1. 

Tijekom godišnjeg odmora u drugoj državi članici iznenada se mogu pojaviti zdravstveni problemi. U takvim slučajevima koordinacija socijalne sigurnosti Europske unije – prvotno uređena Uredbom (EEZ) br. 1408/71 ( 2 ) te trenutačno Uredbom (EZ) br. 883/2004 ( 3 ) – omogućuje primanje liječenja u državi članici privremenog boravišta, troškove kojega snosi država članica boravišta. Međutim, ako liječenje u inozemstvu traje posebno dugo, ima li država članica boravišta pravo jednostrano obustaviti naknadu zbog tog trajanja? Drugim riječima, može li samo ostvarivanje prava dodijeljenog navedenim uredbama u konačnici izazvati njegov gubitak?

2. 

Za g. I odlazak s partnericom na godišnji odmor izvan domovine Irske pokazao se, mogu samo reći, kobnim. Iz više razloga on sada živi u mjestu u kojem se razbolio – Njemačkoj – da bi ondje primao liječenje. On se na određene načine može smatrati „zdravstvenim izbjeglicom“. Međutim, nakon što je u Njemačkoj ostao duže od 11 godina, irski Health Service Executive (Uprava za javno zdravstvo, u daljnjem tekstu: HSE) i irska vlada tvrde da se više ne može smatrati da g. I ima boravište u Irskoj. HSE je stoga najavio da će prestati pokrivati troškove liječenja g. I, što je odluka zbog koje je pokrenut postupak pred sudom koji je uputio zahtjev.

3.

Članci 19. i 20. Uredbe br. 883/2004 u biti su zamijenili članak 22. Uredbe br. 1408/71 ( 4 ).

4.

Članak 19. („Privremeno boravište izvan nadležne države članice“) propisuje:

„1.   Ako nije drugačije predviđeno stavkom 2., osigurana osoba i članovi njezine obitelji koji borave u državi članici koja nije nadležna država članica imaju tijekom svog privremenog boravišta pravo na davanja u naravi koja su iz medicinskih razloga nužna, uzimajući u obzir prirodu davanja i očekivanu dužinu privremenog boravišta. Ta davanja u ime nadležne ustanove pruža ustanova mjesta privremenog boravišta, u skladu s odredbama zakonodavstva koje primjenjuje, kao da su dotične osobe osigurane na temelju spomenutog zakonodavstva.“

5.

Članak 20. („Putovanje s ciljem ostvarivanja davanja u naravi – Odobrenje za podvrgavanje odgovarajućem liječenju izvan države članice boravišta“) propisuje:

„1.   Ako ovom Uredbom nije drugačije određeno, osigurana osoba koja putuje u drugu državu članicu s ciljem ostvarivanja davanja u naravi tijekom privremenog boravišta, mora zatražiti odobrenje nadležne ustanove.

2.   Osigurana osoba kojoj je nadležna ustanova odobrila odlazak u drugu državu članicu s ciljem podvrgavanja liječenju primjerenom njezinom stanju, ostvaruje uslugu u naravi koju joj u ime nadležne ustanove pruža ustanova mjesta privremenog boravišta, u skladu s odredbama zakonodavstva koje primjenjuje, kao da je osigurana na temelju spomenutog zakonodavstva. Odobrenje se izdaje ako je dotično liječenje uvršteno u davanja predviđena zakonodavstvom države članice u kojoj dotična osoba prebiva i ako ga ne može ostvariti unutar medicinski opravdanog vremenskog razdoblja, uzimajući u obzir njezino trenutačno zdravstveno stanje i vjerojatan razvoj njezine bolesti.

[…]“

6.

Članak 11. („Elementi za određivanje boravišta“) Uredbe (EZ) br. 987/2009 ( 5 ) propisuje:

„1.   U slučaju razlike u stavovima između ustanova dviju ili više država članica o određivanju boravišta osobe na koju se primjenjuje [Uredba br. 883/2004], te ustanove suglasno utvrđuju središte interesa dotične osobe na temelju ukupne ocjene svih dostupnih informacija koje se odnose na relevantne činjenice, a mogu uključivati, ako je primjereno:

2.   Ako razmatranje raznih kriterija na temelju relevantnih činjenica navedenih u stavku 1. ne dovede do postizanja sporazuma između dotičnih ustanova, smatra se da su, za potrebe utvrđivanja stvarnog boravišta te osobe, odlučne njezine namjere koje proizlaze iz takvih činjenica i okolnosti, a posebno razlozi koji su je naveli da se preseli.“

7.

G. I irski je državljanin. Radio je u Irskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. U ljeto 2002., u dobi od 45 godina, bio je na odmoru u inozemstvu s partnericom gđom B, rumunjskom državljankom.

8.

Tijekom tog odmora g. I primljen je u hitnu službu Universitätsklinikum u Düsseldorfu (u daljnjem tekstu: Uni Klinik) (Njemačka). G. I prvo je dijagnosticirano da pati od tetanusa, ali se poslije pokazalo da je doživio bilateralni infarkt moždanog debla, što je rijetka bolest. Čini se da su teškoće u dijagnosticiranju, zajedno s učincima infarkta, kod njega izazvale tešku kvadriplegiju i gubitak motoričkih sposobnosti. Nedugo nakon svibnja 2003. g. I otkrivena je genska mutacija koja utječe na sastav krvi, čimbenik koji zahtijeva neprekidno praćenje i liječenje. Nadalje, od početka postupka pred High Courtom dijagnosticiran mu je rak, zbog kojega je također podvrgnut liječenju ( 6 ).

9.

Stoga je od kolovoza 2002. g. I teško obolio te su mu bili potrebni nadzor i neprekidna skrb liječnika specijalista u Uni Kliniku. Sada je potpuno vezan za invalidska kolica i rukama i šakama može se koristiti samo u ograničenoj mjeri. Otkad je 2003. napustio bolnicu živi s gđom B, koja skrbi za njega. Žive u Düsseldorfu u unajmljenom stanu prilagođenom invalidima.

10.

G. I dobiva invalidninu od Irske ( 7 ) i malu mirovinu od Ujedinjene Kraljevine. Od Njemačke ne dobiva nikakvu naknadu ni povlastice. G. I navodi da zbog svojeg zdravstvenog stanja i potrebe neprekidnog liječenja mora živjeti u Njemačkoj, državi članici s kojom je povezan samo u ograničenoj mjeri, ali želja mu je vratiti se u Irsku. G. I, točnije, navodi kako u Njemačkoj nema otvoren bankovni račun niti posjeduje imovinu, dok, s druge strane, u Irskoj ima otvoren bankovni račun i u redovitom je kontaktu sa svoje dvoje djece u Irskoj (rođene 1991. i 1994.). Ne govori njemački niti se nastojao integrirati u njemačko društvo.

11.

Prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, g. I otkad se razbolio malo je radio. U više navrata između 2004. i 2007. držao je predavanja u zamjenu za nagradu na Sveučilištu u Düsseldorfu uz pomoć gđe B. Za potrebe njemačkog sustava socijalne sigurnosti gđa B prijavila je da je ovaj dohodak stekao g. I jer je ona prijavljena u taj sustav. Nadalje, 2004. dala je otkaz kako bi punovremeno skrbila o g. I. Dobiva naknadu za nezaposlenost od Njemačke. High Court je naveo kako gđi B. nije odobren njemački ekvivalent naknade za brigu o invalidnoj osobi zato što g. I ima boravište u Irskoj, a takav slučaj nije predviđen irskim sustavom socijalne sigurnosti.

12.

Otkad se razbolio, g. I rijetko je putovao u inozemstvo. Godine 2004. otputovao je u Lisabon (Portugal) da bi održao predavanje te je nekoliko puta putovao u Irsku, posljednji put 2009. godine. Međutim, s obzirom na njegovo stanje, High Court navodi da su obje strane suglasne da je g. I gotovo nemoguće putovati, barem ne redovnim zrakoplovnim kompanijama.

13.

Trošak skrbi za g. I u Njemačkoj u početku je bio pokriven obrascem E 111 koji je izdala Irska ( 8 ). Na taj se obrazac odnosi članak 19. Uredbe br. 883/2004, kojim je predviđeno da osigurana osoba koja boravi u državi članici koja nije nadležna država članica tijekom svog privremenog boravišta ima pravo na davanja u naravi koja su iz medicinskih razloga nužna, uzimajući u obzir prirodu davanja i očekivanu dužinu privremenog boravišta.

14.

U ožujku 2003. HSE je promijenio status g. I tako što mu je od tog datuma počeo izdavati obrazac E 112, koji je od tada obnavljan 20 ili više puta. Taj obrazac odgovara članku 20. Uredbe br. 883/2004, koji se odnosi na situaciju u kojoj je nadležna institucija dopustila osiguranoj osobi odlazak na područje druge države članice kako bi ondje dobila skrb prilagođenu svojem stanju.

15.

Dana 25. studenoga 2011. HSE je odbio obnoviti g. I obrazac E 112 jer je smatrao da, prema zakonodavstvu EU‑a o socijalnoj sigurnosti, g. I boravi u Njemačkoj. G. I predao je High Courtu zahtjev za sudsko preispitivanje, kojim se traži da se HSE‑u izda sudski nalog da mu to tijelo nastavi izdavati obrazac E 112.

16.

Zbog dvojbe u pogledu tumačenja članka 19. stavka 1. i članka 20. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 883/2004, High Court odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće pitanje:

„Treba li za osiguranika koji je državljanin jedne države članice (‚prva država članica’), a koji je teško bolestan jedanaest godina jer ima tešku bolest koja se prvi put javila dok je boravio u prvoj državi članici, ali je bio na odmoru u drugoj državi članici (‚druga država članica’), smatrati da ima ,privremeno boravište' u toj drugoj državi članici tijekom tog razdoblja za potrebe ili članka 19. stavka 1. ili članka 20. stavaka 1. i 2. Uredbe […] br. 883/2004, ako je faktički bio primoran fizički ostati u toj državi članici tijekom tog razdoblja zbog teške bolesti od koje boluje te zbog prikladne blizine specijalističke zdravstvene skrbi?“

17.

U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje High Court je zatražio od Suda primjenu ubrzanog postupka predviđenog člankom 105. stavkom 1. Poslovnika Suda. Na prijedlog suca izvjestitelja te nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, predsjednik Suda odbio je zahtjev rješenjem od 18. srpnja 2013.

18.

Pisana očitovanja podnijeli su g. I, HSE, irska vlada, grčka vlada i nizozemska vlada te Komisija. Na raspravi održanoj 29. siječnja 2014. usmena očitovanja iznijeli su g. I, HSE, irska vlada i Komisija.

19.

Ako na trenutak zanemarimo tragične činjenice ovog predmeta, on se nedvojbeno odnosi na zanimljivo i važno pitanje.

20.

Nije sporno da je prije putovanja u Njemačku na odmor g. I boravio u Irskoj. Stoga High Court prethodnim pitanjem u biti želi znati je li, s obzirom na okolnosti ovog predmeta, i dalje moguće smatrati da g. I samo „privremeno boravi“ u Njemačkoj, a radi primjene članka 1. točke (k) te članaka 19. i 20. Uredbe br. 883/2004.

21.

Uzeo sam u obzir činjenicu da je, nakon što je pozvana da zauzme stajalište o potrebi održavanja rasprave, irska vlada odgovorila da želi da se Sud usredotoči na pojam „privremenog boravišta“, a ne „boravišta“, koji se uistinu ne pojavljuje u formulaciji prethodnog pitanja. Međutim, kao što ću to detaljnije razraditi u nastavku, ti su pojmovi neodvojivo povezani. Čini mi se nemogućim zaobići pojam „boravišta“prilikom tumačenja pojma „privremenog boravišta“, kako je navedeno u člancima 19. i 20. Uredbe br. 883/2004.

22.

U širim razmjerima, ovim se predmetom pokreće i pitanje koje je potencijalno mučno s političkog i gospodarskog stajališta, a to je može li država članica „izvoziti“ u drugu državu članicu trošak liječenja svojih rezidenata. Tako grčka vlada tvrdi da se irske vlasti ne mogu jednostrano pozivati na članak 11. Uredbe br. 987/2009. Ova točka postaje posebno naglašena ako to liječenje nadilazi uobičajene troškove povezane sa sličnim liječenjem u državi članici boravišta. S druge strane, s obzirom na to da je priča g. I tako neobična, jasno je da se ne može smatrati tipičnim slučajem.

23.

Čini se da je sud koji je uputio ovaj zahtjev za prethodnu odluku izričajem kojim ga je oblikovao u njemu čvrsto utvrdio određene parametre. Naime, High Court opisuje posebne okolnosti ovog predmeta kao situaciju „u kojoj je osoba faktički bila primorana ostati u toj državi članici tijekom tog razdoblja zbog teške bolesti od koje boluje te zbog prikladne blizine specijalističke zdravstvene skrbi“.

24.

Nadalje, s obzirom na činjenicu da g. I ne može putovati (barem ne redovnim zrakoplovnim kompanijama), High Court u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navodi da se ne predlaže da bi se, kako bi dobio prethodno odobrenje za liječenje u inozemstvu, g. I mogao ili trebao u ovom trenutku vratiti u Irsku u svrhu medicinskog pregleda.

25.

U svakom slučaju, nije potpuno jasno može li g. I stvarno dobiti slično liječenje u Irskoj. G. I tvrdi da takvo liječenje nije dostupno (ili, u najmanju ruku, da HSE nije bio u položaju da mu ponudi takvo liječenje, dok je istodobno ispunio njegove zahtjeve za povezanu skrb, poput potrebe za odgovarajućim stanom). HSE pak u svojim pisanim očitovanjima prilično paradoksalno navodi da je trošak liječenja g. I u Njemačkoj znatno niži nego što bi to bio trošak njegova liječenja u Irskoj kad bi se onamo vratio ( 9 ). U svakom slučaju, to je faktično pitanje o kojemu, u skladu s tim, odlučuje nacionalni sud.

26.

Tekst koji slijedi započet ću baveći se pojmom „boravišta“, kojim se Sud već više puta bavio. Zatim ću analizirati pojam „privremenog boravišta“ u odnosu na okolnosti predmeta i argumente koje su navele stranke koje su Sudu podnijele očitovanja.

27.

Konačno, sljedeća pojašnjenja potrebna su u odnosu na primjenu Uredbe br. 883/2004 rationae temporis. Iako je Uredba br. 1408/71 bila primjenjiva kada se g. I iznenada razbolio, ona je u međuvremenu zamijenjena Uredbom br. 883/2004. Međutim, kao što je to navela Komisija, materijalno pravno stanje o tom se pitanju, sve u svemu, novom uredbom nije promijenilo ( 10 ). U svakom slučaju, osporavana odluka HSE‑a kojom se odbija pokriće budućih troškova liječenja g. I donesena je 25. studenoga 2011., nakon stupanja na snagu Uredbe br. 883/2004. Stoga ću svoju ocjenu temeljiti na novijoj uredbi, u skladu s formulacijom postavljenog pitanja.

28.

Prema članku 1. točki (j) Uredbe br. 883/2004, „boravište“ znači mjesto gdje osoba uobičajeno boravi.

29.

Ova skromna definicija temelji se na praksi Suda, koja pruža daljnje upute u vezi s tim pojmom. Naime, Sud je već vrlo rano u odnosu na režim koji se primjenjuje na radnike u skladu s Uredbom br. 1408/71 smatrao da je boravište ondje „gdje se nalazi i uobičajeno središte interesa [radnika]“te da se, „ako radnik ima stabilno zaposlenje u nekoj državi članici, pretpostavlja da ondje i boravi, čak i ako je obitelj ostavio u drugoj državi“ ( 11 ). Ova potonja pretpostavka sada se odražava u članku 11. stavku 3. Uredbe br. 883/2004. U skladu s tim, boravište se izjednačava sa središtem interesa neke osobe.

30.

Iz navedenog razloga osigurana osoba u isto vrijeme ne može imati uobičajena boravišta u dvjema državama članicama ili više njih ( 12 ).

31.

Što se tiče relevantnih kriterija za utvrđivanje središta interesa osobe, Sud je u presudi u predmetu Swaddling zaključio da treba „osobito uzeti u obzir obiteljsku situaciju osobe o kojoj je riječ, razloge koji su je naveli da se preseli, trajanje i stalnost njezina boravka, činjenicu da raspolaže, ovisno o slučaju, stalnim zaposlenjem te njezinu namjeru, kakva proizlazi iz svih okolnosti“ ( 13 ).

32.

Ti kriteriji sada su sadržani u članku 11. Uredbe br. 987/2009, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 12. preambule te uredbe ( 14 ). Kao što su to u biti istaknule grčka i nizozemska vlada te Komisija, iako se ta odredba odnosi na neslaganja među nadležnim ustanovama dviju država članica ili više njih te stoga nije izravno primjenjiva na predmet pred sudom koji je uputio zahtjev, ona ipak sadrži koristan popis relevantnih kriterija za određivanje boravišta osigurane osobe. Slažem se s g. I, nizozemskom vladom i Komisijom da popis nije konačan ( 15 ) kao i s g. I i Komisijom da nije utvrđen red prvenstva za kriterije kako su određeni u članku 11. stavku 1. Naime, krajnje je važno imati na umu da je u predmetu Swaddling Sud razjasnio da se „trajanje boravka u državi [članici] [...] ne može smatrati konstitutivnim elementom pojma ‚boravišta’“ ( 16 ).

33.

Nadalje, korisno je naglasiti da su u točkama (a) do (d) članka 11. stavka 3. Uredbe br. 883/2004 određeni neki specifični primjeri situacija koje se odnose na povezanost s nekom državom članicom, a u kojima je toj državi članici dopušteno da osiguranoj osobi nametne svoje zakonodavstvo. Najčešće situacije vezane su uz zaposlenje ili samozaposlenje u nekoj državi članici. Iako, ne dovodeći u pitanje posebne odredbe iz članaka 12. do 16. te uredbe, ti specifični oblici povezanosti imaju prednost pred općim kriterijem boravišta ( 17 ) i mogu se jednostavno smatrati specifičnim izražajima toga pojma. Na taj način oni služe samo kako bi naglasili činjenicu da primjena zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti određene države članice, na temelju boravišta ili na neki drugi način, pretpostavlja određenu vezu s tom državom članicom.

34.

Konačno, možda bi bilo mudro ne previdjeti činjenicu da se većina predmeta povezanih s pojmom „boravišta“ u svrhu koordinacije socijalne sigurnosti bavi pitanjem je li osigurana osoba stekla status osobe s boravištem, ako je ta osoba htjela primati naknadu od države članice koja je nije htjela isplaćivati ( 18 ). Čini se da se ovaj predmet, međutim, odnosi na suprotnu situaciju: u kojim okolnostima osigurana osoba može izgubiti taj status i odgovarajuća davanja ( 19 )?

35.

Nakon pokušaja sažimanja prava povezanog s pojmom „boravišta“, u nastavku ću se pobliže baviti pojmom „privremenog boravišta“ s obzirom na specifične značajke predmeta.

36.

Do sada, koliko mi je poznato, Sud nije pojasnio pojam „privremenog boravišta“ na temelju Uredbe br. 883/2004. Stoga ću dati sljedeće primjedbe.

37.

Prema članku 1. točki (k) Uredbe br. 883/2004, „privremeno boravište“ znači boravište koje je privremeno.

38.

Definicija „privremenog boravišta“[eng. stay] prema članku 1. točki (k) engleske jezične verzije Uredbe br. 883/2004 odnosi se na pojam „boravišta“ [eng. residence], koje je, međutim, okarakterizirano kao „privremeno“ [eng. temporary]. U tom je smislu to kružna definicija koja nije od velike pomoći. Bez obzira na to, upravo na taj način njome je naglašena činjenica da se, suprotno stajalištu koje zagovara irska vlada, ta dva pojma ne mogu tretirati potpuno odvojeno.

39.

Što se tiče pravilnog tumačenja pojma „privremenog boravišta“, iznesena su određena stajališta.

40.

Upozoravajući na prenategnuto tumačenje članaka 19. i 20. Uredbe br. 883/2004, irska vlada ističe da se riječi „privremen“u definiciji pojma „privremenog boravišta“ treba dati uobičajeno značenje, kao nečega što „traje tijekom ograničenog vremenskog razdoblja, nije trajno“. Irska vlada nadalje smatra da „privremeno boravište“ nije uobičajeno ni trajno te da druge jezične verzije Uredbe br. 883/2004 podržavaju stajalište da privremeno boravište podrazumijeva posjet drugoj državi članici (poput francuske verzije, u kojoj se koristi riječ „séjour“). Sa svoje strane, HSE navodi da je jedno od uobičajenih značenja „privremenog boravišta“„živjeti negdje privremeno kao posjetitelj ili gost“ te da bi opis boravka g. I u Njemačkoj kao privremenog iskrivio to značenje.

41.

Vezano uz to, prvo bih napomenuo da je, kao što je to gore navedeno u točki 37., „privremeno boravište“u engleskoj jezičnoj verziji Uredbe br. 883/2004 definirano kao boravište koje je privremeno. U onoj mjeri u kojoj je „boravište“, s druge strane, definirano kao mjesto na kojem netko uobičajeno boravi, „privremeno boravište“bez problema može se tumačiti kao mjesto na kojem osoba privremeno boravi. U skladu s tim, uzme li se u obzir da je Sud dosljedno izjednačavao mjesto „boravišta“ s uobičajenim središtem interesa osobe, mjesto „privremenog boravišta“ može se shvatiti kao privremeno središte interesa osobe.

42.

Drugo, prema istoj logici kao i u argumentima iz prethodnih točaka 30. i 38., prema mojem mišljenju postoji strukturna veza između pojmova „privremenog boravišta“i „boravišta“, utoliko što privremeno boravište pretpostavlja boravište na drugome mjestu. Posljedično, kriteriji koji se primjenjuju da bi se utvrdilo je li neko mjesto osiguranikovo boravište moraju podrazumijevati negativan učinak isključivanja mogućnosti da to bude privremeno boravište.

43.

Kao treće i važnije, uporabom riječi „privremen“određen je pojam „privremenog boravišta“. „Privremen“ne znači određen, nego umjesto toga nestalan. Pojam „privremen“ stoga ne implicira utvrđeno trajanje. U skladu s tim, slažem se s Komisijom da ni člankom 19. ni člankom 20. Uredbe br. 883/2004 nije predviđeno specifično vremensko ograničenje trajanja privremenog boravišta. Drugim riječima, privremeno boravište ne mora nužno značiti posjet kraćeg trajanja.

44.

Štoviše, ako se, pojašnjenja radi, prihvati da riječ „séjour“ na francuskom jeziku znači kraći posjet, bilo bi dovoljno upozoriti na to da različite jezične verzije ne idu nedvosmisleno u smjeru koji su sugerirali irska vlada i HSE ( 20 ). Naprotiv, argumentima koje su podnijeli irska vlada i HSE proturječi sustavno tumačenje Uredbe br. 883/2004, kao što će to biti objašnjeno u sljedećim dvjema točkama.

45.

Kao što je to g. I točno primijetio, definicijom utvrđenom člankom 1. točkom (va) podtočkom i. Uredbe br. 883/2004 (kako je izmijenjena), odredbom koja se primjenjuje na poglavlje 1. Glave III., u kojem se nalaze članci 19. i 20. te uredbe, pod pojmom „davanja u naravi“, koji se spominje u članku 19. stavku 1. i članku 20. stavcima 1. i 2., pokrivena su davanja u naravi za dugotrajnu njegu ( 21 ). U skladu s tim, sama struktura Uredbe br. 883/2004 utvrđena je na pretpostavci da osigurana osoba može tijekom duljeg vremenskog razdoblja privremeno boraviti i primati davanja u naravi u drugoj državi članici.

46.

Nadalje, vrijedi istaknuti da je, nakon preinake Uredbe br. 1408/71, koja je prethodno u članku 22. stavku 1. točki (i) sadržavala odredbu kojom se određuje da se „trajanje razdoblja tijekom kojeg se davanja pružaju određuje prema zakonodavstvu nadležne države“, ta se odredba više ne nalazi ni u članku 19. ni u članku 20. Uredbe br. 883/2004. Naime, ako se to usporedi s novom definicijom „davanja u naravi“ utvrđenom člankom 1. točkom (va) podtočkom i. Uredbe br. 883/2004, može se postaviti pitanje mogu li države članice jednostrano postaviti ograničenja trajanja isplate davanja u naravi ( 22 ).

47.

S obzirom na to, irska vlada i dalje tvrdi da svrhovito određivanje pojma „privremenog boravišta“isključuje zaključak da g. I samo privremeno boravi u Njemačkoj. Ta vlada smatra da ni prema Ugovorima ni prema Uredbi br. 883/2004 osoba nema pravo izabrati sustav socijalnog osiguranja s kojim bi bila povezana. Prema njezinu stajalištu, ta je uredba čin koordinacije osmišljen kako bi se osiguralo da se na bilo koju osobu može primijeniti samo jedan sustav. U okolnostima u kojima bi g. I imao pravo, prema mišljenju irske vlade, pokriti troškove iz njemačkog sustava, istodobno pravo da ostane pod irskim sustavom uništilo bi cijelu svrhu sustava. Ako se utvrdi da g. I trenutačno „privremeno boravi“ u Njemačkoj, moglo bi se zaključiti da, posljedično, on nije pokriven njemačkim sustavom socijalne sigurnosti; a to ne bi, prema stajalištu irske vlade, bilo u skladu s općom svrhom Uredbe.

48.

Prije nego što se potpuno posvetim stajalištu irske vlade u vezi sa svrhovitim utvrđivanjem pojma „privremenog boravišta“, trebao bih posvetiti malo više pozornosti njezinoj tvrdnji da g. I ima pravo priključiti se njemačkom sustavu socijalne sigurnosti.

49.

Naime, i irska vlada i HSE tvrde da, bez obzira na stajalište High Courta da „ovaj predmet ulazi u prostor između [članaka 19. i 20. Uredbe br. 883/2004]“, ne postoji rizik od bilo kakve praznine u primjeni u odnosu na g. I. Sa svoje strane, HSE navodi da će „njemačke vlasti pokriti troškove zdravstvene skrbi [g. I] ako je on u njihovu sustavu“ te da su, „koliko je HSE‑u poznato, mjerodavne njemačke vlasti bile suglasne s tim da [g. I] prijeđe na njihov sustav radi zdravstvene skrbi“. S obzirom na prethodnu primjedbu, irska vlada navodi da će „[g. I] biti dopušteno da se pridruži njemačkom sustavu ako bude surađivao na način da se prijavi za takvu naknadu“ te, nadalje, da „[g. I] ima pravo pridružiti se njemačkom sustavu“.

50.

Osim činjenice da njemačka vlada nije potvrdila nijednu od tih tvrdnji, irska vlada i HSE u nekim su aspektima u pravu. Kao što je to navedeno, nitko ne može imati više boravišta u isto vrijeme u svrhu koordinacije socijalne sigurnosti. Ako g. I nema boravište u Irskoj, može ga se uzeti u obzir za boravište u Njemačkoj za potrebe Uredbe br. 883/2004. Pod uvjetom da je ondje središte njegova interesa, on od nadležnih njemačkih ustanova slobodno može zatražiti da se pridruži nekom sustavu socijalne sigurnosti u Njemačkoj, prema postupku utvrđenom člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009 ( 23 ).

51.

To, međutim, očito nije ono što g. I želi te se čini da očitovanja irske vlade i HSE‑a nekako namjerno promašuju svrhu. Upute koje su zatražene od Suda odnose se upravo na pitanje može li se za osobu u položaju g. I i dalje reći da samo privremeno boravi u državi članici liječenja i, u skladu s tim, mora li prvotna država članica boravišta ili pak država članica liječenja plaćati neprekidno (i vjerojatno skupo) liječenje potrebno osobi poput g. I.

52.

Nadalje, iako je irska vlada u pravu kada upozorava na to da članak 3. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 zahtijeva da osigurana osoba surađuje s mjerodavnom nadležnom ustanovom, tako da ona može utvrditi koje se zakonodavstvo primjenjuje na tu osobu, ta se dužnost primjenjuje i obratno, prema članku 3. stavku 4. te uredbe, u odnosu na dotičnu osobu ( 24 ).

53.

Osim toga, ako nadležna ustanova želi ograničiti ili uskratiti davanja nekoj osobi u skladu sa svojim zakonodavstvom zbog činjenice da je osoba prenijela boravište u drugu državu članicu, čini mi se da, u skladu s člankom 3. stavkom 4. in fine Uredbe br. 987/2009, koji treba tumačiti zajedno s člankom 11. stavkom 1. iste uredbe i, općenitije, prema članku 20. ( 25 ) i načelu lojalne suradnje ugrađenom u članak 4. stavak 3. UEU‑a – spomenuta dužnost suradnje nastaje i u odnosu na ustanove drugih uključenih država članica ( 26 ). Tim se ustanovama mora pružiti mogućnost da navedu slažu li se sa zaključkom da je osoba promijenila boravište, s obzirom na to da će takav zaključak za njih vrlo vjerojatno imati financijske posljedice. Protivno bi mišljenje lišilo članak 11. stavak 1. Uredbe br. 987/2009 njegova učinka, koji je upravo rješavanje razlika u mišljenjima među ustanovama dviju država članica ili više njih u vezi s boravištem neke osobe.

54.

U vezi s tim, ne mogu a da ne primijetim da, osim obostrane korespondencije između HSE‑a i Komisije, odluka kojom je upućeno prethodno pitanje ne sadrži informacije vezane uz sporazum između irskih i njemačkih vlasti ( 27 ). S obzirom na to, ne vidim kako bi tvrdnja da g. I nije surađivao s mjerodavnim ustanovama mogla osloboditi irske vlasti njihove odgovarajuće dužnosti da surađuju s njemačkima ( 28 ).

55.

Stoga argumentu irske vlade i HSE‑a u pogledu spremnosti njemačkih vlasti da prihvate g. I u svoj sustav socijalne sigurnosti i da preuzmu financijsku odgovornost za njegovo liječenje ne bi trebalo više poklanjati pozornost.

56.

Dakle, vraćajući se svrsi Uredbe br. 883/2004, na drugom sam mjestu imao priliku izjaviti ( 29 ) da ona koordinira sustave socijalne sigurnosti koji postoje u državama članicama. Njome se želi postići cilj sprječavanja negativnih učinaka koje ostvarivanje slobode kretanja radnika može imati na davanja socijalne sigurnosti radnicima i njihovim obiteljima, utvrđen u članku 48. UFEU‑a ( 30 ). Međutim, u skladu s uvodnom izjavom 4. iz njezine preambule ( 31 ), Uredbom br. 883/2004 nije utvrđen zajednički sustav socijalne sigurnosti, nego se omogućava daljnje postojanje različitim nacionalnim sustavima socijalne sigurnosti te je njezin jedini cilj osigurati koordinaciju tih sustava. Prema članku 11. stavku 1., na osobe na koje se primjenjuje ta uredba „primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice“, kako je utvrđeno u skladu s pravilima propisanima Glavom II. ( 32 ). Time je stoga omogućeno različitim sustavima da i dalje postoje, s različitim potraživanjima od različitih institucija prema kojima tražitelj posjeduje izravna prava na temelju ili isključivo nacionalnog prava ili, gdje je to potrebno, nacionalnog prava proširenog pravom EU‑a ( 33 ).

57.

U skladu s time, cilj je mehanizma koordinacije utvrđenog Uredbom br. 883/2004 da se jedna država članica odredi kao krajnje odgovorna za potraživanja osigurane osobe. Nasuprot tome, nužan je cilj te uredbe spriječiti osigurane osobe da se pozivaju na odgovornost drugih država članica gdje u tom pogledu ne postoje izravna prava. S financijskog stajališta Uredba br. 883/2004 stoga služi i tome, iako neizravno, da se ograniči načelo financijske solidarnosti među državama članicama.

58.

Stoga mi se čini da sustav uspostavljen Uredbom br. 883/2004 predstavlja pokušaj rješavanja prirođene napetosti između, s jedne strane, pokušaja da se olakša odobravanje davanja osiguranim osobama koje su ostvarile svoje pravo na slobodu kretanja i, s druge strane, potrebe da se zaštiti javna blagajna država članica koje nisu odgovorne za te osigurane osobe prema zakonodavstvu o socijalnoj sigurnosti, bez obzira na to radi li se o nacionalnoj razini ili razini EU‑a.

59.

S obzirom na to, nije potpuno ispravno tvrditi, kao što to čini irska vlada, da Uredbom br. 883/2004 osobi nije dopušteno nikakvo pravo da odabere sustav socijalne sigurnosti s kojim želi biti povezana. Naime, u skladu s temeljnim načelom slobode kretanja osoba koje ta uredba želi promicati, mjesto na kojem netko uobičajeno boravi od samog je početka prije svega rezultat izrazito osobnog izbora. Taj izbor može, primjerice, biti živjeti i raditi u drugoj državi članici ravnopravno s državljanima te države ili da se to ne učini.

60.

Isto tako, u situacijama neplanirane medicinske nužde ne može se smisleno govoriti o „izboru“ niti se situacija osobe primorane da se podvrgne liječenju u drugoj državi članici može usporediti sa situacijom osobe koja je bila u položaju da to učini dobrovoljno. Naime, u skladu s odlukom kojom je upućeno prethodno pitanje – koja je jedina referentna točka za Sud vezano uz činjenice predmeta – ne može biti dvojbe da g. I po tom pitanju nema izbora. Sud koji je uputio zahtjev naglašava da je g. I teško bolestan već više od jedanaest godina jer ima tešku bolest koja se prvi put javila dok je bio na odmoru u Njemačkoj te je sada faktički primoran fizički ostati u Njemačkoj zbog teške bolesti od koje boluje te zbog prikladne blizine specijalističke zdravstvene skrbi.

61.

Stoga se ne slažem s irskom vladom da svrsishodno tumačenje Uredbe br. 883/2004 navodi na zaključak da osoba u stanju poput g. I na neki način „odabire“ ostati u Njemačkoj te stoga uobičajeno ondje boravi. Naime, činjenica da je HSE neprekidno izdavao obrasce E 112 za njegovo liječenje govori sama za sebe ( 34 ). U svakom slučaju, pri ocjeni o tome ima li g. I izbora u vezi sa svojim boravištem mora se uzeti u obzir njegovo trenutačno zdravstveno stanje, za koje je prihvaćeno da se tijekom godina pogoršavalo.

62.

Glavni argument u prilog stajalištu da g. I više nema samo privremeno boravište u Njemačkoj za potrebe članaka 19. i 20. Uredbe br. 883/2004 jest to da ondje živi već više od jedanaest godina. Naime, nizozemska vlada, koju u toj točki načelno podržavaju irska vlada i HSE, smatra da je dugo vremensko razdoblje provedeno u drugoj državi članici vrlo važno za utvrđivanje boravišta.

63.

Ne slažem se s time. Tom stajalištu načelno se protivi navedena presuda u predmetu Swaddling ( 35 ), kao i druge slične presude ( 36 ).

64.

Naime, meni osobno činjenica da osigurana osoba privremeno boravi u državi članici radi liječenja tijekom razdoblja koje se može opisati kao dugo (ili čak kao vrlo dugo) sama po sebi nije dostatna da bi se utvrdilo – ili opovrgnulo – uobičajeno boravište. Naime, upravo zbog volje neke osobe da se oporavi od bolesti i da se vrati kući takvo trajanje privremenog boravišta nema automatski učinak da privremeno središte njezinih interesa biva pretvoreno u uobičajeno središte njezinih interesa ( 37 ).

65.

Čini se da je takvo stajalište potvrđeno člankom 25.(A) stavkom 3. Uredbe br. 987/2009 ( 38 ). Čini se da logična podloga te odredbe potvrđuje da osigurana osoba koja hitno treba liječenje dok privremeno boravi u drugoj državi članici ne smije biti primorana da prekine to liječenje kako bi se vratila u državu članicu boravišta da bi tražila slično liječenje, ako to ne bi bilo preporučljivo iz medicinskih razloga. Naime, Sud je zaključio da, čak i ako je moguće da je liječenje potrebno zbog razvoja zdravstvenog stanja osigurane osobe tijekom privremenog boravišta u drugoj državi članici povezano s kroničnim stanjem te stoga s neprekinutom ili dugotrajnom bolešću, to nije dovoljno da je spriječi da primi to liječenje ( 39 ).

66.

Upravo zato čini mi se nedosljednim da članak 11. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 u svojem tekstu namjerno stavlja namjeru osigurane osobe na razinu nižu od objektivnih kriterija nabrojenih u članku 11. stavku 1. Čini se da iz potonje odredbe slijedi da je namjera osigurane osobe mjerodavna samo kada se boravište ne može utvrditi na temelju kriterija nabrojenih u članku 11. stavku 1. Istina je da je svrha te uredbe da kodificira, inter alia, sudsku praksu Suda o mjerodavnim kriterijima u vezi s pitanjem uobičajenog boravišta. Međutim, istaknuo bih da u presudi Suda u predmetu Swaddling ( 40 ) nije utvrđena nikakva hijerarhija između različitih kriterija koje treba uzeti u obzir i koji se ne mogu shvatiti tako da znače da ta namjera, čak i ako je potvrđena činjenicama, vrijedi manje od ostalih mjerodavnih kriterija. Naime, središte interesa osobe mora se temeljiti na ukupnoj ocjeni svih dostupnih informacija vezanih uz mjerodavne činjenice, kao što to i Komisija priznaje u svojim pisanim očitovanjima.

67.

U svakom slučaju, kao što sam to spomenuo gore u točki 32., članak 11. Uredbe br. 987/2009 ne primjenjuje se izravno na ovaj predmet. U skladu s time, činjenica da se njime mogu klasificirati namjere kao sekundarni kriterij nema nikakvu težinu pri procjeni gdje je središte interesa g. I.

68.

Nadalje bih upozorio na činjenicu da je Sud zaključio da u Uredbi br. 1408/71 ne postoji ništa što bi upućivalo na to da se isplata invalidnine može prekinuti zato što njezin primatelj ima boravište na području države članice različite od one u kojoj se nalazi ustanova zadužena za isplatu ( 41 ). Na vidim razloga za drukčije stajalište u odnosu na isplatu davanja u naravi koja imaju oblik liječenja sa svrhom da pruže olakšanje osobi u tjelesnom stanju g. I umjesto novčanih davanja ( 42 ). Stoga, ako država članica čak nema pravo prekinuti isplatu takvog davanja u slučaju kad dotična osoba uistinu ima boravište u inozemstvu, još je teže uvidjeti kako bi to onda mogla učiniti u slučaju kada je pitanje boravišta sporno.

69.

S obzirom na raspravu koja je prethodila, smatram da nije moguće postaviti zlatno pravilo u vezi s tim koliko je točno vremena potrebno provesti u drugoj državi članici da bi „privremeno boravište“postalo „boravište“. Međutim, dodao bih da tako važan pravni događaj ne bi trebao nastati spontano i nasumično. Naime, važno je podsjetiti da je, kao što to priznaje HSE, „svrha prava EU‑a vezanog uz zdravlje da osigura da nema praznina i da osoba ne ostane bez financiranja samo zato što je u drugoj državi članici“.

70.

Stoga, da se nadovežem na napomene iz točaka 52. i 53. u odnosu na dužnosti uključenih strana, osigurana osoba ne može se bez ikakva prethodnog upozorenja jednostavno isključiti iz sustava socijalne sigurnosti s kojim je prethodno bila povezana. To bi zahtijevalo ili pozitivan korak te osobe u vezi s prijenosom boravišta unutar Europske unije (uz obavijest novoj nadležnoj ustanovi o tom prijenosu u skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009) ili barem zajednički sporazum između mjerodavnih ustanova dviju država članica ili više njih, kao što je to propisano u članku 11. stavku 1. Uredbe br. 987/2009. Takav bi sporazum toj osobi pružio mogućnost da ospori takvo stajalište u slučaju neslaganja (kao u ovom predmetu), u skladu s člankom 3. stavkom 4. Uredbe br. 987/2009.

71.

Zaključno, moje je stajalište da se pod pojmom „boravišta“ kao što je navedeno u Uredbi br. 883/2004 (primjerice, članak 1. točka (k), članci 19. i 20.) mora smatrati da ima značenje privremenog središta interesa osobe. Prisilni boravak u državi članici iz medicinskih razloga – pa čak i tijekom vrlo dugog razdoblja – sam po sebi nema za posljedicu da mjesto liječenja, koje je do tog trenutka bilo privremeno središte interesa te osobe, automatski postaje mjesto uobičajenog boravišta u smislu te uredbe.

72.

Kao što su suglasne sve strane koje su podnijele očitovanja Sudu, u svakom je slučaju zadatak High Courta da primijeni pravo na činjenice te da utvrdi mjesto boravišta g. I na temelju ukupne ocjene svih relevantnih okolnosti, uključujući činjenicu hoće li g. I i dalje iz medicinskih razloga biti prisiljen ostati u Njemačkoj radi podvrgavanja potrebnom liječenju. Primam na znanje činjenicu da, unatoč mnogim okolnostima koje upućuju na suprotno, u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje sud koji je uputio zahtjev zauzima privremeno stajalište da odgovor na postavljeno pitanje treba biti potvrdan.

73.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanje koje je postavio High Court (Irska):

Pravilnim tumačenjem članka 1. točke (k) Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, za potrebe članaka 19. i 20., prisilno privremeno boravište osigurane osobe u trajanju duljem od jedanaest godina u državi članici koja nije država boravišta zbog teške bolesti koja se prvi put očitovala dok je osigurana osoba bila na odmoru u toj državi članici i u kojoj je ta osoba faktički primorana fizički ostati tijekom tog razdoblja zbog teške bolesti od koje boluje te zbog blizine specijalističke zdravstvene skrbi nema samo po sebi posljedicu da se više ne može smatrati da ta osoba samo privremeno boravi u državi članici u kojoj se liječi. Zadatak je suda koji je uputio zahtjev da utvrdi mjesto boravišta te osobe na temelju ukupne ocjene svih relevantnih okolnosti, uključujući činjenicu hoće li osoba i dalje iz medicinskih razloga biti prisiljena ostati u državi članici u kojoj se liječi radi podvrgavanja potrebnom liječenju.