1. 

Ovaj se predmet pojavljuje u kontekstu ponude potrošačkih ugovora o kreditu u stranoj valuti. Korištenje te vrste ugovora, koje je u određenoj mjeri uobičajena praksa u državama članicama Europske unije i koji korisnicima kredita mogu na prvi pogled izgledati primamljivo zbog kamatne stope niže od one koja se obično primjenjuje, prouzročilo je nakon financijske krize u prvom desetljeću ovog stoljeća probleme za niz pojedinaca zbog snažne deprecijacije određenih valuta u odnosu na dotičnu stranu valutu (osobito švicarski franak). Ti su se pojedinci našli u situaciji da moraju otplaćivati mjesečne rate u domaćoj valuti koje su značajno više od onih koje bi trebali otplaćivati da su te rate bile izračunate na temelju povijesnog tečaja primjenjivog u trenutku isplate kredita. To je razočaranje posredno utjecalo na bankarski sektor u određenim državama članicama ( 2 ).

2. 

Pitanja koja je u ovom predmetu postavila Kúria (Mađarska) ne odnose se, međutim, izravno na spojivost te prakse ( 3 ) s pravom Unije niti na pitanje mogu li se ili moraju odredbe potrošačkoga kredita proglasiti nepoštenima zbog same činjenice da glase na valutu koja nije domaća, već na to jesu li i u kojoj mjeri ugovorne odredbe o određivanju tečajeva, koji se primjenjuju na isplatu i otplatu kredita, izuzete od ocjene moguće nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ( 4 ) zbog toga što se, prvo, tiču glavnog postupka i/ili odnosa kvalitete i cijene pruženih usluga ili robe i što su, drugo, jasno i razumljivo sastavljene. Sud koji je uputio zahtjev također pita Sud o posljedicama koje nastaju za nacionalni sud i to posebno na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 u slučaju da utvrdi da su ugovorne odredbe nepoštene.

3. 

Ako su postavljena pitanja velikim dijelom nova jer se njima traži pojašnjenje o dosegu pojmova sadržanih u iznimci iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, odgovor koji se treba dati nužno će se morati nastaviti na saznanja iz sudske prakse u području zaštite potrošača. U tom smislu smatram da se u ovom predmetu treba naći ravnoteža između, s jedne strane, cilja zaštite potrošača koji nastoji ostvariti Direktiva 93/13 i, s druge strane, mogućnosti iz članka 4. stavka 2. te direktive da se u određenoj mjeri štite načela autonomije volje i slobode ugovaranja. Ustvari potrebno je u svjetlu eminentno kazuističke naravi sustava uvedenog tom direktivom prepustiti nacionalnom sudu da utvrdi jesu li u predmetne ugovorne odredbe o kojima odlučuje takve da bi ih mogao ocijeniti nepoštenima.

4.

Uvodne odredbe 12. i 19. Direktive 93/13 glase:

„budući, međutim, da nacionalni zakoni za sada dozvoljavaju samo djelomičnu mogućnost usklađivanja; budući da […] Direktiva obuhvaća samo one ugovorne odredbe o kojima nisu vođeni pojedinačni pregovori; budući da bi državama članicama trebalo omogućiti da svojim nacionalnim propisima, strožim od onih iz […] Direktive, uz dužno poštovanje ugovora [o EEZ‑u], svojim potrošačima pruže višu razinu zaštite;

[…]

budući da se za potrebe […] Direktive ocjena o nepoštenosti ne donosi o odredbama kojima se opisuje glavni predmet ugovora ili odnos kvalitete i cijene ponuđene robe ili usluge; budući da se glavni predmet ugovora, kao i odnos cijene i kvalitete, ipak može uzeti u obzir prilikom procjene o nepoštenosti ostalih odredaba […]“

5.

Članak 3. te direktive propisuje:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

[…]

3.   Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.“

6.

Članak 4. Direktive 93/13 glasi kako slijedi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2.   Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“

7.

Na temelju članka 6. stavka 1. te iste direktive:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.“

8.

Točka 1. podtočke (j) i (l) Priloga Direktivi 93/13 o odredbama iz članka 3. stavka 3. te direktive spominje „odredbe čiji su predmet ili svrha: […] (j) davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom; […] (l) omogućavanje prodavatelju robe ili pružatelju usluga da poveća [cijenu], bez odgovarajućeg prava za potrošača da [...] može raskinuti ugovor ako je konačna cijena previsoka u odnosu na cijenu dogovorenu u vrijeme sklapanja ugovora“.

9.

Točka 2. podtočka (b) navedenog priloga navodi da „[p]odtočka (j) nije prepreka za odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne da odmah raskinu ugovor“, a podtočka (d) da „[p]odtočka (l) nije prepreka za klauzule o indeksaciji cijena, ako je to u skladu sa zakonom, pod uvjetom da je metoda prema kojoj cijene variraju jasno opisana“.

10.

Člankom 209. mađarskoga Građanskog zakonika u verziji mjerodavnoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu o kojemu je riječ u glavnom postupku bilo je propisano:

„1.   Odredba općih uvjeta ugovora ili odredba u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena je ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jednostrano i bez opravdanog razloga utvrđuje prava i obveze stranaka koji proizlaze iz ugovora na nepovoljan način za suugovaratelja stranke koja mu nameće konkretnu ugovornu odredbu.

2.   U svrhu utvrđenja nepoštenosti odredbe treba uzeti u obzir sve okolnosti koje postoje u vrijeme sklapanja ugovora i koje su bile odlučne za njegovo sklapanje, kao i prirodu ugovorene činidbe te vezu između predmetne odredbe i drugih ugovornih odredaba ili drugih ugovora.

[…]

4.   Propisi o nepoštenim ugovornim odredbama ne primjenjuju se na ugovorne odredbe koje opisuju glavni predmet ugovora niti na odredbe kojima se utvrđuje odnos vrijednosti činidbe i protučinidbe.

[...]“

11.

Stavci 4. i 5. članka 209. mađarskoga Građanskog zakonika izmijenjeni su s učinkom od 22. svibnja 2009. te sada glase:

„4.   Odredba općih uvjeta ugovora ili odredba u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo također je sama po sebi nepoštena ako nije sastavljena jasno i razumljivo.

5.   Propisi o nepoštenim ugovornim odredbama ne primjenjuju se na ugovorne odredbe koje opisuju glavni predmet ugovora niti na odredbe kojima se utvrđuje odnos vrijednosti činidbe i protučinidbe ako su sastavljene jasno i razumljivo.“

12.

Na temelju članka 237. istog zakonika:

„1.   U slučaju nevaljanosti ugovora, uspostavlja se prijašnje stanje kakvo je bilo prije sklapanja tog ugovora.

2.   Ako nije moguće uspostaviti prijašnje stanje kakvo je bilo prije sklapanja ugovora, sud može ugovor ostaviti na snazi do donošenja odluke. Nevaljani ugovor može se proglasiti valjanim ako je moguće popraviti uzrok nevaljanosti, osobito otklanjanjem nerazmjerne koristi u slučaju nerazmjera uzajamnih činidaba u zelenaškom ugovoru. U takvom slučaju određuje se vraćanje dugovane činidbe, prema potrebi bez protučinidbe.“

13.

Članak 239. mađarskoga Građanskog zakonika propisuje:

„1.   Djelomična nevaljanost ne povlači nevaljanost cijelog ugovora ako se on može ispuniti bez nevaljane odredbe. Zakonske odredbe mogu odstupiti od te odredbe.

2.   Djelomična nevaljanost ne povlači nevaljanost cijelog potrošačkog ugovora ako se on može ispuniti bez nevaljane odredbe.“

14.

Na temelju članka 239./A stavka 1. tog zakonika:

„Stranka može od suda zatražiti da utvrdi nevaljanost ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi (djelomična nevaljanost), bez potrebe da istodobno zahtijeva primjenu posljedica navedene nevaljanosti.“

15.

A. Kásler i H. Káslerné Rábai (u daljnjem tekstu: tužitelji u glavnom postupku) sklopili su 29. svibnja 2008. s OTP Jelzálogbankom Zrt (u daljnjem tekstu: tuženik u glavnom postupku) ugovor pod nazivom „hipotekarni kredit u stranoj valuti uz osiguranje hipotekom“.

16.

Prema točki I/1. ugovora, tuženik u glavnom postupku je tužiteljima odobrio kredit u iznosu od 14400000,00 mađarskih forinti (HUF), uz napomenu da se „iznos u valuti kredita utvrđuje prema kupovnom tečaju koji banka za tu valutu primjenjuje na dan isplate sredstava“. U skladu s točkom I. ugovora, tužitelji u glavnom postupku primili su na znanje da će se „nakon isplate sredstava iznos kredita, pripadajućih kamata i administrativnih troškova kao i iznos zateznih kamata i drugih troškova odrediti u toj valuti“. Na temelju kupovnog tečaja za švicarski franak (CHF) koji je tuženik u glavnom postupku primijenio prilikom isplate sredstava, iznos kredita bio je utvrđen u iznosu od 94240,84 švicarskih franaka. Tužitelji u glavnom postupku obvezali su se vratiti taj iznos u roku od 25 godina, dok je svaka mjesečna rata kredita dospijevala na naplatu četvrtoga dana u mjesecu.

17.

Na temelju točke II. ugovora, na kredit se primjenjivala nominalna kamatna stopa od 5,2% te je uz administrativne troškove od 2,04% godišnja efektivna kamatna stopa (EKS) na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 7,43%.

18.

Naposljetku, u skladu s točkom III/2. ugovora „davatelj kredita utvrđuje iznos mjesečne rate koju treba platiti u mađarskim forintama na temelju prodajnog tečaja banke za [stranu] valutu koji se primjenjivao na dan koji prethodi danu dospijeća“.

19.

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su tužbu protiv tuženika ističući da je odredba III/2. nepoštena. Oni su tvrdili da ta odredba daje banci jednostranu i neopravdanu korist u smislu članka 209. mađarskoga Građanskog zakonika jer banci dopušta obračun dospjelih mjesečnih otplatnih rata na temelju prodajnog tečaja za valutu koji primjenjuje banka.

20.

Prvostupanjski sud usvojio je tužbu. Povodom žalbe ta je presuda potvrđena. U svojoj presudi žalbeni je sud posebno izrazio stav prema kojem u sklopu kreditnog posla, kao što je onaj u glavnom predmetu, banka klijentima ne stavlja na raspolaganje stranu valutu niti pruža bilo kakvu drugu financijsku uslugu u vezi s kupnjom ili prodajom strane valute, tako da se za amortizaciju kredita ne može primijeniti devizni tečaj različit od onoga koji je upotrijebljen prilikom njegove isplate. Taj je sud također ocijenio da sporna odredba nije jasna ni razumljiva jer se iz nje ne može saznati što opravdava razliku u obračunu kredita kod isplate odnosno amortizacije kredita.

21.

Tuženik u glavnom postupku podnio je reviziju protiv presude donesene povodom žalbe.

22.

Tvrdio je, među ostalim, da sporna odredba spada u doseg iznimke iz članka 209. stavka 4. mađarskoga Građanskog zakonika, koja ne podliježe ocjeni nepoštenosti na temelju članka 209. stavka 1. navedenog zakonika s obzirom na to da omogućava banci da ostvari prihod u obliku protučinidbe koja se plaća u vezi s kreditom u stranoj valuti danim korisnicima kredita i obuhvaća troškove nastale kreditnoj instituciji kod kupnje strane valute na tržištu.

23.

Nasuprot tome, tužitelji ističu da se takva ocjena mora provesti. Ističu da se banka protiv njih ne može pozivati na posebnosti u poslovanju banaka i s tim povezane troškove prebaciti na njihov teret, koji iz toga proisteknu za banku. S obzirom na to da su korisnici kredita pristali na isplatu kredita u mađarskim forintama, bilo bi nedopustivo pomiješati prihod banke s odobrenim kreditom. Osim toga, sporna odredba nije jasna.

24.

U tim okolnostima Kúria je odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25.

Tuženik u glavnom postupku, mađarska, češka, njemačka, grčka, talijanska i austrijska vlada kao i Komisija podnijeli su pisana očitovanja. Tuženik u glavnom postupku te mađarska i njemačka vlada kao i Komisija sudjelovali su na raspravi održanoj 5. prosinca 2013.

26.

Prije razmatranja jednog po jednog pitanja, valja prethodno iznijeti neka opažanja u vezi sa smislom (ratio legis) i dosegom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13.

27.

Člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 nedvojbeno se izražava mogućnost uvažavanja autonomije volje i slobode ugovaranja stranaka, koja je odraz tržišnoga gospodarstva.

28.

Ta odredba primjenu iznimke, kojom se određene ugovorne odredbe izuzimaju od ocjene nepoštenosti, vezuje s kumulativnim ispunjenjem dvaju uvjeta: prvo, predmetne se odredbe moraju ticati „glavnog predmeta ugovora“ ili „primjerenosti između cijene i naknade, s jedne strane, i isporučenih usluga i robe, s druge strane“ i, drugo, odredbe moraju biti „sastavljene na jasan i razumljiv način.“

29.

Kao što proizlazi iz pripremnih radnji za donošenje Direktive 93/13 ( 6 ), tekst direktive, koji je končano usvojen s ciljem borbe protiv nepoštenih odredbi, ispao je mnogo manje ambiciozan nego prvi prijedlog Komisije ( 7 ) s obzirom na to da se morao naći kompromis između, s jedne strane, cilja zaštite potrošača i usklađivanja propisa država članica u području nepoštenih odredbi i, s druge strane, autonomije volje i slobode ugovaranja, koje su duboko usađene u pravnoj tradiciji većeg dijela država članica u području ugovornog prava.

30.

Čini mi se da se taj kompromis u biti očituje na dva načina.

31.

U prvom redu i suprotno od onog što proizlazi iz prijedloga Komisije za određivanje iscrpnog popisa odredbi koje se automatski smatraju nepoštenima, popis odredbi iz priloga Direktivi 93/13 je indikativan.

32.

U drugom redu, posebno je uočljivo da su tom direktivom obuhvaćene, s jedne strane, samo odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo (članak 3. Direktive 93/13) i, s druge strane, odredbe koje se ne tiču utvrđenja glavnog predmeta ugovora ni primjerenosti cijena i činidbe (članak 4. stavak 2.).

33.

Što se tiče odredbe koja odgovara članku 4. stavku 2. Direktive 93/13, iz zajedničkog stajališta usvojenog 22. rujna 1992. jasno proizlazi da je ona dodana da se isključi „sve što izravno potječe iz ugovorne slobode stranaka“. Drugim riječima, izražena je želja da se ne utječe na bitne sastojke ugovora (essentialia negotii) od trenutka kada su jasno i razumljivo utvrđeni.

34.

Međutim, umetanje takve odredbe moglo bi izgledati paradoksalno na više osnova.

35.

Prije svega, čudi da Direktiva 93/13, čiji je cilj prije svega zaštita potrošača, istodobno od ocjene nepoštenosti izuzima odredbe o kojima se nije pregovaralo i koje predstavljaju bitne sastojke ugovora ( 8 ). To objašnjava zašto su određene države članice odlučile povećati razinu zaštite dodijeljene Direktivom 93/13, time što u provedbenim propisima nisu preuzele ograničenje iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 ( 9 ).

36.

Zatim, iako se može cijeniti želja za pridavanjem određenog značaja autonomiji volje i ugovornoj slobodi, jasno izražena kod pripremnih radnji za donošenje Direktive 93/13, dopušteno je ispitati ratio legis te odredbe. Budući da sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 ugovorne odredbe o kojima se pojedinačno pregovaralo ni u kojem slučaju nisu obuhvaćene, članak 4. stavak 2. te direktive zadire u područje u kojem sloboda ugovaranja nije došla do potpunog izražaja.

37.

Sud je taj paradoks u određenoj mjeri uklonio gore navedenom presudom Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, koja je donijela značajna pojašnjenja o ulozi koju ima članak 4. stavak 2. u sustavu zaštite uvedenom Direktivom 93/13.

38.

Podsjećajući prije svega da je Direktiva 93/13 provela samo minimalno i djelomično usklađivanje nacionalnih propisa o nepoštenim odredbama, dajući pritom državama članicama mogućnost da potrošačima osiguraju višu razinu zaštite od one koja je predviđena direktivom, Sud je potom presudio da se navedena odredba nije odnosila na utvrđivanje područja primjene Direktive 93/13 ratione materiae, nego samo na utvrđivanje načina i opsega sadržajne ocjene ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje opisuju bitne činidbe u ugovorima sklopljenima između prodavača ili pružatelja i potrošača. Naposljetku, zanijekavši da je članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 prisilne naravi, Sud je zaključio da se članak 4. stavak 2. i članak 8. navedene direktive moraju tumačiti tako da im se ne protive nacionalni propisi koji omogućuju sudsku kontrolu nepoštenih ugovornih odredbi u vezi s definicijom glavnog predmeta ugovora ili primjerenošću cijene i činidbe, s jedne strane, nasuprot uslugama i robi koje se moraju pružiti ili isporučiti u zamjenu, s druge strane, čak i ako su te odredbe sastavljene jasnim i razumljivim jezikom. Dopuštajući mogućnost potpune sudske kontrole nepoštenosti odredbi koje su navedene u članku 4. stavku 2. te direktive i sadržane u ugovoru sklopljenom između prodavača ili pružatelja i potrošača, nacionalni propis omogućava da se potrošačima u skladu s člankom 8. te direktive osigura razina učinkovite zaštite, koja je viša od one utvrđene tom Direktivom ( 10 ).

39.

Ukupnost ovih razmatranja trebala bi, nastavljajući se na sudsku praksu Suda i kao što ću objasniti u nastavku, dovesti do utvrđivanja pojmova iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 na temelju autonomnih kriterija ( 11 ) različitih od eventualnih pristupa zauzetih na nacionalnoj razini.

40.

To kao prvo podrazumijeva da kriteriji koji omogućavaju definiranje glavnog predmeta ili odnosa kvalitete i cijene isporučene robe ili usluge moraju biti jasno utvrđeni, neovisno o diskrecijskoj ovlasti kojom raspolaže nacionalni sudac pred kojim se vodi postupak.

41.

Kao drugo, zahtjev za „jasnoćom i razumljivošću“ iz Direktive 93/13 mora voditi računa o činjenici da se potrošač, iako je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavače ili pružatelje s kojima mora sklopiti ugovore. Jasnoća i razumljivost ne moraju biti ograničene samo na formalne i jezične aspekte, nego moraju uzeti u obzir asimetriju informacija koja obilježava odnos između potrošača i prodavača ili pružatelja.

42.

U svjetlu svih tih razmatranja ispitat ću pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

43.

Prvim prethodnim pitanjem Kúria u biti želi znati može li se nepoštenost ugovorne odredbe u vezi s razlikom između tečajeva primjenjivih s obzirom na isplatu i otplatu kredita, koja nije bila predmet pojedinačnih pregovora, sadržajno ispitati ili se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 protivi odredbi koja se odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ili na odnos kvalitete i cijene činidbe.

44.

Sud je općenito pozvan utvrditi predstavlja li svaki element protučinidbe, koju dužnik mora platiti u novcu, odredbu kojom se definira „glavni predmet ugovora“ili je plaćanje kamata zajedno s plaćanjem kredita jedini element glavnog predmeta ugovora (prvi aspekt). Ako bi ta druga pretpostavka bila točna, također se postavlja pitanje mora li se obveza plaćanja, koja proizlazi iz razlike između tečajeva, smatrati dijelom „naknade“ u skladu s drugim slučajem iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 (drugi aspekt).

45.

Podsjećam da je u gore navedenoj presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid Sud već uputio na to da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 odnosi na „bitne činidbe ugovora“ sklopljenih između prodavača ili pružatelja i potrošača ( 12 ). Nasuprot tome, Sud nije morao utvrditi tiče li se sporna odredba zaista bitnih činidbi.

46.

U tom pogledu valja imati na umu da je definitivno na samim nacionalnim sudovima da utvrde što se smatra bitnim činidbama određenog ugovora. Ta ocjena podrazumijeva nedvojbeno iscrpnu analizu predmetnog ugovora te činjeničnog stanja i pravnog okvira koji su postojali u vrijeme sklapanja tog ugovora ( 13 ).

47.

Međutim, Sud može u okviru izvršavanja svoje nadležnosti za tumačenje prava Unije, koja mu je dodijeljena člankom 267. UFEU‑a, dati opće kriterije za utvrđivanje pojmova sadržanih u Direktivi 93/13 ( 14 ).

48.

To je osobito potrebno u ovom predmetu jer se stajališta izgleda razilaze u ovom pogledu, osobito s obzirom na sklapanje ugovora o kreditu. Prema prvom stajalištu, koje osobito slijedi Supreme Court (Ujedinjena Kraljevina) ( 15 ), ne pravi se razlika između bitnih elemenata cijene („core terms“) i troškova plativih u slučaju ispunjavanja određenih uvjeta („incidental terms“) te bi shodno tome sve obveze plaćanja koje se odnose na činidbu ispunjavale kriterije za iznimku iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. S druge strane, izgleda da njemački sudovi kao i prevladavajući stav u njemačkoj pravnoj literaturi zauzimaju značajno stroži pristup u tom pogledu ( 16 ).

49.

Prema mojem mišljenju, u svrhu utvrđivanja onog što čini glavnim predmetom ugovora, na sudu je odluka u svakom pojedinačnom slučaju o tome koja se bitna činidba ili bitne činidbe moraju smatrati objektivno bitnima u općoj strukturi ugovora. Ta ocjena ne može biti apstraktna i ne može se ograničiti na ispitivanje parametara koji definiraju određeni ugovor s obzirom na nacionalno pravo, nego mora voditi računa o posebnostima koje proizlaze iz samog tog ugovora.

50.

Nadalje, čini se da glavni predmet ugovora općenito uključuje nekoliko neodvojivih aspekata te da se takav ugovor ne može u dovoljnoj mjeri definirati upućivanjem na dio očekivane usluge ili robe.

51.

Ilustracije radi, naveo bih primjer ugovora o prodaji motornog vozila. Glavni predmet ugovora ne odnosi se na bilo koje vozilo, već mora biti definiran upućivanjem na određenu marku s određenim tehničkim svojstvima uz ispunjavanje određenih estetskih kriterija.

52.

U području ugovora o pružanju usluge može se uputiti na primjer ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu sklopljenog između potrošača i turističke agencije. Ako se, uzimajući u obzir nacionalne propise i praksu, bitnim dijelovima ugovora mogu smatrati ne samo prijevozničke usluge nego i ugovorene usluge smještaja, ne može se stoga zaključiti da jedan od tih dijelova ima prednost pred drugim ili da ima drugorazredni značaj u odnosu na njega. Ta dva aspekta nedvojbeno čine dio glavnog predmeta odnosnog ugovora.

53.

Također, radi zaključka da jedna odredba ugovora nije uključena u njegov glavni predmet, nacionalni sud koji je pozvan da odluči morat će utvrditi, u svakom pojedinom slučaju, doprinosi li objektivno ta odredba, na ovaj ili onaj način, pravnoj ili gospodarskoj definiciji bitnih svojstava ugovora. U tom smislu, sud mora utvrditi predstavlja li ta odredba suštinski obveze koje određuju ugovor tako da bi bez te odredbe ugovor izgubio jedno od svojih osnovnih svojstava ili uopće ne bi mogao postojati na temelju preostalih odredbi.

54.

U ovom je predmetu potrebno radi davanja korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev pružiti kriterije radi utvrđivanja onog što može činiti „bitne činidbe“ ugovora o kreditu.

55.

Nastavno na moje gornje tvrdnje, u obzir se moraju uzeti ne samo kriteriji koji proistječu iz primjenjivih nacionalnih propisa nego i kriteriji svojstveni odredbama predmetnog ugovora.

56.

Ugovor o potrošačkom kreditu može se općenito definirati kao ugovor na temelju kojeg davatelj kredita daje korisniku kredita određeni novčani iznos, pod uvjetom da korisnik kredita vrati taj iznos, i to s kamatama u slučaju da su one ugovorene.

57.

Ta definicija velikim dijelom odgovara onoj iz prava Unije, na primjer iz Direktive 2008/48/EZ u vezi s ugovorom o kreditu ( 17 ), ali i onoj iz mjerodavnog nacionalnog prava, u konkretnom slučaju iz mađarskog prava. Sukladno članku 523. stavku 1. mađarskoga Građanskog zakonika, ugovorom o zajmu kreditna institucija obvezuje se dužniku staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, dok se dužnik obvezuje vratiti iznos zajma u skladu s ugovorom. Članak 523. stavak 2. mađarskoga Građanskog zakonika kao protučinidbu izričito predviđa samo plaćanje kamata.

58.

Ako je nominalna kamata stopa dio same biti ugovora o kreditu, što onda vrijedi za mehanizam kojim se davatelju kredita dopušta da izračunava mjesečne rate na temelju tečaja strane valute?

59.

Može se naravno braniti postavka prema kojoj se pojam odredbe kojom se utvrđuje „glavni predmet ugovora“ mora vrlo usko tumačiti te da se shodno tome, kada se radi o ugovoru o kreditu, ne može svaki dio novčane činidbe koju dužnik mora platiti u predmetnom sustavu smatrati dijelom glavnog predmeta ugovora. Po mogućnosti treba napraviti razliku između ugovornih odredbi o utvrđivanju kamatne stope, koje se tiče glavnog predmeta ugovora, i odredaba koje se tiču sporednih i dodatnih troškova s obzirom na predmetni kreditni mehanizam.

60.

Međutim, dok je to opće opažanje teško osporiti u slučaju ugovora o kreditu u širokom smislu, još uvijek se teško mogu uvjeriti u to da se ono primjenjuje u svakom slučaju, a osobito kada je riječ o ugovoru o kreditu definiranom kao „hipotekarni kredit u stranoj valuti uz osiguranje hipotekom“.

61.

Ako se ide za tim da pojam glavnog predmeta ugovora mora obuhvatiti sve što su stranke, uzimajući u obzir jasan tekst ugovora, utvrdile kao predmet ugovora, koji time obuhvaća sve bitne obveze koje se moraju smatrati protučinidbom za izvršenu ugovornu činidbu ili činidbe ( 18 ), izgleda mi problematično ograničiti predmet ugovora na pravila za utvrđivanje nominalne kamatne stope.

62.

U slučaju kredita u stranoj valuti, odredba o primjenjivom tečaju vjerojatno će činiti dio glavnog predmeta ugovora s obzirom na to da vjerojatno predstavlja jedan od njegovih bitnih elemenata jer je u izostanku te odredbe ugroženo ispunjenje ugovora ( 19 ). Po mojem mišljenju, to se očito razlikuje od mehanizma za izmjenu naknada za predmetne platne naloge u presudi Invitel ( 20 ) ili odredbe o zateznoj kamati u gore navedenoj presudi Banco Español de Credito.

63.

Taj mehanizam kredita u stranoj valuti temelji se na nekoliko aspekata koji su u načelu neodvojivi. Prvo, iako je kredit u praksi isplaćen i otplaćen u domaćoj valuti, on je u svakom slučaju izražen u stranoj valuti. Drugo, primjenjiva kamatna stopa koja se odnosi na iznos kredita u stranoj valuti općenito je niža od stope primjenjive na kredite izražene u tuzemnoj valuti. Treće, mjesečni iznosi kredita plaćaju se u domaćoj valuti na temelju tečaja primjenjivog u vrijeme plaćanja ( 21 ).

64.

To tumačenje ne obezvređuje zamisao prema kojoj u svjetlu obveze zaštite potrošača nacionalni sud mora u najvećoj mogućoj mjeri davati prednost relativno uskom pojmu onoga što predstavlja glavni predmet ugovora. Pristup koji se mora zauzeti kod utvrđivanja pojma glavnog predmeta ugovora u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 mora za ishod imati isključenje sporednih i preostalih odredaba u strukturi ugovora, a ne onih koje se tiču jedne ili više bitnih činidbi koje obilježavaju ugovor.

65.

Iz ukupnosti ovih razmatranja proizlazi da u slučaju ugovora o kreditu kao što je onaj iz glavnog postupka ne bi trebalo isključiti mogućnost da odredba o određivanju primjenjivog tečaja čini glavni predmet ugovora, s obzirom na to da ona predstavlja jedan od stupova ugovora izraženog u stranoj valuti.

66.

U slučaju da se Sud ne priključi tom potonjem zaključku, valja odlučiti treba li obvezu plaćanja, koja proizlazi iz razlike između kupovnog i prodajnog deviznog tečaja, smatrati jednim dijelom odnosa kvalitete i cijene pružene usluge.

67.

U ovom bi se predmetu površnom analizom moglo zaključiti da se predmetna praksa nužno odnosi na dio cijene i da se stoga može podvrgnuti sadržajnoj ocjeni u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13, samo ako predmetna odredba nije jasno ili razumljivo sastavljena.

68.

Međutim, ne smije se iz vida izgubiti da se takva iznimka ne tiče svih dijelova cijena, nego samo primjerenosti cijene i naknade, s jedne strane, i isporučene usluge i robe, s druge strane. Kao što je navedeno u Izvještaju Komisije o primjeni Direktive 93/13 ( 22 ), odredbe kojima se utvrđuju način izračuna i mehanizmi izmjene cijene u potpunosti su podvrgnute kontroli navedene direktive.

69.

Izgleda mi da se druga moguća iznimka iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 odnosi na slučajeve koji su vrlo rijetki u praksi, zbog izostanka standarda ( 23 ) kojim bi se mogao uspostaviti gotovo matematički odnos između kvalitete izvršenih usluga i naknade za te usluge.

70.

Kada se radi o odredbama ugovora o kreditu u stranoj valuti, koji predviđa da se kupovni tečaj strane valute primjenjuje u trenutku isplate kredita, dok se prodajni tečaj primjenjuje u vrijeme otplate kredita, nastaje sljedeći problem.

71.

Ako banka, kao što izgleda da je slučaj u glavnom predmetu, ne pruži klijentima određenu uslugu, već je upućivanje na stranu valutu tek vrijednosno mjerilo, moglo bi se zauzeti stajalište da ta razlika između kupovne i prodajne cijene strane valute nije primjerena protučinidba i da se nepoštenost odnosnih ugovornih odredbi može ispitati. Ako se, naprotiv, dokaže da postoji izravan odnos između, s jedne strane, razlike između kupovnog i prodajnog tečaja i, s druge strane, kvalitete pružene usluge, koja bi se izgleda trebala isključiti s obzirom na kolebljivu narav te razlike, odredbe u vezi s tom razlikom ne mogu se podvrgnuti ocjeni nepoštenosti.

72.

Vodeći računa o tim okolnostima, predlažem Sudu da na prvo pitanje odgovori tako da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti u smislu da u slučaju kredita izraženog u stranoj valuti, no koji je u stvarnosti isplaćen u nacionalnoj valuti i koji potrošač treba otplatiti isključivo u nacionalnoj valuti, ugovorna odredba o tečaju, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može se smatrati dijelom glavnog predmeta ugovora kada iz tog ugovora jasno proizlazi da ta odredba čini jedan od njegovih bitnih sastojaka. Nasuprot tome, razlika između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute ne može se smatrati naknadom čiju se primjerenost usluzi ne bi moglo razmotriti s gledišta je li ona nepoštena.

73.

Odgovor na drugo pitanje, koje se tiče zahtjeva jasnoće i razumljivosti utvrđenog u članku 4. stavku 2. Direktive 93/13, ima smisla samo ako se zaključi da na prvo pitanje treba odgovoriti potvrdno. Kao što sam gore naveo, ne treba isključiti da se u slučaju ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti odredbe u vezi s tečajem primjenjivim na otplatu i isplatu kredita odnose na glavni predmet ugovora.

74.

U prvom redu i prije ulaženja u bit postavljenog pitanja, Sud mora utvrditi primjenjuje li se obveza u pogledu jasnoće i razumljivosti teksta, čak i u slučaju da ta obveza nije prenesena u nacionalne odredbe.

75.

Sud koji je uputio zahtjev naveo je da je tuženik tvrdio kako je sudu pred kojim je pokrenut postupak bilo nemoguće ispitati jesu li predmetne odredbe jasno i razumljivo sastavljene, s obzirom na to da na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu članak 209. stavak 4. mađarskoga Građanskog zakonika nije sadržavao tu obvezu.

76.

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse Suda o obvezi usklađenog tumačenja nacionalnog prava, kojoj nacionalni sudovi podliježu u horizontalnom sporu ( 24 ), dosta jasno proizlazi da nacionalni sud pozvan da protumači svoje nacionalno pravo mora to učiniti što je više moguće u svjetlu teksta i svrhe Direktive 93/13 kako bi se postigao cilj koji ta direktiva nastoji ostvariti ( 25 ).

77.

Ta obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava primjenjuje se tim više što je, kada se radi o obvezi u pogledu jasnoće i razumljivosti teksta utvrđenoj u članku 4. stavku 2. Direktive 93/13, Sud naglasio njezinu važnost, odlučivši da radi konkretnog jamčenja očuvanja ciljeva zaštite potrošača, koje nastoji ostvariti Direktiva 93/13, svako prenošenje članka 4. stavka 2. mora biti potpuno, tako da se zabrana ocjene nepoštenosti odredbi odnosi isključivo na one koje su jasno i razumljivo sastavljene ( 26 ).

78.

Proizlazi da nacionalni sud pred kojim je pokrenut postupak stoga može (pa čak i mora) utvrditi jesu li predmetne odredbe ispunile obvezu transparentnosti iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, neovisno o tome je li ta obveza na dan sklapanja spornog ugovora o kreditu bila izričito prenesena u mjerodavno nacionalno pravo.

79.

Drugo, postavlja se pitanje odnosi li se obveza da odredbe o glavnom predmetu ugovora ili odnosu između kvalitete i cijene usluge moraju biti sastavljene „jasno i razumljivo“, kako bi se izuzele od ocjene nepoštenosti, samo na formalni i jezični aspekt odredbe ili se, šire, odnosi na gospodarske posljedice koje podrazumijevaju primjenu sporne ugovorne odredbe ili njezin odnos s drugim odredbama.

80.

Nastavno na ono što sam gore iznio, ako zaštita potrošača, kao ranjive strane, nužno nameće jasno i objektivno tumačenje pojmova glavnog predmeta i cijene sadržanih u članku 4. stavku 2. Direktive 93/13, ona u isto vrijeme zahtijeva široko tumačenje obveze transparentnosti. Kao što je Komisija istaknula, potrošač može imati poteškoća kod pravilne ocjene posljedica određenih ugovornih odredbi zbog svojeg slabog položaja u odnosu na poslovni subjekt u vezi s razinom obaviještenosti, čak i ako su te odredbe s jezičnog aspekta jasno sastavljene.

81.

Shodno tome, ispitivanje jasnoće i razumljivosti odredbe ne treba se ograničiti isključivo na jezični aspekt odredbe. Je li ugovorna odredba jasna i razumljiva mora se procijeniti s obzirom na pitanje osigurava li ona takvu razinu obaviještenosti potrošača na temelju koje će on moći procijeniti prednosti i nedostatke sklapanja određenog ugovora i rizike kojima se izlaže uslijed tog posla. Potrošač mora razumjeti ne samo sadržaj odredbe nego i s time povezane prava i obveze ( 27 ).

82.

Štoviše, čini mi se da to tumačenje ima čvrsto uporište u najnovijoj sudskoj praksi Suda.

83.

U presudi RWE Vetrieb ( 28 ), koja se posebno odnosila na tumačenje članka 5. Direktive 93/13, kojim se poslovne subjekte obvezuje da ugovorne odredbe sroče „jasno i razumljivo“, Sud je naveo da se nacionalni sud, s obzirom na sve okolnosti pojedinačnog predmeta, mora uvjeriti jesu li potrošači mogli predvidjeti troškove koji bi im mogli nastati.

84.

Iako se sudska praksa sigurno tiče tumačenja članka 5. Direktive 93/13, čini mi se da te tvrdnje tim više vrijede za obvezu transparentnosti iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 s obzirom na to da ta odredba ima značajan utjecaj na izuzimanje određenih ugovornih odredbi od ocjene nepoštenosti. Ne bi trebalo pretjerano umanjiti obveze u pogledu jasnoće i razumljivosti teksta dotične odredbe, o kojima ovisi provedba sadržajne ocjene i koje nadležni nacionalni sud mora utvrditi uzimajući u obzir sve okolnosti pojedinačnog slučaja.

85.

Ako se vratimo na glavni postupak, a da se pritom ne prejudicira ispitivanje koje mora poduzeti nacionalni sud, čini se iz podataka koje je predočio sud koji je uputio zahtjev da su pri čisto jezičnom razmatranju ugovornih odredbi o primjenjivom tečaju kod isplate i otplate ugovora o kreditu te odredbe jasno sastavljene. Točka I/1. određuje da će se „nakon isplate sredstava, iznos kredita, pripadajućih kamata i administrativnih troškova kao i iznos zateznih kamata i drugih troškova odredit (će se) u toj valuti“ Nadalje, u skladu s točkom III/2. istog ugovora, „davatelj kredita utvrđuje iznos mjesečne rate koju treba platiti u mađarskim forintama na temelju prodajnog tečaja banke za [stranu] valutu koji se primjenjivao na dan koji prethodi danu dospijeća“.

86.

Međutim, koliko god su te odredbe jasne, moglo bi se posumnjati u njihovu općenitu nerazumljivost. Moglo bi se postaviti pitanje kako je dotični potrošač procijenio konkretne gospodarske posljedice odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na kupovnu cijenu valute (a ne na prodajnu cijenu valute) za iznose koje će on na kraju dugovati.

87.

Ako je suprotno navodu Komisije potrošač bio u mogućnosti u velikoj mjeri procijeniti rizik povezan s razinom svojeg duga izraženog u domaćoj valuti u slučaju povećanja tečaja referentne strane valute jer je ugovor o kreditu koji je sklopio glasio upravo na tu valutu, nije uopće očito da bi potrošač u izostanku obrazloženja u tom pogledu u ugovoru o kreditu ili prilikom sklapanja tog ugovora mogao razumjeti razloge zašto su mjesečne rate morale biti izračunate na temelju prodajnog tečaja strane valute, ako je kod isplate kredita korišten kupovni tečaj te valute.

88.

Koliko potrošača može razumjeti obujam razlike između prodajne cijene valute i njezine kupovne cijene, unatoč svojoj urednoj obaviještenosti i postupanju s dužnom pažnjom i razboritošću? Za razliku od onoga što se inače viđa na tržištu vrijednosnih papira, kupnja i prodaja valuta funkcioniraju u parovima („cross“) te se obavljaju u ovisnosti o drugoj valuti. Shodno tome, ne postoji jedan promptni tečaj („spot“), već dva ( 29 ). Razlika između kupovne cijene i prodajne cijene valute („spread“), koja uvelike ovisi o broju i kvaliteti sudionika na odnosnom tržištu, može biti značajna. Te potonje informacije, koje poslovni subjekti u bankovnom ili financijskom sektoru kao i druge zainteresirane strane općenito dobro razumiju, nisu nužno poznate prosječnom potrošaču ( 30 ).

89.

Ipak je na nacionalnom sudu da utvrdi je li s obzirom na informacije koje poslovni subjekti pružaju prije sklapanja ugovora potrošač mogao procijeniti konkretne posljedice zbog upućivanja na kupovnu cijenu (a ne na prodajnu cijenu).

90.

U ovom će predmetu sud pred kojim je pokrenut postupak morati u svjetlu objektivnih informacija dostupnih u vrijeme sklapanja spornog ugovora utvrditi je li potrošač mogao razumjeti da je uz, s jedne strane, kamatu i, s druge strane, rizik koji nužno potječu iz varijacije između domaće valute (u kojoj otplaćuje svoj kredit) i referentne strane valute, također izložen, i to bez znanja o uzroku, dodatnom trošku koji potječe iz razlike između prodajne cijene strane valute i kupovne cijene te valute.

91.

Vodeći računa o tim razmatranjima te ako bi na prvo pitanje trebalo odgovoriti potvrdno, predlaže se da se na drugo pitanje odgovori tako da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti u smislu da sud pred kojim je pokrenut postupak mora ispitati nepoštenost tamo navedenih ugovornih odredbi, ako nisu sastavljene jasno i razumljivo, na temelju usklađenog tumačenja nacionalnog prava mjerodavnog u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Ispitivanje jasnoće i razumljivosti ugovornih odredbi mora voditi računa o svim okolnostima pojedinačnog slučaja, uključujući informacije koje su pružene potrošaču u vrijeme sklapanja ugovora te mora uz strogo formalni i jezični aspekt obuhvatiti točnu procjenu gospodarskih posljedica tih odredbi i veza koje mogu postojati među njima.

92.

Iz odluke o upućivanju zahtjeva proizlazi da je žalbeni sud, utvrdivši da je nepoštena ugovorna odredba o izračunavanju mjesečnih rata primjenom razlike između kupovnog i prodajnog tečaja za referentnu stranu valutu, odlučio na temelju članka 237. stavka 2. mađarskoga Građanskog zakonika ( 31 ) da treba izmijeniti predmetni ugovor o kreditu iz glavnog postupka određujući da se mjesečne otplatne rate moraju izračunati na temelju kupovnog tečaja koji banka primjenjuje.

93.

Međutim, uslijed izmjene koju je napravio žalbeni sud postavlja se pitanje je li to u suprotnosti s rješenjem danim u ranije navedenoj presudi Banco Español de Credito.

94.

Podsjećam da je Sud u tom predmetu osobito morao odlučiti protivi li se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 propisima države članice koji dopuštaju nacionalnom sudu da dopuni ugovor preinačenjem sadržaja nepoštene odredbe ugovora sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, nakon što je utvrdio ništavost te odredbe.

95.

Sud je odgovorio potvrdno oslanjajući se na tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 te općenitije na cilj i opću strukturu Direktive 93/13. U tom je kontekstu posebno naveo da ovlast preinačenja sadržaja nepoštenih odredbi može ugroziti postizanje dugoročnog cilja iz članka 7. Direktive 93/13. Takva bi ovlast doprinijela otklanjanju preventivnog učinka, koji se za poslovne subjekte sastoji u tome da se te nepoštene odredbe jednostavno ne primjenjuju na potrošače; prodavatelji ili pružatelji bi naime i dalje ostali u iskušenju da upotrijebe te odredbe kada bi znali da će čak i ako te odredbe budu proglašene nevaljanim, nacionalni sud izmijeniti ugovor u potrebnom opsegu, tako da se time očuvaju interesi tih prodavatelja ili pružatelja. Shodno tome, takva ovlast, ako bi se dodijelila nacionalnom sudu, ne bi sama po sebi mogla osigurati zaštitu potrošača koja je jednako učinkovita kao ona u slučaju neprimjene nepoštenih odredbi ( 32 ).

96.

U tom se pogledu čini važnim istaknuti da je načelo koje zastupa Sud usmjereno na uspostavljanje ugovorne ravnoteže između prava i obveza stranaka u situaciji u kojoj bi sporni ugovor mogao, u načelu, nastaviti postojati „bez izmjena osim onih koje proizlaze iz otklanjanja nepoštenih odredbi, ako je sukladno unutarnjem pravu takav nastavak postojanja ugovora pravno moguć“ (točka 65. presude).

97.

K tome, zabrana sudu da preinači sadržaj odredbe koju smatra nepoštenom, umjesto da ju jednostavno odbije primijeniti, odnosi se na slučaj u kojem otklanjanje sporne odredbe, koja je u strukturi ugovora sporedna, ne ugrožava postojanje ugovora i ne proizlazi da je štetna za potrošača.

98.

Taj se slučaj razlikuje od onog u glavnom postupku, u kojem bi otklanjanje ugovorne odredbe koja se smatra nepoštenom značilo da ispunjenje ugovora više nije moguće, što u konačnici ima negativne posljedice za potrošača. Naime, otklanjanje odredbi o primjenjivom tečaju dovodi do nemogućnosti ispunjenja ugovora o kreditu. Nadalje, potrošač bi po svemu sudeći morao banci odmah otplatiti preostali iznos kredita. Budući da potrošač, u načelu, ne može odmah otplatiti kredit, vjerojatno bi uslijedilo namirenje tražbine iz vrijednosti nekretnine osigurane hipotekom.

99.

Nadalje, ne čini mi se potrebnim ni poželjnim širiti pristup koji je zauzeo Sud, kako bi se omogućilo nacionalnom sudu da nadomjesti ništavu nepoštenu odredbu dispozitivnim nacionalnim odredbama.

100.

Mišljenja sam da u načelu ništa ne sprečava nacionalni sud da sukladno načelima ugovornog prava otkloni nepoštenost odredbe njezinim nadomještanjem dispozitivnom odredbom nacionalnog prava. Čini mi se da je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 nadomještanje onom odredbom za koju ne postoji pretpostavka da sadrži nepoštene odredbe ( 33 ) i koja omogućava postojanje ugovora unatoč otklanjanju sporne odredbe te koja i dalje obvezuje stranke.

101.

Cilj koji nastoji ostvariti zakonodavac Unije u okviru Direktive 93/13 sastoji se od uspostavljanja ravnoteže između strana održavajući u načelu valjanost ugovora kao cjeline, a ne u utvrđenju ništetnim ugovora koji sadrže nepoštene odredbe ( 34 ).

102.

Nasuprot tome, ako takvo nadomještanje nije dopušteno i sud mora utvrditi da je ugovor ništetan, mogao bi se ugroziti preventivni učinak sankcije za ništetnost. Takvo će utvrđenje ništetnosti obično značiti dospijeće punog iznosa, što može nadići financijske mogućnosti potrošača i stoga kazniti potrošača, a ne davatelja kredita, koji se s obzirom na tu okolnost ne može osjetiti potaknutim da spriječi uvrštavanje tih odredbi u svoje ugovore.

103.

U tim okolnostima bi se „konvalidacija“ ugovora putem nadomještanja dispozitivnom odredbom, ako je dopuštena u nacionalnom pravu, a što treba utvrditi sud koji je uputio zahtjev, činila potrebnom za uspostavljanje prave ravnoteže između stranaka i time za osiguranje zaštite potrošača od nepoštenih odredbi kao glavnog cilja Direktive 93/13, pri čemu bi se očuvao zaštitni mehanizam uveden tom direktivom.

104.

Iako sam svjestan okolnosti da Sudu ovo pitanje nije bilo upućeno izravno i precizno i da stoga stranke o njemu nisu raspravile ( 35 ), smatram važnim naglasiti da ta ovlast nadomještavanja ne bi trebala biti neograničena: svrha sudskog zahvata mora u najvećoj mogućoj mjeri biti samo ponovno uspostavljanje razine jednakosti između prodavača ili pružatelja i potrošača s kojima sklapaju ugovore ( 36 ).

105.

Ona ne smije dovesti do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja državne vlasti nakon što je ugovor sklopljen. Dobro je poznato da je u načelu ugovor uređen propisima na snazi u vrijeme svojeg nastanka i da se svako miješanje treće strane, uključujući državu kao zakonodavca, pozorno promatra jer bi se mogla ugroziti sloboda ugovaranja i slobodno tržišno natjecanje kao njezin odraz ( 37 ).

106.

Predlažem da se na treće pitanje odgovori tako da ako na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 nacionalni sud ne smije u odnosu na potrošača otkloniti nedostatak valjanosti upotrijebljene nepoštene odredbe, ništa ne sprečava nacionalni sud u primjeni dispozitivne odredbe nacionalnog prava kojom se može nadomjestiti ništetna ugovorna odredba, ako se prema nacionalnom pravu ugovor može održati na snazi i nakon otklanjanja nepoštene odredbe.

107.

U svjetlu prethodne analize, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavila Kúria odgovori kako slijedi: