provesti formalnosti objave vezane uz društvo ili društva koja su predmet preuzimanja.

Članak 19.

1.   Spajanje ima sljedeće posljedice, ipso jure i istovremeno:

[…]“

9.

Zakonik o trgovačkim društvima (Código das Sociedades Comerciais) prenosi odredbe Direktive 2011/35 u portugalsko pravo.

10.

Njegovim člankom 98., pod naslovom „Nacrt uvjeta spajanja“, propisano je:

„1 –   Upravljačka tijela društava koja se spajaju zajedno sastavljaju nacrt uvjeta spajanja u kojem se, uz elemente potrebne ili korisne za potpunu pravnu i ekonomsku transparentnost namjeravane transakcije, navode i:

[…]

[…]

[…]

2 –   Bilanca iz prethodnog stavka pod točkom (d) je:

11.

Člankom 100. tog zakonika, pod naslovom „Upis nacrta i sazivanje skupštine“, propisano je kako slijedi:

„1 –   Nacrt uvjeta spajanja se upisuje.

2 –   Članovi svih društava koji sudjeluju na glavnoj skupštini izjašnjavaju se o nacrtu uvjeta spajanja neovisno o vrsti društva, pri čemu se skupštine sazivaju nakon upisa kako bi se okupili barem jedan mjesec nakon datuma objave saziva.

3 –   U sazivu se navodi da članovi i vjerovnici društva mogu izvršiti uvid u priloženu dokumentaciju u sjedištu društva i datum predviđen za skupštinu.

[…]

5 –   Objavu upisa nacrta uvjeta spajanja obavlja služba za upis po službenoj dužnosti i automatski te precizira da se vjerovnici mogu protiviti spajanju sukladno članku 101-A.

[…]“

12.

Članak 101-A istog zakonika, pod naslovom „Prigovor vjerovnika“, sastavljen je kako slijedi:

„U roku od mjesec dana od objave upisa nacrta, vjerovnici društava sudionika čije su tražbine nastale prije te objave mogu izjaviti prigovor spajanju na sudu, na temelju štete koja bi proizišla za ostvarenje njihovih prava, s obzirom na to da su od društva zatražili podmirenje tražbine ili pružanje prikladnog jamstva prije najmanje 15 dana a da njihov zahtjev nije bio ispunjen.“

13.

Sukladno članku 101-B navedenog zakonika, pod naslovom „Učinci prigovora“:

„1 –   Prigovor koji je na sudu izjavio bilo koji vjerovnik sprječava konačan upis spajanja u sudski registar dok se ne dogodi jedno od sljedećeg:

[…]“

14.

Člankom 111. Zakonika o trgovačkim društvima, pod naslovom „Upis spajanja“, propisano je:

„Kada su spajanje odobrila sva društva sudionici, ako nije bilo prigovora u roku predviđenom u članku 101-A ili ako je bilo prigovora kada se ostvari jedan od događaja iz članka 101-B stavka 1., upis spajanja u sudski registar zahtijeva jedan od članova uprave društava koja sudjeluju u spajanju ili novog društva.“

15.

Člankom 112. tog zakonika propisano je:

„Upis spajanja u sudski registar:

16.

Good and Cheap bilo je društvo sukladno portugalskom pravu koje se bavilo maloprodajom u supermarketima i hipermarketima.

17.

MCH je trgovačko društvo sukladno portugalskom pravu koje se, među ostalim djelatnostima, bavi maloprodajom u prehrambenom sektoru. Drži oko 180 prodavaonica u Portugalu kojima i upravlja.

18.

ACT je 15. veljače 2011. u prostorima Good and Cheapa u Pombalu (Portugal) obavio provjeru evidencije radnih sati koje su odradili radnici Good and Cheapa u prosincu 2010. i siječnju 2011.

19.

Good and Cheap i MCH 22. veljače 2011. pri službi nadležnoj za upis u trgovački registar upisali su nacrt spajanja koji su prethodno odobrili njihovi upravni odbori. Taj nacrt spajanja bio je objavljen na internetskoj stranici za objave Ministarstva pravosuđa (https://publicacoes.mj.pt/Index.aspx).

20.

Inspektorica rada (inspectora do trabalho) uputila je ACT‑a 7. ožujka 2011. dva zapisnika (auto de notícia) protiv Good and Cheapa predbacujući mu da je prekršio odredbe portugalskog radnog prava prema kojima radnici ne smiju raditi više od pet sati uzastopno i imaju pravo na odmor od barem 11 sati neprekidno između dvaju uzastopnih razdoblja rada.

21.

Spajanje preuzimanjem imovine Good and Cheapa od MCH‑a bilo je upisano u trgovački registar 31. ožujka 2011. Od tog datuma Good and Cheap je prestao postojati.

22.

ACT je 4. travnja 2011. dostavio Good and Cheapu zapisnike od 7. ožujka 2011., uz nametanje dviju novčanih kazni (coima): jedne od 459 eura (plative najkasnije 12. travnja 2011.) zbog povrede zabrane da radnici rade više od pet sati uzastopno (zapisnik 161100188) i druge (čiji iznos i rok plaćanja nisu vidljivi iz spisa podnesenog Sudu) zbog povrede prava radnika na odmor od barem 11 sati neprekidno između dvaju razdoblja rada (zapisnik 161100190).

23.

MCH je osporio zakonitost te odluke pisanim odgovorom navodeći, među ostalim, upis spajanja preuzimanjem Good and Cheapa u MCH koje se odvilo 31. ožujka 2011.

24.

Prijedlozima odluka (proposta de decisão) od 18. i 21. rujna 2012. službenica zadužena za istragu (instrutora) predložila je direktorici ACT‑a da potvrdi dva zapisnika od 7. ožujka 2011. i nametne MCH‑u novčanu kaznu od 714 eura za svaki od prekršaja u pitanju.

25.

Svojom odlukom o stjecaju prekršaja (decisão de cúmulo jurídico) od 24. rujna 2012. direktorica ACT‑a usvojila je navedene prijedloge odluka i nametnula MCH‑u kumuliranu novčanu kaznu za dva postupka u iznosu od 1250 eura. Ta je odluka dostavljena MCH‑u 26. rujna 2012.

26.

MCH je podnio žalbu (recurso de impugnação judicial) pred Tribunal do Trabalho de Leiria (sud za radne sporove u Leiriji, Portugal) osporavajući zakonitost te odluke. Među ostalim argumentima, MCH navodi da je tumačenje članka 112. Zakonika o trgovačkim društvima koje dopušta nametanje novčane kazne MCH‑u za kršenje radnog prava koje je počinio Good and Cheap protivno članku 19. stavku 1. točki (a) Direktive 2011/35.

27.

U tim je okolnostima Tribunal do Trabalho de Leiria odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku podnesen je Sudu 24. lipnja 2013. MCH, portugalska, njemačka, mađarska i austrijska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

29.

Sud je 20. lipnja 2014. MCH‑u i portugalskoj vladi uputio popis pitanja radi pisanog odgovora prije rasprave. Odgovori portugalske vlade i MCH‑a stigli su Sudu 15. i 28. srpnja 2014.

30.

Na raspravi održanoj 3. rujna 2014. MCH, portugalska i njemačka vlada te Komisija podnijeli su svoja usmena očitovanja.

31.

Njemačka i austrijska vlada izražavaju sumnje u dopuštenost određenih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Njemačka vlada smatra da se treće i četvrto pitanje odnose na tumačenje nacionalnog prava. Austrijska vlada smatra da se drugo pitanje odnosi na situaciju u kojoj je, suprotno činjenicama iz glavnog postupka, novčana kazna već nametnuta prije spajanja te da je ona stoga hipotetskog karaktera. Osim toga, pitanje kaznene odgovornosti izneseno u četvrtom pitanju nije uređeno Direktivom 2011/35 i stoga ne predstavlja vezu s pravom Europske unije koju zahtijeva članak 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

32.

Ja ne dijelim mišljenje austrijske vlade o drugom pitanju, kojim sud koji je uputio zahtjev pita Sud o tome može li se neka sankcija koja je prekršajne prirode, kao što je to novčana kazna u glavnom postupku, kvalificirati kao tražbina i portugalska država kao vjerovnik u smislu Direktive 2011/35 ( 5 ). Shvaćeno na taj način, drugo pitanje ne odnosi se samo na kvalifikaciju novčane kazne nametnute prije spajanja već i na novčanu kaznu nametnutu poslije spajanja. U tom smislu, drugo pitanje nije hipotetsko.

33.

Što se tiče trećeg pitanja, ne mislim da se odnosi na tumačenje nacionalnog prava. Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem pita Sud kako tumačiti članak 19. Treće direktive kako bi se mogao izjasniti je li toj odredbi sukladan članak 112. Zakonika o trgovačkim društvima, onako kako je tumačen u Portugalu, ili nije, odnosno da spajanje ne podrazumijeva ni obustavu postupka koji se tiče prekršaja počinjenog prije spajanja ni kazne koja je izrečena ili je treba izreći. Treće pitanje stoga je dopušteno.

34.

Naprotiv, dijelim mišljenje njemačke i austrijske vlade prema kojem četvrto pitanje nije dopušteno. Naime, to se pitanje odnosi na tumačenje načela portugalskog prava, što prema ustaljenoj sudskoj praksi ne ulazi u nadležnost Suda ( 6 ).

35.

Poput mađarske vlade, mislim da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima želi doznati treba li članak 19. stavak 1. Direktive 2011/35 tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim propisima koji, poput članka 112. Zakonika o trgovačkim društvima koji se primjenjuje u Portugalu, predviđaju da spajanje društava preuzimanjem uzrokuje prijenos obveze plaćanja novčane kazne za prekršaje radnog prava koje je počinilo društvo koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja kada su ti prekršaji počinjeni prije tog spajanja, iako je novčana kazna nametnuta konačnom odlukom tek nakon navedenog spajanja. Stoga ću pitanja koja je uputio nacionalni sud ispitati zajedno.

36.

MCH i njemačka vlada ističu da cjelokupan prijenos aktive i pasive društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja prilikom spajanja preuzimanjem, kako je predviđeno člankom 19. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2011/35, podrazumijeva prijenos dugova društva koje je predmet preuzimanja. Međutim, prekršajna novčana kazna nametnuta potonjem može se smatrati tražbinom države – i stoga dugom društva koje je predmet preuzimanja – samo od trenutka kada država raspolaže upravnom ili sudskom konačnom odlukom, odnosno kada ona bude ovršna. No, u ovom slučaju spajanje se odvilo prije te odluke i stoga prekršajna odgovornost Good and Cheapa za kršenje radnog prava u pitanju nije bila prenesena na MCH.

37.

Osim toga, prema MCH‑u, ako je prijenos prekršajne odgovornosti u takvim okolnostima bio dopušten, dioničari i vjerovnici društava koja sudjeluju u spajanju ne mogu procijeniti ekonomske posljedice spajanja. Iz istog razloga, njemačka vlada smatra da datum koji se koristi za određivanje iznosa aktive i pasive koju treba prenijeti jest onaj na koji se spajanje zaista dogodilo.

38.

Austrijska vlada smatra da Direktiva 2011/35 predviđa samo građanskopravnu odgovornost društva preuzimatelja u odnosu na vjerovnike ili druge nositelje zahtjeva. Ona ne sadržava odredbe koje se tiču prekršajne odgovornosti društava koja sudjeluju u spajanju, što prema austrijskoj vladi predstavlja kaznenu odgovornost. Slijedi da činjenice iz kojih proizlazi ovaj zahtjev za prethodnu odluku ne ulaze u područje primjene navedene direktive.

39.

Međutim, austrijska vlada smatra da Direktiva 2011/35 ne isključuje mogućnost da društvo preuzimatelj preuzima prekršajnu odgovornost za djela koja se pripisuju društvu koje je predmet preuzimanja. Stoga nacionalni propis na temelju kojeg bi kaznene sankcije mogle biti nametnute društvu preuzimatelju nije protivan članku 19. stavku 1. točki (a) te direktive.

40.

Portugalska i mađarska vlada kao i Komisija u bitnome smatraju da je prijenos prekršajne odgovornosti društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja prilikom spajanja nametnut člankom 19. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2011/35. Naglašavaju univerzalni karakter prijenosa cjelokupne aktive i pasive iz te odredbe. Novčanu kaznu trebalo bi smatrati tražbinom države koju ta direktiva želi zaštititi kao vjerovnika. Ona bi stoga bila dio pasive društva koje je preuzeto spajanjem i u tom smislu bila bi prenesena na društvo preuzimatelja.

41.

Kao prvo valja utvrditi koje je pravo primjenjivo na pitanje prijenosa obveze plaćanja novčane kazne koja je nametnuta nakon upisa spajanja za prekršaje koje je počinilo društvo koje je predmet preuzimanja, a koje je nakon provedenog spajanja prestalo postojati. Je li riječ o pitanju koje je riješeno Direktivom 2011/35 ili samo nacionalnim pravom?

42.

Člankom 19. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2011/35 predviđeno je da „[s]pajanje ima sljedeće posljedice, ipso jure i istovremeno […] prijenos cjelokupne aktive i pasive društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja, s učinkom između društva koje je predmet preuzimanja i društva preuzimatelja i prema trećima“.

43.

Uporaba izraza ipso jure pokazuje da spajanje automatski, bez drugog formalnog ili materijalnog uvjeta, dovodi do prijenosa cjelokupne aktive i pasive. Prijenos u slučaju spajanja uređen je, dakle, pravom Unije ( 7 ). Međutim, valja utvrditi područje primjene članka 19. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/35.

44.

Je li članak 19. stavak 1. točka (a) Direktive 2011/35 primjenjiv kada se radi o obvezi prekršajnog prava, u ovom slučaju kazni nametnutoj za prekršaj u portugalskom radnom pravu, čije su uzročne činjenice nastale prije datuma objave nacrta spajanja, ali čija je dostava dužniku prvi put provedena tek nakon upisa tog spajanja?

45.

Treba odrediti jesu li pojmovi „cjelokupna aktiva i pasiva“ i osobito „pasiva“ dovoljno široki kako bi obuhvatili situaciju kao što je ona u glavnom postupku. Kako iznosi njemačka vlada, radi se o tumačenju pojmova koji, unatoč činjenici da su više puta upotrijebljeni u Direktivi, njome nisu definirani. Stoga te pojmove valja tumačiti autonomno i ujednačeno u cijeloj Europskoj uniji ( 8 ), imajući na umu kontekst u kojem su upotrijebljeni i ciljeve Direktive 2011/35 ( 9 ).

46.

Što se tiče prirode prekršajnog prava, austrijska vlada bez posebnog obrazloženja smatra da se članak 19. stavak 1. točka (a) Direktive primjenjuje samo na građanskopravnu odgovornost. Novčana kazna u pitanju, kao obveza prekršajnog prava, ima kazneni karakter zbog kojeg ne ulazi u područje primjene tog članka. Prema toj vladi, odredba nacionalnog prava koja dopušta prijenos prekršajne odgovornosti ne može stoga biti protivna navedenoj direktivi.

47.

Komisija je također posvetila velik dio svojih pisanih očitovanja nastanku prekršajnog prava (Ordnungsstrafrecht) u Njemačkoj, njegovoj povijesti, kvazikaznenoj prirodi i razlici između prekršajnog i klasičnog ili sekundarnog kaznenog prava.

48.

Prema mojem mišljenju, ta razmatranja, unatoč tome što su zanimljiva s teorijskog stajališta, nemaju nikakav utjecaj na područje primjene Direktive 2011/35. Članak 19. stavak 1. točka (a) te direktive odnosi se na ukupnost „pasive“, tj. ukupnost dugova ( 10 ) koji terete ukupnost prava i obveza jedne osobe, zamišljenu kao cjelokupnu imovinu ( 11 ).

49.

Uporabom tih širokih pojmova, navedenim člankom želi se obuhvatiti svaki mogući dug, neovisno o njegovu podrijetlu i građanskopravnoj, kaznenoj ili kvazikaznenoj odgovornosti, u mjeri u kojoj se radi o odgovornosti samog društva koje je predmet preuzimanja ( 12 ) i u kojoj se može izraziti u novčanoj vrijednosti.

50.

To još jasnije proizlazi iz engleske verzije Direktive 2011/35, koja prijenos ne kvalificira kao „universelle“ [sveobuhvatnim], poput francuske, već kao „all the assets and liabilities“ [sva imovina i obveze] ( 13 ). Bez sumnje, dug koji je kvazikaznene prirode, kao što je ovaj u glavnom postupku, predstavlja „liability“ društva koje je predmet preuzimanja.

51.

Istog sam mišljenja kao MCH te portugalska i njemačka vlada, prema kojem se novčana kazna poput ove u pitanju može kvalificirati „tražbinom“ u korist države, a država „vjerovnikom“ u smislu članka 13. Direktive 2011/35.

52.

Posljedično, svi dugovi koji terete društvo koje je sudionik spajanja, uključujući dugove u korist države, dio su pasive i stoga automatski i bez dodatnih uvjeta preneseni na društvo koje je rezultat spajanja.

53.

Još valja utvrditi pokriva li pojam pasive također dug koji je in statu nascendi u trenutku upisa spajanja, to jest dug poput onoga koji je predmet glavnog postupka, čije uzročne činjenice postoje prije upisa spajanja, ali koji je postao potraživ i o kojem je dužnik prvi put obaviješten tek nakon upisa spajanja.

54.

Smatram da iz sljedećih razloga dugovi in statu nascendi poput onih koji su u pitanju u glavnom postupku čine dio pasive društva koje je predmet preuzimanja i stoga se prenose na društvo preuzimatelja.

55.

Kao prvo, ništa iz teksta Direktive 2011/35 ne sprječava takvo tumačenje pasive društva koje je predmet preuzimanja. Isto ga tako ne sprječava ni pojam pasive upotrijebljen, s obzirom na razdoblje činjenica iz glavnog postupka, u Četvrtoj direktivi Vijeća 78/660/EEZ od 25. srpnja 1978. na temelju članka 54. stavka 3. točke (g) Ugovora o godišnjim financijskim izvještajima za određene vrste trgovačkih društava ( 14 ), kako je izmijenjena Direktivom 2009/49/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2009. (SL L 164, str. 42., u daljnjem tekstu: Direktiva 78/660) i osobito u članku 9., pod naslovom „Pasiva“, točkama B3 i C8, na koji su se pozivale stranke tijekom rasprave ( 15 ).

56.

U tim pisanim očitovanjima Komisija je iznijela teoriju prema kojoj je obveza u pitanju u glavnom postupku dio pasive društva preuzimatelja u smislu Direktive 78/660, ali da je u njezine godišnje izvještaje trebalo dodati odgovarajući unos. Komisija je to mišljenje temeljila na činjenici da je društvo koje je predmet preuzimanja prvi put primilo dostavu zapisnika prije upisa spajanja, što ne proizlazi iz spisa koji je podnesen Sudu.

57.

Međutim, Komisija je tijekom rasprave iznijela da pravila primjenjiva na sastavljanje godišnjih izvještaja u ovom predmetu nisu mjerodavna. Dijelim to mišljenje jer, u obratnom slučaju, obveza čije je postojanje vjerovnik prvi put utvrdio nakon sastavljanja izvještaja korištenih za spajanje ne bi više mogla biti dostavljena društvu koje je predmet preuzimanja, s obzirom na to da godišnji izvještaji mogu odražavati samo predvidive i odredive obveze.

58.

U tom smislu, činjenica da dug in statu nascendi nije obuhvaćen pojmom pasive u smislu Direktive 78/660 i stoga se ne nalazi u bilanci priloženoj nacrtu spajanja nije dovoljna da ga se isključi iz pasive u smislu Direktive 2011/35.

59.

Ako bi to bio slučaj, spajanje bi djelovalo kao razlog za gašenje obveza i do njega bi moglo doći samo u tu svrhu.

60.

Sljedeći primjeri to mogu objasniti:

61.

Spajanje preuzimanjem podrazumijeva, dakle, da društvo preuzimatelj stekne društvo koje je predmet preuzimanja u cijelosti, uključujući njegovu prošlost. Kako to, uostalom, navodi članak 3. stavak 1. Direktive 2011/35, spajanje preuzimanjem provodi se putem „prestanka postojanja bez likvidacije“ ( 16 ) društava koja se spajaju, što podrazumijeva prijenos cjelokupnog društva koje je predmet preuzimanja, bez gašenja obveza koje bi uzrokovala likvidacija. Iz tog razloga, zbog rizika da elementi pasive društva koje je predmet preuzimanja ne budu poznati društvu preuzimatelju u trenutku spajanja, dogovor o spajanju u praksi obično sadržava klauzulu izjava i jamstava (disclosure and warranties) u korist društva preuzimatelja.

62.

Osim toga, nema ništa novoga u ideji da društvo preuzimatelj preuzme odgovornost društva koje je predmet preuzimanja nakon spajanja. Pozivam se na brojne sporove u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama u kojima su društva preuzimatelji bila tužena, katkad u obliku kolektivne tužbe, zato što je prije spajanja društvo koje je bilo predmet preuzimanja izložilo svoje zaposlenike azbestu te su oni zbog toga oboljeli od azbestoze i mezotelioma. Ni u jednom od tih slučajeva činjenica da društvo preuzimatelj nije bilo upoznato s tom odgovornošću u trenutku spajanja nije isključila prijenos te odgovornosti s društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja ( 17 ).

63.

Dogodilo se čak i to da iznos naknade štete uvelike premaši cijenu akvizicije društva koje je predmet preuzimanja, do te mjere da su određeni zakonodavci intervenirali kako bi ograničili tu odgovornost, primjerice u Teksasu „na poštenu tržišnu vrijednost bruto aktive društva prenositelja, izračunatu u trenutku spajanja ili konsolidacije“ ( 18 ).

64.

U nedostatku takve izričite odredbe, smatram da članak 19. stavak 1. točka (a) Direktive 2011/35 predviđa prijenos dugova in statu nascendi društva koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja.

65.

Također treba naglasiti da to pravilo ne djeluje uvijek na štetu društva preuzimatelja jer ono također stječe cijelu aktivu, to jest ne samo prava koja su potraživa u trenutku spajanja već i očekivanje budućih tražbina (spes debiturum iri) ( 19 ) kao i prava koja će nastati nakon upisa spajanja.

66.

U tom smislu, društvo preuzimatelj poput MCH‑a imalo bi pravo na povrat poreza koji je preplatilo društvo koje je predmet preuzimanja prije spajanja kao i poreza naplaćenog društvu koje je predmet preuzimanja prije spajanja, ali koji je nakon spajanja proglašen protivnim pravu Unije.

67.

Moglo bi se još postaviti pitanje ne ograničava li se Direktiva 2011/35, umjesto da se nametne prijenos dugova in statu nascendi na društvo preuzimatelja, na to da dopusti državama članicama da predvide taj prijenos u svojem nacionalnom pravu. Ne mislim da je to tako.

68.

Članak 19. stavak 1. točka (a) Direktive 2011/35 kao i članak 14. stavak 1. točka (a) Direktive 2005/56 ( 20 ), koji sadrži istovjetnu odredbu, jasno nameću definiciju zajedničku pojmovima pasive, bez mogućnosti da države ograniče ili prošire te pojmove. U slučaju o kojem se raspravljalo na raspravi, da je pravo primjenjivo na društvo koje je predmet preuzimanja zahtijevalo prijenos predmetnog duga, a da ga je pravo primjenjivo na društvo preuzimatelja isključivalo, postojao bi sukob između dvaju prava koji Direktiva 2005/56 ne bi mogla razriješiti, što bi bilo protivno njezinu cilju da olakša prekogranična spajanja.

69.

Preostaje još odrediti treba li tumačenje članka 19. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/35 koje predlažem također primijeniti na dug in statu nascendi kada vjerovnik koji je upoznat s predstojećim spajanjem prije upisa spajanja ni na koji način ne upozorava na postojanje svoje tražbine ili mogućnosti njezina postojanja.

70.

U svojim pisanim očitovanjima kao i na raspravi MCH je inzistirao na činjenici da je ACT obavio provjeru koja je dovela do predmetnih novčanih kazni u glavnom postupku prije objave nacrta spajanja. U svojem pisanom odgovoru na pitanja Suda portugalska je vlada priznala da je službena objava nacrta spajanja na internetskoj stranici za objave Ministarstva pravosuđa, provedena 22. veljače 2011., predstavljala obavijest potencijalnim vjerovnicima, među kojima i ACT‑u, koji je stoga trebao upozoriti društva koja su upravo dogovarala svoje spajanje.

71.

Iako priznajem da u takvom činjeničnom okviru vjerovnik u dobroj vjeri ne bi trebao propustiti upozoriti svojeg dužnika o svojoj tražbini prije spajanja ( 21 ), držim da spajanje ne dovodi do gašenja te tražbine. Ništa iz Direktive 2011/35 ne omogućava tvrditi drukčije.

72.

S obzirom na sve to, smatram da članak 19. stavak 1. Direktive 2011/35 treba tumačiti u smislu da se ne protivi nacionalnom propisu kao što je to članak 112. Zakonika o trgovačkim društvima koji se primjenjuje u Portugalu, na temelju kojeg spajanje društava uzrokuje prijenos obveze plaćanja novčane kazne za povrede radnog prava koje je počinilo društvo koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja kada su navedene povrede počinjene prije tog spajanja, ali je novčana kazna nametnuta konačnom odlukom tek nakon navedenog spajanja.

73.

Stoga predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunal do Trabalho de Leiria odgovori na sljedeći način:

Članak 19. stavak 1. Direktive 2011/35 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o spajanjima dioničkih društava treba tumačiti u smislu da se ne protivi nacionalnom propisu kao što je to članak 112. Zakonika o trgovačkim društvima (Código das Sociedades Comerciais) koji se primjenjuje u Portugalu, na temelju kojeg spajanje društava uzrokuje prijenos obveze plaćanja novčane kazne za povrede radnog prava koje je počinilo društvo koje je predmet preuzimanja na društvo preuzimatelja kada su navedene povrede počinjene prije tog spajanja, ali je novčana kazna nametnuta konačnom odlukom tek nakon navedenog spajanja.